28.03.2007.
Promatrač me zaškakljao svojom odličnom temom pa ću ovu temu posvetiti našoj djeci i s kojim problemima se susreću u svom odrastanju....
Krenut ću od dana kad sam se prvi puta našla u situaciji dati vlastitoj djeci savjet kako se braniti od agresivnih ponašanja.
Doselili smo iz grada u jedno malo selo. Odmah su upisani u vrtić. Naočale nose od svoje treće godine i to je bio njihov prvi problem u novoj sredini. Nazivali su ih čoravcima i nabijali im komplekse zbog naočala od prvog dana. Bila sam zaprepaštena jer radi se o selu koje je udaljeno nepunih pola sata vožnje od Zagreba. Jednog dana dođem po klince u vrtić i mlađi sin plače jer mu je neki klinac strgnuo naočale s nosa i hladnokrvno ih prelomio. Tete su samo slijegale s ramenima i savjetovale da porazgovaramo s roditeljima tog dječaka. Pitala sam malog zašto je to učinio (imao je tada između tri i četiri godine), a on mi je odgovorio: „Nek ne nosiju naočale v vrtić pa im ih ja ne bum trgal!“ Skužila sam da on šarene naočale doživljava kao nešto što oni imaju, a on nema i postavio se prema tome kao da se radi o igrački. Zamolila sam tete da objasne djeci da moji klinci moraju nositi naočale jer im trebaju, te da to nije provokacija. Učinile su to. Održan je edukativni sastanak na kojem su djeci objasnile što su to naočale. Najavila sam se kod ravnateljice vrtića u vezi slomljenih naočala. Odmah se počela ograđivati da vrtić ne može namiriti štetu, a roditelji dječaka se ne žele odazvati na sastanak. Objasnila sam joj tada da ćemo mi snositi trošak novih naočala, ali time problem nije riješen jer ja ne mogu financirati previše popravaka ako se takva ponašanja budu ponavljala. Na to mi je odgovorila: „Pa mamaaaa! Pa imate starijeg sina! Zašto nije obranio mlađeg kad je bio napadnut?!“ Zaprepašteno sam je gledala i samo sam pitala: „Zar vi to meni savjetujete da savjetujem djeci da se agresivnim ponašanjem bore za svoja prava i štite sebe i svoju imovinu u ustanovi kojoj ste vi na čelu?“ Nije glasno odgovorila... a ja sam se digla i otišla..... I onda smo konačno dočekali da to doba prođe... upisali smo se u malu seosku područnu školu. Tu smo doživjeli psihička i vjerska zlostavljanja jer su dva dječaka od roditelja koji se deklariraju kao ateisti nazivani četnicima, ćifutima, izdajicama gorim od četnika i te prve četiri godine su za njih, kao i za jednog malog Muslimana i dva mala Jehovina svjedoka bile nešto prestrašno.... no o tome ćemo u jednoj zasebnoj temi jer se ovdje želim skoncentrirati na fizička zlostavljanja.
U peti razred su krenuli u susjedno selo jer u našem selu postoje samo četiri razreda. Tamo je bilo malo lakše što se tiče isticanja različitosti. Bilo je puno više djece, a i profesora od kojih su neki putovali iz grada pa je sve to činilo puno šarenije društvo. Tu školicu sam od „milja“ nazivala zonom sumraka... i danas tako o njoj mislim. O nizu detalja iz zone sumraka pisat ću u svojim sljedećim postovima. U tu školicu išao je dječak M.H. koji je od petog razreda pa sve do osmog ubirao reket i tukao sve oko sebe. Skupljao je oko sebe grupu koja mu je uvijek bila iza leđa kada bi zlostavljao slabije. Članove svoje „bande“ regrutirao je silom.
Reketario je djecu, iznuđivao novac, dijelio šamare... o čemu sam obavijestila pedagogicu škole. Nije se to dešavalo samo mojoj djeci, nego i ostalima, a na moje pitanje roditeljima zašto ništa ne poduzimaju uglavnom su odgovarali da se boje za svoju djecu, za svoje automobile koji bi mogli biti izgrebani ili nedaj Bože nekih gorih posljedica.
I tako je to trajalo godinama i nije se poduzimalo ništa.
Kada je moj stariji klinac išao u sedmi razred M.H. sa grupom „svojih“ tražio je od njega da isključi struju u maloj trafostanici ispred škole... tako da cijela škola ostane u mraku. Dali su mu rok za razmišljanje od nekoliko dana. Možete li zamisliti što se dešava u glavi klinca te dobi koji zna da tako nešto ne smije učiniti jer će ga kazniti roditelji i škola ako tako postupi, a ako to ne učini dobit će batina? Na žalost nije mi to rekao odmah, bojao se moje reakcije, znao je da ću odmah otići u školu... za ucjenu sam saznala tek nakon premlaćivanja.
Premlaćen je ispred svoje osnovne škole, na mjestu gdje đaci putnici čekaju autobus. Ležao je na tlu, cipelaren je i udaran u glavu. Oko grupe koja ga je tukla, a na čijem čelu je bio M.H. bio je formiran veliki krug onih koji su gledali. Kroz obruč živih tijela probila se jedna užasnuta majka i pokušala spriječiti strahotu na koju je naišla. Delikventi su je odgurnuli, opsovali joj mater i zaprijetili da se makne ako ne želi dobiti i ona. Nakon tog događaja suprug i ja proveli smo sate u razgovorima sa školskom pedagogicom, panično tražeći da se nešto poduzme i da zaštite učenike od takvih ponašanja.
Navodno su počinitelji upućeni psihologu i dobili su ukore. Tako je bar objašnjeno meni, ali M.H. se hvalio da je to njegov tata „sredio“. Do kraja osmog razreda više nije dirao moju djecu.... sve do nedavno.
Stariji klinac mi ide u drugi razred srednje škole, a mlađi u prvi... u obližnjem gradu.
U sve ovo vrijeme školovanja moje djece u toj školi nemam ni jednu jedinu primjedbu. Odnos prema učenicima i roditeljima je korektan, red i rad u školi je na puno većem nivou no što je to bilo u osnovnoj školi. Od kada su krenuli u tu školu preporodili su se i oni i ja. No na žalost s nama su u ovo normalno okruženje stigli i oni s drugačijim navikama.... oni koji su naučeni da im je sve dopušteno jer će to „tata srediti“, oni koji su navikli da bez sankcija mogu činiti što i kako žele.
M.H. je upisan u istu srednju školu. Išao je u suprotni turnus od mog starijeg sina. Viđali bi se samo slučajno... pred školom... u prolazu. Nisu se družili, nisu izlazili zajedno i nisu imali baš nikakvih dodirnih točaka.
Prije mjesec dana M.H. sa grupom tipova stajao je pred školom kad su moja djeca sa svojim prijateljem pokušala ući u školu. M.H. je napao. Bila su dva moja klinca, njihov prijatelj i jedna djevojčica. Dogodilo se u trenu... iznenada..... Iza njega su stajali „gorile“, a on je mom sinu uvalio nekoliko šamara i nekoliko puta ga lupio šakom u glavu. Svi su ostali u šoku... moj klinac nije čak ni podigao ruke da se brani. Mlađi sin je iz grma pokupio odletjele naočale. Djeca nakon tog događaja pričaju da se nisu imali prilike uključiti u obranu, jer je bilo sve tako brzo i iznenada, neočekivano, bez razloga, a iza je stajala grupa tipova koji nisu izgledali trijezno..... I tako fizički ponižen na samom ulazu u školu otišao je na nastavu. Za vrijeme trajanja drugog nastavnog sata na vrata razreda pokuca i promoli glavu nepoznati lik i kaže da moli mog klinca da izađe. Ovaj uvjeren da se radi o dežurnom učeniku (jer nije poznavao to lice) i da ga zovu zbog događaja pred školom kod psihologice ili u zbornicu izlazi pred razred. Kad je izašao ugledao je M.H., E.R. i još četiri nepoznata lika... pokušao se vratiti se u učionicu, ali bilo je prekrasno. Četvorica su ga dograbila i držala. M.H. ga je šakom nabijao u lice, nagazio na naočale koje su odletjele na pod, E.R. mu je gurao prste u oči. Tukli su ga po glavi... šakama. Kad su završili.... otišli su... ostavili za sobom miris alkoholnih isparavanja i mog klinca koji je otišao u školci WC isprati krv koja mu je tekla iz razbijenih usnica.
Ušao je u razred i profesorica je vidjela masnicu ispod oka i rasječenu usnu.... upozorila je razrednicu. Razrednica je obavila razgovor s mojim sinom i očevicima.... a on je ostao u školi... nije nazvao doma.... jer su izdrilani od zmajevite majke da za odlazak iz škole moraju biti neki strašni razlozi u pitanju... on jadan ovo nije smatrao strašnim razlogom. Tako dva puta psihički i fizički ponižen odslušao je nastavu do kraja i došao doma tek u večernjim satima kad je nastava završila.
Kad je došao doma... kad sam vidjela taj pogled znala sam da sam da se dogodilo nešto strašno. Poslušala sam njegovu priču. Odmah sam nazvala razrednicu i dječaka koji je bio svjedok premlaćivanja ispred škole. Saslušala sam i svog drugog sina koji je također svjedočio događaju. Nakon toga sam nabavila broj telefona i nazvala zlostavljača M.H. Razgovarala sam s njim mirno i pristojno. Pitala sam ga zašto mi je tako prebio sina. Bilo je prestrašno to što sam čula. On nije imao razlog (po mom mišljenju razlog za fizičke obračune ne postoji ni u kom slučaju), ali on nije imao ni najmanji povod za ovo što je učinio... tek nesimpatiju. On nije znao objasniti zašto je to učinio. Njemu eto moj sin nije simpatičan. Nakon tog razgovora sam ostala kao da me netko iscentrifugirao..... postala sam svjesna da je moj sin premlaćen iz čiste zabave i hira... samo zato što nekome nije simpatična njuška. I do tog trenutka sam znala da ne živimo u savršenom svijetu, ali ta spoznaja me prilično naljutila.
Potrpala sam klinca u auto.... otišla na policiju prijaviti događaj, u Dom zdravlja... obavili smo i tamo pregled, dobili uputnicu za Klaićevu bolnicu... veliki dio noći proveli smo na pregledima i snimanjima. Svi su nas dočekali pristojno... svi su svoj posao obavili savjesno i profesionalno. Policijski inspektori su proveli istragu. Uzeli su još jednom izjavu od mog pretućenog klinca, od mlađeg koji je gledao događaj, uzeli su izjave od svjedoka, ali i od zlostavljača. Cijeli tjedan su mladi inspektori bili pred školom... na početku i na kraju nastave. Bila sam ugodno iznenađena njihovom savjesnošću i brigom koju su pokazali u ovom slučaju.
I škola je odreagirala u skladu s propisima. M.H. i E.R. izbačeni su iz škole, a za četvoricu iz čopora koji drže žrtvu se nije utvrdilo tko su.
Društvo je svakako kroz odgojnu ustanovu (osnovnu školu) načinilo propust, ali to se dešavalo sustavno, godinama i sada smo svi svjedoci posljedica koje se zbog nebrige društva dešavaju.
U cijeloj ovoj priči žrtva je moj sin jer je premlaćen bez razloga. Zadobio je lakše fizičke ozlijede, ali puno teže u sedamnaestogodišnjem srcu. Moja dužnost kao roditelja i jedini po mom mišljenju ispravni način je bio odreagirati upravo na način koji sam odreagirala, a taj je da sam se obratila nadležnima i kao roditelj na taj način pružila zaštitu svom djetetu. I ne samo zaštitu! Pružila sam poruku i njemu, a i svoj ostaloj djeci da nije normalno da ih tuku pred školom i u školi. Da batine i agresivno ponašanje nisu pravi način na koji se odgovara na takvo ponašanje. Pokazala sam mu da u ovom društvu postoje ljudi i mjesta koji uz roditelje žele, znaju i mogu pomoći da mu osiguraju pravo na mirno i bezbrižno školovanje bez zlostavljanja.
Roditelj bez pomoći društva ne može sam stvoriti dobrog pojedinca, kao što to ni društvo ne može bez suradnje roditelja. Svi zajedno smo odgovorni za djecu koju odgajamo i kojima ćemo ostaviti ovaj svijet.
No moj sin nije jedina žrtva u ovoj priči. Njegov podlijev ispod oka polako zacjeljuje, nabavit ćemo nove naočale, dječačko srce će ovaj događaj pamiti do kraja života, kao i način kako smo svi mi reagirali... taj oporavak će biti sporiji, ali će zacijeliti i srce. No prave žrtve ovog događaja su M.H., E.R. i meni nepoznata četiri dječaka.
Puno razmišljam o njima zadnjih dana. Uvrijeđena sam događajem, ali najjači osjećaj je žaljenje prema toj djeci. Pitam se koje su im priče čitali prije spavanja, pitam se tko li ih je i koliko mazio, tko ih voli, pazi i savjetuje... što se desilo u dušama tih dječaka da sa sedamnaest godina imaju potrebu iz zabave... u grupi mučiti bilo koga?
Oni samo privlače pažnju na sebe. Očito se osjećaju neshvaćeni i neprihvaćeni kad na ovakav način moraju privlačiti pažnju svoje okoline i obitelji. Kao društvo u cjelini svi smo krivi što se oni danas osjećaj nesretno i što se korak do punoljetnosti nisu snašli u ovom svijetu i što nisu u stanju prihvatiti društveno prihvatljiva pravila ponašanja. I ja se u konkretnom slučaju osjećam krivom što nisam nadležnima prijavila događaj koji se dogodio u osnovnoj školi. Možda bi tada društvo odreagiralo drugačije, možda je tada bilo još vremena da im se pomogne. No nadala sam se da je reakcija kod stručnih ljudi u školi dovoljna i da će društvo profunkcionirati i odraditi svoju zadaću na korektan način. Zataškavanjem i „sređivanjem stvari“ ovoj djeci se nije pomoglo, nego svi zajedno svjedočimo što se takvim odnosom prema djeci rađa i kakvim posljedicama svjedočimo svi zajedno.
Kao roditelj zadovoljna sam kako su nadležne ustanove odreagirale. Kad su djeca u pitanju ne postoje pojedinačni slučajevi... svaki od njih je poruka koju šaljemo svima. Nadam se da nam je ovaj događaj svima pouka i da nećemo svjedočiti sličnim događajima.
M.H., E.R. i četvorici nepoznatih dječaka od sveg srca želim sve najbolje u životu, neka pronađu svoju sreću, mir u srcu... pažnju i ljubav koji im nedostaju, od sveg srca im želim da se uklope u društvenu zajednicu kao ravnopravni pojedinci koji će u miru i međusobnom uvažavanju živjeti s ostalima.
Ako želimo društvo bez agresije tada smatram da je ovaj način jedini ispravan. Da li je pametan... nisam baš sigurna. Znam samo da je moj način daleko teži put.... ali je jedini koji ja znam i mogu prihvatiti.
U svojim strepnjama mogu se nadati samo da je ovoj priči kraj.... i da mi neće jednog dana netko dovesti mrtvo dijete u lijesu jer se netko eto malo napio i iz zabave odlučio rasteretiti negativne energije na mom ili nekom drugom djetetu.... samo zato što mu nije simpatično.
Postoje te neke nematerijalne stvari koje pružamo svom djetetu... to je naša podrška i reakcija u situacijama kada nas trebaju. Ponekad je... kad je čovjek ljut, tužan i razočaran teško spoznati koja reakcija je ispravna... ali mislim da nikada ne smijemo zaboraviti da nas oni gledaju, da vlastitim primjerom dajemo savjet kakvi oni moraju postati. Ako se ponašamo agresivno tada ne možemo očekivati od svoje djece da ne budu agresivna... ako podržimo agresiju tada se ne možemo buniti protiv agresije u društvu jer joj i sami pridonosimo.
I na kraju priča....
Maleni dječak
Maleni dječak gledao je zvijezdu i počeo jecati.
Zvijezda mu reče: Dječače, zašto plačeš?
A dječak joj odgovori: Toliko si daleko, nikada te neću dotaknuti.
A zvijezda mu reče: Dječače, da već nisam u tvome srcu, Ti me ne bi niti vidio.
John Magliola
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.