Marketing
Zašto pišemo?
Franjo me često pita: „Dona, zašto toliko pišeš? Trošiš se bez veze. Ima li to ikakvog smisla? Zar doista misliš da pisanjem možeš promijeniti svijet?“
Moj odgovor je uvijek: „Moram pisati. To je jače od mene. To me oslobađa.“
Danas sam pronašla odgovor jednog velikog čovjeka na to pitanje.... i mislim da se potreba za pisanjem ne može ljepše objasniti, pa želim to podijeliti s vama.
Izraelski književnik, pisac, aktivist i profesor književnosti Amos Oz na to pitanje nije odgovarao Franji, nego Srećku Horvatu:
„Pišem romane jer želim ispričati priču, a potreba da se ispriča priča je elementarna, poput potrebe da pijemo vodu ili vodimo ljubav ili potrebe da sanjamo. To je osnovna potreba. I to ne samo kod pisaca već kod svakog čovjeka. Kad smo djeca, svi mi imamo potrebu slušati i pričati priče i to činimo sve vrijeme. Kada vladi želim reći da „ode k vragu“, onda ne pišem romane, već žustre članke u kojima kažem: „Draga vlado, molim vas, odite k vragu.“ Oni čitaju moje članke i iz nekog razloga ne odlaze k vragu.“
Naš Srećko Horvat je objavio novu knjigu u kojoj razgovara s vodećim intelektualcima današnjice, pod naslovom „Pažnja! Neprijatelj prisluškuje“. Srećka doživljavam kao i našeg Neverina.... naprosto sam ponosna što u našem društvu postoje takvi mladi ljudi. Prema tom mladom čovjeku kritika nije baš milostiva.... ali to nije loše... jer svi ti ožiljci koje mu oni ostave bruse ga i od njega stvaraju još oštrijeg, bistrijeg i odlučnijeg čovjeka....
U razgovoru s Amosom Ozom postavio je odlično pitanje, a na koje je dobio odgovor pun poniznosti, a opet je vezano uz potrebu za pisanjem.
Srećko: „Dobitnik ste mnogih nagrada, smatrate li ih kao neku vrstu obveze prema čitateljskoj publici, u smislu da svako novo djelo mora biti boje od drugih? Usto, već se niz godina o vama govori kao i izglednom dobitniku Nobelove nagrade. Što bi vam nagrada uopće značila?
Amos: „Budite sigurni da neću umrijeti kao nesretan čovjek čak i ako nikada ne dobijem Nobelovu nagradu. Dobio sam velik broj nagrada, vjerojatno i više nego što zaslužujem. Postoji nešto smiješno kod književnih nagrada: daju vam nagradu za nešto što morate raditi i što biste svejedno uradili. Ja bih napisao iste knjige čak i kada bih umjesto nagrada morao plaćati kazne. To je kao da vam daju nagradu za udisanje zraka. Mogu li ne udisati zrak? Vrlo sam zahvalan i počašćen tim književnim nagradama, ali uvijek i pomalo posramljen.“
Blogeri, zašto pišete?
Post je objavljen 03.12.2013. u 22:02 sati.