subota, 29.02.2020.

Svjetla strana Krka



Jučer mi se ponovo smučilo moje rodno mjesto, ovaj put ne ljudi, nego činovnici što rade u njemu, fotkao sam, možda bude neki post, ali ne vikendom, vikendom furam pozitivu. U Kraljevici smo svratili na ponovno najbolju pizzu u kraju. Budući da su porcije velike uzeli smo jednu popola, pršut, sir, artičoke, moja polovica s gorgonzolom, drugaricina bez, izvrsno kao u vremenima kad se znalo i pisalo da je tu najbolja pizza u državi, zatim su se opustili i jedno vrijeme nisu bili baš na najboljem glasu, ali eto, došli valjda pameti, ta mala mjesta zimi mogu privlačiti ljude samo kvalitetom.
Slijedi birokratski pakao u Krku, tim ljudima izgleda nitko ne smije reći da su tu radi stranki, a ne demonstracije svojih moći. Nepogrešivo se godinama pretvaraju u Kafkinu gamad. Drugarica je izašla uzdrmana dok sam ja s Jinom vani čekao, ali voljna za daljnu borbu, naravno, drugi put.
Ništa, išli smo vidati rane u Casa del padrone. Kako ne pijem kavu, a ni preskupo pivo kao dama za susjednim stolom teška srca sam se odlučio za inače odlične francuske kremšnite, koštaju 20 kuna, al torte su još znatno skuplje. Kod plaćanja iznenađenje, baš taj kolač je danas na akciji i stoji 10 kuna, naravno nigdje ne piše, kaže drugarica, da je znala i ona bi naručila.
Lijep je sunčan dan, barem to, po cijelom Krku se ruši i gradi. Zanimljivo, na gradilištu na rivi cura koja komandira bez šljema, tko bi kvario frizuru.
Jin je na kraju bio i u moru, aparat nije htio okinuti i ostali smo i bez dokumentiranja tog događaja. Skeptici oko knjižare na otvorenom o kojoj sam s radošću pisao bili su u pravu, knjižnica je poharana, ima samo jednu knjigu i to Kabalu, ne znam što je ta knjiga bandi manje vrijedna. Valjda negdje otkupljuju papir na kile pa su sve neselektivno opustošili.
11:28 | Komentari (10) | Print | ^ |

petak, 28.02.2020.

Mračne sile



Sjedokosi je u opisu događaja od prije 5 godina u odličnom postu na blogu, uostalom on je bio glavni kreator tog događanja, upotrijebio izraz "mračne sile", neki ga smatraju pretjeranim. U postojanje "mračnih sila"sam se i sam uvjerio u "stvarnom" životu.
Imali smo izrazito autoritatornog, ne bih upotrijebio grublji izraz, ravnatelja i sve u kolektivu je izgledalo idilično. Pokušao mi je prepoloviti normu, no pravna služba sindikata je tad brzo reagirala. Ovaj je otišao u mirovinu i slijedili su novi izbori, po prvi put sam bio na pravoj strani kontra kandidatkinje bivšeg ravnatelja i pobijedili smo. Slijedili su sindikalni izbori, ekipa se bolje organizirala, izdali su me i oni kojima sam vjerovao i pokušali su me smijeniti, iako je o tome ovisila moja puna norma, bili su sigurni u svoju pobjedu i inzistirali na tajnom glasanju, ja sam na iznenađenje "svojih" ljudi odmah pristao, kod par ljudi je kako su mi poslije rekli proradila savjest.
Na blogu je oduvijek bilo zločestih ljudi, prije sam stalno srljao u polemike, pljuvalo me se obilno i udaralo ispod pojasa. Pamtim samo jednu korektnu polemičarku protiv sebe, našu Bugenviliju, uostalom sad sam s njom praktično prijatelj, iako se u dosta stvari ne slažem. Sa Sijedim sam se našao u Zagrebu i pružio mu punu podršku kad još nije bilo izvjesno tiskanje te vrijedne blogerske knjige, ako ništa je dragocjeno svjedočanstvo vremena. Zgrožen sam bio što mu se sve podmeće, samo zato što je postavio određena pravila, bez čvrstih pravila se takvi projekti ne mogu provesti. Uostalom ja se po običaju nisam držao pravila, nisam poslao 10 postova pa mi nije pala dlaka s glave, rekao sam Ribafishu da me malo razočarao izborom posta na predstavljanju, kaže on, pa Sijedi mi je izabrao, Izabrao je i meni, pa sam u zadnji moment odlučio čitati nešto drugo. Kad sam ulazio na prvi moment mi se svidjela blogerica za koju sam poslije čuo da je SarahB, nisam je ni pokušao upoznati za razliku od isto tako simpatične Razvedenice, s kojom sam se rijetko čitao i nikad do tad komentirao.
Ljudi uvijek biraju svoje društvo i to ih između ostalog određuje, kod mene u stvarnom životu u izboru prijatelja politika skoro da i ne igra ulogu, već sam pisao da imam tu jednog ustašu, objavio sam na blogu fotku grba kod ulaznih vrata s početnim bijelim poljem, na fejsu prijateljujem s četničkim vojvodom koji je silom prilika morao pobjeći u Kanadu, poznajemo se od malih nogu, al na blogu nije nužno zadržavati kontakt s izrazito netolerantnim ljudima, posebno me iritiraju oni koji stalno nasrću na žensku emancipaciju, tu nema kompromisa.
Preozbiljan mi je post, moram ga razblažiti s fotkom nove instagram frendice :D
11:25 | Komentari (18) | Print | ^ |

četvrtak, 27.02.2020.

Razbijanje valova



Rani ručak, posao, Opatija. Zahladilo, ja se krivo obukao. U Opatiji Jin i ja šetamo, on uobičajeno njuška, ja fotkam. Onda u jednom momentu opet se javi jebeni blic, Jin se prestrašio, vuče nazad ka mjestu gdje je auto parkiran. Dugo uvjeravanje dok se napokon nismo uputili prema moru. Dolje Brandung, razbijanje valova o stijene, asocira me na istoimeni roman nekad najzanimljivijeg živog njemačkog pisca Martina Walsera. Podsjeća me da život ne može biti rutina koliko god se mi trudili rutinski ga oblikovati, stalno se nepredviđeno događa. U romanu profesor obiteljski čovjek koji odlazi na posao zureći ispred sebe na pod, održi predavanja, te se na isti način vraća doma obitelji, dobiva ponudu da gostuje u SAD-u. Koliko se sjećam on ne bi, ali ga ipak nagovore. Tamo je sve drukčije, i načini predavanja, i vježbe i eto ti vraga, u njega bezličnog zaljubi se itekako lična studentica. Kako se odvijao rasplet po običaju sam zaboravio, kod posljednjeg tanga u Parizu tek valjda kod sedmog gledanja sam shvatio zašto se film tragično završio, ako i tad. Svejedno odličan roman čiji sam bio nesuđeni prevodilac, međutim u međuvremenu sam se posvađao s nesuđenim izdavačem i mislim da roman nije ni preveden. Jedan od problema je vjerojatno što je pisac još živ, ima preko 90 godina i još piše, vjerojatno će biti jeftinije kupiti prava kad ode. Onda će dobiti na vrijednosti i njegova pisma, drugarica je naime imala prepisku s gospodinom u vrijeme kad je bila na postdiplomskom studiju, koji je na kraju prekinula.
Jin je imao foru kad ponovo sreće drugaricu ili mene, zajuri se od radosti prema tebi, ti se sagneš za dočekati ga, a on te zaobiđe u luku. Jučer to nije napravio, završio je drugarici u zagrljaju, sve je mažljiviji, mada to još uvijek može vrlo kratko trajati.
09:52 | Komentari (14) | Print | ^ |

srijeda, 26.02.2020.

Priznanje dupetu



Ne da mi se pisati o coroni, svi pišu o tome, kako je dogovoreno na višem nivou imao sam i sat razrednika o tome.
Napisati ću par riječi o odnosu prema golotinji dvije možda najznačajnije društvene mreže Twittera i Instagrama, fejs pomalo čini mi se posustaje, na njemu kao i na blogu ostaju uglavnom stariji, a prema golotinji je prilično restriktivan, prije dosta godina smo bivša blogerica Uranova pikula i ja bili suspendirani na mjesec dana zbog stranice koju smo vodili, a objavljivali smo samo umjetničku erotiku.
Na post me inspirirala činjenica da postoje osobe koje pratim na obje društvene mreže i događaju se smiješne stvari, odmah ću reći, na Twitteru je praktično sve dopušteno, a Instagram je pun ograničenja, to je donekle razumljivo jer je na instagramu više djece. Navest ću jedan primjer da svima sve bude jasno, las vegaška plesačica, čije fotke sam već objavljivao na blogu, objavi na instagramu fotke završetka streapteasa tu večer, na Instagramu je puna zvjezdica koje prekrivaju dobar dio tijela, većina nas se prebacuje na twitter i uživa. Meni su na instagramu dva puta "skinuli" fotke i zaprijetilo mi se gašenjem računa, dok i dan danas stoji ona po meni jedina lascivna, drugi put sam dobio i objašnjenje, zabranjeno je objavljivati primarne i sekundarne spolne organe i uska područja oko njih. Napomenut ću da ni sami ne razumiju to pravilo, naime kod žena se moraju zacrniti ili zazvijezditi samo bradavice, ne sise. Guzica pak prolazi i Instagram je preplavljen muškim i ženskim guzicama, zanimljivointeresantno svjedočanstvo vremena. Ovo je samo blog pa ne bih išao dalje, nisam ja bloger Pero u šaci, kojeg bih čak i ja rijetko čitao do kraja...
10:51 | Komentari (12) | Print | ^ |

utorak, 25.02.2020.

Ispunjen dan (takvi su najgori)



Kaže kolegica koja je danas slavila pedeseti rođendan i usprkos pretećoj opasnosti smo se ljubili bez maski, kud baš danas pedeseti, kad je utvrđeno da kod ovih do pedesete praktično ne postoji opasnost od smrtnog ishoda. Inače kod nas se očekivalo današnje zvanično objavljivanje broja oboljelih pa da prešišamo Zagreb, sve je ovdje javna tajna. Jedna od prvih mjera, kad se donese politička odluka, bit će, kažu informirani izvori, zatvaranje studentskog kampusa, zanimljivo reagiranje jedne kolegice, zašto, pa njima ne prijeti nikakva opasnost iako su zaraženi, druga kolegica s dosadom reče, previše se kreću ti studenti i najopasniji su širitelji.
Inače danas sam imao prepunjen dan, možda najvažnije razgovor s odvjetnikom, nešto smo valjda raščistili, još sam neke bitne stvari rješavao ujutro, poslije se počastio s nečim, Mekon će pogoditi s čim, uspio za 40 kuna sniziti cijenu, a sad kak će funkcionirati, vidjet ćemo.
21:01 | Komentari (9) | Print | ^ |

ponedjeljak, 24.02.2020.

Džiga



Jučer smo imali najmilije jelo iz mojih studentskih dana, jetricu. Zanimljivo, kad sam prošle godine u dva navrata nakon trideset i kusur godina bio u Sarajevu, nije mi padala na pamet, trebalo je testirati sve ćevapdžinice naručujući isključivo ćevape, u kratkom vremenu nije bilo mjesta za jetru ili džigericu, kojoj smo nekad tepali, idemo na džigu. Jedina konkurencija je bio burek u Bosni, to ni zadnji put nismo propustili, skoro da je isto tako dobar kao nekad, s možda za nas koji dugo tamo nismo bili, možda čak malo previše mesa. Svejedno vjerujem, da sam vidio da itko jede džigericu u Sarajevu, vjerojatno joj ne bih mogao odoljeti, na jelovnicima je. Došla su neka druga vremena i propaganda u korist ćevapa je učinila svoje.
U školi Corona glavna tema, al ne ono pivo. Pitam za glupost na letku o izbjegavanju kontakta s domaćim životinjama, dobivam odgovor da se to kopipejsta za sve zarazne bolesti.
16:05 | Komentari (13) | Print | ^ |

nedjelja, 23.02.2020.

Međunarodni riječki karneval 2020.



Ove godine je kalendar bio u pravom smislu međunarodni, ali vam to baš neću dokumentirati, došao sam prije samog početka i tad najviše fotkao, nije me zanimalo tko je od kuda, jedino ćete eventualno Indijce prepoznati, ja jesam. Inače sam po običaju išao u grad pješice, na autobusnom kolodvoru sam se mimoišao s velikom grupom talijanskih turista, nisam odmah skužio odakle dolazi, poslije čuo da je navodno dvoje u ovdašnjoj bolnici u karanteni zbog sumnje na coronu.
Naravno da se kod mene na blogu baš nećete nagledati maškaranih karnevalskih kola, kao ni zvončara koji tradicionalnu nastupaju s drugom polovicom sudionika, fotkama nikako nisam zadovoljan, al nit mi radi ni funkcija zoom, a i blic zeza, svejedno je moglo biti bolje, al sam žurio doma, uostalom na većini fotki možete provjeriti vrijeme objavljivanja. Kraljica karnevala mi je ovaj put bila zgodnija od prethodnica, stalno se smijala, i meni je pozirala kratko, al bljesnulo je, i to je jedina fotka koju sam obrisao, blic joj obrisao baš lice. Nema veze, kome je do kvalitete, ima još dva blog kroničara, koja su vjerojatno također snimali.
Sve u svemu nije bilo loše, posebno jer je učesnike služilo vrijeme dok sam bio dolje, bio je prekrasan sunčan dan.
p.s.
Preletio sam fotkama, vidim da jednu nisam smanjio, ni neću, previše je fotki da bih ponavljao svoj standardni blog postupak, a ima i onih važnijih od karnevala, koji čekaju svoj red za druženje.
16:15 | Komentari (11) | Print | ^ |

subota, 22.02.2020.

Poslije piknika



Jučer piknik u prirodi,Fužine uz jezero Bajer, danas se pak ne osjećam dobro, nije se noćas spavalo, a jutros sam rano izašao s Jinom i smrznuo se, tako da je drugarica sama išla na besplatni violinski koncert u podne u Guvernerovoj palači. Sad je nešto bolje jer je Jin izborio novu šetnju pa smo neko vrijeme guštali i na suncu u parku. Zabavljao sam se i drugim crnim mislima tako da mi je subota pokvarila vikend.
Iduću drugu subotu smo trebali ići na politički susret u talijansku Goricu, mi, Slovenci i oni, fućka mi se za politiku, bili smo već jednom tamo, lijepo mjesto i lijep dom u kojem se održava pa dobar ručak poslije, a kad mi diskusija postane nepodnošljiva uvijek imam drugara Jina kao izgovor za izaći van.
Međutim desio se eto prvi slučaj ove "Corone" baš tamo pa će sve vjerojatno biti otkazano. U diskusijama ionako slabo sudjelujem jer loše govorim engleski, pa zaista šteta.
13:49 | Komentari (10) | Print | ^ |

petak, 21.02.2020.

Ništa se ne može napraviti



Jutros sam išao u grad obaviti pet stvari, uspio sam jednu, naručiti dvije kartice tekućeg računa, to će me, kaže žena, koštati dodatnih 50 kuna. Čišćenje portuna plaćamo jednoj agenciji po 25 kuna mjesećno, problem je što ne šalju zadnje vrijeme račune, ali brzo šalju opomene, tako sam iziritiran išao ravno u direkciju, odnedavno se tamo ne može platiti, a danas mi nije mogla ni ispuniti uplatnicu jer im je kompjutorski sustav u kvaru, dobio sam ipak obećanje da će mi naknadno poslati uplatnice. Pokušao sam jučer instalirati ovu novu e iskaznicu, sve je išlo glatko dok mi nije tražilo umetanja tog nekog pametnog čitača. Drugarica veli da ga je ona dobila, al ga nije mogla jučer naći, ja sam danas odustao kad sam vidio da traže 60 kuna za njega, drugarica ga poslije našla, al sad ja više nemam živce. Inače pljoska mi jučer pukla, poplavila torbicu, idem danas tražiti gdje znam da se mogu nabaviti, cijene skočile oko tri puta, to valjda koriste situaciju s karnevalom i prijestolnicom kulture. Slabo više i fotkam, jer se ne mogu riješiti idiotskog auto modusa za blic pa pucam samo po suncu kad on pak ne želi sijevnuti iako ja znam da je kontra sunca najbolje s blicom.
Danas pak objašnjavamo inozemnim prijateljima, da i ta zvijezda koja će se postaviti nije crvena, sve lažnjak do lažnjaka, oni bi nam inače došli pomoći jer su čuli da su nacisti najavili demonstracije. Karneval će jedino valjda u nedjelju funkcionirati, to ovdje uvijek funkcionira.
13:25 | Komentari (10) | Print | ^ |

četvrtak, 20.02.2020.

Rođeni gubitnici



Ni ovaj put nismo uspjeli pobjediti. Problem s tim natjecanjima je što ja naprosto ne umijem motivirati učenike jer ih ni ja ne smatram važnim. Tako su moji uvijek vidno najopušteniji dok drugi redovito pobjeđuju.
Jučer mi mentori nismo dobili ni sendviče, to stvarno više nema smisla, kriteriji se sve više srozavaju, a za ovako kratke razdaljine nemamo pravo ni na pola dnevnice. Srećom u Konzumu je bio neki sir na akciji.
Inače i psa sam birao na sličan gubitnički način. Prvi sam došao, četvero je braće bilo u leglu, šetali su vani, dvojica su bili u društvu, treći dominantan, a Jin nekako tužan usamljen postrance. To mi je kao što znate bila jedna od najboljih odluka u životu.
Cura koja je na kraju osvojila treće mjesto u županiji u gimnazijskoj konkurenciji, je nakon prvog dijela, slušnog testa, htjela odustati, spriječilo ju je što sam to izričito zabranio, ajd barem sam nešto napravio.
Zanimljivo mi kako mi u Opatiji bolje ispadaju fotke iako ju ne volim, u Rijeci su definitivno zanimljivije cure i žene.
11:25 | Komentari (12) | Print | ^ |

srijeda, 19.02.2020.

Komšinica jeftine struje



Ponekad su nepodnošljivi tanki zidovi ovih novogradnji, pogotovo kad je ionako otežano spavanje glede događanja narednog dana. Tako je susjeda jutros već prije pet uključila veš mašinu i kod mene nije bilo govora o daljnjem spavanju, a zajedno smo se tuširali u 5.35. Drugarica je već više puta bila u iskušenju zvati policiju zbog histerije preko, muž je inače branitelj, a jednom sam saznao i da je spavala s jednim njegovim prijateljem, što je onda prouzročilo žestoku svađu.
Danas idem s dvoje učenika na županijsko natjecanje, nisam optimist, što reče u svojoj knjizi bivša blogerica, pobjeđuje onaj kojem je manje stalo, a ja sam loš trener, meni je uvijek stalo, a i dva uzastopna dana Opatije mi je malo previše.
Blogove obilazim valjda navečer.
07:15 | Komentari (11) | Print | ^ |

utorak, 18.02.2020.

Psuje se uvijek na hrvatskom



Završavam valjda serijal DDR, iz današnje perspektive mi nije ni jasno da su se stvari događale. Dobro pilo se, bili smo mladi i bogati, podsjećam da smo jednu zapadnu marku mijenjali za 10 istočnih, pilo se samo najbolje, ja kako su dame birale. Uglavnom raskinuo sam te 1984. s tom Daliom, Litvankom koja mi je bila najsimpatičnija, a danas fejs frendica, ona je bila već tad udana i nije nikako željela ići "skroz do kraja". Odmah se pojavila nova cura, Poljakinja Renata, kojoj je najsmješnije bilo kako mi Slaveni komuniciramo isključivo na njemačkom. Što je najbolje, ja nisam bio ni svjestan da smo postali par, naime tradicionalno slavenski, nakon prestanka veze, sam prilično popio, koketirao sam i s Talijankom Ritom, koja je pak imala priču da je Dalia divna, i ona, iako je slobodna, ne bi je mogla zamijeniti. Bio sam još toliko svoj javit se predavaču da sam jako bolestan i da sutra ne mogu doći na predavanja.
Tako sam se ja pijan skinuo i zaspao gol, ljeto je bilo, i u jednom momentu probudio, Renata je ušla u sobu, a ja baš nisam bio svjestan da smo par, čini mi se da sam sanjao Talijanku i bio barem u poluerekciji, pa sam počeo galamiti i psovati na čistom hrvatskom,pomalo i srpskom, kako se usuđuje, pa je izjurila, poslije mi je rekla da baš nikad nije mogla dobro pohvatati taj naglasak, kako govotrm njemački, al da je tu noć moj hrvatski savršeno razumila.
14:51 | Komentari (11) | Print | ^ |

ponedjeljak, 17.02.2020.

Eros golih leđa



Jedna od komedija koju na faksu baš i nisam razumio bila je "die Hose" (gaće) Carla Sternheima. Za vrijeme carske parade jednoj ženi su se odvezale i pale na pod gaće. Iako je brzo reagirala dvojica su likova to primjetila, naravno odmah se zaljubila. Muž koji je dotad bezuspješno pokušao iznajmiti stan odmah se snašao, dobio je dvojicu podstanara i udvostručio kućni budžet. Onda komediju nisam razumio jer smo tad živjeli u znatno slkobodnijim vremenima, barem što se seksa dotikava.
Spomenuo sam, čini mi se prekjučer, istočnonjemačke stipendije. Za prvu 1984 veže me više anegdota. Naime tad je prva dama DDR-a Margot Honecker u jednom dopisu podržala oslobađanje slobodnog tijela, odnosno golotinju u javnim ustanovama. Prvo što sam primjetio u međunarodnom domu u kojem smo bili smješteni da su već drugi dan bile skinute muškoženske oznake kupaonica s tuševima i veceima na katu. Ja sam se ispočetka pridržavao onog što sam upamtio, drugi baš i nisu, pa sam ubrzo primjetio da se uz mene tuširaju većinom cure, što mi onda nije predstavljao problem.
Cure bi u kupaonice uglavnom išle ogrnute ručnicima, muški baš ni to, pa sam se i sam prilagodio novom kodeksu.
Jučer smo opet bili na brdu iznad Rijeke, koliko odozgor naša filozofiranja djeluju smiješno. Gore mi je palo na pamet, dok sam pokušao snimiti jedna gola leđa kako sam ja, koji sam se uvijek žalio, ipak živio u sretnijim vremenima i kako bi Sternheim opet mogao postati aktualan.
11:33 | Komentari (12) | Print | ^ |

nedjelja, 16.02.2020.

Luka ima novu curu



Jučer smo opet odabrali Cont, ja sam igrao na sigurno, drugarica je riskirala, al je uspjela, kaže da je pizza bila izvrsna. Pommes im je sigurno najbolji u gradu, nažalost ja nisam ni uspio toliku količinu pojesti. Zbilja ne znam gdje se još može nabaviti tako dobar krumpir. Igrom slučaja smo prisustvovali i jako lijepim scenama, Luka, onaj s grafita ima novu curu, i to neku plavušu, a budući da mu mama prati ovaj blog, morao sam to ovjekovečiti, mada me sad fotić već dobrano zeza, nisam uspio snimiti ni jednu fotku tog silnog ljubljenja. Lijepi su dani, lijepo je jesti vani, uživamo.
p.s.
Zadnja fotka je iz serijala moje poznanice...
10:47 | Komentari (8) | Print | ^ |

subota, 15.02.2020.

Moć cenzora



1989. sam uživao u drugoj istočnonjemačkoj stipendiji. Odmah po dolasku mi se predstavio lik, da je on tu ideološki komesar, radi za državnu sigurnost, al izuzetno cijeni iskrenost, a i zanima ga što se to u toj Jugoslaviji događa. Rekao sam mu da sam deklarirani anarhist, da mi je najljepše razdoblje života svejedno bila prva DDR stipendija, da po Jugoslaviji divljaju nacionalkomunisti i ne sviđa mi se što sam odmah vidio među novinama koje nam se nude kao jutarnja literatura, beogradsku Politiku, ozloglašeno glasilo nacikomunista, Borba još i nekako može proći kao jugoslavensko glasilo. Drugi dan više Politike nije bilo na stolu. Drugi dan me tip odveo u kafić zatvorenog tipa. Upozorio me na koja mjesta u Leipzigu ne bih smio zbog nemira ići, zahvalio sam mu se na preporuci i naravno, tamo sam išao. Spominjem ga jer mi je zbilja uvjerljivo pričao, koliko mu je zadovoljstvo biti antikapitalistički cenzor. Hej, ljudi ne vide ni mogu procijeniti ono što si ti vidio.
Za post me inspirirao Zlatko Krilić, čitam njegovu knjigu o boravku u Havani, pa se ipak malo čudim, il ti je bilo dobro ili nije, meni je bilo super, zašto svi uvijek inzistiraju na nekom odmaku,, hej, u DDR-u je svugdje bila ta golotinja, meni bi samo to bilo dovoljno

p.s.
Ne bih se više kladio na preživljavanje gorskokotarske ljuljačke, pocrnilo ispod zaštite koja je prvu godinu dobro ispunila funkciju..

11:43 | Komentari (14) | Print | ^ |

petak, 14.02.2020.

Balada o zatvorenom prozoru



Moj pas i ja imamo ustaljeno vrijeme jutarnje šetnje.
On diktira put i obično svaki drugi dan mijenja.
Malo se to poremeti kad se kujice tjeraju, al uglavnom discipliniran je on.

Čitatelji bloga znaju moje mišljenje da je život precijenjen.
Navodno sam i ja teško dospio na svijet, možda i zato to ide tako.
Uglavnom raduje me kad me pas pažljivo probudi i odšetamo.

Na našem putu svaki drugi dan smo imali zanimljivu ženu.
Upalila bi svjetlo, otvorila širom prozore i vježbala.
U pidžami koju je svakodnevno mijenjala.

Na kraju bi otšetala do vrata, ugasila svjetlo
skinula se u donje rublje i izašla iz sobe.
Bio sam uvjeren da će se jednom skinuti do kraja.

Te cure od tridesetak godina misle da su centar svemira.
Istina dalo se primjetiti da su joj skladne dupe i tijelo
al takvih je po svijetu na milijune.

Pogađate već dva tjedna se prozor ne otvara.
Nismo dočekali konačno razgolićavanje.
Nećemo očito dočekati rješavanje zagonetke.

Ajd barem se izgleda vraćam svom životu...

p.s.
Sirnica je sve bolja, nevezano uz ovo napisano!
11:52 | Komentari (18) | Print | ^ |

srijeda, 12.02.2020.

Rea i Luka nisu više zajedno



Ne mogu se prilagoditi na normalan život, al eto, nešto razmišljam, pa dalo bi se to pretumbati u glavi, dva dana maksimalno raditi, a ostale jedan do dva sata plus administracija. Najbolje kobasice u gradu, uvijek drukčije, ima Mornar na rivi. I rižoti su, kaže drugarica, dobri, a i s konobarom smo se popričali, kaže, prilično dugo vas nije bilo ;) Sutra radim cijeli dan, pitanje hoćete li dobiti post!
13:26 | Komentari (14) | Print | ^ |

utorak, 11.02.2020.

Intermezzo



Ha, nakon jučerašnjih 7 sati uz jednu rupu danas imam jedan sat i ništa ne stignem. U knjižnici sam posudio "Portret Che Guevare" našeg Zlatka Krilića, koji je duže vremena živio na Kubi, pa ću malo prekinuti čitanje naše Mece, Kuba me baš intrigira. Jučer su mi stizali vapaji iz razreda vezani za novi, istina privremeni raspored, odgovarao sam da se ovaj tjedan strpe, bit će bolje idući, neće biti neopravdanih i nitko ne treba čekati pet sati na još jedan. Velika smo škola, novi satničar se malo zaigrao, al dobro, roditelje sam smirio, vjeruju mi, kad bih si ja barem toliko vjerovao.
Lijep sunčan dan je vani.
14:29 | Komentari (14) | Print | ^ |

ponedjeljak, 10.02.2020.

Zvončarsko blogerska rapsodija



Svi koji me već dobro znate, znate i da ne štujem naročito tradiciju, te da nisam poklonik buke, osim kod autentične punk muzike ili klasike Wagnerovog tipa. Ipak drugaricu je zaintrigirao ovaj događaj od jučer, jazz glazbenik dirigira zvončarima iz više država Europe, navodno je bilo super, Jin i ja smo od buke pobjegli u jako daleko parkirani auto.
Inače je sve u svemu bilo zanimljivo. Prvo me jedna gospođa prepoznala kao blogera i bila razočarana jer eto, nisam nju snimio, a kao pitanje je prestiža damama osvanuti na mom blogu. Onda sam čuo usklik "Profesore", ne nije bila bivša učenica, blogerica Oda životu je završila u mom zagrljaju i pusama, kaže što ćeš ti u mom kraju. Viš nekog zadovoljstva od tog bloganja. Predstavila me svom društvu kao neku slavnu osobu, a eto, ona je među top blogerima, ja nisam.
Meni osim tih susreta najljepši dio jučer, našli smo birtiju koja radi,doduše samo do 14, al prilično udaljenu od buke. Tu smo i dogovorili da Jin i ja bježimo prema autu, dok Dolores i drugarica slušaju tu, kako je najavljeno, veličanstvenu zvončarsku simfoniju.
09:33 | Komentari (16) | Print | ^ |

nedjelja, 09.02.2020.

Isplakao "Grešku"



Rijetko pustim suzu, jako sam plakao samo u antologijskim scenama "Društva mrtvih pjesnika", na sprovodima npr. nikad. Eto sad se dogodilo čitajući knjigu naše blogerice AneM ili Mecabg, kako je tko zna. Imam zamjerku naravno, uvijek ja imam zamjerke, samo dva glavna lika potpuno su izgrađena, recimo u Franzenovoj slobodi ih je pregršt. Knjiga "Greška" Mirjane Hniličke je svejedno izvrsna, raduje me napisati, glede "domaće" literature, skoro da nisam nešto bolje pročitao nakon "Bolje polovnjače" Sivie Šesto, isto naše dugogodišnje blogerice, znači ima nas koji zbilja znamo pisati. Uzalud ćete u ovoj knjizi tražiti Mecubg, blogericu koja nas poput Eura razveseljava, knjiga je jako ozbiljna, opisi Rijeke npr. autentični, obradovalo me npr. parkiranje kod Sušačke gimnazije na kojoj sam dugo radio, ma sve, baš sve, osim one primjedbe plus pet. Meco, još jednom hvala, kažu da je plakanje zdravo, a Dejan ti je baš ispao super lik.
10:11 | Komentari (7) | Print | ^ |

subota, 08.02.2020.

Kiseli krastavci



Jučer smo za popodnevni izlazak odabrali ZTC, zapadni trgovački centar, drugarica je odabrala, a ja iz prozaičnog razloga odmah prihvatio, Jin ujutro nije obavio veliku nuždu, a na travi pred crkvom ispred trgovačkog centra uvijek obavi. Paše mu valjda taj mir. Ja sam dobio nove slušalice za laptop, sad mi neke stvari djeluju bolje, a neke neslušljive, stare slušalice su već dosta trokirale, jednom sam nadobudno krenuo poslušati webinar naše ministrice, no ništa se nije ni zvučno razumilo, spasile me slušalice slušanja propagande. Inače jučer sam se najprije dobro iživcirao, naime imamo novog satničara i satnicu za drugi tjedan, međutim kad sam malo bolje promislio i čuo se s njim, te čuo da su svi ogorčeni, mislim jebe mi se. Utorak imam jedan sat, srijedu dva, sva mi je satnica nabijena u ponedjeljak i četvrtak uz neizbježne rupe, al dobro, iako nikako kvalitetno ne mogu ni sanjati o odrađivanju sedam sati uz rupu, tri praktično slobodna dana su okej, nije na meni razmišljati o stvarima o kojima ne odlučujem, barem za blok sate ne mijenjam učionicu kako je bilo prije. Problem je što drugi nisu tako pragmatični i moglo bi biti svakakvog nezadovoljstva, on tvrdi da je prilagođavao satnicu učenicima pa sam mu proslijedio mail svoje predstavnice razreda koja misli da to baš tako neće ići.
Zadnjih dana za doručak, otkako je drugarica bacila u smeće jedan smrdljivi, na koji sam zaboravio, za doručak jedem samo sireve i kisele krastavce, one male kvalitetne. U Berlinu sam davnih godina upoznao jednog ruskog akademskog glazbenika, koji je tamo zarađivao svirajući u podzemnoj, zvao me jednom, želi me počastiti. Ja sam razmišljajući, volim odgonetati prije, mislio, kupio je Whiskey, ok ja ne pijem to piće, al izdržat ću jednu večer, no on je ponosno uz nešto hrane iznio kisele krastavce, saznao sam da ih u SSSr-u nije bilo. Iako se neke moje pratilice ljute, opet ću završiti s fotkom instagram frendice, zavidim na klimi trenutno tamo i balkonu kojeg nemam.
10:29 | Komentari (9) | Print | ^ |

petak, 07.02.2020.

Radovi naši svagdanji



Ajmo odraditi još jedan blogodan.Još jednom, smetalo mi par stvari na otvaranju Rijeke kao prijestolnice kulture, Paraf, onaj prvi, je bio znatno jači bend od leta3, a ovi su, zahvaljujući njihovom članu pročelniku, bili u glavnim ulogama. Primjedbe onog Prosperova koji je sad, negdje prije desetak godina, postao desničar, čujem, akademik u emisiji, su neozbiljne kao većina naših akademika. Svi su kao i ja tražili tu Nemanjinu zvijezdu na neboderu, koju su i kandidati za predsjednika državotvorne stranke popljuvali, nema je, eventualno čujem, trećeg maja će je staviti.Današnje fotke su promašene fotke, ne snima mi odmah moj fotić od tristo kuna pa recimo nema plavokose dame koja je trebala biti na prvoj fotki...
21:05 | Komentari (10) | Print | ^ |

četvrtak, 06.02.2020.

Stigla penzija



Jučer drugarici stigla penzija, nikako mi ne paše riječ mirovina, jer tko još s njom može miran biti pa smo se tradicionalno uputili u nabavku u Kaufland. To mi je još najsimpatičniji trgovački lanac, između ostalog Jin i ja imamo zadovoljavajući prostor za šetnju dok čekamo drugaricu, a i lijep je pogled. Jedino mi nije jasno, nama više alkosa koji su meni bili dio folklora i sjedili na betonskim stepenicama, jel netko poduzeo akciju uklanjanja ili su se iz nekog razloga sami makli, s njima je uvijek bila jedna odvezana kujica s kojom se Jin lijepo družio.
Za maturalac zasad stigla samo jedna ponuda, agencija Alga, kad sam guglao sledio sam se, za ponadati se da danas sutra stigne još neka ponuda, da pošta poslovično kasni, što u slučaju Mecine knjige nije bio slučaj. Počeo sam čitati njenu "Grešku", početak obećava, da nemam obveza pročitao bih ja to u dahu, već sam došao i do spominjanja Rijeke. Odobrena mi pratnja natjecatelja za županijsko 19.2. u Opatiju, ali naravno, zahvaljujući glupim pravilnicima, bez dnevnica jer je, kao preblizu.
Super su mi bijele kobasice, posebno otkako smo ih naučili kuhati, pustiti da zakipi, a onda ih desetak minuta držati u toj vodi.
10:24 | Komentari (10) | Print | ^ |

srijeda, 05.02.2020.

Opatija, Lou, Mecabg...



U Opatiji smo bili, gradu koji mi je kao Venecija Thomasa Manna bio simbol za umiranje, pisao sam ovdje o tome. Snimao nasumce, ne volim Opatiju, mada postovi ispadnu dobri.
Jutros velika radost, dočekale me knjige naše Mecebg,lijep dan. Sad na internetu film o Lou Andreas Salome, ženi koju su obožavali najveći umovi prošlog stoljeća, a navodno, prva se usudila odjenuti u hlače.
21:10 | Komentari (14) | Print | ^ |

utorak, 04.02.2020.

Sabajle s dnevnikom



Jutros od 5 na nogama, Jin nije shvatio izvanrednu situaciju, pa smo tek sad, kad sam se vratio pokisli vani, ali i sve obavili, očito se trpilo. Meni našli u dnevniku od 2014. da nije riješena administracija, svi oni silni postoci, za koje stvarno ne znam kome bi mogli zatrebati i koristiti, nisam sam, ima nas više, al eto, ja sam to jutros obavio, dok su učenici, netko vježbao za županijsko iz njemačkog, većina pak za današnji kontrolni iz kemije, a jedna učenica se sama ponudila za računanje mojih postotaka. Potpuno sam izašao iz štosa pisanja rukom, greška za greškom, već dvije godine su e dnevnici i pisaljke mi u stvari praktično više ne trebaju. Ipak svake godine dobivamo i njih i korektore, tako da sad u ormariću imam četiri korektora, danas kad su trebali, po teoriji vjerojatnoće, prva tri naravno nisu htjela brisati. Obavio i to, primjetio nešto zanimljivo, sad kad računala bez muke računaju postotke, većinu onih glupih se uopće ne traži u e dnevniku.
Danas kiši i mračan je dan, nisam ni pokušao fotkati, popodne idemo u Opatiju. Slijedom toga gledam što bih mogao uzeti s instagrama od jučer, ovaj put biram zanimljiv hladnjak.
12:57 | Komentari (12) | Print | ^ |

ponedjeljak, 03.02.2020.

Ručak u "Contu"



Prije par godina je legendarna slastičarna hotela Continental promijenila vlasnika i postala pivnica, tako to ide u kapitalizmu kojeg većina super blogera ili kak se već zovu, toliko obožava. Ne da mi se provjeravati jer mi je prije škole pojelo jedan post. Na osnovu preporuka smo jučer išli tamo na ručak i bilo je što je bilo. Hrani nema zamjerke, krumpir izvrstan, umak od tartufa također, o ambijentu nešto kasnije. Jin i ja zadovoljni svojim kobasicama, drugarica prezadovoljna tartufima. Ipak, išao sam provjeravati, nešto mi sumnjivo oko računa, konobarica se ispričava, stari kod je upisala, 25 kuna su tartufi kojih je i bilo, ne 30. Međutim i ta lepinjica baš ne vrijedi 10 kuna, al u Hrvatskoj smo, hrana odlična za nas.
Ovdje glavna tema i dalje otvaranje prekjučer, hejteri u zbornici su došli na svoje, netko je snimio u kafiću muzeja suvremene umjetnosti kako se ore cajke, zbilja sramota, ja još ne mogu vjerovati.
17:01 | Komentari (10) | Print | ^ |

nedjelja, 02.02.2020.

Prijestolnica subkulture



Ipak smo odlučili prošetati našom prijestolnicom, ipak prije glavnog dijela programa otvorenja, za koje smo pretpostavili s pravom da će biti prevelik zvučni i svjetlosni udar koji je pametnije pratiti s kauča, odnosno meni s lopte. Išlo nas je, drugarica je spretno našla parkirno mjesto u samom centru. Zatim smo naletili na dragu prijateljicu Ivanu, to su stvari zbog kojih se ovakvi izlasci isplate. Ona je bila ispred šatora u kojem je svirao jazz, informirala nas da svira Majstorović, ono prezime est omen. Pričala je i o izvrsnoj antitureističkoj turi koju je prošla, prvakinje HNK Lopatić i Smoje su izvodile predstavu u turističkom autobusu koji je vozio po manje poznatim destinacijama, sita se nasmijala. Nastavili smo prema strogom centru, ovaj put oslobođenom od automobila, autobus parkiran preko ceste. Mislili smo da je to dobra ideja, ne moraju ljudi stražariti, al sam poslije čuo da je to i prevencija od terorističkih napada kamionom, uobičajenih prošlih godina na Zapadu. U gradu sam saznao da su Izet&Borgie koji su svirali prerano u 15 definitivno trenutno najbolji rock bend u našoj deželi, jbga. Cijeli grad je živio, svugdje neka glazba, Rijeka je ovaj put stvarno tekla.
Čuo sam za incident kod sporne zastave, cura se izgalamila na nekog starijeg lika koji je valjda pokušao to isprejati, tip naglavačke pobjegao. Zanimljivo da nikog ne smeta nacistička zastava Slobodne države Rijeka.
Stigli smo doma na prijenos glavnog dijela programa, meni jedino smetalo što ga je vodio po mom ukusu najantipatičniji hrvatski rocker, mišljenje mi se podebljalo kad je prije par godina njegov nevezan pas u centru napao mog, ja sam bacio uzicu i njegov je onda bježao. Ako to izuzmemo program je bio odličan. Drugarica je poslije još jednom otišla u grad, spava, ne znam jel pokušala dočekati Parafe.
11:54 | Komentari (16) | Print | ^ |

subota, 01.02.2020.

Meditacija u kulturnoj prijestolnici



Kiši od ranog jutra i magla u daljini. Jin se pak u jutarnjoj šetnji zakopao u blizini haustora i meditira. Samo je u jednom momentu odlučno ustao, prošetao par koraka i obavio sve najvažnije potrebe, osim ljubavi.
Tako sam i ja bio prisiljen na meditacije po ogavnom vremenu. Prvo sam se, nakon što mi je Mecabg obećala divan dar, prisjećao blogerica koje su mi darivale knjige i njihovih nickova. Tu su između ostalih bile Uranova pikulica, lajava kuja Skaska, sad vjerojatno najproduktivnija hrvatska književnica, halterica, poni i heroine u jednoj osobi, koja je bila jedno ljeto u Berlinu u komuni s nama, te smo zajedno i jednu novu dočekali, poslije je promijenila partnera i razbolila se, tko zna kako je sad. Najduže sam u sebi kuhao jer se nisam mogao sjetiti nicka Anđelke Korčulanić, kao što vidite, nisam se sjetio, asocira me samo na plavo, jbga. Ima tu još knjiga, npr. jedne koja me jedna poslije naljutila, no nisu bile iščekivane poštom.
Ljut sam i zbog bogatog programa koji nije mislio na nas starije, naime Izet, frontmen legendarnih Avlijanera, sa svojim novim bendom nastupa u 15 na čajnom trgu, u 17 nakon njih je na istom trgu bend koji zanima moju školsku psihologicu, a njoj prilično vjerujem, u 23.30 nastupa Paraf. Ja ih ni teoretski ne mogu dočekati jer će u glavnoj predstavi biti izuzetno jaka buka, i gledateljima se dijele besplatna zvona, a i najavljeni su kao fenomenalni svjetlosni efekti, znači nema šanse da tu budemo Jin i ja, inače gradski prijevoz je besplatan za sve, samo ne pse, nemamo mi Bandića.
12:14 | Komentari (8) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

11. 08.