Čestitka
30.12.2013.
Staro ljeto, 31.12.1880.g.
"Svršeni su računi ove godine.
Bila je Boga mi crna po nas Hrvate.
Dobrote nedoživismo nikakove, zla i premnogo.
Kiša i tuča, poplava poharala zemlju... 9. studenoga ošinu nas strahoviti potres te uništi u našem liepom Zagrebu mnogo liepih nada.
Ne samo ljudi, ne samo Madjari i Austrijanci, i narav se proti nama urotila, sve zlo je navalilo na nas biedne Hrvate.
Hoće li bolje biti?
Mora jedan put, ta gore nemože biti nego što je sada.
Da se ta crna godina i ljuto završi, padala je danas u Zagrebu tuča.
Vrieme je toplo, vlažno kao u proljeće, sniegu ni traga.
Mi stojimo moralno i materijalno u blatu.
Hoće li Bog tome biednome narodu ikada pomoći? upitah se često za ovih zadnjih dana godine.
Čovjek gotovo da sdvoji, toliko se pojavila kod nas kukavica, toliko ništarija i propalica, toliko ima lopovštine, da te groza hvata.
Poštenje, dosljednost, karakter dan danas su kod nas gotovo suvišni pojavi."
Bilo je to posljednje Silvestrovo života Augusta Šenoe. Imao je samo 43 godine života, kada je umro, 13.12.1881. godine.
Čitam danas opet ovaj fragment iz Šenoinog dnevnika i pitam se da li su na ovim prostorima uvijek zla vremena ili smo mi narod koji teško podnosi životne nedaće?
Mogu li uopće vremena biti zla? Ili ih mi sami činimo takvima?
Svi pri ispraćaju godine analiziramo kakva je bila, a novu dočekujemo s nebrojenim željama.
Osobno 2013. neću obilježiti na kalendaru života kao neku burnu godinu. Bila je to obična, prosječna godina.... Nije se dogodilo ništa dramatično što bi odskakalo od normalnih i uobičajenih životnih problema, a desile su se neke dobre stvari... ali opet ništa tako burno da bi je učinilo posebnom.
No sasvim sigurno ću je pamtiti po strašnom stresu koji su prouzrokovale mnoge nepravde nad ljudima koji su mi važni i velikim promjenama u društvu.
Pamtit ću je kao godinu kada su lica ljudi oko mene bila zabrinuta, tužna, ozbiljna i mrka, ponekad i uplakana... a svaki osmijeh je bio poput zrake sunca koja se probije kroz sive oblake tmurnog neba. Isto tako ću je pamtiti po tome što mi se puno poznanika razboljelo, a neki su na žalost i prerano otišli. Često sam te iznenadne smrti komentirala kao ružnu strelicu zlog vremena.... jer sva ta negativna energija, zabrinutost, tjeskoba, ljutnja i stres sigurno ne pridonose našem zdravlju.
I zato ću vam ja u novoj 2014 poželjeti:
PUNO ZDRAVLJA.... uz napomenu da ne zaboravite da na tom području puno toga ovisi o vama.
PUNO LJUBAVI.... i to ne one sebične, posesivne i ovisničke o onima kojima volite... nego ljubavi prema svakom novom danu kojim se budite, prema svijetu, prema ljudima koji vas okružuju, prema životu..... a iz svih tih ljubavi proizlazi ona najvažnija, a to je ljubav prema sebi.... ali opet ne na način da smo sebi najvažniji, nego ona koja znači samopoštovanje i ljubav kao snagu. To nije ljubav koja dolazi s neba... nego stanuje u nama... samo je treba potražiti i na njoj se ogrijati, kao i grijati sve one koji nas okružuju.
PUNO HRABROSTI.... da svaku nedaću prihvatite kao novu mogućnost i novu šansu.... nijedno zlo ne dolazi samo.... s njim uvijek dolazi i neko dobro, koje obično zaokupljeni kukanjem i osjećajem bespomoćnosti i gubitka ne vidimo.
Hrabrost je važna u čuvanju vlastitog dostojanstva.
PUNO STRPLJENJA.... Sami birajte trenutak za reakciju... ne dozvolite da vašim reakcijama upravljaju drugi i time od vas učine marionetu.
PUNO ŽIVOTNE STRASTI... koja će vas voditi u svaki novi dan i neće vam dozvoliti depresije, loša raspoloženja, osjećaj beznađa i suvišnosti.
PUNO OSJEĆAJA ODGOVORNOSTI I PLANIRANJA.
Da ne ostavljate važne obaveze za neko sutra i za zadnji čas. Nitko vas neće zaštititi ako se zaigrate i živite van okvira svojih mogućnosti...
OSJEĆAJ ZAJEDNIŠTVA I SOLIDARNOSTI. Čovjek mora davati svijetu oko sebe da bi od svijeta mogao očekivati pomoć kada je njemu teško. I zato kada vidite prosvjednike koji prosvjeduju zbog nepravdi – pridružite im se, ne osuđujute ih.
NJEGUJTE SVOJ SVIJET I POŠTUJTE TUĐE SVJETOVE. Branite svoje izbore, a poštujte izbore drugih. Svaki trenutak koji provedete u proučavanju i komentiranju tuđih života je trenutak koji ste uskratili sebi... a mogli ste ga iskoristiti da svoj život učinite ljepšim.
NE ZABORAVITE DA STE KAP... i to vrlo važna kap... jer da nema vaše kaplje i svih ostalih ne bi bilo ni slapa.... Ne vjerujte kad vam tvrde da ste nevažni i da ne možete ništa učiniti da bi bilo bolje... jer to naprosto nije istina.
Godina koja dolazi bit će onakva kakvu je svi zajedno stvorimo.
Vrijeme koje imamo je NAŠE VRIJEME.
Učinimo od sljedeće godine DOBRU GODINU... od srca nam svima želim NOVO VRIJEME... BOLJE VRIJEME... DOBRO VRIJEME... DOBRU GODINU....
Buldožer - Novo vrijeme
Drugovi!
Nas radni zadatak
u prelaznoj buducnosti
cuvajmo granice mogucnosti
Drugovi i drugarice!
Nasa obostrana zelja
napraviti korak naprijed
u novome svijetlu
II. poluvrljeme
Snazni mladici
prebacuju svijetski rekord
visoko
vise! puno vise!
puno vise nego prije rata
Novo vrijeme. Staro stanje
Novo vrijeme isto sranje!
Novo. novo. novo vrijeme
Drugovi! (i domacice)
U postepenom porastu (pravo zadovoljstvo)
u kriticnim godinama (moze donijeti promjene)
opet cemo dokazati (neotpornom organizmu)
ako bude trebalo
3 puta dnevno jednu
zlicicu uz malo vode!
Novo. novo. novo vrijeme
Vrijeme danas:
Duboko podrucje niskog zracnog pritiska.
koje se krece od Zapada prema Uralu
zahvatit ce nocas nase krajeve!
Novo. novo. novo vrijeme
"Novo vrijeme, drugovi, donosi sa sobom i nove zadatke!"
(podvukao je na kraju svog izlaganja)
Tek kotačić u mehanizmu
26.12.2013.
Upravo sam završila čitanje teksta o pokojnom Anti Ciligi. Radi se o kratkoj biografiji i dijelovima razgovora koje je s njim obavio jedan novinar.
Pročitala sam do sada mnoge biografije, ali ne pamtim da sam ikada čula ili čitala priču o ovako šarenom i sadržajnom životu.
Ante Ciliga je rođen 1898. u Šegotićima nedaleko Pule, a umro je 1992. godine u jednom zagrebačkom domu umirovljenika.
On je jedan od utemeljitelja KPJ, te je bio sekretar KP Hrvatske.
Proganjale su ga austrijske i talijanske vlasti zbog slavenofilstva,Kraljevina Jugoslavija zbog komunizma, Staljin zbog trockizma, Pavelić kao bivšeg komunista, zbog suradnje s NDH socijalistička Jugoslavija. Bio je u komunističkim i fašističkim zatvorima... Iz svih tih zatvora, kao i sibirskih gulaga i logora Jasenovac izašao je živ.
Mnoge muči kako mu je to uspjelo..... Neki ga optužuju da je bio agent NKVD-a, Intelligence Servicea, Gestapa, talijanske Ovre i jugoslavenske Udbe.
Ako su u pravu, imamo u svojoj povijesti čovjeka kojemu najpoznatiji sovjetski i američki špijuni nisu ni do koljena....
Moglo bi se pisati još puno.... ali svi oni koje zanima život Cilige i sami će se snaći.... a ja iz cijele te priče želim zabilježiti nešto važno za moju današnju temu.
Da mi je netko ispričao tek natuknice iz njegove biografije... ja bih brzopleto zaključila: „Bio je to lik koji je okretao kapute kako su vjetrovi puhali....“ No čitajući razgovor s njim skužila sam kako mu je uspjelo ostati živ u svim tim zatvorima i što je bio razlog tom cjeloživotnom traženju i promjenama.
Sve političke lidere i vođe, sve sisteme kroz koje je prošao i preživio imao je samo jedno jedino mjerilo: ODNOS PREMA NARODU. Na taj način ih je procjenjivao i napuštao ih kad bi spoznao prijevaru.
Prenijet ću dio teksta u kojemu ističe kako ga teorija i knjiga ne mogu upoznati s istinom, kao što je može osjetiti u neposrednom dodiru s narodom:
“Zanimala me i Evropa, nakon Prvog svjetskog rata ja sam zaključio da je Evropa kontinent koji tone, a dolaze drugi - Rusi, Amerika, Kina. Interesiralo me kako će Evropa to preživjeti, a posebno kako to da njemački narod koji je dao jednoga Kanta, jednoga Goethea, Hegela, Marxa, da sada ovako fanatično, slijepo slijedi jednog takvog intelektualnog mediokriteta kakav je Hitler. Problem odnosa njemačkog naroda i Hitlera mene je strašno interesirao. Kako je to moguće? Mislio sam da moram otići u Berlin da tamo na licu mjesta pokušam to shvatiti. Jer ja imam tu osobinu da jedan narod, jednu situaciju već u zraku shvatim. Izdaleka, po knjigama, ja teško shvaćam, trebam doći među narod, među ljude, i odmah atmosferu osjećam, kud što ide, kako misli itd.“
Bio je vrlo obrazovan, od mladosti uključen u politiku, poznavao je ljude po cijelom svijetu, svih svjetonazora..... no sebe je doživljavao dijelom naroda i to mu je spašavalo glavu. Uvijek se izvlačio spletom sretnih okolnosti u kojima bi se pojavili neki ljudi iz naroda... s kojima je robovao, čuvao ovce, školovao se ili nešto treće. Do samog kraja se osjećao jednim od nas.... iako je u mnogo čemu odskako od prosjeka.
Već neko vrijeme sa čuđenjem gledam kako se neki ljudi drugima obraćaju s visoka, ističući sebe, ponižavajući sugovornika i narod općenito.
Tom ponašanju je žarište politika.... u zadnja dva desetljeća. Sve je krenulo sa „stokom sitnog“ zuba, kako nas je nazvao naš prvi predsjednik, a onda se poput infekcije počelo širiti cijelom političkom scenom i šire.
Primjećujem da sve više ljudi o narodu govori i piše kao o stranom tijelu... s gađenjem, prijezirom... kao o nekoj stranoj grupaciji kojoj ne pripada.
Teško je dokučiti kakve argumente neki ljudi nude sami sebi da bi se osjećali tako izvan naroda.... ali je činjenica da smo okruženi Sheldonima.... genijalcima, koji ne prezaju svima oko sebe poručiti kako su pametniji i bolji od ostalih.
Nismo svi isti i ne znaju i ne mogu se baš svi snaći u ovakvim burnim društvenim promjenama. Razlikujemo se po dobi, mentalitetu, obrazovanju, zadatim fizičkim i psihičkim mogućnostima.
I svi smo dio tog naroda. I onaj najmanji i najslabiji je neobično važan...i zato je važno osjećati se dijelom te cjeline i razumjeti koliko je svaki kotačić važan za taj veliki mehanizam.
Svi oni koji narod gledaju s visoka u velikoj su opasnosti. U biti su žrtve svog izdizanja i odvajanja od naroda... jer stanuju u balončiću od sapunice.... koji je nastao iz zapjenjenog ega.
Ma kakve talente posjedovali i neke druge karakteristike koje nas možda izdižu od prosjeka to nas ne čini boljima..... jer nitko od nas ne zna i ne može sve. Svi trebamo jedni druge....
Biti majka
21.12.2013.
Ponekad se u životu dese situacije da moram svoje stavove zastupati na način koji inače ne koristim... naprotiv, često ga napadam.... jer se radi o načinu koji koriste ljudi različitog svjetonazora od mog i koji iza tzv. tradicionalnih vrijednosti skrivaju tone nerazgradivog licemjerja.
To mi se obično dešava kad je religija u pitanju. Najčešće sam u „ratu“ s tzv. vjernicima.... i branim se od njihovih napada, prozivki i laži.... no ponekad se nađem u situaciji da s moje svjetonazorske strane netko pretjera pa se počne ponašati agresivno i vulgarno, baš poput tih tzv. vjernika, pa napadne njih na jednak krkanski način..... prelazeći granice dobrog ukusa i ugrožavajući slobode drugog čovjeka. S obzirom da ne pripadam nikakvim grupama, pa tako ni svjetonazorskim... u takvoj situaciji sam na strani napadnutog... iako znam da me je jučer pljuvao i sutra će opet. A to je sve zato što čvrsto vjerujem u pravo svakog čovjeka na vlastiti izbor.
Ovo je moja 425. tema na ovom blogu i nikada nisam pisala iz tog ugla... nikada nisam imala potrebu pisati kao majka. Zašto? Zato što je to nešto samo moje, najintimnije... moj izbor – koji sa sobom nosi sve ružne i lijepe posjedice... baš kao i svi drugi izbori.
U zadnje vrijeme Hrvatska, pa tako i naša blogozajednica pretvorile su se u svjetozanorsku bojišnicu, na kojoj svatko ima potrebu ispucati neki svoj „metak“. Crkva je preko Markićkine ekipe krenula u boj za tradicionalne vrijednosti i u tom boju se baš ne drže „Ženevskih konvencija“.... „siluju“ i „ubijaju“ one koji su različiti od pripadnika njihovog čopora... iživljavaju se nad „civilima“, a usputnih žrtava je previše. S druge strane se formira grupa onih koji se osjećaju napadnuti.... pa pružaju otpor u skladu sa svojim mogućnostima i uvjerenjima.
U tom svjetonaorskom ratu koji divlja ovim prostorima redovito stajem na stranu slabijeg.... a to su oni koji su napadnuti od Crkve... preko raznih Markićki i drugih marioneta. No... ipak..... i u redovima te grupe postoje oni koji se ne bore časno... pa se koriste istom retorikom, istim načinom vrijeđanja i zadiranja u tuđe slobode, baš kao i ovi iz crkvenjačkih redova.... pa tako zadnjih dana imamo prilike čitati izjave:
„Majka to je životna misija i poslanje svake žene, i svaka žena treba svoju kćer naučiti slijedećem - da ti ni jedan uspjeh u životu ne vrijedi ukoliko nisi iz vagine istisnula nekoliko kilograma živog dojenčeta.“
Pa tako i ponižavajuć opis radnica koje rade na blagajnama:
„Ljudi danas imaju malu cijenu.
Pretpostavljam da se udala odmah nakon srednje škole a rodila par mjeseci kasnije. To i jeste glavni razlog što mora trpjeti ova govna na poslu "jer djeca moraju jesti". Ako ne ostavi dobar dojam za blagajnom dobit će pedalu i brzinski biti zamijenjena novom očajnicom sa biroa za zapošljavanje koja gladno čeka svoju priliku da rinta i da se ponižava za dvije tisuće i nešto kuna. Zatreba li, vjerojatno će probati prevaliti krivnju na kolegicu jer će novi posao teško naći. Spremna je na sve oblike mentalne prostitucije za te dvije tisućice i nešto, ako od nje zatražite da zapleše bećarac dok otkucava na kasi ona će to učiniti jer je "kupac uvijek u pravu". U fušu će, vjerojatno, probati zaraditi još koju kunu jer mladunci žele novi mobitel, pa će se prijaviti kao publika u epsko-domoljubnom spektaklu "Lijepom našom" gdje će pljeskati ručicama za sto kuna svaki puta kad neopisivo ljigavi Branimir Uvodić izađe na scenu.
To je hrvatska žena, majka, kraljica. To je nositeljica četiri zida hrvatskog braka i hrvatske obitelji.
Jeste li se ikad zapitali zašto su se biskupi onomad onako zdušno zalagali za to da upravo ovaj korpus hrvatskih radnica bude oslobođen rada nedjeljom?
Pa zato jer je nižeobrazovano žensko stvorenje, koje je s jedne strane razapeto između obitelji u kojoj je izgubilo svoj identitet, a sa druge strane kapitaliste koji ju izrabljuje, idealan sastojak stada koje tamjanom posvećuje pretili, kolesterolski svećenik dok pripovjeda o skromnosti, poštenju, i usput, mržnji prema drugačijima. Mržnji prema nepokorenima.“ Lou Salome
Dalo bi se naći dosta sličnih tekstova, a iz kojih vrišti frustracija. U istaknutom tekstu vidimo da se napada određena grupacija žena... Napada se njihov izbor kada će se udati, kada će imati djecu, podmeću se motivi zašto su tako birale, tada ih se ponižava kao radnice, imputira im se da su nečasne i nemoralne pa su sklone čak i podmetanju u borbi za opstanak itd... itd....
Među onima koji se brane od crkvenjačkog terora postoje slabi pojedinci koji ne razumiju da se protiv nepravdi ne možemo boriti činjenjem novih nepravdi. Jer ako predbacujemo Crkvi i njihovim sljedbenicima to što zadiru u slobode različitih, tada nije u redu da to isto činimo onima koji su različiti od nas. Istina je da Crkva ima moć koju koristi da bi stvarala društvenu atmosferu u kojoj je teško živjeti svima koji se po njihovim pravilima ne uklapaju u tu igru. Ako takvu vrstu napada smatramo primitivnom i agresivnom, tada vlastitim primjerima trebamo pokazati kako mislimo da to treba biti. A to se čini tako da BIRAMO KAKO SAMI ŽELIMO, A NE KAKO SELO ŽELI, a onda svakog dana... od situacije do situacije vodimo svoje male i veće bitke u obrani tog svog prava. Svoje pravo na slobodu izbora branimo najbolje tako da poštujemo pravo drugih ljudi na njihov izbor.
Osvrnut ću se na prvi, ironičan navod autorice čije sam citate priložila: „Majka to je životna misija i poslanje svake žene, i svaka žena treba svoju kćer naučiti slijedećem - da ti ni jedan uspjeh u životu ne vrijedi ukoliko nisi iz vagine istisnula nekoliko kilograma živog dojenčeta.“
S ovim se moram djelomično složiti. I kod mene je bilo tako.... samo što me tome nije naučila majka ili možda okolina....
Sjećam se sebe... kao malene djevojčice kvrgavih i razbijenih koljena, koja se mlati s dječacima igrajući nogomet, penje po drveću, koja je prvu menstruaciju dobila pod starom i trulom Ladom jer se tamo skrivala igrajuči se švaba i partizana (naravno, bila je partizanka)... kako je na svako kruljenje u želucu pomazila trbuh i mislila da to njena beba plače. Nekako.... nikada nije razmišljala o tome da ne bi bila majka.
Sjećam se puberteta. Bila sam prilično buntovna.... u nekim crnim fazama... pod utjecajem Matoša i Poa..... tvrdila sam da se nikada neću udati.... ali uvijek sam govorila da ću imati bar jedno dijete. Naravno....mislila sam da ću ga imati vanbračno... jer tada u svojoj isključivosti i neiskustvu nisam mogla zamisliti da bih s nekim poželjela provesti većinu života.
Nisam slušala vjeronauk, nisam išla u crkvu i uvijek sam nestrpljivo čekala Staru Godinu da mogu okititi bor.... jer mi ga nismo potajno kitili. Moj otac je bio u partiji.... Iz uvjerenja. Pa onda nije bilo potajnih krštenja, odlazaka u crkvu ili kićenja bora na Badnjak.
Kad mi je bila 21 godina desila mi se oluja..... vrtlog zaljubljenosti i strasti.... onakav, kakav se može desiti samo u tim godinama..... i toliko jak da temeljem njega možeš donijeti brze odluke. Nakon 6 mjeseci veze smo se oženili, a onda smo godinu i pol pravili klinca.... Onako mladi i neiskusni... nismo ga znali napraviti iz prve. :))))
Oba naša klinca su željena i planirana.
Nikada neću zaboraviti kada su mi prvog donijeli na prvo dojenje... onako okupanog, mirisnog, s velikim cunim okama koje me znatiželjno proučavaju... Gledali smo se u oči i razgovarali bez riječi. On nije plakao. Bio je ozbiljan i kao da me pitao: „Ti si znači ta? Moja mama? Hoćeš li ti to znati? Hoćeš li ti to moći?“ Tek sam u tom trenutku postala doista svjesna težine odluke koju sam donijela puno ranije. Plakala sam tri dana. Danas znam da to nije bila postporođajna depresija... nego je bilo preispitivanje same sebe, navala osjećaja odgovornosti, unutarnji dijalozi koje sam vodila sama sa sobom... Tog trenutka pretvorila sam se u Velebit..... i moj život se... mojim izborom i mojom voljom promijenio u potpunosti. I sada onaj dio u kojem se slažem s autoricom, a koji me nitko nije mogao naučiti... nego sam ga morala sama spoznati..... a danas imam dovoljno majčinskog i bračnog iskustva da bih o tome uopće mogla pisati.
U životu sam radila svašta.... dokazivala se na različite načine, bila uspješna u mnogo toga.... ali nijedan zadatak u mom životu nije bio toliko težak, ali i toliko lijep kao što je majčinstvo. Nitko i ništa me nije uspjelo tesati kao što me tesalo majčinstvo...... Upravo su me moja djeca naučila što to znači tolerancija, kompromisi, samokritičnost, nesebičnost i brzinom munje donijeti odluku što je to prioritet.
Bila sam stroga majka.... Moj klinac me u adresaru mobitela upisao pod „Nevolja 1.“ Da. Bila sam im prava nevolja. Smatrala sam da im nemam pravo biti prijatelj... jer me oni trebaju kao roditelja, da nemam pravo biti roditelj iz tih modernih časopisa.... koji taj odnos temelji na prijateljstvu. Osjećala sam veliku odgovornost i svakom trenutku se moralo znati tko je roditelj. Njihovo odrastanje bilo je vrlo burno razdoblje... kojeg se danas prisjećam s osmijehom.... ali i s ožiljcima.
Istina je... bebe ponekad smrde.... ali još češće miriše najdivnijim mirisom na svijetu. Bebe su često naporne jer cendraju i plaču.... ali isto tako je njihov miran san nešto najposebnije na svijetu, a što znaju samo oni koji satima gledaju i ne dišu uživajući u tom prizoru. Klinci su zahtjevni, naporni, svojeglavi i svakakkvinekakvi.... i zanimljivo je osobno doživjeti kako ludo možemo voljeti nekoga tko nam je toliko naporan i koji nas toliko tlači. I bit ću iskrena... da mi je netko kao djevojci mogao pokazati skraćeni filmić što me sve čeka u ulozi majke..... vjerojatno se nikada na to ne bih odlučila.... ali danas... u ovoj fazi roditeljstva znam da bih opet birala isto.
Danas smo u fazi kada doista možemo biti prijatelji.... Mnoge ljude volim i mnogi me ljudi vole... ali način na koji volim ta dva dečka i na koji oni vole mene je nešto najposebnije što sam doživjela u životu i ništa i baš ništa se ne može mjeriti s tom snagom ljubavi.
Moja mladunčad ili nekoliko kila živog dojenčeta istisnutog iz vagine.... kako to „lijepo“ naziva autorica citata koji su me potaknuli na ovu temu su danas LJUDI..... veliki rastom, a još veći srcem.
Često ih gledam šutke.... s orošenim očima.... i osjećam se tako ponizno, ali i ponosno..... počašćeno što sam imala prilike to doživjeti..... jer ništa drugo što sam u životu radila nije vrijedno tog uspjeha.... kao što je sudjelovati u stvaranju novog ČOVJEKA. Nisam bez razloga napisala „sudjelovati u stvaranju“. Oni nisu moje djelo. Oni su samo svoji pojedinci.... a ja sam samo dobila čast da im budem majkom i da im budem podrška na njihovom putu..... da im se nađem.... i da se oni nađu meni. Kao da je „netko... tko od gore vidi sve“ odlučio da oni takvi baš meni trebaju, a ja ovakva baš njima trebam...... na tom nekom tajanstvenom putu vječnosti....
Da se na brak i djecu nisam odlučila tako rano.... pretpostavljam da bih kasnije birala drugačije.... zbog svih okolnosti koje mi je donio život u nekim drugim dimenzijama. Zato mi je danas drago da sam birala baš ovako i baš tada. Uvijek sam bila mlada mama.... koja je s njima skakala na glavu s mola, a dok smo igrali nogomet često sam čula: „Bravo mama, tako igramo mi... pravi dečki.“ I danas..... moj stariji sin u naletu svoje hiperaktivnosti... od milja uhvati me i prebaci preko ramena pa napravi krug po dvorištu, noseći me kao vreću.... jer mu je gušt bivšeg zmaja „provozati“ na taj način.... igrajući se poput zaigranog mačka.
Ja se danas u njihovom društvu mogu opustiti i ponašati neozbiljno i iživjeti ono neiživljeno dijete u sebi..... ja danas mogu i smijem biti slaba pred njima...... jer tako dugo to nisam mogla i nisam smjela..... a i danas oni znaju da su sve te slabosti tek privremene... i da je njihov Velebit zauvijek za njih čvrst i da se uvijek na njega mogu nasloniti.... pa čak i kada se pretvori na ime i godinu na spomeniku.... jer i kad umrem moji tragovi su zauvijek utkani u njih..... i preko njih u one koji će tek doći.... To je to! Ta neka tajna veza... ta neraskidiva nit.... darovana od Zvijezda....
Danas ja nemam više samo dvoje djece. Imam ih četvero.... jer su moji dečki u dugogodišnjim vezama s dvije predivne djevojke.... i to je dodatno bogatstvo roditeljstva.
Imam puno dragih ljudi koje volim, ali samo jednu pravu prijateljicu...... iz pješčanika.... i školske klupe. Ona je zauvijek moja ekipa.... Njen životni izbor je različit od mog (nije u braku i nema djecu, posvetila se karijeri)... a u prosjeku naša školska klupa je po uspješnosti tako štreberski među najuspješnijima.... kakva je uvijek i bila. U prosjeku imamo jedno dijete po glavi..... imamo završenih školica preko prosjeka, imamo iza sebe puno pročitanih knjiga, puno društvenog rada, posjedujemo mnoga znanja i životna iskustva. Ona ne ponižava moj izbor, kao što ja ne ponižavam njen. Danas smo mi tete u godinama kada je potpuno jasno da su životni izbori uvjetovani ponudom na tržištu života u nekom trenutku.... tj. životnim okolnostima. No kada biramo... tada iza svojih izbora treba stajati i braniti ih. Izbori drugih nas ne osiromašuju i ne umanjuju... nego nas obogaćuju i nadograđuju.
Nema veće besmislice od uspoređivanja s drugima i pljuvanja po izborima drugih ljudi. To čine slabi. To čine oni koji ne biraju nego ih vjetar nosi...... a onda vlastito nezadovoljstvo onim što im je život donio liječe ružnim komentiranjem tuđih izbora.
I da zaključim. Činjenica je da je Crkva sa svojim mračnim silama u agresivnoj društvenoj akciji.... jer osjećaju da im je pozicija oslabila u odnosu na neko prošlo vrijeme. I to treba razumijeti. I oni se samo brane. Bore se za svoju poziciju u društvu i svoje interese. Pri tom crkvi u Hrvatskoj prilično mrsi račune papa Franjo i inače status Crkve u zemljama diljem Europe i šire.
Procesi se dešavaju. Promjene uopće nisu upitne... a vrijeme će sve posložiti.... kao što je preslagivalo odnose snaga kroz cijelu povijest.
Kad se sjetim devededesetih i pogledam stanje danas.... moram iskreno priznati da vidim velike promjene. I to promjene na bolje. Danas se govori o onome o čemu se i nije baš smjelo otvoreno govoriti prije dvadeset godina, a oni koji su govorili najbolje znaju što im se zbog toga dešavalo. Osobno osjećam mir u sebi..... i nemam više potrebe jurišati i reagirati.... jer je Crkva u svojim redovima iznjedrila one koji će je vratiti na pravi put.....
Crkva kakvu mi danas znamo gradi dvore od oniksa, muškarci u njenim redovima nose haljine od najfinnijih materijala i nakit od zlata, voze se u skupocjenim limuzinama..... Zalutali su sa svog puta.... a iza pravih vrijednosti se često skrivaju sa pogrešnim motivima... da bi si osigurali luksuzan i lagodan život i da bi se bavili politikom.... pri tom zaboravljajući radi koga jesu i kome trebaju služiti. Isti problem ima većina predstavnika crkve, kao i većina političara. Njima je dužnost služiti, a ne vladati i tako nisko manipulirati.
To što se neki nemoralni i nečasni ljudi često skrivaju iza univerzalnih vrijednosti ne znači da mi od tih vrijednosti trebamo odustati, proglasiti ih nemodernima, primitivnima i svojstvene samo neobrazovanima i neosvještenima. Ne smijemo dozvoliti da istinu doživljavamo neistinom zbog lažljivaca i vrijednosti nevrijednima jer ih je netko zloupotrijebio.
To što neki uprljani ljudi iz Crkve veličaju obitelj, ne znači da je obitelj nešto zastarjelo, nepotrebno, primitivno i loše.
Vrijednost ovog vremena je u tome da svatko od nas može lakše birati svoj put. Naše prabake i bake nisu imale tako jednostavan izbor.
I zato... u uspomenu na moje prabake, bake.... s poštovanjem prema mojoj majci napisala sam ovu temu u kojoj želim izraziti svoje zadovoljstvo činjenicom da sam majka. I da..... svako vrijeme nas može učiti nekim novim pravilima, uvjeravati nas što je to uspjeh u tom vremenu..... no postoji uspjeh koji se kroz vrijeme ne može promijeniti.... ni tehnologijom, ni promjenom društvenih okolnosti... a taj uspjeh se zove BITI MAJKA.
Ovoj temi nije cilj osporavanje drugačijih izbora. Reakcija je i obrana od onih koji izbor „biti majkom“ pljuju kroz medije. Ovo nije tema napisana na temelju mašte ili pretpostavki.... nego se temelji na vlastitim osjećajima i iskustvu..... bračnom od četvrt stoljeća i majčinskom od skoro 24 godine. Drugačije izbore se ne bih usudila obraditi u temi..... jer ja ih mogu samo prihvatiti, pokušati razumjeti i poštovati.
"Sloboda drugoga sakralni je prostor." - don Branko Sbutega
Posljednji pozdrav
16.12.2013.
U zadnje vrijeme rijetko čujem neku dobru vijest... ali zato se loše nižu jedna za drugom....
Prije par dana, nakon kratke i teške bolesti umrla je Dušanka Marinković Drača (60), predsjednica Vijeća predsjednika Republike za socijalnu pravdu, istaknuta sindikalistica i jedna od najboljih stručnjakinja za radno pravo.
Dušanka je sudjelovala u izradi niza kolektivnih ugovora i radnih propisa, pružala je pravnu pomoć nebrojenim radnicima koji su ostali bez posla, a mlađim sindikalcima bila je uzor, doživljavali su je poput majke.... jer uvijek je za svakog imala vremena, na pitanja je odgovarala jednostavno, jasno i neuvijeno.... održala je niz seminara na kojima je podučavala novu generaciju sindikalaca.
Ovim odlaskom Hrvatska je izgubila puno. Ostale su knjige, tonski zapisi, uspomene, sjećanja i put koji nam je
Dušanka utrla.
Draga naša, mirno spavaj....
Hvala ti....
Dodvoravanje?
13.12.2013.
Dana 12.12.2013. Vlada RH je donijela odluku o ukidanju granskih kolektivnih ugovora za 90 tisuća zaposlenih u osnovnoškolskim ustanovama, srednjoškolskim ustanovama te zaposlene u znanosti i visokom obrazovanju.
Ministar Jovanović kao razlog za ukidanje granskih kolektivnih ugovora naovodi „bitno promijenjene gospodarske okolnosti.“
Premijer se na ovu temu očitovao izjavom: „Još jednom nažalost. Bili bi sretniji da se možemo dodvoriti novcem koji nemamo jer nije naš.“
Ta izjava je prestrašna! Zar Premijer poštivanje potpisanih kolektivnih ugovora smatra dodvoravanjem?
Baš me zanima čiji je novac kojim će se platiti bahata rastrošnost ministra Jakovine na Baliju?
Račun ministra će iznositi cca 41 tisuća kuna jer je odsjeo u luksuznom hotelu, za razliku od svojih političkih kolega iz regije, koji su se zadovoljili puno skromnijim smještajem.
Premijer nam je „objasnio“ da ministar uopće nije hito ići na put te da su ga morali veslom gurati da ide. Ne razumijem kakve to veze ima s ministrovom rastrošnosti? Zašto bi nas uopće trebalo zanimati da li je on želio ili nije želio ići na taj put.... zanima nas zašto je na tom putovanju toliko potrošio, a mogao je potrošiti puno manje? Znači li to da ako ministar ne želi na put, da mu se Premijer mora dodvoravati plaćanjem preskupih računa da bi ga uopće nagovorio da odrađuje svoj posao?
Kad biraju hotele u kojima će odsjesti ne razmišljaju o bitno promijenjenim gospodarskim okolnostima.
Gospođa Pusić je također objasnila da je puno skuplje ne ići na takve sastanke. I opet ne razumijem..... Što to znači? Ako je korisno ići na takve sastanke zar se mora odsjedati u najskupljim hotelima? Ovakvim objašnjenjima prave idiote od svih nas.
Kome se to vladajući dodvoravaju kad tako bahato troše NAŠ novac na svoja putovanja? A kada trebaju pošteno platiti prosvjetare za njihov pošteno odrađeni posao onda moraju ukidati kolektivne ugovore da se ne bi dodvoravali.... i onda odjednom moraju čuvati novac koji nije njihov.
Čiji je to novac? To je novac koji otimaju našoj nerođenoj unučadi i praunučadi... jer će dugove oni vraćati, da bi bahati razmaženci danas mogli trošiti poput pijanih grofova i iživljavati se nad hrvatskim građanima.
Sramota!!!!
Zadrhtimo li još uvijek?
07.12.2013.
Prošlog tjedna bila sam na sindikalnom prosvjedu. Ovog puta nisam išla sama ispred svog sindikata, kao što je bilo na prvomajskom prosvjedu. Prezadovoljna sam.... jer je odaziv bio veći za 100% posto... bilo nas je duplo više nego prošli put. Priključila mi se još jedna kolegica.... i bile smo čak nas dvije. (kolegica je napravila ovu fotku).
Kad smo stigle na Trg Republike prišle smo Ribićevim sindikalcima. Stale smo sa svojom zastavom i čekale polazak. Nismo stajale ni minutu... i ugledam šezdesetogodišnjaka... u crnom, dugom kaputu kako nas mjerka i lagano prilazi. Izgledao je nekako drugačije.... Na prvi pogled je bilo očito da to nije običan prosvjednik.... Stao je na pola metra ispred nas, gledajući ispod oka, te nas dubokim i tihim glasom upitao: „Tko ste vi?“ Podsjetilo me to na one ljude koji nazovu telefonom i pitaju koga su dobili. Bez obzira na pristup... koji smatram pogrešnim, izrecitiram čovjeku ime našeg sindikata. Šuti par sekundi i onda opet tiho pita: „A što vama fali?“ U meni već lagano kipi.... ali povlačim „ručnu“ i odgovaram iskreno: „Fali nam poštena i sposobna Uprava, fali nam poštena i sposobna vlast, a uz sve to nikako nam se ne sviđa novi paket zakona koje namjeravaju donijeti.... a to je i tema današnjeg prosvjeda... zar ne?“ Sada me gleda ravno u oči.... očito nema primjedbi... a ja mu uletavam s pitanjem: „A tko ste vi, gospodine?“ Nije rekao ime.... nego je izjavio da pripada nekoj Novoj političkoj hrvatskoj stranki.... nastavio je kako poznaje sve sindikalne vođe, ali ga neće slušati... i da od današnjih prosvjeda nema ništa. Pitam: „Zašto ne organizirate svoje prosvjede... ako ste već u politici... pa nam pokažate kako se to radi... kad već znate?“ Slijedi tumačenje kako je on dilomirani inženjer nečega.... direktor jednog poduzeća i da posjeduje velika upravljačka znanja, ali da od prosvjeda ne može biti ništa... jer je narod ovakav. Pitam ja: „Kakav je to narod?“ Kaže on: „Najbolje ga oslikava grafit u Splitu: „Malo nas je al smo govna.“ Gutam knedlu i suzdržavam se da ga ne zagutim.... ali prisjećam se obećanja koje sam dala u firmi... da ću biti pristojna i da neću praviti nerede.... no u glavi mi tutnja pitanje: „Sunce ti žareno... zakaj si se onda zmešal med nas... ak smo govna?“. Dodaje on: „Žene su još gore.“ .... pa nastavlja: „Rađa plavuša u bolnici i kad su joj priopćili da je rodila sina, ona pita: Jel dijete moje?“ Razrogačila sam oči... Stišavam buru u sebi i brojim do pedeset... kako me svakodnevno uče.... Pita on: „Nisam vas uspio nasmijati?“ Odgovaram: „Niste. Naprotiv, izazvali ste mi mučinu. Ne kužim.... zašto se gurate u politiku i sanjate o vođenju zemlje ako narod smatrate govnima, a o ženama mislite još i gore? Takve, koji narod smatraju govnima i s visoka mu se obraćaju već imamo na vlasti... bilo bi jednostavnije da ste se priključili njima, a ne da osnivate novu stranku koja će se ponašati isto.“ Brani se: „Čast iznimkama...“ Grublje nastavljam: „Nema tu iznimki... iznimke su ostale u toplim uredima i domovima... tu je narod..... bez iznimki... osim što ste vi među nas zalutali“ Izgubio je potrebu za daljnjim razgovorom... krenuo je tražiti nove žrtve.... a ja sam se konačno osjećala opet dobro....
Cijeli tjedan sam pod dojmom Markićke, a kasnije i ovog dijaloga. Mi smo kao narod zbilja nešto Bogu skrivili kad nam se političkom scenom šetaju ovakvi likovi.
Imali smo jednog sanjara... idealistu, koji je volio čovjeka, istinu i bio je pošten.
Naš Vlado Gotovac je u prošlom sistemu robijao zbog nacionalizma... i jedini je političar na kojeg je izvršen atentat... Pokušao ga je ubiti hrvatski vojnik.... jer ga je smatrao nedovoljno dobrim Hrvatom i komunjarom.
Mi smo narod koji ima veliki stupanj tolerancije na pljačku, bahatost i sva druga zla koja isijavaju iz naše politike... no nismo se znali nositi sa čarobnim svijetom čistih i iskrenih misli, koje nam je nudio Gotovac.
Ne "pucamo" na lopove, neznalice i nesposobnjakoviće koji su nam zemlju doveli u ovakvo stanje.... ali uvijek se netko nađe da zapuca na sanjara....
Imamo mi i gospodina Grubišića kojeg se također mnogi krkani usuđuju nazivati nedovoljno dobrim Hrvatom, komunjarom i crvenim popom... a mi pri tom šutimo.... kao da nam je svejedno.... jer eto opet neki tamo sanjar trpi na svom oblaku.... zato što jače osjeća, zato što više daje no što uzima..... Valjda nam nisu napeti... tako čisti....
Ovih dana se održava kulturna manifestacija "Tri dana sjećanja na Vladu Gotovca".... mnogi umjetnici i ugledni ljudi sudjeluju u toj manifestaciji.
Gotovac nikada nije izgubio nadu i nije mu postalo svejedno.... Gotovčev prijatelj, poznati pijanist Vladimir Krpan prisjetio se jedne davne Vladine izjave o životu i umjetnosti:
„Znaš kako svi zadrhtimo kada prvi put ljubimo usta koja smo sanjali? Ili kada vidimo neki spektakularan rad prirode ili umjetnika? Meni je strašno vidjeti kada to nekome postane obično. Kada ne zadrhti pred bilo kojim poljupcem na usta koja voli, ili postane ravnodušan na stihove neke velike pjesme... A još mi je strašnije vidjeti „profesionalca“ kada te bezvremene i blistave dragulje humanosti i temelje ljudske kulture radi kao posao, prolazeći pored njih bez obaziranja. To me boli“.
I bez obzira na sve te izdaje i boli koje je doživio od mnogih pripadnika svog naroda, od onih koji skupljali bodove u skladu s političkim trenutkom... nikada on o narodu nije govorio loše.... nikada mu se nije obraćao s visoka.... iz svake njegove rečenice osjećala se ljubav i pripadanje.
Zašto ne prepoznajemo i ne biramo takve ljude?
Zadrhtimo li kad prepoznamo osobu punu čovjekoljublja, istinoljublja i poštenja? Drhturimo li od uzbuđenja kada na djelu vidimo prave vrijednosti? Ljutimo li se još uvijek na zlo i manipulaciju? Koliko nam je još uopće stalo? U što se pretvaramo kad nam postane svejedno?
Miran san
05.12.2013.
Mirno spavaj dragi čovječe....
Hvala ti što si nam pokazao kako se bori za bolji svijet....
"Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možete upotrijebiti da mijenjate svijet."
"Na svijetu ne postoji stvar koja se zove polusloboda."
"Shvatio sam da hrabrost nije odsustvo straha, već trijumf nad njim. Hrabar čovjek nije neko ko ne osjeća strah, već neko ko ga pobijedi."
"Dobra glava i dobro srce su uvijek jaka kombinacija."
"Ako želiš sklopiti mir sa svojim neprijateljem, onda moraš razgovarati sa svojim neprijateljem. Tako ti on postaje partner."
Inauguracijski govor Nelsona Mandele, koji je bio održan kad je 1994. godine postao predsjednik Južno Afričke republike.
"Naš najdublji strah nije nepotpunost.
Najdublje se bojimo svoje bezgranične snage.
Plaši nas naša svjetlost, a ne naša tama.
Pitamo se: “Tko sam ja da sjajim, da imam talente i da sam prekrasan?”
Stvarno, zašto ne bismo sjali? Vi ste dijete univerzuma. Vaša lažna skromnost ne služi svijetu. Nema ničeg prosvijetljenog u potiskivanju sebe da biste prikrili tuđu nesigurnost.
Rođeni ste da iskažete slavu univerzumu koji je u vama. On nije samo u nekima: on je u svima. Pustimo li da naša vlastita svjetlost zablista, podsvjesno dajemo i drugima dozvolu da i oni svijetle. Oslobađajući se svog vlastitog straha, svojom prisutnošću pomažemo oslobađanju drugih.
Nelson Mandela
Zašto pišemo?
03.12.2013.
Franjo me često pita: „Dona, zašto toliko pišeš? Trošiš se bez veze. Ima li to ikakvog smisla? Zar doista misliš da pisanjem možeš promijeniti svijet?“
Moj odgovor je uvijek: „Moram pisati. To je jače od mene. To me oslobađa.“
Danas sam pronašla odgovor jednog velikog čovjeka na to pitanje.... i mislim da se potreba za pisanjem ne može ljepše objasniti, pa želim to podijeliti s vama.
Izraelski književnik, pisac, aktivist i profesor književnosti Amos Oz na to pitanje nije odgovarao Franji, nego Srećku Horvatu:
„Pišem romane jer želim ispričati priču, a potreba da se ispriča priča je elementarna, poput potrebe da pijemo vodu ili vodimo ljubav ili potrebe da sanjamo. To je osnovna potreba. I to ne samo kod pisaca već kod svakog čovjeka. Kad smo djeca, svi mi imamo potrebu slušati i pričati priče i to činimo sve vrijeme. Kada vladi želim reći da „ode k vragu“, onda ne pišem romane, već žustre članke u kojima kažem: „Draga vlado, molim vas, odite k vragu.“ Oni čitaju moje članke i iz nekog razloga ne odlaze k vragu.“
Naš Srećko Horvat je objavio novu knjigu u kojoj razgovara s vodećim intelektualcima današnjice, pod naslovom „Pažnja! Neprijatelj prisluškuje“. Srećka doživljavam kao i našeg Neverina.... naprosto sam ponosna što u našem društvu postoje takvi mladi ljudi. Prema tom mladom čovjeku kritika nije baš milostiva.... ali to nije loše... jer svi ti ožiljci koje mu oni ostave bruse ga i od njega stvaraju još oštrijeg, bistrijeg i odlučnijeg čovjeka....
U razgovoru s Amosom Ozom postavio je odlično pitanje, a na koje je dobio odgovor pun poniznosti, a opet je vezano uz potrebu za pisanjem.
Srećko: „Dobitnik ste mnogih nagrada, smatrate li ih kao neku vrstu obveze prema čitateljskoj publici, u smislu da svako novo djelo mora biti boje od drugih? Usto, već se niz godina o vama govori kao i izglednom dobitniku Nobelove nagrade. Što bi vam nagrada uopće značila?
Amos: „Budite sigurni da neću umrijeti kao nesretan čovjek čak i ako nikada ne dobijem Nobelovu nagradu. Dobio sam velik broj nagrada, vjerojatno i više nego što zaslužujem. Postoji nešto smiješno kod književnih nagrada: daju vam nagradu za nešto što morate raditi i što biste svejedno uradili. Ja bih napisao iste knjige čak i kada bih umjesto nagrada morao plaćati kazne. To je kao da vam daju nagradu za udisanje zraka. Mogu li ne udisati zrak? Vrlo sam zahvalan i počašćen tim književnim nagradama, ali uvijek i pomalo posramljen.“
Blogeri, zašto pišete?
| < | prosinac, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."
Linkovi
Blog.hr
Blog servis
Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena
SLOBODA
Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.
Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.
Kahlil Gibran
Arhiva
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)