...i nikog oko sebe nema da mu jasno kaže da je gotovo i da konačno začepi. Jedan od cijenjenijih mislilaca dvadesetog stoljeća, vršnjak mog starog štovanog ekologa, počudnili otprilike u isto vrijeme s razlikom da za Habermasom jure novinari ne bi li bilježili sve gore i budalastije nebuloze.
Ti ljudi stvaraoci koji su sukrivci za oblikovanje ovako govnarskog društva u kojem živimo misle da su njihove misli univerzalne, općevažeće, objektivne, racionalne, starosno slijepi ne vide da njihove analize zaobilaze velike dijelove svjetskog stanovništva, oni se bave samo s bitkom svojih jedino važnih pitanja, zatvoreni u zamku svojih privilegija još uvijek bolesni utvaraju da su savjest društva, on s visine promatra banalne probleme poput seksizma, rasizma jer eto imao je misiju, bio stvoren za nešto veliko.
Tužno mi je bilo pratiti kako u Hrvatskoj nisu političke hijene puštale jadnog bolesnog Marinkovića na miru, a eto, ni Nijemci nisu ništa bolji. Neću tražiti linkove, tražite sami, povod moje iritacije je što njegovo prezime želi sreću populističkom pokretu "Alternativa za Njemačku".
U društvu koje se bori za prava svih manjinskih skupina, i dobro da je tako, nitko se ne zalaže za bezbolan odlazak s ovog svijeta prolupalih napuhanih imena.
p.s.
Idemo dalje, nakon serije Sony aparata okušavam sreću s Olympusom SZ-31MR :
Zavidim ljudima koje ih ispunjavaju. Posjedujem nevjerojatnu ravnodušnost koja ne može biti potpuno pozitivna. Svaki put s uzdahom promatram jahte, pokušavam proniknuti u likove na njima, sve mi nekako egzotično i uzbudljivo ali nije baš neki povratni efekt. Uvijek bih kod kupovine dao prednost atraktivnoj kućici isto kao što se otkako možemo priuštiti nakon škode i moskviča vozimo u citroenima, ne nužno jer su poput nekadašnje žabe jako lijepi, nego jer su jednostavno najudobniji za duge vožnje. U društvu sam oduvijek imao i bikere, harley bajke mi bilo zanimljivo slušati, imam jednu monografiju prilično luksuznu iskopanu u berlinskom antikvarijatu u vreći knjiga za po jedan euro, ipak otkako nisam uspio smotati jednu krivinu, ali sam ipak spretno iskočio, ne igra ta romantika ceste kod mene, pogotovo jer mi je voljeni nonić na pragu osamdesete poginuo vozeći motor.
Ukratko starim i vrijeme me uglavnom cijepilo od tih raznoraznih romantičnih pizdarija. Uzgred primjećujem kako smo mi najtolerantnija ekipa na kugli zemaljskoj koja se dosljedno bori za prava svih manjinskih grupa sve ove godine u stvari jako netolerantni, al neka. U Beogradu imam dvije drage fejs prijateljice, jedna drugu ne poznaje, obje usput i blogerice, jedna zvijezda početaka bloga.hr piše o meketu 300 000 živih bića, a druga piše da nema ništa protiv te hrpe ljudi, samo upitna joj je da i oni imaju glasačka prava kad već postoje izuzeci kojima su uskraćena. Obje pišu o koncertu Arkanove udovice.
Sve ono planiraš, gradiš, kombiniraš, primaš komplimente i onda prsne krv i onda nije nikakva mudrost naći pogrešku ako si preživio. Sinoć je Jinu pozlilo, završio na psećoj hitnoj, no junačina je to, uvijek sam učenicima govorio ono Nietzscheovo na rastanku, ne slijedite me, pronađite sebe pa tek onda potražite mene, ali psa je teže poučiti jer on stvarno vjeruje da si ti netko. A ti si slab kao i on, kao i Herkul uostalom.
Nikad nisam baš nešto srljao, ono što bi se reklo život propuštenih prilika. Šetam polako, zurim naokolo, ignoriram jurnjave važnih faca i onda mi se odjednom nešto pojavi u krajičku oka i okupira brzo oko cijelo. To u onom sretnom razdoblju van zvaničnog radnog vremena suludo trošenog, osim za posao i za sindikalne pregovore, štrajkove, razgovore "na terenu" gdje si ionako samo moderator jer svatko je sebi najpametniji...
I šetam tako Krkom, vidim jedan vlasnik kebabaonice kupio kebabaonicu drugog meni inače dosta boljeg, kvaliteta nema veze u tržišnom gospodarstvu, razmišljam gdje bi mogao biti treći kebab za koji sam također čuo, kad eto ti vraga, na ulici skužih, na prvi pogled oči pokazale, golu žensku. Pokojni fotić je već bio na gotovs, ipak je to bila samo zanimljiva boja hlača, pizza cut i kebab u jednom, mršava ponuda, preskočih.
Loše se osjećam i psihički i fizički, ono baš razočaran, naravno kad krene popušio sam i fotić, nevjerojatno, spasio karticu ovaj put, za novi ne žurim, na kartici ima i uspjelijih fotki kojima je suđeno da budu objavljene, al eto za početak me vuče ovaj naslov, a ja intuiciju najčešće slijedim. U fazi sam relativiziranja svih trenutnih vrijednosti, čuo sam da se to otprilike događa svake sedme godine, ne brojim. I baterija je izdržala.
Inače ako ste se upitali kako imam tako oštro oko, jedan drugi detalj mi je, bit ću pošten, najprije skrenuo pozornost
Sablasno prazan grad. Ne žurim u Krk, čak i kad bih mogao, evo čitam da slave uništavanje još malo prirode, znači na stijenama prije kampa na kojima se obično kupam ili neće biti mjesta ili će biti sravnjene, link: Politin
Moj blog nema veze s mojom revolucijom, a život je ionako subverzivna pojava koju pokušavamo dovesti u red uvođenjem rituala, ako smo svoji slijedeći sebe, ili delegirajući je kreatorima medija, tu pojavu. Ako nismo svoji onda smo slobodni i ovisimo o dobroj volji društveno korisnih robova.
I u kapitalizmu postoje firme s ljudskim licem, od većih je to u svijetu kozmetički lanac DM u čijoj je filozofiji zamislite i ljudsko ophođenje s vlastitim zaposlenicima, a ima i jedna firma u mom susjedstvu koja još uvijek pripada nominalno susjednoj državi (kapitalu se jasno fućka za nacije). Oni nisu morali uz svoj centar izgraditi s jedne strane dječje igralište, a s druge strane se brinu o livadi koju smo uglavnom zauzeli mi vlasnici pasa, nisu morali ali jesu.
Livada postoji otkako Jin zna za sebe i on je smatra nečim što se podrazumijeva. Otkako je zatoplilo svaki dan se oštri za izlazak u 19 i susret sa svojom ekipom. Svaki dan ih je sve više, dolaze i iz drugih dijelova grada. Postoji mogućnost da se grupa previše zaigra te izlete na prometnicu i netko strada, al treba biti zadovoljan onim što se ima, ipak se manje riskira urednim psećim životom nego eksperimentirajući s promjenama.
Do Žabice autobusom, nekako i nije bilo baš neugodno, malo smo se po običaju igrali fotić i ja.
Na kolodvoru vreva, nekak muški dominantni, presjedanje na bus do škole.
Ni u njemu nije bilo ono totalka dosada.
Napuštam sjednicu da bih stigao kod Koreanca na igle, pade mi na pamet poslije pokušat se s Nadvežice spustiti pješice direkt na more, nemoguća misija, sve ograđeni prostori, zaobilazeći ograde upoznajem grad.
Stižem do mora, al ne mogu k moru, lučki terminal, po žezi do Korza.
Pravac Lidl po sladoled, usput za probu budući smo Jin i ja danas sami doma, njihov šiš, i nije loš, bolje da vam ne govorim, pečen na maslinovom i vidi vraga, nema mlade kapule doma.
Na fejsu stalno nove vijesti u privatnom pubu, ja blokiran, što djeca znaju što je transparentnost, fora je ovako, blok, odblok, ha,ha, jebo ih ja.
Nakon plasiranja posta još malo administracije, klima radi punom parom, oko 19 Jin i ja na livadu i to je to, samo bi mi revolucija trebala po ovoj vrućini.
Na izvoru Rječine proslavismo s malim zakašnjenjem Matijin rođendan, sve onako idilično, ove godine nije niti bilo burnih rasprava, niti nam je tko krao pivo hlađeno u rijeci i onda na kraju šok, nešto nije bilo u redu s fotićem. Svi bogovi s neba skinuti, a ono krivac mala kap. Sad kad smo to ustvrdili mogu konstatirati, lijepo je bilo i prisjetit se zlobe koju je fotić neovisno o mojoj volji sprovodio, jer i ovako fotke imaju smisla.
p.s.
Zadnje fotke su samo test da li se sve vraća u tkz normalu...
Kad jašeš tigra najopasnije se zaustaviti dok je on još odmoran je bila pouka koju sam upamtio prije tridesetak godina u kratkotrajnom razdoblju proučavanja istočnjačkih vještina. Nakon brzog uspona do dvocifrenih postotaka popularnosti i ulaska u nekoliko njemačkih pokrajinskih parlamenata gusarska stranka je počela strmoglavo padati u anketama i izgledalo je to beznadno. Onda su se počele događati nelogični u stvari jedini mogući potezi koji daju stranci kakvu takvu šansu za eventualno preživljavanje, ostati različit od ostalijh, stranku su počeli preuzimati "radikali". Intervju s berlinskom nositeljicom liste Corneliom Otto na hrvatskom imate ovdje : Intervju. Za političku tajnicu stranke izabrana je samouvjerena 26-godišnja Katharina Nocun poznatija kao blogerica Katasha, njezine temperamentne psovke razvlače se po youtubeu.
I onda su došli izbori za berlinskog parlamentarnog šefa i prvo očito razumsko rješenje, u vodeći dvojac je uz aktivistu afirmiranog i na uličnim prosvjedima žestokog borca za ljudske prava ne samo u teoriji nego i na vrućem asfaltu Olivera Höfinghoffa izabran i najstariji član frakcije samozatajni Alexander Spies spreman za građenje mostova iznad nabujale rijeke. Nisam siguran da je pametno usporavati trk tigra koji se još ni približno nije dovoljno umorio. Evo još jedan primjer ne bih li bio još nejasniji svojim dragim čitateljkama i čitateljima, ljudi će još uvijek radije izabrati gotovi regal koji se donekle uklapa u stan umjesto uložiti malo truda i sami ga sklopiti da odlično paše, ako im se i to ponudi.
Fotka 1 : Oliver sa svojom djevojkom poznatom posjetiteljima bloga Mareike (foto by Carl Wirth, sva prava pridržana)
Fotka2 : Drugi pirat poznat čitateljima ovog bloga umoran od stalnih borbi s vjetrenjačama (foto by Nachtfresser, kao uvijek i svugdje creative commons licenca, kradi, al napiši odakle
)
Zaboravio sam ove godine na regatu i događanja, šetači pasa me podsjetili, tako da sam odlučio pronjuškati što ima iza kulisa. Naravno prvo moda na Korzu, uz haljine su i ljetne hlače "in", zanimljivo nema puno golotinje, a sve je praktično izloženo. Tržnica i ribarnica, u ribarnici sam se natjerao okinuti jedan snimak.
Štandovi zemalja sudionica, Talijani časte vinom, Slovaci folklorom, a nisam više siguran gdje se nudio narezak, bilo je gužve na jednom mjestu, ono što sam ja primjetio, baš i nema ove godine nekih atraktivnih hostesa, baš tako nešto razmišljam, kad prolazi neko poznat, op, da li imamo ekskluzivu, je li to blogerska zvijezda Neverin. Ide u profil, trbuščić ala moj, je on definitivno, nemam nažalost vremena javiti se i zvati na pijaču.
Za jedrilice se ne bojim, ima drugih Riječana blogera koje privlači njihova sada već uniformirana ljepota. Kraj školske godine proslavljen naravno na Viškovu, nisam naručio šiš ćevap 
Opet se neki pitaju o besmislu ovakvih blogova, koje redovito posjećuju, kako ja mogu evo više od devet godina svakodnevno uludo bacati vrijeme. Ne znam, ja se dobro osjećam čim se pojavi nagovještaj dosade.
Danas je ponovo proradila nečija savjest i kuhalo se za siromahe, odmah su se pojavili dugi redovi, iskusniji u njima su imali na glavi novinske kape protiv moguće sunčanice.
Uvijek kad nemam striktnu hitnu obvezu (administracija koju sam donio doma čeka unos u kompjutor) nagonski idem u pravcu tržnice i usput fotkam, ne znam zašto, nekad sam pisao, isto ne znajući zašto i u suštini mi objašnjenje uopće nije važno.
Neki mulci su me zamolili i dali mi novac da im kupim bocu vina, ovaj put sam pristao.
Prošle godine sam imao jednu uspješnu teško ostvarivu fotku u busu, danas je jednostavno previše faktora bilo protiv, možda sutra, možda dogodine, opet velim, ne zanima me zašto.
Kobasica je dobra domaća, paprika ljuta.
Pitao sam prekjučer dečke kakav to opet šator na Korzu, kažu Europa, multimedijalno predstavljanje, sjetih se Krakowa, rekoh ajd da vidimo i to čudo i danas zbilja čudo od sranja, ništa tu nema, osim još malo bačenog novca. Napraviti nešto po partijskom zadatku. Odoh se utješiti do autobusnog kolodvora, mislim ono počinje sezona, jedva i tamo ulovih nešto od modnih detalja, utjehe nema ni u odlascima...
Neću vjerovati da su riječki poduzetnici toliko glupi i da se eto tek sad netko sjetio postaviti restoranske stolove uz Mrtvi kanal. Lijep pogled, marende pristupačne cijene i evo drugi put uzastopce ukusne, već uzrokuju nedostatak mjesta, danas dijeljen stol sa simpatičnom djevojkom, čini mi se nekom umjetnicom, pretpostavljam da je instrument bio ono zakopčano uz nju.
Rječina i Mrtvi kanal, mrtvi riječki biseri, više ideja za oživljenje grada se čuje na jednoj našoj fešti nego od političara sve ove godine, tu toplu vodu smo mi furali prije dvadesetak godina, ovdje je neki dan glavna novost i vrhunac originalnosti bilo rentanje čaša uz povrat novca pri vraćanju istih na plažnoj zabavi, istaknuto masnim slovima u novinskom podnaslovu.
...Ali tek na kraju krajeva...
Jučer sam opet bio jako razočaran zbog jedne vrlo dobre odluke. Bacila me u bed, ne mogu kontra sebe.
Pratio sam live stream sjednice na kojoj je bio izbor novih predsjedavajućih berlinske piratske parlamente frakcije. Svoju kandidaturu je najavio i moj favorit Oliver Höfinghoff pažljivijim čitateljima ovog bloga, ako ih osim Tee () ima, poznatiji kao dečko moje omiljene blog modelice Mareike Peter. Odmah nakon najavljene kandidature tisak je predvođenim Springerovim bojišnicima ("Bild") pokrenuo suludu medijsku kampanju proglašavajući ga lijevim ekstremistom i maltene državnim neprijateljem broj jedan. I zato sam se uz kokice nacrtao pred ekran kompa, berlinski pirati su jedini totalno transparenti pa snimaju svako svoje sranje, zbunjen jer su mi još uvijek zagonetka i koliko god ih pratio ne mogu predvidjeti naredne poteze, za razliku od naših koje kužim već nakon par napisanih riječi.
Najava kandidatura i odmah šok, kandidira se Alexander Spies, najstariji od njih, sam se predstavlja kao socijalni pirat i nitko ga nikad nije svrstavao u neke "struje". Očita zbunjenost i komešanje, ionako slabo čujem, a sad baš ništa ne razumijem što se govori pa nevoljko ostavljam sliku i prebacujem se na zapisnik koji se isto tako piše uživo uz zabavne standardne pravopisne greške. Iskusni Spies je shvatio da netko mora stati na loptu između dvije suprotstavljene struje. Kandidirao se i Simon, poznat dugokosi alternativac, idealist duginih boja kose te četvrti vječiti kandidat na svim glasovanjima kojem ne mogu upamtiti ime, lik koji je prvi valjda u radnom kombinezonu ušao u parlament. Ide odluka o glasovanju, opet mi naivnom nije jasno zašto nadmudrivanje jel se zaokružuje samo jedan ili dva kandidata, shvaćam samo da su Oli i Simon u manjini oko nečega. Rezultat Alexander 9 glasova, Oliver 8, Spies prihvaća izbor i zahvaljuje se, shvaćam da se ide u novo glasovanje za drugog predsjedavajućeg i Oli pobjeđuje.
Zašto sam navijao za neobuzdanog energičnog Olivera koji je redoviti sudionik svih demonstracija za obranu univerzalnih ljudskih prava i protiv nehumanosti i nepravednosti sadašnjeg sustava i zašto sam razočaran razumnim kompromisnim rješenjem ?
Svojevremeno sam isključen iz većinskog školskog sindikata i krenuo u županiji u osnivanje drugog zbog javno izrečenih tvrdnji : "U vrijeme rata smatrao sam normalnim da u ludo vrijeme luda žena bude na čelu sindikata, sad je ipak mir i mislim da treba tražiti nova rješenja.". Rješenje je vrlo brzo nađeno, čim sam došao doma čekao me brzojav da sam isključen i da vratim člansku iskaznicu sindikata koju uzgred rečeno nisam ni podignuo.
Mislim da je sad u cijelol Europi ludo vrijeme koje traži leadere barem neukalupljenih razmišljanja.
Poraženi i pobjednik, Simon i Alex:
Drugi izabrani kandidat Oliver :
Naša Iva je bila glavna zvijezda, ja sam jedini bio u poderanim hlačama.
Bus se lagano puni, svi u svom filmu. Izađeš vani dočeka te korupcija. I pauci oprezni s autom na Korzu.
Gledajte Jina, to su fotke, to je život, a ne ovaj tmurni ljudski...
Prošao rođendan. Simpa darovi drugarice koja se sad za promjenu bori za stranku dok meni stranka postala dosadna prateći divljanje ubačenih igrača. Kao što su s lakoćom sjebali pravaše, zelene odmah na počecima tako još čini mi se jednostavnije u domaji ide s piratima, sve po njemačkom receptu no tamo ljudi imaju nezavisne medije i igre moraju biti perfidnije. Afd populistička stranka u Njemačkoj za povratak marke, zovu privatno sve nezadovoljne pirate (Marinica Weisband javno objavila) te se obraćaju piratskoj antieuropskoj bazi, uzimaju jednog piratskog kandidata za predsjedništvo i nešto iznad nula posto članova. Slobodni birači, uzimaju i elektronsko glasovanje kao princip prije izbora, uzimaju nešto sitno članstva i sad vidi vraga odustaju od e platforme. Kod nas oformiš listu za grad i odmah si znatno jači od financijski slabih i politički nedefiniranih ni pišački ni kakalački pirata, čudno osmišljenih karijera, jebe se ljudima za ideje.
U Njemačkoj pirati imaju bazu, kompjutorsku inteligenciju (CCC klub) i iskustvo ulične pobune (autonomna scena i skvoteri), imaju korijene, nekih tri posto, sve to kod nas fali. Zašto im je to sad plafon, pa jednostavno jer Zeleni, a ne oni koriste internet za anketiranje članstva, a Ljevica ima karizmatičnu Sahru koja bi i mene natjerala da razmislim prije glasovanja. U čemu je ideološka razlika između pirata i ljevice, pirati žele spriječiti siromaštvo, ne bogatstvo, Ljevica želi prvenstveno sjebati bogate, demokracija im nije u prvom planu. Nastavit će se, o čemu sam počeo pisati, o rođendanu, nisam spomenuo pobunjenog psa ?!
p.s.
Hrana je slavljenička, kišobran i torba by Radoičić (opraštam mu podložnost financijerima) , a Jin i Rita snimljeni neposredno prije koordiniranog napada na velikog psa...
Jučer sam čitao novi članak o Thomasu Mannu, ovaj put sa zaista originalnom tezom da je bio stilska ikona svog doba. Diplomski rad mi je bio o njegovim dnevnicima, sad su tek objavljeni oni kasniji kojima se novi istraživači služe pa mi je uvijek zanimljivo. Umjetnik dubokih unutarnjih proturječnosti uspio je o sebi nametnuti banalnu sliku neospornog reprezentanta Njemačke onog doba, gdje je on tu je i Njemačka.
Lübeck je mjesto Mannovog rođenja, u njemu su dva glavna mamca za turiste, kuća Buddenbrookovih nazvana po junacima njegove mladalačke uspješnice i čuveni marcipan. Iako ljubitelj slatkog i poštovalac Manna nijedno od toga mi u masovnoj upotrabi nije djelovalo primamljivo. Odlučio sam se na lagano meni tako drago usamljeničko bauljanje gradom.
Lübeck se bulevarskom tisku nametnuo izborom ravnatelja tamošnje škole, izabran je ostarjeli punker što je naravno uzburkalo provincijske duhove, isto kao što prosječni građani lipe naše ubrzano dišu na spomen gay parade u Splitu. Mogu samo konstatirati da tako nešto kod nas ne bi bilo moguće.
Marcipan nikad nisam volio, tamo je čak nešto drukčiji od omiljenog općeprihvaćenog. Upamtio sam i da nisu ni tako glupi poput naših gostoprimaca koji visokim cijenama čuvaju autentične vrijednosti, reče mi moj prodavač na tržnici, ma nemoj me još i ti zajebavati, bolji ti je ciparski krumpir od domaćeg.
Lübeck sam upamtio po još jednom detalju, prvom međunarodnom pozivu s mobitela uopće, tad su bili počeci roaminga samo za izabrane mudonje. Slijedeći čudan osjećaj utipkao sam broj svog starog i dobio ga, nisam mu uspio objasniti da se nisam vratio iz Njemačke i da je poziv s mobitela. Danas ga više nije moguće dobiti iako je navodno negdje živ.
p.s.
U pravu ste, imao sam tehničke probleme s postom, ovaj put nije uredništvo krivo
U birtiji naravno. Inače u širem društvu nema nacista (tko vidi dešifrirati majicu), mnogo gore, sve licemjeri i prodane duše, u zdravlje 
Rastužio me ipak samo nesporazum s Jinom.
Da sam ja poštovao hijerarhiju ne bi moj sindikat svojevremeno podržao studente paralelno sa Slavojem Žižekom, čulo se za to i pozdravilo, jbga, ja zaboravio naglasiti da potporu dajem u svoje ime. Da sam čekao stranačke ili sindikalne kolege ili funkcionere na pola me prosvjeda ne bi bilo. Na stranicama na kojima sam admin zaboravim promijeniti ponekad pa nešto objavim u ime stranke, ko što je kolega jučer objavio da je ogromna razlika između turskih i sirijskih pobunjenika, odmah galama, jel to zvanični stav stranke. Ma kak da napišem da upamte jednom za svagda, jebe mi se zvanične stavove, sebe prilagođavam idejama, a ne tamo nekim talentiranim političarima, ako sam ušao u politiku ne znači da me realpolitika nešto posebno zanima. Kad smo već na internetu zvanični stav pirata cijelog svijeta je da se zalažu za mrežnu neutralnost, koga zanima nek gugla značenja, možda im se koja žaruljica upali 
p.s.
Rijekom bauljaju turistice, neka cvjeta tisuće rasa 
Link : Bild
Kao nekad u starim dobrim vremenima "Bild " se bavi sumnjivim ekstremistima, ovaj put je to parlamentarac, kandidat za novog šefa frakcije, dečko od Mareike o kojoj sam već pisao i objavljivao uspjelije fotke (ima jednog navijača mene jer me upravo on primio u berlinsku fejs grupu, onu izvornu
)Slika riječkih pirata koji su se solidarizirali s turskim prosvjednicima, obišla je svijet, Jin je stalno kontrolirao kolegu psa.
Uoči tog sastanka otkrili smo plažu za pse, u stvari on je otkrio, dok sam ja skužio on je bio među družbom velikih.
Lijepo vrijeme dovlači surferice na Korzo.
Nakon bataka naravno janjetina.
Za razračuvanja uvijek ima vremena kada pljusnu kiše jer što pjesnik reče utjehe nema u lovi ...
Imao sam profesora koji je tvrdio da je otkriće kotača najvažniji događaj u ljudskoj povijesti koji je korjenito promijenio život i međuljudske odnose, te da to dobro upamtimo. Ja upamtio i kod njemačkih pirata mi se svidjelo da se i pravo na mobilnost ubraja u temeljna ljudska prava. Jučer mi se pak upalila lampica da bi mi primorci kulturno preživjeli i bez kotača Zatoplilo, izviruju zasad samo ženska leđa, peace sisters
Moglo je i gore i gluplje. Moglo se ići u štrajk. Već ponedjeljak su sindikalni leaderi odustali od svih relevantnih zahtjeva, no onda su likovi iz vlade bili zbunjeni, neki su mislili da namjerno provociraju štrajk, ja sam tvrdio da im samo treba netko objasniti da se ne trebaju bojati i potpisati sporazum koji ih ne košta ništa i bi tako. Mi smo na sastanku potvrdili većinsku volju našeg članstva (38 posto bilo za štrajk) da se u štrajk ne ide.
Jedino je dobro da jedini preostali sindikati oni školski još uvijek nisu definitivno uništeni, a do jeseni postoji teoretska šansa da se možda smijeni barem jedan od tih nesposobnih leadera, onda bi to ipak bila možda malo drukčija priča.
Eto napisah nešto, ipak da ne bude da ovaj tjedan nisam bio na sindikalnom sastanku, onaj dan sam imao pametnija posla, a danas nek bude nešto kao post, nek malo pokvari lijepe fotke hrane, i Jinu su se kombinacije svidjele, ništa nije ignorirao.
Jučerašnji dan su mi obilježile predstava oko općeg štrajka, te riječki piratski utorak. O obje stvari ću pisati kad se malo prvenstveno odmorim, a i donekle odšokiram. Na fejsu je podrška turskim prosvjednicima dijeljena preko raznih stranica već više od sto puta piratski utorak ri.
Danas mi se kod fotkanja desilo nešto kao nikad prije, uključio sam zoom na fotiću i na slijepo gađao minicu i cipele i što sam dobio, solidan portret 
. Što ti je umor od serijskog ranog ustajanja u korist regularnosti nesretne mature...
Jutarnje šetnje i bistrenja, danas donekle rasistička i među psima kao i vlasnicima, drugi je kirurg, kako bi bilo pravilno se postaviti da vojska po starom dobrom turskom običaju izvrši krvavi puč i ponovo uvede demokraciju. I taj ljudski vapaj za moćnicima, za autoritarnu krpelj je gostoljubivo tijelo slobodarskih stranaka idealno stanište.
Pokušavam učiti rješavati probleme na Jinov način i odmah su kak se dan razvija i fotke manje mutne. Da Windice, Zmaja
Cijeli život konstatiram kao filolog pogrešne općeprihvaćene prijevode. Tako me prate Kafkina preobražena gamad, Wagnerov pad u Nietzscheovim očima, Brechtovo potuđivanje stvari i tumbanje konteksta, prvi primjeri što mi padaju na pamet. Zadnje vrijeme mi je privlačna piratska za širi puk najbesmislenija ideja bezuvjetni Einkommen, engleski ako se ne varam basis income. To je aktualno jer su Švicarci iznenadili Europu, skupili dovoljno potpisa za obvezujući referendum koji će se vjerojatno nakon sve procedure održati za otprilike dvije godine.
Jutros samo morao izuzetno rano ustati i šetati psa. Na priloženoj fotki imam i dokaz da sam oprao zube, divan i obećavajući početak radnog dana. Šetajući Jina upoznao sam više ljudi, vlasnika pasa, između ostalih i mlađih vojnik umirovljenika.
Na fejs stranici Piratske stranke sam pokrenuo pitanje kako oni nazivaju bezuvjetnog osnovnog prinosa, uvriježila se skraćenica BOP, to bi znači bio TOD (temeljni osobni dohodak), znači svota koju svaki pojedinac dobiva od države neovisno o radnom statusu, odrasli više, djeca manje. Diskusija je očekivano krenula u ismijavanje ideje koju je podržao npr. i najpoznatiji pozitivac među poslodavcima, osnivač kozmetičkog lanca DM, poznat po isplatama trinaeste plaće i korektnom odnosu prema zaposlenicima. Neočekivan je barem meni bio jedan od glavnih argumenata za naše prostore, hrvatski vojni umirovljenici koji su masovno pijanci, narkomani i neradnici i glavna zanimacija su im kladionice i bistrenje politike po birtijama.
Padao sam na tu priču dok nisam imao psa. Sad poznajem dvojicu koji zamislite, niti piju, niti puše, rade povremeno stvari koje ih zanimaju jer ipak samo mirovina i ženina plata nisu dovoljne za kreditno kupljene stanove i auta i sasvim su dobro organizirali živote. Jednom od njih je žena medicinska sestra i jebe ga taj njen rad u smjenama, ne samo njega nego i njegovog psa kojem to remeti uobičajeni red i samo zato smo se nas dvojica našli jutros u praskozorje u pustoši ispred trgovačkog centa, neću ga reklamirati, ali je rijetkost, sa ljudskim licem, pokošenom travom i dječjim igralištima u okolici. Ja bih znao s minimalnim društvenim darom živjeti. Ovako me društvo izrabljuje, uništava i zauzvrat ne daje ništa, u svim krizama koje sam prošao sam pomoć dodatno plaćao privatnicima.
Jer sam iznimno imao tu mogućnost.
Ima li života van internet surfanja u pauzi brisanja prašine. Sutra i srijedu ne, ustajanje u zoru, dežurstvo na maturi, rad na administraciji, križam dane u službi kapitalističkog Boga besmislenih procedura, možda u utorak vikend doza revolucije, na netu padaju ideje, pročitah da patimo od poremećaja osobnosti mi koji na internet plasiramo slike hrane, da, u vrijeme eksperimentiranja još neispitanim plinom na turskim demonstrantima je to stvarno malo perverzno, od kojeg poremećaja pate ti psihoanalitičari, što mislite od kojeg, Jin je još jedan dar dobio za rođendan, nisam se taj dan usudio hvaliti, od mog maturantskog razreda, što ja znam, može mi štetiti poslovnoj i političkoj karijeri, ha političkoj, jebote scena gora od sindikalne, da neki problem imate vi što ovo čitate, ja odrađujem dnevnu dozu bloganja, a vaši izgovori. Kad ste već tu možete mi lajkati stranicu na fejsu LIKE, ne da mi se više eksponirati na službenim stranicama jer dečki žude za pravilima, ne, nema smisla, zbilja ne znam kako ću sutra reagirati, bilo gdje i bilo kad izuzev trenutaka služenja državi, a sad fotke, ne pravim se pametan, i ja u ljetopisima i godišnjacima samo preletim preko fotki, oni bi nas još gore preodgajali, malo sutra...
popušili taj
sumrak bogova
zamor materijala.
gorko maslinovo :
jin i ja čekamo popravljeni novi televizor:
sunce ometa :
ništa od posta ono baš :
