Marketing
Moć cenzora
1989. sam uživao u drugoj istočnonjemačkoj stipendiji. Odmah po dolasku mi se predstavio lik, da je on tu ideološki komesar, radi za državnu sigurnost, al izuzetno cijeni iskrenost, a i zanima ga što se to u toj Jugoslaviji događa. Rekao sam mu da sam deklarirani anarhist, da mi je najljepše razdoblje života svejedno bila prva DDR stipendija, da po Jugoslaviji divljaju nacionalkomunisti i ne sviđa mi se što sam odmah vidio među novinama koje nam se nude kao jutarnja literatura, beogradsku Politiku, ozloglašeno glasilo nacikomunista, Borba još i nekako može proći kao jugoslavensko glasilo. Drugi dan više Politike nije bilo na stolu. Drugi dan me tip odveo u kafić zatvorenog tipa. Upozorio me na koja mjesta u Leipzigu ne bih smio zbog nemira ići, zahvalio sam mu se na preporuci i naravno, tamo sam išao. Spominjem ga jer mi je zbilja uvjerljivo pričao, koliko mu je zadovoljstvo biti antikapitalistički cenzor. Hej, ljudi ne vide ni mogu procijeniti ono što si ti vidio.
Za post me inspirirao Zlatko Krilić, čitam njegovu knjigu o boravku u Havani, pa se ipak malo čudim, il ti je bilo dobro ili nije, meni je bilo super, zašto svi uvijek inzistiraju na nekom odmaku,, hej, u DDR-u je svugdje bila ta golotinja, meni bi samo to bilo dovoljno
p.s.
Ne bih se više kladio na preživljavanje gorskokotarske ljuljačke, pocrnilo ispod zaštite koja je prvu godinu dobro ispunila funkciju..
Post je objavljen 15.02.2020. u 11:43 sati.