04.06.2007.
Prošlog tjedna u nekoj TV emisiji gledala sam reportažu o mladom čovjeku koji je uplatio 6.000,00 kuna na račun ZET-a. Žao mi je što nisam zapamtila njegovo ime.
Uplata je iznenadila ZET-ovce, a mladi čovjek je obrazložio da je to njegov dug tom poduzeću. Za vrijeme školovanja se švercao u tramvaju i sada kada je stao na svoje noge odlučio je vratiti dug jer su ga savjesno vozili sve te godine. Izračunao je koliko bi platio pokaze kroz sve to vrijeme, dodao još 20% da ih slučajno ne bi oštetio... i tako je vratio svoj dug.
Inače uvijek prozujim pored ekrana i ne gledam TV, ali taj dan sam sjela i kao prikovana slušala kratku izjavu tog čovjeka. Gledala sam ga zadivljeno, živahni mravci su mi trčkarali ispod kože, ali imala sam ga potrebu i zaštititi od ovog svijeta u kojem živi jer sam unaprijed znala kako će ljudi prihvatiti tu vijest. I naravno... u razgovoru s drugima o tom činu čula sam uglavnom ironične komentare, vidjela podsmjeh. Čovjek se većini čini malo „pomaknut“.
Jesu li krivi ljudi što ne mogu razumijeti taj čin? Ne znam. Vrijeme u kojem živimo nas uči da se u trci za vlastiti probitak i osobnu korist lome kosti. Svijet je prepun njuški koje su sebične i ne prezaju pred ničim za 10 dkg šarenih perli. Ljudi izbjegavaju svoje obveze na svim područjima života i još se čude ako se netko usprotivi tome. Koliko ljudi duguje i na sve moguće načine pokušava izbjeći vraćanje svojih dugova. Puno ljudi vraća tuđe dugove jer su krivima jamčili. Neki su prevareni od još pokvarenijih ljudi. Izbjegavanje dugova postalo je način ponašanja. Takav stav prema vlastitim obvezama je prvi defekt koji nam ruši sustav vrijednosti. Uz to tu je ne prihvaćanje vlastitih grešaka. Svi smo bili u situaciji da pogriješimo. Griješili smo svjesni u trenutku kad smo grešku činili, ili smo griješili pa smo greške postali svjesni kasnije. Blago ljudima koji su sposobni prepoznati vlastite greške i iza njih stati. Griješiti je ljudski, ali nije ljudski svoje greške ne priznati, svoje greške svaljivati na druge. Tu se radi o savjesti... o tom čarobnom Božjem glasu u nama koji nas hvali za učinjeno dobro, a kudi zbog učinjenog zla.
6.000,00 kuna je danas velik novac. Mnogi ljudi nemaju toliku mjesečnu plaću, to su tri prosječne mirovine naših umirovljenika. Nije to iznos koji se ne osjeti u kućnoj blagajni. Ali to je ipak mali iznos kojim je ovaj čovjek sebi osigurao miran san. Dao je novac za miran san, ali ga nije kupio... nego ga je ZASLUŽIO! On je vratio svoj dug.
Toliko čisto i pošteno! „Nisam mogao, bio sam u frci..... puno toga bilo mi je važnije. Griješio sam, ali danas sam svjestan da je to ponašanje bilo neprihvatljivo i želim platiti ono što sam koristio!“ Eeeee... kamo sreće da je ovakvih ljudi više na ovom svijetu.
Sigurna sam da će u susretu s njim na nekim životnim stazama uživati njegovi poslovni suradnici, njegova obitelj, njegovi prijatelji i svi koji s njim dođu u dodir.... jer to je čovjek koji stoji iza svojih grešaka, čovjek koji je odgovoran. Učinio je nešto jako pošteno i zato sam ga odlučila ugostiti na svom blogu i napisati mu HVALA... jer takvim ponašanjem on nije smirio samo svoju savjest nego je upozorio sve nas na neke stvari koje se polako potiskuju i odumiru u svijetu koji nas okružuje.
Indijska narodna priča nam govori upravo o tome što je taj mladi čovjek pronašao u sebi....
Nekada davno sva ljudska bića bila su bogovi, ali su tako zloupotrebili to svoje božanstvo da je vrhovni bog Brama odlučio da im ga oduzme i sakrije ga tamo gdje ga nikad neće naći. Ali, pitanje je bilo gdje sakriti njihovo božanstvo. Zato je Brama sazvao savjet bogova da bi mu oni pomogli odlučiti. "Hajdemo ga zakopati duboko u zemlju", rekoše bogovi. Brama odgovori:
"Ne, to ne valja jer ljudi će kopati zemlju i naći će ga." Onda bogovi predložiše: "Da ga potopimo u najdublji ocean?" Brama se nije složio: "Ne, ni tamo", reče, "jer će oni naučiti da zarone u ocean i naći će ga." Bogovi će na to: "A da ga odnesemo na vrh najviše planine i tamo sakrijemo." Ali, Brama je i ovoga puta odgovorio: "Ne, ni to nije dobro jer će se vremenom popeti na svaku planinu i opet će preuzeti svoje božanstvo." Onda bogovi odustaše i rekoše: "Ne znamo gdje da ga sakrijemo pošto, izgleda ni na zemlji ni u moru nema mjesta do kog ljudska bića neće stići."
Brama je dugo razmišljao, a onda je rekao: "Evo što ćemo. Sakrićemo njihovo božanstvo u najdublji dio njihovog sopstvenog bića jer ljudi se nikad neće sjetiti da ga tu traže."
Svi su se bogovi složili da je to savršeno skrovište, te tako učiniše. I od tog vremena ljudi su prošli zemlju uzduž i poprijeko, kopali, ronili, peli se i istraživali tražeći nešto što je već bilo u njima.
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.