Razglednica

28.08.2007.

01.05.2007.

Krenule smo rano jutros moja majka i ja na put u naš... davno ostavljeni kraj.
Bio je to dan koji sam odvojila samo za nju i uspomene. Slušala sam stare obiteljske priče... po ne znam koji put...
Imam osjećaj da je svaki puta taj doživljaj susreta s Bilogorom i Podravinom sve jači, ljepši.... bolniji. Kad se popnem na Bilogoru... iza Bjelovara i kad ugledam ta obrađena polja, te šume, oklještrena stabla (nikada mi neće biti jasno zašto to čine) pluća mi se rašire, srce brže zakuca i u tom trenutku započinje čarolija. Neka mi nitko ne zamjeri... ali nigdje na ovom svijetu nisu zelenije šume, nigdje nije tako plavo nebo i nigdje nisam tako doma... kao tamo.
Nisam opterećena pripadanjima.... ali tamo od tog osjećaja ne mogu pobjeći.... niti pokušavam... predajem mu se potpuno. Putem me dočekuju sjene predaka i pričaju svoje priče.... zurim u natpise na spomenicima i vrtim neke stare filmove ili davno ispričane priče.... čitam natpise: „Dao je svoj život za sretniju budućnost svoje domovine.“... i ja se onda pitam da li je ona došla.... i onda odem do novijih ploča... pronađem imena dobro znana... koja izazivaju bol zbog svega onoga što nisu doživjeli i nikada neće doživjeti... a pali su pola stoljeća kasnije za isti san... za sretniju budućnost domovine. I jednima... i drugima hvala... ali moramo li ginuti tako često za tu sretniju budućnost?!!! Nikada ja to neću moći razumijeti.... Zašto su su ljudi u dva rata morali ginuti da bih ja danas sretno živjela?
Niti su oni prvi ginuli za Jugoslaviju, niti su ovi drugi ginuli za Europu... svi su oni ginuli za svoj kraj... za svoju domovinu. Ginuli su za te šume.... zlatna žita, vinograde, livade, oranice i Dravu... I razmišljam malo.... jesu li ratoborni? Nipošto. Kakvi su? Prati ih glas da su škrti. Priča se da je prvi gušter nastao kad su dali Podravcu krokodila da ga hrani i brine o njemu.
Brus!!! Imaju sreću da nisu dali krokodila Podravcu na skrb jer bi izrastao u pravo čudovište... još opasnije i jače. Pa sjetimo se samo što su napravili Turcima samo s jednim pijetlom! No kakvi su?!!! Mudrijaši? Jesu! Ali Dudek i Štef Sulimanec ipak ne bi smjeli biti jedino po čemu se svi sjete tog kraja. Sulimanca sam imala prilike upoznati kad mi je bilo 16 godina. Gadno smo se dograbili pod jednim orahom... na jednom predragom dvorištu... i od tada je izbjegavao svratiti na to dvorište kad sam ja bila tamo. Bio je to tek jedan siromaček koji nije bio tipičan predstavnik svog kraja..... bio je to seljačić koji nije volio raditi, a to svakako nije osobina ljudi s Bilogore. Za vrijeme Juge dolazio bi neistomišljenicima na sahrane i govorio pogrdne stvari o njima, nanosio svojim ispadima bol obiteljima umrlih. Svi su ga gledali s podsmjehom i svi su ga izbjegavali da ih ne dolovi kao žrtve svojih govorancija... jer oni nemaju vremena... oni moraju raditi! Danas ga u njegovom selu pamte sa zahvalnošću... jer je konačno ostatak zemlje za njih čuo... i zahvalni su Pašaliću što eto sada i oni imaju školu koja nosi ime Stjepana Sulimanca. E, pa neka mu je laka zemlja i hvala što na Bilogori postoji jedna škola više... a ja ću sada tu reći sama sebi ŠLUS da ne bi ovaj post obojala ljutnjom i nekim istinama o kojima danas ne želim pisati.... Neka mi ne zamjere svi štovatelji Sulimanca, ali imam i ja valjda pravo na osobni dojam neke osobe. Samo me nikada nemojte pitati jesam li iz kraja iz kojeg je i Sulimanec... jer nisam... ja sam iz kraja sasvim drugačijih ljudi. Ljudi koji puno, puno rade.... imaju plodnu i lijepu zemlju... i nijedan komadić nije neobrađen. Danas sam se vozila kroz prašinu jer su na svakoj oranici traktori, težaci u vinogradima.... žene na njivama. Aršanj se okitio trsjem koje raste iz narančastog pijeska, urednim vrtovima.... pri dnu Bilogore rastu duhan, kukuruz, kamilica, suncokreti... a u nizini prema Dravi šećerna repa, paprika, voćnjaci i sve ostale čarolije. Često slušam kako se u Hrvatskoj ne isplati obrađivati zemlja. Ni njima se ne isplati... ali nisu odustali. Jer njima je zemlja Mati... oni je duboko poštuju i čine to valjda iz rituala, iz običaja.... iz vjere i nade da će biti bolje.... iako svake jeseni zaoravaju dio svojih plodova koje ne uspiju prodati. Tamo je sramota ostaviti zemlju da na njoj raste korov. To je narod koji samo želi u miru raditiiiiiiii.... to su ljudi koji imaju uredna dvorišta, okućnice, cvijeće ispred kuća... bez obzira kako ona siromašna bila...
Po kojim ljudima još raspoznaju moj kraj? To su svakako tri Virovitičana zatočena od JNA prije Domovinskog rata. Dečak, Habijenac i Belobrk. O prvoj dvojici neću ništa pisati... ali sjetila bih se Vinka Belobrka i rekla vam svima da je čovjek po izlasku iz zatvora otišao na bojište i poginuo sa grupom dječaka... a među njima je bio i moj školski kolega. Baš čudno... kako brzo ljudi potonu u zaborav. Sjetit ću se i Špegelj Martina jer na istom groblju nam spavaju preci.... a po njima smo i krvlju povezani. I pitat ćete me zašto Virovitičani u postu o Bilogori i Podravini? Virovitica je granica Podravine i Slavonije, granica štokavštine i kajkavštine... oni nisu ni Podravci ni Slavonci... oni su Mikeši. :U tom čarobnom gradiću koji se smjestio u podnožju Bilogore provela sam predivne godine svog života i ona je dio tog mog kraja o kojem vam danas pišem... a Puki z Kurilovca ga naziva selendrom, a one koji su se u mladosti bavili sportom naziva propalim sportašima....
Danas neću o pjesnicima, književnicima, glumcima, sucima i aktivnim političarima i ostalim poznatim facama iz mog kraja... njih ću ostaviti za neke buduće razglednice..... a sada ću završiti pjesmom koju svi znate... ali jedina je dovoljna jaka da opiše ono što danas osjećam....



MOJ DOM
Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijetom prosim,
I gutam svoju bol!
I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve, njoj što uzeše,
I ne vraćaju dug.
Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.
Ah, ništa više nemam; to sve što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlađe sne!
Kroz požar, koji suklja, da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.
I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.
Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al ovaj nije cvijet.
On vreba, vreba, vreba… a ja je grlim mukom
Na javi i u snu,
I preplašen je trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!
Slobode koji nema, taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankon joj se klanja
I pozdravlja joj dan.
U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!
Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam, na kojoj tek njeni dusi zbore,
I… lutam kojekud.
Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!
S.S.Kranjčević

<< Arhiva >>

  kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Lipanj 2011 (2)