29.04.2007.
Čudnjikavo mi je počela ova nedjelja....
Odmah jutrom tužna vijest... kuća pusta jer su moji kauboji na moru.... valjda će tako tiho izgledati starost jednog dana.... Uvijek gunđam zbog strke i galame u mom domu... a kada mi se zadesi ovakav mir ne znam se snaći....
Odmah nakon ručka uhvatila sam se kosilice i nisam se štedjela.... bez pauze pokosila sam sve što se pokositi dalo. Zavužgala sam se dobrano... kad sam se vidjela nakon toga u ogledalu ličila sam na slavonske snaše nakon poljoprivrednih radova. Nema umjetnog rumenila koje može zamijeniti tu boju. U košnji mi je društvo pravio crni kos (ćok). Čak se i moja kuja Astra boji kosilice i ne približava se, a mačak Pero obično za to vrijeme sjedi na vrhu breze... jer što je sigurno, sigurno je... a kos mrtav – hladan šeta oko mene i znatiželjno skakuče po travnjaku... valjda isprobava da li mu je ugodnija šetnja po manjoj ili većoj travi. On stanuje u jednom zgodnom grmu na mom dvorištu. Zove se Beny... a sad ću vam ispričati i zašto.
Znate li kako se glasa kos? Zbog njegovog prelijepog pijeva od davnina ga smatraju simbolom seksualnog iskušenja. Po staroj legendi jednom je vrag preuzeo oblik kosa i preletio preko lica Sv.Benedikta. Zbog tog preleta Benedikt je bio razapet strašno jakom željom za lijepom djevojkom koju je jednom vidio. Da bi se spasio od tih strašnih muka Benedikt je razdrapao svoju odjeću i uskočio u bodljikavi grm. Bol koju je tada doživio spasila ga je od svih seksualnih izazova sve do kraja njegovog života. Eh, Beny... Beny....kako tužna priča.
I tko onda ne bi volio tu crnu pticu što se nastanila u mom grmu?!!
Kosa u narodu smatraju (uz vranu i gavrana) i pticom zlosutnicom... a kad vidite dva kako sjede zajedno oni predstavljaju simbol mira i povoljan su znak. Prema Welškoj tradiciji mogu začarati onoga tko ih čuje i odvesti ga u vilinsko kraljevstvo.
Pozdravila sam Benya i krenula na terasu malo predahnuti i popiti kavu... i sjedim zatvorenih očiju... osluškujem kukavičino glasanje iz šume.... udišem miris tek pokošene trave i lebdim.... otvorim oči, a po zelenom travnjaku poput ponosne kraljevne predivna, ljupka i razigrana skakuče pastirica. Danas sam je prvi puta vidjela na svom dvorištu... inače je srećem samo na livadama. Prva misao mi je bila da se danas na mom dvorištu okupljaju samo promiskuitetne ptice... a k tome je pastirica i prava feministica među pticama. To je ptica koja se izborila za ravnopravnost... a i više od toga. Svake godine ona pronalazi novog partnera. Mužjak je taj koji traži gnijezdo za gniježđenje, a tada se počinje upucavati. Ponekad ima i suparnike pa se mora jako truditi. Kad obrađuje ženku, zabaci glavu da joj pokaže crnu mrlju na vratu, a ženka tada bira. Prije parenja zaručnici provedu zajedno nekoliko dana. Partneri grade gnijezdo zajedničkim snagama, no ženka ipak preuzima veći dio posla... kako bi bila sigurna da tupavac nešto nije sfušao. Kad snese jaja partneri naizmjence sjede na njima oko 14 dana, no i u ovom slučaju ženka preuzima veći dio posla i potpunu kontrolu nad tih važnim događajem.
Ljudsko stvaranje je poput pijeva ptica.... neke pjevaju čarobno, neke se glasaju čudnovato, neke šute, a ptica u legendi pjeva samo u trenutku odlaska....
Kad smo već kod ptica... iz knjige „Ptice umiru pjevajući“:
"Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom životu, ljepše nego bilo koji drugi stvor na ovoj zemlji.
Od trenutka kad napusti gnijezdo ta ptica traži trnovito drvo i nema mira dok ga ne nađe.
Uvuče se među njegove divlje isprepletene grane i pjevajući nabode svoje tijelo na najduži i najoštriji trn.
Dok umire njena bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od pjesme slavuja ili ševe.
Cijena te predivne pjesme je život, ali čitav svijet zastaje da sluša, a Bog na nebu se osmjehuje.... jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo po cijenu velike boli... ili bar tako kaže legenda."
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.