Pregled posta

Zadrhtimo li još uvijek?

Prošlog tjedna bila sam na sindikalnom prosvjedu. Ovog puta nisam išla sama ispred svog sindikata, kao što je bilo na prvomajskom prosvjedu. Prezadovoljna sam.... jer je odaziv bio veći za 100% posto... bilo nas je duplo više nego prošli put. Priključila mi se još jedna kolegica.... i bile smo čak nas dvije. (kolegica je napravila ovu fotku).

Kad smo stigle na Trg Republike prišle smo Ribićevim sindikalcima. Stale smo sa svojom zastavom i čekale polazak. Nismo stajale ni minutu... i ugledam šezdesetogodišnjaka... u crnom, dugom kaputu kako nas mjerka i lagano prilazi. Izgledao je nekako drugačije.... Na prvi pogled je bilo očito da to nije običan prosvjednik.... Stao je na pola metra ispred nas, gledajući ispod oka, te nas dubokim i tihim glasom upitao: „Tko ste vi?“ Podsjetilo me to na one ljude koji nazovu telefonom i pitaju koga su dobili. Bez obzira na pristup... koji smatram pogrešnim, izrecitiram čovjeku ime našeg sindikata. Šuti par sekundi i onda opet tiho pita: „A što vama fali?“ U meni već lagano kipi.... ali povlačim „ručnu“ i odgovaram iskreno: „Fali nam poštena i sposobna Uprava, fali nam poštena i sposobna vlast, a uz sve to nikako nam se ne sviđa novi paket zakona koje namjeravaju donijeti.... a to je i tema današnjeg prosvjeda... zar ne?“ Sada me gleda ravno u oči.... očito nema primjedbi... a ja mu uletavam s pitanjem: „A tko ste vi, gospodine?“ Nije rekao ime.... nego je izjavio da pripada nekoj Novoj političkoj hrvatskoj stranki.... nastavio je kako poznaje sve sindikalne vođe, ali ga neće slušati... i da od današnjih prosvjeda nema ništa. Pitam: „Zašto ne organizirate svoje prosvjede... ako ste već u politici... pa nam pokažate kako se to radi... kad već znate?“ Slijedi tumačenje kako je on dilomirani inženjer nečega.... direktor jednog poduzeća i da posjeduje velika upravljačka znanja, ali da od prosvjeda ne može biti ništa... jer je narod ovakav. Pitam ja: „Kakav je to narod?“ Kaže on: „Najbolje ga oslikava grafit u Splitu: „Malo nas je al smo govna.“ Gutam knedlu i suzdržavam se da ga ne zagutim.... ali prisjećam se obećanja koje sam dala u firmi... da ću biti pristojna i da neću praviti nerede.... no u glavi mi tutnja pitanje: „Sunce ti žareno... zakaj si se onda zmešal med nas... ak smo govna?“. Dodaje on: „Žene su još gore.“ .... pa nastavlja: „Rađa plavuša u bolnici i kad su joj priopćili da je rodila sina, ona pita: Jel dijete moje?“ Razrogačila sam oči... Stišavam buru u sebi i brojim do pedeset... kako me svakodnevno uče.... Pita on: „Nisam vas uspio nasmijati?“ Odgovaram: „Niste. Naprotiv, izazvali ste mi mučinu. Ne kužim.... zašto se gurate u politiku i sanjate o vođenju zemlje ako narod smatrate govnima, a o ženama mislite još i gore? Takve, koji narod smatraju govnima i s visoka mu se obraćaju već imamo na vlasti... bilo bi jednostavnije da ste se priključili njima, a ne da osnivate novu stranku koja će se ponašati isto.“ Brani se: „Čast iznimkama...“ Grublje nastavljam: „Nema tu iznimki... iznimke su ostale u toplim uredima i domovima... tu je narod..... bez iznimki... osim što ste vi među nas zalutali“ Izgubio je potrebu za daljnjim razgovorom... krenuo je tražiti nove žrtve.... a ja sam se konačno osjećala opet dobro....

Cijeli tjedan sam pod dojmom Markićke, a kasnije i ovog dijaloga. Mi smo kao narod zbilja nešto Bogu skrivili kad nam se političkom scenom šetaju ovakvi likovi.

Imali smo jednog sanjara... idealistu, koji je volio čovjeka, istinu i bio je pošten.
Naš Vlado Gotovac je u prošlom sistemu robijao zbog nacionalizma... i jedini je političar na kojeg je izvršen atentat... Pokušao ga je ubiti hrvatski vojnik.... jer ga je smatrao nedovoljno dobrim Hrvatom i komunjarom.
Mi smo narod koji ima veliki stupanj tolerancije na pljačku, bahatost i sva druga zla koja isijavaju iz naše politike... no nismo se znali nositi sa čarobnim svijetom čistih i iskrenih misli, koje nam je nudio Gotovac.
Ne "pucamo" na lopove, neznalice i nesposobnjakoviće koji su nam zemlju doveli u ovakvo stanje.... ali uvijek se netko nađe da zapuca na sanjara....
Imamo mi i gospodina Grubišića kojeg se također mnogi krkani usuđuju nazivati nedovoljno dobrim Hrvatom, komunjarom i crvenim popom... a mi pri tom šutimo.... kao da nam je svejedno.... jer eto opet neki tamo sanjar trpi na svom oblaku.... zato što jače osjeća, zato što više daje no što uzima..... Valjda nam nisu napeti... tako čisti....

Ovih dana se održava kulturna manifestacija "Tri dana sjećanja na Vladu Gotovca".... mnogi umjetnici i ugledni ljudi sudjeluju u toj manifestaciji.
Gotovac nikada nije izgubio nadu i nije mu postalo svejedno.... Gotovčev prijatelj, poznati pijanist Vladimir Krpan prisjetio se jedne davne Vladine izjave o životu i umjetnosti:

„Znaš kako svi zadrhtimo kada prvi put ljubimo usta koja smo sanjali? Ili kada vidimo neki spektakularan rad prirode ili umjetnika? Meni je strašno vidjeti kada to nekome postane obično. Kada ne zadrhti pred bilo kojim poljupcem na usta koja voli, ili postane ravnodušan na stihove neke velike pjesme... A još mi je strašnije vidjeti „profesionalca“ kada te bezvremene i blistave dragulje humanosti i temelje ljudske kulture radi kao posao, prolazeći pored njih bez obaziranja. To me boli“.

I bez obzira na sve te izdaje i boli koje je doživio od mnogih pripadnika svog naroda, od onih koji skupljali bodove u skladu s političkim trenutkom... nikada on o narodu nije govorio loše.... nikada mu se nije obraćao s visoka.... iz svake njegove rečenice osjećala se ljubav i pripadanje.

Zašto ne prepoznajemo i ne biramo takve ljude?
Zadrhtimo li kad prepoznamo osobu punu čovjekoljublja, istinoljublja i poštenja? Drhturimo li od uzbuđenja kada na djelu vidimo prave vrijednosti? Ljutimo li se još uvijek na zlo i manipulaciju? Koliko nam je još uopće stalo? U što se pretvaramo kad nam postane svejedno?





Post je objavljen 07.12.2013. u 18:55 sati.