Priča prije sna

28.08.2007.

17.06.2007.

Večeras bih vam rado pričala koliko sam tužna, ljuta, ranjena.... pričala bih vam o ljudskom šljamu, prijevarama, mafiji, maltretiranju.... pričala bih vam svoje osjećaje..... ali ipak neću...
Do sada sam sjedila pod mojom brezom i u tom čarobnom miru začula dva glasa koja su mi govorila kroz lišće drage breze. Prvi glas je bio od mog djeda.... rekao je: „Dona, sveži maramu oko čela, zapaši srp za jedan bok, čekić za drugi, u ruke uzmi kosu i vile i kreni! Odmetni se u šumu i pokaži im da im je Zemlja premala da ti se sakriju!“ Hajdučica u meni se razbuktala... i samo što nije krenula tražiti alat....ali onda je taj glas prekinuo šum listića i tada sam jasno prepoznala očev glas koji je rekao: „Smiri se mila... odavno već znaš da su ljudi zli... ali snaga ne spava u srpovima, čekićima, vilama i kosama... snaga spava u tebi... pronađi mir jer samo tako možeš pobijediti.... popij toplu kamilicu..... prije spavanja napiši Mališi Trnoružicu... ali onako kako treba, napiši mu pravu priču... prespavaj noć... i sutra je novi dan...“
I eto odlučila sam poslušati taj glas... pa ću sada napisati Mališi Trnoružicu... onako kako treba....

TRNORUŽICA - Charles Perrault (Prevela Benka Pupačić)



Bili jednom kralj i kraljica koji su bili toliko ojađeni što nemaju djece, toliko ojađeni da je to teško uopće iskazati. Išli su u sve moguće svjetske kupke; činili zavjete, hodočašća i druga boguugodna djela, sve su činili, a ništa nisu postizali. Kad, naposljetku, kraljica ipak rodi kćer. Krštenje je bilo svečano; maloj kraljevni uzeže za kume sve vile što ih se moglo u zemlji sakupiti (a našlo ih se sedam), s tim da bi kraljevna – budući da će od svake od njih dobiti dar, kao što je u ono vrijeme bio običaj – na taj način dobila sve moguće vrline i odlike.
Pošto je krštenje obavljeno, cijela se družba vrati u kraljevsku palaču, gdje je za vile bila priređena velika gozba. Pred svaku od njih postavljen je prekrasni jedaći pribor s kutijom od suhog zlata, u kojoj se nalazila žlica, viljuška i nož, sve od zlata i sve ukrašeno dijamantima i rubinima. Ali, kad su već zauzeli svoja mjesta za stolom opaziše kako ulazi jedna stara vila, koju nisu bili pozvali i za koju se mislilo da je mrtva ili začarana, jer je prošlo više od pedeset godina otkako nije izlazila iz jedne kule.
Kralj naredi da joj se dade pribor za jelo; ali nisu joj mogli kao i drugim vilama dati tešku zlatnu kutiju, jer su izradili samo sedam kutija, za sedam vila. Stara pomisli da je podcjenjuju i procijedi između zubi nekakve prijetnje. To ču jedna mlada vila koja se našla kraj nje i, sudeći da bi ona maloj kraljevni mogla dati neki opasan dar, pođe, čim su se digli od stola, da se sakrije iza zidnog ćilima, kako bi mogla govoriti posljednja i ispraviti, koliko to bude u njezinoj moći, zlo što bi ga stara mogla učiniti.
U to vrijeme vile počeše darivati kraljevnu. Najmlađa je obdari time da bude najljepše stvorenje na svijetu; sljedeća – da bude dobra kao anđeo; treća – da zadivljujuće okretno radi sve čega se prihvati; četvrta – da pleše upravo savršeno; peta – da pjeva kao slavuj; a šesta – da s lakoćom svira na svim vrstama instrumenata. Kad je došao red na staru vilu, ona, tresući glavom više od srdžbe negoli od starosti, rekne da će se kraljevna ubosti vretenom u ruku i da će od toga umrijeti.
Kad ovo čuše, svi uzdrhtaše, i nije bilo živa stvora koji ne zaplače. U taj tren izađe mlada vila iza ćilima i glasno izgovori ove riječi: „Umirite se, kralju i kraljice, vaša kći neće od toga umrijeti; istina, ja nemam dovoljno moći da potpuno otklonim ono što je moja starija sestra učinila; kraljevna će se ubosti vretenom u ruku, ali, umjesto da od toga umre, samo će pasti u doboki san, koji će trajati stotinu godina, a onda će doći i probuditi je sin jednoga kralja.
Kad se navršilo petnaest ili šesnaest godina, dok su kralj i kraljica bili u jednom od svojih ljetnikovaca, zbilo se te je mlada kraljevna, trčeći jednog dana po dvorcu i penjući se od odaje do odaje, otišla sve do vrha glavne kule, do sobice u potkrovlju, u kojoj je neka dobra starica usamljeno prela na svojoj kudelji. Ova dobra žena nije ni čula za kraljevu zabranu da se ne sije presti vretenom. „Što vi to ovdje radite, dobra ženo?“ upita kraljevna. – Predem, lijepo moje dijete, odgovori joj starica, koja je nije poznavala. – Ah! Kako je to lijepo! nastavi kraljevna; kako vi to činite? Dajte da vidim da li bih i ja mogla isto tako. Kako bila vrlo živahna i malko nestašna i jer su tako, uostalom, odredile vile, ona još nije pravo ni primila vreteno, kadli se ubode njime u ruku, i sruši se bez svijesti.
Sva smetena, dobra starica poviče u pomoć: strčaše se sa svih strana; vodom su zapljuskivali kraljevnu po licu, otpustili su sve što ju je sapinjalo, lupkali je po rukama, trljali joj sljepoočice vodom Ugarske kraljice; ali je ništa nije vraćalo svijesti.
Tada se kralj, koji se vratio u dvorac i koji se odmah popeo čim je začuo galamu, sjeti vilinog proricanja i – budući da su vile tako rekle – smatrajući da se to moralo dogoditi, naredi da se kraljevna smjesti u najljepše odaje u cijeloj palači, na postelju pokrivenu vezom od srebra i zlata. Reklo bi se da je anđeo, toliko je bila lijepa; jer nesvjestica nije uklonila rumenu boju s njezina lica: obrazi joj bijahu ružičasti, a usne poput koralja; samo su joj oči bile zaklopljene, ali se moglo čuti kako polako diše, što je pokazivalo da nije umrla.
Kralj zapovjedi neka je puste da u miru sniva sve dok ne dođe dan da se probudi. Kad se kraljevni desila nezgoda, dobra vila, koja joj je, dosuđujući joj da spava stotinu godina, spasila život, bila je u raljevstvu Matakinovi, dvanaest milja daleko; ali začas ju je obavijestio maleni patuljak, koji je imao čizme od sedam milja (to su bile čizme kojima se jednim korakom prevaljivalo sedam milja). Vila smjesta krene, i nakon jednog sata vidješe je kako dolazi na kolima, koja su bila sva u plamenu, a vukla su ih dva zmaja. Kralj joj pođe ususret i pomogne joj da izaiđe iz kola. Ona odobri sve što je on učinio; ali kako je bila vrlo dalekovidna, pomisli kako će kraljevna, kad dođe čas da se probudi, biti u velikoj neprilici ako se nađe potpuno sama u starome dvorcu: i evo što vila učini.
Ona svojim štapićem dotakne sve što je bilo u dvorcu (osim kralja i kraljice) dadilje, pratilje, sobarice, plemiće, službenike, paževe, kočijaše, ona također dotakne sve konje, zajedno s konjušarima što su bili u konjušnicama, velike pse čuvare dvorišta za živinu i malju kraljevninu kujicu Puf, koja se nalazila pokraj nje u postelji. Čim ih je dotakla, oni svi odmah zaspaše, da bi se probudili u isto vrijeme kad i njihova gospodarica te da bi bili spremni služiti joj kad ih ona ustreba. I sami ražnjevi koji su bili na vatri, puni prepelica i fazana, uspavaše se, i vatra također.
Sve se to zbi u jednom trenu: vile su brze u svom poslu.
Pošto su poljubili svoje milo dijete a da se ono nije probudilo, tada kralj i kraljica izađoše iz dvorca i ozbnaniše da nikome nije dozvoljeno da mu se približi. Ova zabrana nije ni bila potrebna; za četvrt sata okolo cijeloga parka izraste toliko velikih i malih stabala, sasvim isprepletenih trnjem i kupinom, tako da ni zvijer ni čovjek onuda ne bi mogli proći; još se samo mogao vidjeti vrh dvorske kule, i to iz velike daljine. Sva je prilika da je to vila izvela još jednu svoju majstoriju kako bi kraljevna, dok sniva, bila zaštićena od znatiželjnika.
Kad se navršilo stotinu godina, sin kralja koji je tada vladao, a koji nije pripadao istoj obitelji kojoj i usnula kraljevna, naiđe onuda u lov i propita se kakve su to kule što se vide iznad velike guste šume. Svatko mu odgovori onako kako je sam čuo: jedni su govorili da je to stari dvorac u kojem se javljaju duhovi; drugi, da sve vještice iz tog kraja tamo vode svoje vrzino kolo. Opće mišljenje je bilo da na tome mjestu prebiva neki ljudožder, te da on tamo odvodi svu djecu koju ugrabi, kako bi ih mogao u miru pojesti, a da ga nitko ne može slijediti, jer jedino je on imao moć da prokrči sebi put kroz šumu.
Kraljević nije znao kome bi vjerovao, kad jedan stari seljak uzme riječ i rekne mu: „Kraljeviću moj, prošlo je više od pedeset godina otkako sam od svog oca čuo da se u onom dvorcu nalazi kraljevna, najljepša na svijetu; da u njemu mora spavati stotinu godina, a onda će je probuditi kraljev sin kojemu je ona namjenjena.“
Na te riječi mladi kraljević osjeti kako ga obuze neka vatra; bez dvoumljenja povjerova da će on privesti kraju ovu lijepu zgodu i, težeći za ljubavlju i slavom, odluči smjesta vidjeti o čemu se radi. Jedva je zakoraknuo prema šumi, kad se sva ona velika drveća, sve trnje i sve kupine same od sebe razmaknuše da bi mu učinile prolaz. On korača prema dvorcu što ga vidi na kraju velikog drvoreda u koji je ušao i vidje, a to ga pomalo začudi, da ga nitko od njegovih ljudi ne može slijediti, jer su se drveća ponovno zbijala jedno uz drugo, čim bi on prošao. Ne odustaje od svog puta: mlad i zaljubljen kraljević uvijek je srčan. On uđe u veliko predvorje, gdje mu je sve što vidje moglo u početku slediti krv u žilama. Vladala je strahovita tišina: slika smrti posvuda je bila prisutna, nije se vidjelo ništa drugo doli ispruženih tijela ljudi i životinja, koja su se pričinjavala mrtvima. Po rascvalim nosevima i rumenim licima Švicaraca ipak odmah shvati da su oni samo usnuli; njihovi pehari, u kojima je bila još koja kap vina, jasno su pokazivali da su oni zaspali pijući.
Kraljević prelazi veliko dvorište popločeno mramorom, penje se uz stepenice, ulazi u dvoranu u kojoj je straža koja je, s helebardama na ramenu, postrojena poput živice, hrkala što je bolje mogla. Prolazi kroz mnoge odaje, pune plemića i gospođa što spavaju, jedni stojeći drugi sjedeći. Uđe u jednu zlatom presvučenu odaju i na postelji, kojoj su sa svih strana bile razmaknute zavjese, ugleda najljepši prizor što ga je ikada vidio: kraljevna, koja je izgledala kao da ima petnaest ili šesnaest godina, iz koje je zračilo neko božansko svjetlo. Približi joj se, drhćući i diveći joj se, te klekne preda nju.
Tada se, budući da je došao kraj čaroliji, kraljevna probudi i, gledajući ga nježnije nego bi se za prvi susret moglo pretpostaviti, rekne kraljeviću: „Jeste li to vi, moj kraljeviću? Dugo sam vas morala čekati.“ Očaran ovim riječima i još više načinom na koji su izrečene, kraljević nije znao kako bi joj iskazao svoju radost i zahvalnost; uvjeravao ju je da je voli više od samoga sebe. Govorio je nevješto; kraljevni se time još više dopao: malo riječi – puno ljubavi. Bio je zbunjen više negoli ona, nije ni čudo: ona je imala dovoljno vremena sanjati o onome što će mu reći; jer, vjerovati je (povijest nam, doduše, o tome ništa ne govori) da joj je dobra vila omogućila da za vrijeme dugog sna sanja ugodne snove. Na kraju, proveli su već četiri sata u razgovoru, a jedno drugome nisu kazali ni polovinu onoga što su imali reći.
U međuvremenu, za kraljevnom se probudila i cijela palača: svatko odmah pomisli na svoj posao; i, kako svi nisu bili zaljubljeni, bili su gladni kao vukovi. Dvorska dama, koja je bila nestrpljiva kao i ostali, ne sačeka i sasvim glasno upozori kraljevnu da je stol prostrt. Kraljević pomogne kraljevni da ustane: otmjena odjeća što ju je na sebi imala bila je u savršenom redu; ali kraljević je dobro pazio da joj ne bi rekao kako je odjevena kao njegova prababa i kako ima plisiranu ogrlicu koja se ne nosi već stotinu godina: zbog toga nije bila nimalo manje lijepa.
Pređoše u salon s ogledalima, tamo i večeraše, a služili su ih njezini poslužitelji. Violine i oboe svirale su stare skladbe koje su bile izvrsne, iako je prošlo stotinu godina otkako se više ne izvode; povuče zavjese na ložnici. Malo su spavali: kraljevni sna nije trebalo, a kraljević je napusti rano u jutro, da bi se vratio u grad gdje je njegov otac već bio za njega zabrinut.
Kraljević ispriča ocu kako se loveći izgubio u šumi i kako je spavao u kolibi nekog ugljenara koji ga je ponudio crnim hljebom i sirom. Kralj, njegov otac, bio je dobričina, te mu povjerovao; kad dvije ili tri noći ne bi dolazio kući spavati, ima spremnu izliku da bi se opravdao, bila je gotovo uvjerena da on ima neku tajnu ljubav. A on je živio s kraljevnom već preko dvije godine i imao s njom dvoje djece, od kojih je prvo bila djevojčica, nazvali su je Zora, a drugo sin kojemu su dali ime Dan, jer činilo se da je još ljepši od sestre.
Kraljica više puta napominjala svojem sinu kako u životu trebamo jedni drugima pričinjati zadovoljstvo; ali on se nikada ne usudi povjeriti joj svoju tajnu: iako ju je volio, ipak se bojao, jer je bila ljudožderskog roda, a kralj se njome oženio samo zbog njezinog bogatstva. Na dvoru se i šaputalo da ima ljudožderske sklonosti te da se, kad vidi dječicu, teškom mukom savladava da se na njih ne baci: i tako, kraljević joj ne htjede ništa reći.
Ali kad nakon dvije godine umre kralj, a kraljević postade gospodarom, on svima objavi svoje vjenčanje i svečano pođe po kraljicu, svoju ženu, u njezin dvorac. U glavnome gradu, u koji je ušla sa svoje dvoje djece, prirediše joj veličanstveni doček.
Poslije nekoga vremena kralj pođe u rat protiv cara Cantalabuttea, svoga susjeda. Upravljanje kraljevstvom ostavi kraljici majci i toplo joj preporuči svoju ženu i djecu. Trebat će ratovati cijelo ljeto. Čim je on pošao, kraljica majka pošalje nevjestu i njezinu djecu u jednu ladanjsku kuću usred šume, da bi što lakše mogla udovoljiti svojoj strašnoj želji. Nekoliko dana kasnije i sama pođe tamo, a jedne večeri naredi svom glavnom kuharu: „Sutra želim za ručak malu Zoru. – Ah! gospođo, izusti glavni kuhar... – Ja to hoću, rekne kraljica (a izrekla je to tonom ljudoždera koji je poželio svježeg mesa), i hoću da mi je priredite sa sosom Robert.“
Videći da sa ljudožderkom nema šale, jadni čovjek uze nož i popne se u sobu male Zore: ona je u to vrijeme imala četiri godine i, skačući i smijući se, priđe da mu se ovjesi oko vrata i zatraži od njega bonbona. On počne plakati: nož mu ispade iz ruku, i ode u dvorište za živinu da zakolje jedno malo janje, pripredi ga s tako ukusnim sosom da ga je gospodarica uvjeravala da još nikada nije jela nešto tako dobroga. U isto vrijeme odvede on malu Zoru i predade je svojoj ženi da je sakrije u njihovu stanu u dnu dvorišta.
Osam dana kasnije opaka će kraljica svom glavnom kuharu: „Želim za večeru maloga Dana.“ On ništa ne odvrati, spremajući se da je prevari kao i prošli put. Ode potražiti malog Dana i nađe ga kako se s malim mačem u ruci mačuje s jednim velikim majmunom: imao je tek tri godine. I njega odnese svojoj ženi, koja ga sakrije zajedno s malom Zorom, a umjesto malog Dana posluži za večeru malo nježno kozle, koje ljudožderka pohvali zbog odličnog teka.
Do sada se sve odvijalo u najboljem redu, sve dok se jedne večeri zla kraljica ne obrati glavnom kuharu: „Želim pojesti i mladu kraljicu, s istim sosom kao za djecu.“ Tada jadni kuhar izgubi svu nadu da će je moći i ovoga puta prevariti. Mlada je kraljica navršila dvadeset godina, ne računajući onih stotinu što ih je prespavala: koža joj je bila malko tvrda, premda lijepa i bijela; a kako među živinom pronaći životinju tako tvrdog mesa? I da bi spasio vlastiti život, on odluči zaklati mladu kraljicu i, s namjerom da to odmah učini, popne se u njezinu sobu. Bodrio je sam sebe koliko je mogao i s bodežom u ruci uđe u sobu mlade kraljice. Ipak, nije je htio ubiti onako iznenada, te joj s mnogo obzira ispriča što mu je naredila kraljica majka. „Izvršite svoju dužnost, odvrati mu ona, pružajući mu vrat; učinite što vam je naređeno; ja idem za svojom djecom, mojom milom, ljubljenom dječicom!“ – jer otkako su odveli, ništa joj ne kazavši, ona je vjerovala da su joj djeca mrtva.
„Ne gospođo, nikako“ odgovori joj jadni kuhar, sav ganut, „vi nećete umrijeti, a svoju ćete dragu dječicu odmah vidjeti, ali kod mene, tamo sam ih sakrio, a ja ću ponovno prevariti kraljicu pripremajući joj umjesto vas jednu mladu košutu.“ Smjesta je odvede u svoju sobu i, ostavi je da grli svoju djecu i plače zajedno s njima, pođe pripremiti košutu, koju kraljica pojede za večeru s istim tekom kao da se radi o mladoj kraljici. Bila je upravo zadovoljna svojom okrutnošću i spremala se kako će kazati kralju, kad se on vrati, da su razbješnjeli vukovi pojeli kraljicu, njegovu ženu i njegovo dvoje djece.
Jedne večeri, kad je po običaju obilazila dvorskim dvorištem i dvorištem za živad, da bi nanjušila vonj kakva svježeg mesa, ona iz neke niske prostorije začu glas maloga Dana koji je plakao zato što ga je kraljica, njegova majka, htjela išibati jer je bio zločest; čula je i malu Zoru kako moli majku da oprosti braci. Ljudožderka prepozna kraljičin glas i glasove njene djece, pa bijesna što je bila prevarena sutradan rano naredi strašnim glasom, od kojeg su svi uzdrhtali, da usred dvorišta postave veliki badanj i napune ga žabama krastačama, riđovkama, bjelouškama i gujama otrovnicama, te da u nj bace kraljicu i njezinu djecu, glavnog kuhara, njegovu ženu i služavku. Zapovijedila je da ih privedu rukama vezanim na leđima.
Oni su stajali tamo, a krvnik se spremao da ih baci u badanj, kadli kralj, kojemu se još nisu nadali, uđe na konju u dvorište; vratio se, mijenjajući putem konje da bi čim prije stigao. Sav u čudu, on upita što znači taj strašni prizor. Nitko se ne usudi protumačiti mu; na to se ljudožderka, bijesna zbog onog što je ugledala, sama naglavačke baci u badanj, a gadne životinje, što ih je tamo dala staviti u trenu je progutaše. Kralja je ovo ražalostilo: bila mu je mati; ali ubrzo se utješi uz svoju lijepu ženu i svoju djecu.

Eto Mališa.... oprosti ako naletiš na neku grešku u prijepisu.... ali preumorna sam da to sada još jednom čitam....

<< Arhiva >>

  kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Lipanj 2011 (2)