18.08.2007.
Pozdrav vama, dragi blogeri!
Hvala svima koji su mi zalijevali cvijeće i čuvali blog dok me nije bilo.
Na godišnji sam otišla s pitanjem „znam li se još odmarati?“. Pronašla sam odgovor u zadnjih deset dana. Napunila sam baterije, a svoju Zemlju Čudesa , koja je već bila prilično šarena, obogatila sam novim slikama, iskustvima i spoznajama.
Te šarene slike u meni naslikala je čarobna Istra... Rabac, Labin, Pula, puno malih i čarobnih sela i uvala, te Brijuni za koje sam sigurna da je bilo mjesto na kojem su se nekada davno odmarali i sami bogovi. Svi vi jako dobro znate da Brijuni imaju bogatu povijest i čarobnu prirodu. I ne, neću vam sada pisati o dalekoj povijesti, Austrijancu koji je isušio močvaru, spasio stanovništvo od malarije... neću vam pisati ni o Drugu Titu, egzotičnim životinjama i biljkama... a ni o maslini staroj 1700 godina koja je i ove godine prepuna plodova.
Na razglednici vam šaljem sliku kipa koji je pronađen na Brijunima.... kipa koji predstavlja zagrljaj Zeusa koji se zbog opasne i ljubomorne Here pretvorio u labuda kako bi mogao zavesti Ledu u koju se zaljubio. Žena koja nam je pričala prelijepe priče o tom otočju nije znala zašto labud i Leda nemaju glave..... da li su nestale od zuba vremena? Ili je to bila Herina kazna? Ili kip... takav kakav jest simbolizira stanje u kojem zaljubljeni ostaju bez glava? No to zbilja nije važno..... jer čaroban je baš ovakav kakvog ga sada možemo vidjeti.... ostavlja nam prostora za pitanja i maštu. Tko je izradio kip? Zašto je nađen baš tamo?
Nema odgovora na to pitanje... pa sam ja zaključila da u ta davna vremena nije bilo žute štampe.... nije bilo digitalaca i dosadnih novinara.... i onda je neki talentirani umjetnik izradio ono što je vidio. Ndaaaa.... sigurno je kip s razlogom baš tamo..... jer taj otok je svojom ljepotom mjesto dostojno ljubavi bogova.... ili je možda upravo ljubav bogova to mjesto učinila tako posebnim. Ni to nije važno. Drago mi je da me dodirnuo dah tih starih, tajnovitih priča..... i drago mi je da sam imala priliku sve te čarobne slike pohraniti u posebnu ladicu svojih uspomena... kao nešto neprocjenjivo.
U prošlih deset dana nijednom se nisam naljutila. Tupavi osmijeh mi se nastanio na inače ozbiljno lice. To je učinila Istra svojom ljepotom i njeni ljudi koji su me se posebno dojmili.
Razglednice se inače šalju s ljetovanja... a ne kad se s njega vratimo. Nemojte mi zamjeriti što sam prekršila to pravilo.
p.s. nisam čula cvrčke u Istri..... sigurno i za to postoji neki razlog..... ako znate odgovor napišite ga... a ako ne znate izmaštajte ga.... :
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.