Ponekad se u životu dese situacije da moram svoje stavove zastupati na način koji inače ne koristim... naprotiv, često ga napadam.... jer se radi o načinu koji koriste ljudi različitog svjetonazora od mog i koji iza tzv. tradicionalnih vrijednosti skrivaju tone nerazgradivog licemjerja.
To mi se obično dešava kad je religija u pitanju. Najčešće sam u „ratu“ s tzv. vjernicima.... i branim se od njihovih napada, prozivki i laži.... no ponekad se nađem u situaciji da s moje svjetonazorske strane netko pretjera pa se počne ponašati agresivno i vulgarno, baš poput tih tzv. vjernika, pa napadne njih na jednak krkanski način..... prelazeći granice dobrog ukusa i ugrožavajući slobode drugog čovjeka. S obzirom da ne pripadam nikakvim grupama, pa tako ni svjetonazorskim... u takvoj situaciji sam na strani napadnutog... iako znam da me je jučer pljuvao i sutra će opet. A to je sve zato što čvrsto vjerujem u pravo svakog čovjeka na vlastiti izbor.
Ovo je moja 425. tema na ovom blogu i nikada nisam pisala iz tog ugla... nikada nisam imala potrebu pisati kao majka. Zašto? Zato što je to nešto samo moje, najintimnije... moj izbor – koji sa sobom nosi sve ružne i lijepe posjedice... baš kao i svi drugi izbori.
U zadnje vrijeme Hrvatska, pa tako i naša blogozajednica pretvorile su se u svjetozanorsku bojišnicu, na kojoj svatko ima potrebu ispucati neki svoj „metak“. Crkva je preko Markićkine ekipe krenula u boj za tradicionalne vrijednosti i u tom boju se baš ne drže „Ženevskih konvencija“.... „siluju“ i „ubijaju“ one koji su različiti od pripadnika njihovog čopora... iživljavaju se nad „civilima“, a usputnih žrtava je previše. S druge strane se formira grupa onih koji se osjećaju napadnuti.... pa pružaju otpor u skladu sa svojim mogućnostima i uvjerenjima.
U tom svjetonaorskom ratu koji divlja ovim prostorima redovito stajem na stranu slabijeg.... a to su oni koji su napadnuti od Crkve... preko raznih Markićki i drugih marioneta. No... ipak..... i u redovima te grupe postoje oni koji se ne bore časno... pa se koriste istom retorikom, istim načinom vrijeđanja i zadiranja u tuđe slobode, baš kao i ovi iz crkvenjačkih redova.... pa tako zadnjih dana imamo prilike čitati izjave:
„Majka to je životna misija i poslanje svake žene, i svaka žena treba svoju kćer naučiti slijedećem - da ti ni jedan uspjeh u životu ne vrijedi ukoliko nisi iz vagine istisnula nekoliko kilograma živog dojenčeta.“
Pa tako i ponižavajuć opis radnica koje rade na blagajnama:
„Ljudi danas imaju malu cijenu.
Pretpostavljam da se udala odmah nakon srednje škole a rodila par mjeseci kasnije. To i jeste glavni razlog što mora trpjeti ova govna na poslu "jer djeca moraju jesti". Ako ne ostavi dobar dojam za blagajnom dobit će pedalu i brzinski biti zamijenjena novom očajnicom sa biroa za zapošljavanje koja gladno čeka svoju priliku da rinta i da se ponižava za dvije tisuće i nešto kuna. Zatreba li, vjerojatno će probati prevaliti krivnju na kolegicu jer će novi posao teško naći. Spremna je na sve oblike mentalne prostitucije za te dvije tisućice i nešto, ako od nje zatražite da zapleše bećarac dok otkucava na kasi ona će to učiniti jer je "kupac uvijek u pravu". U fušu će, vjerojatno, probati zaraditi još koju kunu jer mladunci žele novi mobitel, pa će se prijaviti kao publika u epsko-domoljubnom spektaklu "Lijepom našom" gdje će pljeskati ručicama za sto kuna svaki puta kad neopisivo ljigavi Branimir Uvodić izađe na scenu.
To je hrvatska žena, majka, kraljica. To je nositeljica četiri zida hrvatskog braka i hrvatske obitelji.
Jeste li se ikad zapitali zašto su se biskupi onomad onako zdušno zalagali za to da upravo ovaj korpus hrvatskih radnica bude oslobođen rada nedjeljom?
Pa zato jer je nižeobrazovano žensko stvorenje, koje je s jedne strane razapeto između obitelji u kojoj je izgubilo svoj identitet, a sa druge strane kapitaliste koji ju izrabljuje, idealan sastojak stada koje tamjanom posvećuje pretili, kolesterolski svećenik dok pripovjeda o skromnosti, poštenju, i usput, mržnji prema drugačijima. Mržnji prema nepokorenima.“ Lou Salome
Dalo bi se naći dosta sličnih tekstova, a iz kojih vrišti frustracija. U istaknutom tekstu vidimo da se napada određena grupacija žena... Napada se njihov izbor kada će se udati, kada će imati djecu, podmeću se motivi zašto su tako birale, tada ih se ponižava kao radnice, imputira im se da su nečasne i nemoralne pa su sklone čak i podmetanju u borbi za opstanak itd... itd....
Među onima koji se brane od crkvenjačkog terora postoje slabi pojedinci koji ne razumiju da se protiv nepravdi ne možemo boriti činjenjem novih nepravdi. Jer ako predbacujemo Crkvi i njihovim sljedbenicima to što zadiru u slobode različitih, tada nije u redu da to isto činimo onima koji su različiti od nas. Istina je da Crkva ima moć koju koristi da bi stvarala društvenu atmosferu u kojoj je teško živjeti svima koji se po njihovim pravilima ne uklapaju u tu igru. Ako takvu vrstu napada smatramo primitivnom i agresivnom, tada vlastitim primjerima trebamo pokazati kako mislimo da to treba biti. A to se čini tako da BIRAMO KAKO SAMI ŽELIMO, A NE KAKO SELO ŽELI, a onda svakog dana... od situacije do situacije vodimo svoje male i veće bitke u obrani tog svog prava. Svoje pravo na slobodu izbora branimo najbolje tako da poštujemo pravo drugih ljudi na njihov izbor.
Osvrnut ću se na prvi, ironičan navod autorice čije sam citate priložila: „Majka to je životna misija i poslanje svake žene, i svaka žena treba svoju kćer naučiti slijedećem - da ti ni jedan uspjeh u životu ne vrijedi ukoliko nisi iz vagine istisnula nekoliko kilograma živog dojenčeta.“
S ovim se moram djelomično složiti. I kod mene je bilo tako.... samo što me tome nije naučila majka ili možda okolina....
Sjećam se sebe... kao malene djevojčice kvrgavih i razbijenih koljena, koja se mlati s dječacima igrajući nogomet, penje po drveću, koja je prvu menstruaciju dobila pod starom i trulom Ladom jer se tamo skrivala igrajuči se švaba i partizana (naravno, bila je partizanka)... kako je na svako kruljenje u želucu pomazila trbuh i mislila da to njena beba plače. Nekako.... nikada nije razmišljala o tome da ne bi bila majka.
Sjećam se puberteta. Bila sam prilično buntovna.... u nekim crnim fazama... pod utjecajem Matoša i Poa..... tvrdila sam da se nikada neću udati.... ali uvijek sam govorila da ću imati bar jedno dijete. Naravno....mislila sam da ću ga imati vanbračno... jer tada u svojoj isključivosti i neiskustvu nisam mogla zamisliti da bih s nekim poželjela provesti većinu života.
Nisam slušala vjeronauk, nisam išla u crkvu i uvijek sam nestrpljivo čekala Staru Godinu da mogu okititi bor.... jer mi ga nismo potajno kitili. Moj otac je bio u partiji.... Iz uvjerenja. Pa onda nije bilo potajnih krštenja, odlazaka u crkvu ili kićenja bora na Badnjak.
Kad mi je bila 21 godina desila mi se oluja..... vrtlog zaljubljenosti i strasti.... onakav, kakav se može desiti samo u tim godinama..... i toliko jak da temeljem njega možeš donijeti brze odluke. Nakon 6 mjeseci veze smo se oženili, a onda smo godinu i pol pravili klinca.... Onako mladi i neiskusni... nismo ga znali napraviti iz prve. :))))
Oba naša klinca su željena i planirana.
Nikada neću zaboraviti kada su mi prvog donijeli na prvo dojenje... onako okupanog, mirisnog, s velikim cunim okama koje me znatiželjno proučavaju... Gledali smo se u oči i razgovarali bez riječi. On nije plakao. Bio je ozbiljan i kao da me pitao: „Ti si znači ta? Moja mama? Hoćeš li ti to znati? Hoćeš li ti to moći?“ Tek sam u tom trenutku postala doista svjesna težine odluke koju sam donijela puno ranije. Plakala sam tri dana. Danas znam da to nije bila postporođajna depresija... nego je bilo preispitivanje same sebe, navala osjećaja odgovornosti, unutarnji dijalozi koje sam vodila sama sa sobom... Tog trenutka pretvorila sam se u Velebit..... i moj život se... mojim izborom i mojom voljom promijenio u potpunosti. I sada onaj dio u kojem se slažem s autoricom, a koji me nitko nije mogao naučiti... nego sam ga morala sama spoznati..... a danas imam dovoljno majčinskog i bračnog iskustva da bih o tome uopće mogla pisati.
U životu sam radila svašta.... dokazivala se na različite načine, bila uspješna u mnogo toga.... ali nijedan zadatak u mom životu nije bio toliko težak, ali i toliko lijep kao što je majčinstvo. Nitko i ništa me nije uspjelo tesati kao što me tesalo majčinstvo...... Upravo su me moja djeca naučila što to znači tolerancija, kompromisi, samokritičnost, nesebičnost i brzinom munje donijeti odluku što je to prioritet.
Bila sam stroga majka.... Moj klinac me u adresaru mobitela upisao pod „Nevolja 1.“ Da. Bila sam im prava nevolja. Smatrala sam da im nemam pravo biti prijatelj... jer me oni trebaju kao roditelja, da nemam pravo biti roditelj iz tih modernih časopisa.... koji taj odnos temelji na prijateljstvu. Osjećala sam veliku odgovornost i svakom trenutku se moralo znati tko je roditelj. Njihovo odrastanje bilo je vrlo burno razdoblje... kojeg se danas prisjećam s osmijehom.... ali i s ožiljcima.
Istina je... bebe ponekad smrde.... ali još češće miriše najdivnijim mirisom na svijetu. Bebe su često naporne jer cendraju i plaču.... ali isto tako je njihov miran san nešto najposebnije na svijetu, a što znaju samo oni koji satima gledaju i ne dišu uživajući u tom prizoru. Klinci su zahtjevni, naporni, svojeglavi i svakakkvinekakvi.... i zanimljivo je osobno doživjeti kako ludo možemo voljeti nekoga tko nam je toliko naporan i koji nas toliko tlači. I bit ću iskrena... da mi je netko kao djevojci mogao pokazati skraćeni filmić što me sve čeka u ulozi majke..... vjerojatno se nikada na to ne bih odlučila.... ali danas... u ovoj fazi roditeljstva znam da bih opet birala isto.
Danas smo u fazi kada doista možemo biti prijatelji.... Mnoge ljude volim i mnogi me ljudi vole... ali način na koji volim ta dva dečka i na koji oni vole mene je nešto najposebnije što sam doživjela u životu i ništa i baš ništa se ne može mjeriti s tom snagom ljubavi.
Moja mladunčad ili nekoliko kila živog dojenčeta istisnutog iz vagine.... kako to „lijepo“ naziva autorica citata koji su me potaknuli na ovu temu su danas LJUDI..... veliki rastom, a još veći srcem.
Često ih gledam šutke.... s orošenim očima.... i osjećam se tako ponizno, ali i ponosno..... počašćeno što sam imala prilike to doživjeti..... jer ništa drugo što sam u životu radila nije vrijedno tog uspjeha.... kao što je sudjelovati u stvaranju novog ČOVJEKA. Nisam bez razloga napisala „sudjelovati u stvaranju“. Oni nisu moje djelo. Oni su samo svoji pojedinci.... a ja sam samo dobila čast da im budem majkom i da im budem podrška na njihovom putu..... da im se nađem.... i da se oni nađu meni. Kao da je „netko... tko od gore vidi sve“ odlučio da oni takvi baš meni trebaju, a ja ovakva baš njima trebam...... na tom nekom tajanstvenom putu vječnosti....
Da se na brak i djecu nisam odlučila tako rano.... pretpostavljam da bih kasnije birala drugačije.... zbog svih okolnosti koje mi je donio život u nekim drugim dimenzijama. Zato mi je danas drago da sam birala baš ovako i baš tada. Uvijek sam bila mlada mama.... koja je s njima skakala na glavu s mola, a dok smo igrali nogomet često sam čula: „Bravo mama, tako igramo mi... pravi dečki.“ I danas..... moj stariji sin u naletu svoje hiperaktivnosti... od milja uhvati me i prebaci preko ramena pa napravi krug po dvorištu, noseći me kao vreću.... jer mu je gušt bivšeg zmaja „provozati“ na taj način.... igrajući se poput zaigranog mačka.
Ja se danas u njihovom društvu mogu opustiti i ponašati neozbiljno i iživjeti ono neiživljeno dijete u sebi..... ja danas mogu i smijem biti slaba pred njima...... jer tako dugo to nisam mogla i nisam smjela..... a i danas oni znaju da su sve te slabosti tek privremene... i da je njihov Velebit zauvijek za njih čvrst i da se uvijek na njega mogu nasloniti.... pa čak i kada se pretvori na ime i godinu na spomeniku.... jer i kad umrem moji tragovi su zauvijek utkani u njih..... i preko njih u one koji će tek doći.... To je to! Ta neka tajna veza... ta neraskidiva nit.... darovana od Zvijezda....
Danas ja nemam više samo dvoje djece. Imam ih četvero.... jer su moji dečki u dugogodišnjim vezama s dvije predivne djevojke.... i to je dodatno bogatstvo roditeljstva.
Imam puno dragih ljudi koje volim, ali samo jednu pravu prijateljicu...... iz pješčanika.... i školske klupe. Ona je zauvijek moja ekipa.... Njen životni izbor je različit od mog (nije u braku i nema djecu, posvetila se karijeri)... a u prosjeku naša školska klupa je po uspješnosti tako štreberski među najuspješnijima.... kakva je uvijek i bila. U prosjeku imamo jedno dijete po glavi..... imamo završenih školica preko prosjeka, imamo iza sebe puno pročitanih knjiga, puno društvenog rada, posjedujemo mnoga znanja i životna iskustva. Ona ne ponižava moj izbor, kao što ja ne ponižavam njen. Danas smo mi tete u godinama kada je potpuno jasno da su životni izbori uvjetovani ponudom na tržištu života u nekom trenutku.... tj. životnim okolnostima. No kada biramo... tada iza svojih izbora treba stajati i braniti ih. Izbori drugih nas ne osiromašuju i ne umanjuju... nego nas obogaćuju i nadograđuju.
Nema veće besmislice od uspoređivanja s drugima i pljuvanja po izborima drugih ljudi. To čine slabi. To čine oni koji ne biraju nego ih vjetar nosi...... a onda vlastito nezadovoljstvo onim što im je život donio liječe ružnim komentiranjem tuđih izbora.
I da zaključim. Činjenica je da je Crkva sa svojim mračnim silama u agresivnoj društvenoj akciji.... jer osjećaju da im je pozicija oslabila u odnosu na neko prošlo vrijeme. I to treba razumijeti. I oni se samo brane. Bore se za svoju poziciju u društvu i svoje interese. Pri tom crkvi u Hrvatskoj prilično mrsi račune papa Franjo i inače status Crkve u zemljama diljem Europe i šire.
Procesi se dešavaju. Promjene uopće nisu upitne... a vrijeme će sve posložiti.... kao što je preslagivalo odnose snaga kroz cijelu povijest.
Kad se sjetim devededesetih i pogledam stanje danas.... moram iskreno priznati da vidim velike promjene. I to promjene na bolje. Danas se govori o onome o čemu se i nije baš smjelo otvoreno govoriti prije dvadeset godina, a oni koji su govorili najbolje znaju što im se zbog toga dešavalo. Osobno osjećam mir u sebi..... i nemam više potrebe jurišati i reagirati.... jer je Crkva u svojim redovima iznjedrila one koji će je vratiti na pravi put.....
Crkva kakvu mi danas znamo gradi dvore od oniksa, muškarci u njenim redovima nose haljine od najfinnijih materijala i nakit od zlata, voze se u skupocjenim limuzinama..... Zalutali su sa svog puta.... a iza pravih vrijednosti se često skrivaju sa pogrešnim motivima... da bi si osigurali luksuzan i lagodan život i da bi se bavili politikom.... pri tom zaboravljajući radi koga jesu i kome trebaju služiti. Isti problem ima većina predstavnika crkve, kao i većina političara. Njima je dužnost služiti, a ne vladati i tako nisko manipulirati.
To što se neki nemoralni i nečasni ljudi često skrivaju iza univerzalnih vrijednosti ne znači da mi od tih vrijednosti trebamo odustati, proglasiti ih nemodernima, primitivnima i svojstvene samo neobrazovanima i neosvještenima. Ne smijemo dozvoliti da istinu doživljavamo neistinom zbog lažljivaca i vrijednosti nevrijednima jer ih je netko zloupotrijebio.
To što neki uprljani ljudi iz Crkve veličaju obitelj, ne znači da je obitelj nešto zastarjelo, nepotrebno, primitivno i loše.
Vrijednost ovog vremena je u tome da svatko od nas može lakše birati svoj put. Naše prabake i bake nisu imale tako jednostavan izbor.
I zato... u uspomenu na moje prabake, bake.... s poštovanjem prema mojoj majci napisala sam ovu temu u kojoj želim izraziti svoje zadovoljstvo činjenicom da sam majka. I da..... svako vrijeme nas može učiti nekim novim pravilima, uvjeravati nas što je to uspjeh u tom vremenu..... no postoji uspjeh koji se kroz vrijeme ne može promijeniti.... ni tehnologijom, ni promjenom društvenih okolnosti... a taj uspjeh se zove BITI MAJKA.
Ovoj temi nije cilj osporavanje drugačijih izbora. Reakcija je i obrana od onih koji izbor „biti majkom“ pljuju kroz medije. Ovo nije tema napisana na temelju mašte ili pretpostavki.... nego se temelji na vlastitim osjećajima i iskustvu..... bračnom od četvrt stoljeća i majčinskom od skoro 24 godine. Drugačije izbore se ne bih usudila obraditi u temi..... jer ja ih mogu samo prihvatiti, pokušati razumjeti i poštovati.
"Sloboda drugoga sakralni je prostor." - don Branko Sbutega
Post je objavljen 21.12.2013. u 12:28 sati.