Marketing
Tek kotačić u mehanizmu
Upravo sam završila čitanje teksta o pokojnom Anti Ciligi. Radi se o kratkoj biografiji i dijelovima razgovora koje je s njim obavio jedan novinar.
Pročitala sam do sada mnoge biografije, ali ne pamtim da sam ikada čula ili čitala priču o ovako šarenom i sadržajnom životu.
Ante Ciliga je rođen 1898. u Šegotićima nedaleko Pule, a umro je 1992. godine u jednom zagrebačkom domu umirovljenika.
On je jedan od utemeljitelja KPJ, te je bio sekretar KP Hrvatske.
Proganjale su ga austrijske i talijanske vlasti zbog slavenofilstva,Kraljevina Jugoslavija zbog komunizma, Staljin zbog trockizma, Pavelić kao bivšeg komunista, zbog suradnje s NDH socijalistička Jugoslavija. Bio je u komunističkim i fašističkim zatvorima... Iz svih tih zatvora, kao i sibirskih gulaga i logora Jasenovac izašao je živ.
Mnoge muči kako mu je to uspjelo..... Neki ga optužuju da je bio agent NKVD-a, Intelligence Servicea, Gestapa, talijanske Ovre i jugoslavenske Udbe.
Ako su u pravu, imamo u svojoj povijesti čovjeka kojemu najpoznatiji sovjetski i američki špijuni nisu ni do koljena....
Moglo bi se pisati još puno.... ali svi oni koje zanima život Cilige i sami će se snaći.... a ja iz cijele te priče želim zabilježiti nešto važno za moju današnju temu.
Da mi je netko ispričao tek natuknice iz njegove biografije... ja bih brzopleto zaključila: „Bio je to lik koji je okretao kapute kako su vjetrovi puhali....“ No čitajući razgovor s njim skužila sam kako mu je uspjelo ostati živ u svim tim zatvorima i što je bio razlog tom cjeloživotnom traženju i promjenama.
Sve političke lidere i vođe, sve sisteme kroz koje je prošao i preživio imao je samo jedno jedino mjerilo: ODNOS PREMA NARODU. Na taj način ih je procjenjivao i napuštao ih kad bi spoznao prijevaru.
Prenijet ću dio teksta u kojemu ističe kako ga teorija i knjiga ne mogu upoznati s istinom, kao što je može osjetiti u neposrednom dodiru s narodom:
“Zanimala me i Evropa, nakon Prvog svjetskog rata ja sam zaključio da je Evropa kontinent koji tone, a dolaze drugi - Rusi, Amerika, Kina. Interesiralo me kako će Evropa to preživjeti, a posebno kako to da njemački narod koji je dao jednoga Kanta, jednoga Goethea, Hegela, Marxa, da sada ovako fanatično, slijepo slijedi jednog takvog intelektualnog mediokriteta kakav je Hitler. Problem odnosa njemačkog naroda i Hitlera mene je strašno interesirao. Kako je to moguće? Mislio sam da moram otići u Berlin da tamo na licu mjesta pokušam to shvatiti. Jer ja imam tu osobinu da jedan narod, jednu situaciju već u zraku shvatim. Izdaleka, po knjigama, ja teško shvaćam, trebam doći među narod, među ljude, i odmah atmosferu osjećam, kud što ide, kako misli itd.“
Bio je vrlo obrazovan, od mladosti uključen u politiku, poznavao je ljude po cijelom svijetu, svih svjetonazora..... no sebe je doživljavao dijelom naroda i to mu je spašavalo glavu. Uvijek se izvlačio spletom sretnih okolnosti u kojima bi se pojavili neki ljudi iz naroda... s kojima je robovao, čuvao ovce, školovao se ili nešto treće. Do samog kraja se osjećao jednim od nas.... iako je u mnogo čemu odskako od prosjeka.
Već neko vrijeme sa čuđenjem gledam kako se neki ljudi drugima obraćaju s visoka, ističući sebe, ponižavajući sugovornika i narod općenito.
Tom ponašanju je žarište politika.... u zadnja dva desetljeća. Sve je krenulo sa „stokom sitnog“ zuba, kako nas je nazvao naš prvi predsjednik, a onda se poput infekcije počelo širiti cijelom političkom scenom i šire.
Primjećujem da sve više ljudi o narodu govori i piše kao o stranom tijelu... s gađenjem, prijezirom... kao o nekoj stranoj grupaciji kojoj ne pripada.
Teško je dokučiti kakve argumente neki ljudi nude sami sebi da bi se osjećali tako izvan naroda.... ali je činjenica da smo okruženi Sheldonima.... genijalcima, koji ne prezaju svima oko sebe poručiti kako su pametniji i bolji od ostalih.
Nismo svi isti i ne znaju i ne mogu se baš svi snaći u ovakvim burnim društvenim promjenama. Razlikujemo se po dobi, mentalitetu, obrazovanju, zadatim fizičkim i psihičkim mogućnostima.
I svi smo dio tog naroda. I onaj najmanji i najslabiji je neobično važan...i zato je važno osjećati se dijelom te cjeline i razumjeti koliko je svaki kotačić važan za taj veliki mehanizam.
Svi oni koji narod gledaju s visoka u velikoj su opasnosti. U biti su žrtve svog izdizanja i odvajanja od naroda... jer stanuju u balončiću od sapunice.... koji je nastao iz zapjenjenog ega.
Ma kakve talente posjedovali i neke druge karakteristike koje nas možda izdižu od prosjeka to nas ne čini boljima..... jer nitko od nas ne zna i ne može sve. Svi trebamo jedni druge....
Post je objavljen 26.12.2013. u 23:16 sati.