Zanimanje uz ime

28.08.2007.

18.03.2007.

Dojmila me se nespretna i neopravdana ljutnja jednog blogera na jednoj temi pa sam danas odlučila pisati o zanimanjima, obrazovanju i koliko su ona važna za cjelovitu sliku čovjeka.
Svi mi u sebi nosimo jednu veliku predrasudu o ljudima sa visokim obrazovanjem. Ta predrasuda izvire u našim očekivanjima. Pretpostavljamo da su visoke škole upisali učenici kojima je škola oduvijek dobro išla, učenici sa izgrađenim radnim navikama, upornošću. To su obično djeca iz „boljih“ obitelji... djeca intelektualaca ili pak oni koji su svojim radom i trudom odlučili ući u neki novi svijet. Na fakultetima takvi pojedinci slušaju predavanja najuglednijih intelektualaca, pročitaju puno knjiga, kreću se u društvu vršnjaka željnih znanja i izgrađuju se za svoje buduće zanimanje koje su odabrali. Do kraja stignu samo oni najuporniji, najmarljiviji i oni kojima se ne dese nepredviđene životne okolnosti koje bi ih zaustavile u postizanju tog životnog cilja. I kada mladi čovjek završi fakultet.... on se cijeli život obrazuje, usavršava, kreće u krugu intelektualaca pa je onda i logično zašto svi očekujemo da visokobroazovani ljudi imaju određenu širinu.
To su dakle naša očekivanja... ali sada ću navesti nekoliko konkretnih primjera.
Za početak ću poput Paje Paksu naglasiti ono što ga je uvrijedilo u političarevom postu. I među visokoobrazovanima ima kriminalaca..... ima onih koji kradu, ima pedofila, zlostavljača žena i djece.
Sjećam se liječnika koji je bio dežuran kad sam rađala prvog sina. Bio je mlad... specijalizant.... Uz svu nestručnost koju je pokazao te noći kad se njemu nije radilo, a ja sam se... gadura najobičnija baš te noći „odlučila“ poroditi pokazao je i jedno neljudsko lice, nepristojnost i bezobrazluk. Vikao mi je: „Ne tako stiskati gusko jedna! Glupačo, stiskaš u glavu!“ A ja sam cvilila u strašnim bolovima i preklinjala neka me ne vrijeđa... neka mi pomogne... jer ja ne znam kako treba stiskati..... Nakon puno godina imala sam ga prilike sresti na jednom drugom mjestu... i nisam propustila podsjetiti ga kako se ponašao u trenucima kad sam bila bespomoćna, kad se nisam mogla braniti od vrijeđanja i ponižavanja.... u trenucima kada mi je bila potrebno sve njegovo znanje i ljudska pomoć. Ispričao se i rekao da je bio mlad i neiskusan, a ostavili su ga samog s babicom te noći.... na to sam mu odgovorila da mu opraštam svu nestručnost, ali mu njegovu neljudskost nikada neću oprostiti.... jer vrijeđati ženu u takvim trenucima je nešto što ne bi učinio ni slučajni prolaznik bez ikakve škole koji bi se slučajno našao u toj situaciji. To je ono što se ne uči na fakultetu... to je ono što se dobije u roditeljskom domu... i ono što čovjek sam izgrađuje kroz život.
Nakon masakra koji je trajao cijelu noć... i kada je konačno bilo sve gotovo molila sam vode... rekao mi je: „Ne možeš dobiti vode!“ Tada je došla čistačica koja je prala pod rađaone... i tiho mi na uho objasnila da ne smijem piti.... donijela je mokru gazu i navlažila mi usne i pomazila me po čelu. Ta gospođa je bila moj anđeo te noći.... jedina osoba koja je bila pristojna i dobra prema meni.
Drugog sina sam rodila u istoj bolnici. Obavili su to pravi profesionalci. Osjećala sam se poput kraljice... a nije boljelo ništa manje.
S 25 godina imala sam rak i liječnik u Domu zdravlja je naglasio da u bolnicu moram HITNO! ODMAH! No u bolnici sam nabasala na vrlo poznatog liječnika koji je od mene tražio iznos koji je tada značio petnaest mojih porodiljskih naknada.... a ja ih nisam imala.
Tako mlada.... majka dvoje male djece... sa bolesti od koje se umire... u svom gradu ja nisam mogla dobiti mjesto u bolnici. I tada... čudnim kanalima.... uslugama kojima je zadužila moja sestrična nekog liječnika uspjela sam PREKO VEZE doći u bolnicu. Primljena sam kao kraljica.... u dvokrevetnu sobu s televizorom... na odjel koji nije imao veze s mojom dijagnozom, a sve to da me pogled na bolesne od te bolesti ne bi uznemirio. Spasili su mi život, imala sam tretman koji nisam očekivala. Toj ekipi profesionalaca i savjesnih liječnika i medicinskih radnika zahvalna sam svakom kapljom svoje krvi.... zahvalna sam im što su mojim klincima omogućili da odrastaju uz majku. Ali i danas sam uvrijeđena što nisam mogla u bolnicu ući legalno.... pa to je moja zemlja.... to je zemlja u kojoj plaćam porez, u kojoj su plaćali porez moji roditelji... moji djedovi. Zar su mi u takvoj situaciji potrebni lova ili veza da bi imala pravo na medicinsku zaštitu?!!!!
Imam još puno osobnih primjera, ali prebacit ću se sada na moje viđenje visokoobrazovanih i uglednih ljudi koje imam prilike sretati zadnjih godina.
Nedavno je odražan u jednom velikom poduzeću domjenak prigodom jednog blagdana.
Bili su pozvani svi direktori i svi ljudi važni za to poduzeće.... drugim riječima krema tog poduzeća. Zadatak da ih dočeka na ulazu, podijeli im prigodne poklone i izrazi dobrodošlicu dobila je jedna mlada žena... također s visokim obrazovanjem. Nakon pozdrava uz osmijeh upitala je jednog uglednog direktora smije li mu staviti značku... a on joj je uzvratio smješkom i rekao: „Smiješ, smiješ! A i ja bi tebi rado nešto stavio!“
Na sastancima često imam priliku gledati visokoobrazovane ljude na funkcijama kako brane svoje način rada. Često ih slušam i gledam u nevjerici i pitam se... pa na koje su to fakultete išle te face... uz to što ne znaju riječima obraniti svoje stavove ni pisanje im nije jača strana... ali to lakše prikriju jer uvijek se nađe neki podređeni koji to zna i hoće odraditi za njih.
Nemam pojma da li je to zato što nisu naučili gradivo... da li je to zato što ne ulažu u dodatna znanja... ili je to možda zato što ni sami ne vjeruju u ono što pričaju.
Predstavljaju poduzeće koje je važno svima nama. Izloženo je čestim kritikama... i to upravo zbog njih... zbog politike koju provode i zbog načina na koji komuniciraju sa javnošću.
Onu drugu stranu nitko ne vidi.... a na toj drugoj strani je niz također visokoobrazovanih ljudi (koji su u nemilosti jer misle svojom glavu pa ne mogu isplivati) i čitava masa ljudi sa trogodišnjim i četverogodišnjim srednjim školama..... čitava masa majstora i svih ostalih zanimanja koja održavaju i nose to poduzeće na svojim leđima. Među mladim radnicima je veliki broj informatički pismenih mladića koji bi već nakon par godina staža mogli biti profesorima svojim poslovođama koje je pregazilo vrijeme. Kad se u tom poduzeću desi neki problem... neki veliki kvar... ne moraju se slati pozivi... poput dobro utrenirane vojske oni dolaze sami... bez obzira da li je vani +30 ili -30 stupnjeva C... često gaze po potocima, po blatnjavim terenima.... životi su im u opasnosti... nakon dvadeset godina rada oni su potrošeni.... postaju invalidi..... Poznajem ih na tisuće.... i nikada mi se nijedan nije obratio na način na koji se onaj direktor obratio svojoj kolegici.
I što nam sve to govori?!!!! Obrazovanje i naziv naših zanimanja samo su jedan dio nas..... a cjelovitu sliku o nama čini puno, puno drugih stvari koje dobijemo odgojem i samoizgradnjom u školi života.
Nije svaki visokoobrazovani čovjek i intelektualac. Intelektualci su ljudi koji posjeduju široko znanje, ali i određeno ponašanje koje ih čini drugačijim od mase bezjaka koji imaju neke potvrde.... diplome... svjedodžbe..... a koje nisu nužno dokaz nečije stručnosti i znanja.... možda su čak i nabavljene negdje ispod pulta.
Za Hrvate kažu da su neobrazovan narod. Slažem se. Obrazovanja nikada dovoljno. Ali ja mislim da nismo glup narod da ne bi znali prepoznati lažove i nesposobnjakoviće.
Na današnji dan prije dvadeset i tri godine umro je čovjek koji je moj najveći moralni uzor.
Nisam u prilici danas otići na mjesto gdje spava..... ali neka ovaj post bude umjesto svijeće... za njega.....
Njemu su zanimanje i funkcija pisali na vratima ureda... jer tamo je tome mjesto... ali na vratima stana i u telefonskom imeniku pisalo je ime i prezime..... jer to nisu mjesta gdje je primjereno isticati zanimanje i funkicju. On je van ureda bio Čovjek! Pošten i dobar Čovjek!

Kao prilog ovom postu ispričat ću vam dvije priče koje jako volim... na tu temu....


KAKO SAM PAO NA ISPITU ZA MENAĐERA

"Diplomirao sam na Fakultetu za menađment. Bio sam vrlo ozbiljan student i savjesno se pripremao baš za svaki ispit. Ali jednog sam se jako bojao. Bio sam tako sretan kad sam, otvorivši kovertu i čitajući na brzinu dobivena pitanja, vidio da skoro na svako znam odgovoriti. No zadnje pitanje me iznenadilo. Glasilo je: "Znate li kako se zove čistačica na ovom fakultetu?" Pomislio sam da je to sigurno neki "štos", odgovorio sam na sva ostala pitanja i predao rad. Sav siguran, jedva sam čekao da pročitam svoje ime na popisu onih koji su položili. No, kada se na oglasnoj ploči popis pojavio, na njemu nije bilo mog imena. Pomislio sam da se radi o nekakvoj greški i otišao do profesora. - "Da, ispit niste položili", rekao je profesor./ "Ali, odgovorio sam na sva pitanja.", pobunio sam se. / "Niste odgovorili na zadnje", glasio je odgovor./ "Ali zar je to pitanje toliko važno?", nisam mogao vjerovati svojim ušima./ "Naravno da je važno", odgovorio je profesor. "U svom poslu susretat ćete mnoge ljude. Svi oni su važni. I svi zaslužuju vašu pažnju, čak i ako sve što činite jest samo to da ih pozdravite i nasmiješite se." Nakon stanke još je dodao: "A znate li ime gospođe koja služi u kantini? Znate li datume rođendana vaših pet najboljih kolega s fakulteta?".
Nikada nisam zaboravio ovu lekciju. I odmah sam saznao: žena koja je održavala čistoću i koja je svaki dan bila s nama zvala se Tonka. Znate li vi kako se zove osoba...?"

(Ne znam autora priče.... to je priča sa mog stolnog kalendara)

Splavar


Bio jednom splavar koji je prevozio ljude splavom preko rijeke.
Jednom tako naiđe i učitelj, neki čangrizav čovjek.
Kad su prelazili preko široke rijeke i tek što su se otisnuli od obale, a učen čovjek ga upita: Bijaše li tako, da je bilo, da si doživio nevrijeme za vrijeme vožnje splavom?
Ne razumijem ti ja tako zamršena pitanja, reče splavar.
Zar nisi nikada učio jezika u školi?
Nisam odgovori splavar.
Tada si pola svoga života potrošio uzalud.
Na to je splavar šutio.
Ali ne prođe dugo i naiđe strašno nevrijeme.
Udaiše gromovi i kiša ko iz kabla, a splav mali poput orahove ljuske.
I splavar se nagnu suputniku pa ga upita:
Jesi li ikad učio plivati?
Ne reče učen čovjek.
E učitelju tada si potrošio čitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo.

(Indijska priča)

<< Arhiva >>

  kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Lipanj 2011 (2)