01.07.2007.
U doba mog djetinjstva cestama moje provincije često su prolazila zaprežna kola na kojima su ljudi prevozili sijeno... a mi djeca bi trčali za njima i čupali puno naručje sijena.... Strašno sam uživala u tom nestašluku....
Ljudi su vozili uglavnom fićeke, stojadine, yugiće... a oni malo imućniji šepurili su se u PZ-ejcima.... a kad je netko imao Taunusa ili Mercedesa bio je pravi car.
Moj tata je vozio staru plavu bubu. Bila sam kao dijete strašno nesretna zbog toga..... stojadini koji su bili najbrojniji činili su mi se tako lijepo moderni, brzi... ma prave pile.... a naša bubica mi je ličila na tenk, bila je tako spora i nisam je baš previše voljela.
Otac je bio zaljubljen u taj autić.... uz nju je imao najmanje još tri rastavljene iste takve za rezervne dijelove.... a kada bi umoran došao iz ureda otišao bi u garažu i vječito je nešto šarafio i petljao po tom autu.... to ga je opuštalo.
Kada je on umro... prodale smo dobru staru prijateljicu... a tada je imala 24 godine.
Tek danas sam svjesna koji je genijalac bio... trebalo mi je vremena da shvatim koliko je bio iznad tih sitnih ljudskih potreba za nadmetanjem. Sve što je radio... radio je za svoju dušu.... a taj auto i briga o njemu je bilo upravo odmaranje njegove duše.
Vozila je ona nas svuda... uvijek smo sretno stigli... nikada nas nije iznevjerila.
Ovo je post koji pišem u uspomenu na moju bubu..... i iz osjećaja krivnje što sam se tada okretala za modernijim autima... i nisam razumijela u čemu je štos....
Sad razumijem!
Blogeri, u kakvim ste se vi pilama vozili u djetinjstvu?
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.