Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/doninsvijet

Marketing

Livade zelene... sunkoreti zlačani i priče čarobne....

03.04.2007.

Ovaj tekst je odgovor blogerici suncokret na njen komentar s teme ispod ove....
Suncokretu zlačani..... sviđa mi se pozitivan način na koji razmišljaš...
Imam i jednu priču koju ću ti poslati kao prilog ovom odgovoru... Da živim u nekom australskom plemenu sigurno bi me zvali: "Ona koja čuva priče...". Ja ti od malena strašno volim slušati priče... kako one davno napisane, tako i sve one prave... životne i istinite.... prepričane direktno od onih koji su ih doživjeli. Kao malena djevojčica hodala sam po kući i susjedstvu i tražila žrtve koje će mi čitati priče.... a onda mi je dojadilo pa sam naučila čitati već s 4 godine.
Ne moraš me žaliti jer ja sve slike i priče koje čuvam u sebi smatram bogatstvom... najvećim bogatstvom koje sam stekla u životu... Nema tog materijalnog što ja ne bih bila u stanju ostaviti i prežaliti... ali moje priče i slike su neprocjenjive.
Vidiš... ja nisam nikoga izgubila u ratu... ali bolest mi je oduzela oca kad mi je bilo 16 godina. Misliš li da tada manje boli? Da je lakše odrastati zato što ga nije ubio drugi čovjek?
Neću ti sada pričati što sam sve u životu radila i kako rano sam počela. I ne žalim se zbog toga... jer sve to je stvorilo mene ovakvu kakva jesam danas. Nema tih nepogoda i tih nedaća koje se meni mogu dogoditi, a da se ja ne bih snašla.
Mislim da je strašno važno slušati priče koje nam ljudi žele ispričati. Ne priče o susjedima i nekom trećem... nego one osobne i prave. Kako bi uopće mogli razumijeti druge ljude ako ne saslušamo njihove priče?! Mene ti privlače čudaci... mene privlače ljudi sa tugom u očima, ljudi sa mrkim licima.... jer kada ih vidim tako mrke, tužne ili drugačije osjetim da su prepuni priča. I ja njih privlačim. Nikada ne postavljam pitanja o tuđim životima... ali ljudi mi pričaju sami svoje priče... valjda zato što znaju da ih slušam i da ću njihovu priču čuvati zauvijek....
Moj muž baš ne voli hodati sa mnom ulicama obližnjeg grada... jer meni prilaze i poznaju me i oni koje svi izbjegavaju...... pa je često hodajući uz mene doživio čudne surete, dijaloge, morao odgovarati na nenadana i čudna pitanja. Jednom smo tako hodali glavnom ulicom i sreli ženu koju sam već spomenula u jednom svom postu malo niže. Ona je bolesna na živce. Kad me je ugledala.... uzviknula je moje ime na način kako me samo ona zove, ja sam se zaustavila... nabrzaka je ona meni ispričala neke svoje dogodovštine, a onda se okrenula k njemu i pitala ga: „A vi ste muž od moje Doniceeeee?!!!! Recite mi jel vam gladi jajčeka?!“ On je skoro u zemlju propao...... prolaznici su se okretali i rikavali od smijeha... a on nije znao kamo bi gledao. J)))))))) Onda smo se nas dvije malo izgrlile i pozdravile da prekinemo tu čudnu situaciju. Zašto mu je bilo neugodno?!!! Baš zato što ne sluša priče i što mu je važnije što će misliti oni nepoznati prolaznici nego ta jadna žena od koje svi okreću glavu.
Kad je ona izašla sa svojom strahotom na naslovnici Nacionala.... i kad je objavljen članak da je smještena u psihijatrijsku bolnicu meni nisu prestajali zvoniti telefoni.... ma, kao da se to desilo nekom mom najrođenijem. I znaš... došlo je proljeće.... i mene strašno muči ta žena... mislim da ću joj otići u posjetu... iako nisam sigurna da će me uopće prepoznati nafilana lijekovima.... ali proljeće me podsjeća na nju jer je uvijek ljudima mažnjavala cvijeće u vrtovima i donosila ga meni. Voljela je cvijeće. I može li meni išta na ovom svijetu zamijeniti to poznanstvo... tu naklonost koju mi je poklonila?!!!
U životu postoje i oni koji pričaju lažne priče. Danas me nazvao jedan čovjek i pitao kako bi malo zaobišao propise i ostvario nešto preko onog na što ima pravo. Pitao me je direktno: „Što da slažem da bi došao do toga?“ Otkantala sam ga hladno, službeno i rekla da ne znam odgovor na njegovo pitanje. Ne volim ljude koji lažu, a još manje volim one koji od mene traže savjet kako da lažu.
I znaš suncokretu moj zlačani... davno sam ja naučila da zelene livade nisu u šarenim lažama, u sjajnim perlama i novčićima.... zelene livade nisu među uglednima i onima pored kojih svi žele biti... zelene livade su nama samima..... i našem odnosu prema svijetu u kojem živimo i ljudima koje srećemo na svom putu.
Što je s osobnim pričama koje nisu lijepe? Sklona sam odbacivanju ljudi kad me jako razočaraju.... sve zle koje srećem na svom putu stavljam u vreću s probušenim dnom i ne igram se više s njima... ali to još uvijek ne znači da nisu zaslužili priču. J
Slažem se s tobom. Sve ružno treba potisnuti, pronači svjetlost u sebi, veseliti se svakom novog danu jer život je dar i najčarobnija čarolija.... ali da bi to znali moramo slušati i što drugi ljudi pričaju.....

Priča.... suncokretu tebi na dar... neka ti pomogne još čvršće čuvati i njegovati tu pozitivnu misao koju nosiš u svom srcu... ;)

SNAGA POZITIVNOG MIŠLJENJA KAO JEDRO...
________________________________________
"Jedna drevna legenda priča o tri muškarca, koji su nosili svaki po dvije vreće. Ali teret nisu osjećali jednako. Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visjele obješene na drvenoj motki na ramenu. Upitali prvog čovjeka što ima u vrećama. Odgovorio je: "Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti - u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, promatram, proučavam, mozgam što ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima."
Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.
I drugog su čovjeka upitali isto. Rekao je: "U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kamo god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške."
Treći je čovjek odgovorio: "Na prednjoj vreći napisao sam riječ "dobrota". Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća na leđima ima natpis "loša sjećanja" i prazna je, jer samo joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje kadikad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu."

TRI SU JEDRA O KOJIMA OVAJ ČOVJEK GOVORI: POZITIVNO O SEBI, POZITIVNO O DRUGOM, POZITIVNO O SITUACIJI. JEDRA POZITIVNOG MIŠLJENJA! SVI SMO MI ROĐENI DA SAMI BIRAMO MISLI KOJE ĆE NAM USMJERITI ŽIVOT. IZABERIMO ONDA JEDRA S KOJIMA SE NAJDALJE STIŽE.


Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.