13.04.2007.
Već nekoliko dana razmišljam o toj čudnoj bliskosti koju osjećam prema nekim ljudima, neke od njih čak nisam ni osobno upoznala.
To sam prvo primijetila kroz čitanje knjiga. Volim čitati vrlo šareno.... ali ipak neke knjige čitam svjesna da je to knjiga... dobra ili loša, ali neke čitam kao da sudjelujem u radnji, kao da se nalazim u glavi pisca... i nakon dugog čitanja više nisam sigurna tko koga čita... jer imam osjećaj da je pretočio na papir moje misli i osjećaje.... da smo se sreli u nekom neomeđenom prostoru i razlili zajedno....
Zatim su mi se desile čudne povezanosti s nekim profesoricama i profesorima u mom školovanju. Opčinili su me svojim znanjem, svojim osobnostima.... tih nekoliko figura je odigralo strašno važnu ulogu u mom odrastanju. Nadam se da ću jednom uhvatiti prilike i posvetiti im cijelu temu.
Pa su tu bili čarobnjaci na poslu. Ja sam danas radnica po mjeri mog prvog šefa. Svi kasnije su me dobili već gotovu... spremnu na učenje, ali sa jasno izgrađenim navikama, stilom i samopouzdanjem koje sam izgradila zahvaljujući i njemu. Pa su tu veliki čarobnjaci u društvenom radu.... ljudi zbog kojih pripadam jedinoj udruzi kojoj sam jedinoj u životu pristala pripadati i formalno, ljudi kojima mogu reći sve što mi se ne sviđa, ali i ljudi koje toliko poštujem da sam u stanju srušiti neboder ako nam se nađe na putu.
Sve te bliskosti su nastale zbog razumijevanja i gotovo istovjetnih sustava vrijednosti.
Oduvijek pratim politiku, ali ne preduboko.... zanima me na koji način utječe na život „malog“ čovjeka. U svim političkim strankama postoje ljudi koje poštujem i koji su moji ljubimci. No dvojica su do sada na mene ostavila posebno jak dojam.
Prvi moj politički Bog bio je Vlado Gotovac. Stajala sam po drvetom... slušala legendarni govor i plakala tiho. Kad bi taj čovjek govorio ja nisam ni disala.... Mislim da je to najbolji govornik kojeg sam ikada u životu čula. No ne samo da je znao govoriti... ono što je on govorio bilo je kao da izvlači riječi iz moje duše.... nije bilo ni jednog slova koje ja ne bih mogla potpisati. Bio je strašno emotivan... a ja sam ga razumijela svakom svojom stanicom.... Kad je umro osjetila sam bol... prazninu.... to me je dotaklo kao da mi je umro netko najrođeniji.... a danas ga nosim u uspomeni kao čovjeka koji mi je bio jako važan... nosim ga u uspomeni kao nekog svog.
Upravo u bolnici umire moj Ivica. Na jednom forumu sam provela skoro desetljeće... kad god bi sirovi desničar Krešimir i njegovi sateliti imali PMS ja sam dobila na nos SVOG Ivicu... nazivali su ga mojim vrtnim patuljkom, vrijeđali su ga i slinili po forumu, a ja sam se toliko svađala zbog njega... poput šiparice... da mi jednom jedan forumaš rekao kako mu nije jasno zašto ne pripadam njegovoj stranci. SDP je moj izbor na izborima, ali nisam ja Ivicu branila jer je vodio tu stranku, ja sam Ivicu branila jer je on bio čarobnjak.... jer sam ga osjetila kao svog. Ufff... kako sam mu bila zavidna na miru i odmjernosti... na promišljanju. No često sam upravo zbog tih osobina bila i ljuta na njega.... jer sam bila nestrpljiva i moj temperament je u potpunoj suprotnosti s njegovim. On je drugačiji od svih. Mir, poštenje, dosljednost, nepotkupljivost su osobine koje su krasile i koje ga čine mojim Ivicom.
Htjela sam danas napisati najljepšu priču i poslati je u neki međuprostor da se sretne s njim i da ga zagrli onako kao što grlim samo one koji mi puno znače... kao prijatelja, kao čovjeka kojeg poštujem do bola... ali ne mogu ja danas pisati lijepe priče.... jer sam previše uznemirena i tužna... zato ću samo na kraju reći.... Doviđenja veliki Čovječe.... doviđenja do nekih novih susreta... u nekim drugim dimenzijama.... ovu bliskost i prepoznavanje moglo je prouzrokavati samo poznanstvo iz nekih drugih dimenzija... poznanstvo iz Zauvijek....
Stjepan Lice je imao svog čovjeka prema kojem je osjećao bliskost... i zbog kojeg je bolje razumio nebo... Ivica je moj Čovjek....
Ovo je priča samo za njega...
Prijateljujem s čovjekom koji mi svako malo otkrije neko čudo. Čudo običnosti. Čudo nadohvat ruke. U onome što uopće nisam uočavao, on nalazi neslućeni svijet. Neizrecivu toplinu. Blizinu koja sve čini razumljivim. Ili barem prihvatljivim. Pod njegovim pogledom niče preobilje života. U njegovoj riječi odjekuju poruke koje podupiru, raskriljuju disanje duše. I što je najljepše, on me spremno uvodi u taj blagoslovljeni svijet. Uvodi svakog tko se odluči na hod s njim. Na zajedničko nasljedovanje Boga koji ide pred nama. Među nama.
Riječ koju sam čuo već mnogo, mnogo puta, on mi daje čuti na posve nov način. Riječ koju on izgovara, razotkriva svoju iskonsku svježinu. Njegove riječi, nerijetko zahtjevne, pa i oštre, dobro se snalaze sa zbiljom. Zauzimaju se za nju. I nisu spremne odustati i kada je sve uokolo neprozirno.
On poznaje svijet boli. Korača kroz njega. Nijednoj patnji ne izmiče. Svaku će patnju koju iskusi u životu drugoga prihvatiti kao svoju. Jer on život razumije samo kao službu Bogu i čovjeku. I zato za njega nema sreće ako je ne dijeli s drugim.
Sklon riječi, osluškuje ju čitavim bićem. No, tišina je njegovo odmorište. Njegov najdublji govor. Zadivljen i zahvalan zastane kad god uzmogne. Povuče se u osamu. U neuglednost.
Skromnost je prostor u kojemu se najbolje snalazi. Ne treba mu mnogo, no željan je susreta, istinskih susreta s ljudima. Bilo to jednostavno druženje ili zajednički svakodnevni napor, njemu je dovoljno.
Sve što daje, daje toliko od srca da i ne primjećuje da je dao. Da se do kraja posvetio. A pritom se, gotovo smeten, pita zašto nije dao više. S dubokim uvjerenjem i poniznošću govori da je ostao dužan i životu i čovjeku.
Žestok i blag uporno ponavlja da je svakome darovano da bude svet. Da je svetost istina o svakom čovjeku. I da je do čovjeka tek da ima hrabrosti odlučiti se. I ustrajati, unatoč svojoj slabosti.
Dječački bezazlen, s prihvaćanjem i povjerenjem ide kroz sve u što ga život uvodi. Nije potrebno mnogo da ga se rani. Nije potrebno mnogo da ga se usreći. Ali nitko i ništa ne može ugroziti stamenost vrijednosti koje žive u njemu. Nitko i ništa ne može ga odvratiti od zagledanosti u Boga. Od pune životne vjernosti Bogu. Jer za njega sve tek u Njemu i po Njemu stječe smisao.
Bio blizu ili daleko, za mene je dragocjeno što postoji. Govori mi i kada ga ne vidim i ne čujem. Na osobit način svednevice ga susrećem. I zbog njega mi je mnogo ugodnije boraviti u ovom zemnom životu. I mnogo lakše razumjeti nebo.
/Stjepan Lice/
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.