Marketing
TOD ne znači smrt
Cijeli život konstatiram kao filolog pogrešne općeprihvaćene prijevode. Tako me prate Kafkina preobražena gamad, Wagnerov pad u Nietzscheovim očima, Brechtovo potuđivanje stvari i tumbanje konteksta, prvi primjeri što mi padaju na pamet. Zadnje vrijeme mi je privlačna piratska za širi puk najbesmislenija ideja bezuvjetni Einkommen, engleski ako se ne varam basis income. To je aktualno jer su Švicarci iznenadili Europu, skupili dovoljno potpisa za obvezujući referendum koji će se vjerojatno nakon sve procedure održati za otprilike dvije godine.
Jutros samo morao izuzetno rano ustati i šetati psa. Na priloženoj fotki imam i dokaz da sam oprao zube, divan i obećavajući početak radnog dana. Šetajući Jina upoznao sam više ljudi, vlasnika pasa, između ostalih i mlađih vojnik umirovljenika.
Na fejs stranici Piratske stranke sam pokrenuo pitanje kako oni nazivaju bezuvjetnog osnovnog prinosa, uvriježila se skraćenica BOP, to bi znači bio TOD (temeljni osobni dohodak), znači svota koju svaki pojedinac dobiva od države neovisno o radnom statusu, odrasli više, djeca manje. Diskusija je očekivano krenula u ismijavanje ideje koju je podržao npr. i najpoznatiji pozitivac među poslodavcima, osnivač kozmetičkog lanca DM, poznat po isplatama trinaeste plaće i korektnom odnosu prema zaposlenicima. Neočekivan je barem meni bio jedan od glavnih argumenata za naše prostore, hrvatski vojni umirovljenici koji su masovno pijanci, narkomani i neradnici i glavna zanimacija su im kladionice i bistrenje politike po birtijama.
Padao sam na tu priču dok nisam imao psa. Sad poznajem dvojicu koji zamislite, niti piju, niti puše, rade povremeno stvari koje ih zanimaju jer ipak samo mirovina i ženina plata nisu dovoljne za kreditno kupljene stanove i auta i sasvim su dobro organizirali živote. Jednom od njih je žena medicinska sestra i jebe ga taj njen rad u smjenama, ne samo njega nego i njegovog psa kojem to remeti uobičajeni red i samo zato smo se nas dvojica našli jutros u praskozorje u pustoši ispred trgovačkog centa, neću ga reklamirati, ali je rijetkost, sa ljudskim licem, pokošenom travom i dječjim igralištima u okolici. Ja bih znao s minimalnim društvenim darom živjeti. Ovako me društvo izrabljuje, uništava i zauzvrat ne daje ništa, u svim krizama koje sam prošao sam pomoć dodatno plaćao privatnicima.
Jer sam iznimno imao tu mogućnost.
Post je objavljen 03.06.2013. u 06:57 sati.