05.05.2007.
U jednom malom selu pored Drave živio jedan djevojčurak, velikih crnih očiju. Kada joj je bilo 12 godina umrla joj je slijepa majka.
Dokoturao se svibanj 1951. godine. Nije ona poznavala riječ pubertet... bila je glavno smetalo u svom rodnom domu kojim je već tri godine mirisala neka strana žena s kojom se oženio njen otac nakon smrti majke. Nije ona tada znala priču o Pepeljuzi.... nitko njoj nije kupovao slikovnice, ni pričao priče.... Bile su to teške godine.... radilo se puno, živjelo siromašno.
Jedinu utjehu... nakon smrti majke pronalazila je u hladnom zdanju crkve. Kad bi osjetila da nakupljena tuga u njoj buja otišla bi tamo i u molitvi potražila mir..... i uvijek ga je našla....
Tog dana je padala teška proljetna kiša. Tamni oblaci su se nadvili nad selom i sve je bilo tako mračno i tmurno. Sjedila je za stolom i zaspala na prekriženim rukama. Bio je to tek onaj prvi dodir sa snom.... polusan.... i u tom međuprostoru... između jave i sna začuje šapat: „Ne vjeruj u slike, vjeruj u Boga!“ Trgnula se.... pogledala oko sebe... nije bilo nikoga. Uplašila se rečenice koju nije razumijela, a nije znala tko ju je izgovorio.... u prostoriji je bila sama... a san nije mogao biti jer sasvim sigurno zna da nije zaspala. Potisnula je taj čudnovati doživljaj.
Godinu dana nakon toga... umrla joj je baka. Osjećala je bol.... ali ta bol je bila nekako tupa... jer ona je već izgubila puno više.... Poslali su je do župnika da prijavi smrt bake.
Zatekla ga je u njegovom uredu.... dočekao ju je sa širokim osmijehom. Uvijek je bio dobar prema njoj. Ispričala mu je što se dogodilo... a on joj je prišao.... osjetila je nelagodu i odmaknula se... ali nije odustajao.... uhvatio ju je i pritisnuo u zagrljaj koji nipošto nije bio zagrljaj duhovnog vođe, prijatelja i dobronamjerne starije osobe.... Poput ranjene zvijeri... osjetila je bol u prsima, ljutnju i u njoj se rodila snaga kojom se otrgla iz neželjenog zagrljaja i pojurila oko stola... a on je krenuo za njom. Počela je vikati.... a tada su se otvorila vrata i u prostoriju je ušla župnikova majka, koja je živjela s njim.... i prekinula strahotu koja je slijedila.
Izjurila je i uplakana krenula kući.... Tog dana je shvatila značenje rečenice koju je čula prošlog proljeća.
Desetljećima nikome nije pričala o toj čudnoj rečenici... niti obrazlagala svoje otuđenje od religije. Bojala se osude, nerazumijevanja, nevjerice i podsmjeha.
Svoju priču je ispričala tek vlastitom djetetu... kao obrazloženje zašto nema religiju.
Tada je rekla: „Nisam ja tada znala puno o tim stvarima.... ali objasnila sam sebi da su slike sve ono izvanjsko što čine ljudi.... slike su svi simboli i rituali kojima ljudi traže Boga.... ali to nije Bog. Bog je nešto puno veće od toga. On me nije ostavio.“
Osobno nisam praznovjerna, nemam religiju, ne vjerujem u horoskope, ne čitam sanjarice, ne opterećuje me postoji li život nakon života.... za sve, baš sve što mi se dešava i što se dešava u svijetu oko mene tražim realne i prave odgovore.
Samo mi se jednom desilo nešto doista čudno. Kad sam doselila u veliki grad bila je to strašna promjena za mene. Bilo je proljeće... dan kao i svaki drugi.... škola, učenje, druženja.... kad sam legla.... i upravo u tom polusnu... kad tek tonemo u san začula sam škripu parketa... ali ne iz stana gdje sam tada bila... nego iz stana iz kojeg sam otišla.... iz nekog drugog grada.... bila je to tako poznata škripa parketa.... Bila je to škripa koja je nastajala od sporog i teškog bolesničkog hoda mog oca u godini kad je umirao. Trgnula sam se iz polusna.... zbunjena, iznenađena.... i u tom trenutku sam shvatila da je 18.3.... godišnjica njegove smrti... a ja se nisam sjetila cijelog dana. Da li je to podsvjest? Nemam pojma.....
Nikada mi se više ništa slično nije desilo.
Snove baš ne pamtim..... i ne zamaram se njima. Kad sam jako umorna i pod stresom dešavaju mi se čudne slike bljeskalice u polusnu.... npr. vozim.... i nestaje mi cesta..... to obično bude kad se vratim s nekog dugog puta... umorna od vožnje. Zna tu biti doista glupih slika bljeskalica... npr. sinoć sam vidjela oguljenog zeca na nekom pladnju... nije to bio zeko kao zeko iz crtića... nego komad mesa... i odmah sam se trgnula i probudila.
Mogu shvatiti onu šrkipu parketa.... potisnula sam nešto važno i onda me podsvjest upozorila... razumijem slike bljeskalice vožnje... mozak je još opterećen naporom vožnje, ali ovo za mesinom nikako ne razumijem. Zašto čovjeku pred san dođe tako šašava slika... nevezana za bilo što iz života i što mi se dešavalo u prethodnom danu?
Blogeri, imate li takve šašave slike bljeskalice u polusnu... ili sam ja skroz pukla?
ŽIVOT POSLIJE ROĐENJA
Razgovaraju blizanci u maternici:
- Da li vjerujeŔ u život poslije rođenja?
- Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja. Možda smo ovdje baš zato da se
pripremimo na život poslije rođenja.
- To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće izgledao?
- Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći hodati i jesti
svojim ustima.
- To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće hodati. I jesti svojim ustima, pa zato
imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti, poslije rođenja nema života.
- Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto
posve drugačije nego ovo što živimo sada.
- Ali nitko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava. Osim toga život nije
ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini.
- Pa ne znam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju
sresti našu mamu. Ona će zatim brinuti za nas.
- Mama?!? Ti vjeruješ u mamu? Pa gdje bi po tvome ta mama bila?
- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo uopće postojali.
- Ne vjerujem! Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji.
- Da moguće, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i
miluje naš svijet. Znaš uvjeren sam da život poslije rođenja zapravo tek započinje....
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.