Usprkos svemu (neizvjesnoj situaciji na radnom mjestu, pitajboga što će biti iduće godine, kakva će biti situacija, hoće li nam o sudbini odlučivati politkomesari ili popovi) putujem ujutro dok još mogu u grad svog izbora odjebati par tjedana paučinasti ljepljivi provincijski zrak, nek je još tisuću puta naše more najljepše na svijetu. Ne znam kako će šljakati internet na mom Prenzelu pa za svaki slučaj ostavljam malo hrane na blogu, najdražu mi pjevaljku kao glazbenu podlogu i poneku dosad neuvrštenu fotku, sigurno ima razloga zašto sam baš u tom trenu okinuo fotićem, vjerujem sebi mada sam sve zaboravljiviji što u Hrvatskoj uopće ne mora više biti loše.

Zanimljiva izložba u Krku, tek toliko da ne ostane neprimjećena, zadnje dvije fotke su moje i simboliziraju nas koji promatramo život koji neki drugi kao žive.
Još nemam potvrđen stan u Berlinu, a na put bih trebao kao sutra.

Kak bi lijepo bilo da nas nema, dosadnih fotografa, koji se ne zadovoljamo mrtvom prirodom. Sve bi bilo normalno, idilično i mogli bi djeci ni od čega ometani graditi kule od života kakav on nije.

Umire mi generacija. Što reći, uglavnom promašeni likovi rasuti po svijetu, makli se od rata ili poslije rata, sjebana generacija. Makar ovi uz mene. Neki se bore. Nešto razmišljaš jebeš to što su ove nadživjeli. Ništa se iza nas neće brojati, pojedinci su samo vještiji u umijeću odgađanja smrti.
Ma u stvari svoje snove smo ostvarili, ništa nismo ni željeli, a i to je stalno ugrožavano.

Izdvojit se od svega, uživati osobnu depresiju, trenuci kad vidiš da ideali koje si posvojio ničice padaju...

Još uvijek sam ogorčen harangom medijskih govana koji su kao jedan od glavnih krimena jednom sucu prikačili fotografiranje u slobodno vrijeme mladih djevojaka, i to zamislite, ni obnažene nisu, koji perverznjak, još više nesuvislom i političkom obranom kolege od strane sudačkih predstavnika, tako da nemam živce za kratke osvrte. Daleko od toga da bih ja očekivao bilo kakvu zaštitu svojih sindikalnih kolega, to je isto kao da praviš razliku SDP-HDZ, pa više otkaza pušimo za "radničke" vlasti, toliko naivan nisam. Još Bernhard je ustvrdio da smrde govna koje god boje bila.
Je li to što volim snimati i kosooke plus ili minus, koliko stare ostavljam budaletima da odgonetaju, ili i to ovisi u kojem se političkom trenutku nalazimo ?

Ha, ha, glavni krimen suca koji se suprotstavio vladajućim moćnicima da u slobodno vrijeme fotografira mlade djevojke i to se u javnim glasilima uzima kao ozbiljan argument u uništenju nečije profesionalne karijere.
Ne brinite, narod puši, eno se i na pijaci priča.
Imam problema s nalaženjem stana ovog ljeta u Berlinu, a nužno bi bilo malo odmorit se od sve suludijeg javnog govora i djelovanja na ovom prostoru.
Teobalda, napiši i meni kako gnjaviš posjetitelje bloga s muzikom koju ne mogu isključiti, baš bih stavio "The End" od Doorsa, ma jasno da ne gnjaviš, al potencijalno možeš

Moj Jin je obavio PR zadatak za piratsku stranku, uputio je kujicu poznate novinarke u tajne umijeća ljubavi (fotke nisu za javnost) dok je Pan drugi pas pirat ovaj put bio pasji delegat na piratskom sastanku. Kad sam došao atmosfera uopće nije bila napeta, ili možda malo i jest, ah ta značenja riječi, cure su nam se ponovile u tetovaže, svježa krv je opet tu naravno ako je okoštao mehanizam, trenutno nenazočan na ovom prostoru prihvati.

Danas sam zadovoljan modnim vriskovima i aparat je relativno poslušan bio, šetao sam se rasteretiti tegobe još jedne vršnjačke smrti i ide to dok ide, zanimljive zamišljenosti i nehajne stražnjice razvedre dan, jebeš fakte, jebeš činjenice.

Počelo je otkucavanje godišnjeg, dva prva pokušaja nalaženja stana u Berlinu neuspjela, druženje s praškim filmašima koji su preko Latvije, još jedna država na popisu gostiju mog potkrovlja, stigli malo i do Rijeke, promatraju na kompu album mojih fotki s Galeba, trebalo bi iskoristiti trenutak dok je to betonsko zdanje tu za snimiti sekvencu budućeg filma, ciljna racionalnost, nazvala bi to Agnes Heller koju jučer opet pomalo čitah, ciljna racionalnost koju današnje drušrtvo veliča, a preziremo mi koji se ravnamo po vrijednosnoj racionalnosti, bla, bla, bla

U roku od desetak minuta odnosno dva moja prolaza nitko ga nije zgazio. Jedna djevojčica ga pokušala hraniti ali je nisam snimio zbog kršćanskih manijaka koji me imaju na zubu. Moda uglavnom razočaravajuća tako da vjerojatno neće biti ni zadovoljna kolatelarna žrtva mog današnjeg snimanja vidljiva na jednoj fotki inače blogovoliteljica koja mi se javila, kaže da je pomislila, pa neće valjda mene snimati

Imao sam sreću da su naši pirati inicirali sastanak sa stranim piratima prisutnim na konferenciji u 15 sati na brodu Galeb ono kad je u gradu pakao. Dogodilo se očekivano, kasnilo se nešto više od 30 minuta što je zamislite islandskim parlamentarcima koji su se pojavili u najjačem sastavu bilo nerazumljivo. Odlično mi je to došlo jer sam mogao istražiti unutrašnjost broda, koji je u stvari bio jedina prava atrakcija ove netransparentne i skupe manifestacije, naravno nije bilo loše, druženja su bila izuzetno poticajna i zanimljiva i mi u godinama se još oporavljamo od nedovoljno spavanja.

Zanimljiva druženja pa čak i sastanci, svi pa i ja su došli na svoje, mnogo zanimljivih uvida, a i podataka, bilo je tu i istaknutih i velikih aktivista. Tko otkrije sarkazam koji mi je u jednom trenutku jučer predbačen nek ga slobodno ponovo pokrije, umoran je i sigurno će odmah ponovo zaspati.

Više nisam siguran da uvijek sa svakim treba pokušavati razgovarati, posebno je smiješno nadmudrivanje s onima koji iskušavaju svoju spretnost u prakticiranju raznih tehnika manipulacije. Ipak nijedan dan nije izgubljen,uvijek se nađe nešto što će ga uljepšati.

Na brodu luđaka prvi predavač je bio suosnivač cyberpunka Bruce Sterling praćen družicom Jasminom Tešanović. S temom svog dosadnog predavanja ispunjenog sexom i cocainom ogolio je do kraja ovu trodnevnu manifestaciju. Izbor talijanskog avanturista povijesnog okupatora Rijeke i preteče fašizma za čijeg vremena se u Rijeci šmrkao najbolji cocaine, a poznato je da je dotični prije svoje groteskne vojne avanture zbog dugova bježao iz države u državu bio je pun pogodak. Jebalo se njega za novac i gospodarstvo, za elitne zabave će se uvijek naći.
Bruce je karizmatičan, nisam znao kako izgleda al sam ga snimio u hrpi ljudi, svejedno me zanima koliko je od 500 000 kuna budžeta ove dvonoćne manifestacije on dobio za svoje klasično rock and roll predavanje, moramo se razumjeti, meni je melem kad vidim ljude koji znaju uživati u životu, a on je očito jedan od njih, nažalost mislim da je sigurno stavio manje u džep od potpuno netransparentnih domaćina.
Ovakvi festivali moraju uspjeti, atmosferu stvaraju izlagači i posjetitelji, a oni su dobrim dijelom vanserijski. Ipak raji treba dodatnih igara, što je siromašnija više je zanima tijek novca.
p.s.
Još jednom se zahvaljujemo srpskim kolegama na akreditacijama za riječke pirate mada su i hrvatski kao u širem organizacionom odboru.

I ti kao i ja pamtiš bolje dane, ni ti kao ni ja nisi mogao birati suvremenike, posjetitelje i naučnike, uz genijalce gadove i ološ, i ti kao i ja pokušavaš se prilagoditi duhu vremena kuraba i pokondirenih tikvi, prevrtljivaca i dvoličnika.
Rijeka je domaćin Share konferencije i festivala nazvanog "Republika" od večeras zaključno sa subotom. Prije blog osvrta želim malo osjetiti atmosferu i razgovarati s nekim ljudima, do sad sam u internim krugovima izražavao nezadovoljstvo s posvemašnjom netransparentnošću i ponašanjem vladalaca iz grada i koordinatora iz svoje stranke upetljanih u organizaciju festivala, danas sam razgovarao s direktorom Sharea (mornar sa slike), ko i obično izgleda da su problem provincijski moćnici, a ne oni kao s vizijom (radili su i Exit) al otom potom.
Uživajte u atmosferi broda nezagađenog ljudima i oko njega, volim zadah prohujalih diktatura, patinu koju bi trebali provjetriti navodni vjesnici dvadesetprvog stoljeća, računalni znalci. Na Titovim Brijunima sam bio zaposlen čitav jedan dan, nakon prve grupe njemačkih turista dobio sam svojevremeno otkaz, a eto, sad na zalasku karijere uspjeh pljunuti i s Titovog broda.

Volim igrati sa slabijim igračima, to nije uobičajeno jer je uvriježeno mišljenje da vodi nazadovanju, meni je pak zanimljivo promatrati kako vjeruju da me mogu ne samo pobijediti nego i dokrajčiti i skoro zavidim tim barabama na strasti koju odavno, valjda od pada berlinskog zida ne osjećam u tim igrama. Svi su uvjereni sad kad mi se nanosi zlo da sam dobar po prirodi i nisam zlopamtilo ako budem u prilici uzvratiti. Vjerojatno nisam, a ako i budem neće me to dirati, odavno me samo iskrenost zanima i nedostatak iste malo rastužuje, vježbom ću valjda i to svladati.

Borba za javnost i borba za privatnost se nadopunjavaju. Državni mehanizam i javne organizacije trebaju biti do kraja ogoljeni i izloženi očima javnosti, izuzeci moraju biti ono što sama riječ govori, vratiti dostojanstvo riječima je važna filološka misija. Potrebno je da je pojedinac zaštićen od istraživačkog nasilja državnog aparata osim osnovane sumnje zbog koje bi trebalo odgovarati ako je ipak bila neosnovana.
Javno mjesto je javno mjesto i za oblik pojavnosti na njemu pojedinac snosi moralnu odgovornost osim ako je drukčije propisano zakonom. Normalno da nije isto obnažiti se u parku u Berlinu ili u Gospiću ili Riadu. U državama kojima je more javno dobro ne postoji nepovredivost privatne svojine kao npr. u Lošinju, štoviše ako dođe do incidenta stradat će vjerojatno onaj koji je mislio da brani svoje.
Na javnoj površini je dopušteno privatno snimanje, a ograničeno državnim službama i privatnim firmama osim u državama poput Hrvatske u kojoj pravila vuku na drugu bandu.
Trg je od pamtivjeka simbol slobode i drskosti i tu ne smije biti popuštanja fundamentalistima iz partija i religioznih organizacija. Čak i jedna njemačka piratica i to jako omiljena (slatka je na prvi pogled, slušno hendikepirana i bori se za prava na bilo koji način ugroženih osoba) žalila se na twitteru da joj tip bulji u noge u ultra minici koju je eto baš taj dan odlučila obući da bi se dobro osjećala, označila je to seksizmom, ja sam komentirao da se u moje vrijeme to nazivalo prirodnim, ne baš buljiti ali recimo tako "stručno odmjeriti"

Puši se velika lova, pratim, ne može se ništa napraviti. Čak se hvale sa svojom krađom jer im ne može nitko ništa, a oni moraju i tako dokazati nadmoć. S druge strane nedostaju naturističke plaže, ograđuje se more, bez gaća se nećeš moći ni kupati.

Danas sam planirao nemoguću misiju, probati u devet ujutro propješačiti što veći dio Rijeka počev od Pećina krečući se koliko je to moguće uz more. Katastrofa, svugdje prepreke, a najgore su prepreke u vidu velikih ograda sa zarđalim bravama koje se očito samo s dinamitom mogu otključati. Užasno mučno, neke ograde se mogu uz izvjesni rizik zaobići i dospiješ na teritorij o kojem nitko ne brine, najbolje je bilo kad sam na jednom mjestu skliznuo i gotovo pao na dobro skrivenu plažu, i vidi vraga, omeo tamo u zabavi jedan dobro skriveni par. U jednom momentu sam shvatio da je vrag odnio šalu i popeo se preko privatnih prosvjeda na cestu nešto prije hotela Jadran. Svugdje su oznake za oštre pse al ovaj put srećom psa nisam vidio.
Hotel Jadran je meni sad jako lijep hotel izrazito povoljno smješten, tik uz more. Na hotelskoj plaži sad već nešto prije polne jedna gošća kojoj zbilja ništa ne fali osim nepozvanog fotografa koji iza ograde zumira. Tako se već da, meni ne bi falilo nikakvo Zrće.
Doma radim kasni dotučak uz bolesnog prosvjednika koji štrajka glađu zbog uskraćivanja jaja. Ipak dok mu se dupe ne oporavi, a dobro je stradalo zbog njegovog toleriranog gurmanluka, vlast je neumoljiva. Samo pseća hrana, ona zdrava i malo pasjeg života, valja nam se svima navikavati da će biti sve gore.

Samo jednu pamtim neugodnu situaciju zbog skrivenog snimanja, mnogo su gori nezanimljivi samoljupci izraženog ego tripa. Uspjevaju kao što i vladajući političari uspjevaju u svima nama ubiti bilo kakvu volju za glasovanjem, naravno osim vojnicima svojih partija. Više se ne usudim kao ranije pregledati fotografije u busu, objektiv iskoči poput ne znam čega i uzbudi babu što sjedi naspram mene, već dva puta se dogodilo zadnjih dana, ne može shvatiti da joj neću izbaciti jadnoj pod nos fotić ako zbilja želim fotkati. I zbilja mi to nije nikakav izazov a eto vrag mi ne da mira, a jadan sam, sve ljeniji, sve manje volje, sve manje čitam, ono postavljaš si pitanje, zašto, za koga i cenzuriraš i vlastiti autoportret.

U najstrašnijoj od svih država imate izbor između crvenih i crnih svinja, zborio je Bernhard o Austriji, kod nas je još gore, figure koje su prigrlile nešto moći su bezlične i beskarakterne, ne može ih se ni svinjama nazivati. Smrdi hrvatska kloaka, sve svježe i vrijedno kamionima odlazi u bolji svijet koji više ni granicom nije odvojen no i tamo samo za restaurante. Dok se još može priuštiti dobro jelo, uskoro mi prijeti dvostruko manji budžet, fotkam, birokrati slažu otkaze, popovi se bave pederima, svatko ima svoje zadovoljstvo.

Nikad ne znaš što ti dan nosi, jučerašnji je počeo idilično čišćenjem terase lokalnog kafića pol sata prije otvaranja. Odlazak na porciju igli kod svog Koreanca dok si to još mogu priuštiti i povratak neizbježnim Korzom. Marin Miočić Stošić, savjest ovog grada opet demonstrira i opet neke bijedne valjda sedamdesetogodišnje kreature dobacuju, svi ste vi komunjare. U Njemačkoj se razvila diskusija o tkz. whistleblowerima, otpadnicima koji otkrivaju skandalozno maćehinsko ponašanje državnih službi koje nemaju povjerenja u svoje podanike pa ih pod krinkom borbe protiv terorizma prisluškuju i po veceima, demokršćani su skandalizirani jer ti zviždači, umjesto da za nezakonito ponašanje obavijeste nadležne službe (i eventualno usputno netragom nestanu) koje isto to ponašanje čine, idu uznemiravati javnost.
Demonstrantu je jučer dok sam s njim razgovarao prišao gospodin za kojeg sam poslije čuo da često šalje pretstavke i bori se protiv nezakonitosti unutar sustava i ispričao nam o prodaji koncesije na pristup moru Rusima u Lošinju župana u odlasku Vujića i drskom ponašanju novih vlasnika nekad našeg lijepog plavog Jadrana.
Vratio sam se s gorkim osjećajem i izveo Jina u šetnju, slikao ga s nekim čudnim osjećajem da bi par minuta kasnije došlo do žestokog okršaja s psom znakovitog imena Gandi, većeg i jačeg ali mlađeg i neiskusnijeg od Jina, epilog, gazda drugog psa je završio u hitnoj, dobio tetanus i omotan je, mene je mirotvorac ugrizao, liječio se rakijom, Jin je na kraju jedini iz svega izašao neozlijeđen ali vidno uznemiren iako je vrlo brzo u okršaju završio na leđima ali ne prestajući žestoko gristi i onda se sve stišalo, malo se jutros teoretiziralo da je pse trebalo politi vodom (koje naravno nigdje nije bilo) i život ide dalje, svi su uredno obavili jutarnje nužde, do jedne nove prilike, kad će mirni psi opet podivljati, ili neki domoroci koji će se poželjeti okupati, baš u onom dijelu mora kojeg su stranci legalno kupili, i predosjećam, nitko ih bez rizika neće moći spriječiti i novine će u sezoni kiselih krastavaca na radost svih imati o čemu pisati...

Ma koliko često to bilo neukusno stajem i u obranu te drskosti. Ako me pitate gdje je granica uglavnom me nije briga za granice. Možda mi je za rata na ljetovanju nakon što sam oslobođen fronte bilo malo neprijatno razmišljajući o trgovkinjama u dućanu FKK naselja u Koversadi koje su bile izložene nasilju prvoboraca FKK pokreta koji su iako velika manjina i na ručkove i u dućan išli goli iako ni konobari ni prodavači ne pripadaju tom svjetonazoru te većina nije mogla birati mjesto svog zaposlenja, ali ukus je već stvar instikta i odgoja. Djecu golotinja ne šokira, malo ih zbunjuje, al ovdje se ne radi ni o tome. Ovdje se radi o Brechtovom efektu potuđenja, u gaćama na mjestu koje im po uvriježenim pravilima ne pripada, afrodizijaku za zdrave, crvenoj krpi za popove i konzervativne dušebrižnike, a i to je nešto.

I tako te napadnu trenuci kad shvatiš da je sve promašeno i besmisleno, ono ostaviš plastične boce kod kontejnera u Krku i nije prošlo ni par sekundi i u čovjeku koji ih odnosi prepoznaš jednog od dvojice frendova s kojima si ikad pio u rodnom gradiću, zatim te dugo nije bilo i jednostavno ste se odjednom prestali pozdravljati i sad eto tako iako je i dalje uspravan i dostojanstven i ne jebe što će tko misliti o njemu, onda shvatiš da ćeš i ti teško opet skupiti normu za puno radno vrijeme i shvatiš da je cijeli sustav pičkin dim, a ti nisi dovoljno jasno reagirao kontra, da i za ovo za što se uz svoje berlinske pirate boriš, bezuvjetni temeljni dohodak nemaš podršku ni u hrvatskoj inačici od stranke, da je sve krivo nasađeno, a ti ne možeš ništa, jer je čitavim generacijama utuvljeno u glavu da je rad stvorio čovjeka, ono zbilja kreativno razmišljanje izvornih majmuna, ideš na rivu gledati jahte i one koji nemaju egzistencijalnih problema i čudiš se jer ni oni ne kuže da Jack Daniels uopće nije poseban whiskey i da je uopće glupo ikoga u išta uvjeravati, jedino papagajski ponavljati, jedino čovjek oslobođen borbe za osnovnu svakodnevnu egzistenciju može biti slobodan, i to nije sveto pismo, samo klik u glavi, i ići će to polako, u Švicarskoj referendum za dvije godine, uvijek se sve drugima prije događa i valjda je zasluženo to tako.

Iz Krka su naturisti (golaći) protjerani. Prije par godina se pojavio mladi dr znanosti s projektom obiteljskog kampa sa zvjezdicom više, napravio analizu isplativosti i adio Politin, na drugoj strani mjesta se tekstilni Ježevac proširio daleko od prvotnih granica. Kod svih tih projekata kao što su gradnje autoputeva, trgovačkih centara, obiteljskih kampova stradaju flora (meni još najžao ciljano rušenog drveća da se oteža put do mora zaljubljenicima u stijene, budaletine pravokutne logike) i fauna (sitne životinje masovno ginu zasljepljene noću na autoputevima ili bježe glavom bez obzira na teritorije naših pasa, da ne spominjem dugogodišnje otočne gošće koje su izručene bliskim susretima s lokalnim seljačinama, talijanskim turistima i mojom kamerom. Inače u novom visokozvjezdanom tekstilnom kampu je uniformirana policija svakodnevni gost (prije su samo jednom viđeni kad su lovili neke ubojice koji su našli originalno sklonište), valjda bolji gosti više kradu, neobično ih vidjeti kad dolaze tamo morskim putem pentrajući se po prirodnim preprekama, ljubazni su, osmjehuju se golaćima usput, svi na stranim terenima, kako je human samo Hitler bio, dopuštao je FKK al je odredio da se između ostalog iz estetskih razloga gola tijela ne smiju susretati s pogledima slučajnih prolaznika.

Slutio sam ljetnu lektiru i naletio na nešto duboko.

Najveće zlo nije radikalno, ono nema korijenje, i kako nema korijenje nema ni granica, može se razviti u ekstreme koje si ne možemo predočiti i može se raširiti preko cijelog svijeta.

Najveće počinjeno zlo je zlo koje nitko ne čini, to znači, čine ga ljudska bića koja se ne usuđuju biti osobe.

Das größte Böse ist nicht radikal, es hat keine Wurzeln, und weil es keine Wurzeln hat, hat es keine Grenzen, kann sich ins unvorstellbare Extreme entwickeln und über die ganze Welt ausbreiten.

Das größte begangene Böse ist das Böse, das von Niemanden getan wurde, das heißt, von menschlichen Wesen, die sich weigern, Personen zu sein.

Hannah Arendt (1906 – 1975)

Sad u piratskoj internacionali upoznajem neke mlade opake huligane. Jebiga pirat možeš biti ili geek s cvikama, komp majstor ili uličar s pedigreom, nema treće. Ovi prvi toleriraju ove druge, samo ih ponekad na tim internet konferencijama kad postanu dosadni diskretno isključe, ono tehničke smetnje, ovi drugi preziru sve koji nisu prošli bezizlazne situacije koje prate svakog iskusnog narkomana i naravno izašli iz nijh, koji nisu barem jednom privedeni i uslikani pri privođenju.
Nalete tako na likove poput mene u toj priči i upitaju se, kog vraga mi tu radimo, ćelavi, pristojni, još niti ne smrdimo dovoljno, barem ponekad, kako mislimo iznijeti društvenu mijenu na svojim plećima. Nikako, mi smo tu samo za ometanje svakog konstruktivnog kompromisa koji vam pravi freakovi i drugari s druge strane ponude, kvaritelji jebene igre koji znamo da izgled, a i godine često varaju.
Ljeto je i ruksaci su mi zanimljiviji od sve predvidivijih demonstracija kroz moj grad.

Sjetih se Šotolinog romana, ali ovo nije nikakav igrokaz, život se odvija drukčije no što mi mislimo, druga je stvar što nikoga ne zanima stvarnost, jer što još onaj Nietzsche reče, da nije umjetnosti pomrli bi od istine...