07.07.2007.
Počele su nam se cerekati uljepšane face s jumbo plakata, počela su „šamaranja“ na net-u, u kontakt emisijama... borbe za izbornu pobjedu vode se na svim frontovima. Svakog dana bit će sve žešće.
Političke stranke su izbornoj godini prilično naporne, često neukusne jer nas hvataju na naivne finte i zbilja treba izdržati sav taj cirkus do izbora. U izbornoj godini se dešavaju i pozitivne stvari jer se svi trude pokazati u što boljem svjetlu... pa se sve užurbano radi, sve ono što je spavalo cijelog mandata izmili i uhvati se posla. Hrvatska izgleda kao kuća kad napravimo generalno čišćenje.
Jedna od predizbornih aktivnosti je i SDP-ova telefonska anketa zbog koje su ih nedavno okefali u medijima.
Pročitala sam samo naslov u novinama... stisnula oči jer sam znala da se anketa doista provodi... i nisam imala snage čitati tu javnu prozivku. No sada imam potrebu ispričati priču o toj anketi.
Moja svekrva živi sama. Nakon svekrove smrti zvali smo je da nam se pridruži, ali odbila je jer smo preživahni, a ona žel svoj mir. No njen mir znači i osamljenost preko tjedna. Vikendom nam dolazi na ručak i druženje.... ali preko tjedna je sama. Ja sam vjerojatno osoba s kojom razmijeni najviše rečenica otkako joj je muž umro. Na vikend druženjima ispričamo jedna drugoj što je sve donio prošli tjedan.
Tako je došla prije par mjeseci i značajno se smješkajući ispričala mi kako su je zvali iz SDP-a. Prepričala mi je svoj dugi razgovor u detalje... svako pitanje, svaki svoj odgovor, ime osobe s kojom je kontaktirala. Ja sam slušala šutke i smješkala tiho jer osobno bih sasvim sigurno odbila takav razgovor, ali slušajući nju bilo mi je drago da joj je nešto ispunilo vrijeme i da se osjećala tako zadovoljno. Pitali su oni nju pitanja od kojih sam ja mrštila facu..... jer su moji živci vjerojatno felerični... previše sam oprezna, nepovjerljiva i sumnjičava. Ja na takav razgovor ne bih pristala već iz vrlo jednostavnog razloga što nikada ne možemo biti sigurni da li je s druge strane doista taj netko tko nam se predstavio. Ali onda sam zaključila da nema nikakve štete i opasnosti u tome što je jedna penzionerka ispričala svoje stavove nekome na telefon... ma tko god on bio. Osjećala se važno jer ju je SDP-ovac pitao što ona misli o gradonačelniku, o načinu upravljanja gradom.... pitao ju je što joj se sviđa, a što bi ona osobno promijenila.... i bilo je tu raznih pitanja.... pa čak i o unucima. I prepričavala je ona meni tu svoju telefonsku avanturu tri vikenda za redom.... i svaki puta u detalje.... a ja sam po tome zaključila da je to na nju ostavilo jak dojam. Prošlo je vrijeme.... polako je prestala spominjati tu anketu..... taj doživljaj potisnuli su neki novi. No dolazi ona danas na ručak i kad smo ostale same šapčući mi kaže: „Sad ću ti nešto pokazati!“ Imala sam osjećaj da će mi pokazati nešto prestrašno ili prelijepo... nešto tajnovito i veliko..... Tada je rekla.... opet šapčući: „Dobila sam pismo!“ Tada sam pomislila da joj je možda pisao neki djedica ili joj se javio neki bogati rođak iz Amerike.... sigurno je dobila neko prevažno pismo sa nekom lijepom tajnom... nekim lijepim iznenađenjem. Pitam ja.... šapčući.... zbog očigledne važnosti njene izjave: „Tko vam je pisao?“ Kaže ona: „SDP! Pismo je potpisao Zoran Milanović!“ a na licu joj se blistao osmijeh kao da je dobila na lotu milion dolara. I vadi ona pismo. Uredno vraćeno spremljeno u kovertu jer je bilo važno da vidim kako je to stiglo na njeno ime i prezime... tada je s toliko pažnje izvadila list papira, polako ga razmotala i sa širokim i značajnim osmijehom mi pružila na čitanje.
Pročitala sam to doista lijepo pismo u kojem joj se SDP zahvaljuje na sudjelovanju u anketi uz par prekrasnih, jednostavnih, toplih i čovječnih rečenica. Bez parola, pritisaka i agresivnosti koju prepoznajemo inače u komunikaciji političkih stranaka u ovoj godini.
Tu predizbornu aktivnost SDP-a do današnjeg dana nosila sam u nekom sivom prostoru..... na nekoj rezervi u mojoj glavi. Nisam je ni osuđivala, ali ni podržavala... jer sam oprezna poput moje mačke Štefice kad su takve stvari u pitanju. No danas definitivno ZNAM da mi se ta njihova predizborna aktivnost jako sviđa. Kao prvo u toj igri sudjeluju samo oni koji to žele.... a to je pošteno jer se poštuje pravo na izbor. Pojedincu se pristupa s poštovanjem i punom pažnjom..... anketirani građani se osjećaju kao kapi u Cesarićevom slapu.... kao važni djelići te slagalice... te slike zvane društvo. Netko ih nešto pita... nekoga zanima njihovo mišljenje... pri tom ih nitko ne naziva stokom sitnog zuba, crvenim, zelenim i raznobojnim vragovima. Netko ih konačno primjećuje i nešto pita. Komunikacija je civilizirana i pristojna.
U slučaju moje svekrve ta anketa nije ništa promijenila.... jer ona ionako svoj glas daje upravo njima od prvih izbora, a tako će vjerojatno ostati do njenog kraja. Ta anketa i današnje pismo samo su joj pokazali da je dobro izabrala. To pismo je razveselilo usamljenu penzionerku... i ne samo nju.... jer živi su joj još i roditelji... danas su kao u kazalištu sjedili i s osmijehom i ponosom slušali kad im je njihova kći čitala to važno pismo.... a da ne govorim da će o tome sljedećih mjeseci slušati svi koji ih dođu posjetiti. Jer u životima starih ljudi nema puno akcije.... ovo je važno do neba... zato SDP-ovci svaka vam čast na ideji! I hvala vam što mi zabavljate i razveseljavate moje starine dok ja to nisam u mogućnosti.
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.