19.07.2007.
Bio je doista težak dan. Jedva sam dočekala da drago sunce pođe na spavanje i da se prepustim milovanju šumskog daha i pijevu cvrčka. Zavalila sam se u naslonjač, zatvorila oči i uživala u pjesmi.... No bila je tugaljiva.... cvrčak mi se žalio na veliku nepravdu koju ću vam sada ispričati....
Ezop je napisao basnu
CVRČAK I MRAVI
U zimsko su doba mravi sušili žito koje je od vlage nabreklo.
Dođe gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše:
"Zašto ljeti nisi skupljao hranu?" On im reče: "Nisam imao vremena jer sam krasno pijevao." Nasmijavši se, oni mu rekoše: "Ako si u ljetno doba svirao, onda zimi pleši."
Ovu basnu smo vjerojatno svi pročitali za školsku lektiru i izvukli pouku da danas treba raditi da bi imali sutra. Protiv takve pouke naravno nitko ne može prigovoriti, ali Ezop je kroz ovu basnu koja se prenosi iz generacije u generaciju učinio veliku nepravdu cvrčcima jer ih je prikazao kao neradnike... kao boeme koji žive za pjesmu i zabavu te baš nisu skloni radu.
Cvrčak se četiri godine priprema i radi da bi živio punim plućima jedno jedino ljeto.
Ličinka cvrčka provede 36 do 48 mjeseci pod zemljom na dubini nešto manjoj od metra. Nogicama koje podsjećaju na lopatice kopa male tunele. Na svom putu od korijena do korijena, zaustavlja se, buši korijen i siše sok i ide dalje. U tom ličinačkom životu raste i nakon četiri godine izraste u kukca veličine 3 centrimetra.
Nakon tog mukotrpnog puta ličinka cvrčka izlazi iz zemlje, penje se do biljke i tamo nepokretna čeka pucanje krutog oklopa koji joj prekriva tijelo. Cvrčak izlazi iz stare kože i ostaje priljubljen uz biljku. Prije no što ode u život cvrčak u staroj koži ostaje par sati da bi mu se krila osušila na suncu. Cvrčak je ovisan o sunčevim zrakama. Ako temperatura padne ispod 25 stupnjeva C, on više nema snage za svoju predivnu pjesmu Njihove „najbolje godine“ traju samo tri mjeseca... u koja mora pjevati, voljeti i umrijeti. Pjevaju samo muškići, a razlog te pjesme je ljubavni zov kojim privlače ženku. Pjevaju satima i satima dok ne dozovu ženku, a kad ga ona konačno primijeti ta ljubav traje jako kratko... oko desetak minuta. Nakon sparivanja ženka se povlači da bi probušila rupicu na grani, položila jaja iz kojih se nakon mjesec dana razvijaju ličinke koje padaju na zemlju, ulaze u zemlju i tu započinje njihov dugogodišnji podzemni život i čežnja da što prije odrastu kako bi mogli pjevati i ljubiti.... a početak njihovog života glavom plaćaju njihovi roditelji koji umiru krajem ljeta pa nikako nisu u mogućnosti prosjačiti hranu od mrava kad dođe zima.
Cvrčak je simbol prolaznosti.... on nam poručuje da sve što je lijepo kratko traje.... On nam šalje poruku da dugi vremenski period moramo „kopati“ da bi nam na tren bilo lijepo.
Eto.... ovaj post je nastao tek tako... radi istine i pravice.... jer mislim da je Ezop učinio pravu, pravcatu nepravdu što je čarobnom pjevaču i ljubavniku zalijepio etiketu ljenčine... a kako vidimo to nije tako.
Nazor je zercu ublažio tu veliku nepravdu i posvetio mu ovu prekrasnu pjesmu u kojoj slavi život i cvrčkov trud...
CVRČAK
I cvrči , cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi , svoj zvučni, teški jamb
Podne je.-Kao voda tišinom razl`jeva se.
Sunčani ditiramb.
I pjeva: "Ja sam danas ispio sunce plamno.
I žilice su moje nabrekle ko potoci.
U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.
Na leđima mi šuma , što nagli trgnu srh.
Dv`je st`jene , dva obronka postaše moji boci,
A glava – gorski vrh."
I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče,
Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam:
"Zemniče, ja sam himna što broji za oltarom,
Dok šuti gordi hram.
…Izađi ! – Što se kriješ pod krošnjom, u rupama?
Na kamu puž se sunča, ne travi grije crv!
Rominja s vedra neba ko kiša od iskara
Sunčana sveta krv.
…Izađi – ti, koj` niknu iz zuba ljuta zmaja,
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plač.
…Zaprznio te mrak,
Po zemlji sipaš žuč
A tebe zemlja rodi da budeš čil i jak,
Da nosiš u njedrima radosti zlatni ključ.
…Ja gutam žar sunčani.
I osjećam u sebi , gdje struje šumne r`jeke,
Šumore zelen – luzi svjetlošću obasjani,
Klokoće vrelo , more pjeni se i krkoči,
Modri se grožđe i zri bobulja sure smreke,
Niz bor se smola toči.
... Zemniče, ja sam mjan.
Još led mi noge trni,
Pred oč'ma još se crni
Odurni zimski san."
I cvrči bez prekida i šiba teškim ritmom
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.