Prièa prije sna

28.08.2007.

17.06.2007.

Veèeras bih vam rado prièala koliko sam tužna, ljuta, ranjena.... prièala bih vam o ljudskom šljamu, prijevarama, mafiji, maltretiranju.... prièala bih vam svoje osjeæaje..... ali ipak neæu...
Do sada sam sjedila pod mojom brezom i u tom èarobnom miru zaèula dva glasa koja su mi govorila kroz lišæe drage breze. Prvi glas je bio od mog djeda.... rekao je: „Dona, sveži maramu oko èela, zapaši srp za jedan bok, èekiæ za drugi, u ruke uzmi kosu i vile i kreni! Odmetni se u šumu i pokaži im da im je Zemlja premala da ti se sakriju!“ Hajduèica u meni se razbuktala... i samo što nije krenula tražiti alat....ali onda je taj glas prekinuo šum listiæa i tada sam jasno prepoznala oèev glas koji je rekao: „Smiri se mila... odavno veæ znaš da su ljudi zli... ali snaga ne spava u srpovima, èekiæima, vilama i kosama... snaga spava u tebi... pronaði mir jer samo tako možeš pobijediti.... popij toplu kamilicu..... prije spavanja napiši Mališi Trnoružicu... ali onako kako treba, napiši mu pravu prièu... prespavaj noæ... i sutra je novi dan...“
I eto odluèila sam poslušati taj glas... pa æu sada napisati Mališi Trnoružicu... onako kako treba....

TRNORUŽICA - Charles Perrault (Prevela Benka Pupaèiæ)



Bili jednom kralj i kraljica koji su bili toliko ojaðeni što nemaju djece, toliko ojaðeni da je to teško uopæe iskazati. Išli su u sve moguæe svjetske kupke; èinili zavjete, hodoèašæa i druga boguugodna djela, sve su èinili, a ništa nisu postizali. Kad, naposljetku, kraljica ipak rodi kæer. Krštenje je bilo sveèano; maloj kraljevni uzeže za kume sve vile što ih se moglo u zemlji sakupiti (a našlo ih se sedam), s tim da bi kraljevna – buduæi da æe od svake od njih dobiti dar, kao što je u ono vrijeme bio obièaj – na taj naèin dobila sve moguæe vrline i odlike.
Pošto je krštenje obavljeno, cijela se družba vrati u kraljevsku palaèu, gdje je za vile bila prireðena velika gozba. Pred svaku od njih postavljen je prekrasni jedaæi pribor s kutijom od suhog zlata, u kojoj se nalazila žlica, viljuška i nož, sve od zlata i sve ukrašeno dijamantima i rubinima. Ali, kad su veæ zauzeli svoja mjesta za stolom opaziše kako ulazi jedna stara vila, koju nisu bili pozvali i za koju se mislilo da je mrtva ili zaèarana, jer je prošlo više od pedeset godina otkako nije izlazila iz jedne kule.
Kralj naredi da joj se dade pribor za jelo; ali nisu joj mogli kao i drugim vilama dati tešku zlatnu kutiju, jer su izradili samo sedam kutija, za sedam vila. Stara pomisli da je podcjenjuju i procijedi izmeðu zubi nekakve prijetnje. To èu jedna mlada vila koja se našla kraj nje i, sudeæi da bi ona maloj kraljevni mogla dati neki opasan dar, poðe, èim su se digli od stola, da se sakrije iza zidnog æilima, kako bi mogla govoriti posljednja i ispraviti, koliko to bude u njezinoj moæi, zlo što bi ga stara mogla uèiniti.
U to vrijeme vile poèeše darivati kraljevnu. Najmlaða je obdari time da bude najljepše stvorenje na svijetu; sljedeæa – da bude dobra kao anðeo; treæa – da zadivljujuæe okretno radi sve èega se prihvati; èetvrta – da pleše upravo savršeno; peta – da pjeva kao slavuj; a šesta – da s lakoæom svira na svim vrstama instrumenata. Kad je došao red na staru vilu, ona, tresuæi glavom više od srdžbe negoli od starosti, rekne da æe se kraljevna ubosti vretenom u ruku i da æe od toga umrijeti.
Kad ovo èuše, svi uzdrhtaše, i nije bilo živa stvora koji ne zaplaèe. U taj tren izaðe mlada vila iza æilima i glasno izgovori ove rijeèi: „Umirite se, kralju i kraljice, vaša kæi neæe od toga umrijeti; istina, ja nemam dovoljno moæi da potpuno otklonim ono što je moja starija sestra uèinila; kraljevna æe se ubosti vretenom u ruku, ali, umjesto da od toga umre, samo æe pasti u doboki san, koji æe trajati stotinu godina, a onda æe doæi i probuditi je sin jednoga kralja.
Kad se navršilo petnaest ili šesnaest godina, dok su kralj i kraljica bili u jednom od svojih ljetnikovaca, zbilo se te je mlada kraljevna, trèeæi jednog dana po dvorcu i penjuæi se od odaje do odaje, otišla sve do vrha glavne kule, do sobice u potkrovlju, u kojoj je neka dobra starica usamljeno prela na svojoj kudelji. Ova dobra žena nije ni èula za kraljevu zabranu da se ne sije presti vretenom. „Što vi to ovdje radite, dobra ženo?“ upita kraljevna. – Predem, lijepo moje dijete, odgovori joj starica, koja je nije poznavala. – Ah! Kako je to lijepo! nastavi kraljevna; kako vi to èinite? Dajte da vidim da li bih i ja mogla isto tako. Kako bila vrlo živahna i malko nestašna i jer su tako, uostalom, odredile vile, ona još nije pravo ni primila vreteno, kadli se ubode njime u ruku, i sruši se bez svijesti.
Sva smetena, dobra starica povièe u pomoæ: strèaše se sa svih strana; vodom su zapljuskivali kraljevnu po licu, otpustili su sve što ju je sapinjalo, lupkali je po rukama, trljali joj sljepooèice vodom Ugarske kraljice; ali je ništa nije vraæalo svijesti.
Tada se kralj, koji se vratio u dvorac i koji se odmah popeo èim je zaèuo galamu, sjeti vilinog proricanja i – buduæi da su vile tako rekle – smatrajuæi da se to moralo dogoditi, naredi da se kraljevna smjesti u najljepše odaje u cijeloj palaèi, na postelju pokrivenu vezom od srebra i zlata. Reklo bi se da je anðeo, toliko je bila lijepa; jer nesvjestica nije uklonila rumenu boju s njezina lica: obrazi joj bijahu ružièasti, a usne poput koralja; samo su joj oèi bile zaklopljene, ali se moglo èuti kako polako diše, što je pokazivalo da nije umrla.
Kralj zapovjedi neka je puste da u miru sniva sve dok ne doðe dan da se probudi. Kad se kraljevni desila nezgoda, dobra vila, koja joj je, dosuðujuæi joj da spava stotinu godina, spasila život, bila je u raljevstvu Matakinovi, dvanaest milja daleko; ali zaèas ju je obavijestio maleni patuljak, koji je imao èizme od sedam milja (to su bile èizme kojima se jednim korakom prevaljivalo sedam milja). Vila smjesta krene, i nakon jednog sata vidješe je kako dolazi na kolima, koja su bila sva u plamenu, a vukla su ih dva zmaja. Kralj joj poðe ususret i pomogne joj da izaiðe iz kola. Ona odobri sve što je on uèinio; ali kako je bila vrlo dalekovidna, pomisli kako æe kraljevna, kad doðe èas da se probudi, biti u velikoj neprilici ako se naðe potpuno sama u starome dvorcu: i evo što vila uèini.
Ona svojim štapiæem dotakne sve što je bilo u dvorcu (osim kralja i kraljice) dadilje, pratilje, sobarice, plemiæe, službenike, paževe, koèijaše, ona takoðer dotakne sve konje, zajedno s konjušarima što su bili u konjušnicama, velike pse èuvare dvorišta za živinu i malju kraljevninu kujicu Puf, koja se nalazila pokraj nje u postelji. Èim ih je dotakla, oni svi odmah zaspaše, da bi se probudili u isto vrijeme kad i njihova gospodarica te da bi bili spremni služiti joj kad ih ona ustreba. I sami ražnjevi koji su bili na vatri, puni prepelica i fazana, uspavaše se, i vatra takoðer.
Sve se to zbi u jednom trenu: vile su brze u svom poslu.
Pošto su poljubili svoje milo dijete a da se ono nije probudilo, tada kralj i kraljica izaðoše iz dvorca i ozbnaniše da nikome nije dozvoljeno da mu se približi. Ova zabrana nije ni bila potrebna; za èetvrt sata okolo cijeloga parka izraste toliko velikih i malih stabala, sasvim isprepletenih trnjem i kupinom, tako da ni zvijer ni èovjek onuda ne bi mogli proæi; još se samo mogao vidjeti vrh dvorske kule, i to iz velike daljine. Sva je prilika da je to vila izvela još jednu svoju majstoriju kako bi kraljevna, dok sniva, bila zaštiæena od znatiželjnika.
Kad se navršilo stotinu godina, sin kralja koji je tada vladao, a koji nije pripadao istoj obitelji kojoj i usnula kraljevna, naiðe onuda u lov i propita se kakve su to kule što se vide iznad velike guste šume. Svatko mu odgovori onako kako je sam èuo: jedni su govorili da je to stari dvorac u kojem se javljaju duhovi; drugi, da sve vještice iz tog kraja tamo vode svoje vrzino kolo. Opæe mišljenje je bilo da na tome mjestu prebiva neki ljudožder, te da on tamo odvodi svu djecu koju ugrabi, kako bi ih mogao u miru pojesti, a da ga nitko ne može slijediti, jer jedino je on imao moæ da prokrèi sebi put kroz šumu.
Kraljeviæ nije znao kome bi vjerovao, kad jedan stari seljak uzme rijeè i rekne mu: „Kraljeviæu moj, prošlo je više od pedeset godina otkako sam od svog oca èuo da se u onom dvorcu nalazi kraljevna, najljepša na svijetu; da u njemu mora spavati stotinu godina, a onda æe je probuditi kraljev sin kojemu je ona namjenjena.“
Na te rijeèi mladi kraljeviæ osjeti kako ga obuze neka vatra; bez dvoumljenja povjerova da æe on privesti kraju ovu lijepu zgodu i, težeæi za ljubavlju i slavom, odluèi smjesta vidjeti o èemu se radi. Jedva je zakoraknuo prema šumi, kad se sva ona velika drveæa, sve trnje i sve kupine same od sebe razmaknuše da bi mu uèinile prolaz. On koraèa prema dvorcu što ga vidi na kraju velikog drvoreda u koji je ušao i vidje, a to ga pomalo zaèudi, da ga nitko od njegovih ljudi ne može slijediti, jer su se drveæa ponovno zbijala jedno uz drugo, èim bi on prošao. Ne odustaje od svog puta: mlad i zaljubljen kraljeviæ uvijek je srèan. On uðe u veliko predvorje, gdje mu je sve što vidje moglo u poèetku slediti krv u žilama. Vladala je strahovita tišina: slika smrti posvuda je bila prisutna, nije se vidjelo ništa drugo doli ispruženih tijela ljudi i životinja, koja su se prièinjavala mrtvima. Po rascvalim nosevima i rumenim licima Švicaraca ipak odmah shvati da su oni samo usnuli; njihovi pehari, u kojima je bila još koja kap vina, jasno su pokazivali da su oni zaspali pijuæi.
Kraljeviæ prelazi veliko dvorište poploèeno mramorom, penje se uz stepenice, ulazi u dvoranu u kojoj je straža koja je, s helebardama na ramenu, postrojena poput živice, hrkala što je bolje mogla. Prolazi kroz mnoge odaje, pune plemiæa i gospoða što spavaju, jedni stojeæi drugi sjedeæi. Uðe u jednu zlatom presvuèenu odaju i na postelji, kojoj su sa svih strana bile razmaknute zavjese, ugleda najljepši prizor što ga je ikada vidio: kraljevna, koja je izgledala kao da ima petnaest ili šesnaest godina, iz koje je zraèilo neko božansko svjetlo. Približi joj se, drhæuæi i diveæi joj se, te klekne preda nju.
Tada se, buduæi da je došao kraj èaroliji, kraljevna probudi i, gledajuæi ga nježnije nego bi se za prvi susret moglo pretpostaviti, rekne kraljeviæu: „Jeste li to vi, moj kraljeviæu? Dugo sam vas morala èekati.“ Oèaran ovim rijeèima i još više naèinom na koji su izreèene, kraljeviæ nije znao kako bi joj iskazao svoju radost i zahvalnost; uvjeravao ju je da je voli više od samoga sebe. Govorio je nevješto; kraljevni se time još više dopao: malo rijeèi – puno ljubavi. Bio je zbunjen više negoli ona, nije ni èudo: ona je imala dovoljno vremena sanjati o onome što æe mu reæi; jer, vjerovati je (povijest nam, doduše, o tome ništa ne govori) da joj je dobra vila omoguæila da za vrijeme dugog sna sanja ugodne snove. Na kraju, proveli su veæ èetiri sata u razgovoru, a jedno drugome nisu kazali ni polovinu onoga što su imali reæi.
U meðuvremenu, za kraljevnom se probudila i cijela palaèa: svatko odmah pomisli na svoj posao; i, kako svi nisu bili zaljubljeni, bili su gladni kao vukovi. Dvorska dama, koja je bila nestrpljiva kao i ostali, ne saèeka i sasvim glasno upozori kraljevnu da je stol prostrt. Kraljeviæ pomogne kraljevni da ustane: otmjena odjeæa što ju je na sebi imala bila je u savršenom redu; ali kraljeviæ je dobro pazio da joj ne bi rekao kako je odjevena kao njegova prababa i kako ima plisiranu ogrlicu koja se ne nosi veæ stotinu godina: zbog toga nije bila nimalo manje lijepa.
Preðoše u salon s ogledalima, tamo i veèeraše, a služili su ih njezini poslužitelji. Violine i oboe svirale su stare skladbe koje su bile izvrsne, iako je prošlo stotinu godina otkako se više ne izvode; povuèe zavjese na ložnici. Malo su spavali: kraljevni sna nije trebalo, a kraljeviæ je napusti rano u jutro, da bi se vratio u grad gdje je njegov otac veæ bio za njega zabrinut.
Kraljeviæ isprièa ocu kako se loveæi izgubio u šumi i kako je spavao u kolibi nekog ugljenara koji ga je ponudio crnim hljebom i sirom. Kralj, njegov otac, bio je dobrièina, te mu povjerovao; kad dvije ili tri noæi ne bi dolazio kuæi spavati, ima spremnu izliku da bi se opravdao, bila je gotovo uvjerena da on ima neku tajnu ljubav. A on je živio s kraljevnom veæ preko dvije godine i imao s njom dvoje djece, od kojih je prvo bila djevojèica, nazvali su je Zora, a drugo sin kojemu su dali ime Dan, jer èinilo se da je još ljepši od sestre.
Kraljica više puta napominjala svojem sinu kako u životu trebamo jedni drugima prièinjati zadovoljstvo; ali on se nikada ne usudi povjeriti joj svoju tajnu: iako ju je volio, ipak se bojao, jer je bila ljudožderskog roda, a kralj se njome oženio samo zbog njezinog bogatstva. Na dvoru se i šaputalo da ima ljudožderske sklonosti te da se, kad vidi djeèicu, teškom mukom savladava da se na njih ne baci: i tako, kraljeviæ joj ne htjede ništa reæi.
Ali kad nakon dvije godine umre kralj, a kraljeviæ postade gospodarom, on svima objavi svoje vjenèanje i sveèano poðe po kraljicu, svoju ženu, u njezin dvorac. U glavnome gradu, u koji je ušla sa svoje dvoje djece, prirediše joj velièanstveni doèek.
Poslije nekoga vremena kralj poðe u rat protiv cara Cantalabuttea, svoga susjeda. Upravljanje kraljevstvom ostavi kraljici majci i toplo joj preporuèi svoju ženu i djecu. Trebat æe ratovati cijelo ljeto. Èim je on pošao, kraljica majka pošalje nevjestu i njezinu djecu u jednu ladanjsku kuæu usred šume, da bi što lakše mogla udovoljiti svojoj strašnoj želji. Nekoliko dana kasnije i sama poðe tamo, a jedne veèeri naredi svom glavnom kuharu: „Sutra želim za ruèak malu Zoru. – Ah! gospoðo, izusti glavni kuhar... – Ja to hoæu, rekne kraljica (a izrekla je to tonom ljudoždera koji je poželio svježeg mesa), i hoæu da mi je priredite sa sosom Robert.“
Videæi da sa ljudožderkom nema šale, jadni èovjek uze nož i popne se u sobu male Zore: ona je u to vrijeme imala èetiri godine i, skaèuæi i smijuæi se, priðe da mu se ovjesi oko vrata i zatraži od njega bonbona. On poène plakati: nož mu ispade iz ruku, i ode u dvorište za živinu da zakolje jedno malo janje, pripredi ga s tako ukusnim sosom da ga je gospodarica uvjeravala da još nikada nije jela nešto tako dobroga. U isto vrijeme odvede on malu Zoru i predade je svojoj ženi da je sakrije u njihovu stanu u dnu dvorišta.
Osam dana kasnije opaka æe kraljica svom glavnom kuharu: „Želim za veèeru maloga Dana.“ On ništa ne odvrati, spremajuæi se da je prevari kao i prošli put. Ode potražiti malog Dana i naðe ga kako se s malim maèem u ruci maèuje s jednim velikim majmunom: imao je tek tri godine. I njega odnese svojoj ženi, koja ga sakrije zajedno s malom Zorom, a umjesto malog Dana posluži za veèeru malo nježno kozle, koje ljudožderka pohvali zbog odliènog teka.
Do sada se sve odvijalo u najboljem redu, sve dok se jedne veèeri zla kraljica ne obrati glavnom kuharu: „Želim pojesti i mladu kraljicu, s istim sosom kao za djecu.“ Tada jadni kuhar izgubi svu nadu da æe je moæi i ovoga puta prevariti. Mlada je kraljica navršila dvadeset godina, ne raèunajuæi onih stotinu što ih je prespavala: koža joj je bila malko tvrda, premda lijepa i bijela; a kako meðu živinom pronaæi životinju tako tvrdog mesa? I da bi spasio vlastiti život, on odluèi zaklati mladu kraljicu i, s namjerom da to odmah uèini, popne se u njezinu sobu. Bodrio je sam sebe koliko je mogao i s bodežom u ruci uðe u sobu mlade kraljice. Ipak, nije je htio ubiti onako iznenada, te joj s mnogo obzira isprièa što mu je naredila kraljica majka. „Izvršite svoju dužnost, odvrati mu ona, pružajuæi mu vrat; uèinite što vam je nareðeno; ja idem za svojom djecom, mojom milom, ljubljenom djeèicom!“ – jer otkako su odveli, ništa joj ne kazavši, ona je vjerovala da su joj djeca mrtva.
„Ne gospoðo, nikako“ odgovori joj jadni kuhar, sav ganut, „vi neæete umrijeti, a svoju æete dragu djeèicu odmah vidjeti, ali kod mene, tamo sam ih sakrio, a ja æu ponovno prevariti kraljicu pripremajuæi joj umjesto vas jednu mladu košutu.“ Smjesta je odvede u svoju sobu i, ostavi je da grli svoju djecu i plaèe zajedno s njima, poðe pripremiti košutu, koju kraljica pojede za veèeru s istim tekom kao da se radi o mladoj kraljici. Bila je upravo zadovoljna svojom okrutnošæu i spremala se kako æe kazati kralju, kad se on vrati, da su razbješnjeli vukovi pojeli kraljicu, njegovu ženu i njegovo dvoje djece.
Jedne veèeri, kad je po obièaju obilazila dvorskim dvorištem i dvorištem za živad, da bi nanjušila vonj kakva svježeg mesa, ona iz neke niske prostorije zaèu glas maloga Dana koji je plakao zato što ga je kraljica, njegova majka, htjela išibati jer je bio zloèest; èula je i malu Zoru kako moli majku da oprosti braci. Ljudožderka prepozna kraljièin glas i glasove njene djece, pa bijesna što je bila prevarena sutradan rano naredi strašnim glasom, od kojeg su svi uzdrhtali, da usred dvorišta postave veliki badanj i napune ga žabama krastaèama, riðovkama, bjelouškama i gujama otrovnicama, te da u nj bace kraljicu i njezinu djecu, glavnog kuhara, njegovu ženu i služavku. Zapovijedila je da ih privedu rukama vezanim na leðima.
Oni su stajali tamo, a krvnik se spremao da ih baci u badanj, kadli kralj, kojemu se još nisu nadali, uðe na konju u dvorište; vratio se, mijenjajuæi putem konje da bi èim prije stigao. Sav u èudu, on upita što znaèi taj strašni prizor. Nitko se ne usudi protumaèiti mu; na to se ljudožderka, bijesna zbog onog što je ugledala, sama naglavaèke baci u badanj, a gadne životinje, što ih je tamo dala staviti u trenu je progutaše. Kralja je ovo ražalostilo: bila mu je mati; ali ubrzo se utješi uz svoju lijepu ženu i svoju djecu.

Eto Mališa.... oprosti ako naletiš na neku grešku u prijepisu.... ali preumorna sam da to sada još jednom èitam....

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)