Dvorci, crkve i stari gradovi
12.05.2023., petak
Inkey Rasinja - priča o ljubavi
|
Noć je pokrivala dvoje ljubavnika, kao tajni saveznik jedne romanse, obavijene tajnom i cvijećem, ciklamama. Krili su svoju ljubav, kao što to stoljećima čine mnogi zaljubljeni i upravo ta priča, legenda kao da povezuje sve one velike ,ali tajne ljubavi o kojima i danas nakon proteklog vremena kruži priča, tajnovita ,ali ipak toliko živa kao da je i sada tu , dobro prikrivena koju donese na tren samo dašak ljetnog vjetra u mirisu cvijeća. Govore da je dvorac uklet , da ga treba izbjegavati radi zla koje je učinjeno jednoj velikoj ,ali zabranjenoj ljubavi, između dvoje ljudi , suprotnog društvenog položaja, koji ipak nije spriječio da se dvoje mladih zavoli. Tragika je obavila ovo mjesto i sami mještani zaziru dolaziti ovamo. Dvorac je prepušten zaboravu, propadanju upravo radi straha, da noću ovuda šeta duh one mlade ali lijepe barunice, koja traži svoju ljubav. Dvorac i njegova unutrašnjost kao da lebde u zraku ,a kula dobro čuva tajnu koju ćete ,ako dođete ovamo, možda, samo šaptom čuti od nekoga starijeg. Upravo ti stariji sjećaju se velikaške obitelji koja je vladala sve do 1944 godine i kod kojih ćete po okolici naći vrijedan inventar iz dvorca. Za sam posjed otimali su se i plemići kao i carski dvor , jer je do 1895 godine bio jedan od najvećih imanja u križevačkoj i varaždinskoj županiji , između ostalih ovamo su pripadali i majuri Kuzminec, Prkos, Gorica, Imbriovec, Ferdinanddvor,Gjelekovec,Grbaševec,Ludmilindvor i Gizelindvor. Kroz stoljeća izmjenjivali su se mnogi vladari kao Toma Bakač Erdoedy,njegova kćerka Elizabeta udana za baruna Moscona, zatim Ana Elizabeta (Bakačeva unuka) inače žena Herberta Auersperga i drugi. U tijeku 18 stoljeća ovdje se razmahalo gospodarstvo ,razvija se obrt pa i trgovina. Isto tako pretpostavlja se da je ovdje već postojalo zdanje , na mjestu današnjeg dvorca , obitelji Geiszruk. Kako je obitelj Inkey de Palin došla u posjed imanja postoje oprečna tumačenja kao i podaci. Ivan Geiszruk založio je 1778 godine imanje Rasinja grofu Baltazaru Inkeyu, velikom županu županije Zala, to za rok od 30 godina za 107.000 forinti. Drugo mišljenje tumači nam da su Inkeyi kupili ovo imanje već 1746,ali da se ovdje spominju kao posjednici u ovom kraju več od 1630 godine. U Rasinji govore da su Inkeyi bili dobri vladari prema svojim seljanima i kmetovima, da su bili mecene i pomagali sirotinju. Odakle onda ovakva priča? To ćete se pitati. No, ipak , neke društvene norme nikada neće umrijeti, pa čak niti dan danas. Barun Ferdinand imao je kćer Lily, ljepoticu i ponos ovoga kraja. Voljela je Lily duge šetnje šumom, sjediti pored jezera i posjećivati bakin grob. Za jedne šetnje šumom , desi se joj se nezgoda i u pomoć joj priskoči mlad , lijep i pristao seoski dečko Matko. Matko osvoji mladu ljepoticu i svojom dobrotom ,te se ona zaljubi u njega, ali i on u nju. I premda su i znali da ne mogu biti zajedno, jer ih je dijelio svemir društvenog i socijalnog nazora tog vremena, ipak je ljubav bila jača i oni su se sastajali obavijeni svojom saveznicom , noći i jedinim svjedokom , mjesec , koji je svjetlio njihovoj sreći, ali sreće nije dugo trajala. Za jednog sastanka, a već unaprijed sumnjajuću da se nešto dešava, uhvati ih Lilin otac i tu počinje tragedija. Barun nije želio da njegova ljepotica za kojom su se okretali najljepši prosci i Beča i Budimpešte ljubuje sa jednim običnim seljakom, ma koliko god on bio dobar i lijep i ma koliko god njegova kćer bila sretna. Priča kaže da je sam barun usmrtio Matka ,a kćer zatvorio u kulu, s koje i danas kao da se čuje jauk mlade djevojke – ili je to samo pjev vjetra kroz tornjić. Nikada nećemo znati. Kasnije su vremenom, a ljudi kakvi jesu već , često puta bez osjećaja, mladu barunicu viđali kako sama i kažu luda, zapuštena i tužna , luta besciljno Rasinjom i traži svoga Matka, do kraja svog života i do kraja svijeta u vječnost.       Oznake: ljubav, Hrvatska, legende, rasinja |
10.03.2023., petak
De Piennes Vrbovec
|
Vrbovec grobnica obitelji de Piennes Grobnica obitelji d’Havlin et de Piennes podignuta je 1912. godine na gradskom groblju u Vrbovcu na poticaj markiza de Piennesa, vlasnika vrbovečkog dvorca i posjeda. Konstruirana je od betona te obložena crnim granitom, uz primjenu arhitektonskih elemenata klasicizma. Istaknuti detalji su kanelirani stupovi i krovna piramidalna forma unutar koje je kupola obložena zlatnim mozaikom. Projekt je nastao unutar arhitektonskog poduzeća Kovačić i Ehrlich, a autorstvo se pripisuje arhitektu Viktoru Kovačiću. Ovdje zamru sve tišine. Ovdje srce kuca jače. Ovdje se misli roje i u njima razgovaramo s Našima koji su u nebeskim vrtovima. ovdje je LJubav Dostojanstvo i Križ - početak i kraj Vječnosti.     Oznake: groblja, Vrbovec, Hrvatska, posjet |
De Piennes Vrbovec
|
Vrbovec grobnica obitelji de Piennes Grobnica obitelji d’Havlin et de Piennes podignuta je 1912. godine na gradskom groblju u Vrbovcu na poticaj markiza de Piennesa, vlasnika vrbovečkog dvorca i posjeda. Konstruirana je od betona te obložena crnim granitom, uz primjenu arhitektonskih elemenata klasicizma. Istaknuti detalji su kanelirani stupovi i krovna piramidalna forma unutar koje je kupola obložena zlatnim mozaikom. Projekt je nastao unutar arhitektonskog poduzeća Kovačić i Ehrlich, a autorstvo se pripisuje arhitektu Viktoru Kovačiću. Ovdje zamru sve tišine. Ovdje srce kuca jače. Ovdje se misli roje i u njima razgovaramo s Našima koji su u nebeskim vrtovima. ovdje je LJubav Dostojanstvo i Križ - početak i kraj Vječnosti. Oznake: groblja, Vrbovec, Hrvatska, posjet |
13.10.2022., četvrtak
Našice
|
ŽUPA U NAŠICAMA G. 1730. Po nalogu zagrebačkoga biskupa Jurja Branjuga došao je iz Zagreba 13. lipnja 1730. u Našice zagrebački kanonik i opat Juraj Dumbović, da obavi kanonsku vizitaciju tamošnje rimo-katoličke župe. Dumbović izvješćuje biskupu, da se župna crkva sv. Antuna Padovanskoga nalazi tik franjevačkoga samostana. Crkva je zidana, a obnovio ju je o. Marko Bulaić, koji je tada bio provincijal franjevačke pokrajine Bosne srebrne. Zagrebački je biskup Martin Brajkovič 14. rujna 1707. posvetio župnu crkvu na čast sv. Antuna Padovanskoga. Podjedno je biskup odredio, da se posvetilo ove crkve ima svake godine slaviti na prvu nedjelju iza uzvišenja sv. Križa. Toga dana dobiva oprost od stotinu dana svaki vjernik, koji dođe u crkvu i dostojno prisustvuje svetoj misi. Uz crkvu je dosta visok zidani toranj, u kojemu se nalazi 5 blagoslovljenih zvonova. Cijela crkva ima drveni strop, koji je nad svetištem lijepo obojadisan. Pod je u crkvi popločen ciglom. Iz samostanskoga hodnika ulazi se u propo-vijedaonicu, koja je drvena. Propovijedaonicu je izradio stolar, koji ju je lijepo ukrasio. Zidani se kor nalazi iznad velikih vrata, a ima i svoje orgulje. Uz glavna vrata ima crkva još dvoja pokrajna vrata. U župnoj se crkvi nalazi 6 oltara. Nad glavnim je oltarom slika sv. Antuna Padovanskoga, okružena stupovima i kipovima. Tu je u gornjem dijelu kip, koji prikazuje uskrsloga Isusa; oko njega su 2 anđela. U donjemu se pak dijelu nalaze s desne strane kipovi sv. Blaža i sv. Bonaventure, a s lijeve strane kipovi sv. Lovre i sv. Ivana Kapistranskoga. Svi su ovi kipovi djelomice bojadisani, a djelomice pozlaćeni. Na glavnom je oltaru drven i pozlaćen tabernakul (svetohranište), koji se može dobro zatvarati. U tabernakulu se čuva ciborij sa svetim hostijama, koje se obnavljaju svakih 8 dana. Nadalje se u tabernakulu nalazi pozlaćena monstranca (pokaznica), koja je načinjena od srebra. Na oltaru je dovoljan broj svijećnjaka, -koji su svi drveni, osim 6 bakrenih. S desne strane (t.j. sa strane, gdje se čita evanđelje), nalazi se oltar sv. Josipa, na kojemu je i slika sv. Josipa, a oko nje stupovi i kipovi. Jednako je stupovima i kipovima ukrašena slika sv. Ivana Krstitelja, koja se nalazi na istoimenom oltaru. Taj se oltar nalazi u crkvi s lijeve strane (t.j. sa strane, gdje se čita poslanica). Četvrti je oltar na desnoj strani u kapelici, koja se izbočila izvan tijela crkvenoga. Tu je slika, koja prikazuje Uzašašće bi. djevice Marije, a nije ukrašena stupovima i kipovima. Bez toga je ukrasa i slika sv. Franje Serafinskoga. Ta je slika na petom oltaru, koji se nalazi na lijevoj stijeni crkve. Šesti se oltar presv. razapetoga Isusa nalazi pod svodom, koji vodi u sakristiju. Sada se izrađuje i sedmi oltar, koji će biti posvećen bl. djevici Mariji. Taj će se oltar staviti u novu kapelicu, koja je nedavno podignuta na desnoj strani crkve. Svi oltari imaju svoje svijećnjake, križeve, antipendija i druge potrepštine u dovoljnom broju. Sakristija sa svojim ormarima nalazi se na lijevoj strani crkve. Uz to postoji u crkvi još malen kor iza velikog oltara; taj kor ima drvene klupe. Na desnom crkvenom zidu, i to nad sjedalom, gdje običaje sjedjeti svećenik, koji služi svečanu misu, vidi se kamen, koji je uzidan u samu stijenu. U taj kamen urezana su slova, koja kazuju, da je ovu crkvu 14. rujna 1707. posvetio biskup Martin Brajković. Blizu velikih vrata postavljena je drvena krstionica na kameni stup. Sveto se ulje čuva u srebrnoj i pozlaćenoj posudi. Crkva ima 2 drvene ispovijedaonice. Oko crkve ne postoji groblje. U crkvi se pokapaju samo Franjevci, članovi našičkoga samostana, a nitko drugi. Župna crkva ima 10 srebrnih kaleža s patenama njihovim. Nadalje ima crkva dovoljan broj kazula (misnica), dalmatika (za asistenciju), pluvijala (plašteva, koji se upotrebljavaju kod večernice) i svih drugih potrepština za službu božju. Župna crkva posjeduje oko 12 jutara oranice, zatim livade, koje može 40 kosaca pokositi u jednom danu, vrtove i voćnjak oko franjevačkoga samostana, te vinograd, koji može 20 kopača okopati u jednom danu. U Našicama postoji još jedna prastara zidana crkva iznad samostana. Ova crkva nema tornja, a oko crkve nalazi se dosta prostrano i ograđeno groblje, u kojemu se pokapaju župljani. U toj crkvi postoje 3 zidane menze (stolovi) za oltare. Sve su menze posve prazne; samo nad glavnim oltarom vidi se slika presvetoga Trojstva.     Oznake: vjera, Slavonija, slavonija na dlanu, izlet, Putovanja, Hrvatska |
Novska
|
Kada smo kretali putem Moslavine bila je zima I već je bilo I dosta kasno,a meni se ustvari žurilo na Kutinu. Krenuli smo ipak ranije, kako bi obišli ono što se može autom I cestom. Mrak brzo pada, ostavljamo za sobom POpovaču o kojoj sam pisao I toliko je toga rečeno o tom gradu onih Erdeda da nema potrebe ponavljati se. Stajemo Ipak u Novskoj, gradić tih , utonio u zimski san,vani je hladno, gledamo da li bi popili nešto , no nekako nam kafići I ne leže upravo sada. Slučajno je bila I crkva otvorena, jer se spremala misa, a ja sam uletio nabrzaka, kako bih je praznu mogao poslikati. Bilo je već ljudi, onih koji su valjda stalno u crkvi I oko nje. Kako ovo nije post o vjeri nego o građevini onda idem na sasvim mali opis. Novska je mala, možda kao I mnogi gradovi ili mjesta uspavana, skromna, jednostavna, sa crkvom kao možda jedinom svjetlom, reći ću tako, odnosno napisati, točkom nekakvog društvenog života, ili ja nisam info, a I ne bavim se životom ,osim ako mi treba I osim ako je kakva donacija samo gradnji kakve povijesno značajne obitelji ili osobe. Nad cijelim tim krajem moslavačka je gora, obitelj Erdedi I to je to. Najstariji pisani dokument o župi u Novskoj, kao i prvo spominjanje imena mjesta Novske, datira iz 1334., a nalazi se u Popisu župa Zagrebačke biskupije koji je sastavio gorički arhiđakon Ivan. U njemu se spominje župa «Item sancti Demetri de Belina». Ta crkva sv. Demetrija u Belini (današnjoj Novskoj) bila je na istome mjestu gdje je i danas župna crkva sv. Luke Evanđeliste, koja je podignuta 1744. na njenim ruševinama i sagrađena kao drvena kapela. Crkva sv. Demetrija i njezin župnik Andrija spominje se i 1489., kada je Bartolomej, čazmanski kanonik, vodio istragu protiv bivšeg bana Ladislava VI. I Jurja II. Svetačkog zbog nasilja učinjenih prema podanicima Katarine Svetački, udovice Ivana VIII. Svetačkog, vlasnice novljanskog grada. Posljednji puta novljanska župa sv. Demetrija spominje se 1501. u Popisu župa Zagrebačke biskupije, kad je njezin župnik imao i kapelana. Po dolasku Turaka 1540. u ove krajeve, Novska je do 1706. pripadala pod župu Kraljeva Velika, poslije te godine priključena je jazavičkoj župi, a poslije župi Rajić u čijem sastavu ostaje do 1789. godine – kada je osnovana samostalna novljanska župa. Godine 1755. izgrađena je sadašnja župna crkva sv. Luke Evanđelisten kao filijalna kapela rajićke župe. Sve do 1869. oko kapele bilo je groblje za Novsku, Brestaču i Stari Grabovac, a onda je premješteno na sadašnju lokaciju. Stara kapela za novoosnovanu župu postala je pretijesna, pa je 1802. proširena i dobila novi zidani toranj umjesto prijašnjeg drvenog. Konačni oblik dan joj je 1862., kada su joj dozidane dvije pokrajnje kapelice, koji joj dadoše novi izgled – tlocrt u obliku križa. Nakon tih dogradnji započeto je njeno unutarnje uređenje. Najviše se uređivalo 1886., kada je slikar Marko Antonini oslikao crkvu iznutra i kada je nabavljen novi drveni oltar. Priraštajem i doseljavanjem novih obitelji iz Podravine, župa se povećavala – i crkva je postala pretijesna. Župnik Luka Žiljar pokušao je sprovesti akciju za gradnju nove župne crkve – ali mu plan nije uspio, radi otvorenog otpora jedne male (ali utjecajne) skupine župljana, pa se dao 1914. na temeljitu obnovu župne crkve.To je ono što sam našao na netu I prenio Vama, koji možda niste toliko uporni ili znatiželjni za listanje po bespućima internet, a samo je potrebno par klikova. Pod zaštitom je ta crkva, kao I mnoge,ali nekako kao I mnoge nije baš briga za nju velika, pa bi kad bi bilo ,trebalo bi je malo urediti. Crkva je građena u nekoliko faza od 1744-1862 godine.Predstavlja nam klasicizam sa nešto sitno barokne funkcije,ali ona je možda I zanemariva. Ukras je svakako male Novske. Osim ove crkve ,a Novska I nema neku povijesnu gradnju, možemo spomenuti ovdje I Kraljevu Veliku, ili samo Veliku, stari grad koja je nekada bila u vlasništvu ,a prije turskih ratova I provala, plemena Zempče.Svakako je tu negdje postojala I još jedna gradina,ali spomena nema. Nikola Zrinski opisuje stanje nakon turskih provala I ratova I nabraja nam tužne ostatke onoga što je ostalo “hrvatsko” pa tako spominje I Kraljevu Veliku, koja je danas u ruševinama. POlovicom 16 sto. Ovdje stoji tvrdi grad. U njemu bijaše posada, koju je uzdržavao kralj Ferdinand, te nešto hrvatskih haramija, što ih je u Veliku na obranu Posavine stavila kraljevina Hrvatska. Godine 1542. nalazilo se u Kraljevoj Veliki do 100 branitelja, te je onda Turci nijesu mogli osvojiti. “Zbog pada Kraljeve Velike zavlada u Hrvatskoj; veliki strah. Juraj Wildenstein, zapovjednik na krajini, javlja iz Varaždina 10. srpnja kralju Ferdi-nandu, da je pala Kraljeva Velika, premda nije tvrdja bila nimalo oštećena. Na molbu njegovu šalje odmah kralj u Hrvatsku povjerenika svoga (Franju Teuffen-bacha), da se sa staležima hrvatskim dogovori ob osiguranju pograničnih mjesta. Medjutim se Turci iza osvojenja Kraljeve Velike vratiše u Cernik, kako to staležima štajerskim javlja ban Nikola Zrinjski 23 srpnja 1544. iz Gvozdanskoga.” I tu stajem …otišao sam malo dalje u povijesti od same Novske, ali sam nekako zalutao, kao I uvijek mislima, koje me tjeraju sve dalje I dalje u putevima hrvatske krvave I prašne povijesti. Ipak moram završiti , kada gledam danas na to sve skupa, I nameće mi se stalno jedna te ista: Drumovi će željeti Turaka, ali Turaka biti neće. Stanite u NOvskoj     Oznake: novska, izlet, putovanja po moslavini, Moslavačka gora, Moslavina, Crkva, vjera, povijest, Hrvatska |
Voloder
|
Iz 1905 godine dolazi nam opis Kada su Rimljani svladali Japode i osvojili Japodiju, pojavilo se je u povjesti ime Panonije, a rimski car Oktavijan Augusto bijaše prvi Rimljanin, koji je godine 34. Prije Isusova poroda stupio preko satrvene Japodije na panonsko tlo i osvojio tvrdi joj grad Segestiku na razvalinama koje niknula je poslije bogata i ugledna Siscia, današnji Sisak. Osvojivši Rimljani tvrdi ovaj grad, postali su po malo gospodari cijele Panonije, pa joj upoznali i prirodne prilike. Tako su Rimljani došli i pod ubavu Moslavačku goru, a uvidiv prikladan joj položaj, počeli ju krčiti, rediti i ravnati, da ju zasade vinovom lozom. Pripovijeda se, da je prve loze dao posaditi rimski car Claudio, pa je valjda njemu na čast Moslavačka gora prozvana ˝Mons Claudius˝ pod kojim imenom bijaše poznata Strabonu, Ptolemeju, Pliniju. Ime toj gori sačuvalo se u drevnim ostancima grada, kojega si Claudij sagradio iza današnjega grada Moslavine i kojega neki po Moslavini i danas zovu ˝Claudij˝ Moslavačka gora morala je za rimske dobe biti osobito pitoma i sigurno su joj sve južne obronke pokrivali vinogradi, koji i sada sežu u cjelini od Popovače do Volodera. U tim vinogradima gojili su Rimljani slatku vinovu lozu pa onda plemenitu kapljicu svažali u moćnu svoju Sisciu. Današnji vinogradi sjećaju samo na ono nedavno veselo vrijeme, kad se je za berbe Moslavačkom gorom orila jedna pjesma, u vinogradima pekli volovi, a vina bilo toliko, da su kadkad uzmanjkali sudovi. Za berbe stajao je kabao sa vinom pred kleti i tko je prolazio, mogao se napiti. Dan danas imadu u ovim krajevima, osim Moslavaca, svoje vinograde građani iz Siska, pak žitelji iz Preloščice, Kratečkoga, Gušća, Topolovca i drugih posavskih mjesta. ˝Mons Claudius˝ bijaše za rimske dobe, uz Frušku goru, u našoj domovini i najmilovidnija gora, jer su ju s jedne strane pokrivali vinogradi, a s druge strane ogrnule duboke hrastove i bukove šume, koje i danas u moslavačkoj gospoštiji zapremaju preko 9000 katastralnih jutara. Putujući iz Zagreba željeznicom na Dugo selo, mineš Prečec, Ivanić-Klošter, Ivanić-grad, projuriš malom postajom Širinec (ne ˝Sirinec˝), zagledaš Vojni Križ, pod njime daleko polje, a prošav rječicom Česmom, evo te na postaji Novoselec-Križ, otkuda zagledaš prvi puta Moslavačku goru. Kad si minuo Ludinu-Vidrenjak (ne ˝Vidrnjak˝), sve se to više ističe ubava ta gora, dok ti se od postaje Moslavina-Popovača zabijele pod gorom i tri grada vlastelinstva moslavačkoga, najveći djedovina slavnih Bakača. Na ˝Historičkom zemljovidu˝ čitamo uz ˝Mons Claudius˝ u zagradama ˝Gora zaprta˝, koje ime potiče od bivši gospodari grada Moslavine, pišu i danas ˝od Zaprte gore˝ — Pokojni Kukuljević smjestio je Mons Claudius u Zagorje, tamo prama današnjem Rogaču, pa je zove ˝Rogatska ili zagorska brda (Panonija rimska. Sa zemljovidom. Rad jug. akad. knj. XXIII. Zagreb, 1873., p. 5.) Takovi bijahu vinogradi na Moslavačkoj gori još i onda, kad nam ju opisao Lj. Vukotinović, kao bivši veliki sudac u Moslavini. Voloder (nekoć u 14. Stoljeću Vvoduer)tek je neznatno selo ali sa krasnom crkvom koja krasi ne samo ovo mjesto nego možemo slobnodno reći I Moslavinu, pa ću tu I nabrzinu zastati,jer nikako ne mogu propustiti priliku , kad sam već ovdje , barem ju poslikati izvana. Vezano za vino, po čemu je Voloder poznat jest podatak da je ovdje djelovala zadruga "Moslavačko vinogorje" razvila se iz "Hrvatske vinarske zadruge moslavačkih vinogradara " osnovane još 1913. godine koja do 1946. godine djeluje samostalno. Te godine ulazi u sastav Seljačke radne zadruge koja 1955. postaje Opća poljoprivredna zadruga, a 1962. kao i ostale poljoprivredne organizacije s područja općine Kutina ulazi u sastav PIK-a "Moslavina". Uz vrlo česte reorganizacije, djeluje do 1999. godine kada je pokrenut stečajni postupak. Stečajni je okončan 2005. Nekadašnja župna crkva bila je u Gračenici, no nakon pohoda Turaka na Moslavinu ,župa se li u Voloder u 18 stoljeću, ali današnja ljepotica potječe iz godine 1863 a građena je u duhu historicizma-neogotike.Krasi ju visoki zvonik I poligonalno svetište. Nadsvođena je križno-rebrastim svodom te mrežastim svodom nad apsidom.POsvećena je sv. Anti Padovanskom. U novinskom članku kojeg sam našao stoji I jedna priča o velikoj ljubavi prema orguljama ,ali I prema Voloderu, pa ću je ukratko ispričati. U 89 godini života Ivan Matijaš sjeo je ponovo za orgulje u crkvi, kako bi još jednom svjedočio svojom glazbom u slavu Bogu. Za vrijeme djetinjstva I odrastanja tukli su ga da se odrekne crkve I orgulja,ali on je uvijek odgovarao ,možete me I ubiti ,ali ja se niti jednog niti drugog nikada odreći neću. “Pucaj u mene, al' ne odričem se onoga za što sam se rodio“, Na putu od POpovače prema Kutini onom starom cestom , od grada Erdeda ,prati vas Moslavačka gora,a ova će vas ljepotica sigurno zaustaviti.   Oznake: vino, Putovanja, izlet, povijest, Hrvatska, Moslavina, voloder |
12.10.2022., srijeda
Kutina
|
U ona stara davna vremena kad još nije bila svojina raznih obitelji ,a samo se jedna ustvari nametnula kao bitna I čak dala plemički predikat prema posjedu, Moslavina se u rimsko doba zvala Mons- Claudius , jer da je rimski car Claudius u prvom stoljeću po Isusu zasadio ovu goru vinovom lozom. POčevši od 13 stoljeća bijaše Moslavina posebna županija pod imenom Monoslou I tu gospodariše oni davno nestali glasoviti Čupori, što su zauzimali važna mjesta u hrvatskoj politici ,a I povijesti ,I povijest razvoja cijelog tog kraja ili područja. Jedan od njih 1415 Paulus Chupor de Mono-szlow,( koji bijaše ljut protivnik bosanskomu vojevodi Hrvoju)bio je I ban Hrvatske. Da je Moslavina nekoć znamenita bila, svjedoče mnogobrojne ruševine, što se onuda nalaze. Tako n p. kod sela Kruškovice i potoka Podgorske ima tragova staroj varoši sa samostanom i crkvom. Tuj je po svoj prilici nekoć stojala varoš Podgorska oko g. 14.00 (oppidum Podgorska), u kojoj je bio samostan Franjevaca. Nalaze se u blizini i ruševine starih gradova: Jelen-grada (blizu Podgorske), zatim Košutice, koja se je nekoć zvala Košućak(castrum Cosuchak). Najznatnije mjesto vinorodne Moslavine jest Kutina, Ovo se mjesto spominje već u 14. stoljeću pod imenom Kotinna,no, pod raznim imenima – nazivima nalazit ćemo je skoro pa do današnjih dana. Gjuro Szabo navodi da je ovdje bilo nekoliko “gradova, pa I u samom centru Kutine, ali o tome danas nema niti spomena.:” Od onog sredovječnog grada Kutina nije sačuvala ništa do gradilišta u šumi,okružena dubokim šancem. Jedan su dio posjedovali Bršljanovački, a glavni gospodari grada bili su Roh de Decse”, Kasnije u 16 stoljeću u rukama je Kutina onog Tome Bakača koji sve skupa ostavlja obitelji Erdoedy pa možemo slobodno reći da je Moslavina ,a I Kutina, zadužbina obitelji Erdoedy od Moslavine. Kutina je u srednjem vijeku , pa I kasnijih stoljeća ,važno trgovište,. Neposredno pred tursku provalu s istoka, Kutina ima I utvrđeni kaštel ,a on se spominje 1494 godine pod imenima KOtina, Kotene, KOtennya, Kutena.U jednom popisu utvrda Petra Erdeda , koje su u ovom kraju služile za obranu, spominje se I Kuthyna Burgum. Iz onog vremena ,kad se konačno vojničke čižme mijenjaju u cipele I kad se konačno počinje graditi I slobodno ili slobodnije živjeti, za vrijeme Carice Marije Terezije ostaje nam u Kutini, danas muzej, kurija – dvorac obitelji Erdoedy.Kasnobarokna građena polovicom 18 stoljeća.Ova građevina ima oblik izdužena prevokutnika,prizemnica je s visokim krovištem ,a sjeverno I južno krilo oblikovano je rizalitima.Glavno pročelje ipak je klasicističko. Na zabatu je istaknuta I godina renovacije 1895. Ova kurije ipak mijenja vlasnike a jedan od njih je u 19 stoljeću I Johan Grisul Tolstoj. Ovako nam još kazuje povijest Gospoštija Kutina sa 62 sesije pripadala je do godine 1738. komori. Dne20. ožujka i. g. predade kralj Karlo VI. ovo imanje grofovima Erdodv de Monvoro-korok, koji su bili vlasnici i gospoštije Moslavine. Požeška je županija otposlala na ovu skupštinu Josipa pl. Garića i Antuna pl. Markovića. Osim redovnih poslova uprave ima županija i pod svršetak XVIII. stoljeća još uvijek nemila posla s trijebljenjem razbojnika iz županije. Podsudac Dragutin pl.Odobašić priopćuje n. pr. županiji iz Kutine, da u posljednje vrijeme nije uhvaćen ni ubijen niti jedan razbojnik. Ipak je javna sigurnost uzdrmana, jer da razbojnici svuda po volji zulumćare. Partikularna županijska skupština od 31. kolovoza 1793. određuje povodom toga izvještaja svakomu stanovniku županije nagradu i to ako uhvati živa razbojnika 12 dukata, a ako ga ubije 6 dukata iz domaće županijske blagajnice. Za progon razbojnika doznačuje županija barut i strogo određuje, koji trgovci smiju prodavati u Požegi i Pakracu barut. Sudac Dragutin pl. Zengevall priopćuje opet po pismu stjegonoše II. banske regimente Mišljenovića, da je ubijen Perica Turajlić, glavni ortak već ubitoga razbojnika Simeuna Baltarića. Županija zaključuje, da se onomu, koji ga je ubio, isplati 6 dukata iz blagajnice, a Mišljenović da se predloži banu na pohvalu. Glava ubitoga Perice imade se ˝na strah i trepet puka˝ nataći na motku kraj vješala u Batini (Kutina). Još je toliko legendi I priča za ispričati ,ali nešto morate I sami, najbolje je da odete u Kutini, prošećete gradom, koji ima u samom centru I vrijednu etno baštinu. Na samom kraju šetnje na vrhu iznad kutine čeka vam Marija Snježna, meni skoro pa najljepša crkva u Hrvatskoj.     Oznake: Putovanja, Hrvatska, povijest, priče, izlet |
20.09.2022., utorak
Velika Erpenja
|
Tlocrtnu osnovu župne crkve sv. Tri Kralja čine pravokutna lađa, uže poligonalno svetište te sakristija sa sjeverne strane i zvonik pred zapadnim pročeljem. U zapadnom dijelu lađe smješteno je pjevalište oslonjeno na dva stupa, a prostor pod njim svođen je češkim kapama. Vanjskim izgledom dominira vitak zvonik. Crkva je građena u 17. st. kao primjer tzv. "romantiziranja baroka", tj. oponašanja gotičkog stila u srednjoeuropskom baroku.Crkva Sveta Tri Kralja izgrađena je 1650. godine. Od svoje izgradnje bila je filijalna crkva župne crkve na Jezeru. Crkva Sveta Svetog Jurja na Jezeru U vrijeme zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca urađena je preraspodjela župa u biskupiji zagrebačkoj, te je osnovano preko 104 novih župa. Tada je osnovana i samostalna župa Velika Erpenja. Godine 1789. crkva je uzdignuta na rang župne crkve novoosnovane župe. Već od 18. 2. 1790. imala je vlastitog župnika. O crkvi Kako kaže natpis na kamenu zida iznad velikih ulaznih vratiju, crkva Sveta Tri Kralja po tradiciji mnogih ljudi učinjena godine 1650. po dobročinitelju i patronu presvijetlom grofu Mirku Erdödy, posjedniku dobara Velike Erpenje. Crkva je blagoslovljena, ali čini se da nije posvećena (konsekrirana) jer o tome nema ništa zapisano, niti je na oltaru označeno. Crkva Sveta Tri kralja Kako je bilo novaca i potrebe, crkva je preuređivana i obnavljana do današnjih dana. Tako je u prvoj polovici 19. stoljeća srušen stari drveni zvonik, i izgrađen novi koji je produžen te pokriven bakrenim limom. U isto vrijeme je uređeno krovište i kor, a iznad sakristije je uređen oratorij. Krovište i zvonik crkve nedavno su potpuno obnovljeni. Župnik Ivan Režek se upustio u taj zahtjevan i težak posao 1. srpnja 2002. godine. Crkva je ispočetka imala dva manja zvona, dok je veće zvono nabavljeno brigom i nastojanjem prvog župnika Ivana Sheshuka. Do prvog svjetskog rata, crkva ima 4 zvona. No tada dolazi do rekvizicije zvona. Sva zvona koja nisu imala umjetničku ili povijesnu vrijednost skidana su sa crkvi i topljena za potrebe rata. Crkva Sveta Tri Kralja u toj nedaći ostaje bez 3 zvona. Dok je četvrto ostalo spašeno zahvaljujući župniku, Albertu Hercegu, koji je upisao da je preostalo zvono takozvani cinkuš (zvono je lijevano u Zagrebu 23. lipnja 1873. Věkoslav Koch). Crkva uz glavni oltar Sveta Tri Kralja, posjeduje još tri drvena oltara. Oltar posvećen Prečistom Srcu Marijanskom ima kip Blažene Djevice Marije s djetetom. Oltar Sveta Tri Kralja Dok su druga dva oslikana. Posvećeni su Svetom Franji Ksaverskom (na strani Evanđelja), te Svetom Izidoru (na strani Poslanice). Također, crkva posjeduje vrijedne klupe za sjedenje (klecala). Klecala su drvena, a o njihovoj vrijednosti govori podatak da su pod zaštitom ministarstva kulture Republike Hrvatkse. Oltar Prečistog Srca Marijanskog 1804. godine, darovima vjernika, naslikana je na glavnom oltaru slika posvećena Zaštitnicima župe. Današnju sliku naslikao je Ivan Bayer, a kupljena je 20. VII. 1847. godine. U srpnju 1848. godine Ivan Decorlij Štajerac je oslikao svetište. Darovima naroda i zemaljskih gospodara nabavljene su 1847. godine orgulje. Napravio ih je Petar Rumpell iz Ljubljane a imaju 8 registara i smještene su na veliki kor, gdje se i danas nalaze. Orgulje su svirale do 1940. godine kad su ugasle uslijed nedostatka brige i materijalnih sredstava. Zahvaljujući gospodinu župniku Ivanu Režeku, ponovo su se oglasile 1991. godine. Na žalost još nisu u potpunosti obnovljene (od 8 registara osposobljeno je njih 5), ali kako bude financijskih sredstava tako će se obnoviti u potpunosti. Orgulje su obnovili fra Gabrijel Posavec i brat mu fra Karlo. Orgulje Dobra u vlasništvu crkve su se mijenjala, kao i njihova namjena. Tako je ispočetka crkva posjedovala crkvenu kuću. Kako je postojala potreba za školskim prostorom, krenulo se u gradnju župne kurije (farof). Drveni farof je izgrađen 1796. godine. Župnik Sheshuk je do tada stanovao u crkvenoj kući, koja je od 1841. potpuno prenamijenjena za potrebe škole. Kurija je imala 4 prostorije na katu i 4 u prizemlju. Kasnije je načinjen zidani podrum. Sagrađene su i staja i gospodarske zgrade. Nakon velikog potresa 1880. farof i crkva su oštećeni, te je 1883. župni dvor nanovo izgrađen. Crkva je imala u vlasništvu vinograde i obradivu zemlju. Od pamtivijeka je oko crkve bilo groblje. Tu su se ukapali ljudi kojima je bilo bliže. Kada je crkva postala župna (1789. godine), svi župljani, izuzev nekih iz Mrzlog Polja, su se imali tu pokapati. Kako se puno pokapalo, i u blizinu crkve, postojala je opasnost za zgradu crkve. Zato se je groblje moralo proširiti. Odluku su donijeli župnik Gregorić i patroni Erdödy. Prošireno je na račun – čini se – župskog zemljišta (vinograda). Novo groblje (proširenje) i križ blagoslovljeni su 2. studenog 1846. godine. Godine 1853. ponovo se proširuje groblje kupnjom susjednog vinograda. Ispod crkve nalazi se mjesno groblje. Danas su u blizini crkve ostale samo tri grobnice i spomenik novijeg datuma. Najznačajnija je grobnica Justine Mihanović Petropoljske, majke autora hrvatske himne - Antuna Mihanovića. Upravo je mjesto Justininog posljednjeg počivališta povod osnivanja spomen područja hrvatskoj majci na tom brdu.      Oznake: Crkva, vjera, povijest, Hrvatska, izlet, putovanja po Zagorju |
19.09.2022., ponedjeljak
Piščanovec
|
Kuriju Piščanovec nedaleko Varaždinskih toplica grad – općina prodaje za samo jednu kunu onome koji će je adekvatno obnoviti. Sama kurija je trošna obrasla živicom, bršljanom I trnjem, te se jedva I nazire kroz taj gustiš. Prepuštena je propadanju I sama sebi. Sami taj posjed Piščanovec spominje se davno, no nekako je važnija činjenica iz 19 stoljeća kada expavlin ,inače rodom iz Novog Marofa , Sakač, koji preuzima župu Bednja , gradi ovu empire – kuriju,nazvanu negdje I dvorac. Poslije njegove smrti nasljeđuje tu kuriju zajedno sa ogromnim imanjem njegov nećak Mirko pl. Drenovački, no on to sve prodaje zagrebačkom Kaptolu za 24.000 forinti. Sam posjed bio je ogroman, navodi se da je samo površina šume iznosila 200 jutara. Zadnji arendator biskupskog imanja u Biškupcu bio je Josip Krausz iz Varaždina, koji je koncem19 stoljeća uzeo u zakup i vlastelinsko dobro Piščanovec, vlasništvo zagrebačkog kaptola. Nepoznati obzoraš ovako opisuje 1895 godine Varaždinske Toplice i neposrednu njihovu okolinu ističući kako je lijepa šetnja drvoredom u ravnici do vlastelinskog majura. Ovdje te posluže mlijekom, mrzlim jelom i vinom. Liep je također put u gradić Piščanovec, gdje te također posluže. Pisac ističe i život okolišnih seljaka pa priča kako je u Drenovcu navratio u krčmu seljaka i kod njega popio čašu izvrsnoga vina koju je odmah pohvalio, a seljak je egoistički dodao, na našu pohvalu vinu: revera est valde bonum! Pisca je začudilo, odakle priprostom mužu ova latinština. U daljnjem razgovoru s njime uporedi ga pisac s Cintekom Dalskoga. Ali seljak pridometne: Nisam ni Cintek, nego mužek Stjepan, prvi i jedini krčmar u Drenovcu. Iz 1876 godine dolazi nam I ovo ,ali ću dati samo dio: Djevojačka je u obćinskoj viećnici , prostrana i liepa.Djevojčice su družtveuije, pa jim valjda treba rogobora činovnikah, pandurah, tamničarah. Dječice nenadjosmo u školi, ter nemožemo kazati ni bielo, ni crno; ali čujemo, da jih dobro podučuju, što rado vjerujemo po uzornom vladanju, čistom držanju, pobožnosti i skladnom pjevanju puka u crkvi. Milota je pogledati Topličanku svigdje, osobito nedjeljom u jutro pod gradskimi lipami prije službe božje. Ona čista biela suknja s modrom pregačom do kićice, one lahke čizmice, onaj crveni ili plavi prsluk, ona naborita čista košuljica, onaj šareni rubac na glavi ili dvie debele pletenice niz pleća, a nada sve, ona crIjena lica pokazuju ti pravu Hrvaticu. Mužkarei se pokrivaju malenim okruglim škrljačicem uzanih obodovah, odievaju plavom jaketom vrh gaćah izpod košulje, s čižmami do koljena. Djevojke ili sjede po ogradah, ili stoje u skupu, ili kupuju i zalažu svakovrstna voća; mladići stoje pušeći; jedni se i drugi razgovaraju, šale, smiju, ali čim je stalo odzvanjati, svi u tren u crkvu božju. Krasna li prizora pučke valjanosti! Izišavši iz djevojačke učione, eno gdje se iz Bistrice vraća druga medjumurska procesija istini redom, istom pobožnošću, samo što ženske nose na glavi zelen vienac od papira: — To je znak — reče nam nadošli župnik — hodočastnicah, koji one vrativši se kući poklanjaju crkvi. — — Pa kako dugo borave ti ljudi ovdje? — zapitali župnika. — Dok se okupaju i po perivoju razgledaju, — — Divna li estetičkoga ćuta u našem narodu, odakle se god promolio — primietih — pak pozdravši čestitoga župnika, s prijateljem kući. — No hoćemo li kamo na izlet? — zapita poslie njekoliko danah gospodja srednje dobe pobjed pred kavanom, tko bi uviek sjedio u mjestu. — Ako vam je s voljom — odgovorili — možemo namah; ili ćete u bližnji kaptolski Piščanovec preko Bednje po sočnih livadah podno bujne šume, ili u dolnji Novimarof Erddom u pohode, ili još dalje u Kneginjec, podno topličkih brežuljakah, gdje je ugarski kralj Emerik zatvorena držao brata si Andriju, velikoga dobročini-telja Varašdinacah, ili u Bauerovu villu na užitak prirode i umjetnosti skupa. — Krasne prirode imamo i ovdje dosta, osim ako je ondje pod drugim vidom; ali svakako će goditi umjet-nost ljudska. Hajdino s mjesta, tko pristaje? — Ne baš s mjesta, milostivna — rekoh — promi-slite: žega, prašina, pa se i kočija ima najniiti i prire-diti, poslie četiri sata, ako vam je s voljom. — Liepa hvala na savjetu — primieti gospodja — ja bih s mjesta poletjela, gdje je što viditi. U urečeno vrieme nas četvero u kočiju, a peti na bok, pak uz sjenovito brdo polagano, da se odveć neza-prašimo. Udjosmo u perivoj, što svuda oko ljetnika svakoja-kim, i redjim cviećeni cvate, podno ogromnoga hrasta, što se uprav pram ljetniku osovio na hvat i pol visokoj gromači, skladno sastavljenoj od topličke sige. Priča iz o I oko Varaždinskih Toplica.  Oznake: povijest, varaždin, Varaždinske Toplice, Hrvatska, Putovanja, izlet |
18.09.2022., nedjelja
Peršaves kapela sv. Margarete
|
Kapela svete Margarete Peršaves Kapela se nalazi na groblju, na brežuljku iznad naselja Peršaves. Jednobrodnu kapelu čine četiri prostorne jedinice koje se nižu duž longitudinalne osi. Na zapadnoj je strani zidano predvorje iza kojega se nastavljaju zvonik, lađa i svetište s potpornjima. Pravokutna sakristija je smještena uz južnu stranu lađe. Usprkos kasnijim intervencijama, kapela je zadržala osnovne karakteristike sakralnih objekata 17. stoljeća, s malim svođenim svetištem i jednostavno oblikovanom lađom. Interijer kapele sv. Margarete prostorno je oblikovan skromno, ali s vrijednim baroknim inventarom kojeg čine glavni oltar sv. Margarete i bočni oltari sv. Jurja i sv. Josipa. 1666 bila je posve trošna a obnovljena je 1786 godine. Na velikom oltaru stoji hrvatski napis: OV OLTAR JE MALAN ZA: GOSPODARSZTVA G. LACKA • ROGATICHA Y JVRE • BELVSICHA VV LETHV 1764. DIE 9. SEPTEMBER.  Oznake: Crkva, vjera, povijest, Hrvatska |
17.09.2022., subota
Čučerje
Zagrebačko naselje Čučerje spominje se davno još iz isprave kralja Emerika 1201 godine kao posjed zagrebačkog Kaptola., ali i kasnije u poznatom popisu župa iz 1334 godine Beata virgines de Cucherya kada je na mjestu današnje barokne crkve bila manja crkva/kapela. Predaja i legenda nam govore da se na ovom mjestu nalazio ribnjak /jezero i da se ukazala Majka Božja, nakon toga odmah jezero je isteklo u obližnji potok i ostao je samo mali zdenac ispred kojeg je sagrađena u čast Majci Božjoj i ova crkva. Današnja crkva je barokna iz radionice i pod patronatom biskupa Branjuga čiji se grb i nalazi unutar crkve ,no nije sigurno da li je to zaista njegovo djelo ili samo patronat kao i mnogim drugim crkvama,pa je ovdje grb postavljen samo kao podsjetnik - kopija. POsvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije i građena je između 1728-1735 godine.    Oznake: Zagreb, Hrvatska, povijest, vjera |
05.09.2022., ponedjeljak
Vinica
|
Ja najviše volim popreko i to šumama i gorama, bolje nego svakako cestom. Obično sam i toliko uzbuđen da uopće se niti ne potrudim saznati podatke ,primjerice, može li se do grada autom. Do grada autom stigao sam iz trećeg pokušaja. Prva dva bila su potrgaj noge i uživaj. Nad starim trgovištem ,kako se nekada govorilo , stoji grad po kojem je vjerojatno i samo mjesto dobilo ime. Grad je dobio ime po viniki, vinovoj lozi – Wilde Rebe, koja je ovdje oduvijek dobro uspijevala, a pogotovo od kad su je oplemenili pa rodi sjajnim vinom . Sami taj grad stoji ovdje od stoljeća 13tog. Spisi povijesni nam govore o nešto kasnijem vremenu odnosno 1391 godini kada ovdje gospodari kralj Sigismund ali već 1397 godine vlasnik mu je Hermann Celjski ,a zatim sin Ulrik. Poslije izumrća grofova Celjskih 1456 godine prelazi u ruke Ivana Vitovca ,a zatim Ivana Korvina ,koji ga zajedno sa Trakošćanom poklanja podbanu Ivanu Gylayu. Početkom 16 st dobiva jedan dio grada historičar Nikola pl. Istvanffy odSziiszaszonyfalve, koji je porijeklom Madžar,ali je dugo živio u Hrvatskoj i njoj pisao s ljubavlju. Prvi opis grada dolazi nam 1568 godine : Grad je imao vrlo visoki toranj iznad vanjskih vrata, branište sa zapadne strane te na vrhu kućicu za kupanje. Kod izvanjskih vrata bila je mala kućica koja je služila za čuvanje baruta. U popisu vlastelinstva, kojim je priznana 1767. moć jurae gladii, spominje se dominium Vinica duorum conportionatorum Gyulajano Istvanffyanorum. Od god. 1532. odnosno 1581.sačuvane su isprave Nikole pl. Istvanffya i Stjepana i Vuka pl. Gyulaya, kojima se uređuju odnošaji s njihovim podanicima. Iza toga reda se niz vlasnika :ban Benko Turoczy pa Keglevići Malakoczy Erdoedy i naposljetku grof Bombelles. Samo mjesto neću sada opisivati , premda je bogato baštinom, no , većina imanja raspodijeljena je seljacima nakon 1918 godine . Nešto se još nekako drži od starine na kupu, na koju pazi i koliko toliko je čuva svojim starim trošnim pogledom grad Vinica.  |
19.07.2022., utorak
Vinagora
|
Bilo gdje u Zagorju , pogotovo u onom dijelu gdje bregi skrivaju ljepotu, ukomponiranu sa vidikom i krajolikom ne znaš zapravo što ćeš prvo pogledati. Kakvu crkvu ili se svrnuti pogledom na dolinu ispod nje. Jedna takva ljepota čeka nas u Vinagori. Možda se meni čini da je malo i zapostavljena na odnosu recimo Trškog Vrha ili Marije Gorske, no , ona svakako zaslužuje svoje mjesto u krasotama Zagorja. Tek nekoliko stepenica, ulaz u intimu – cinktor – ograđeno dvorište ovdje još pojačano i trijemom kako bi se sve one koji dođu ovdje ufati se u milosti božju i pokloniti se Majci Božjoj zaštitilo od kiše ili snijega, što je karakteristično u baroku. Takve trijemove imaju proštenjarske crkve u Hrvatskom Zagorju,kao svoju karakteristiku. Iznad ulaza u crkvu zidne slike, prikazuju Mariju zaštitnicu. Od možemo reći skoro pa davnina ovdje stoji kip Marije koju zovu i Marija Vinagorska, još od 16 stoljeća, kojoj su se seljaci molili u predahu između kopanja bogatog vinorodnog kraja. Odatle i ime samom kraju zbog vinograda. Grofovi Ratkaj čiji je ovo bio i posjed, podigli su kapelu i u nju stavili kip. „ Čudotvornost kipa pronio se daleko I za malo vremena stvorimo se u Vinagori, gdje je župna crkva sa župnim stanom upravo monumentalno položena na istaknutom visu. To je nekad bila tek kapela župe desinićke, a god. 1780. nastade tu župa. Da pojača utisak kuće božje izveo je stari majstor dvije kapele pred njom u formi kula, pa sve skupa čini vrlo lijep dojam. U crkvi je bio umjetnički izveden portret senj-skoga biskupa Ratkaja, koji je možda tu crkvu posvetio. Toranj pokriven lijepom baroknom kapom, a u njem su 3 zvona, najstarije od god. 1607., a najoriginalnije ono iz god. 1773., što ga je izlio Balt. Schneider u Celju i uresio otiscima okosnice velikoga lista. Ostalo mi je sve u jakoj uspomeni, jer je kod razgledanja zvonova pukla daska podamnom, pa me kapelan zahvatio za ruku i spasao. A kad smo tek dolje sišli, gdje nas je srdačno primio naobraženi stari župnik Jakovina, poče se siromašni kapelan nenadano tresti kao šiba od spomena na netom minuli prizor ... ! Danas je pod novim, revnim župnikom Vukinom postala Vinagora centar velike karitativne djelatnosti prave blagodati za tamošnji bijedni svijet...glasom i odasvud su dolazili ljudi pomoliti se te je tako i kapela dobila ime Marijina Pohoda! – piše nam Gjuro Szabo. Križnog je tlocrta pravokutne lađe s bočnim kapelama i poligonalnim svetištem. Cilindrične kule pokrivene su baroknim kapama. Inventar je nastajao kroz 18 i 19 stoljeće. U zadnju nedjelju mjeseca listopada 1892. g. strašna nesreća: prema predaji nju su za vrijeme proštenjske mise, na kojoj je bilo veliko mnoštvo naroda, izazvali džepari. Nagovorili su jednu ženu da počne vikati: “Toranj se ruši!” To se doista tako činilo svima koji su okrenuli pogled prema tornju jer su u njegovoj pozadini brzo prolazili nebeskim svodom oblaci. Nastala je neopisiva zbrka i strka u kojoj je smrtno stradalo četrnaest ljudi.    Oznake: religija, vjera, povijest, Hrvatska |
18.07.2022., ponedjeljak
Maretić Rukavina
|
Dobro Maretić, koje je spadalo imanju Belec, na kojem si je Juraj barun Rukavina od Vidovgrada, nakon što je dobro Belec prodao svom sinu Amonu, sagradio bio lijepi zidani dvorac, te ondje i umre 30. decembra 1915. godine. Od njegovih nasljednika kupio je Maretić Jaroslav pl. Strižić, oženjen s Aliceom, kćerkom generala Ladislava pl. Halpera Sigetskog i od istog nešto zemljišta rasprodao seljacima. Izumrćem muške loze Najšića prelazi dobro Belec u vlasnost plem.obitelji Jurenić, a kad je muška loza Jurenića izumrla, udajom za plemiće Rukavina. Rukavine potječu starinom iz Like, ter im je kralj i car Franjo II. (1792.—1835. god.) podijelio austrijsko plemstvo 1800. god. s predikatom Vidov gradski. Ugarsko plemstvo dobiva pukovnik Juraj Rukavina poveljom od 10. septembra 1824. god., a barunstvo 1841. god. kao general topništva. Ovaj Gjuro barun Rukavina oženio je Ceciliju rod. Wohlgemuth. Sagradio je 1800. god. sadanji zidani dvor na imanju Belec, te 1848. god. igrao kao general topništva odličnu ulogu uz bana Jellačića, umro u Temešvaru god. 1848. Njegov sin Alfred, podžupan županije varaždinske, oženio je Ljudmilu pi. Pirkmayer od Puchelberga i dobio s njom dobro Trnovec kraj Krapinskih Toplica. Supruzi Alfred i Ljudmila baruni Rukavina imali su četiri sina i tri kćeri: G j uru, koji bijaše najprije časnik, a zatim je preuzeo dobro Belec, bio više godina narodni zastupnik kotara zlatarskog od 1881. god. na saboru kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i predsjednik Hrvatske stranke prava. Oženio je Mariju rođ. Pečnig, te umro na svom dobru Maretić 30. decembra 1915. god. Iz ovoga braka rodili su se sinovi Amon i Juraj te kćeri: Zdenka, udata za sveučilišnog profesora Dr. Milivoja Šrepela, Zamira udata za pukovnikaStjepana pl. Delića, Ivka udata za artil. kapetana Vilima pl.Pickela, Ida i Marija, udata prvi put za žandarmerijskog časnika Ivana pl. Rizoffy, a zatim za Franju Pogačara. Sin Amon otkupio je dobro Belec od oca, te na istom danas gospodari, oženio je Elzu pl. Reisner iz Osijeka. Ladislava, koji bijaše major te je bio oženjen sa Paulom rođ. Unger. Ovi su imali dvije kćeri: Jelu i Adelu udatu za Dr. Janka Jambrišaka. Mirka, oženjenog s Marijom Rukavina, koji su imali tri kćeri: Mariju, Ceciliju i Anu te sina Matiju; i Konstantina, koji bijaše časnik, oženjen s Anom rođ. Polet, koji je preuzeo dobro Trnovec. Ovi su imali kćer Anu, koja se je udala za Mirka pl. Igalffya te su preuzeli dobro Trnovec. Tri kćeri: Adelu, Augustu i Izabelu. Zadnja vlasnica bila je Barunica Rukavina Cecilia.Danas je u privatnom vlasništvu.     Oznake: povijest, Hrvatska, plemstvo, Zagorje |
17.07.2022., nedjelja
Republika Šupljika
|
Republika šupljika Nekoć u Puntu kuće bijahu razbacane po polju od Kandije do Mrižića I Kanajte. Ljudi su živjeli osamljeno pa bi se jako obradovali nekom susretu I ne bi se mogli napričati. U Slavnim kućama živio neki sudac čija je žena bila dobra I pametna. Narod bi joj se volio potužiti povjeravajući se što ga tišti I na srcu mu leži. Ona bi im samo odgovarala : Reči ću mužu,dođite u nedjelju kod nas pa ćemo vidjeti što se da napraviti. Dok je god čovjek živ ne treba gubiti nadu. Dosta joj se ljudi žalilo da im neki lupežina krade novce . Sretne ga ona putem pa mu reče : što to čujem da na tuđe ruke pružaš! Izdere se on na nju : Tko ti to govori! Nek me prvo uhvate pa tuže! – Radi što hoćeš,ali nećeš dokle hoćeš! Ne prođe dugo ,uhvate ga ljudi do Slavnih kuća. Suca nije bilo kod kuće pa je njegova žena riješila slučaj : Vodite ga naokolo s vrećom u rukama neka zna da je došao ljudima u ruke! Tjeraju lupeža da ide, ali on neće jer nije ga osudio sudac. –Dragi moj, svejedno sudac ili ja kad su kukuruzi u vreći! Sudac Pigurina imao je ženu koja se u sve petljala I govorila same gluposti. LJudi su gledali da je nema kod kuće I nastojeći o svojim problemima govoriti nasamo sa sucem. Jedna je žena došla kada ona bijaše kod kuće sama. Nije imala kamo pa joj reče zašto je došla. Sin joj je već dugo bio u vojsci u Mlecima I nikako nije dolazio kući. Došla je moliti da ga sudac, ako ikako može, izbavi iz vojske. Pigurina joj žena reče : Doći će on .doći ! – Doći će ,ali kada? Voljela bih ja da on bude kod kuće I u kolo ide kao I vaši sinovi. Odgovori joj žena,pomalo zavidna jer su suci uvijek znali svoju djecu osloboditi služenja vojske. – Nešto ću vam reći,ali nemojte nikom drugom govoriti! Moj muž sudac rekao je da je Republika Šupljika! Neće ona dugo izdržati I sva će djeca doći kući! Žena odmah otišla po selu od kuće do kuće. Reče jednoj pa drugoj da je Republika Šupljika. Uskoro dođu po suca što je protiv guvernera. Mleci uistinu propadnu . Sudac se vrati iz zatvora zasluživši još bolji položaj. Njegova će žena nato drugim ženama : - Sad ćemo mi vladati! Kad dođoše Francuzi,zavlada glad. Nije im sudac Pigurina dopuštao da vode narod u rat. Dođu Francuzi da ga vode u zatvor. Sprovedu ga vezanih ruku, a žena za njjim na vratima plače : Mužu moj, što je to došlo na ovaj svijet, činite dobro, a snađe vas zlo!- Nije on volio suze ,pa joj reče, Šuti ženo, ako jednog odvedu nisu sve odveli. Narod je više od jednoga, ne može se narodu konopac oko vrata staviti.  Oznake: bajka, Hrvatska, legende, povijest |
16.07.2022., subota
Đakovo - bajka Babina Bilka
|
Babina Bilka Bili djed i baba. E, baba veli djedu: Što ćemo djede? Nas dvoje ostarili smo. Daj Bože da makar prase okotim ili rodim, da imamo svoje potomke. I nekog dana čuje djed , dere se prase u sobi u kojoj je baba spavala. Babo , babo – zove djed – sto je to u tebe? Joj ,djede, rodila sam prase! I hranili ga oni i u sobi u čistom držahu. Baba veli djedu : Djede ,znaš , naš susjedić Jozo svinje čuva, pa neka pazi i našeg praščića. Dođe baba tome dečku: Sinko Jozo, dat ću ti komadić kruha, pa ćeš mome prasetu davati mrvu po mrvu, dok se ne priuči ići za tobom i za drugim svinjama. Platit ćemo ti što nam prase čuvaš! – djed doda Tako ga dečko čuvao nekoliko godina, dok nije to prase doraslo do krmeta. Ali, nikad se nije ono u kalilu kaljalo s drugim svinjama. Ne valjaše se u blatu , nego se napije vode iz korita i nađe si svoj grm pod kojim ti ono spava. Babino krme zvalo se Bilka. Obično bi i svinjar Jozo usnuo pod grmom. Okrenuo bi se krmači Bilki svojim licem. I oboje bi zahrkali u hladu. Tako bi on plandovao s krmetom. I prospava on neko popodne, otvori oči, pogleda, a u tome grmu sjedi djevojka. Zlatnih je vlasiju i češlja se zlatnim češljem. Protare on oči da ga možda ne varaju. Trgnuo rukom – nestade djevojke. Skoči do grma vidjeti je li sanja. Kad on u grm, Bilka zarokće na nj kao krmača. Ne reče nikom ništa. Sutradan na pašnjaku opet u podne prostre se on na travu. Pravi se da spava. Lažno zahrće,a kroz trepavice gleda. I vidi on, ondje gdje bi krmača Bilka, sad je zlatokosa djevojka. Češlja se zlatnim češljem. I opet ne reče nikome ništa Neki dan mati veli sinu: Sine Jozo, ja sam stara, za posao nisam, a ti se ženi , da imamo pomoć. Našla sam ti već djevojku! Ma koju, mamo ? Ta onu bogatu – veli – Škiljinu kćer Maru. Neću ja, mamo , nju, ženit ću se majko, ali ću uzeti Babinu Bilku, ili nju ili se ženiti neću! Sinko, što si lud, idi, krmaču oženiti?! E, majko , ili nju ili nikoju! I neće on drugu neg Bilku bakinu. Majka, što će jadna, ode se potužiti župniku. Veli on svinjaru: Kako si to smislio, pa ta nije krštena! Neka nije druge neću! W, što ćemo, bako – uzdahne župnik i javi na Duhovni stol, pa uskoro ti bijaše upis. Došao Jozo s krmačom. I pita župnik: Jel ti znaš Jozo, kad se ona okotila? Znam- veli svinjar. Upiše njezino godište. Bilka, a jel ti znaš, da si se te godine okotila? – župnik upita krmaču. Hrr, hrr, hrrr – triput mu ona odgovara. Došlo i to , bit će svadbe. Djed i baba se opravili, odjenuli se u najljepše ruho. Svadbuje se, piruje se. Cijelo se selo okupilo .Žele vidjeti kako će se vjenčati Jozo i krmača. Reduše pomeću ručak, pa kad su svati odručali, kum će djeveru: E, ajde i ajmo , u bake u svinjac po mladu! Svirci, vi veselo svirajte, neka nevjesta- krmača! Ajde svati svi k svinjcu. U njemu čista Bilka kao da se sapunom umivala. Djever prvi uđe u svinjac: E, hajde, mlada ,evo marame! Metne joj maramu u usta. Bilka je prevrati zubima. Usporedo s djeverom ode u crkvu. Došao župnik pred oltar. Veli on mladenki i mladoženji. Kleknite, mladići! Momak klekne do koljena ,a krmača puznu na guzicu. Pita župnik Jozu, voli li on mladu? Volim ! – reče mladić. Pita župnik krmaču , voli li ona mladoženju? Hrr, hrrr,hrr! – rokne Bilka. I što god nju pita, ona odzvoni njemu triput. A kad ih htjede prstenovati, njemu stavi prsten na desnu ruku ,a njoj ne može na papak.Plazi ona jezik. I župnik joj prsten navuče na jezičinu. Dočekale ih reduše doma, da će se prihvatiti svatovi jela, a stari svat natoči rakije, nudi Bilki punu čašu: Kumo, zini! Kuma zine, a kum joj salije čašu u gubicu. Kuma Bilka, bi l još jednu čašu? – pita, a Bilka sve klepeće ušima, tuče se po očima da neće piti rakije. Dosta joj čašica. Pa kad su odvečerali, zabavili se do pomoći, kum će ti svatima: Ponoć je, dosta je bilo svatovanja za mlade, oni sad moraju u postelju. Mlade otpreme u njihovu sobicu. Svatovi se vrati i dalje svadbovahu. Kad je bilo u ranu zoru, zakrutila jaka zima. Majka mladoženjina mislila da je hladno mladima. Ode naložiti peć. Uniđe u sobu i uz postelju spazi svinjsku kožu. Uzme majka tu kožu hiti je u peć. A kad je koža zasmrdjela, čuje iz postelje dreku. Što je djeco?, što je ? – pita majka. Majko ti si zapalila moju vjenčanu haljinu! – mlada će , a sva se umotala u pokrivač, načisto je gola kao od majke rođena. Majka donese svoju mladenačku opravu: Evo ti ovo! Opravila se mlada i uresila. I kad je unišla med svatove, svi su klekli na koljena. Pomolili jutarnju molitvu. Mislili su da se ukazala Majka Božja. I ne pomisle da je mlada ona što je je bila Bilka krmača. A kad doznaju, puče glas o tome po svemu kraljevstvu. Dozna to i njihov župnik. Dođe on na svadbu. Vidi, takve mlade u našoj kraljevini nema. Župnik sjeo i samo gleda. Najposlije dao mladima blagoslov. I pir još bi tri dana. Pijah i ja tako i sad mi je jezik mokar. Đakovo   Oznake: Hrvatska, bajka, povijest, Putovanja |
15.07.2022., petak
Grofova zla mater bajka Karlovačka okolica
|
Grofova zla mater Bile tri cure i jedan gorf. I taj se grof šetao pod njihovimoknom. Pa čuje kako one razgovaraju.Govorila najstarija Ah, da bi meni kočijaš našeg grofa,kočijaš! Govori srednja Kaj bi meni kočijaš grofov, da bi meni kuhar njegov,kuhar! Najmlađa će i najljepša Kaj bi meni i kočijaš i kuhar grofov, da bi meni sam mladi grof, samo mladi grof ! Drugi dan pozove taj grof te cure sebi na objed. Jako nas je toga sram – rekoše – što ćemo poći grofu na objed. Morale doći kako reče gospodar. Gle, na objedu ti grof najstariju oženi s njegovim kočijašem, srednju s kuharom, dok najmlađu i najljepšu oženi sa samim sobom, s grofom. No.grofu došlo da mora u boj. Noseća mu žena ostala s njegovom materom.Rodila ona dvoje lijepe djece sa zlatnim vlasima.Svekrva joj otela tu djecu netom ih je rodila. Zakopala ih u gnoj ,a majci podvrgla dvoje mačića. I sinu pisala da ima baš lijepu ženu, koja mu je rodila mačke mjesto djecu. Vrne se grof iz vojske .Rekla mu mater : Vidiš, sinko moj, kakvu ženu imaš.Namjesto djece je mačke rodila! Neka bude tako, neka, kad je Bog tako dao, nek se vrši volja Božja! A iz djece one izrasle dvije lijepe jele, lipe jelve rasle iz gnoja. I mladi grof najčešće njima dohodio,onim jelama. Najviše ga privlačile one dvijel jele što iz gnoja rastu. Hladuje pod njima i ptice sluša na njima, na jelvama. Ljutito mu mati veli jednoć: Sinko moj, mi ćemo te jele posjeći, napravit ćemo od njih meni postelju! Obnoć, kad je ona u postelji spala, čula je razgovor u daskama. U jelovini dvoje djece razgovaralo. I stara nikako ne usnula. Sinko moj, mi ćemo ovu postelju zgorit – ujutro sinu rekla – ne mogu ja u njoj spat! Sluškinji dala da izgori postelju: Dakle, pazi dobro da ti koja iskrica ne iskoči iz ognja! Iskrice su dvije ipak iz postelje iskočile. Prometnu se odmah u dva janjčića. I mladi grof spazi kako se dva lijepa janjčeka u djetelini igraju. Dođe on doma: Ah,majko, ali sam ja vidio dva lijepa janjčića. Mati mu rekla: Sinko moj, ja neću nikako imati tih janjčića, simo ih doreni i mi ćemo ih zaklat! Bijaše mu žao tih janjčića,ali za volju materinu dogna ih i zakla. Stara grofica na potok posla diklu, da ide drobe prati i još joj rekla : Pazi dobro da ti ne bi kakova ptica što uzela. Sluškinja je dobro pazila, ali je došla vrana, odnesla je dikli dva želudca. Ispadnu vrani iz kljuna, prometnu se u dva dječaćia.Prođe tada grof i milu djecu ugleda, kako po potoku tuku šibama. Bili mu jako dragi i reče materi svojoj: Ala, majko, kakva sam lijepa dva dečkića vidio tamo pri potoku, meni su se jako svidjeli i ja ću ih svakako doma dopeljati! Ha, dopeljaj, dopeljaj, kad nećeš drugač, ali što će oni nama! Grof pođe po djecu.No, nisu htjela s njim, nego su rekla grofu: Gospone, bojimo se poći u njihovu kuću. Dvaput su nas tamo dopeljali i dvaput nas satrli – djeca reknu – Mati nas je porodila s lijepim zlatnim vlasima, dok su oni bili u boju,ali nas je stara grofica materi otela. I djeca svu tajnu ocu odaju: Grofica je majci mačiće podmetnula,a u djecu u gnoj zakopala. IZ djece su izrasle dvije jele, lijpe jelve, Jele su posjekli i staroj materi od njih napravili postelju. Grofica je postelju užgala i od nje su postala dva lijepa janjčića. Janjčeke su zaklali i oni su opet postali dva lijepa dječaka, lipa dečkaca. Onda grof nagovori dječicu da s njim odu i da se ne boju.Sabere zatim na prelo sve žene s dvora, dopelja dječicu i sve ih upita: Kakova kazna pripada onomu tko uništi ovakvu dječicu?! Mati će grofu: Valalo bi toga vrgnuti u bačvu s čavlima naperenima, pa da ga se s brijega otpravi u dolac! Djeca su na to rekla : Tebe ćemo sada tako, stara majko! – izreknu.Napravila si iz nas postelju.Ali, mi smo razgovarali obnoć, pak nisi mogla spat, i dala si nas pogorit.Skočile su dvije iskrice iz ognja i mi smo postali dva lijepa janjčića. Dala si da nas zakolju, dikla je naš drob prala, ali je došla vrana, odnesla dva želudca, iz kojih smo opet dečkima. I nismo se dali svomu ocu doma, tebe se bojimo, i ako te otac naš sad ne sašundra, mi nećemo bit doma! S tobom nas je strah! Grof pripravi baćvu s čavlima.Zakuje u nju čavle i naperi im šiljke. Vrže nutar mater svoju. Otpelja bačvu na visok brijeg i zakotrlja je u dolac. Bijaše onako kako si je sama dosudila. Grof je iza toga još puno leti živil srično i veselo svojum ženum i dicum. Karlovačka okolica  Oznake: Karlovac, Hrvatska, hrvatske bajke, povijest, Putovanja |
13.07.2022., srijeda
Istra bajka - kraljević i ptić golubić
|
Bio kralj . Imao tri sina. Rekao njima: - Sini moji,koji mi najde perje od ptića golubića, vrći ću ga za kralja. Dvojica starijih sinova pošla iskati perje u gustu šumu. Tražili ptića i ne našli ništa. Došli pred još gušću šumu, ali se ne usudiše unići u mračninu. Vrnu se doma. Nigdje nismo mogli naći tega perja – rekoše braća sva žalosna. Oče –ja grem! – reče mići kraljević. Dođe i on pred onu mračnu šumu. I ne bojaše se unići u nju.Zađe u gustiš. I hodeći tako u gustome mraku nazre neko svjetlo. Dođe bliže,a to žena. Majka Božja. Balžena djevica Marija stajaše na proplanku. Upita maloga: Sinko, što išteš tako u gustom? Tražim perje od ptića golubića! Majka Božja prekine granu nad glavom. Rekla malomu: Pogledaj, to ti je perje od ptića golubića! Uzme on granu i veselo se uputi doma. Putem ožedni i naiše na lokvu. Klekne i napije se,pa utaživši žeđ,veselo viknu: Našao sam perje od ptića golubića!- vikaše da duši dade oduška. Braća njegova pošla u lov i tu viku čula. Došli oni i hitili ga u lokvu. Onda su pošli doma s tom granom. Dali je ocu: Oče, evo smo našli perje od ptića. A neki mali došao na lokvu. Sjekao piskovinu za pisak. Učini pisak i njime zasvira. Začuje zatim kako pod vodom netko pjeva Mene su braća hitila sred kalića, Za malo perja od ptića golubića. Lokva se namreška.Ispliva kraljević. Zazvao ga pisak. Kraljević dođe doma.Okupi ih kralj svu trojicu. Reče svojim sinovima: Sini, umjesto da mi donesete perje od ptića, donijeli ste mi ovu granu. Najmlađi kraljević uzme onu granu.Pretvori se ona u perje u njegovim rukama. I najmlađi kraljević ispripovijedi kako su ga braća hitila u lokvu. Sinko, tebe ću vrći za mladoga kralja – kralj će kraljeviću. Starije sinove razbaštini i istjera ih iz kraljevstva. Mladomu kralju nađe još i lijepu kraljevnu. Istra  Oznake: bajka, Hrvatska, Istra |
11.07.2022., ponedjeljak
Rakalj
|
Cijela je Istra ukrašena freskama. I kad bi pitali što imamo u Istri, rekli bi naprosto sve I svašta. I brda, I ravnicu, I kamen na kiši I sunce, pa čak I snijeg. Prekrasni vidikovci, vidici, vizure, maleni gradići puni povijesti I preokreta iste kao I svugdje u Hrvatskoj. MIješaju se hrvatski I talijanski vikom, sajmom, prodajom. Sve to naravno izgleda idilično, no povijesno nije bilo uvijek tako, bilo je I tu kao I svugdje u hrvatskoj puno krvi I svađa, podmetanja I podlosti, preuzimanja I borbe. Habsburzi I Venecija nadmudrivali su se za ovo područje, a narod siromašan je patio. MOžda mu je jedinu utjehu pružala sopila koja sviri nad svim ovime opisanim. Reska I tužna melodija , pokoji narodni ples I teške žuljevite ruke seljaka , odnosno robova interesa na ovom području. U prvom pokušaju crkva, centar , kuća obojana u rozo. Nešto sam zaboravio I nikako se sjetiti ,a na vrh mi je jezika. Tek malo kasnije “puknulo” me je što. Pjesma I stih domovine, ime I sjećanje. U drugom pokušaju prijatelji su nas odveli tamo gdje smo I namjerili. Od prvog pokušaja, dijelilo nas je samo par metara, ali nekako nisam imao volje valjda ili što, ili mi je bilo svega dosta. Prazno selo, mjesto, nigdje nikoga ,bila je zima, a u drugom pokušaju vrućina , razgledavanje na plus 40. Puca pogled na raški zaljev, limski kanal , onaj sparan vrući vjetar kao fen suši zrak I usta, ali vredi svake kaplje znoja , popesti se samo malo više od centra Raklja I uživati u pogledu. Od cijele te priče, starog grada ostalo je ustvari pa I ništa. Zid kameni ,bedem do visine 6 metara ,a širokih dva. Kaštel se spominje već u 11 stoljeću ,a pretpostavlja se da je građen na nekim rimskim starinama ,no spominje se 1312 godine I to kao Castelare de Rachir I to u dokumentu kojim gorički grof Henrik Castellare daje Rakalj kao miraz svojoj kćeri Elizabeti I njezinom zaručniku Nikoli Brambergu. Vladali su ovdje I Habsburzi ,no oni posjed izgubiše od Venecije. Ovdje su rakljani živjeli do 1510 godine kada je kaštel razvaljen, spaljen I uništen. Tada se gradi Novi Rakalj , podno ovog starog. Ostala je samo skromna crkvica sv.Agneze Agnije s ulaznim portalom kasne gotike I preslicom. Postoji, dakle, vjerojatnost da je i u Barbanu prije kraja XIV stoljeća postojao neki, makar, i mali, komunski arhiv. Njegov kasniji opstanak dovode u pitanje nemiri i borbe u Istri što su ih imali sa Venecijom gospodari Barbana oglejski patrijarsi, gorički grofovi i napokon austrijski vladari, sve tamo do rata na početku XVI stoljeća u kojem je osobito stradao austrijski dio Istre u toku kojeg se je Barban predao Veneciji (1516. godine). Zbog založnog prava što su ga imali Talcsisi nad Barbanom i Rakljem još od 1505. godine, za zajam dan caru Masimilijanu, Venecija je Rakalj, a vrlo vjerojatno i Barban, ostavila u posjedu Taksisa sve do 1535. ili 1536. godine, kada ih je isplatila. Pošto su se za dugotrajnog rata koji je trajao poslije 1508. godine, Barban i Rakalj predavali 1508. i opet kasnije 1516. godine Mlečanima, može se samo nagađati što se dogodilo sa starim barbanskim i rakaljskim arhivom. Mogli su ih odnijeti Taksisi ili Mlečani, no ne mogu se, iz takvog nagađanja isključiti ni upravitelji i posjednici Pazinske grofovije koji su sudjelovali u tom dugotrajnom ratu. Interesantno je svakako spomenuti da su u rukopisu Barbanski anali uz datum 10. ožujka 1815. godine zabilježeni neki slučajevi obnašanja knjiga i dokumenata iz barbanskog arhiva. Tako su, navodno, ... nestale knjige i dokumenti u vrijeme pazinskog kapetana Mosconea 1525. godine ili malo prije nego što su Loredani ušli u posjed tog kaštela te da su valjda iz Pazina prešli u Ljubljanu.... Vjerojatno je Josip Batel, pisac tog dijela Anala našao neke podatke o tome u, tada još postojećem, arhivu. S godinom 1536, kada je Venecija 23. prosinca prodala na dražbi Barban i Rakalj kao cjeloviti feud mletačkim plemićima braći Loredan, započinje u povijesti tih komuna jedno novo razdoblje. Već je ranije, 1516. godine carski suverenitet zamijenjen suverenitetom Prejasne, a 1536. godine Barban i(Rakalj dobili su nove feudalne gospodare. Loredani su već na početku svog upravljanja stali bitno zadirati u stara prava Barbanaca. Koliko se je krozto pogoršao položaj barbanskog komuna i njegovih stanovnika, kako u pravnom tako i u ekonomskom pogledu, pokazano je na drugom mjestu. Namjeravajući već od početka što jače ekonomski iskorištavati kupljeni feud, Loredani su, jer su smatrali svoje vlasništvo nad Barbanom i Rakijom apsolutnim u smislu rimskog prava, stali organizirati upravu koja je sve više zadirala u sve tokove života, a na čelo iste postavili svojeg službenika kapetana. Ranije, dok je Barban i Rakalj bio u sastavu pazinskog feuda, u Barban je tek povremeno dolazio pazinski kapetan ili tamošnji ekonomski upravitelj. Sada je u Barbanu stalno zasjedao poseban kapetan. Uz njega se doskora nagomilala i druga administracija: kancelar, voditelj pisarnice, fatur ekonomski upravitelj, pomoćnik kancelara, a samom kapetanu, kao izvršilac presude, stajao je na raspolaganje cavalier, zatim straža od deset Barbanaca sa posebnim zapovjednicima contestabili i još neki. Ne mogu otići odavde od kad me je kako sam napisao “Puknulo” ,a da ne spomenem Matu Balota ,pravim imenom MIjo MIrković ,rođenog u Raklju 1898 godine. Na svaken samlju, na svaken piru nikad su kantale. Od bogzna kega vika su tako tarankale po cija dan. Svirači nisu znali miru. Vajk su naši dani teški bili, prazni žepi i žuljavi dlani, mučan nan je bija kruh naš svakidanji, ko ga je bilo. Ko ne, smo postili. Kašu su jili naši stari i brmeč brstili, stariće ovsa prodavali, da kupe malo soli, ma ki bi od nas unako, kako su oni umili, zakanta: "Rodila loza grozda dva." Velike sopele svire već miljare lit, kroza nje govore glasi naših starih od davne davnine, kamogod se krenemo oni gredu s nami, glasi crlene zemlje i krasa, glasi domovine.   Oznake: Istra, Istra-Adventure, Hrvatska, povijest |
10.07.2022., nedjelja
Volosko
|
U Kratkom posjetu Volovskom – Voloskom, jer se ovo v ili ne izgovara ili ne čuje, pa se uvriježilo kao Volosko, pojeli smo pizzu , jako dobru i jako hvaljenu, restoranu- pizzerii se ne sjećam više imena, morao bih provjeriti , no to sada i nije bitno. Nedaleko na samoj obali, koliko se sjećam rodna kuća Andrije Mohorovičića zatvara šetnicu, odnosno uži cestu, Na samoj je kući i spomen ploča. Kako je red da se jelo malo slegne ,a i potroše kalorije – mješavina pizze i pive , prošetali smo ,odnosno popeli se stepenicama više od obale. Centar klasičan , primorski ,uski red kuća spojenih jedna uz drugu. No, postoji ovdje i niz vila koje su poslije 1945 godine nacionalizirane , konfiscirane i u njima uređeni stanovi za pregaoce tekovina revolucije. Industrijaci, grofovi , baruni strani ili domaći gradili su ovdje vile za odmor , sa ograđenim dvorištima , daleko od običnog puka. Struktura je kasnobarokna klasicistička ili sve to skupa neo. Istu arhitekturu naći ćemo posvuda po Primorju , Istri ili Dalmaciji. Kapetanske vile, diče se još svojom ljepotom, mada sada teško zapuštene. Prolazimo pored jedne Villa Teresina iz kraja 19 stoljeća ,nažalost nisam saznao podatke o njoj ,a i iskreno nisam se raspitivao. Malo dalje iznad ceste velebna građevina – crkva sv.Ane iz 1850 godine , neobaroka. Dva visoka zvonika i kovana ograda, ulazni portal skromnog rješenja , no nekog izrazitog stila i nema, barem ne baroknog. Unutrašnjost je bogatija ,pogotovo od kad su nađene skrivene freske , koje je pokrivao sloj ili slojevi boje 50tak godina. Resturarine su. Oltar je mramorni, novi – Rendić je htio ukrasiti svojim djelom ovu crkvu. Volosko je pomorski gradić ,kažu da je stariji od mnogih,ali to još treba dokazati. Zvona milo zvone – kako nam to kaže vječiti lutalica Matko Laginja ,a isto tako nam govori da je liturgija domaća, hrvatska, premda je ovdje talijanski jak kao jezik, jer se nekako oduvijek upravo tim jezikom služilo za preživljavanje. Možda se mnogi stariji sjećaju i pjesmice : Predrago Volosko,lip moj dijamante, U tebi se goje tri vile gailante Nekada su na glasu bile ženske pećarice koje su nosile na Rieku, slavne volovske hljebce i kolače, koje su vrijedne žene rano zorom pekle kako bi na Rijeku – u Rijeku došli svježi. Nekada je u Voloskom postojao i sajam na svetog Roka (16 kolovoza) i tu se sastajalo, dogovaralo, prodavalo. Bila je popularna taščica – srce od sladora – šećera ukrašeno umjetnim cvijećem i u sredini bio je komadić papira, na kojem je stajao jedan klasičan stih stare „Kranjske šprahe“ Al me maš rada,al ne Men to vse eno je Zapjevajmo po domaću na kraju i odlazimo doma , u Rijeku. Voloscana bella Ta lipota tvoja! Tu sei la mia stella I sva dragost moja        Oznake: Istra, Kvarner, putovanje, povijest, Hrvatska |
07.07.2022., četvrtak
Metel Ožegovič
|
Madzarske pretenzije na teritorij Hrvatske nikad nisu prestale I neće ,dokle god nemamo volje zaista jednom zaustaviti tu ideju. U novije vrijeme afere pokazuju ustvari koliko smo mi kao narod slabi ili više volimo stranca nego domaćeg sina. Borbe s Madžarima traju odavna I to zaista odavna , toliko dugo da smo čak branili I Austriju od njihovih pretenzija. Kako je Marija Terezija pokleknula ,a trebao joj je novac za ratove, tako je dala I dio Hrvatske pod upravu, “riječka krpica” ,a I naš sabor odgovarao je saboru u Požunu , gdje se kriju isto tako I papiri hrvatske povijesti. U moru borbi , zalaganja za domaću riječ I protiv Madžarske vlasti , ustali su mnogi ,ali su se izgubili u moru istom takvom onih koji su uvijek radi svojih osobnih interesa plivali nizvodno. Između onih, koji su slabo znani povijesti I širem puku, odnosno hrvatskom čovjeku, jer je ipak 50 godina tako odgajan da sluša samo revolucionarne one tekovine slavne borbe ,a svoje nije pazio. Tek rijetki su pazili I dalje na domovinu Hrvatsku. Tu nije riječ o politici, niti o pokretu niti o vlasti ,nego pojedincima koji su se borili za pravo na slobodu I riječ ove zemlje. U 19 stoljeću počinje borba za narodno pravo I narodni jezik I tu nailazimo nekoliko osoba, ličnosti ,koje su se zalagale. MOramo shvatiti ipak da je narod mali, nepismen u to doba širom, ali je stvar bila I počivala na onima koji su bili školovani jer su si to mogli priuštiti. Ban Jelačić je za Austriju smirio Madžare, borio se za I pravo Hrvata na svoje ,ali u okvirima MOnarhije austrijske. Ostale sada neću spominjati, dovoljno je već rečeno o njima. Jedan od onih koji su se borili za domaće pripadnik je stare obitelji , koja je krenula na put svojeg probitka iz Križevačke županije I dala svoj obol Hrvatskoj. Dobri ili loši , ljudi su. U tom 19 stoljeću kad se svijet I pogled na svijet polako mijenja u žaru hrvatskog narodnog preporoda javlja se jedno lice, nepravedno zapostavljeno. Metel barun Ožegović , od njega I kreće taj barunski dio obitelji sve do danas, mada su danas taj naslov izgubili,ali ostalo im je ono plemeniti. Rođen 4 . svibnja 1814 u Zagrebu bori se za pravicu protiv madžarskog jakog utjecaja, pa nam ostaje I njegov govor 12 rujna 1844 godine kao hrvatskog zastupnika na ugarskom saboru : Ovako se je naročito razvila književnost jezika kojim govori naš narod u sdruženih kraljevinah I na jugu, poznat pod imenom ilirskim. Tako mogahu narodi slavenski , pod žezlom Nj.Veličanstva živući, u svojoj narodnosti znatno napredovati, što njim pruža novi razlog podaničke odanosti za toliku otčinsku brižljivost, koja štiti njihovo najsvetije blago, te se baš time učvršćuje neuzkolebiva vjernost naroda prema svom kralju I gospodaru, kao pšto I ljubav domovine u kojoj se narodom slavenskim duševni život ne samo neuzkraćuje već sve to krešćije razvija. ….. Naravno da Madžarima taj govor nikako nije pasao , niti išao na ruku, jer su u to vrijeme upravo baš stiskali svoj jzik I kulturu na ovom području. Zato je borba I sve jača. O izdajnicima ne želim sada, bilo ih je previse, a to je najgora stvar, nesloga naroda. Kukolj u žitu. Kao I danas . Ipak se vrijeme uvijek okreće. Dogovora sa Madžarima nikad nije bilo. Žestoko se on protivio I savezu odnosno Ugarsko-hrvatskoj nagodbi iz 1868. Istam tako zajedno s Jelačićem zagovarao je pripojenje Vojne krajine banskoj Hrvatskoj, kao I Dalmacije. Želio je pošten savez s Madžarima protiv Austrijske kuće Habsburga,ali nakon što je na podao način ipak Savez sklopljen,a ne štetu Hrvatske, povukao se iz javnog života. Obnašao je niz velikih dužnosti u Kraljevini I Carevini. U rodnom Zagrebu završio je klasičnu gimnaziju ,a u Pešti pravo. Nakon završetka školovanja desio se u Varaždinu gjde ga je grof Erdoedy postavio za honorarnog podbilježnika. Tijekom cijelog svog života zalagao se hrvatski jezik, za hrvatsku domovinu I nikako ne smije biti zapostavljen u povijesti Hrvatske. Nažalost se u školama on baš I ne spominje, nego samo nekolicima, čak I onih koji nisu zaslužili u novije vrijeme. Valjda smo takav narod. Kao pristaša Ilirskog narodnog preporoda, 15. siječnja 1838. godine tiskao je poziv za osnivanje Ilirske čitaonice u Varaždinu - Družtva Narodnoga - prve narodne čitaonice u Hrvatskoj. Pozivu se odazvao veliki broj hrvatskih rodoljuba i zahvaljujući darovanim knjigama čitaonica je počela s radom. Kao intelektualac bio je među utemeljiteljima Družtva za povjestnicu jugoslavensku, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Konzervatorija Hrvatskog glazbenog zavoda, Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva i drugih u društava koje su poticale razvoj znanosti i umjetnosti i gospodarstva u Hrvatskoj. Barun Metel Ožegović Barlabaševački I Belski kupuje dvoi I imanje Bela I I Bela II od niza vlasnika te sve skupa ujedinjuje u jednu cjelinu, tako da možemo reći da je imanje Bela bilo jedno od najvećih u kopnenom dijelu Hrvatske. God. 1858. kupio je Metel barun Ožegović-Barlabaše-vački i Belski dijelove od Josipovića i Lovinčića, a 1879. dio obitelji Barabaš te si time sastavio lijepo većinom šumsko imanje, s oba stara belska dvora. Ovom zgodom ne mogu propustiti, a da ne posvetim nekoliko redaka sjajnoj pojavi ilrskog doba Metelu barunu Ožegoviću. Veoma je on zaslužan za svoj narod, koji je uz oca si pronotara Stjepana Ožegovića i strica Mirka Ožego-vica, biskupa senjskog odličan pobornik hrvatskih prava. Uman muž, koji je bio posvema upućen u državno pravo, izabran bi po hrvatskom saboru uz Hermana pl. Bužana u svaku važniju deputaciju, a isto tako i na tadanji zajednički sabor u Požunu, 1842. i 1847. god. Početkom šezdesetih godina prijašnjeg stoljeća nakon listopadske diplome 1860. god., vršio je nekoliko godina čast kancelara, tada ustrojene hrvatske dvorske kancelarije u Beču. Metel barun Ožegović oženio se 1839. god. s Ivanom groficom Sermage od Susjedgrada i Medvedgrada. Iz ovog braka rodio se je sin Ljudevit oženjen s Olgom groficom Erdodv i kći Ida udala se za Alfreda baruna pl. Moscona, vlastelina u Pišecu u Štajerskoj. Danas je vlasnik vlastelinstva Bela Ivan barun Ožegović, odličan gospodar te veoma ljubljen i štovan od svojih se* ljačkih susjeda, koji ga visoko cijene kao svog svjetovatelja u narodno gospodarskim i imovinskim odnosima. Kod takovih odnošaja među vlastelinom i susjednim se1jacima nije niti agrarnom reformom današnjem vlastelinu belskom oduzet niti pedalj zemlje, jer su sami seljaci, kad je tamo stiglo agrarno povjerenstvo, jednodušno i odlučnoprosvjedovali, da se njihovom vlastelinu išta oduzme, te ma kome u zakup dade, ostaje nam za povijest. MOžda je ovo prekratko za jedan ljudski život, ali je sasvim dovoljno da Vas pokrene na misao I razmišljanje o svima onima koji su dali “život” za ovu zemlju,a malo im je spomena. Metle barun Ožegović umire u Beču, ne moram naglasiti , kao I mnogi ,razočaran.        Oznake: povijest, Zagorje, Hrvatska, narodni preporod, Putovanja |
04.07.2022., ponedjeljak
Sofija Jelačić
|
Toliko je toga napisano o Banu Jelačiću pobjedniku nad Madzarima, junaku, heroju ,sinu naroda, omiljen svakako među Hrvatima. Malo se zna da je Ban bio izuzetno omiljen među Hrvaticama I ne samo njima, žene carstva padale su mu pod noge. Tako je recimo za boravka u Križevcima Josipa Jelačića čuvala ženska garda ,križevačka djevojačka straža, i ne samo čuvala ,nego isto tako kažu I dvorila. Intimno. Koliko toga ćemo ustvari prikriti da se ne umanji slika jednog ovakvog heroja, ali moramo kako god ipak gledati I kao muškarca I kao muža I naposljetku kao osobu. Volio je Josip od rana vojnički život, žene I balove , karte ,udvarajući svakoj zgodnijoj curi ili ženi. Tako se desio slučaj I sa njegovom ženom, koju se malo spominje ili skoro pa nikako. Rečeno je uvijek nekoliko slova , možda zato jer se preudala I ostavila Hrvatsku, pobjegla iz nametnutog zločestog zatočeništva. Car Franjo Josip nikome nije želio biti dužan niti obvezatan, pa je za zasluge u obrani carstva bogato nagradio one koji su čuvali tron, a s time I tako I našeg Jelačića. Isplaćeno mu je 40.000 forinti što je smirio Madzare. Za taj novac on kupuje Nove Dvore. Bečki dvor uvijek je imao svoju računicu I dobro je zbrajao tako da je 1856 godine naloženo Jelačiću da određenu svotu , prekobrojnu , naprosto vrati carskoj blagajni. Na svečanom primanju u bečkom Hofburgu Car I njegov generalni ađutant grof Gruenne naprosto šikaniraju Jelačića, gurajući ga u stranu I rugajući mu se. Na svakom koraku Ban osjeća prezir ,te sitnim spletkama vrijeđaju banovu samosvijest I taštinu. Prije toga prigodom boravka u Olomucu ruskog cara Nikolaja I ,velikog poštivatelja Josipa Jelačića, grof Gruenne namjerno ga potiskuje ,ali Nikolaj traži Jelačića I u nazočnosti Franje Josipa , naprosto ga ljubi u čelo I uzvikuje “ Brate , naprosto ti zavidim na ovom čovjeku, ja ga jako volim “ I još se na ruskom jeziku obraća Jelačiću “ mi se razumijemo, zar ne?” I namigne mu. Tako je isto splet okolnosti ruganja doveo Josipu u naručje I ženu. Ban je zaista udvarao mladoj kontesi ,ali zbog razlike u godinama nije se usudio ništa započeti, odnosno zaprositi njezinu ruku. Razlika je bila zaista stvarno velika. Josipu je bilo 50, a mladoj kontesi Sofiji Stockau tek 16. Na ,dakle ,velikom primanju Car Franjo Josip uz porug glasno tako da su svi mogli čuti čestita Jelačiću na zarukama s kontesom. Josipu nije preostalo ništa drugo nego da ide u prosce . 1854 godine prigodom carevog imendana Josip Jelačić dobiva I grofovsku titulu I premda već slabog zdravlja. Sa groficom Stockau, dobiva I kćer Anu, koja umire od sušice s nepunih godinu dana, I to u grofičinom rodnom gradu, dvorcu Napajdli, a za vrijeme dok je Jelačić sa Sofijom bio na lječenju. To ga je shrvalo do kraja. Obitelj Stockau bila je bogata, u Napajedli je organizirala industrijsku preradu šećera i osnovala vrlo respektabilnu pivovaru. Malo je poznato da je Sofija rodbinskim vezama vezana I za Opatiju, a njen stric Georg von Stockau zajedno sa Balltazijem , rođakom banice pokopao je u tajnosti na mjesnom groblju u noći onu nesretnu Mariju Večeru iz afere Mayerling. PO nekim podacima Ban je bolovao od sifilisa raširenog u to doba vojničkog života. I ne samo vojničkog. Sifilis je naprosto bio bolest toga doba. Kada bi ovako gledali, ništa se nije od tog vremena promijenilo, samo su današanje bolesti od raskalašenog ponašanja puno jače. Isto tako preko njega I Sofija je dobila tu bolest. Ako se vratimo I malo unazad, kažu da je sifilis kod Bana bio izmišljen, trač naprosto, I da je bolovao od drugih bolesti, zbog kojih je rano oćelavio. Vjenčanje Josipa Jelačića I Sofije Stockau u OLomucu obavio je nadbiskup kardinal Maximillian Josef Sommerau – Beckh . U hrvatskom izaslanstvu kao Jelačićeva pratnja bili su grof KUlmer , barun Metel Ožegović , Herman Bužan I Josip Juraj Strosmajer koji je uputio I pozdravne riječi I čestitke te održao govor na hrvatskom, a potom I na njemačkom jeziku, obraćajući se upravo posebno Sofiji sa riječima da je postala miljenica južnih Slavena udajući se za Jelačića ,bana, te da je već postala miljenicom hrvatskog naroda. 1855 godine biskup osniva pjestovalište ( dječji vrtić bi to danas nazvali) I čuvalište za pomoć roditeljima sa malom djecom koja nisu imala gdje biti dok su se roditelji borili za koricu kruha, odnosno radili. Tom prilikom biskup udara temelje zavodu/ima sa 6000 forinti. Prva predsjednica društva bila je upravo Sofija Jelačić, a prva predstojnica grofica Sidonija Rubido –Erdoedy. Mnogo je dama dalo svoj prilog te su se uključile u rad. Društvo se zvalo Gospojinsko društvo za izdržavanje pjestovališta u Zagrebu. U Topuskom na Kordunu čuvaju uspomenu na banicu groficu Jelačić. Naime se tamo banica lječila od kostobolje, navodi se I sifilis. Isto tako kažu podaci da je iz kočije izašla na nosilima, a već za 40 dana otvarala časnički bal. Grofica je često boravila tamo kupajući se u blatnim kupkama. Nekoliko godina zaredom oko 2000 godine održavali su se balovi njoj u čast. Propalo je sve skupa. Ostaci kade vidljivi su I danas, mada zaboravljeni I jako uništeni. Bila je I banska palača, sagrađena na temeljima neke drvene zgrade I to sve do 1943 godine. Toliko je njena pojava pridonijela ,danas ćemo reći turizmu I popularnosti tog mjesta, da se otvaraju kavane i to 1818 godine Zdravljak sa plesnom dvoranom I to sve za doček Cara Franje I njegove žene Karoline. Sofijinu kadu izgradio je slavni Felbinger. Ban Jelačić umire usamljen, pun razočaranja jadajući se jedinom prijatelju Neustaedteru, koji ga je redovno obilazio. Njih dvojica sjećajući se davnih dana, polako blijede na povijesnoj sceni. U ponoć I 15 minuta sa 19 na 20 5. 1859 godine umire Josip grof Jelačić od Bužima u Zagrebu. POkopao je dijete davno, pokopao je svoje snove I nade u boljitak hrvatske. Tek mjesec dana nakon toga, kao po božjem ravnanju austrijska vojska biva poražena kod Solferina. Banica Sofija grofica Jelačić napušta Hrvatsku, preudaje se, dobiva dvoje djece. POslije napuštanja Novih Dvora I Hrvatske banova braća isplaćuju je ,kako bi dobro I imanje ostalo u obitelji. Sofija je rođena 31.siječnja 1834 godine u Napajedli-Češka, a umire u Beču 17 siječnja 1877 godine. KOliko god je možda mi osuđivali što je tako brzo “zaboravila “ svog muža I zemlju koja ju je dočekala raširenih ruku, toliko moramo shvatiti da je I njoj taj brak bio nametnut sa bolesnim ratnikom. Izgubila je I dijete I što očekivati nego pobjeći od svega od ružnih uspomena. MOžda je nebitno reći I to da je banica imala I prvog crnog slugu.   Oznake: Hrvatska, Ban, JosipJelačić, povijest |
28.06.2022., utorak
Franjo barun ban Vlašić
|
Ja ne mogu i ne želim pisati po narudžbi nečijeg nahođenja i reklama, premda je promidžba ipak jaka, ja se nekako ne oslanjam na nju ,niti mi je stalo do slave i prepoznavanja. Radim i pišem onako kako mi nalaže srce i ne mogu protiv sebe i neću. Riječ neću u mojoj je kući bila strogo zabranjena,ali danas imam godine i mogu si dozvoliti raskoš teksta. Poneki puta zaista i ne biram riječi niti to isto tako ne želim. Toliko je povijesnih osoba zaboravljeno ,jer su imali slabu reklamu ili su naprosto bili samozatajni toliko da ih su nepravedno zaboravljeni ili bačeni u kraj, u zapećak. Opet nasuprot tome ima osoba čije je djelovanje i malo sumnjivo ili čak možda preraskošno prikazano. Ako si na pravom mjestu u pravo vrijeme i ako ti , bez obzira na sve , sudbina pokaže svoj prst , onda si slavan, premda možda i nesretan,ali si slavan i vječan, a ako ti sudbina zakaže jer nisi bio dovoljno ,recimo , bahat i glasan , onda ti se sreća vječnosti ne smiješi i padaš u zaborav. Na gornjem gradu koji je doživio i opet tužnu sudbinu potresa , kad se urušava i ono malo jedinstvene baštine i povijesti, jer su zgrade stare, dotrajale i neodržavane ,nebriga je dosegla vrhunac. U nebrigu se svakako svrstava i novac, kojeg nikad nema za boljitak svih nas i za očuvanje onoga čime bi se trebali ponositi, a kao turistička zemlja , jer drugog nemamo , trebali bi , barem, pofarbati fasade. Fasade i jesu obojane, ali iznutra je tuga jednog vremena . Divot baroka i ponos Zagreba, crkva sv. Katarine porušena je. Urušio se strop, oltari dobili rane i sve te slavne priče u samo jedan tren propale su u ponor ništavnosti. Uspomene nitko ne može izbrisati, ali gledati tu žalost zaista nije lako. U crkvi osim bogatog inventara 18 stoljeća , stoji jedan nadgrobni spomenik ,jednom potisnutom velikanu o kojem se malo zna. Spomenik je od mramora, sive boje sa urezanim imenom i grbom . Grb i ime su stare obitelji plemenitaške. Spomenik je tom „borcu“ dao posvetiti i postaviti biskup Alagović. U tom grobu ,kripti svoj mir našao je Franjo barun Vlašić, ban Hrvatske ,rođen u Madjarskoj u Dombovaru 24.4.1766 god. Barun, hrvatski ban i podmaršal, Franjo Vlašić rođen je od oca Franje Vlašića i majke Marije Ane u Dombóváru, u Tolnadskoj županiji, 24. travnja 1766. godine.. Franjo Vlašić je potomak Hrvata koji su g. 1715. iselili s područja koje gravitiralo gradu Ogulinu i Brinju, te se naselili u Mađarskoj, u sjevernu Baranju: Hajmaš (Nagyhajmás), Dombovar (Dombóvár), Bikalu (Bikal), Magoč (Mágocs) i u Pečuh. Istakao se kao mlad izvanrednom hrabrošću u borbi protiv Francuza , te je odlikovan viteškim križem Marije Terezije. 1832 godine dobiva barunat. Ono što je za nas, za Hrvatsku najbitnije jest to , a mnogi ne znaju, borio se protiv Madjarskog prevelikog utjecaja , te uvođenja madjarskog jezika u škole. Kao izraziti domoljub podupirao je narodni pokret i Ljudevita Gaja te utjecao na izdavanje „Danice Horvatske“ . Isto tako odučno je branio i Slavoniju kao dio Hrvatske, koji su svojatali Madjari. Svojim jednostavnim životom i građanskim držanjem te velikim iskustvom stekao je popularnost među hrvatskim pukom. Branio je isto tako na saboru kraljevine i prava Hrvatske na Rijeku i Primorje. Toliko je daleko sve to skupa otišlo s madjarske strane da su zahtjevali da se uvede majdarski jezik u škole i neposredno je to ban barun Franjo Vlašić spriječio uputivši molbu Ferdinandu I da ne potvrdi tu odluku i u tome je uspio. Umire u Zagrebu 16.5. 1840 godine.     Oznake: Zagreb, Hrvatska, povijest |
26.06.2022., nedjelja
smiješan događaj u Varaždinu
|
Kad je u Varaždinu kasno u noći gospodin Josip Stjepan Žuvić, prijašnji kapetan, šetao s nekim gospođama I gospođicama, koje su javno bile prigrlile razuzdan život pokojnog Najšića, od šale ili obijsti ugrabiše gospodinu Blaškociju jarca, te ga privezaše za konopac zvona na vratima samostana. Jarac se prevrčući silno derao, baš kad su franjevci bili otišli na kor.Dođe vratar,otvori prozorčić, ugleda rogove, crnu boju I začuje dreku pa upita, tko je. Promijenivši glas Žuvić odgovori : Đavao sam, protjeran iz Gora; tražim kod vas stan.Fratar laik otrči do gvardijana I ,našavši ga na koru, sav uplašen javi mu, da đavao pred vratima traži stan. Ispripovjedi mu, da ima rogove, da je potpuno crn, da se prevrće I raznovrsno glasa.Franjevci se uplašiše ,kad su čuli buku I dreku, pa zaključiše da neugodnog gosta treba otjerati pomoću svetotajstva.Stoga jedni dobiju nalog , da se odadu pobožnosti I molitvama, a drugi požure u sakristiju po svetojastvo. Međutim bačvar svjetovnjak ,koji je bio pijan još od prijašnjeg dana, probudi se kod te učestale zvonjave I ,misleći da je vratar zaspao ,pođe do vrata. Tu nađe ključeve, otvori vrata I, nagazivši na jarca ,pomisli, da se slučajno zapleo u konopac. Dok ga je nastojao odvezati, dođu fratri sa svijećama I svotojastvom. Zaplašen tim novim prizorom, pomisli da su to sjene mrtvaca. Kad je prepoznao glas lektora teologije, upita ga što je to. Kako su I oni po glasu prepoznali bačvara, stanu ga psovati kao pijanicu I rušitelja noćnog mira. Dobivši svijetlo, on odveže jarca I ispriča, kako je bilo. Kad su pri svjetlu vidjeli, da je to jarac, uniješe ga u samostan I zatvoriše te ga ni sutradan,kad se saznalo za tu zgodu I kad je Blaškoci tražio svog jarca natrag, ne povratiše, nego ga zaklaše I dadoše koscima sjenokošama. Budući da se Blaškoci nije htio primiriti, oni, koji su izveli tu šalu, platiše mu za jarca tri zlatnika. 1765 godina     Oznake: varaždin, Hrvatska, Putovanja, povijest |
Botinec
    MOžda je nekako za nas u ova vremena najbitniji podatak da je prije ustoličenja na bansko mjesto Banus grof Jelačić upravo iz Botinca , koji je tada bio u vlasništvu Amboza Vranicani ,došao u grad. Ban je naime dan prije ustoličenja otputovao u Botinec I tamo večerao. U grad je ušao na bijelom konju arapu odjeven u narodnu nošnju : bijela surka, crvena kabanica, modre hlače, kratke hrvatske čizme, turska sablja na svilenoj vrpci, na glavi kapa s ilirskim grbom. Samo još jednom u životu nosio je to ruho, na Tijelovo 1849. Tako da ispada , kada danas naprosto projurimo, što ja znam često činiti , žureći se dalje prema Pisarovini ili Jamnici, nekako ne vidimo slavnu prošlost tog dijela ,možemo slobodno reći Zagreba. Krenuti jedno popodne , kad je doma dosadno , nedaleko samo par kilometara od asfalta grada u mir, u vrt prepun želja I nadanja. Sami posjed služio je upravo kao odmor barunu Ambrozu od političkog djelovanja. Tamo s pogledom na grad I na Savu. Na početku 19 stoljeća kuriju gradi Ignjat Gyulay, hrvatski ban, a koristi ju kao ljetnjikovac Vranicani. Kasnije ta kurija prelazi u ruke njegovog zeta Ivana Buratti. KOmpleks je danas obrastao, a uz kuriju pristaje I kapelica, danas devastirana. Slika ista po cijeloj Hrvatskoj. Bogatstvo koje možemo iskoristiti na razne načine se naravno rasipa I uvijek sebi kažem, mi smo bogat narod , ovakvo što nam ne treba. To treba onoj sirotinji vani , koja sve uređuje kako bi preživjela. Sarkazmom I ironijom svakako se lakše nosim sa baštinom. Zagrepčanima koji još nekako krpaju svoju ljubav prema baštini ne obazirući se na novu povijest evo predlažem taj mali izlet koji ne košta puno, ali ipak kako god da bilo puni dušu. Mir I kurija,kapelica za molitvu. Tako je malo potrebno da budemo sretni,a I sačuvamo u našem oku bar možda dio ljepote povijesti Hrvata. Krenite , obavezno, ali molim nemojte raditi zlo ovom zdanju ili nekadašnjem perivoju. Samo odmorite dušu u vrtu uspomena.    Oznake: Zagreb, botinec, Hrvatska, povijest |
25.06.2022., subota
Stupnik sveti Benedikt
|
Čula se glasna tutnjava dolazi nam opis iz 1893 god 20 lipnja potres snažan . Osjetio se na širem području,ali ovaj je vezan upravo za Stupnik. Nedaleko Zagreba, tek 15 ak minuta vožnje I već nas čeka blago.Nekako uvijek čekam I čekam, kažem blizu je I neće nestati samo tako, no toliko mi je građevina srušeno proteklih godina koje iz komocije nisam zabilježio. Kuća na Krugama , na samoj Slavonskoj, pa niz kuća s početka 20 stoljeća na Savskoj,a davno prije ,ima tome I više od 20 godina srušen je drveni ambar ,odnosno kompleks koji je trebao biti zaštićen ,a nije, nekog Šoštarića, akvizitera. Danas se ovdje na samom uglu Savske prije skretanja za Jadranski most nalaze nove zgrade , za mene ništa posebno arhitektonski vrijedne. Sjedam u auto , ne budi lijen I već sam tamo, malo jutarnje one rane gužve ,odlazak na posao, a onda samo cesta, krajolik, ljeto je . Prije posla I svakodnevnih obaveza , mir I građevina. Kapela je sv.Benedikta u Stupniku. Zaštićeno je kulturno dobro, autora ne znamo, ne znamo tko ju je gradio,ali dolazi nam s kraja, a umjesto starije drvene iz 1650 godine, 1696 godine. Na blago povišenom je terenu, nekada je imala I zid oko sebe, no on je srušen. Svakako daje ljepotu ovom kraju I krajoliku. Iznad same ceste. Mise I pobožnosti I ufanje Bogu je sve što joj je dano, inače na nju u jurećim autima nitko ne obraća pažnju kao ljepoti. Odlikuje se ustvari kasnorenesansnim zvonikom ispod kojeg se ulazi u prostor. Dinamika linije se bez zapreke diže do potkrovlja I tu se vidi ipak mala razlika za promjenu od ostalih crkvi istog stila gradnje, tako da se ovdje već vidi lagana promjena u gradnji. Vizitator 1705 godine navodi da je kapela građena iz temelja. Kapela se stvarno počela graditi 1688 godine za vrijeme župnika Pintarića ,a nastavila u nekoliko faza I kasnije sve do 1725 godine ,a za vrijeme župnika Čunčića. I tako je možemo datirati. Ne budite komotni kao ja u nekim stvarima, ne čekajte da se nešto desi ,nego krenite I pogledajte ovu ljepotu. Malo dalje čeka vas I nekoliko kurija I još jedan barok,Koji, sada vam neću otkriti.   Oznake: stupnik, Hrvatska, vjera, povijest, Zagreb |
24.06.2022., petak
Đavao u Gorama
|
POslije domovinskog rata vidio ,prolazeći tuda , prazne puste zidove, golu ciglu slavne prošlosti. Onda se obnovilo, lose, kako drugačije, tako lose da ga je ovaj potres ponovo porušio I što, bacilli smo lovu, narod sretan I možemo ispočetka. Gora ,ona slavna , stara , vjerska. Neću sada o povijesti toga mjesta, jer je napisano I previse, nego bih radije da sve skupa olakšam donio jedan događaj tamo iz davnina iz 1765 godine. U Gorama, vlastelinstvu zagrebačkog prepošta (predstojnik), zbio se sljedeći daleko glasoviti slučaj. Svi su ondje pripovjedali , da se u neku kuću uvukao đavo, da zlostavlja ljude I , jer je mjesni kapelan noću zaklinjanjem čistio kuću, da je taj đavao prešao u župni dvor u Gorama, da se tu u sjeni pokazuje, da govori I čudnovato se ponaša. Kad su neki oficiri, koji ni u šta ne vjeruju, došli u tu seljačku kuću, da Ih je izmlatio. Pričalo se I više priča, kako je tko bio vještiji u izmišljanju. Gorski župnik Matija Kos osobno dođe u Zagreb te o tom đavlu podnese opširan izvještaj biskupu, prepoštu I članovima kaptola, tako da se činilo krivovjernim sumnjati u to makar malo.Isticali su se , kako se to rado dešava., brojni razlozi božanske providnosti, a općenito se govorilo, da se to zbiva radi obuzdavanja krajiških oficira, koji žive odveć raskalašeno I koji su zbog čitanja knjiga donijetih iz Saska zadojeni bezvjervjem. Kad su za to saznali neki oficiri, smatrajući, da se novcem može razotkriti ta tajna, potkupe neke u onoj seljačkoj kući I doznadu da se tu nalazi starica, koja bijaše izjavila, da dobro pozna toga đavla. Stoga je stanu ispitivati ,a ona , vidjevši I primivši novac, ispriča, da je mjesni kapelan smrtno zaljubljen u neku ženu, pa kako mu se nije pružila prilika da s njom spava, pronašao je sljedeći način : Spomenuta žena, s kojom se spavao kao s milosnicom, podizala je buku, a donošeno svjetlo gasila duvanjem iz mijeha, tako da su drugi bježali iz kuće, koja je ostajala prazna. Nato je kapelan bio pozvan, da izgoni đavla, te se , ostajući tu mogao predavati ljubavnim užicima sa svojom ljubavnicom. To je sjajno uspjelo. Napokon uvjeriše seljake da je đavao rekao kapelanu, da progoni samo milosnicu,Budući da je kapelan ne može ondje stalno čuvati, da je đavao ne ugrabi, neka zamole župnika , da primi u svoju kuću tu kapelanovu priležnicu. Oni zamoliše , župnik pristade ,pa tako ta tobože uznemiravana žena bi preseljena u župnikovu kuriju. Da I župnik bude prevaren, I u njegovoj je kuriji lažno prikazivano uznemiravanje, koje je vršio neki plaćeni I najmljeni čovjek. Dvaput je silom htio provaliti,a jedamput je srušio vrata. Zbog mjesečine vrlo je lako stvarao sjene, ričući, kako je bio upućen, puštao neke glasove I oponašajući promukli glas psovao kapelana što mu oduzima dušu, koja mu pripada. Stoga je radi sigurnosti ta žena svake noći spavala s kapelanom. Pošto je starica otkrila navedene zgode, s mnogo drugih okolnosti I pošto je za to saznao župnik, kapelan bi odande maknut, a đavla nestade. Za priležnicu našao se muž, a oficirima je naposljetku bilo zabranjeno da o tome govore, da ne bi svećenstvo postalo omraženo, a puk nemaran u primanju sakramenata. Taj je događaj jedino ostavio sjećanje na đavla u Gorama, tako da služi kao podloga poslovici : To je đavao u Gorama.     Oznake: vrag, povijest, Hrvatska, legende |
Župić selo - spomenik Jelačiću
 Nekada je spomenik Banu Jelačiću stajao na cesti , odnosno malo iznad nje, a onda se napravila obilaznica da se taj zavoj zaobiđe I on je gurnut sa strane, tako da ga baš moraš okom potražiti. Uz sami taj put od Gline prema Petrinji postoje I vrela, gdje se putnik – namjernik može napiti bistre vode, po onoj staroj tradiciji koju pišemo mnogim vrelima, kad se iz njih napiješ vode , uvijek ćeš se vratiti natrag. Ja se uvijek vraćam iznova, ali vode se nisam napio, uvijek mi se žuri dalje I dalje. LJeto je u cvatu, jutro , sparno , vruće , sve gori, ali stajem . Taman sam u autu zapalio cigaretu ,a moram posnimiti spomenik I kako nego s cigaretom u ruci. POla dima, pola kamere ,oči suze ,ali slikam. Taj spomenik ,piramida sa natpisima zahvale I hvale , jednom od najvećih sinova Hrvatske, premda bi se tu dalo još štošta reći, ali zašto se da uvijek borim protiv vjetra I dokazujem nešto što nikada neću moći dokazati. Ne volim previse reklame na uštrb ostalih koji nisu toliko slavni. Ratnici uvijek bolje prolaze, ma kakvi god oni bili . 1846 godine dignut je ovaj spomenik na čast I slavu sinu – borcu ,koji je službovao u nedalekoj Glini I od tamo postao ban svih Hrvata. Onaj ban koji je tu sirotinju oslobodio kmetstva , ratovao protiv Madzara , I koliko bi se toga dalo još napisati o njemu. Koliko god on bio cijenjen I poštovan ,toliko njegov spomenik na toj cesti nije imao sreće, mada ni sam ban na kraju svog života, istrošen, prevaren, ostavljen u svojim mislima I tuzi nije je imao, ali sada neću pisati o njemu, možda jednom ,mada sam toliko toga već napisao I rekao . Kako je ta cesta u 19 stoljeću bila izuzetno loša , puna zavoja I rupa, možemo reći jako slična ovoj danas, tako je pukovnik Josip Jelačić dao tu cestu popraviti I zbog toga mu je dignut spomenik. 1.lipnja 1846 godine osobno je nazočio događaju sa bratom Đurom, koji je službovao tada u Petrinji, stanovnicima , pukovnijom I ostalima. Na spomeniku su hrvatska slova, umjesto uobičajenih tada latinskih ili njemačkih I na tome se inzistiralo. Autor je pjesnik Trnski. Sve to tako lijepo izgleda ovako opisano , no spomenik čekaju ružni dani. Prvi puta oštećen je 1891 godine, pa zatim poslije 1 svjetskog rata I onda biva porušen poslije 2 svjetskog rata da mu se zatre trag 1947 godine, ali se on ipak vraća natrag, mada I opet gurnut sa strane 2009 godine. Banov kamen kako su ga prozvali danas stoji tamo , usamljen na cesti I čeka svakog od vas da mu priđete.     Oznake: Banovina, Hrvatska, povijest, Putovanja |
23.06.2022., četvrtak
Sela kraj Siska
|
Proći ćemo Sisak ovaj puta. Nema nekih velikih vrijednosti, ali ima kuća koje svakako pričaju svoje kroz sada uništene zidove. Od one nade da Sisak nikad neće biti Cucak nije nažalost ostalo niti lanca za privezati tog psa. Od one ranjene nade da će krenuti ostaje Sisak grad slučaj. Zapušten, bez posla bez neke velike obnove ,osim tu i tamo kakvih entuzijastičnih možemo reći ispada, jer drugi naziv ne postoji. Stari grad ostaje za nama, toliko smo ga puta prošli , i žurimo dalje. Sada je Grad uništen potresom. Kada na to sve skupa pomislim , na baštinu cjelokupnu uvijek mi u glavu dođe onaj stari hit : Papa was a rolin stone , jer kad ovako pogledamo i sagledamo cijelu sliku – samo ćemo se mi stariji možda sjećati nekih ljepota, a mladima i onima koji dolaze poslije nas ostavljamo samo hrpu kamenja. Pitat će nas pokoji možda , što ste napravili, zašto niste ,a mi ćemo šutjeti ,jer razloga i opravdanja nemamo. Izlazimo iz Siska mostom i taj čas smo u Selima. Na polovici ceste ,obično selo, ništa posebno ,red kuća, red dvorišta ,stoji divota, barokna sa tornjevima – zvonicima ,kupolom. Iz godine 1751 dolazi nam odredba o svadbama i troškovima za istu a odnose se na seljake i siromašnije plemiće, te da se ti troškovi ograniče prema odredbama, jer je u tome svemu bilo silnog razbacivanja. Baltazar Krčelić tako u Selima već 1743 godine ograničava pirovanje na dva dana, a na to je pristao biskup Branjug, koji je tada bio i banski namjesnik. Ta odredba usvaja se za sve. Od kamenja stare Sisciae gradi se ova ljepota usred polja na seoskom travnatom groblju , a usred isto tako i drvene arhitekture –gradnje toga kraja. Građena je od 1759- 1765 godine za vrijeme službovanja i pod posebnom paskom Matije Šanteka Remetinečkog. Bio je školovan u Rimu, Beču i Varaždinu.Vjerojatno je želio i htio dio tog bogatstva vidjenog vani prenijeti i ovamo u Hrvatsku. Rekli bi pravi domoljubni sin. Titular je dan Mariji Magdaleni ,a spada u red jedne od najljepših baroknih crkvi u Hrvatskoj. Crkva sa uzdužno položenom elipsoidnom lađom ima pravokutno svetište, koje se završava ravno stiješnjenim zaključkom zaobljneih kutova. Crkveno je predvorje između dva visoka zvonika kojima je masa konkavna. Kupola se izdiže iznad lađe 19,36 m visoko , no gledana s fronte ona ipak ne dominira, jer se iza zabata pripinje vitka lanterna. O graditelju ne znamo ništa,ali se vidi jak utjecaj austrijske gradnje ,odnosno bečke te stil odgovara arhitektima poput Fischer von Erlacha i Hildebrandta. Isto tako imamo i talijanskog dizajna ,te tu crkvu svakako čini izuzetno vrijednom , ne samo u nas ,nego možemo ju staviti u red i svjetskih ljepota. Potres je odvojio zvonike, nanio štetu ovoj ljepoti. Sprema se obnova, no takav zahvat traje godinama i nije svakako lak ,a o novcima ne želim ovdje niti pisati. Nadam se samo da ću ja doživjeti da je opet vidim kao nekad. Ona je svakako zaslužila da je se vrati u sjaj iz tame. 1765 godine biskup beogradski i prepošt zagrebački posvetio je ovu crkvu. Kad je nakon posvete služio misu, a propovjednik uzlazio na propovjedaonicu odjednom se u crkvi podigne silan metež i vika, neka bježe .jer da će doskora srušiti zvonik i crkva ,te da se vide neke iskre u zvoniku. Nato propovjednik izleti prvi, oni, koji su stajali uz biskupa, iskoče van kroz prozor, a narod sa silnim metežom i vikom poče bježati dijelom kroz vrata, dijelom kroz prozore. Više njih je bilo pogaženo, više njih povrijeđenih, a dvojica su bila potpuno zgažena i mrtva. Jedino ostade biskup,koji je služio pontifikalnu misu. Govorilo se , da je mjesni župnik prvi počeo bježati. Kad se taj metež smirio i narod razišao, jer su i zvonik i crkva ostali neoštećeni i čitavi ,biskup je , da bi mogao do kraja završiti misu, morao pozvati ministranta. Kad se taj vratio , biskup završi privatno misu. O toj zgodi dilo je raznih nagađanja i tumačenja. Najvjerojatnije se čini tumačenje , da je župnik želio, da se puca sa zvonika, pa je zvonar noisio stupu i slučajno je zapalio. Prije je naime bio spremio žeravicu potrebnu za kadionicu. Plamen te stupe opaziše oni, koji su stajali vani. Da bi uklonio taj strah od lošeg znamenja, župnik je na sljedećoj misi tumačio taj strah snagom posvete,navodeći da su bili đavli otjerani koji su tu htjeli uzrokovati zbrku Kristu izazvavši strah.no, ipak je naravno pobijedio Krist,jer je crkva ostala čitava. Đavli su bili zavidni jer je crkva građena od kamena ,koje su nekoć postavili pogani i koje je bilo možda posvećenmo poganskim bogovima ili demonima. Ovo je kratka crtica povijesti , priča ,ali koliko je takvih spomena u našim crkvama , u našim dvorcima i gradovima, utvrdama , vjerojatno se broja ne zna i ne može se sve baš prenijeti. Svjedočanstva su našoj kulturi, tradiciji, običajima i slavnim osobama. Svim onim ljudima prije nas, a razmislimo što ostavljamo onima poslije.....         Oznake: sela, putovanje, izlet, povijest, Hrvatska |
22.06.2022., srijeda
Topolovac grofova Keglević
|
Većinu Hrvata povijest i baština ne zanima, osim nekih dobro reklamiranih likova , pretežno zlih vladara i dobrih spasitelja. Ovi posljednji obično nisu prošli dobro,a pitanje je uopće i kakvi su bili. U svakodnevnim trzavicama i političkim obaranjima ,te uz sijaset peripetija čuje se bojni poklič koji biva smiren naglo porastom cijena i života. Većina Hrvata ne poznaje svoju baštinu i ne interesira ga. Da li su to ostaci povijesti iz škola ili možda nekadašnji sistem koji je popljuvao i to doslovno sve osim tekovina revolucije. Oni koji se zauzimaju za baštinu obično ju i kupe, urede za svoje privatne i vlastite potrebe , postave zaštitare i na tren se ustvari pokaže kako se nismo daleko makli od onoga od čega je bivša (socijalistička ) vlast zazirala. Nema interesa za očuvanje iste, ako nije za promidžbu ili skupljanje para i ako ne može poslužiti pojednicu da se istakne kakvom nekretninom koju zapravo preuređenjem siluje. Tu ne pomaže niti onaj koji bi morao, sve para vrti di burgija neće, stara je narodna. Puno krivice snosi i Zavod (zahod) za baštinu koji ne brine nimalo,a uz lovu koja je potrebna da se stavi u funkciju ,nema volje niti sluha vlasti. I to sve propada. Što nisu upropastili ljudi, a to je u većem dijelu tako, upropaštava priroda koja se buni. I tako je zadnji potres dotukao sve nade za boljim vremenima naše baštine. Slavna obitelj koja je posjedovala mnoga imanja i prostirala svoju moć od tamo davnih ratova pa sve do 20 stoljeća kada i nestaje – izumire. U 18 stoljeću 1754 godine ubrzano se uređuje Hrvatska ,a sve za što svečaniji i veličajniji doček ,jer dolazi Carica. U tu svrhu uređuju se ceste ,a plemići će dati vojsku – banderije i na svoj trošak je urediti, obući i zbrinuti dobrim oružjem ,tako da se navodi da će Gospođa grofica udovica Petra Keglevića s imanja Topolovca s one i ove strane Save dati 167 ljudi. Kada bi to kojim slučajem predočili ili ispričali strancu – putniku, on bi vas u čudu pogledao i htio bi vidjeti to o čemu pričate, ali kamo ga odvesti , što mu pokazati? Staru ,zapuštenu kuriju ,nakrivljenog tornja ispod kojeg se koči grb slavne obitelji. Taj isti toranj prijeti da će se urušiti ,a da nitko nije bar postavio kakav potporanj ili bilo kakvu brigu poveo da se ne sruši. Ne, stoji tamo i čeka. Na svojem vlastelinstvu – danas je u privatnim rukama , , grof Thomas Keglević od Bužima 1831 gradi kuriju u kasno baroknom slogu – klasicističkom,a s njom zajedno i gospodarske zgrade, o čemu svjedoči i ploča. Tamo je radila i špiritana. Samo vlastelinstvo bilo je jedno od najvećih tada u Hrvatskoj, sa 12 sela. Već 1861 godine stoji podatak da je sve uređeno. I park od kojeg danas nije ostalo ništa. Kao niti od obitelji. I ono što sam davno napisao od Bužima do jebivjetra mogu ovdje samo ponoviti,ali ne u istom kontekstu. Kompleks Topolovec zaštićeno je kulturno dobro najvišeg ranga,ali propada do nekih možda za njega sretnijih vremena.        Oznake: Hrvatska, Sisak, plemstvo, Putovanja, izlet |
21.06.2022., utorak
Petrinja
|
Krećemo se prema centru cijele te Banijske priče, prema Petrinji. Ovaj cijeli kraj I Banije ( Banovine) I Korduna zaista je oduvijek na udaru nekih sila , što vojnih, što prirodnih, pa se čini kao da je neko prokletstvo o uništenju bačeno na ovaj dio Hrvatske. Stari gradovi , utvrde – ruševine , gradovi ,mjesta , sela stradali od ratova , koja I koji se više nikada izgleda popraviti neće. Stanovništvo sve više raseljava, bježi od neimaštine, tuge u strani svijet ,jer mu očito strani svijet bolje daje I više ga čuva nego njegova domovina. Poslije domovinskog rata, kad je bila nada da će sve biti bolje , da će se sve urediti , popraviti, sanirati ,ostala je samo gorčina koja je još više pojačana ovim zadnjim velikim potresom koji ćemo pamtiti svi , baš svi I oni stariji I srednji , pa čak I mladji. Ne usudim se niti krenuti na put prema Baniji, jer stalno mi glasi dolaze da su se kule još više urušile, gradovi slažu kamenje, utvrde još više plaču, a sama Petrinja odraz je I tuge I očaja I krajnjeg nemara. Što nije srušila vojska srušit ćemo mi I nebriga. Kao da I Bog diže ruke s ovog kraja. Zar se I zar je zaista istina da je stranac više dao I više pazio I više se brinuo nego mi sami prema nama I našemu. Iz Trsta 1770 godine 25.5. Njezino Carsko Veličanstvo udova carica Marija Terezija naredjuje kako se ima od turskoga korduna svaki put, kada razbojnici u Hervatsku zemlju uležu, svim obćinam u zemlji to dati na znanje, da se svaki za vremena opomenut, bude mogao čuvati. I to na trima jezicima, njemačkom ,talijanskom I hrvatskom. Petrinja se počela razvijati gospodarski u 19 stoljeću. Poljodjelci se stali udruživati u udruge. Od udruga te vrste spominjemo Poljodjelsku zadrugu u Petrinji osnovanu god. 1847. Mi tu zadrugu ovdje spominjemo, jer je ova, kako ćemo to kasnije opširnije istaći, preustrojena u Gospodarsku bratovštinu, a ova je temelj današnjoj Vinogradarskoj i voćarskoj školi. Tako da iz graničarskog kraja I obrane postaje važna činjenica gospodarstvu I Hrvatske, a slobodno možemo reći I Monarhije. Presvukle se ,mada već ima dosta vremena , vojničke čizme u cipele , pa je u samom centru povelik broj kurija, baroknih I klasicističkih. Danas su ruševine, a poslije velikog potresa 29.12.2020.. godine. Tada sam bio opet I po ne znam koji puta. Nedugo prije toga posnimio sam ih ,kao da me upravo nešto tjeralo da barem kamera zabilježi ono što oko možda više neće nikad vidjeti. Na terenu sve je mirno. Bukačenje je prestalo I busanje u prsa I od sto glasa ,glasa čuti nije, sve je stalo I sve propada. Glazbena škola u Petrinji osnovana je god. 1843. od ondašnjega glazbenog društva, koje ga je izdržavalo sve do godine 1877. Te je godine preuzeo izdržavanje toga zavoda po zaključku gradskoga zastupstva grad Petrinja. Puno toga napravilo je to 19 stoljeće za taj grad ,ali I za Banovinu. Krenulo je industrijski, poljoprivredno, da bi opet bio rat I to onaj Veliki I kad taman da je to stalo , opet rat I opet ispočetka. Smirilo se sve to skupa nekih 50-tak godina I da nije bilo ludih glava I usijanih I da nisu te glave stare opet napravile rat, vjerojatno bi bilo bolje . Nažalost je da svaki rat nosi neke nove ljude , koji su skloni samo sebi I samo sebi ili smo takav narod da grabimo a za opće dobro nas nije briga I to se vidi ne samo po ovome gradu nego I po cijeloj zemlji. Mogao bih ovdje sada napisati puno toga, ali iz Petrinje na kraju 19 I početku 20 stoljeće dolaze nam, kao I iz svakog grada ,mnoštvo pisanog, pametnih I sposobnih ljudi, koji kliču narodnim jezikom I voljom za napretkom. Nekada ratnici mačem sada pišu perom ., Matagić Lovro: Uspomene na pokojnoga druga. Pedagoško-didaktička pripovijest. Petrinja, 1904. Sadržaj: To je mala knjižica, no nakrcana zdravim poukama i obilnim iskustvom, a zadahnuta žarkom ljubavi prema narodu i pleme-nitom težnjom za promicanje njegove prosvjete. Razvoj grada možemo pratiti od 13 stoljeća gdje se navodi Petrinja kao dobro naseljeno mjesto, premda se smatra da se nije nalazila na ovom položaju kojeg zauzima danas. POtvrdu svojih prava, dobivaju Petrinjani kao I mnošto gradova 1242-43 godine od Bele IV ,poradi junaštva I obrane protiv Tatara. 1592 godine osniva se Nova Petrinja ,dozvolom carigradskog sultana a gradi je Hasan paša Predojević. I tada je izgrađena I tvrđava ,danas je više nema, a nalazila se na mjestu današnjeg hrvatskog doma. Osolobođenjem Siska od Turaka , oslobodila se I Petrinja ,mada je bilo još turskih provokacija I upada , ipak 1595 godine I od tada ostaje u domaćim rukama. POvijest Petrinje uglavnom je ratna, krajiška I obrambena a u 17 stoljeću vojna posada sastavljena je od pretežno njemačkih vojnika. Sama kapetanija pripada velikaškoj obitelji Erdoedy. Kako smo uvijek više za strance nego za sebe, tako je I Napoleon podijelio stanovništvo , pa je dio mislio da će biti bolje dok je drugi dio ostao vjeran Austriji ,pa je često dolazilo do svađa I trzavica. I tu polako već ulazimo u naše vrijeme,a da ne odem preopširno. Tvornica Gavrilović ostavila je veliki trag na gospodarstvo same regije,a poglavito Petrinje. MOžemo slobodno reći da je bio jedan od bogatijih krajeva naše zemlje. Plodna tla, uzgoj stoke, kooperanti I širenje industrije zaustavio je rat 1990 godine. Nikad pameti. U samom centru Petrinje nalazi se crkva sv. Lovre , zaštitnika grada, koja je oštećena u potresu.Kasno barokna crkva ,odnosno neoklasicistička građena je 1780 godine. Sve do onog trenutka 1992 godine kad je teško stradala. Stara crkva je porušena do temelja,a sagrađena je na njezinom mjestu nova, možemo reći kopija stare. Nikad kraja priči I povijesti, ali treba stati, krenuti doma I pozvati sve vas da krenete na put I upoznate I Banovinu I Kordun pa I s time naravno I Petrinju,ma koliko god ona sada lose izgledala.      Oznake: Petrinja, povijest, Hrvatska, priče, foto |
20.06.2022., ponedjeljak
Pecki
|
U ono sada se tako čini,sretnije doba ,zatvaram krug Banovine ,a oko Petrinje. Ništa nije upućivalo tada , da će sve to skupa postati jedna velika ruševna priča, zajedno sa svim tim gradovima i utvrdama. Lutam, ljeto je, adrenalin radi, srce se veseli posjetiti još jednu povijesnu bajku, jer vjerujem i to čvrsto da su svi ti „junaci“ danas ruine upravo izašli iz neke bajke.Skriveni prinčevi i princeze, neka prokletstva davna zbog ljubavi ili časti , čekaju poljubac ili ruku nekog onog koji će ih vratiti natrag u žive likove. Koliko je tu ljubavi prema Domovini utkano, koliko ljubavi obraniti svoju djecu i potomke od rata i osvajača ,a sada stoje prazni ,pusti i ruševni. Takav je i Pecki, još jedan u nizu onih branitelja kojima se jedva nazire traga,a niti groba im se ne zna. Koliko je suza ovdje opralo ove zidine koje sada strše upravo zastrašujuće u zrak. Šikara i ovdje, gusta šuma i pjev ptica. Dan je u rastu , sunce visoko gleda, vrućina je. Ja se stalno obazirem oko sebe, da ne ugazim na zmiju, koja ne bi bila toliko ljubazna prema meni, jer ona ne, da samo čuva svoje, ona kao zmaj čuva i ovaj grad. Kao da su svi gradovi čuvani od strašne nemani kao jedine svoje zaštite. Vandali rade svoje.Vrijeme haba svoje junake. Cesta je stara , asfalt i nikako naći taj grad. Ne vidiš ga odmah ,nego kod okreta i stalno ti se vrti tu negdje ,ali naći ga teško je. Ne može biti blizu ,jer je ipak obrana ,mora biti negdje daleko u šumi. Prazno je selo , nemaš koga pitati. Nekako smo ipak otkrili polazište. Parkiramo auto i krenemo zemljanim putem prema Njemu. Nije daleko od glavne ceste ,samo par koraka, kojih 5 minuta i već stojimo pred gradom Pecki. Slika je klasična , ruševna , ali još uvijek ponosno stoji bar ono što je od njega ostalo. Stoljeća su naravno ostavila trag, ali on i dalje prkosi, upravo se inati. Pecki grad spominje se u 16 stoljeću točnije 1563 godine u izvještaju baruna Lenkovića ,a pripadalo je zagrebačkom Kaptolu. Četvrtasta je oblika ,a sačuvana nas u šikari gleda ruševina do visine drugog kata. Kao i ostali gradovi- utvrde nedovoljno je istražena,a ako uskoro ne krene i neka sanacija ili barem zaštita, već naša djeca na tom mjestu vidjet će samo hrpu kamenja. Bila je opasana zidom i služila je osim obrane i kao utočište stanovništvu tog kraja. Možda ljeto nije najbolje vrijeme za posjet tom ljepotanu, ali ako krenete ili vas put slučajno nanese, obavezno stanite ,pogledajte još jedan biser u obrani Hrvatske koji stoji i čeka neku ruku koja će ga pomaziti.     Oznake: Banovina, Hrvatska, povijest, Putovanja |
18.06.2022., subota
Krstinja
|
LJeto je u punom zamahu,bliži se podne , sve se smirilo osim pčela ,osa I kukaca koji danonoćno zuje I rade. I u ovo sparno vrijeme oni ne staju, jer vrijeme brzo prolazi I skoro će zima. Ona teška tvrda hladna kordunaška zima. Klima u autu je ugašena , prozori otvoreni, puštam ljeto k sebi. Duboko udišem mirise sparine, poljskog cvijeća , meda, vatre I asfalta koji gori pod gumama. Od Vojnića prema Maljevcu, vozim polako , rekli bi umorno, ali nije ,nisam umoran , već mi se naprosto nikuda ne žuri. Toliko sam zadovoljan danom, pjevušim u sebi I samo mi dolazi neki tekst koji sam ,ustvari I nisam baš zapamtio, nego samo početak ,a prije 4 godišnja doba Vivaldija : LJeto, malakše čovjek…..Auti žure prema granici Bosne. Kordunaši se povukli u hlad, neki natpisi – narodni grafiti koji hvale onog slavnog Babu – Fikreta Abdića “Sve je dzabe, kad nema Babe” I ljeto, samo ljeto u meni ,u mojem autu I u zraku .Sunce pali. Brojim zavoje jer na jednom moramo skrenuti naglo. Selo je Krstinja , jedno od onih mnogobrojnih sela. Zaseoka možemo reći koji ljubomorno čuvaju I skrivaju svoje bogatstvo ,pa se ponekad putujući ovako ili lutajući osjećam kao gusar – pirat koji traži upravo to skriveno blago. Skrećemo konačno na pravom zavoju, promašimo isprve ,jer nije to samo tako naći Tvrdinu , treba se ipak malo pomučiti. Dvije žene , same ,usamljene u starim pohabanim kućama, razveselile se nenadanim gostima I bile su sretne što mogu pomoći. Stari duh , starih dobrih vremena, pomoći čovjeku u nevolji ili potrazi. Spuštamo se natrag niz padinu, brdo I onda parkiramo. NIje daleko hoda pa polako. Ne osjećam niti vrućinu niti sparinu ,niti se znojim, samo čekam kad ću ugledati Grad. I onda pojavi se On – tvrdi kameni grad – Krstinja. Ustvari ono što je od njega ostalo,slika je ista kao I svugdje – bršljan. Koliko god da je štetan I agresivan, nekako ustvari upravo on, otrovan posesivno čuva te starine,brani I grli I štiti da se baš zadnji kamen na kamenu ne raspadne. KOliko god ga ne volim u vrtu ,ovdje je on moj saveznik I moj prijatelj. Gola cigla, branič kula ,prozor sve je što je ostalo od nekada slave I obrane Hrvatske od turskih-osmanih osvajanja,a sada sve to skupa stoji prosto , zapušteno I napušteno. Ne treba nam. NIje slavan niti dičan , kamen običan I cigla isprana vremenom. Nije nam za slavu niti za diku ,jer od njega nemamo neke velike sadašnjo – političke koristi. Legenda I seljani kazuju da je grad gradila neka kraljica – kneginja Kristina pa ga I po sebi prozvaše I stvarnog mu datuma gradnje ne znamo. Ocijenimo li ga onako stručno ,kao što je red, bez imalo empatije, reći ćemo da je kockast ,okrugla glavna kula opasana je zidom uokolo,a pojačana s tri polukule I ulaznom kulom kako smo već vidjeli na mnogim našim gradovima-braničima.Prostrano predvorje okružuje zid s polukulom koja je već 1701 god porušena.1744 godine dolazi nam I slika, mada autora ne znamo,a taj nacrt čuva se – gdje drugdje nego u Beču. 1334 godine imala je Krstinja I župu I naći ćemo je na popisu župa u Hrvatskoj, a prvi župnik bio je Grgur. U samom početku tu je prebivalo pleme Ladihovića,a najstariji iz tog plemena Juraj Sanković. Prodaje on grad Frankopanima Cetinskim. Ne želim sad nabrajati sve vlasnike ,ali je za sami ovaj prikaz važno da od 1575 godine ,siječnja, ovdje sjeda turska vlast I ostaje sve do mira u Karlovcima (Sremskim) 1699. Godine. Od 1712 godine stoji Grad napušten ,porušen,ali se drži još uvijek starac I ne da se. Bršljen ga miluje I mazi I oni dvojica , prijatelja .čuvaju I zadnji spomen na sliku jedne povijesti da barem netko pamti dok je zadnje cigle na kupu. Šušti lišće, šuma je u cvatu, pjev ptica kao lajtmotiv, gušter brzo prođe kroz travu. LJeto,ali sada mi je već pomalo tužno…..     Oznake: kordun, Hrvatska, Putovanja, izlet, povijest |
KLinac grad
|
Nije Banovina, u kojoj se odavno ori pjesma: ˝Oj banovci, oj junaci!˝ znamenita samo u povjesnom, gospodarskom, a naročito po svojim ˝crnim draguljima˝ i u rudarskom pogledu, već je ona prezanimljiva svojim prekrasnim krajevima. Pođite iz Siska preko Pračna i Češkog sela u Hrastovicu, pa se odanle popnite do podora Klinac-grada I ova nas starina vuče da ju pogledamo. Sasvim slučajno na cesti opazih pločicu, malu neznatnu, a vraćajući se od Kostajnice cestom prema Petrinji. Pa ajmo gore. Vrućina je velika, sunce svojim zrakama reže nebo I prži zemlju,ali pogledati grad,popesti se gore tamo negdje , ne može me spriječiti ništa, mada postoje sve naznake I upozorenja da bi gore moglo biti I zmija I to ne onih onako nego pravih. Čovjek na cesti govori mi ,ako imate kakav budak ili ašov , možete naći I ostatke kakve materijalne, ali ja nisam ovdje radi posla, a niti da se bavim arheologijom, a niti da odnosim bogatstvo ,nego da u miru pogledam I to čudo povijesti. Parkiramo pored kuće ,zadnje u selu ,na prašini I šljunku,pa gore. LJubaznost je ovdje nekako utkana u ljude I nitko nema ništa protiv jer ionako gosti slabo dolaze,a tih pola sata sigurno nitko neće trebati ulaz.Penjemo se zemljanim putem polako. Scenografija uvijek ista, šuma, ptice, muhe ,zujanje orkestar prirode. I eto ga pred nama. Četverokut sa prozorima, kameni zidi dobro se drže,široki proctor dvorane I jeka. Ona stara odvajkada. Nema bršljanja. Vide se tragovi čuvanja ,tragovi I popravka, kamenje naslagano uredno na jednom mjestu. Radi se nešto! I to je bitno! No ,kao I uvijek pitanje, zašto je on važniji od sve braće? Svejedno je , glavno da ga se čuva. MOžda netko od mladih I krene ovim putem povijesti I baštine I možda se zaljubi u sve te kamene starce. MOžda! Iz starih slika I crteža I zapisa saznajemo da je bio petokutni – peterokutni grad, toranj s puškarnicama,a podigli ga biskupi zagrebački,ali se već 1563 godine predlaže da se “Klinbnagor” poruši. 1574 godine udarali su Turci na ovaj grad. Pretpostavlja se da su grad gradili madjarski zidari, no kako na lokalitetu traju arheološki radovi bolje će se znati nakon njihove procjene. JOš malo slika, još pogled ,a onda ,doći ću opet jednom…….Drži se , stari moj……  Oznake: Banovina, Hrvatska, Putovanja, izlet, povijest |
17.06.2022., petak
Kolarić Vojnić sv.Petka
|
Povijest se nažalost koristi vrlo zlobno, zločesto I ovakva kakvu danas imamo ,a mediji pomažu, poglavito internet , nikako ne govori o njoj kao učiteljici života. Nažalost , u vremenu brzine I instant informacija , površno se shvaća I istina, koja bi morala svakako stalno I redovno biti prisutna ,a Isto tako I objektivnost prikazivanja. Svakojaki povjesničari, nazovimo ih tako, vole širiti svoju istinu onako kako njima paše ,a žalosnije od svega je nepismenost I ne voljenje povijesti, zato se ona lako I tumači I piše kako se želi. Pola laži ,pola istine svakako je uvjerljivije I lakše je primiti učenje nego saslušati dokaze I činjenice I s njima izboriti svoje mjesto u vremenu. Žalosno je isto tako da baš svatko bez recenzije ili ispravka može napisati što želi I da ga više ne možeš ispraviti. Rekli bi to po onoj staroj : Što jedna budala učini, sto pametnih više ne može ispraviti. Prošao sam brzinski cestu od Zagreba do Topuskog, a puno sam pisao o njemu , kao I o samom Kordunu, ni nikada kraja I točke. Sami taj Kordun je opustošen , usamljen, rijetko ili nikako se čuje glas djece, jer ih zapravo I nema. Politika, ekonomija I rat učinili su svoje, tako da se čini da taj dio svijeta, planete ili Hrvatske uopće više niti ne postoji. Kao I slični krajevi koji nestaju, ili koji se samo malo bore na svjetlu, Kordun tone sve dublje. U selima sami umiru starci, djeca pobjegla, stanovništvo raseljeno I nitko nema volje dati bar prst spasa tonućem, nego ga gura dalje I dublje u nepovrat. U bezdan. Ponor. Ipak opet sjedam u auto. Povijest me udara I znatiželjan sam. Uvijek se sretnem ipak sa ratom , bilo kojim, ali uvijek I nanovo me rat pogađa u glavu, ma koliko god ja bježao od njega. I to onaj 2 svjetski rat. Riješiti taj rat nikada nećemo, jer ne želimo. Dobro nam dođe u obračunima I stalno se vraćamo na njega, kao da upravo to netko želi stalno nas držati robljem jedne ili više suludih ideja. Kružim Kordunom.Svi slavni I veliki ratnici padaju I opet , gradovi I opet gore, utvrde nestaju , ne pred borbom , ne pred junakom , nego pred upravo tim 2 svjetskim ratom. Cesta ona davna , prije asfalta, prašnjava, šuma se nadvija nad cestu , dole Glina teče u brzacima, skače preko kamena, zaobilazi mostove . Žica u vodi, nekad bratstva I jedinstva. Sad je asfaltirana, šume nestaju u pohlepi, Glina I dalje teče tijekom I tokom, ali je I ona sama, usamljena, dijeli dvije države nekada sestre. I to je povijest. Kamioni jure pored kuća, odnoseći naše šume negdje daleko. Novaca nema, prodaje se I ono malo djedovine da se prehrani. Nema milosti, možda pokoja suza, I puno alkohola I to jeftinog. Škole zatvorene. Bolest I starost još nekako čuvaju Kordun. Ne želim misliti o ratu, barem ne ovom zadnjem, niti onom prije. Želim misliti na ona vremena smijeha I veselja, punih kuća I staja.Muk krava, blejanje ovaca , trešnje u proljeće, vesela igra valova, rascvjetala mladost ,pjev ptica . Melodija prirode. Tik uz cestu ,a pred Vojnićem stoji ruševina. Njeni zidovi pričaju priču, onu žalosnu naravno, jer je I ona smetala nekome, I ona je kriva za ono što I nije napravila. LJudi su. Isti oni ljudi koji su je gradili I isti oni ljudi koji su je rušili. Uvijek I samo ljudi. U Kolariću malo iznad ceste stoji sv.Petka građena je 1804 godine. Danas je samo spomenik ratu. Crkva je spaljena I od nje su ostale samo gole cigle I perimetalni zidovi do visine pokrovnog vijenca ,jer se zvonik s krovom I svodom urušio. Bila je slična svim onim I većim crkvama početkom 19 stoljeća ovdje na ovom krajiškom području. Pravokutna, jednobrodna sa zaobljenim užim I izduženim svetištem,a u duhu klasicizma. Niti jedna priča , niti jedna molitva ne svjedoči o njoj kao ljepotici, kao građevini, kao zdanju molitve I nade, nego samo nam svjedoči o suludosti. Stoji kao spomenik fašizma. Nije bitna niti njena graditeljska vještina niti ljepota ,nego stoji nam da je 1942 godine 17. Travnja zajedno s crkvom stradalo mnogo nevinih ljudi. Nedaleko dud je dao svoje plodove I upravo mami I zove da se zagrize u slatkoću I glasno se nasmije. LJeto je ipak tu I treba se smijati. Tako glasno I odlučno da se I priroda nasmije s tobom. I sve je tada ljepše. Mene cesta zove, već mašina auta nestrpljivo bruji. Krenimo!    Oznake: kordun, Hrvatska, povijest, vjera, Putovanja |
16.06.2022., četvrtak
Bović
|
Sve dalje dalje ,cesta diktira tempo. Prazna ,napuštena , možda samo lokalno traktor ili kakav kultivator, pas ,mačka i ostalo ruševine duše, srca , kuće plaču, šume se uništavaju. Novaca nema cijelim putem.Slavna graničarska povijest sada je mrtva. Starci, polja i koji slučajni zalutali auto karlovačke,sisačke ili možda zagrebačke registracije. Zavoji, sjećanja i gas da što prije stignem kući. Nekako se ipak slika ljetom ili proljećem kad se sve razlista malo osvijetli, raznježi jer pokrije golotinju sramote velikih ideja . Jugoslavija i Hrvatska ruku pod ruku ostavljaju da sve ode u pepeo. Rat je ovdje bio bijes, izazvan bukačenjem o nekim vremenima koji nisu pokopani. Garderoba vojski koje su tada prošle, iz ormara i skladišta dobro očuvana uniforma ovdje je izvučena na silu , kako bi netko svoje neke privatne težnje prema teritoriju svukao do kraja i obukao nešto što bi svugdje bila sramota. Kao da nije baš upravo ovdje bilo dosta krvi. Ovdje je povijest pisana crveno ,obojana žilama i prerezanim vratom. Nagnuta u stranu, pada duša ,očaj djece, a prozori zjape prazni. Toliko misli toliko gorčine, toliko i tuge dok prolazim, vozim ovom ljepotom krajolika. Vraćaju se starci da umru na svojoj zemlji. Možda i preklinju negdje unutra u kutevima suza što su nasjeli na šizofrenu ideju kraljevstva kojeg nikada više neće biti,a ni konja da ga damo kralju. Ako imaš i malo srca, imalo osjećaja , sve to proći će ti glavom i bit će ti teško, onako te snuždi. Sela prolaze. Prošao sam Lasinju, pa grobnu kapelu nekog novog karaktera. Grobovi su popravljeni, usta šute. Režu se karlovačka i sisačka županija u uskom prostoru. Moram stati – priroda zove. Sela promiču prazna. Taj strah i ti pogledi , nisu to pogledi mržnje, niti čuđenja ,niti interesa ,sve je to negdje napola kad stajem autom u Boviću. S desne strane malo poviše stoji ruševina. Nikad mi neće biti jasno što je građevina skrivila da je se sruši. Bez obzira na vjeru ili felu ona predstavlja bogatstvo jednog naroda jedne zemlje, ali to nikoga nije briga. Zašto nas nije briga ne znam. I Nikad neću znati. Samo se pitam. Vaskrsenja je Gospodinovog i pravoslavna je ,jer je i življe nekada pa i sada ,ono što je ostalo od njega ,bilo više pravoslavno. Ruševine u cigli dolaze nam iz 1735 godine. Inventar je nestao ,a imao je bogati ikonostas 19 stoljeća. Neki podaci govore da je građena i svođena gotski no ja to ne vidim. Ja vidim neka oponašanja gotike u baroku. Ostala je niša u zidu ,vjerojatno za kakav kipić a ostalo možemo samo zamišljati kako je izgledalo. Nekada je ovdje negdje iznad bio i grad. Ni njemu traga još od 20 stoljeća. Sve je to smetalo nekome. Uvijek nešto nekome smeta i to mi nikada neće biti jasno. Nekakve velike tradicije graditeljske ostatke davnih gradnji nema. Tradicija kao da je ovdje umrla i ona ruralna. Idilika, rustika nestala je pod ratom i vojničkim čizmama. Po svojim karakteristikama crkva je bila momunentalna na ponos kraju i rodu ,a i Bogu. Sve skupa se nekako drži ,a kako drugačije nego bršljanom, kao da prkosi. Bez obzira kako ja gledam na politiku ovo je za mene građevina i takva će ostati. Ja ću se takvoj ruini molitava diviti i maštati kao da je cijela ,bogata i raskošna kakva je vjerojatno i bila. Koliko glup moraš biti da uništavaš sve oko sebe. Kozarac i još malo izlazim na glavnu cestu Karlovac –Sisak .U selu Blatuša kapela, neću stati, ali je možda vrijedno spomenuti zaštićeno područje rezervata – prirodnog za one ljubitelje nature, biljaka, ptica ,močvara,jer ne vole svi našu baštinu. Voli li je itko!      Oznake: kordun, Banovina, Hrvatska, izlet, Putovanja |
15.06.2022., srijeda
Lasinja
|
Običaji i tradicije nekako su isprepleteni s našim životima i toliko smo navikli na njih da smo naprosto srodjeni jedno u drugo ili jedno za drugo. Nekad postoje dobre strane istih, no ponekad nas ta tradicija vodi u još veće neznanje, pa se ponekad i izgubimo u svemu tome . Nastavljam dalje putem kiselice, vode koja i s ove strane Kupe izvire ,a sve je to tako sklopljeno zajedno u jednu priču da ih više niti ne razlikujemo. Prelazimo most. Poslije rata kada je stari most bio srušen postojala je skela preko koje se prelazilo,ali se desio slučaj da je kamion – tegljač propao kroz skelu – ponton i upao u rijeku. Tada je ponton bio maknut i gradio se novi most koji će opet spajati Zagreb sa Banovinom i Kordunom,a sve to preko stare Brezovice i Jamnice pa sve dalje i dalje. Ovaj je kraj itekako – nekada bogat- osiromašio poslije domovinskog rata.Djeca se razbježala po svijetu, ostale su ruševine jedne poruge historijske – usijanih glava pa je i na kraju i tih glava nestalo. Kada sam poslije rata prolazio tim putem uvijek sam se znao zafrkavati ili našaliti : ljudi spremite pasoše – napuštamo Hrvatsku,a isto tako i vraćajući se – ljudi spremite pasoše – granica je,vraćamo se u Hrvatsku. Tako je tada to na mene djelovalo. Nemaš puno neke velike povijesti ,mada je nekada postojala pa kažu izvori i od rimljana pa preko srednjeg vijeka .Postojali su tvrdi braniči i onda ih je nestalo.porušilo se i ono malo sjećanja još davno,da bi to sve u socijalizmu ustvari,mada i danas nije bolje, bilo izvrgutno ruglu. Naselilo se stanovštvo, premda je ovdje stanovništvo već dugo bilo više pravoslavno kao i cijelim tim putem dalje prema Baniji i Kordunu pa i dalje do duboko do granice Bosne. Ovo je krajina – ganičarski kraj koji je zasluživši mir posvećen poljoprivredi , mada i gospodarstvu , što zbog blizine Jamnice i slavne vode , što zbog blizine glavnog grada , ali i nedalekog Karlovca. Iz Zagreba ili Karlovca ima oko pola sata vožnje. Kao što se sve mijenja , promijenio se izgled mjesta poslije rata , ali i ta pošast kružnih tokova zahvatila je i ovo područje, mada za time nije bilo nikakve potrebe, jer promet nikad zapravo nije toliko gust . Postoji nekoliko kapela , poklonaca na samom tom putu,ali o njima i nema nekih većih zapisa , osim ako se pogleda sve je to nekako recimo to tako sklepano narodno 19 stoljeće . Sama Lasinja pripadala je gradu Steničnjaku kao dio vlastelinstva, a za kojeg znamo da je mijenjao gospodare ,a najvažniji su oni Zrinski ili Frankopani. Osnivanje vojne Krajine graničara još 1745 godine odnosno Prva banska graničarska pukovnija bila je upravo stvorena ili organizirana na ovom području Banije i Korduna. Prva banska pukovnija bila je podijeljena na 12 satnija i to između ostalih i Lasinja je bila u sklopu iste uz Čemernicu, Maju, Vranovinu ,Glinu i itd. Jedan od običaja doveden je ustvari do apsurda. Naime zvono sa crkve sv.Ante Padovanskog u središtu Lasinje zvonilo je tako bučno i jako da stanovnici uopće nisu mogli zaspati ,jer je u ponoć upravo zvonilo,udaralo 12 puta da je ustvari bilo zaglušujuće,pa se osim nekih drugih sudskih slučajeva i tužbi i zvono sa crkve našlo u registru tuženih. Jedan od povremenih stanovnika, a vikendaša je nekad bilo,a i ima ih još dosta, tužio je crkvu za preglasnu zvonjavu i spor dobio. Da li crkva zvoni po starom ili malo tiše ne znam,morat ću to istražiti, jednom – nekad – nikad.Nije moja stvar. Ja ću se samo brzo provesti dalje. Morat ću stati naravno pored ruševina stare crkve koje su restaurirane a potječu iz 1833 godine. Nije ih se štedjelo, tolika je bila mržnja vođena bolesnim glavama da je nastradala 1991 godine, ni kriva ni dužna. Danas je tu novi i nosi isti titular sv.Ante Padovanskog. Skroman inventar, potpuno nov za mene iskreno ništa posebno za jednu takvu građevinu. Ono staro otišlo je u nepovrat povijesti.Župnik i seljani toliko su se zaigrali u svojem uređenju da eksterijer odnosno dvorište izgleda kao sajam igračaka, pun patuljaka i labudova i nekih ukrasa kojima je identitet sasvim čudan i nepoznat,pa je s moje strane vječno bilo izvrgnuto ruglo ,ali isto tako i zgražanju koliko daleko možemo napraviti glupost od nečega što bi bi trebalo biti ponos. Nedaleko tih priča je novi samostan Sestara Srca Isusova.Zatvoren u moltivi onih koji više ne žele vidjeti svjetlo svijeta. Nema se puno proći brzo ste van i nastavljate dalje. Život uvijek ide dalje pa idem i ja s njim, u neko novo doba,ali isto tako žurim doma – u Topusko. Pas se već raduje putu, jer ga poznaje koliko smo ga puta samo prošli. Stanite i Vi vrijedno je vidjeti ama baš svaki kutak ove zemlje, jer ne znamo koliko smo dugo i koliko dugo ćemo biti na ovoj planeti ili ovom svijetu.   Oznake: lasinja, Hrvatska, izlet, putovanje |
Jamnička kiselica
|
Zadnjih godina toliko napuštam Zagreb, bježim od grada u kojem sam rođen I koji se tako brzo mijenja da se ne stignem ogledati u svojim uspomenama I sjećanjima,tako da se čini da bježim od samog sebe,negdje dalje I dalje. Nekako kad ga napuštam ,kad odlazim,kad moram biti koncentiran na vožnju,na cestu mislim da sam mu ustvari sve bliže ,a on meni sve dalje. Kako ga napuštam,ostavljam u svojim mijenama , ujedno shvaćam da se uvijek I vratim. Nosim mu neke nove uspomene neka nova sjećanja I poklanjam mu sve što sam doživio. Zagreb je neki moj privatni ,osobni muzej sjećanja,kao registrator mojih snova I želja,nadanja I htjenja. Nedaleko tog mog grada samo na nekih pola sata vožnje plovi Kupa, miluje obale I potapa kad se razljuti.Nedaleko nje, ustvari na samoj obali stoji gradnja,građevina koja nam ovako iz povijesti kaže : “ Jamnicza, ein in der Agramer Gespanntschaft von Agram und Karlstadt ungefaehr sechs Stunden in einem Eichwalde entelegenes Dorf, gehoert dem Herrn Sanitaets-Praesidenten Freyherrn von Malanich ;dieser in einer gaenzlich morastigen Ebene gelegene Wald wird von dem Flusse Culpa getheilet und hat zwey Sauerbrunen ,einen jenseits der Culpa an einen erhabenem Orte des Moranstes , den andern diesseits ,der eben auch in Morast hervorquillt. 1777 godine kako nam opisuje Jamnicu barun Crantz. U toj spomenutoj knjizi koja opisuje ,a po nalogu Carice Marije Terezije, koja daje nalog da se popišu sve toplice I ljekovite vode MOnarhije, nalazimo I spomen sela Lasinje. “Jamnicza, kiszela voda vu horwatskom orszagu : “ Szelo je vu Varmedjyiji Zagrebechki od Karlovcza I Zagreba 6 vur daleko ,koje ima dvoje zviralische vrachteno ,jedno prek Kupe (Lasinja ) drugo iz ove strane Kupe. Ova voda drugach vu szebi chista ima nekuliko sveplene duhe ,premembi vendar Vremena je podversena , pokihdob vu desdyevnom y oblachnom vremenu tak cherna , y guzta poztaje ,dasze piti ne more , kada pako je nebo chizto I jaszno , na pervi szvoj ztallis povrachasze y sza pitje prikladna biva.” No, Jamnicu garantirano ne poznaju samo preci iz 18 stoljeća, već se svakako nagađa da stoji uz bok puno danas slavnijim toplicama Hrvatske. NIkada nije ustvari dokazano, nije bilo volje za time, da su još stari Rimljani ,koji su uredno kopali na svim područjima kako bi došli do vode, neophodne za osvajanja I ratovanja , gradili mostove I viadukte natapali svoja tijela bistrom vodom, te ju isto tako I pili, a koju danas zovemo “Jamnička kiselica” . Kod samih kasnijih uređenja, iskopavanja zdenaca ,a u 19 stoljeću , našlo se nešto oruđa I oružja , kao primjerice koplje od mjedi I okamina jelenjeg roga I kornjača, što bi mogli prispodobiti Rimljanima, ali da li je to zaista rimskog podrijetla nije dokazivano niti utvrđeno. Možda u ona davna vremena ta se voda dobro sakrila ,kako bi tek kasnije izbila na površinu I pokazala svoju ljekovitost ili je samo poslušala I čula naredbu I oštar glas Carice iz Beča. Isto tako u ona pradavna vremena svakojakih vjerovanja u raznorazna Božanstva ,kada su ljudi prirodu I vode , rijeke I potoke gledali samo kao izvor života ,a ne tolike ljekovitosti I kada su sve te vode I Jamnicu čuvale nimfe, ipak je bilo sasvim izvjesno njihova ljekovitost , što se I opet pripisavalo Božanskom . I tako je puno stoljeća Jamnica bila prikrivena ,zatajena ,samozatajna ,dok se nije zaorio glas iz Beča I ona upravo postala jedno od ljekovitih čuda ,a Isto tako na sebe privukla pozornost javnosti cijele carevine Austrijske kada se o njoj počelo govoriti kao o ljekovitom vrelu koji daje ljekovitu vodu. Slavu Jamnice ne možemo samo pripisati Crantzu ili Malanichu ,nego je svoj obol istome dao I biskupski liječnik Mauritius Faby, koji je dobio nalog da podje kiselicu pregledati. On nažalost I umire u Jamničkim Goricama ,okićkoj gori, 2 prosinca 1801 godine. spominje se spis “ In titulo Fontis acidularum Jamnicszemnium koji glasi : Mavro Faby (porijeklom Talijan ) županijski liječnik javlja da je izvor postavljen u takovo stanje , da se njime svatko služiti može , da ga je I vrhovni župan pregledao I zadovoljstvom pohvalio te predložio ,da se od izvora do šume uz cestu zasadi drveće u jednakom redu – a sad je baš vrijeme da se drveće I posada ( Zagreb 19 ožujka 1798 godine) Kada danas onuda prolazimo, pretežno projurimo dalje prema Kordunu ili Baniji, ne stignemo ili ne vidimo pogledati ostatke slavne prošlosti Kiselice I na njih se ne obaziremo. Iskreno I ja sam slučajno zalutao. Pas me naveo na to, naprosto me povukao prema šumi, a stali smo da obavi ono što se mora. I ondje sam ugledao na samom kraju, na samom kraju oka tu građevinu obraslu bršljanom. Kako ustvari poznata slika naše vrijedne povijesti I baštine. Ne okrećemo se njima, ne hvalimo se , ne ponosimo nego ih ostavljamo bršljenju I šikari. Kroz povijest je ta voda opisivana nekoliko puta kao izrazito ljekovita : ako koji hoche nyu piti , naj nyu pije za 3,4,5 ali 6 mezlov ua ochischavanje , kad najme more natura podnezti…… Nažalost se u tim vremenima ipak ta ljekovist ,premda analizirana I potvrđena nije uspjela probiti do šireg pučanstva još pola stoljeća, mada ju je puk koji je živio u blizini I u samoj Jamnici naširoko hvalio I svakodnevno pio – te rabio zum taeglichen Tranke.1790 godine dao je veliki župan Skerlecz de LOmnica isušiti močvaru koja se napravila oko izvora I dao zazidati kameni bunar,no nestade mu traga, pa se opet izvor u močvaru pretvorio ,za što su vjerojatno krivi lovci , kojima je izvor smetao ,jer divlje životinje nisu mogle prići vodi. No, nekako se glas o samoj vodi ipak proširio pa nam ostaje I spis iz Budimpešte koji daje naputke liječnicima I kirurzima da pošalju svoja zapažanja Zabilježiti položaj vode prema zemljopisu tako političkom ,kao prirodnom njezinu visinu I narav Izvor? Koji ? kakav ? KOliko? Da li iz žila I koliko izvire? Odticaj vode : da li mirno , lagano ili brzo odtiče? Mjehurčći,miris, tek okus i boja. U tom se razdoblju nije puno napravilo, pa nam iz godine 1812 dolazi I opet preporuka (naredba) kako bi se pristupilo I opet ispitivanju ,jer se u prošlom izvješću nije puno toga učinilo, a svakako je cilj NJegova Veličanstva podignuti toplice na najviši vrhunac. Kao I sve propala je ideja ,ali je nada uvijek tinjala. Tako je nadu dao I LJudevit Ferdo Jelačić I upozorio javnost na ljekovitost vode I da bi se svakako oko toga pobrinuti trebalo,a da su pastiri koji su pasli svoje stado zatvorili izvore. Voda se ipak počela puniti u boce, a kako doktor Mihoković bilježi da je voda mutna ,ali kad se stavi u bocu ona se pročisti. Za vodu se ipak počelo skrbiti sve više, jer svi oni koji su je ili pili ili je koristili kao kupku,a ona se pokazala kao ljekovita ,dolazi nam komisija iz 1825 godine sastavljena od Groffa Gjure Orsich de Szlavetich ,Emerika Lentulaya Petra Tomicha de Trescheno I ostalih da se jamnička kiselica koja je sada na skrovitom mjestu ipak slavnom I dostupnom učini, te da se svima onima koji ju koriste učini sve što je potrebno za njihovu udobnost. U tu svrhu popravlja se I cesta koja vodi pored “kastela “ Brezovicza prema Jamnici. Kako je rasao interes za vodu, tako se pomalo činilo sve kako bi se izvor I voda popularnim učinili te se tako otkupljivao I dio po dio okolne zemlje vlastelina. 24 lipnja 1828 godine nekako se zdenac ipak podigao nakon sila zla I mukotrpnosti koje su pratile samu izgradnju a to možemo zahvaliti LJudevitu Jelachichu Bužimskom I biskupu Alagoviću. Kako I ja završavam svoju šetnju, žurim dalje ,a I svaki puta kada prođem ili se vratim opet ovdje ,malo po malo reže se šuma, zgrade propadaju I sve nestaje bez imalo volje novih vlasnika ,a poslije rata u ludilu privatizacije, samo meni I meni, baš me briga, čak I oni koji bi morali štiti baštinu podliježu više imetku I osobnom probitku nego ,u ono što su se kleli , da bi viknuli riječ spasa. Ovo nije prozivka, jer nema smisla I nema se volje, nego pokazatelj I ukazatelj krivih I totalnih pogrešnih poteza vlasti, onih vlasti kojima smo davali nadu u slobodu naroda u kojoj ćemo se ponositi onime što imamo. Sve će se popraviti sve će se dići iz pepela, ali nažalost sve više u pepeo se pretvara. Svoju najveću slavu Jamnička kiselica može zahvaliti obitelji Lovrenčić ocu I sinu koji su to mjesto digli na zavidnu razinu sve do 1904 godine. Dolaze ratovi, a Jamnica dobiva novo ruho nove vlasnike.Prvo socijalističku tvorevinu koja prepoznaje značaj vode I eskploataciju, ali I opet ljudi brinu samo za sebe, a onda odlazi sve u povijest novog vremena, ne krpanja rupa, nego zakrpavanja osobnih džepova. I na kraju auto, gas, cesta , ravna ili most dalje…a zgrade čuva bršljan I moja sjeta….     Oznake: Hrvatska, izlet, Putovanja |
31.05.2022., utorak
Lovreća Sela
|
Poslije smrti svoga supruga Ernesta grofa Oršića god1864. prodala je udova grofica Julija -rođ.Jellacich Bužimska i Antun pl.Kuchtich dobro Dubrava Jakobu Badlu te se zajedno sele na dobro Lovreća Sela ispod kapele Sv.Jurja ,te ona tamo i umire 1875.godine. Stari pl.Kuchtich bio je čovjek nemirna duha,veliki ženskar te odvjetnik svih zagorskih velikaša i vlastelina,te je bio dobro upućen u kućne prilike i obiteljske okolnosti istih. Taj stari galamdzija -rabulist imao je pravu maniju pisanja dugih listova i pisama ,a kako je naglo umro od kapi u 86 godini života 1885 godine ,njegovi prijatelji i znanci primili su dugačko pismo ,prave čitulje nekoliko dana iza njegove smrti. O njemu kao pravom ženskaru svjedoči nam i sljedeći slučaj : iza smrti grofice Julijane ,dolazila je k njemu mlada djevojka iz Rogatca.Upravo, kad se u subotu pod večer spremala na kola, da se odveze kući, opazi, da je kuharica izvadila iz krušne peći dvanaest ogromnih hljeba kruha za sluge namjestivši ih na kamenje pred kućom, da se ohlade. Štajerka siđe s kola i natovari si sav ispečeni kruh. Stari špan, koji je imao u nedelju u jutro razvagati kruh služinčadi, poleti u sobu do Kuchticha riječima: Za petram Boži, poglaviti gospodin, Štajerka nam je odpelala ves kruh, a kaj bum ja zutra družini vagal? Stari mu Kuchtich odvrati: Naj si ga vozi, kaj ti osel znaš kaj je to lubav. Curiae nobilitaris Lovreća Sela    Oznake: Zagorje, Hrvatska, Putovanja, izleti, povijest |
06.12.2021., ponedjeljak
Zabok
|
Naša povijest, naši junaci sveli su se na onu kad ti netko stisne šamar ,okreni mu drugi obraz. Tolika je letargija ,toliko je senzacionalistički prikazano naše bivstovanje na ovim prostorima da se sve svelo – tipa pala knjiga na dva slova ,da je to naprosto nemoguće više i čitati i slušati. Par gradova, par dvoraca, par crkvi gdje sam krštena/ a ili ko dete hodal/a na misu i nekoliko imena koja nam služe za svakodnevnu raspravu o junaštvu ili pak o teškoj borbi potlačenih kroz stoljeća. Frankopani – Zrinski i Tahy sve jedna obitelj ruku pod ruku doveli su nas u stanje trpi i šuti. Malo viči ,ali nemoj glasno. Blokada povijesti i ljudskog uma, ruka u zraku i gajba pive. Uništen se vratiš kući , istučeš ženu i decu i onda suze i bol u ionako prepunoj boci tuge. Junaci u flaši ,ratnici birtije i poluševci bez erekcije. Dignuti na tren ponos ,a onda dostojanstvo pada na prvoj stepenici uzdizanja. Ja se vrtim u kolu i toliko sam puta sam sebi rekao dosta je toga svega, dosta je praznih i pustih zidova, opustošenih staračkih pogleda i prozorskih osi u nizu ,ali i opet nekako me vuče sve dalje i dalje. U mojoj priči ogoljelih zidova ,nekoliko još držećih cigli ,čuva samo jedan pas – Cane Corso. Ogroman, kroz ogradu gleda poluzainteresirano ,nimalo uzbuđen. Preda mnom nekada grad – kaštel ,a onda dvorac. Silna historija počiva sada u Lepoglavi sa ukrasima nad grobom latinski pisano , da barem tamo ostane trag da su upravo tu vladali oni koji su dali ime tog mjesta, grada . zagorske metropole – Zaboky! Sami posjed spominje se 1335 godine , a ovaj kaštel najvjerojatnije sagradili su Zabočki 1471 godine ,premda se 1719 godine spominje kao drvena utvrda. U rukama Zabočklih ostaje do 1655 godine kad umire zadnji Baltazar . Poslije njegove smrti posjed dolazi u ruke njegovog zeta Baltazara Vojkovća od Klokoča. Dana 11 studenog 1639 godine obvezuju se Baltazar Zaboky, Gabrijel Chernkoczy i Baltazar Vojković sa ženom Evom Zaboki vlasnici i posjednici imanja Zabok pred Petrom Znikom ,protonotarom hrvatskog kraljevstva da će lepoglavskom samostanu ostaviti legat od 3000 rajnskih forinti. Sama isprava pod naslovom Obligatoria Helenae Gotthal ,relictae Ladislai Chernkoczy čuva se u zagrebačkom Kaptolu,a datirana je na dan sv.Martina Biskupa. Po ovoj obavezi ostavlja udova iza Baltazara Barbara Gereczy samostanu gore navedeni iznos ,a imaju ga isplatiti nasljednici iza njenog muža : Franjo i Gabrijel ,sinovi Ladislava Chernkoczyja i prve mu žene i Nikola i Baltazar ,sinovi iz drugog braka te Ivan Vojković i Petar Greguroczy. Barbara Zaboky – Gereczy pokopana je 1678 godine u Lepoglavi u kapeli – zvanoj kapela mrtvih Muke Isusove kao izuzetna i značajna donatorica samostana i stoji natpis na njenom grobu : NOTA DEO , PATRIAE TOTI SIMVL ET PEREGRINIS SACRIS PRESBYTERIS , PAVPERIBVSQVE VIRIS. BALTHSARIS ZABOKY QVONDAM CARRISIMA CONJVX BARBARA GERECZY PRIMA SEPVLTA IACET. NAM QVAE CONFRATRES SVMMAE DVM VIXIT AMAVIT. haeC qVoqVe VVLt obIens fiDa Manere sVIs ied est anno 1678 Poznata Bogu i cijeloj domovini ,kao i strancima ,svetim svećenicima i prosjacima draga nekoć žena Baltazara Zaboky Barbara Gerecz prva je ovdje ukopana. Ona bo , koja je braću vrlo ljubila ,hoće da i mrtva ostane vjerna svojima. U 18 stoljeću Sigismund Vojković – Voikffy ovdje gradi baroknu kuriju – dvorac , a isti je poznat i kao graditelj i donator crkve sv.Jelene Križarice. Još krajem 19 stoljeća ovdje stoji uređen vrt – perivoj i sama zgrada, no danas su od cijele te priče ostale samo hrpe cigli. Te cigle čuva izgleda samo onaj pas koji me je gledao kroz ogradu. Zarasla građevina, trava koju više nitko ne kosi i vjetar koji odnosi i mene i sve slavne na cestu prema sadašnjici. Ruina skriva svoje staro lice među kao stidlijva , pomalo ružna djevojka među šikarom povijesnih bitaka.  Oznake: zabok, povijest, Hrvatska, izlet |
05.12.2021., nedjelja
Klanjec i smrt Katarine Žuvić
|
Klanjec je malo mjesto,neprimjetno pa skoro na zemljopisnoj karti i svakako je potrebno ukucati njegovo ime sasvim posebno da bi ga se našlo, ali ipak za to mjesto vezano je toliko povijesnih priča i događanja ,da ga nikako ne može zaobići u toj cijeloj hrvatskoj storiji – historiji. Osim onih slavnih Erdeda koji su doveli bosanske franjevce u ovo mjesto , donirao crkvu i dao im vječnu zadaću da čuvaju njihove sarkofage ,imamo i onog Antuna Mihanovića, pa grob Otona Ivekovića i još mnoštvo raznih spominjanja i događaja. Možda je ustvari nebitno za ovu priču , ipak je povezano, pa kad se nađete u Klanjcu , osim što ćete posjetiti Antuna Augustinčića i njegovu galeriju ,crkvu ,sjetite se ove priče. U Glogovcu 8 rujna 1763 godine u 9 sati ujutro umre kao neudata Katarina Žuvić, djevojka divne ljepote i tijela. Umrla je od pogubne groznice – eto kako se vremena uvijek nekako ponavljaju i kako je povijest kao kotač koji se stalno i nanovo vrti ukrug – nakon 17 dana bolovanja u 22 godini života. Potkrijepljena je sakramentima ,a pokopana je u franjevačkoj crkvi u Klanjcu. Roditelji su joj bili Franjo Žuvić i Ana Novaković. Žuvić je došao u Zagreb iz Primorja, točnije Bribira , te je prvo služio kao provizor kod Erdeda . Tu je službu napustio s dosta novaca, pošto se pomoću novca ugovorom otkupio od obaveze da položi račun. Bio je vrlo usko povezan s Ignjatom Cindorijem. Imali su međusobne ugovore , zbog kojih su kasnije i jedan i drugi proglašeni nečasnima. Bio je lukav i vrlo oštrouman čovjek. Živio je dolično i nastojao valjano odgojiti svoju djecu,ali nije imao sreće sa sinovima, pošto su ,osim Stjepana , svi pomrli prije svoga oca. Kćeri su mu bile elegantne, lijepe i odlično odgojene. Najstarija Barbara ,pa Eva, Terezija Magdalena ,sve su bile dobro udane. Kao neudate umrle su dvije : Katarina i Marta. Žuvić se toliko obogatio da je u Kranjskoj kupio dvorac i vlastelinstvo , u Hrvatskoj od Balogha Glogovec i još neka imanja u Ugarskoj , ali nikad nije ušao u posjed istih . Upao je u teške parnice zbog krivotvorenja plemićkog lista nekog Salopeka. Franjo Žuvić dobio je barunski naslov i čast preko dvorske kancelarije i to za Kranjsku tako da se često čita i čitat će se njegovo ime s barunskim naslovom,no budući da zbog parnice i zbog tako velikog broja kćeri za koje je predviđen da će ih moći udati za barune, nije dobio imenovanje preko Ugarske kancelarije,na području ugarske krune i nije bio niti će biti smatran barunom.  Oznake: Zagorje, klanjec, Hrvatska, povijest |
03.12.2021., petak
Nikola Halper Sigetski
|
Prosinac je , svijet se sprema za još jednu promjenu godine, sve je okićeno, čeka se samo nada u noći kad je rođen sin koji će donijeti ili je trebao donijeti planeti, svijetu , čovjeku mir I blagostanje ,a isto tako I vječni život u neumrloj duši , u vječnom blaženstvu sna I pokoja. Nažalost uprkos svemu tome, svijet postaje sve gore I gore mjesto I premda se pale svijeće ,daju se zagovori I molitve premda su glasnije , ustvari postaju beznadne I sve tiše. Lampice koje gore okovane bolestima ,ratovima, ubojstvima ,paležima I razbojstvima nisu dovoljne da osvijetle našu dušu I da zaista se predamo veselju Prvorođenca među svima . Vjere u sivoj eminenciji sve glasnije pozivaju na molitvu sa oružjem u rukama. Svijet ide svom kraju , naspram one stare , koja se šaptala 2000 godina ili ili , kad je Isus Uskrsli trebao doći na ovaj svijet I ugasiti I kazniti sve ono što ne valja. NIje došao, valjda I on negdje s neba gleda, što smo učinili sa svom onom Božjom idejom o zemlji ljepote , o onom kutku svemira koji nam je dan da uživamo na ovom svijetu divote I onda preselimo u Božje krilo. Sve smo pokvarili I tu ljepše riječi nema. Kao I sve na ovom svijetu , ipak završava , kako kome , na mjestu kojem svi idemo, na groblju. I zbog toga ostajem u Krapini ,premda I nema veze sa zadnjim spokojem nakon divljine života. Mauzolej na krapinskom groblju samo je pokazatelj svega onoga , što je netko ostavio za sobom, premda I ovdje nisus vi jednaki u zadnjem času. Skromniji ili bogatiji grobovi upravo su ono što pokazuje koliko smo u ovom životu vrijedili, a ipak idemo goli I sami pred oči Stvoritelja. Mauzolej obitelji Halper ( Radić). Obitelj Halper došla je ovamo, rekli bi , dotepla se iz Mađarske I to nije ništa novo, znajući da su mnogi došli ovamo upravo iz Mađarske I ovdje na ovom tlu Hrvatske ostavili svoje tragove. Mnogi vezani za ovaj kraj, a upravo oni domaći nevezani. Sve je kako se gleda ustvari. Stranci u dobroti I domaći u zloći. PLemstvo su dobili davno , po broju I statusu od osmog koljena pravo da mogu pogledati kralja u oči, premda se kralja ne gleda u oči ,nego se kleči I smjerno čeka njegova ili njezina odluka. No, osmo koljeno se broji po pristupu I pravu vladavini nad zemljom. Plemstvo obitelji podijeljuje kralj Matija II. godine 1611. Obitelj Halper se iz Mađarske (Szigethy penes fluvium Zeck in Comitatu Castriferrei). U Hrvatsku doseljavaju 1760 godine , što stoji u arhivu obitelji ,a prvi od njih bio je provizor obitelji Erdoedy. Nekoliko im je puta to isto plemstvo potvrđivano ,a obitelj seli u Zagorje krajem 18 stoljeća I tu stječe posjede : Zajezdu, Turnišće I jedinu drvenu kuriju Škarićevo. Ivan Halper kupuje posjed Plusku . Samo nekoliko kilometara od Zagreba stoji mjesto Luka sa crkvom , župnim dvorom I školom iz 1912 godine. Ta škola sagrađena je na mjestu gdje je nekad stajao dvorac Luka , koji je pripadao Nikoli Halperu Sigetskom ( ugarsko plemstvo po Sigetu) ,a poslije njegove smrti nasljedila je to njegova kćerka Antonia udata Speciari ,od koje je školska općina kupila dvor sa gospodarskim zgradama. Tu nalazimo zgodan zapis , koji je Nikola našao među svojim papirima, a sam zapis potječe od njegove pra-strine ,koju su roditelji poslali na “Kraljevski sajam “ u Zagreb, kako bi kupila sve moguće što je potrebnu kućanstvu. Sam list – pismo pisano je na kajkavskom : “Zagreb 22 Augustuša 1745 Draga moja mama!Ja sem kobila ( kupila) samo ako bu njim to prav kaj sem ja kobila. Sve sam pokubljena duguvajna dala dobro složiti I spaketeriti, kak kučiš Jakob nebi kaj sgubil.Tulikajše sem zakleščila I puranaru Smodili, naj zmirom na zad gledi kak bu mogel nefaljeno I na zajdnicu kol imati brigu I taki spetiti kak bi koje dugovanje med lojtricami …itd “ Kako se vidi iz pisma dotična milostiva gospodična – frajlica nije baš bila do kraja vična kajkavšitni. Tada se naime više koristila njemština među plemstvom. Po opisima upravo taj Nikola Halper Sigetski bio je u obitelji najčudniji primjerak, rekli bi crna ovca, pa se zato I zadržavam upravo na njemu . Postoji opis dotičnog plemića : “ Muž ovisokog uzrasta, širokih plećiju te rijetke fizičke jakosti – pravi atleta – rodio se je prvih godina 19 vijeka na dobru svog oca Ivana vlastelina u Pluski. Sve do 6 razreda zagrebačke akademijske gimnazije prolazio je za nuždu s prvim redom, nu u sedmom ili tada t.z. logici zapeo je posvema. Pošto mu je strogi otac zaprijetio ,da se s lošom ocjenom ne smije kući vratiti – školska godina završavala je 20 kolovoza, nestao je iz Zagreba, te se uputio pješke kroz Štajersku u Kranjsku. Više je dana tražio zaradu ,a kako je bio praktičan , našao je naskoro u dražesnom gorskom kraju uređeni seoski posjed. U kući je bila lijepa jedinica. Isprva je spavao u staji, orao I kopao te rukovodio gospodarstvo, Prigodom nadziranja blaga na paši ,razmišljajući prečesto o svom domu I školi ,pričinjalo mu se sada danomice sve jasnije I shvatljivije. Govorio bi si: Kako dovraga nijesam ovo ili ono znao, sad mi je posve razumljivije.” Nikada nije polazio na zabave , uvijek je bio trijezan I marljiv poput mrava ,te se postepeno sve više sviđao svom gospodaru. Ovaj ga je zavolio , uzeo u službu pomoćnog slugu, a Halpera premjestio u kuću. Sve više je općio s domaćinima ,pak se kći domaćina u Halpera kao momka od oka zaljubila. Roditelji lijepe Micke dakako su s time bili sporazumni, no nekako se Nikola nećkao. Nikola kako je nenadano došao, tako je nenadano I odmaglio nakon 16 mjesečne službe. Vratio se u Zagreb……..”Ova godina duševnog odmora I rada u prirodi silno ga je okrijepila te upisavši ponovo 7 razred s odlikom ga završi,a kasnije I pravoslovnu akademiju. Izmirio se je s ocem. Bio je poštovan I opće poznat kao napredan I praktičan vlastelin., koji je prednjačio u svakom poljskom radu.   Oznake: Krapina, povijest, Hrvatska |
01.12.2021., srijeda
Vižovlje
|
Iz povijesti do gemišta nije dalek put, a I treba zaliti to silno novostečeno znanje I poimanje, ožedniš vozeći se pa s kraja na kraj, nekako se sve skupa uvijek završi u birtiji. Od blistavog salona I mramornih crnih peći do jednostavnih birtijaških čaša samo je kratak tren I nekoliko kilometara više . Zagorija ,odnosno stara zagorska cesta ,na kojoj su mnogi ostavili svoje živote, a u vrijeme kad nije bilo autoputa, možda I straši pričom, no na svakim koraku, uglu stoji nešto vrijedno za vidjeti ,pa se pustiš gasu da te vodi. Lagano ,jer policije ima svugdje , pogotovo ako je tmurna I dosadna nedjelja, a Zagorci I ostali vole si pepiti nekaj ,pa znaju prodivljati polovicom ceste pokazujući zavidno znanje relija. Na svakom bregu , brdu , zelenilu stoji ili crkva, ili kapela, ili kakav poklonac ,a ako uđeš malo dublje u storiju stvori se pred tobom I dvor. Jednostavan ,klasicistički s altanom I balkonom, u bazenu lopoči, seoska bezbrižna igra kakvog vlastelina iz davnih vremena, samo nema mirisa purice I mlinaca, nema više užurbanosti inoša I slugu, samo mir vrta I šume ,a na sve to gleda crkva I Majka Božja. Noviju povijest kakve seoske trošne, sada obnovljene kuće zlatnih kvaka I brava , sa čudnom povijesnom pričom o veličini bez svinjske glave zaobilazimo I još malo pa smo tu u dvoru, bolje bih rekao kuriji – gordo, uznosito ,ponosno – curiae nobilitaris. Navališ autom u dvorište ko sivonja ,dolaziš iz vrata, lavež pasa, da to malo starine sačuva od jala I zavisti na prevelikoj površini samog terena. Izlazi hrvatski ovčar, raščupan, sa crnim kovrčavama , a onda iza njega Zlatokosa , odnosno sjedokosa curica kojih 60-tak godina. Duga sijeda kosa, štucne I samo puloverček koji ništa ne pokriva . Čuđenje I osmijeh , pogled ,ali nismo zato tu, “Molim Vas , pardon, samo bi pogledali dvorac izvana I poslikali “. NIje baš sretna, ali eto vodi nas I priča. Nimalo čudno ,ako znamo povijest Hrvatske I Zagorja, jer je mnogo ljudi došlo ovamo I zavoljelo I zemlju I kraj, ona je iz Švedske. Možda je to objasnilo I kompletan outfit dame. Totalno švedski opuštena u oskudnoj garderobi , bez imalo srama. Muža nema više , onog Zlatka Špilera koji je obnovio zapuštenu kuriju iz 19 stoljeća, a gradili je oni Galjufi , stara plemićka obitelj koja je dala jednog biskupa u čijoj su se kući na Šalati u 18 stoljeću, kažu povjesnici odigravale I prve , ustvari , kazališne predstave . Skroman je to dom ,nimalo značajan, ali čuva još neko blago unutra, koje je promijenilo nekoliko vlasnika. Vižovlje , Visovlje ili još možda bolje Huegelland kupuje poslije trgovac drvima Eisner koji nedaleko Dvora,a na pola puta prema crkvi diže sebi u čast I poklonac na kojem je za sve vjeke vijekova urezao svoje ime I valjda zahvalu. Slova se brišu I nestaju, kao I sve što guta vrijeme, tako da zamalo od vjeka neće ostati ništa , osim možda onima koji će piknuti nosom u knjige I otkriti čiji je taj znak pobožnosti. Nabrajati imena slavnih Galjufa ovdje bi bilo nepotrebno , jer nas ,nakon pozdrava , čeka I gemišt na drugom kraju. U etno selu Kumrovec veselo je, birtija je puna, naručujemo piće, deci vina – deci radajnera I živili. Nedaleko odavde ustvari je sijelo tih Galjufa – kurija POklek iz 18 stoljeća,ali ja tu stajem , popit ću gem I onda doma. Nekako nedjelja nije više dosadna.  Oznake: Zagorje, Hrvatska, povijest, izlet |
21.11.2021., nedjelja
Grobnik
|
Toliko starine na jednom mjestu I to od davnina teško je I predočiti. Ratujemo I branimo, gradimo I gubimo, ljubimo I krvarimo I nikad nema onog stop da zaustavi barem na jedan kratak moment svo naše postojanje na ovoj zemlji na ovom tlu, još od dolazaka Slavena na ove prostore. Rim u kršćanstvo ,pa romanika I gotika I novi vijek ,novo doba uvijek se baš nekako, barem se tako čini, lome upravo na ovom malom dijelu planete kojeg zovemo Hrvatska. Ratnici I vitezi, plemstvo I aristokracija, pa novi neki likovi, buržoazija I suze cajki nad prolivenim mlijekom kojeg nismo nikad uspjeli pokupiti nego I dalje kappa I curi I teče kao slap. To se valjda zove povijest. Princeze u rasulu, poderane haljine ,pad monarhije I šeširići ukrašeni perjem kao da baš upravo ovdje imaju svoju najveću moć I snagu. Dvije od tih princeza kao da su odredile put tog nekog novog koraka puknutih guma I turista, prometnih nesreća I tunela koji nose kišu. Dale su dvije austrijanke – francuskinje sve u sklopu mira na prostorima ovim cestama svoja imena, ali nisu svojom ženskom rukom odredile I dale stil, nego kao da su još više posvadile I ono malo spokoja, pravo ženski ,tračerski, opako. Jozefina I Lujza putuju s nama starim cestama I novim asfaltom sve do kraja I još dalje I dalje…. Naplatne kućice I već nas s brda podozrivo, opominjući ,ali I dobrodošlo gleda grad. Pod njegovim zidovima vodila se bitka, pisale se tragedije ,a on od davna čeka svoje goste I pruža ruku smežuranu ,staru ruku I kao da nam govori dosta je ,stannite. Grobnik je to grad, čvrsti, pravi grad zidan od kamena u davna vremena I prije vinodolskog zakona stoji ovdje. Svjedočioj e I bježanju Bele IV pred Tatarima I vodio bitku protiv njih, malo niže ispod , na kojem se godinama održavaju motodromi, a nekada se to polje zvalo Jelensko, sam grad zvao se Zelengrad. Ogledalo zelenila kojeg nema u zidovima koji drže zaleđe I donekle mir gradu ispod njega, Rijeci. Brani I štiti, opominje I blagosljivlja, upravo kao što roditelj brani svoje dijete. Svoju je djecu on slao rano u škole, da nauče kako voljeti dom I kako voljeti svoje , pa nam tako dolazi podatak iz 17 st. kada je najmlađi kanonik bio I učitelj. 1678 godine biskupska naredba ovako glasi “ pomlaji ki bude kanonik, bude takajši školnik žakne vučil I dičicu”. NIje imao stalne nagrade, plaću, nego je dobivao nešto više hrane iz menze “ kako marljiviji dičici popašći se uslužiti”. Koliko su Grobničani voljeli školu I školovali dolazi nam I podatak da je u školu te godine upisano 300 djece,a moglo ih se primiti samo 70-tak. Prvi učitelj bio je kapelan Josip Škrobonja. O njegovom starom imenu Jelengrad I nema puno spomena, već se predpostavlja se je ime Grobnik dobio od grobova, možda tatarskih , ali I tome nema uporišta u povijesti. Malo dalje od Grada iskopano je I “starih novaca, žarah s pepelom, grobnih svjetionicah” pa bi se I tome dalo pretpostaviti da je sve ovo poteklo iz rimskog doba, no kako je sve raznešeno ili pobacano nemamo pravu potvrdu. Pavao Vitezović u svojoj “ Kronici aliti spoemnu svega svieta vikov” tiskanoj u Zagrebu 1696 piše : 1235 godine Bela sin Andrašev kralj ugerske posta. U vreme ovega kralja ves ugerski orsag od Tatarov požgan I porobljen be, da I sam kralj pobeže med otoke morske ,ali pomoćju vitezov rodianskih I knezov Frankapanov od Veje (Krka) opet vu ugersku zemlju dopeljan be. 1241 Senjani veliku vernu službu I jakost iskazahu proti kralju Beli ki udriše na Tatare u grobničkom polju I pobiše ih oko 50 I 6 tisuć ,I od one dobe grobničko polje ni današnji dan ničim ne rodi”. Iz 1702 godine Vitezović I ovako kazuje u svom djelu “Plorantis Croatie etc” “ Ad Grobnik ( Castrum et Vinosa in valle, sepulchri. Forma illi nomen dedit hoc ),est campus ,in isto Millia caesa olim sunt Quinquanta Getarum. Sennonidum dextra pro Regis Belae Salute” Prvi puta javlja se ipak jasno u 1449 godini u rukama Stjepana II Frankopana,a u njegovo ime vladahu gradom podknežini. 1550 godine dolazi u ruke njegove sestre Katarine a s njom I u ruke Zrinskih. Kao I svi ti naši gradovi mijenja mnoge vlasnike. Pravi je frankopanski grad, sazidan u obliku trokuta, učvršćen kulama I polukulama, opasan jakim zidom, pojačanim jednom kulom I trima polukružnima. U 19 stoljeću kupuju ga oni Turn und Taxis (Tasso el Toro) koji I dan danas polažu na njega pravo posjedovanja. Uređuje se pomalo, skromno, ali ipak se pazi da njegovi zidi nikad ne padnu ,ne uruše I da zauvijek čuvaju Grad, Rijeku I svoju čakavštinu, koja je na Grobniku ipak posebnija od svih ostalih. Krenete prema gradu, fulate cestu kao ja , parkirate pod zidom I onda vas stepenice dovedu do vrha, skojeg puca pogled u svijet. Grobnik I ja se volimo javno.   Oznake: grad Rijeka, grobnik, povijest, Hrvatska |
18.11.2021., četvrtak
Vukovar
|
Vukovar – dvorac Eltz Povijest nam nekako nije baš naklonjena na ovim našim prostorima.Od davnina do danas,borili su se svi za ovaj komad zemlje,osim nas samih,pa je uobičajena parola ,da smo dobri sluge,a loši gospodari postali ustaljena,sve do onog trenutka,kad se raspišu izbori,i tu onda opet pokažemo da smo slugani.Proklinjemo sve od reda,svi su nam krivi,mrzimo sve od reda,radi svoje vlastite nesposobnosti da sami sebe dovedemo u red.Djeca,pa i stariji bježe na sve strane,čak i više nego za svih vremena,pa nam područja ostaju bez ruku,koja će nam,ili trebaju dodati bar čašu vode u starosti.E,ta starost upravo i izlazi na izbore i pod savršenom ,što ako otkriju,glasaju za neke svoje ideale,koje je vrijeme odavno pregazilo u nekim pustošima želja.Crveni ili bijeli kvadrat na nacionalnom grbu,upravo na tim izborima gubi svaki smisao,jer se te dvije boje toliko pomiješaju,a kako je crvena ipak dominantnija,ostane samo crveni,krvavi trag našeg neuspjeha. Od siline kraljevine,ne osta niti konja,kako bi spasio kralja.Svi oni silnici,kraljevi,carevi,kuće cijenili su ipak ovaj naš prostor više nego mi sami,inače se za njega ne bi otimali i lakomili.Iskoristi su sve naše resurse i potencijale,dali nam motiku,umjesto olovke ,kako bi nam lakše vladali.Nekadašnja kruna i današnji novac vraćaju nam opet te iste motike u ruke,samo nikako sjekire i vile ,da zaista branimo svoje,naš dom,bez mržnje,čistoga srca za nas same i našu djecu. Vrijeme gazi sve,ratove i sukobe,mržnje,jer živjeti se mora dalje.Borba za goli život ne dam nam predaha. Magla ljudskosti obavila je stari Vukovar ,gospodarsko i društveno središte Slavonije,ugasila onaj romantični stil starog baroka,svih onih pređa i prela i sijela,ali ostaju ipak ,makar i u ruševinama te iste ljudskosti tragovi daleke ,bogate prošlosti.Kontinuitet naseljenosti pratimo od prethistorije,vučedolske kulture preko antike pa do bjelobrdske kulture.U dokumentima srednjeg slavenskog vijeka Vukovar se spominje vrlo rano.Po pisanju historika već u 11 stoljeću zatičemo Vukovar kao razvijeno ,naseljeno mjesto,a tome pogoduje najviše rijeka – Dunav. Boesedorfer navodi pisane tragove 12 stoljeća:hospites iuxta castrum Valkow 1131 godine.Kasnije se hospitesi (kraljevski gosti koji su širili trgovinu) spominju u godinama 1244 i 1262 i to kao stanovnici podgrađa,što nam govori da je Vukovar bio grad,odnosno utvrda –hospites in suburbio castri Walkow. Godine 1398 eto nam i samog spomena trgovišta Vukovar – oppitus dum Walkowar. Najprije posjed kraljev,a potom 1382 godine u rukama Barinskih Szentgyorgyskih grofova. Isto tako postoji i zapis da su grad i posjed u 15 i 16 stoljeću držali Gorjanski,pa Talovci i još neki velikaši. Od starog utvrđenog grada,danas nije ostao niti kamen. U ratnom arhivu Karlsruhe čuva se još nacrt onog turskog Vukovara ,a držali su ga Osmanlije od godine 1526-1687.To je najstariji nacrt ikojega grada u Hrvatskoj,a napravili su ga španjolski mjernici.Još su tamo prikazane džamije i karavansaraj,a koliko se može prosuditi i dan danas je nekako taj nacrt točan. Prema opisu Prandstettera 1608 godine grad je lociran na brijegu,bio opasan zidom,a na mjestu današnjeg franjevačkog samostana.Ottendorf 1665 godine prikazuje nam tvrđavu sa četiri ugaone kule,a unutar utvrde turske kuće.1752 godine tvrđava je srušena. Dakle je taj turski Vukovar,kao nastavak srednjevjekovlja imao čak 5 mahala,džamiju sa sahat kulom,hamam i druge orijentalne objekte. Preskočimo li opise starog Vukovara i rušenje utvrde dolazimo do godine 1751 kada grofovi Eltz,čiji zamak postoji još u Njemačkoj,i možemo reći da se broji u svjetska čuda,grade ovdje barokni reprezentni dvor.Pregrađivan je nekoliko puta -1781,1811 i 1824 godine.Spomenik je nulte kategorije i predstavlja jedan od najvrednijih profanih kulturno povijesnih spomenika.Dvor je proširen tijekom 19 stoljeća i tada on dobiva današnji izgled ,neobaroknih stilskih oznaka.Orijentiran je prema Dunavu,sa krasnim parkom.Otvoren je tako prema rijeci pročeljem i na tu stranu otvorio svoje svečane dvorane.Proširen je isto tako i registar baroknih ukrasa i štukatura.Široke stube,mramor,stupovi vode nas u raskoš dvora ali i u priču o negdašnjem Vukovaru.  Oznake: Vukovar, Vukovar Grad Heroj, povijest, Hrvatska |
12.11.2021., petak
Lukavec
|
Imam toliko podataka u glavi,da ih poneki put pošteno i sam sebi zbrkam,jer s godinama sam se malo i pogubio,a i uslijed posla i neke druge ,nažalost ili na sreću stručne literature,nemam vremena za studij.Kad trebam napisati kakav tekst,razlistam se na sve strane,da malo obnovim gradivo,podsjetim se koječega ili čega,da ne izvalim kakvu glupost do kraja.Mada i glupost ima svoje dobre strane,izazove diskusiju i raspravu što i nije loše.Svaki povjesničar ili povjesničar umjetnosti ima neke svoje postavke ili svoje teorije,koje se naravno moraju odmah pobiti,jer je to kolegijalno, a i vodi tome da se male sive stanice razbežiju na sve strane.Ja strašno volim raditi sa mladim kolegama,koji su još friški i nadobudni,ne psuju ko ja na sve i svašta i na sve strane,a imaju i želju možda nešto naučiti iz čisto životne prakse,poglavito ako voliju piti.A ja si volim popiti.Naravno,da ne bi odmah bilo joj,kad voziš ne pij.I ne, ovo nije tekst o mom moto crosu po cestama,za koji sam neki dan bio zamoljen da uplatim odmah 250 kn ,a kasnije 500 zbog izvjesnog prekoračenja,kojeg sam odmah na licu mjesta skrušeno priznao uz naslonjenu desnicu u pravcu srca i mea kulpa,mea klupa,dok me policijac čudom gledao,ovi muslići su strašno pretvorni kad se kunu u našeg Boga.Možda se onako jadan ipak s prstom prekriženim iza leđa nadao,da ću u vapaju očaja zbog uhvaćene prekoračene brzine ipak smilovati se i njemu i kolegi i naprosto uzviknuti Allahu Akbar,ali sam ostao čvrst i postojan i nisam se dao pokolebati.Valjda je to ta moja turopoljska krv.A možda i švapska,kak je govorila moja pokojna baka,da nisam niš na njih prave Hrvate dobil,nego samo na Švabe,premda je Švapska dosta udaljena od rodne domovine mojeg pokojnog dede, Austrijanca.E da,vraga,ali sam na tog istog dedu dobil i tu slobodno plemenitu krv,pa se nedam tako lako niti olujama ,a kamoli policiji na cesti. Nekako je normalno zapravo,da ono kaj ti je blizu ili ne vidiš ili ti je pod normalno pa se poneki put i ne obazreš,kao na primer,zgrada Hnk je tu i to je to i stajala bu tu još dugo i onda lepo prolaziš pored nje i to ti je pod normalno,da nemaš niti jedne slike o njoj.Tako da ja ustvari i premda sam počeo sa Zagrebom,danas imam ili jako malo ili nemam slika Zagreba.Nekako sam prije par godina doživio svoj najveći šok,kad me je lik pred palačom umjetnosti pitao kad ide vlak,našto sam mu ja odgovorio da mora na glavni željeznički kolodvor po odgovor,na što je on meni sav zapanjen rekao,pa šta nije to ta zgrada?!Nadometnuo mi je da mu je jedan purger,jer je pretpostavljao da ja ovako sexy tamnoput to nikako ne mogu biti,pokazao da je to željeznički kolodvor.Nakon kratkog izmjenjivanja riječi i već moga poluglasnog osmijeha koji je lagano prelazio u histeriju,uputio sam ga nekako na pravu adresu,premda se on nekoliko puta okrenuo leđima prema meni,pitajući se da li ja imam pojma di je to željeznički kolodvor i da ga možda ne želim zeznuti. Ja se ne bum tu sel na vlak ili na šnelcug do Gorice,pa odande lagano drndajući kočijom ili kolima punim sijena do Turopolja,nego lepo se sednem u auto ubacim u 6 i za kojih 20 minuta već sam doma u plemenitoj općini,na samim vratima obrane Zagreba. Osim puno doživljaja Turopoljaca sa raznoraznim obiteljima kroz stoljeća,većinom dosta loših,od kojih su im skoro svi branili ili uništavali njihovo visokorođenje,pa i osporavali od kralja datih povlastica plemstva,ne samo pojedincima ,nego celom tom kraju,ipak su se nekako obranili i donijeli nam u naslijeđe što bogatu tradicijsku gradnju drvenih crkvica,navek su si bili na per Tu s Bogom,od hrastovih bogatih šuma,do lijepih žena ili djevojaka koje su plesale obučene samo u grane i lišće istog hrasta,a posebice na dan Sv.Jurja,zaštitnika plemenitašije,uz vatru i pjevanje :Lepi Juro kres nalaže“,dok su se momci sve redom vrli Turopoljci „šminkali“ ,koji će više i bolje preskočiti kres,kako bi se naravski i više dopal curama,te kako bi jedan od njih dobio titulu najboljeg ševca Općine. Prvi je statut turopoljski potvrdio kralj Ladislav III. (IV.) god. 1279., a taj je dao ovim plemićima pravo, da sebi slobodno biraju svoga župana (comes) i ostalo činovništvo (officiales) na zboru čitave općine (congregatio generalis), i to svake godine. Na ovim zborovima Turopoljci su raspravljali o svojim lokalnim potrebama i branili svoj posjed i svoj iznimni pravni položaj. Sam župan turopoljski bijaše inače podređen zagrebačkomu županu, ali je u kaznenim stvarima sa svojim prisjednicima bio u općini neograničeni sudac. Pored toga zastupao ’je općinu pred kraljem, hercegom, banom i svim sudbenim oblastima u Slavoniji. Kao plemići, Turopoljci služili su i u vojsci pod banskom zastavom, no ipak tako, da su sačinjavali zasebnu četu pod svojim zapovjednikom (captaneus). Na ovaj svoj autonomni položaj pazili su Turopoljci veoma surevljivo. Redovito bi dali svoje pravice potvrđivati od kraljeva i banova. Međutim 1422. provale u Turopolje prvi puta Turci. Odsada dalje, morali su se Turopoljci brinuti i za svoju obranu, pa tako podigoše 1479. grad Lukavec i smjestiše u njemu kaštelana da ga čuva. Ali podjedno oni zamoliše i medvedgradskoga vlastelina za pomoć, a taj im posije 12 strijelaca, koji sada uzmu Lukavec u posjed za svoga gospodara, odnosno za kralja kao kraljevski grad (castrum regium). Iz toga rodi se mnogogodišnja parnica, za koje pretrpješe Turopoljci mnoge nepravde i svakojaka zla. Konačno im je vraćen 1553. grad Lukavec. Tako su opet postali slobodni starajući se oko unapredjenia svoje općine. No,nije samo to donijeli su nam i stari slavni grad Lukavec,na kojem se ponosno diči i grb Općine. Od svih tih „kijameta“ i zala što su ih Turopoljci predrli preko svojih leđa postoji i priča,zasnovana povijesno naravno i o obitelji Tuz od Laka,vlasnika Medvedgrada,od kojih su tražili pomoć u obrani od Turaka ,a oko godine 1477,ne nadajući se da će stari lukavac doživjeti većeg lukavca od sebe.Posla Tuz ,naravno uz plaću općine,svoju posadu,da pomogne pri obrani,ali se i poslije obranjenog grada i kad je opasnost prošla, više nije dao odande,nego dapače,istjera domaće iz grada i zaposjedne ga. Pribroji Tuz i ovaj stari grad Medvedgradskoj gospoštiji,kao i Rakovac,te za njega i dobije odobrenje od samog kralja Matije Korvina.No,kako bi mi rekli tu doma ,svaka rit dojde na šekret,pa je zbog mnoštva nedjela i zala ,što ih je učinio,kao na primjer kalničkom plemiću svećeniku Benku,kojemu je dao izvaditi oči,a i zbog nasilja i silovanja koje je činio turopoljcima,biva osuđen na smrt i na gubitak imanja.Ali kako to nije ništa novo za nas ,i kako se stalno ipak povijest ponavlja,bježi u Mletke.Kralj Matija sve gradove pa i taj naš dragulj turopoljski daruje Ivanu Korvinu,sinu svome.No naravno tu priča ne prestaje samo tako,jer su i dalje sinovi Tuza,koji su ostali u Hrvatskoj nikako nisu htjeli odreći prava na gradove,ali ih nikad više nisu dobili natrag.Postoji priča o dolasku ili posjetu Ivanu Tuzu u Veneciju,kojemu je njegov brat inače biskup zagrebački,poslao svog izaslanika ,kojega je Tuz priupitao kako žive sada ti jadni Turopoljci,ipak mu je proradila savjest,našto mu je ovaj odgovorio,upravo onako kako ih je Vaše gospodstvo i ostavilo.Nato je odvratio Tuz ..“ Ja neću izbjeći vječno prokletstvo radi tlačenja onih plemića,od kako sam ih tlačio“..... Ivan Tuz umire u Veneciji,u Mlecima sa teškom slikom vječnog prokletstva.... Moramo ovdje napomenuti kako su Turopoljci i slavna općina imali problema i sa Nikolom Zrinski koji na prevaru dobi grad Lukavec. Idemo kraju polako,no još prije bih se vratio samo malo unatrag,na djevojke Dodole,Jurjašice u Turopolju. Tako treba spomenuti dodole u balkanskim zemljama. Kad zategne suša, svuče se jedna djevojka do gola, uveze i obloži različnom travom i cviećem i pode s drugaricama kroz selo, gdje je suseljani polijevaju vodom. Istom krugu predočaba pripadaju i mnoga ljubavna čaranja, kao i čarolije, kojima utječu na plodnost i porođaje. Naše Turopolje omatale su grane pune lišća oko sebe,a tu vrijeme svetkovine svetog Jurja 23.04.pali se kresovi,jedan veliki glavni,a mnogo malih po dvorištima.Djevojke su obilazile kuće,a domaćice darivale čime su imale.Isto tako grančice su domačice zaticale za gradu kuće,kako bi ih te granćice spasile ili čuvale od groma,pa bi prigodom kakva nevremena koje se nagoviještalo,spaljivale u pećima.Isto tako bi te grančice zatakle i u vrtu,kako bi godina bila plodna.Orilo se Turopoljem našim i pjesmica koja bi se pjevala oko kresa Tko nije na kresu,na leto je v lesu Nama je ostao naš Lukavec poslije sijaset peripetija,sada još i ljepši i obnovljen,a njegovi zidi ipak pamte strašne gospodare,ali i one dobre,naše dobre plemenite Turopoljce.......     Oznake: lukavec, turopolje, Hrvatska, povijest |
11.11.2021., četvrtak
Mirkovec
|
Godine idu i premda nas ogledalo mnogo puta zavara ,ipak i ono kaže ostario si. Što nas sve čeka do samog kraja ,bolje je da ne znamo ,a kako će nam završiti ovaj život, to ćemo vidjeti kad Bog kaže dosta.Dosta si se umorio ,sad te čeka san. Pakao na zemlji, raj na nebu i opet ona ista igra prah-pepela,kojom nas oduvijek ispraćaju čekajući upravo onog prvog među nama koji se umorio i čeka ga blaženstvo božje. Na to sve skupa nije dosta reći samo Amen, Amin ili što već drugo, isplakati se za pokojnikom koji se riješio ognja na zemlji i vode u raju,nego ga i za života smiriti i dati mu upravo toliko ljubavi da može na onaj svijet zadovoljno i zauvijek sklopiti oči sa dostojanstvom i mirom preći u svjetlo i ruke koje ga raširene čekaju na onom svijetu. Još jedan u nizu onih dvoraca čiji zidovi i prozori nisu prazni, razlupani, namještaj samo tako odnesen jer se tako nekome htjelo, mada tog namještaja ovdje nema, krasi kuću nekog lokalca čija je baka bila kuharica plemenite obitelji ili djed kočijaš.Ipak ovdje vlada tuga. Iza zidova nekadašnjeg sjaja i bogatstva , vrijednih i skrbnih ruku velmože ostali su samo starci, ostavljeni na patnju ovog svijeta, na tugu i bol svih nas, koji nismo znali dati ruku i dati samo malo ljubavi. Osjećaj svakako nije ugodan kad se uđe već u samo dvorište. Nekadašnje princeze i prinčeve, mamime i tatine maze, nekada vrijedni radnici i pošteni ljudi ovdje čekaju svoje svijetlo i svoj prelazak u konačno dobro. Izgubljeni tumaraju suncem, kišom, snijegom, žicaju lovu, cigarete, razgovor , srce i malo dobra. Malo i jesu u svom svijetu i to te dotakne. Ako si mlad i prestraši te,ali s godinama se ipak zapitaš ,a što sa mnom? Da li to i mene čeka? Da poludim od svijeta i upravo ovdje završim svoj put žicajući i ja i čekajući onu obitelj koja po mene nikad neće doći. Dvorac je Mirkovec – stari plemenitaški dvor obitelji koja je nestala, barem po plemstvu Mirkovec, Mirkovci iz 16 i 17 stoljeća. Iz svoje plemenitosti odvedeni su i oni, vremenom, u ruke nekog novog doba, brišući tako stare pravice i navade svoje plemenite, sada bremenite loze. Stara kurija presvukla je svoje ruho u novo doba , novo vrijeme i nastaje u 19 stoljeću ovaj dvor. Zaslugom onih Vranjicana koji su svoje ime germanizirali ,a prekidat i porijeklo samo dodali svemu tome. No, ipak prije toga, moramo se sjetiti i politike i moći i velikog utjecaja i bogatstva još jedne obitelji Bedeković – Komorski koja od stare obitelji kupuje ovaj ogromni posjed od 400 jutara. Prodaju ga oni tako tima Vranicanima – Dobrinović i upravo oni staru plemenitašku kuriju pretvaraju u dvor 1892 godine i tako završavaju krug prodaje i kupovine ovog dobra. Plemenitaši su u ono vrijeme bez tehnike nekako morali kratiti vrijeme, a najdraže od svega bio je lov, ne samo zabave radi ,nego i radi prehrane. Tako je u Zagorju bilo nekoliko lovačkih dvoraca, kao i ovaj Mirkovec, nekada su čak ovdje gospodarili i Celjski, pa Sermagi. Sami Vranicani opremili su ovaj dvor umjetninama kojima je nestalo traga. Na nekim dijelovima još do prije nekoliko godina mogle su se primijetiti strijelnice koje bi nam i govorile o njegovoj starosti ,no nestalo je i njih. Szabo od sve siline namještaja i pokućstva navodi ormar iz 18 st. sa 27 ladica. Izrađen u Gornjoj Austriji i donesen ovamo. Na njegovim su intarzijama prikazani orijentalni gradovi ,na stranicama njemački gradovi ,a u samoj sredini bio je Hercegovac s puškom. Poslije smrti, i poslije one nesretne 1918 godine, kada je umjesto rata , strašna bolest, kao i danas , odnosila živote, španjolka, Ernesta Vranicana ,ostaju ovdje živjeti njegove dvije kćeri Gizela i Marija, uživajući u ostacima svoga plemstva ,a ostalo su dobili njihovi nekadašnji težaci na uživanje i rad. Tempi passati. Izlazim brzo iz dvorišta, okrećem se ,na staklu mojeg auta lice , izgubljeno, staro, izmučeno moli samo jednu kunu koju ionako neće imati gdje potrošiti. Traži ustvari samo trenutak trenutka moje pažnje. Iz pepela si nastao i u pepeo ćeš se vratiti.  Oznake: Zagorje, izlet, putovanje, putovanje zagorjem, povijest, Hrvatska |
10.11.2021., srijeda
Gornja Bistra
|
Sreća u nesreći Na prvi pogled izgleda kao da je sve propalo sve nestaje, sve se još više upropaštava,a ono što se održi nekako na životu gubi svoj smisao,svoj sjaj i čar onih minulih vremena, za kojima neki tuguju, uzdišu. Krinoline su zamjenjene sve kraćim suknjama, tako da se čini da nije niti to potrebno. Novo je vrijeme svijesti u kojem gledamo samo sebe u sebe i na sebe i ne dotiče nas nimalo niti zrno povijesti ,mada volimo reći da je ona učiteljica života. Kao što sve propada vremenom, tako će i iza nas ostati generacije koje će propadati ovo naše danas . Baština se ne cijeni, prodaje se u bescijenje ,ne radi očuvanja i ponosa nego poradi samo i osobnog „vlasnik sam....“. Neki od naših dvoraca doživjeli su tešku sudbinu ,onu tešku zbilju, kad se babe po društvenim mrežama primaju za srce, utiču se molitvama ,a sve glasnije viču „da nam se rodi opet jen Gubec“.No, taj se ne rađa dvaput,a i sve skupo toliko je smiješno,toliko pusto i prazno, toliko jalovo, da nema smisla više ništa niti ne objašnjavati. Isti ti dvorci, naši, naspram svijeta skromni ,ali ipak naši, naša povijest, naše opstojstvo i naš bitak, ruševine su ljudskosti.Neki od njih imali su malo više sreće, pa su postali bolnice nekim jadnim od svijeta ostavljenim starcima ili pak kao ovaj, djeci, za koju se čini da ih je i Bog zaboravio. Možda ih Bog više voli, pa im je dao zaborav da ne gledaju sav jad ovog planeta i da žive u nekom svom svijetu, daleko od grube stvarnosti vijeka. Sunčani je dan, negdje 1990 godine, osjeća se onaj pritisak neke podivljale politike, koju nismo riješili sami sa sobom davno. Petokraku zamjenjuje križ, mijenja se garderoba i okreće se druga strana.U zraku je rat, kopaju po povijesti svoje histerije i svojih velikih ideja – naravno propalih, neki ljudi ,koji i danas , ne mogu se pomiriti da vrijeme ide, da smo kratko na ovom svijetu i da nije potrebno toliko puno krvi,a proliveno je i previše na ovoj zemlji.Oni sanjaju neku utopiju o velikom carstvu , koje je izmišljeno i zamišljeno i nikada ga nije bilo. Tog nekog sunčanog dana, proljeće je kasno, ptice pjevaju u krošnjama, zelene se bregi, cesta predamnom. Tražim zgradu onih slavnih Oršića koji su se iz plemena – plemenskog plemstva digli do velike moći političke ,bogataške dinastije i držali uzde Hrvatske u svojim rukama od davnima do 1918 godine. Gradili su puno, vladali – kažu – dosta narodno, hrvatski, za seljaka više manje,za žuljevite ruke svoga kmeta možda brinuli više od drugih. Nikako naći dvor. Najednom na autobusnoj stanici spazim dvije žene, zaustavim se i pitam : Molim vas gdje je dvor? – odgovaraju one ,tu nedaleko ,mi čekamo autobus i on ne dolazi. Dajte nas povezite. Ma nema problema. Za zahvalu na vožnji odlučile su mi pokazati unutrašnjost dvorca. Nisam znao što je unutra, bio sam mlad i sve mi je bilo presunčano, svijet je bio divan. U jednom malom, nezamjetnom trenu potamnio je toliko da ga i danas nosim pred očima i u srcu. Ono što sam tamo vidio u tom pljesnilu, vlagi nikada neću zaboraviti i rekao sam sam sebi ,ovdje se nikada neću više vratiti. Iskreno izašavši iz te žalosti, tuge, napuštenosti potražio sam prvu seosku birtiju i naručio konjak. Tresao sam se toliko da nisam mogao primiti čašu u ruke. Nije me bilo briga više za ništa. Bilo je previše za jednog mladog dečka. Možda me i to nekako odredilo u životu da se nikada ne rugam ili ne smijem kad netko padne ,ili se ne veselim tuđoj nesreći. Vratio sam se tamo, ipak, poslije 30 godina. Nisam vidio nikoga, nisam gledao unutra,mislio sam samo da ga poslikam i odem. Romantični barok dvorca krije i danas veliku tugu. Gradio ga je na čast I diku sebi I cijelom narodu onaj ratnik Krsto II Oršić , koji je prekinuvši studij prava 1741 godine prešao u vojne nauke.Istakao se on u mnogim okršajima I borbama, dobio čin generala ,a sve skupa nagradila je carica Marija Teresia grofovstvom. Nakon toga vršio je mnoge visoke dužnost ,čak I zagrebačkog velikog župana. Bogatstvom I moći vladao je Severinom ,Gornjom Bistrom I Gornjom Stubicom. Njegova žena Josipa Zichy napisala je prvu knjigu za životinje, odnosno veterini- liječenje životinja I umire upravo u ovom dvorcu. Krsto školovan u Bologni I Beču , sagradio je sebi upravo ovdje dom ,daleko od svijeta ,podno Medvednice, jednokatan I elegantan u obliku slova U. Uredio je I park od kojeg je , ostao I plan.Fine plohe ulaznog glavnog portala ukrasio je grbom obitelji I dao godinu MDCCLXXIII – 1773. Szabo samo kratko dodaje opisu I kaže da je sve to skupa previse francuski. Kada krenete sjenovitom alejom zastrtom od krošanja graba budite tiho. Ukoliko ne možete podnijeti ono što vas unutra čeka, otiđite, a ako se ipak možete nositi sa boli, pomozite I učinite toj djeci kratku radost. Bog će se nasmiješiti. NIje kraj, prije nego ipak dodam ono što me muči I što moram reći nakon toliko godina od svog prvog posjeta. U prvom katu popevši se stubištem, gdje su još stari visoki ormari u stolici totalno napuštena sjedila je curica, kratka crna kosa, normalna ,zdrava prisebna. POzdravio sam je I pitao kako je. NIje odgovarala ustima nego očima tuge. Curicu su tamo smjestili roditelji, jer je imala kožu kao riba.MOžda je bila samo zalutala sirena. Plačem….  Oznake: Zagorje, povijest, Hrvatska |
14.09.2021., utorak
Biškupec
|
Biškupec Uz Varaždin Biškupec je jedno od najstarijih mjesta ovoga kraja.U početku se posjed navodio samo kao biskupski posjed kraj Varaždina i to u skupnoj potvrdi kralja Emerika iz 1201 godine u kojoj se navode i granice tog posjeda.O tim granicama između posjeda i Varaždina govori se isto tako i u potvrdi požeškog kaptola 1470 godine,te isto tako u ispravi dvorskog suca Stjepana de Batora 1472 godine. Ime mjesta spominje se prvi puta u ispravi biskupa Osvalda Thuza 3.12.1479 godine u kojoj se susrećemo s latinskim nazivom Byskwpecz.Selo se spominje i u kanoničkim vizitacijama u 17 st- 1638,1649 i 1650 godine. Iz godine 1755 dolazi nam i velika seljačka buna.Pritisnuti velikim i sve većim porezima i različitim davanjima,seljaci na podrućju varaždinskog generalata počeli su sve više i sve otvorenije negodovati,a kada je po naređenju generala Guicciardija otpočelo iste godine utjerivanje novca za kupnju vojničkih odora,došlo je do pobune.Seljaci predvođeni svojih seoskim knezovima oduprli su se ubiranju novca,jer su saznali da se zapravo radi o podvali. Već je prije pod istom izlikom skupljan novac,a sad je trebalo skupiti još kako bi se financirao dolazak i doček NJ.C.A.V. Marije Terezije,koja je najavila svoju posjetu Hrvatskoj. Buna je podigla na noge seljake-kmetove od Drave pa sve do okolice Zagreba. Osvojeni su brojni tvdi gradovi kao što su Vrbovec, Rakovec i Bisag. Kako se buna sve više primicala Zagorju ,plemstvo je pobjeglo u Konjščinu.Pod zapovjedništvom generala grofa Draškovića ugušena je buna u Velikom Otoku kraj Legrada,ali dok je general tamo stišavao buna ,buknula je nova u Biškupcu. Pobunjenici su provalili u dvorac uhvatili nadglednika i ubili ga.Saznavši za ovo grof Drašković krenuo je u Biškupec, uhvatio ubojicu nadglednika i zatočili ga.Nakon nekoliko dana teškog mučenja,raščetvorili su ga.Nakon toga uslijedila je pljačka seljačkih imanja. Pobuna je imala veliki odjek,jer je pokazala smjelost ljudi koji su se podigli,iako su znali ishod unaprijed. Sami posjed Biškupec bio je ogroman,što najbolje pokazuje podatak iz 1920 godine,kada je provedena agrarna reforma. 600 jutara oranica i livada podijeljeno je seljacima u zakup. Dvorac u Biškupcu potječe iz 18 stoljeća i služio je kao stan upravitelju imanja. Danas je podijeljen na stanove i u strašno je derutnom stanju   Oznake: varaždin, Zagorje, Hrvatska, povijest, pobuna |
13.09.2021., ponedjeljak
sv.Ilija Obrež
|
Od 1242 godine kad je Bela 4 seljacima dao pravo plemstva i prozvao ih svojom braćom,barem kako navodi Šenoa,uz svu silu istaknutog visokog plemstva,aristokracije,nalazimo posvuda i te male plemiće sa svojim skromnim kućama koje nose naslove plemenite,pa stoga,premda bile malo bolje od seljačkih ili čak seljačke,one se diče ponosom roda svoga i visokog naslova što im je dao kralj. One su male,većinom porušene ili nestale,nezamjetne i većini potpuno neinteresantne za istraživanje,ali isto tako bi puno toga mogle ispričati o svojim vlasnicima.Poneki put ćemo i za njih naći izraz dvorac ili čak dvor,no one su po svom slogu gradnje i načinu gradnje ipak puno skromnije od velikih im susjeda. Mene osobito zanimaju te priče iz tih starih zidova,koje nisu uzmogle dići se na predikate baruna,grofa ili čak princa,nego su u svojoj suštini ostale prisne narodu.Nalazimo ih po Turopolju,Moslavini i naravno Zagorju. Lutajući nekako varaždinskim krajem kojeg oblikuju ipak gradovi i dvorci,nalazimo na hrpu tih malih vrednih ruševina,sa dječjim napuštenim očima koja gledaju još uvijek u cestu kad će naići konji i gazda – glavar kuće.No,on se ne vraća više.U njih dolaze i novi gazde,ali oni ne prepoznaju taj sjaj tih malih duša. Najgore od svega mi je kad naiđem na ruševinu,danu nekom od bivših seljaka i kmetova,kojima one ne predstavlja ništa,nego samo smetnju na dvorištu,a drži je samo zato,jer je tu jenput davno živel neki grof,koji je mučio njegov rod,a sama ta građevina njemu predstavlja samo neku osobnu osvetu i on je pušta da propada.Uz nju je nova moderna gradnja,koja pokazuje koliko se lova ima danas.I tu je nekako priči kraj. NO ni početak ni kraj nikada nisu sami nego postoji i ona sredina koja priča povijest. Sami taj posjed Obrež spominje se davno prije te kurije,prije velikih imena,malih seljaka,novih nekih vlasnika i to još 1247 godine.Mnogi će reći kad je Bog i zaista hodao po zemlji.NO sama ta naša mala kurija ,nekad veličinom važna i impozantna danas je samo spomen nečije nebrige.Kaže ona sama da je iz 18 stoljeća,kad su ovdje gospodovali oni pijandure i ispičuture Patačići od Zajezde,koji su popili skoro pa sve ,pa i skoro sve do samog kraja svijeta.30-tih godina 19 stoljeća vraćaju se seljaci tog kraja zdravom životu,nasuprot Patačićima,pa se ovdje dešava veliki antialkoholni pokret prevelikog ispijanja vode i to sve pod geslom : „ za dobro zdravlje – studena voda“!Ispijali su tako mještani svetog Ilije i po 4 litre vode po glavi dnevno.Da bi tadašnji svećenik spriječio takav „vodopilni“ pokret napisao je šaljivu poslanicu koju je pročitao svojim vjernicima na pokladnu nedjelju.Ova kajkavska satirična prodika što je počinjala s riječima :“ Vu ime vina,punča i krampampuče – stramen“ bila je podijeljenja na 4 dijela. U prvom dijelu „Dictio joc osa“ između ostaloga se kaže : Stanite se pijanci – hote na rakiju.Taj čtejem vu zdihavanijih Kraljevića Marka,vu delo 8 .redu pak 343 Prvle vendar,nek bum dale govoril da zadobite vugodnu duhu,prosim vina sladkoga kupicu punu...“ Preskočit ću drugi i idem na treći koji je znakovit .a zove se „Conclusio“ – O ,voda,o voda,ti najgorši elementum ovog sveta,ni ti dosta,da polja naša kvasiš,da senokoše muliš,da žir pišiviti,da grozdje pucati činiš,neg da još i pamet i svu jakost tela robiš,na stran onda s tobom,na stran....... Na kraju cijele te prodike koja je bila i publicirana, sami župnik potpisao se kao Janko Vododurec de Vinopirad,plebanuš sv.Ilijanski. Stoji ona tako i dalje ruševna sjećajući se nekadašnjeg sjaja i veselja i samo je poneki putnik malo probudi iz sna i prene je u stvarnost kao što sam je,nenamjerno je slikajući ovakvu.Ali ja sam vidio onu njenu ljepotu porušene starice.   Oznake: varaždin, izlet, Zagorje, Hrvatska, povijest |
Laduć
|
Da li ste ikada doživjeli da vam jedan krasan sunčani obećavajući dan postane težak I mračan? Ja jesam I to sasvim neplanirano.Veselio sam se kratkom izletu I poslije naravno ,kako je običaj sa prijateljima sjesti ,protresti događaje,ispričati vic I naravno popiti po koju pivu.Sve lagano uz kakvo slikanje,popularne selfije da se zabilježi trenutak jednog sparnog ljeta.Tek je na početku I mislim na more,na ljetnja lutanja,opuštanje ,a onda odjednom udarac I to direktno u glavu.I dan mi postaje mračan. Iz Zagreba cestom brzo ,pa onda polako sve dalje I dalje na granice Hrvatske,pazeći na crveni STOP u rukama plavca, koji nemaju milosti da ti ustvari ideš vidjeti nešto vrijedno,jer to njih ne zanima.Baština Hrvatske I svi oni neki plemići I dvorovi,njih kao niti većinu ne zanima,nego kafana I pjesma,svakodnevne brige I žena I djeca kod kuće koji čekaju svoj red,dok on stoji ovdje na cesti,gdje luđaci isprobavaju snage svojih motora. Red I zakon ne osvrću se na ono što im pokušavaš reći,a to je da si se malo zaletio I da ti je iskreno žao. Žali se ti kasnije ,a sad potpiši kaznu. Ok, dečki, vi radite svoj posao,a to kaj sam si ja zamislil da je cesta karting to je moja stvar. Hvala I doviđenja. Ovaj put mi se to nije dogodilo, ali često prije jest. Nigdje nikoga ustvari na toj cesti, samo poneliko pretrčavanje auta ,koji žure doma ,na klimu I odmor. I vrtovi su se stisli, nitko ne pali travu, nitko ne kosi, nitko ne pljevi, sve se povuklo. Vrata su tu ona stara ,kovana ,tvrda ,širom otvorena, u dvorištu umjesto kočija ,sada automobili. Novo je vrijeme I ne čeka više povratak konja ,nego se prepušta toplom sunca da ogrije stare zidove, one poznate obitelji Vranicani .Odakle su se oni ovdje našli nije niti bitno, bitno je jedino to, da su ostavili trag u beskraju povijesti. Današnji dvor nije star, premda pamti I davne dane,kad je bio mali, samo usputna stanica za Sloveniju. Sam posjed sa malom kurijom spominje se u 17 st. a u 19 zamijenio ju je ovaj novi, koji sada gledam,historicistički,koji je projektirao Kuno Weidman. Onaj stari ostao je u kartama iz 1862 godine. Prekrasan oblikovan vrt, po uzoru na francuske vrtove.Sve to možemo zahvaliti tim Vraniczany- Dobrinović, a vjerojatno je zadnja vlasnica Tilda upravo dala svojoj mašti na volju uz ruke vrsnih vrtlara. Iz godine 1893 20 lipnja dolazi nam podatak da se ovaj dvor jako tresao I to nas povezuje sa današnjicom. Oko 10 sati I 12 minuta uvečer jak potres prodrmao je seljane I vlastelu u krevetu, jako I silno,broja se ne zna jačini,ali su prozori I stvari u kući jako zazveketali. Sve je unaprijed bilo dogovoreno, posjet I čekala nas je mlada dama , pedagog ,ako se sada dobro sjećam. Imala je bezbroj priča, koje možda nisam tada želio čuti, no jednu ću svakako pamtiti do kraja života. U tom starom zdanju danas je sirotište, za svu onu napuštenu, neželjenu I nevoljenu djecu o kojoj ,kao I o dosta stvari, država ustvari jako malo brine.Imaju veće brige, kako svojoj djeci osigurati imetak I brze aute do kraja vijeka. Naime, jedno dijete odvedeno je od obitelji koja ga je već u samom malom startu, bilo mu je 4 godine tek, naučila kako je život ustvari jedno veliko sranje. To dijete silovali su pripadnici obitelji,a dok je centar to otkrio završilo je ovdje sa traumama za cijeli svoj život. No, tu nije kraj ,kraj ne znam, samo možda nastavak priče. Centar za socijalu I država povjerovali su roditeljima, obitelji I vratili dijete natrag u taj pakao. E tu mi je sunčani dan propao do kraja I nadvili su se oblaci. U samom dvorcu nije ostalo puno uspomena, kao I u ostalima, sve se to podijelilo, zapalilo nakon 1918 godine, seljaci raznijeli namještaj, uništili na spomen kmetstva ,a onda je 1945 sve to dovela do razornog stanja onoga to zovemo baštinom. POvijest u rukama žulja I neznanja. Samo jal ,zavist,a mogu reći I suze otplakaše svo to bogatstvo. Nadam se da se u povijesti to više nikada neće dogoditi. Nisam siguran,ali eto nada je spas valjda. Nekoliko peći I par zidnih slika ,uz klavir koji ne svira više, jedino je što ću pozdraviti ,poslikati I reći zbogom,jer se ovjde više ne vraćam. Priče na koje nisam emotivno spremam ,ne mogu više slušati. Želim sunce,zrak I slobodu I puno ljubavi, koju više ne dajemo niti sami sebi,a toliko ju trebamo u ovim vremenima. Pa,zbogom Laduč    Oznake: laduć, Hrvatska, povijest, izlet |
10.09.2021., petak
Stari Farkašić
Župna crkva u Starom Farkašiću, posvećena Pohođenju Blažene Djevice Marije, smještena je na povišenom platou unutar areala naselja. Nakon obnove župe 1789. zaključeno je da je postojeća drvena kapela premala pa se donosi odluka o gradnji nove crkve zapadnije od stare. Nova je crkva sagrađena između 1840. i 1844. u kasnoklasicističkom stilu. Pravokutnog je jednobrodnog tlocrta s polukružnom apsidom, bočnim kapelama i sakristijom s oratorijem na zapadu. Pročelje sa zvonikom ima skromne detalje historicizma. Unutrašnjost je svođena u svetištu i brodu te je oslikana. Inventar je kasnoklasicistički, prenesen iz stare crkve. Na bočnim su oltarima barokni kipovi s glavnog oltara stare crkve, a neki su nepoznatog podrijetla. Glavni tabernakul oltar je klasicistički, a iznad njega je slika Pohođenja BDM iz 19. st. Jednostavna propovjedaonica s baldahinom je također klasicistička. Nedaleko od crkve nalazi se dvokatna župna kurija te gospodarska zgrada koje, zajedno s crkvom, čine jedinstveni župni sklop koji bi kao takav trebalo zaštiti. Na crkvi je u novije vrijeme postavljen novi krov od biber crijepa, dok vanjske fasade kao i unutrašnjost zahtijevaju obnovu i restauraciju. Pažnju bi trebalo posvetiti i župnoj kuriji koja je u vrlo lošem građevnom stanju.    Oznake: turopolje, lekenik, izlet, Hrvatska, povijest |
09.09.2021., četvrtak
Letovanić
|
Kapela sv.Fabijana i Sebastijana Letovanić Kapela sv. Fabijana i Sebastijana u Letovaniću se spominje već 1729. na groblju da bi 1771. bila podignuta nova kapela za koju je uporabljena stara građa, a također i slikane kasete stropa. Građena je kao jednoprostorna građevina s poligonalnim svetištem u širini broda i vitkim tornjićem nad pročeljem. Nad ulazom je drveno pjevalište, a pod je popločan opekom. Unutrašnjost je svođena koritastim svodom. Mali barokni oltar je prenesen iz stare kapele, a na njemu je slika sv. Sebastijana i kipovi sv. Roka i sv. Florijana te drvene, barokne kanonske tablice. Iza oltara je drveno raspelo koje možda potječe iz 17. st. Početkom 20. st. kapela je izvana letvana i prežbukana, a povećani su i prozori. Tom je obnovom uklonjen i stari tabulat. U novije je vrijeme ispred ulaza pridodan trijem, dok su fasade vraćene u prvotno stanje. Kapela je u dobrom građevnom stanju.Trajno je zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske.     Oznake: letovanić, Hrvatska, izlet, povijest |
04.09.2021., subota
Novi Zrin
|
Novi Zrin U kolovozu 1661 godine na lijevoj obali Mure stao je Zrinski graditi novu utvrdu,za obranu od Turaka.Oko utvrde iskopani su obrambeni šanci,kako je utvrda bila u ravnici,kako bi služili obrani grada,a u koje se slijevala Mura,a nazvani su “zrinjski kut”.Kopanjem je dobiveno dovoljno zemlje kako bi se podigli I nasipi,unutar kojih je bilo nekoliko kuća.Iz tvrđave mostom se moglo prijeći na otočić koji stoji usred rijeke.Drugi most vodio je s otoka na desnu stranu rijeke.Ova tvrđava na lijevoj obali zvala se Novigrad (.Kad je paša u Kaniži vidio da ban Zrinski gradi ovdje utvrdu,a ne obor za ove,ovčarnicu,kako se vjerovalo,ozbiljno se zabrinuo.On pošalje banu dva glasnika,koji ga u pašino ime zapitahu,da li ovu tvrdju gradi dozvolom turskog sultana ili cara njemačkog? Nikola im ironično odgovori : meni se nije isplatilo,da pitam dozvolu od cara,bilo od sultana.Nitko mi ne može zabraniti da na svome zemljištu gradim major za stoku svoju.Pašu pak upozorujem,neka ne bi u buduće puštao svoju stoku po Kaniškom polju.U mojem naime majuru,vazda će se u buduće nalaziti veliki psi,koji bi mogli rastrgati pašinu stoku” Nto glasnici zapitaju bana,zašto je na bedeme tobožnjega majura svoga stavio topove? Nikola im opet odgovori “ Topove sam stavio na bedeme zato,da moji boric uzmognu pucati na vukove I medjede”.Ovim se odgovorom Zrinski narugao dozvoli sultanovoj. Odmah početkom 1662 godine osjetili su Turci kakvu je to ovčarnicu podigao Zrinski.Utvrdivši se tako na lijevoj obali,na desnoj obali počne graditi na proljeće 1662 godine veliku tvrdju oko dvorca svoga.Hrvatski je sabor oduvijek odredjivao besplatne težake za gradnju takvih utvrda,koje se zidaju na zemljištu kraljevine Hrvatske. Sabor će dakle poduprijeti gradnju ove utvrde koja se nazivala Novi Zrin.27 veljaće 1662 godine u Zagrebu donesen je ovaj zaključak : Za utvrdjivanje utvrde Novi Zrin,koju je gradio I još uvijek gradi preuzvišeni gospodin grof ban ,opredjeljuju se kotari Franje Gubaševečkoga,Ivana Kiša,Tome Hreljača I Vuka Bužanića,plemićkih sudaca županije Varaždinske,te obadva kotare županije križevačke .Ovi su svi dužni I biti će obvezani,da Njegovoj Preuzvišenosti pod zapovijed I na raspolaganje stave od svakog ognjišta ili zadruge po dva težaka,koji će – prema nalogu Njegove Preuzvišenosti – biti providjeni sjekirama I drugim orudjem za uredjenje iste tvrdje” Na proljeće godine 1662 povrviše hrvatski kmetovi u Medjimurje.Izmjenice radile su čitave dvije hrvatske županije,da se na ušću Mure u Dracu podigne novi branik od nasilja turskoga.Sam ban Nikola Zrinski nadzirao je gradnju utvrde.Da bi kmetove obodrio na rad,uzimao je ban svaki dan u ruke tačke,da vozi zemlju za nasipe.Danomice je radilo 500-1000 ljudi.Zato je sama gradnja brzo napredovala.Tvrdjava dobila je oblik četverokuta.Zidovi su bili od tesanog kamena.Na svakom uglu stajala je 4uglasta kula,a u sredini utvrde stari trokatni dvor sa dvije visoke kule.Kad je posao bio dovršen nastani se Nikola Zrinski u Novom Zrinu.     Oznake: Zrinski-Frankopani, Hrvatska, Međimurje |
01.09.2021., srijeda
Terbotz
|
Na obroncima Železne gore s koje puca pogled na sve strane,pa čak i do Mađarske ,a usred brižljivo uzgajanih vinograda,stoji građevina u ključ, čije jednokatno pročelje gleda prema cesti.Od starog sjaja ovog dvora ostalo je malo,premda ga novi gazde preuređuju, a vode i restoran sa zaista finom hranom i još boljom kapljicom,ipak ova gospodična još čeka da joj se vrati onaj stari sjaj.Rođena je u prvoj polovici 19 stoljeća u kasnom baroku,sa klacističkim elementima.Sve do drugog svjetskog rata bila je vlasništvo plemićke obitelji Zichy-Terbotz,koja je imala posjede i građevine u gornjem Međimurju.Uglovi ove ljepotice dekorirani su rustikom,a etaže dijele istaknuti vijenci,premda jako pohabani.U dvorištu se nalazi prizemna gospodarska zgrada na kojoj se ističu tri boltana luka.Zadnja vlasnica otišla je zauvijek 1957 godine. Oznake: medjimurje, Hrvatska |
31.08.2021., utorak
Sveti Jeronim Štrigova
|
Sečate se vi Jasne Zlokićeve? Ta je jako lepo pevala,samo kaj ju je bilo grdo za čut...“jer ja sam skitnica“!,a mene nije, pa kad se razgalamim na pol auta,a pri tome sam uvijek redi za avanturu,jer fakat nemam zicflajša ilitilga imam črve v riti ( stražnjica,gluteus max-min),onda se obično isprazni i autoput i ja lepo projurim 90 na sat,kak Niki Lauda. Lepi je dan ,zakaj ostati doma,kad mi se cesta smiješi,zdignem rolete,eslingere ili kako god hoćete i vidim cestu punu auta,samo kaj oni ideju na posao i čekaju u redu ,živčano,pol njih na mobiteliranju,premda je to kažnjivo,a ja imam plan i rutu puta u glavi. Sunčeko se smiješi i zove me ,kreni,jer te puno toga čeka danas,a ja ću te pratiti,da ti ne bu furt kiša kad se nekam geneš.... ( stalno,pokreneš) Za mene ništa nije daleko,a u ovo vrijeme brzih cesta,autoputa,globalizacije brzo se stigne na mesto,samo kaj ja i mesto nemam ,a nisam baš niti siguran gdje ću završiti.Naumio sam u Međimurje.Zaista sam puno puta obilazio taj kraj,još sa starcima,ali smo obavezno išli na ručkić ili po bačvu vina u Štrigovu.Tu i tamo smo stali i nekaj pogledati,ali kako je moj pokojni tata bio strašno zaposlen,onda se obično projurilo,nekaj se pojelo,popila se kupica ,2, 3 vina i doma natrag u voljeni grad.Ali eto sada ja koristim svoje slobodne trenutke da se vratim na staze uspomena i da ponovo,ali i prvi puta pogledam ili ono što sam propustio ili ono kaj su mi slike nestale u aparatima današnjice,skip,yes cancel.Pas mater!Tako da sam ostao bez jako puno slika,izvana i iznutra,pa se moram pokoji puta i uredno uhvatiti za glavu,setiti se svetog trojstva na čelu sa glavnim urednikom. Pa kad smo kod vina,krećem za Štrigovu,a tamo na brežuljku počiva sa točnim rasporedom stepenica,oslikana barokna crkva posvećena sv.Jeronimu.Već izvana se uočava da je ovdje uloženo puno truda,da su to gradile vredne ruke na čast i ponos kraju,a sve skupa je oslikao onaj znameniti Ranger Ivek iz Lepoglave.Taj se dečko zaista naradio po ovim našim krajevima,pa i stranjskim,onim susednim nedaleko od toga,slovenskim,ali to je sasvim druga priča i budem je jednom kak Bog zapoveda istračal,jer sam imao i opet susret sa vanzemaljcima,onim graničnim. Na tom je mjestu nekada stajala mala kapela gotička,koju je dao sagraditi banus Fridrik Celjski 1448 godine, no ona je stradala u velikom dobro znanom potresu 1738 godine,pa ono što je ostalo od nje biva srušeno,kako bi se podigla veličanstvena barokna građevina kakvu danas vidimo.Sama gradnja te crkve završena je 1749 godine.Dr.Endži Horvat tako kaže : U otvorenoj skali boja,ovdje je naš najistaknutiji barokni majstor Ivan Ranger ostvario možda svoje najbolje djelo“.Taj je majstor,skladno povezao kvadtraturizam s figuralnim iluzionizmom. Glavni oltar sv.Jeronima podignut je prilozima župljana 1744/45 u rokoko slogu.Ovo je možda jedan od najljepših primjera rokoko stila u Hrvatskoj,onaj pravi visoki razigrani rokoko kakvog srećemo po crkvama Europe.Nakon ukinuća samostana 1786 godine,i samostan i crkva prepušteni su propadanju,pa čak samostan dolazi u privatne ruke,pa je u njemu napravljena i garaža. Sama je crkva jednobrodna s trolisnim svetištem,a zvonike pokrivaju barokne kape i daju toj crkvi poseban ugođaj i posebnu draž,te ona izgleda monumentalnije.Franjo Popović po prvom obilasku crkve 1756 godine ocrtava njezinu tlocrtnu osebujnost i uspoređuje ju sa crkvom Sv.Petra u Rimu: Cujus Sanctuarium ad formam scti Petri Romani extructum est“.... Kaj čekate ,volan v ruke i u Štrigovu,a na kupu Vas osim ove krasotice čeka nekoliko iznenađenja u uskom kontaktu.  Oznake: medjimurje, Hrvatska, štrigova |
Fodroczy Dunaj kurija
|
Obitelj Fodroci stara je hrvatska plemićka obitelj koja je imala posjede u nekadašnjoj Križevačkoj, Varaždinskoj i Zagrebačkoj županiji. Prema obiteljskoj tradiciji (koju povijesni izvori ne potvrđuju) jedan je predak ove obitelji za tatarske provale u 13. st. iz Erdelja došao u Hrvatsku, gdje je stekao predijalni posjed u nekadašnjoj Križevačkoj županiji, po njemu nazvan Fodrovec. Prvi poznati član ove obitelji bio je Grgur, sin Grgura iz Fodrovca, kojemu su Fridrik II. i Ulrik II. Celjski, banovi čitave Slavonije, darovali 20. lipnja 1446. posjed Borkovec u nekadašnjoj Varaždinskoj županiji, koji ostaje u posjedu obitelji do 20. st. i po kojem su nosili pridjevak »iz Borkovca« (Borkoucz, Borkowez). Istu darovnicu potvrdio je kralj Matija Korvin 1458. god., udijelivši iste godine Grguru i njegovim potomcima pravo mača na svim posjedima u Varaždinskoj, Križevačkoj i Zagrebačkoj županiji, a 1464. pravo na ubiranje maltarine u Zlataru. Čazmanski kaptol i Juraj Vitovac, zagorski knez i župan Varaždinske županije, potvrdili su posjede Grgurovu sinu Ladislavu na temelju iskaza svjedoka 1472. god. Taj je dokument bio dokaz u sporu između Ladislava i Franje de Pooka 1473. oko posjeda Borkovec koji je riješen u korist Ladislava. U drugoj polovici 15. st. spominju se i bilježnik Blaž, sin Jurja iz Fodrovca, te Benedikt (Benko) Fodroci, koji je oko 1500. godine posjednik u kraju Vrbovec u Križevačkoj županiji. Ladislavov sin Ivan (umro prije 1517.), bio je od oko 1507. do kraja života plemićki sudac Varaždinske županije i vlasnik posjeda Borkovec i Fodrovec gdje su bili suvlasnici Juraj i Matija (umro prije 1517.), a u razdoblju od 1517. do 1543. uz Jurja suvlasnici su Nikola i udovica Ivana. Ivanova su braća bila Bernard i Franjo. Iz te je obitelji vjerojatno i Vuk, 1540. činovnik slavonske tridesetnice. Od oko 1553. vlasnici su obiteljskih posjeda Ivanov sin Gašpar (umro prije 1567.) i unuk Ladislav (umro prije 1560.); Ladislav je oko 1553./54. i suvlasnik (uz obitelj Humski) posjeda Hum. Dio posjeda Hum bio je i vlasništvo Ladislavova sina Vuka (spominje se 1553.–1609.). Suvlasnik posjeda Borkovec i Hum bio je i Melhior (spominje se 1566.–1588.), a od kraja 16. st. i Vukovi sinovi, Nikola (posjednik i na grebengradskom vlastelinstvu), Vuk i Gašpar. Neki pisci (I. Nagy) navode i njihovu sestru Doru te braću Stjepana, Krstu, Ladislava i Ivana. Ivan je imao sinove Aleksandra, Nikolu, Ivana i Petra, kulturnog djelatnika i pravnika (? — Borkovec kraj Zlatara, prije 28. kolovoza 1698.). U razdoblju od 1650.–1660., Petar je bio plemićki sudac Varaždinske županije. Godine 1654. jedan je od izaslanika Županije kralju Ferdinandu III. zbog spora oko posjeda Bela podno Ivančice, a 1661. poslanik Hrvatskoga sabora kralju Leopoldu I. u svezi s djelovanjem „Vlaške komisije“. Potpukovnikom banske vojske imenovan je 1664. godine i u tom je svojstvu 1673. godine bio poslanik Hrvatskoga sabora kralju u svezi s kraljevim zahtjevom da Sabor pošalje vojsku protiv buntovnika u Ugarskoj. Nakon toga više nije bio u vojnoj službi. Autor je latinske posvete banu Nikoli IV. Zrinskom uz treće izdanje spjeva B. Karnarutića Vazetje Sigeta grada, koje je priredio za tisak i izdao 1661. godine. Zajedno s braćom Aleksandrom, Nikolom i Ivanom bio je suvlasnik dvora i posjeda Borkovec. U drugoj pol. 16. i poč. 17. st. vlasnici Borkovca bili su Franjo, Matija i Juraj iz drugih grana obitelji. Juraj je uz to imao i posjede na vlastelinstvima Zajezda i Orehovica kraj Krapine te posjed Omilje u zelinskom kraju. On je u Varaždinskoj županiji bio plemićki sudac (1587.-1593.) i poreznik (1596.-1598.); 1588. prisjednik je na zasjedanju oktavalnog suda; kao sudac spominje se i 1598. Otada je u službi grofa Petra III. Erdődyja i vlasnik manjih posjeda na Erdődyjevu želinskom vlastelinstvu u Zagrebačkoj županiji. God. 1605. Juraj je sa suprugom Barbarom Međurečkom kupio kuću u zagrebačkom naselju na brdu Gradec. Njegov je suvremenik Gabrijel, plemićki sudac Varaždinske županije (oko 1610.-1622.). God. 1650. spominje se Ljudevit, a Juraj je 1664. bio kaštelan dvora Gradec, posjeda zagrebačkih biskupa u Križevačkoj županiji i plemićki sudac iste županije (oko 1664.-1682.). Petar, kulturni djelatnik iz glavne grane obitelji, imao je iz prvog braka s Dorom Daraboš sina Antuna, plemićkog suca Zagrebačke županije (oko 1721.), a s drugom ženom Anom Horvatić kćer Anu Mariju i sina Josipa starijeg, koji je naslijedio očev posjed Borkovec te posjede na ludbreškom području. U prvim desetljećima 18. st. Josip stariji bio je plemićki sudac Varaždinske županije. Spominje se do oko 1747. U braku s Elizabetom rođ. Kiš nije imao muškog potomstva. Lozu je nastavio Juraj (u izvorima zabilježen kao Juraj iz Hižanovca; preminuo 24. veljače 1711., a pokopan je kraj župne crkve sv. Brcka u Kalniku), sin Petrova brata Nikole. Juraj je s Anom Pisačić imao sinove Josipa (rođ. 1698.-1761., Majerje), Ivana (rođ. 1693.) te Stjepana (rođ. 1703.). Sva su trojica braće rođena u Hižanovcu. Najstariji je Jurjev sin Josip u Varaždinskoj županiji bio plemićki podsudac (oko 1754.–1758.). Nije imao muških potomaka. Ivan je s Martom rođ. Graczky imao sina Donata, koji je naslijedio očevu kuriju u trgovištu Ludbreg i posjede na tom području. Donat je bio prisjednik Sudbenoga stola Varaždinske i Križevačke županije te odvjetnik i plemićki sudac Križevačke županije. Treći Jurjev sin Stjepan u braku s Marijanom Zmajlović imao je sinove Josipa i Ladislava te kćeri Katarinu i Barbaru. Nakon Stjepanove smrti skrbništvo nad njegovim sinovima Ladislavom i Josipom te kćeri Barbarom (sestra Katarina se već udala) preuzeo je Stjepanov nećak Donat, odvjetnik Križevačke županije, a zatim obitelj Seny (Stjepanova sestra Ana (rođ. Fodroci) i njezin sin Stjepan Seny). Najstariji Josip bio je 1769. god. poslan u Kanižu radi učenja mađarskog jezika i izučavanja krojačkog zanata. Njegova je sestra Barbara (rođ. oko 1753.) u isto vrijeme boravila u kući svoje tete Ane Seny, od koje je učila skrbiti za kućno gospodarstvo. Josipov sin Ivan (rođ. 1778., Erdovec) završio je 1801. god. studij prava pri Zagrebačkoj kraljevskoj akademiji. U kasnijim godinama službovao je kao podsudac Križevačke županije te prisjednik Sudbenoga stola Varaždinske i Križevačke županije. Ladislav Fodroci bio je pisac, pravnik i bibliofil (Erdovec kraj Križevaca, 25.V.1756. — Borkovec kraj Zlatara, 16.VII.1834.). U Križevcima je završio početne nauke i sintaksu u pavlinskoj gimnaziji 1772., a u Zagrebu studij prava i filozofije pri Kraljevskoj akademiji znanosti 1776. Službovao je od 1790. do 1799. u Varaždinskoj županiji kao plemićki sudac i odvjetnik. Ujedno je bio i prisjednik Sudbenoga stola više županija. Pisao je pravne i povijesne rasprave te neke druge sastavke. Od svega što je napisao tiskana je samo rasprava o izboru županijskih činovnika (1834.). U rukopisu su ostali: spis o nasljednom pravu predijalaca, De jure praediorum veteri et novo in regno Hungariae (1823.), polemička rasprava Anti Horus (1830.) o slobodnozidarskoj literaturi potkraj XVIII. st., etički spis Viaticum morale sa savjetima sinu, časniku Franji te onaj o povijesti Križevaca i njegovim spomenicima s podacima o Križevačkoj županiji, Epistola de antiquitate veterique potentia civitatis Crisiensis etymo nominis Kris seu sancta Cruce (1829.). Sačuvani su i rukopisi: Commentaria De Rebus Crisiensibus (1829.), spisi o obiteljima Rattkay i Patačić te zbirka regesta dokumenata njegove obitelji koju je sastavio 1802. Pisao je i kajkavske pjesme. Poznata je samo Popevka od protuletja. Preveo je 1815. djelo francuskog orijentalista Claudea Savaryja Lettres sur l’Egypte... (Pariz, 1785.) iz njemačkog prijevoda (Zustand des alten und neuen Aegyptens..., Beč, 1799.) na latinski (Status antiquae et novae Aegypti (…). Bio je bibliofil; za svoju knjižnicu nabavljao je pravna, povijesna, filozofska i teološka djela te ona latinskih klasika. Vrijedno je spomenuti i njegovo sudjelovanje u saborskom odboru za prepisivanje povlastica Kraljevinâ. S Klarom rođ. Kiraly (umrla 12. travnja 1798. u Borkovcu) imao je pet sinova i kćer Anu Barbaru (rođ. 1792.). Franjo (26. rujna 1793.) je bio časnik i viši zamjenik pri redovnoj konjaničkoj vojsci. Sa suprugom Marijom rođ. Mack imao je sina Hanibala (1828.-24. ožujka 1842., Borkovec) te kćeri Matildu Mariju (1846.-4. ožujka 1862.) i Amaliju (kasnije udanu za Karla pl. Mihanovića). Drugi Ladislavov sin Mirko (1794.-30. travnja 1869., Varaždin) služio je već od 1812. god. u 52. ugarskoj pješačkoj pukovniji gdje je napredovao do čina zastavnika (1816.). Zbog poročnog života (alkoholizam) te je godine otpušten iz vojske. Iste se godine pridružio pukovniji cara Aleksandra kao običan vojnik, no zbog svojeg lošeg ponašanja doskora je premješten u 53. ugarsku pješačku pukovniju. Osim pretjerane sklonosti piću, bio je narušenog duševnog i mentalnog zdravlja. Unatoč nastojanjima braće (posebice Žigmunda i Jurja) da im se zbog Mirkova psihičkog stanja dodijeli skrbništvo nad njime, nakon očeve smrti (1834.) pao je pod skrb Varaždinske i Križevačke županije, koje su imale pravo imenovanja skrbnika. Mirko je imao brata blizanca Martina-Ladislava (rođ. 1794.), koji je najvjerojatnije preminuo u ranoj dobi, budući da se u izvorima kasnije spominju samo četvorica Ladislavovih sinova. Mirkov brat Žigmund (18. svibnja 1791., Borkovec - 1. veljače 1843.) studirao je pravo i povijest pri Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu; branio je teze 1808., 1809. i 1810. kada je završio studij (teze su kasnije tiskane u Zagrebu). Potom je u kraljevskoj kuriji u Pešti bio bilježnik pripravnik i od 1812. odvjetnik, a u Križevačkoj županiji od 1814. do 1822. službovao je kao bilježnik. U razdoblju 1822.-1823. bio je plemićki sudac i prisjednik Sudbenoga stola Severinskog distrikta; od 1824. do 1830. bio je plemićki sudac Zagrebačke županije, a od 1831. počasni prisjednik Sudbenoga stola Kraljevinâ. Također je bio prisjednik Sudbenoga stola više županija. Od njegova većeg spisa Series banorum Dalmatiae, Slavoniae sub regibus Croatiae, Ungariae Austriacis poznat je samo dio do 870. godine. Napisao je uoči izbora prabilježnika 1839. spis Vox ad status et ordines regnorum Croatiae et Slavoniae ad electionem magistri prothonotarii die 21. januari 1839 concursorum; tim je spisom želio potaknuti hrvatske staleže i redove da brane svoje pravo na izbor prabilježnika. Od oca je naslijedio posjed Tršci blizu Svetog Ivana Zeline, kamo je iz Borkovca prenio očevu knjižnicu. Sa suprugom Julijanom rođ. Lovinčić (rođ. 1813.-oko 1884.) imao je sinove Viktora (umro 1828.), Karla Mirka (1827.-1828.), Henrika te kćeri Mariju i Aureliju (rođ. 27. prosinca 1822.), od kojih su svi osim Aurelije preminuli već u ranoj dobi. Najmlađi Ladislavov sin Juraj (1798.-1850.) također je studirao pravo pri Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu; teze iz ugarskoga građanskog i kaznenog prava branio je 1818. Bio je plemićki sudac Križevačke županije. U proglasu Namjesničkog vijeća od 2. listopada 1838. spomenut je među istaknutim promicateljima osnovnog školstva. Sa suprugom Julijanom rođ. Bužan imao je trojicu sinova i kćer Korneliju. Aleksandar (1826.-22.01.1890.) studirao je i završio pravo u Győru 1845. Postavljen je za vježbenika kod podžupana županije Győr i pri tamošnjem županijskom sudu, a 1846. imenovan je za podbilježnika Križevačke županije. Iste je godine izabran za člana križevačkog zastupstva u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu. God. 1849. položio je odvjetnički ispit. U Ministarstvu pravosuđa u Beču djelovao je 1851.- 1854., kada je imenovan prisjednikom županijskog suda Varaždinske županije. God. 1856.–1859. odvjetnik je u Zagrebu, a 1861. izabran je za bilježnika Križevačke županije i za zastupnika križevačkog izbornog kotara u Hrvatskom saboru. Od 1862. do 1868. bio je prisjednik i od 1868. predsjednik županijskog suda Križevačke županije. Kao član Unionističke stranke križevački je zastupnik u Hrvatskom saboru 1868.-1871. i član saborske delegacije u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom državnom saboru u Pešti, gdje je 1869. izabran za bilježnika zastupničke kuće. God. 1868. izabrao ga je Hrvatski sabor u regnikolarnu deputaciju, koja je trebala riješiti pitanje Rijeke, a 1869. i 1871. bio je član Delegacije Ugarskog sabora. God. 1875. imenovan je velikim županom Riječke županije, gdje se bavio i pošumljavanjem krša; objavljen je njegov izvještaj banu I. Mažuraniću o tom pitanju (Primorac, 1875., 16–21. XII.). Od 1878. veliki je župan Križevačke županije (1882.–1886. Bjelovarsko-križevačke županije). God. 1886. imenovan je vijećnikom Stola sedmorice. Bio je član Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva od 1847., a negdje oko 1858. postao je član njegova glavnog odbora. Njegov brat Eduard (Slavoljub, rođ. 1828.) bio je pristaša hrvatskoga narodnog preporoda i u drugoj pol. XIX. st. kotarski pristav u Varaždinu, a sestra Kornelija, udana Bödiker (1837.-3. ožujka 1858.) preminula je već u svojoj 21. godini od bolesti pluća. Treći sin Jurja i Julijane bio je možda Eduardov i Aleksandrov suvremenik Aurelije (o. 1823.-1885.). Aleksandrov sin Dragutin (Karlo) bio je do 1895. šumarski nadzornik u Upravi šuma urbarijalnih općina Bjelovarsko-križevačke županije. Drugi sin, Aleksandar (3. srpnja 1853.-1920.), bio je posjednik, zastupnik izbornoga kotara Sveti Ivan Žabno u Hrvatskom saboru 1892.-1897. i član Zemaljskoga kulturnog vijeća 1894.-1899. Od oca je naslijedio posjed i grad Kalnik. Treći sin Mark Aurelije (1855.-1944.), bio je tajnik (1887.-1888.) i podžupan (1888.-1889.) Varaždinske županije (napisao je prilog o prikupljanju sredstava u općinama za osnovno školstvo i reorganizaciju upravnih općina, objavljen u Obćinaru, 1887., str. 42–44), podžupan Požeške (1889.-1892.) i Zagrebačke županije (1892.-1906.) u kojoj je bio i veliki župan 1905.-1906. te predsjednik Kraljevskoga županijskoga komasacijskog povjerenstva 1902.-1904. U Odjelu za unutarnje poslove Zemaljske vlade bio je banski savjetnik 1907.-1913. te predstojnik odjela i namjesnik bana I. Škrleca od 1913. do 1917. kada je nakon banove ostavke umirovljen. Kao član vladine Narodne stranke zastupao je u Hrvatskom saboru izborni kotar Nuštar (1914.–1918.). Aleksandar je s Matildom rođ. Thassy imao sina Albrechta (rođ. 2. studenog 1878. u Bogačevu) koji se posvetio vojnoj službi. Od 1899. napredovao je od položaja konjaničkog poručnika u 5. Ugarskoj (hrvatskoj) ulanskoj pukovniji do položaja konjaničkog satnika pri 16. husarskoj pukovniji (imenovan satnikom 1. svibnja 1913.). Nakon umirovljenja živio je kao posjednik u Štrigovi, gdje još postoji njegov klasicistički dvorac. Njegov sin Radoslav (rođ. 1906.) bio je inspektor kupališta Slatina Radenci (o. 1938.). Uz Radoslava se početkom 20. st. spominju i Albrechtove kćeri Helena i Renata Fodroci. Albrechtov brat Elemir (rođ. 1880.) također se posvetio vojnoj službi, u kojoj je u 5. ugarskoj (hrvatskoj) ulanskoj pukovniji napredovao do položaja konjaničkog natporučnika (natporučnikom je imenovan 1906. god.). Od 1906. do 1907. pohađao je Vojni institut za jahanje u Beču. Živio je na svom posjedu u Aumühlu u Donjoj Austriji. Albrecht i Elemir naslijedili su nakon očeve smrti (1920.) posjed i dvor Bogačevo; kao vlasnici zakonski smanjenog posjeda zabilježeni su i 1952. U Zagrebu žive potomci obitelji i u drugoj pol. 20. st. Osim fodrovečke grane obitelji, izvori bilježe i lovrečansku granu (Fodroczy de Lovrechina). U 18. st. spominju se potomci Stjepana Fodrocija iz Lovrečine i Katarine Török: Ladislav Fodroci (rođ. 4. rujna 1719., Szegvar), njegov brat Josip i sestra Rozalija. Ladislavov sin Franjo Fodroci u braku s Katarinom Pasty imao je kćeri Katarinu i Tereziju te sina Josipa. Ta je grana obitelji bila u daljnjem srodstvu s obitelji Rattkay.  Oznake: medjimurje, štrigova, Hrvatska |
04.08.2021., srijeda
Trški Vrh Krapina
|
Izgrađena prvotno kao proštenjarska crkva 1750 godine,izrasta u jedno od najvećih hrvatskih crkava posvećena zagovoru Majke Božje.Gradio ju je kako to spominje Kukuljević Sakcinski,Josip Javornjak.Izdiže se monumentalno u prostoru omeđenom cinktorom u razigranim oblicima baroka,kakvi se rjeđe sreću u našim prostorima. Uz obrise lađe,vrlo mekano predstavljena,a duga je 11 metara I široka 17,četverokutno je svetište na kraju zaobljena oblika.Oba dijela crkve prekrivena su slikovitim spljoštenim kupolama,nad lađom višom,a nad svetištem nižom.Na prijelazu iz lađe u svetište nastaje pomoću stubova krivulja u obliku slova S.Uz svetište su s jedne strane sakristija,a s druge kapela otvorena prema cinktoru.Iz glavnog rašćlanjenog pročelja izdiže se zvonik s baroknom kapom. Među natpisima u crkvi na zidu pjevališta čitamo I ovaj NOS REG. LIB.PRIV.CRAP. CIVES FVNDATORES HVIVS ECCLIAE B.M.V. IER FVUNDVM ISTVUM DE DICAVIMV S.1750 Natpis nam jasno kaže da iza toga značaknog ostvarenja stoje purgeri Krapine,koja je oko 1740 godine imala nešto preko 1300 žitelja.Taj je pothvat bio razmjerno brzo završen zalaganjem poduzetnog župnika Nikole Gorupa.tako da je svečana posveta bila 1761 godine.             Oznake: Krapina, Hrvatska, religija, povijest |
02.08.2021., ponedjeljak
Tomaš
Tomaš gotička crkva sv.Tome zadužbina plemića Obrovničkih.Ne spominje se u popisu 1334 niti 1501 ,ali postoje neke naznake o njoj iz 1476 godine. Po stilu njezine gradnje možemo je datirati na početak 15 st.Tada su u ovim krajevima vladali plemići Obrovnički koji i jesu donatori ove gotičke kapele.Kasnije ovo selo prelazi u ruke Ivana Morovića pa Ladislava Hermanna a kasnije ga nalazimo u rukama Banffyja iz Donje Lendave.Kapela je smještena na obronku,jednobrodna je longitudinalna građevina.Svod je prema kazivanju,gotički,vjerojatno porušen za vrijeme turskih osvajanja. Kapela je vrednog baroknog inventara.  Oznake: Tomaž, plemstvo, Hrvatska |
31.07.2021., subota
Bjelovar sv.Terezija
|
Barok je kao pojam značio nešto neukusno kičasto,smiješno,nepravilno radi svojih uzbibanih i razgibanih oblika i isti ti valoviti i bujni oblici i sami stil sa prijašnjeg stanovištva mirnih estetičkih oblika gledani su kao težak neukus.Bilo je izrazito mnogo kritika i to loših na sam stil i gradnju u baroku,te mu nekadašnji opisi ne daju baš veliku hvalu.Za crkvu Sv.Terezije u Bjelovaru Haulik kaže i opisuje ju 1842 godine da je solidna građevina „Qua est murata tota structurae Romanae solidae“. Ustvari i nema neko određeno mišljenje samog stila ove crkve.Carica Marija Terezija dala i ovdje svoj doprinos što nam svjedoči i sami natpis.Skladno marijaterezijansko pročelje raščlanjeno je i kod njega je naglašena okomita linija.Pod prostranom je crkvom kripta.Gradnja je počela 1765 godine,a završena 1771 što nam označuje kronogram na pročelju. Zanimljivo je da je on uklesan na rimskoj steli s reljefom koji vjerojatno prikazuje grčku herojsku priču o Medeji i Jasonu s Argonautima na lađici Argo. Na cijelom području Vojne krajine nicale su ovakve građevine- bogomolje,a najveći trag tome ostavili su franjevci.Sama crkva podignuta je zaslugom generala Becka u tek nastalom gradu,a uz nju i kasnobarokni jednokatni sklop što su ga podigli Patres scholarum piarum. ( oci pobožnih škola).Osnivanje Bjelovara značilo je puno u kraju Bilogore i Moslavačke Gore – bez inače urbane tradicije. Kruta naredba aspolutima Carice Marije Terezije imala je prvotno poslužiti suprotnoj ulozi od one koju grad ima danas.Imao je biti samo vojno središte ovog dijela Hrvatske. Grad Bjelovar ostao je živi spomen vrijednog urbanizma 18 stoljeća.     |
30.07.2021., petak
Sodoma i Gomora
|
Ambrozija Kako sve više iz dana u dan je loših vijesti,karma nam je kolektivno zakazala,tarot karte nas ne tješe,a grah prebranac sve više griješi,ostaje mi jedino pod stare dane zapaliti si maricu,premda joj nisam sklon.Zakašnjela mladost u kojima nisam probao sve od života,ali vidim kako je opća Nirvana kad se netko zapljuga đoju.Svakog dana I zaboravljam sve više,to se zove Ambrozija – kako mi je jednom davno objasnio jedan mladić,čudeći se da ne znam kaj je to u vezi memorije.Hvala Bogu pa je to izumrlo,jer nitko više ne kiše ne kašlje od biljke,nego od neke bolesti koja je preuzela na sebe sve druge.Pa ćemo naravno reći nije svako zlo za zlo. Od alergije se kiše,kašlje,teško diše I suze ti oči.Meni to nije od biljke nego od pogleda na dnevnike naših televizija,učinak je isto,samo kaj mi suze jače curiju neg od te biljke,a tu nema lijeka.I onda kad si razmislim,droga je iz raja izašla.Kako se mi u ovim narodima I narodnostima ipak zgražamo na sve I svašta,pogotovo zabavu,koja nam sve više izmiče iz ruku,pa ako se negdje slučajno nasmiješ onak od srca I iz srca naglas,ljude oko tebe uhvati panika ili se samo prestraše,jer tko se vidio smijati uopće,što je to više smiješno! LJudi misle pogle ga poludio je,ili pak čemu se taj smije,što je to smiješno? Više niti ja ne znam što je smiješno,a suze mi sve više curiju. “Ne klanjajte se lažnim Bogovima” otprilike zvuči jedna stara,ali poganstvo I višebožje nikako da izađe iz mode,pa molimo za sve I svašta,samo ne za ono pravo,bože daj nam pameti! Kad sam već ovako napljugan od ambrozije I amnezije,od marice I od televizije vuče me stalno na podatke I listam listam I listam,ali tko bi prelistao sve te podatke I činjenice kroz povijest koje danas zovemo Sodoma I Gomora.Sve je puno droge. Zašto bi Bog dragi na nebesima kaznio ta dva grada?pa upravo zbog toga jer je bila sodoma I gomora,jer je to tadanjim stanovnicima bilo zabavno.Jedan bogati grad,pa je bilo raskalašeno,a drugi sirotinja,a znamo kaj sirotinja dela kad se ugasi svetla.Primjer tome je I podatak kako su nekada seljaci imali više dece,jer su svijeće bile skupe,Tesla se nije rodio,pa je bio mrak.Hvala Bogu nisu imali ni dnevnike I kaj da delaju…decu,odnosno vode ljubav.Bogatiji su pak na kontra stranu,od silnog bogatstva I moći,delali to radi sporta I zabave I to nećete verovati kroz svo ovo vreme od kad je Bog ruknul Adama na zemlju,strgal mu rebro I napravio ženu. Da nije tak,bojim se da bi Adam,jer ipak mu se valjda I dizao,možda pofukal sve živo I neživo,pa je Bog učinio dobru stvar I nabavio mu ženski spolni organ.Nek dečec barem u nekaj pošteno tika. U srednjem vijeku osim ratova,prljavštine,sirotinje,buna I prevrata,kaj drugo delati nego I opet voditi ljubav na raznorazne načine,ali kako mi ipak svi volimo revijalnu povijest,onda se naravno samo mahalo maramicama I držalo krunicu. Onaj tam Englez ,kad mu je jedna žena dosadila,dal joj je odrubiti glavu ili kaj već drugo I uzel je drugu,kaj to nije sodoma I gomora.Pak onda Vatikan naš presvetli,Borgie.Trovali ,imali ljubavnice ispod papinskog ili kardinalskog plašta,rješavali se svojih neprijatelja na nimalo primjerene načine.Gdje god da je vojska prošla bilo je svašta,od ubojstava,silovanja,otimačine.Zašto se nitko na to ne moli? Amerika I mržnja prema crncima! Pak onda onaj kaj je onu glumicu trudnu I goste malo posjetio – postao je idol.Imao je sljedbenike I kasnije puno kasnije od cijele te priče ,pa čak I imitatore.Dakle povijesno gledano,sodoma I gomora nisu gotove.Prohibicije,ratovi,mržnje,ubojstva,zatvaranja,gušenja I slično su upravo ono što nam je Bog davno zabranio ali je amnezija toliko jaka,da se ipak nemremo baš svega setiti svakog dana.Prije 2000 godina izdali smo ,ljudi,I Božjeg sina,samo zato kaj nam je verojatno htel dobro,kasnije smo proganjali I njegovu mater ,koja je pod križem plakala I kojoj smo se isto tako kleli,ali nam je onda nastupilo zaborav I nikako se setiti tko je ta osoba. U Hrvata,pobožnih,18 stoljeća aristrokacija koja donira silne novce za crkve,samostane,organizira zabave u kojima siluju mlade djevojke,glumeći da su vragovi ili vještice.O tome postoje I relevantni dokazi ,pismeni I to iz grada Varaždina.gdje su poslije jedne takve zabave u parku iza starog grada seljaci uhvatili “vješticu” groficu Illehoczy I htjeli ju odmah spaliti,ali ju je prepoznao jedan njezin kmet I tako je ipak spasio. Sifilisi nisu zaobišli niti one prave,pa je tako recimo gradska straža Križevaca,ženska,čuvala bana u posjeti I to po njegovoj izričitoj želji.Kako je ban bio žedan,gladan pa mu se valjda I piškilo,stalno je po jedna ili dvije ženske ulazila ili izlazila iz sobe u kojoj je boravio. Njegova žena pak imala je kostobolju-danas to zovemo sifilisom,valjda po duhu svetom jer se nemrem domisliti čemu drugome. I konačno dođimo I u naše vreme.Zrče,Sodoma I Gomora?  |
29.07.2021., četvrtak
Lika legenda
|
Živjele dvije sestre ,dvije kneginje.Kad im je otac umro ostavi im u nasljeđe zemlje koje mi danas zovemo LIka i Krbava.Jedna je sestra,po imenu Karolina, naslijedila zemlju koja je po njoj nazvana Krbava. Druga je sestra bila boležljiva.Putovala je posvuda tražeći lijek svojoj bolesti. Tako dođe do Ribnika, sela u blizini današnjeg Gospića,ožedni i napije se vode.Zdravlje joj krene nabolje.Vidi kneginja da joj voda čini dobro,da je lijek ili kako tamo kažu lik za njenu bolest.LJekovitu vodu prozva lika,a po vodi cijela zemlja koju je naslijedila dobi ime Lika.Kneginji se taj kraj dopao pa se odluči naseliti.Sagradila je veliku kulu koja je po njoj nazvana Gospić,a ubrzo se doseliše i ljudi i cijelo mjesto dobije ime Gospić po kuli.  Oznake: Lika, Hrvatska, legenda |
23.07.2021., petak
Knin legenda
|
U ona davna vremena borbe i previranja kralj Zvonko bio je jedan od najboljih kraljeva ,poštene je pomogao ,nepoštene progonio ne podnoseći nepravdu.Zemlja je bila bogata i slavna,puna zlata i nakita. Pošalje u to vrijeme cesar rimski svog glasnika s porukom kralju Brata našeg,dostojnog kralja Zvonimira,molim da okupi gospodu i sav narod svoje poštovane kraljevine pa im svima pročita ovu poruku,a nama da na znanje volju svoju te odluku vitezova i barona s voljom gospodstva našeg. Zvonko učini po poruci i okupi staleže i narode i sazove zbor na Kosovu polju,kod 5 crkava.te im pročita poruku svetog oca pape : Brata našeg dostojnog kralja Zvonimira molimo da se s gospodom i narodom zemlje i kraljevstva njegova odluči da li uz pomoć ostale gospode kršćanske pristaje k našoj volji,s dopuštenjemBožjim i Sina njegova,porođenog od djevice Marije,koji je trpio i krv prolio ubijen na križu,a čija je smrt značila otkupljenje svijeta.Dopuštenjem njegvim i pomoću onih koji u njega vjeruju,odlučili smo osloboditi mjesta koja je za našu ljubav okrvavio. Kad to čuše nevjerni Hrvati koji nedavno s oružjem u ruci protjeraše dragog gospodara kralja Radoslava,ne dopuste mu poruku pročitati do kraja ,nego skoče i ne samo da nisu pristali na dostojnu molbu pape,počeli su vikati na kralja jadikujući kako nikad više neće vidjeti niti svoje žene niti djece i da je bolje da jedan umre ,nego svi i neka sam on pogine nego da njih odvede daleke krajeve osvajati. Na to izvukoše oružje i sasjekoše kralja Zvonimira. Ispuštajući dušu ležeći u krvi prokle pošteni kralj Zvonko nevjerne Hrvate da nikad nemaju gospodara svoga jezika. Ne znam koliko se vas seća onog kviza di je mučo popularna voditeljka jedne komercijala tv vodila kviz po gradu i njezini kandidati nisu morali ništa,ali su morali naći nekoga tko je znao ili nije znaoodgovoriti na pitanje, te tako dobiti lovu.Tako je postavila pitanje jednom svom kandidatu, tko je napisao Što na nebu sja visoko,što ovaj nije znao,ali je morao naći nekoga tko zna i nakon duge šetnje i borbe zaustavili su jednog mladića i postavili pitanje.Mladić je naravno euforično odgovorio na pitanje ko iz topa : Tompson. Dragi moji pozdrav iz Knina.manje više kraljevskog!  |
18.06.2021., petak
Rab crkva sv.Justine
Crkva sv.Justine je kasnorenesansna jednobrodna crkva iz 16 stoljeća.Barokizirana je u 18 st. Građena je od 1573-1578 godine za samostansku crkvu benediktinki pučanki na mjestu nekadašnje crkve sv.Tome.Posvećena je sv.Justini u spomen na 500 nestalih i poginulih rabljana u Lepantskoj bitki 7.10. 1571.Crkva iam dva portala i dva polukružna barokna prozora prema Gornjoj ulici.U crkvi je raskošni drveni barokni oltar iz 17 st.u izrezbarenom stilu manirizma.Zvonik je u stilu baroka iz 1672 godine.Samostan sv.Justine danas ne postoji.Samostan su 1574 godine gradili rapski pučani,kad i crkvu.Samostan je napušten 1808 godine nakon Napoleonove naredbe iz 1807 .Po toj naredbi u jednom gradu može biti samo jedan samostan jednog reda.Tijekom 19 st. zgrada samostana je potpuno propala. POčetkom 20 st.ostatke samostana kupio je bečki industrijalac Eugen Wolf i na tom mjestu neposredno pred 1 sv.rat sagradio villu Antoniettu.      Oznake: Rab, povijest, Kvarner, Hrvatska |
17.06.2021., četvrtak
Rab i ja
|
U ovo zaista ludo vrijeme teško je odrediti kraj ili početak priče.Pričati,pisati ili govoriti o sebi je najteže,da netko ne bi krivo shvatio što poruku,što ono zaista i želiš reći.Puno je zla,zlobe,sebičnosti,a malo je srca. Nemam pojma i to zaista pojma nemam da li je tko od slavnih glavešina ikad bio na Rabu,a isto se tako ne sjećam da li je tko od njih imao svoju šetnicu ili rivu.Za jednog o kojem sam se kratko nabacio zna se,ostala je ploča i dan danas stoji plaža gdje je dotični skinuo švimhoze i ko od majke kraljice okupao se gol,pa mu je kasnije posvećena i jedna mala opereta ili mjuzikl.Premda je Rab stari otok još od stoljeća davnog,na kojem su se ispreplitale što povijest što priče,danas je okupiran torbama za plažu i silnim nekim likovima,koji o njemu ne znaju puno,i ne žele,samo u svojim obilascima protrče kroz slavnu povijest otoka,ne dotičući se svjetske povezanosti niti silne storije mediteranske.A on stoji tu odvajkada.Svojim zvonicima zove more,brani oluje ,štiti bure i juga,zove ljude i kao stari šminker kočoperi se pred oblacima. Napisati ukratko povijest Raba nije lako,jer je ta povijest skrivena u tim zvonicima,zidinama,palačama,podovima,srušenim crkvama ili pak onim koje su prešle sve moguće faze ljudske mašte koje su ukrašavale sami otok svojim djelima.Nekako je najpoznatiji onaj Allesio koji je dao veliki obol uređenju samog grada,a ostalo su odradili nomadi slikarski,graditeljski što iz davnina,a na današnju devastaciju odnosno strašnu gradnju neću se nadovezivati.Sve je dano turizmu,pa se to more i sunce plaća preskupo na račun ljudske pohlepe.Trpi on svašta,kao i svi ti ostaci slavne povijesti,bole ga rane koje mu zadaju ljudi,a nitko od njih ili malo tko da pomiluje te starine,da ih obgrli.I ja ga sam onako tek sada skoro nakon pola stoljeća života otkrivam.Kao dijete ili mi je bilo vruće ili se trčalo u dućan dok sunce ne zagrije,ali se uvijek i obavezno stalo da se kupe krafne,popije kava ili prošeta.Šetalo se naime tek navečer poslije kupanja i sunčanja i igranja.Sve se promijenilo od tada,pa čak i taj moj dragulj djetinjstva Lopar.To je ono što zauvijek nosiš u srcu,jer slika ,fotografija ne može snimiti sve one slike koje može upamtiti samo i jedino srce,dajući mozgu signal radosti i zaigranosti. Stara Arba Arbiana dolazi nam vjerojatno od ilirskih liburna koji su se igrali skrivača po tom otoku,a značilo bi tamna,mračna,jer je,premda je i danas,Rab bio izuzetno zelen i pošumljen.Danas su ga malo proredili,ali se sve skupa nekak drži na okupu.Osim današnjih turista redom pravih i čistih Slavena,pomiješanih sa Ugarima svih vrsta,na otoku su se prešetavali i grkljani,pa tako nalazimo i neke podatke o Rabu već i prije nego kaj se počel slaviti Božić ,odnosno točno 4 vijeka prije nego kaj su onoga razapeli na opomenu svima nama.Ja nekak vjerujem da nas on nije otkupio,jer bi to po meni bilo jako izdajnički od nas ,nego je bil žrtveno janje svima nama,kako bi mi lakše uživali u pivi,drogama i da prostite kurvanju svih načina i položaja. O položaju navedenog ne bih ,ljeto je još,pa bi mi bilo fest vruće u toplicama. Samo ime spominje se u raznim inačicama,neke sam spomenuo,a postoji i ime Arva,a onda su se ovđika naselili Hrvati,pa da budu kontra tam di ne treba preinačili onak pismeni ime u svoje Rab,i to sve po onoj ljepoti od pjesmi od stoljeća 7 i to poslije Krista našeg gospodina. Ratovali su tu svakakvi oni najstarije nađeni Liburni sa Grkljanima,pa je onaj kaj je zglajzal u ratovima ,pa su mu skupljali pare da ga se otkupi,nije imal dobar gps ko ja u kolima ,pa je sa lađom svojom završio upravo na šetnici,ispred nekadašnjeg hotela Beograd,danas Arba,Riki s lavljom grivom,pa onda su se tu malo poigrali lovice Mleci,Austrijanci,Hrvatski kraljevi oni starije kategorije,kojima danas treba znati pobrojati sva ona imena sa ratom i bez rata,sa mutilicom ko za kolače i ostali. Teško je datirati sve te povijesne činjenice i postaviti ih na noge,ali znamo nekako valjda,netko je spametan otkrio da su te stare zidine rapske još od vremena rimskog municipija 10 godine prije gore spomenutog s križa,pa je od tada Rab imao svoju upravu,premda ju je u nekim vremena i skupo plaćao,slično kao i jedan grad daleko na jugu,ali se do danas održao u sistemu,oj ta budi svoj. Nisu Rabljani i ostali pripadajući samo ratovali i ginuli za dom,kosile su ih i bolesti,kao što je strašna kuga u 15 stoljeću,pa su mnogi od njih pred strahotama bolesti bežali s otoka na susedne ,pa se Rab u to vreme nekako i promenio po pitanju demografije.Kasnije su se polako ipak vraćali natrag.Svoj najveći procvat ,a možemo to suditi po izuzetnim građevinama Rab doživljava u vreme 17 i 18 stoljeća,kad se starina presvlači u barok,sa izuzetno vrednim inventarom ,naročito što se tiče sakrala. Došao je on što festina lente i do današnjice,do onog trenutka onog sudbonosnog trenutka,kad moja malenkost davne sad već 1968 god,koja se pamti naravno u analima,stupa preko starog ,nema ga više tamo,Jablanca na sami otok,na staru Pudaricu.Bio sam mala slatka beba,i danas sam slatki ,premda još malo pa brojim sitno do pola vijeka života.Nitko mi ne može izbrisati sva ta moja sjećanja,danas tu i tamo zaplačem ili zakukam za prošlosti,ali eto i premda sam nastradao od bolesti bubrega,držim se nekako,barem za čežnju. Nemojte kaj zameriti......  Oznake: Rab, Kvarner, Hrvatska |
Rab palača Cernotta
|
Palača Cernotta sagrađena je u 15 st na mjestu jedne starije kuće.Vlasnik palače Kolan Cernotta obnovu je 1451 godine povjerio majstoru Jurju Dimitrovu Zadraninu. Sačuvan je u izvornom obliku jedino glavni portal.Izradio ga je u stilu cvjetne gotike majstor Andrija Alesi polovicom 15 st. Ovratnici i gotička luneta s vanjske strane obrubljeni su isklesanim zupcima,a unutrašnja tondiranim konopom. Na vrhu sz dva kapitela, a na vrhu lunete cvjetni akroterij.U luneti je grb obitelji s kacigom i hrastovim lišćem,a na vrhu lik sv. Pelegrina zaštitnika putnika.Na pročelju prema gradskoj loži su tri ulaza na koljeno.Na nadvratnicima ulaza uklesan je natpis MDLI DEO DUCE DIVO Q,VENET IMPERIO INCOATA 1551 rođeni Bogom božanskim venecijanskim duždom naredbom obitelji Cernotta  Oznake: Rab, Kvarner, Hrvatska, povijest |
Rab palača Dominis
Palača Dominis na Pjaceti - Gornji grad- Gornja ulica - jedna je u nizu,manja, kuća obitelji Dominis. Od izvorne građevine sačuvan je ulaz-portal s rbom obitelji u nadvratniku.Desno je još jedan grb barokni,a lijevo gotički grb obitelji Cernotta. Na prvom katu dva mala gotička prozora. U privatnom je vlasništvu jedne operne dive. Oznake: Rab, Hrvatska, povijest |
Rab palača NImira
Palača Nimira sjajna je građevina,premda danas devastirana nebrigom,izgradnjom i pregradnjom u svim vremenima. Stilska razdoblja romanike, gotike i renensanse izmjenjuju se na njoj.Nažalost su sačuvani za nas dijelovi prizemlja s predivnim portalom Andrije Alesija iz prve polovice 15 st. U gotičkoj luneti obrubljenoj naizmjeničnim zupcima i tondiranim motivom konopa,nalazi se grb obitelji Nimira,vojnička kaciga i upleteni vijenac od hrastova lišća koga pridržavaju dva putta,a na samom vrhu sjedi sokol.Iznad portala su dvije renesanse školjke,a lijevo gotički četverolist.Palača je tijekom 19 st. zapuštena pa se za vrijeme jedne bure 1912 godine urušila.POčetkom 20 st. sjeverni je dio obnovljen ,no ,nažalost vrlo nestručno. Oznake: Rab, Hrvatska, povijest |
Rab crkva sv.Ante Padovanskog
Crkva sv.Antuna Padovanskog jednobrodna je barokna građevina iz 1675 godine.Na pročelju je jednostavni portal s lunetom ,okruglim prozorom i zvonikom na preslicu za dva zvona.Sada je u njemu jedno zvono izliveno u Rijeci 1923. U crkvi je drveni oltar iz 17 st s oltarnom palom na kojoj je prikazana Bogorodica s djetetom,sv.Franjo Asiški,sv.Ante Padovanski i donator Francesco Brazza.Isto tako ima i vrijedan oltarni antependij s likom Bogorodice i Djetetom izrađen u kamenoj intarziji iz 17 st. U crkvi je pokopan i donator Brazza.1678 godine.Na vanjskom zidu stoji ploča LIjepoj našoj,skinuta 1941 godine da ju Talijani ne unište i vraćena je 1991.godine.    Oznake: Rab, Hrvatska, povijest |
16.06.2021., srijeda
Rab palača Galzinga
|
A LABIIS INQVIES ET A LINGVA DOLOSA SERVE ME DOMINE Od pogrdnih usta i himbena jezika čuvaj nas Gospodine piše na kasnogotičkooj rano renesansnoj palači Galzigna.Na prvom je katu prozor i klupčica u obliku lavljih glava. Ulaz u palaču je kroz renesansni portal iz 15 stoljeća. Pregrađivana je u baroku te time narušena njena izvornost.  Oznake: Rab, Kvarner, Primorje, Hrvatska, povijest |
15.06.2021., utorak
Rab Komrčar sveti Franjo
Crkva sv.Franje Komrčar Rab izvan je gradskih zidina i ujedno i grobna crkva Raba.U 15 st. spominju se tri crkve.Uz crkvu bio je nekada i samostan franjevaca trećeredaca .Napušten je u 19 st.a u 20 je počelo nicati groblje.U gotičko-renesansom stilu jednobrodna je sakralna građevina. Pročelje je u renesansnom stilu ukrasio Petar Trogiranin.Tri polukružne školjke i četiri vertikalna fijala na zabatu pročelja odaju lažnu trobrodnost ove jednobrodne crkve.U sredini isklesanog vijenca od bilja i voća je lateranski grb.S južne strane crkve podignut je mali zvonik na preslicu. Iznutar je tipična gotička građevina s bačvastim svodom i apsidom. U crkvi se nalazi i nadgrobna ploča španjolskog slikara Juana Boscetusa koji je živio i radio na Rabu.POkopan je 1515 godine.    Oznake: Rab, Hrvatska, Kvarner, povijest |
14.06.2021., ponedjeljak
Gradska loža Rab
Gradska loža građena je 1509 godine u renesansnom stilu s krovom oslonjenim na osam stupova i dva polustupa prislonjena na zgradu. U vrijeme mletačke republike bila je središte javnog života. Oznake: Rab, Kvarner, Hrvatska |
Kampor Rab
|
Samostan sv.Eufemije sagrađen je u uvali sv.Eufemije u 15 st. Pokraj crkve sv.Eufemije iz 13 st.Počeo se graditi 1146 godine dozvolom pape pape Eugena IV da se na Rabu može podići samostan franjevaca od Opsluživanja.Za donatora se javio rapski plemić Petar Car- Petrvs de Car. Klaustar je središnji prostor samostana omeđen stupovima i lukovima.Dva dijela trijema natkrivena su otičkim križnim svodom,a dva ravnim. U sredini je bunar za vodu kišnicu s krunom na kojoj je benediktinski grb i križ. Na istočnom zidu je potvrda o gradnji.Na njoj je upisano ime osnivatelja i donatora,Petra Cara i godina 1446. Ispod nje je nadgrobna ploča iz rimskih vremena,a do njih su tri nadgrobne ploče rapskih plemića.U klaustru se čuva i sarkofag iz 15 stoljeća u visokoj plastici ,a u njemu, vjeruju Rabljani da je sahranjena Mande Budrišić,kneginja, utemeljiteljica samostana sv. Antuna Opata,a koja je umrla 1532 godine.Knjižnica čuva oko 10 000 knjiga.Posebno su vrijedne 34 inkanabule od čega 13 unikata Statut rapske komune na pergameni iz 1598 godine.Povelja o gradnji samostana napisana je na pergameni veličine 62x55,5 cm i potvrđena je sa tri pečata, općinskim, biskupskim i sudskim. U sklopu samostana je i jednobrodna gotička crkva sv.Bernardina.Pregrađivana je u doba renesanse i baroka. Sagradio ju je od 1451-1456 godine zadarski majstor Juraj Dimitrov,a donator je i opet Petar Car.U izvornom gotičkom stilu ostao je samo prezbiterij crkve presvođen gotičkim svodom,a od crkvenog broda odvojen gotičkim trijumfalnim lukom.Renesansi portal je iz 15 stoljeća.Zvonik na preslicu za dva zvona je na suprotnoj strani prezbiterija,a u njemu su dva zvona,manje teško 155 kg lijevano u Udinama 1909 godine,a veće je saliveno 1933 godine u Zagrebu.Poliptih na glavnom oltaru su 1458 godine izradili venecijanski majstori,slikari ,braća Bartolomeo o Antonio Vivarini.Strop –tabulatum sa 27 slika iz života sv.Franje je iz 1669 godine ,a oslikao ga je na drvu majstor Napoli iz Splita.Središnja slika prikazuje Bezgrešnu,sv.Kristofofa i sv.Bernardina Sijenskog.Raspelo u kapeli sv.Križa kasnogotički je rad nepoznata majstora,a ističe se gotičkom ekspresivnošću Kristova lica iz druge polovine 15 st. Crkva sv.Eufemije starija je od samostana i od crkve sv.Bernardina.Jednobrodna je građevina iz 13 stoljeća,a spominje se 1290 godine.Više je puta pregrađivana pa se danas teško može zaključiti njen izvorni oblik.U njoj je danas galerija.             Oznake: Rab, kampor, Hrvatska, povijest |
12.06.2021., subota
Rab sv. NIkola
Crkva sv. Nikole kraj gradske lože spominje se u 14 st. kao jednobrodna crkva sv.Duha,a od 15 st. kao crkva današnjeg titulara.U njoj je 1446 godine rapski plemić Petar Car (Zaro) potpisao ugovor darovnicu o gradnji samostana i crkve sv.Bernardina u Kamporu.Ovaj je ugovor izuzetno važan jer je u njemu prvi puta spomenut naziv Raba upisan hrvatskim jezikom.Glavni portal na pročelju krasi gotička luneta i zvono na preslicu s jednim zvonom.Staro zvono austrijska je vlast rekvirirala za ratne potrebe,ali je zalaganjem konzervatora vraćeno zbog velike vrijednosti.Ostaci polukružne apside mogu se datirati na kraj 13 i početak 14 stoljeća. Oznake: Rab, Kvarner, Hrvatska, povijest |
Rab banova vila
Banova vila - trifora - Sagradio ju je 30-tih godina 20 st. ban Savske banovine Ivan Perović. Vila je sagrađena na dijelu ostataka samostana sv.Ivana Evanđeliste.Prigodom gradnje porušen je dio zapadnog bedema,a uništeni su i ostaci nekadašnjeg samostana. Na sjevernoj strani prema ulici dignut je visok zid,kako bi se očuvala intima prostora.Vila ima perivoj sa egzotama i fontanom na kojoj je nekada bila skulpura maloga putta.Na visokom kamenom stupu stajala je isto tako i brončana skulptura Žene s mačem,rad kipara Frana Kršinića iz 30-tih godina 20 st. Putto i žena nestali su 1991 godine i još se nisu našli ,odnosno nisu vraćeni.U vili se nalazi knjižnica grada Raba.   Oznake: Rab, Kvarner, Hrvatska, povijest |
Mundanije sv. Ilija
Crkva sv.Ilije Mundanije spominje se u 14 stoljeću kao mala kapelica a u 17 i 18 kao hodočasnička crkva. POčetkom 20 stoljeća stara se kapelica povećava,a dograđuje se i prezbiterij,a 1970 godine zvonik na pročelju kroz koji se ulazi u crkvu. U njemu su dva zvona salivena 1923 godine u Rijeci    Oznake: Rab, Kvarner, Hrvatska |
10.06.2021., četvrtak
Zvonik svetog Petra Supetarska Draga
Zvonik su sagradili benediktinci u vrijeme gradnje samostana i pregradnje crkve u 11 i 12 stoljeću.Sačuvan je samo donji dio zvonika jer je nakon udara groma 1850 godine nebrigom ljudi propao,pa je zbog opasnosti od rušenja smanjen na današnju visinu 1906.godine. U zvoniku su dva zvona.Duguljasto je najstarije u Hrvatskoj i još je u funckiji ,a izradio ga je majstor LUca Chendrigetus u Veneciji u rujnu 1290 godine. Drugo manje izradio je Jakov de Calderalli u Veneciji 1593 godine.    Oznake: Rab, povijest, Hrvatska, Kvarner |
crkva svetog Petra Supetarska Draga
|
Crkva sv.Petra Supetarska Draga Bila je u vrijeme benediktinske opatije samostanska,a sada je župna. Samostana više nema,ostali su samo tragovi zida i jedan romanički prozor. Ispravu o gradnji samostana u polju i samom dnu uvale sv.Petra potpisao je 1059 godine rapski biskup Drago ( 1062-1071) sa svećenstvom te prior Majo sa rapskim pukom. U ispravi se navodi da se beneditiktincima poklanja crkva sv.Petra i sv.Ciprijana ( danas se ne zna gdje je Ciprijan) te pripadajuće zemljište. U drugoj ispravi hrvatski kralj Petar Krešimir IV 1071 godine potvrđuje darovnicu i istom je darovnicom kralj Rabljanima poklonio i posjede na sjevernom dijelu otoka Paga, koji su pripadali rapskoj biskupiji. Darovnice su kasnije potvrđene i od ugarskog kralja Kolomana i mletačkih duždeva.Iz darovnice je jasno vidljivo da je crkva sagrađena na temeljima ranokršćanske crkve iz 5 ili 6 st. To potvrđuje i par stupova s protoromaničkim akantusovim i palmetnim kapitelima koji s 5 lukova na svakoj strani crkvu dijele u tri broda.Brodovi završavaju sa tri apside proviđene romaničkim prozorima.Romanički je i portal iz 12 stoljeća s lukom.     Oznake: Rab, supetarska draga, Hrvatska, povijest |
Duh Lopara
|
U vrijeme prije „velikih“ dana i prije podizanja ruke u čudan stav,postojalo je vrijeme mira i radosnog djetinjstva, u kojem nije bilo skupih razbijenih auta,osim pokojeg tada vladajuće elite,mada su i oni strogo pazili ili se jako pokrivalo da se ne sazna,kao i danas. U to vrijeme mogao si se prošetavati gradom kad si htio da te nitko nije dirnuo,osim povremenih „aha“ majstora ,koji su pokazivali svoje obline damama,ali to sve završavalo je vrlo bezbolno,jer je milicija trenirala strogoću,dok je danas sve jako demokratično, pa je pokazivanje određenog dijela tijela ,vrlo popularno, pa se sve skupa i muško i žensko poskidalo i danas više nema egzibicija jer je sve na izvolte ga.U tim danima isto tako, bilo je stvarno zastrašujućih priča,kojima se kratilo vrijeme i zabavljalo društvo.Možda je nekome to ostavilo i traga ,pa je bilo vriskova i strahova,dok se sve skupa ne bi logično objasnilo kao još jedna legenda. Moje su legende ili priče počele dosta kasno, tako da su ustvari postale i stvarne. Od legendi i priča prema reali tanka je linija,bez obzira na to što se dodalo ili izmislilo ili to što se upravo dogodilo. Premda sunce prži, turisti uživaju u moru i radostima ljeta,ona stoji sama, kao starica opomena svima onima koji bi nešto pokušali, pa sve skupa izgleda kao u nekom horor filmu u kojem skupina adolescenata traži priliku za dobru avanturu i možda pokoji sex. Nad morem,ne tako visoko,obrasla da se ne vidi, ta starica u sebi krije strašnu priču i uvijek kad se nađem tamo ,premda je vrućina mene zazebe oko srca i okrenem se par puta oko sebe. Tamo ratnih,a možda i predratnih dana drugog svjetskog rata ,ovim šumama i plažama,tada još nenapućenim turistima,osim pokoje vile ili kojeg namjernika – lutalicu možda,ipak se sve svodi na domaće- domicil stanovništvo, jahao je jedan Nijemac na konju i svakog tog domaćeg koji je išao u polje ili šumom tražio zalutalu ovcu ili pokojeg magarca, ošinuo bi bičem,glasno podviknuo na njega ili ga kaznio na koji drugi način. Kažu stari Loparani da je bio nacista od glave do pete, jedan od onih kojima je arijevsko u njima dalo pravo maltretirati baš svakoga Slavena na kojeg naiđu,a kako je to sve skupa završilo zna se dobro. Jedne noći – o punog mjeseca, jer je šuma bila gusta – gušća nego danas, dogovoriše se mještani- seljaci na osvetu ,jer je bilo dosta trpljenja i ponižavanja, pa ga sačekaše upravo ovdje negdje u toj gustoj šumi na kozjem putu. Dok se konj propinjao od straha i užasa, osjećajući kako će se njegovom gazdi upravo nešto strašno dogoditi, seljani skinu sa njega omraženog Nijemca i ubiše ga. Kako bi prikrili trag, njegovo tijelo raskomadaju i porazbacaju po čitavoj šumi. Kažu upravo ti seljani, koji se poslije „Zdravo Marijo“ ni u snu ne bi prošetali tim dijelom, premda ih je ostalo možda na prste dva od tih osvetnika, da u noći strašnog juga ili bure, kad se sve zacrni nad Loparom ili u noći upravo punog mjeseca njegov duh luta i dalje ovim krajem. I ja kao dijete nisam se usudio proći uopće tom šumom,da ga slučajno ne sretnem,gdje traži svoje tijelo kako bi ga opet sastavio i opet haračio ovim krajem.   Oznake: lopar, Rab, Kvarner, Hrvatska |
09.06.2021., srijeda
Rab ,de Dominis - gay is ok
|
Palača Dominis i bista Marka Antonia de Dominis (1560-1624).nadbiskupa, primasa Croatiae et Dalmatiae,filzofa i fizičara. Najveća je renesansna palača na Rabu s kasnogotičkim elementima.Građena je u 15 st.,a najsačuvanije joj je sjeverno pročelje prema Srednjoj ulici. Renesansni prozori s jednim gotičkim iznad kojeg je grb obitelji.U njoj se danas nalazi ljekarna,a prvo ljekarništvo na rabu se spominje 1326 godine..Preko puta nje je bista Dominisa postavljena 1994 godine. Autor je Kosta Angeli Radovani ,na postamentu je natpis MARCUS ANTONIUS DE DOMINIS 1560-1624 i sad Gay is ok Kako se s godinama svakog dana u svakom pogledu sve više razvijam i napredujem uz kvatročentomilebači tako sam došao do zaključka da je malo falilo,a zavapilo se Hjuston vi hev a problem,da i Amerika i Engleska postanu zemlja proleterska.Mada se već uvriježilo da sa engleskom krunom nisam baš na ti,nisam niti na vi,niti na oni,nego naprosto i načisto nisam.Njihova cilivizejšn je naprosto toliko krvava da bi im na tome zavidio i knez Vlado Tepešov,a svi znamo kakve je on sisteme ugošćavanja imao.Mada kada ja gledam na sve skupa tako,čovek je bil iskren,svi su znali sve i tko se njemu spremal u goste bil je na zihera kaj ga čeka,dok kod ovih nikad nisi znal na čemu si.Sedneš na večericu,daju ti pehar zlatni vina i onda ti samo pozli i nema te.Još te pustiju da se mučiš i gušiš.I to mi je neka kruna.A pišali su iza forhange,zavjese,stora sve do skoro pa do danas. Naime i ime koje se provlači kroz našu i tu velikobritansku povijest je ono ime,koje je izdalo sve kaj se moglo doma,a kad su Engleri vidli na kaj je čovek spreman,mam su mu ponudili gostroprimstvo i tam je kod njih bil number van.Svaki lonac najde svoj poklopac,pogotovo ako se suđe već malo apšisalo,odnosno podrlo,odnosno potrošilo ilitiga pohabalo.Pa je i tamo na tom dalekom ostrvu ,kao i ovjde zaudaralo na sve strane od izdajstava,da ne bum sad prost.Svašta vulva rodi ,samo neće traktor,rekao je jedan pametan čovek,ali nažalost zbog te svoje misli nije završio u knjigama,kao relevantan čimbenik historijskih pošalica i anegdota,nego kao običan seljak.Ima toga još u našem narodu,što nikako ne može probiti crnilo povijesnih kretanja ,a bogami niti misli,pa se uvek i redovito setim,nije kurva ona koja da jel,nego ona kojoj kruh zagori.A puna je povijest zagorenog kruha. Uputstvo za upotrebu ili kako biti gay Još je 80-tih godina 20 vijeka na Rabu bio prvi gay kafić u tadašnjoj zajednici naroda i narodnosti i tamo su se igrali rukicama u čudnim položajima,pa da to ne delaju onak na otvoreno,jer si mogel ostati bez dijela tijela i pjevati sopran ,umjesto basa,i to u Metu ili Milanskoj Štali,lepo je bila i plažica gde si se mogel milovati do mile volje sa suistomišljenicima.Nešto ranije,par stoljeća ranije,na Rabu se rodio Marko Antun de Dominis1560 godine u vreme renesanse,kad je čovjek umjesto Boga postal središte svih zbivanja,mada je u tim našim prostranstvima otočno-kopnenim još uvijek cvjetala ,naravno kasna,gotika.Veliju da je ta slavna stara plemička obitelj bila usko vezana i sa prekputa Frankopanima,pa su mu i oni valjda pomogli svojom moći i ugledom da se mali probije ,ili su ga probili,sve do vrha crkvene hijerarhije.Kako je bilo to vreme obnove,renesanse,možda je mali već bio tada aktivan u pokretu veselih boja,pa se to kasnije samo učvrstilo kao tradicija i pozicija.Zna se da svakakvi geniji koji su imali svoje ja,nisu uspjeli od nas svih napraviti nišbogznakaj pametno,nego su ili kažnjeni,pa su odležali kao sir negde na tamnom,ili su im potpalili vatru,jer su imali slabu cirkulaciju.Tako da osim vagine i anus možeš dobro iskoristiti ako znaš kako.Dečec je narasel i prešel u veliki svijet,svršio na školama,a onda mu je došao poziv od Senjskih Uskoka za pomoć pri pomirbi sa Venecijom,no,dete je usko bilo vezano sa majčine strane,majka je majka,to sav svijet zbori,pa ih je malo pomaknul i naši slavni ratnici su popušili foru na veliko.A verovali su domaćem čoveku.Posle tog svog velikog uspjeha ,kao nagradu od samog Vatikana,kaj imaju lepe popove na onom svom kalendaru,to ni za verovati,biva postavljen od pape Klementića za splitskog biskupa i tamo on piše svoje remek djelo De republica ecclesiastica u kojem se kak ti zalaže za ujedinjenje svih crkvi,pa ga to stavlja u red prvih ekumenista.Predavao je po Italiji sve i svašta,a izgleda da mu je najbolje išla matematika,jer je dobro zračunal u glavi,kak se kaj dela i kako brojke pretvoriti u slova i obrnuti se na samom engleskom dvoru i tamo postati ugledan i pregledan.U Londonu,odnosno Kembriđu dodijeljen mu je doktorat teologije.No,pravda je spora,ali dostižna za sve one koji ne vjeruju u to,možda ih se prosvijetli pa postanu ljudi umjesto gayeva i tu ne ciljam na sex,nego na karakter.Samo kaj nije fino pisati u finom društvu pri lahkoj konverzaciji onu riječ sa P nego moraš u svakom trenu biti u trendu.Gay is ok!Ne uvijek naravno!Ipak se dečec počel vraćati korijenjima,nije zabilježeno da li se vratio tu i tamo na rodni otok,posjetiti obitelj,ali se zato vraća u Rim,pod zaštitu crkve,koja se još i tek oporavljavala od Borđa,ali ga tu ipak sudbina zgrabi za kragn ili ovratnik i biva proglašen heretikom i zatvoren u tamno da ,kako sam prije napisao,odleži i sazrije.Čuvaj se senjske ruke!Umire 20.12.1624 godine.,ali nad njegovim lešom još uvijek stoji osuda od strane inkvizicije za nevjerstvo,pa mu mrtvo tijelo biva provučeno na konjima kroz ulice Rima,spaljeno i bačeno u Tiber. Gay is ok,ali peder nije.......     Oznake: Rab, Hrvatska, Primorje, Kvarner |
Lopar villa Mira
|
Od 4 vile ostala su samo sjećanja,tako da se područje tog dijela Lopara dijeli upravo na te vile po brojevima. Jedinica,dvojka ,trojka i četvorka kao stacije.Na slici je prikazana vila Mire Trailović- nekadašnje direktorice ateljea 212 iz Beograda koju je 30-tih godina 20 st sagradio njen otac i nazvao je po njoj ,tada očito malo curici.Svaki rat odnio je nešto svoje ,a donio upravo ono što nikome nije trebalo i napravilo izuzetnu štetu upravo ovakvim građevinama,koje danas smatramo baštinom.Tako je i ova vila završila u rukama pohlepe onih nepismenih koji baštinu doživljavaju kao nešto što se može samo prisvojiti.Poslije 2 svjetskog rata pripala je tvornici "Končar" kao odmaralište.Kao dijete išli smo tamo - gore, jer dominira krajolikom na uzvisini iznad mora sa svojom plažom i malim pristaništem za čamce,po sokove.Poslije toga dolaze izviđači,a onda je ostavljena propadanju,da bi danas nekadašnja ljepotica čekala bolje dane,između svađanja novih "Veleposjednika".Široko dočekno stubište sa crvenim tepihom raznijela je ruka pohlepe i neznanja,nepismenosti,a veliki luster sa "tisuću svijeća" otpuhala je bura privatizacije i krađe. Villa Mira Lopar - hrvatska moderna     |
08.06.2021., utorak
Sorinj crkva sv.Nikole
Crkvica sv.Nikole iz 15 sto.točnije 1447 godine.Obnovljena 2012 godine.Zavjetna je crkva za mornare koji su se ovdje borili sa senjskom burom.Sorinj  Oznake: lopar, Rab, povijest, Hrvatska |
Lopar rt Punta Zidine
|
Punta Zidine Lopar Nalaze se ostaci nekadašnje antičke naseobine. Samo područje bilo je pogodno za izgradnju ne samo ove lokacije nego i sličnih vrlo blizu radi izvora pitke vode,te ujedno i blizine mora,odnosno plovidba.Od izvora do punte izgrađen je i vodovod. U uvali Siće ispod nalazišta pronađeni su mnogi predmeti ( kamena sječiva,dijelovi posuđa,alati,rimski novac i sl).Ovakvi predmeti ukazuju na život u paleolitiku i neolitu te isto tako i rimsko doba.Na istom je mjestu pronađeno i ziđe iz Justinijanovog doba tzv.reconcveste (535-555).koji je bio dio zidina,odnosno kakve obrambene fortifikacije.ostaci antičke ville rusticae nalaze se u pijesku i pod zemljom.Poluotok Punta Zidine zaštićeno je dobro i prirodni krajolik uvršteno u registar dobara Republike Hrvatske.Hvala Bogu pa je samo nekoliko metara dalje slovenski kamp,da se bolje istakne kako je područje zaštićeno.  Oznake: lopar, Rab, Hrvatska, povijest, arheologija |
21.05.2021., petak
Cres samostan sv.Frane
|
Creski samostan sv. Frane u povijesti Reda franjevaca zaslužuje izuzetnu pažnju. Dok u prva dva stoljeća postojanja jedva da ima većih zapisa o fratrima, potkraj 15. stoljeća samostan sv. Frane doživljava meteorski uspon, koji traje sve do naših dana. Prvi provincijal matične Provincije sv. Jeronima iz Cresa bio je već spomenuti fra Antun Marcello de Petris, ne samo provincijal Dalmatinske provincije nego potom i Padovanske provincije sv. Antuna, da bi potom bio izabran za vrhovnog poglavara Reda franjevaca konventualaca krizne 1517. godine, kad je Franjevački red podijeljen u dvije posve samostalne obitelji, konventualsku i opservantsku. Bila je to samo najava blistave prisutnosti creskih fratara u pisanju povijesti Provincije i Reda. Dovoljno je spomenuti da je nakon Petrisa samostan iznjedrio još dvadesetak (!) provincijala Dalmatinskoj provinciji, nekoliko Padovanskoj provinciji, a cijelom Redu još tri ministra generala. Vjerojatno nema slučaja, ili je zaista izuzetno rijedak, da jedno razmjerno malo mjesto, kao što je otočki gradić Cres, sa svega nekoliko tisuća žitelja, daje Redu toliko odličnika. Od navedena četiri vrhovna poglavara, uz već spomenutoga Petrisa, istaknuo se osobito fra Bonaventura Soldatić, u drugoj polovici 19. stoljeća, umro u Rimu 1895., čovjek koji je pokrenuo obnovu i obilježio uspon Reda koji se nalazio gotovo na izumiranju. Ne treba omalovažiti ni značajnu ulogu još dvojice Crešana koji su vršili službu vrhovnih poglavara, makar zbog svojih talijanskih osjećaja, unatoč očitim hrvatskim korijenima, u nečijoj perspektivi možda pobuđuju određene rezerve. Radi se o fra Alfonsu Orlichu (kasnije je prezimenu dao talijansku formu: Orlini) i fra Vitalu Bommarcu (izvorno mu prezime glasi: Bolmarčić). Obojica su ostavila duboke korijene u novijoj povijesti Reda, a objektivni će promatrač prosuditi da se radi o zaista sposobnim ljudima i zauzetim poglavarima. Zato ne začuđuje da im je Hrvatska provincija sv. Jeronima, kojoj oni formalno i nisu pripadali, u klaustru samostana sv. Frane u Cresu postavila biste, zajedno s prvom dvojicom, na trajni spomen. Samostan sv. Frane u Cresu od kraja 15. stoljeća bilježi dakle mnogostruki uspon i dugo vremena predstavlja središnji samostan Dalmatinske provincije sv. Jeronima. Iz akata Provincije, a još više iz bogate ostavštine creskoga samostanskog arhiva, koji je dobro proučen i predstavljen javnosti, vidi se da je u tom samostanu bio smješten novicijat za odgoj podmlatka ne samo ovog samostana nego i za ostale samostane Rapske kustodije, kojoj je ovaj samostan pripadao sve do 19. stoljeća, kad je pripojen Istarskoj kustodiji, gdje je stoljećima vodeću ulogu imao piranski samostan sv. Frane (danas pripada Slovenskoj provinciji sv. Josipa). Iz zapisnika vijeća grada Cresa proizlazi da su creski franjevci poučavali domaću mladež u gramatici i slobodnim umijećima, a grad ih je za to nagrađivao. Fra Ivan Jakov Draža iz Cresa, jedan iz niza provincijala koje je dao samostan sv. Frane, predložio je na generalnom kapitulu u Rimu 1644. da se u creskom samostanu otvori i svojevrsna bolnica („valetudinarium”), što je i odobreno. Može se samo zamisliti što je u ono vrijeme značilo u malom otočkom mjestu imati mogućnost liječenja. U creskom samostan u bilo je, čini se, vrlo živo, čak ponekad i napeto. Dokumentiran je slučaj propovijedanja fra Balde Lupetine iz Cresa, koji je u protestantskom žaru propovijedao Korizmu u creskoj župnoj crkvi, i tom prigodom otvoreno iznio luteranske ideje i napao neke katoličke istine. U samostanu je došlo do pravog meteža, a jedan revni svjetovnjak, imenom Jakov iz Korčule, obavijestio je inkvizicijski sud, koji je ubrzo pozvao labinskog fratra na odgovornost. Na žalost, stvar je tragično završila: nakon trokratne osude i odbijanja da se odrekne krivovjerja, fra Baldo je u Veneciji osuđen na smrt, i tako je, izgleda 1562. godine, utopljen u moru. Franjo Bučar u „Povijesti hrvatske protestantske književnosti” spominje da je creski fratar fra Nikola Mojzes pregovarao s protestantima o Bibliji na hrvatskom jeziku i u tu je svrhu 1562. godine putovao u Ljubljanu. Čini se da Biblije nije imao, nego se radilo o Bibliji Bernardina Frankopana, koja se čuvala u Rabu u samostanu Male braće konventualaca, gdje su je fratri prepisivali, a među njima je bio i fra Nikola Mojzes iz Cresa. Na povratku iz Ljubljane fra Mojzes je umro. U knjigama vijeća creske općine zabilježeno je da se 7. siječnja 1559. fra Nikola Moyseo, franjevac konventualac, natjecao za učitelja gramatike u mjestu. Osobiti uspon creski samostan sv. Frane doživljava u vrijeme već spomenutoga vrhovnog poglavara Reda fra Bonaventure Soldatića, Crešanina. On je prethodno petnaest godina bio provincijal tada Ujedinjene provincije, koju su sačinjavali ostaci nekadašnje Padovanske provincije (Padova i Riva di Trento) i Dalmatinske provincije (Piran, Cres, Šibenik, Split i Vis). Kako je nakon ujedinjenja Italije venetski dio Ujedinjene provincije potpao pod Kraljevinu Italiju, a u tom dijelu Provincije počeli su se 1867. godine primjenjivati restriktivni zakoni prema redovnicima, zabranjivala se njihova djelatnost i zatvarali preostali samostani, središte života Ujedinjene provincije premješta se u Soldatićevo doba u Cres. Ovdje je već njegov prethodnik, provincijal fra Ljudevit Marangoni iz Padove, bio odijelio sjeverni dio creskog samostana posebnom klauzurom i tu smjestio središnje sjemenište za pitomce. Soldatić je sada u Cres premjestio i sjedište Ujedinjene provincije, zajedno s novicijatom. Providonosno je za magistra novaka postavio pobožnog i sposobnoga markijskog fratra fra Pacifika Rabuinia, koji je odgajao svoje pitomce tako velikim žarom i pedagoškim umijećem da se o tome pronio glas u cijelom Redu. Zbog toga je uprava Reda ustanovila u Cresu generalni novicijat za mnoge provincije Reda. Nakon diobe Ujedinjene provincije na izvorne sastavnice, Dalmatinsku i Padovansku provinciju (1. siječnja 1908.), u creskom je samostanu ostala rezidencija provincijala Dalmatinske provincije i sjemenište. Po svršetku Prvoga svjetskog rata otok Cres je pripao Italiji, a redovnici hrvatske i slovenske nacionalnosti protjerani su iz Cresa 4. ožujka 1919. i brodom prebačeni u Crikvenicu. Odatle su nakon skoro dvije godine boravka u jednoj vili slovenskog industrijalca i dobrotvora Jana Pollaka prešli na sjever, gdje su 1922. U Zagrebu otvorili samostan Svetog Duha. Sve do svršetka Drugoga svjetskog rata u Cresu je bilo sjemenište sa školom za obrazovanje budućih redovnika Padovanske provincije, da bi 1948. samostan sv. Frane u Cresu bio vraćen matičnoj Provinciji sv. Jeronima. U tom je samostanu od 1954. smješten novicijat, dugo vremena zajednički za hrvatske i slovenske novake, a od 1992. u novicijatu borave samo kandidati iz Hrvatske provincije sv. Jeronima.     Creski samostan sv. Frane u povijesti Reda franjevaca zaslužuje izuzetnu pažnju. Dok u prva dva stoljeća postojanja jedva da ima većih zapisa o fratrima, potkraj 15. stoljeća samostan sv. Frane doživljava meteorski uspon, koji traje sve do naših dana. Prvi provincijal matične Provincije sv. Jeronima iz Cresa bio je već spomenuti fra Antun Marcello de Petris, ne samo provincijal Dalmatinske provincije nego potom i Padovanske provincije sv. Antuna, da bi potom bio izabran za vrhovnog poglavara Reda franjevaca konventualaca krizne 1517. godine, kad je Franjevački red podijeljen u dvije posve samostalne obitelji, konventualsku i opservantsku. Bila je to samo najava blistave prisutnosti creskih fratara u pisanju povijesti Provincije i Reda. Dovoljno je spomenuti da je nakon Petrisa samostan iznjedrio još dvadesetak (!) provincijala Dalmatinskoj provinciji, nekoliko Padovanskoj provinciji, a cijelom Redu još tri ministra generala. Vjerojatno nema slučaja, ili je zaista izuzetno rijedak, da jedno razmjerno malo mjesto, kao što je otočki gradić Cres, sa svega nekoliko tisuća žitelja, daje Redu toliko odličnika. Od navedena četiri vrhovna poglavara, uz već spomenutoga Petrisa, istaknuo se osobito fra Bonaventura Soldatić, u drugoj polovici 19. stoljeća, umro u Rimu 1895., čovjek koji je pokrenuo obnovu i obilježio uspon Reda koji se nalazio gotovo na izumiranju. Ne treba omalovažiti ni značajnu ulogu još dvojice Crešana koji su vršili službu vrhovnih poglavara, makar zbog svojih talijanskih osjećaja, unatoč očitim hrvatskim korijenima, u nečijoj perspektivi možda pobuđuju određene rezerve. Radi se o fra Alfonsu Orlichu (kasnije je prezimenu dao talijansku formu: Orlini) i fra Vitalu Bommarcu (izvorno mu prezime glasi: Bolmarčić). Obojica su ostavila duboke korijene u novijoj povijesti Reda, a objektivni će promatrač prosuditi da se radi o zaista sposobnim ljudima i zauzetim poglavarima. Zato ne začuđuje da im je Hrvatska provincija sv. Jeronima, kojoj oni formalno i nisu pripadali, u klaustru samostana sv. Frane u Cresu postavila biste, zajedno s prvom dvojicom, na trajni spomen. Samostan sv. Frane u Cresu od kraja 15. stoljeća bilježi dakle mnogostruki uspon i dugo vremena predstavlja središnji samostan Dalmatinske provincije sv. Jeronima. Iz akata Provincije, a još više iz bogate ostavštine creskoga samostanskog arhiva, koji je dobro proučen i predstavljen javnosti, vidi se da je u tom samostanu bio smješten novicijat za odgoj podmlatka ne samo ovog samostana nego i za ostale samostane Rapske kustodije, kojoj je ovaj samostan pripadao sve do 19. stoljeća, kad je pripojen Istarskoj kustodiji, gdje je stoljećima vodeću ulogu imao piranski samostan sv. Frane (danas pripada Slovenskoj provinciji sv. Josipa). Iz zapisnika vijeća grada Cresa proizlazi da su creski franjevci poučavali domaću mladež u gramatici i slobodnim umijećima, a grad ih je za to nagrađivao. Fra Ivan Jakov Draža iz Cresa, jedan iz niza provincijala koje je dao samostan sv. Frane, predložio je na generalnom kapitulu u Rimu 1644. da se u creskom samostanu otvori i svojevrsna bolnica („valetudinarium”), što je i odobreno. Može se samo zamisliti što je u ono vrijeme značilo u malom otočkom mjestu imati mogućnost liječenja. U creskom samostan u bilo je, čini se, vrlo živo, čak ponekad i napeto. Dokumentiran je slučaj propovijedanja fra Balde Lupetine iz Cresa, koji je u protestantskom žaru propovijedao Korizmu u creskoj župnoj crkvi, i tom prigodom otvoreno iznio luteranske ideje i napao neke katoličke istine. U samostanu je došlo do pravog meteža, a jedan revni svjetovnjak, imenom Jakov iz Korčule, obavijestio je inkvizicijski sud, koji je ubrzo pozvao labinskog fratra na odgovornost. Na žalost, stvar je tragično završila: nakon trokratne osude i odbijanja da se odrekne krivovjerja, fra Baldo je u Veneciji osuđen na smrt, i tako je, izgleda 1562. godine, utopljen u moru. Franjo Bučar u „Povijesti hrvatske protestantske književnosti” spominje da je creski fratar fra Nikola Mojzes pregovarao s protestantima o Bibliji na hrvatskom jeziku i u tu je svrhu 1562. godine putovao u Ljubljanu. Čini se da Biblije nije imao, nego se radilo o Bibliji Bernardina Frankopana, koja se čuvala u Rabu u samostanu Male braće konventualaca, gdje su je fratri prepisivali, a među njima je bio i fra Nikola Mojzes iz Cresa. Na povratku iz Ljubljane fra Mojzes je umro. U knjigama vijeća creske općine zabilježeno je da se 7. siječnja 1559. fra Nikola Moyseo, franjevac konventualac, natjecao za učitelja gramatike u mjestu. Osobiti uspon creski samostan sv. Frane doživljava u vrijeme već spomenutoga vrhovnog poglavara Reda fra Bonaventure Soldatića, Crešanina. On je prethodno petnaest godina bio provincijal tada Ujedinjene provincije, koju su sačinjavali ostaci nekadašnje Padovanske provincije (Padova i Riva di Trento) i Dalmatinske provincije (Piran, Cres, Šibenik, Split i Vis). Kako je nakon ujedinjenja Italije venetski dio Ujedinjene provincije potpao pod Kraljevinu Italiju, a u tom dijelu Provincije počeli su se 1867. godine primjenjivati restriktivni zakoni prema redovnicima, zabranjivala se njihova djelatnost i zatvarali preostali samostani, središte života Ujedinjene provincije premješta se u Soldatićevo doba u Cres. Ovdje je već njegov prethodnik, provincijal fra Ljudevit Marangoni iz Padove, bio odijelio sjeverni dio creskog samostana posebnom klauzurom i tu smjestio središnje sjemenište za pitomce. Soldatić je sada u Cres premjestio i sjedište Ujedinjene provincije, zajedno s novicijatom. Providonosno je za magistra novaka postavio pobožnog i sposobnoga markijskog fratra fra Pacifika Rabuinia, koji je odgajao svoje pitomce tako velikim žarom i pedagoškim umijećem da se o tome pronio glas u cijelom Redu. Zbog toga je uprava Reda ustanovila u Cresu generalni novicijat za mnoge provincije Reda. Nakon diobe Ujedinjene provincije na izvorne sastavnice, Dalmatinsku i Padovansku provinciju (1. siječnja 1908.), u creskom je samostanu ostala rezidencija provincijala Dalmatinske provincije i sjemenište. Po svršetku Prvoga svjetskog rata otok Cres je pripao Italiji, a redovnici hrvatske i slovenske nacionalnosti protjerani su iz Cresa 4. ožujka 1919. i brodom prebačeni u Crikvenicu. Odatle su nakon skoro dvije godine boravka u jednoj vili slovenskog industrijalca i dobrotvora Jana Pollaka prešli na sjever, gdje su 1922. U Zagrebu otvorili samostan Svetog Duha. Sve do svršetka Drugoga svjetskog rata u Cresu je bilo sjemenište sa školom za obrazovanje budućih redovnika Padovanske provincije, da bi 1948. samostan sv. Frane u Cresu bio vraćen matičnoj Provinciji sv. Jeronima. U tom je samostanu od 1954. smješten novicijat, dugo vremena zajednički za hrvatske i slovenske novake, a od 1992. u novicijatu borave samo kandidati iz Hrvatske provincije sv. Jeronima. Prema pisanju creskog franjevca konventualca, fra Frane Dobrovića, na mjestu današnjeg samostana i crkve krajem 12. stoljeća nalazila se crkvica sv. Ivana Krstitelja, otprilike šest metara dugačka i četiri široka, a u blizini se nalazio napušteni samostan grčkih bazilijanaca. Ta skučena crkvica i ruševni samostan darovani su redovnicima sv. Franje Asiškog kad su ovi zakoračili na otok. Pozivajući se na raspravu od 25. veljače 1508., koju je provincijal Antun Marcello de Petris iz Cresa vodio o ukopu Crešana u crkvi i oko samostana pred sabranim svećenstvom i knezom i kad je izjavio da su osorski biskupi „pred 250 godina” dali isključivo pravo pokapanja crkvi i samostanu sv. Frane u Cresu, Dobrović zaključuje da samostan ima svoj početak oko sredine 13. stoljeća. Prema tom izračunu franjevci u Cresu žive i djeluju od oko 1258. godine. Samostan i crkva sv. Frane – pogled s vrtne strane Creski samostan sv. Frane u povijesti Reda franjevaca zaslužuje izuzetnu pažnju. Dok u prva dva stoljeća postojanja jedva da ima većih zapisa o fratrima, potkraj 15. stoljeća samostan sv. Frane doživljava meteorski uspon, koji traje sve do naših dana. Prvi provincijal matične Provincije sv. Jeronima iz Cresa bio je već spomenuti fra Antun Marcello de Petris, ne samo provincijal Dalmatinske provincije nego potom i Padovanske provincije sv. Antuna, da bi potom bio izabran za vrhovnog poglavara Reda franjevaca konventualaca krizne 1517. godine, kad je Franjevački red podijeljen u dvije posve samostalne obitelji, konventualsku i opservantsku. Bila je to samo najava blistave prisutnosti creskih fratara u pisanju povijesti Provincije i Reda. Dovoljno je spomenuti da je nakon Petrisa samostan iznjedrio još dvadesetak (!) provincijala Dalmatinskoj provinciji, nekoliko Padovanskoj provinciji, a cijelom Redu još tri ministra generala. Vjerojatno nema slučaja, ili je zaista izuzetno rijedak, da jedno razmjerno malo mjesto, kao što je otočki gradić Cres, sa svega nekoliko tisuća žitelja, daje Redu toliko odličnika. Od navedena četiri vrhovna poglavara, uz već spomenutoga Petrisa, istaknuo se osobito fra Bonaventura Soldatić, u drugoj polovici 19. stoljeća, umro u Rimu 1895., čovjek koji je pokrenuo obnovu i obilježio uspon Reda koji se nalazio gotovo na izumiranju. Ne treba omalovažiti ni značajnu ulogu još dvojice Crešana koji su vršili službu vrhovnih poglavara, makar zbog svojih talijanskih osjećaja, unatoč očitim hrvatskim korijenima, u nečijoj perspektivi možda pobuđuju određene rezerve. Radi se o fra Alfonsu Orlichu (kasnije je prezimenu dao talijansku formu: Orlini) i fra Vitalu Bommarcu (izvorno mu prezime glasi: Bolmarčić). Obojica su ostavila duboke korijene u novijoj povijesti Reda, a objektivni će promatrač prosuditi da se radi o zaista sposobnim ljudima i zauzetim poglavarima. Zato ne začuđuje da im je Hrvatska provincija sv. Jeronima, kojoj oni formalno i nisu pripadali, u klaustru samostana sv. Frane u Cresu postavila biste, zajedno s prvom dvojicom, na trajni spomen. Samostan sv. Frane u Cresu od kraja 15. stoljeća bilježi dakle mnogostruki uspon i dugo vremena predstavlja središnji samostan Dalmatinske provincije sv. Jeronima. Iz akata Provincije, a još više iz bogate ostavštine creskoga samostanskog arhiva, koji je dobro proučen i predstavljen javnosti, vidi se da je u tom samostanu bio smješten novicijat za odgoj podmlatka ne samo ovog samostana nego i za ostale samostane Rapske kustodije, kojoj je ovaj samostan pripadao sve do 19. stoljeća, kad je pripojen Istarskoj kustodiji, gdje je stoljećima vodeću ulogu imao piranski samostan sv. Frane (danas pripada Slovenskoj provinciji sv. Josipa). Iz zapisnika vijeća grada Cresa proizlazi da su creski franjevci poučavali domaću mladež u gramatici i slobodnim umijećima, a grad ih je za to nagrađivao. Fra Ivan Jakov Draža iz Cresa, jedan iz niza provincijala koje je dao samostan sv. Frane, predložio je na generalnom kapitulu u Rimu 1644. da se u creskom samostanu otvori i svojevrsna bolnica („valetudinarium”), što je i odobreno. Može se samo zamisliti što je u ono vrijeme značilo u malom otočkom mjestu imati mogućnost liječenja. U creskom samostan u bilo je, čini se, vrlo živo, čak ponekad i napeto. Dokumentiran je slučaj propovijedanja fra Balde Lupetine iz Cresa, koji je u protestantskom žaru propovijedao Korizmu u creskoj župnoj crkvi, i tom prigodom otvoreno iznio luteranske ideje i napao neke katoličke istine. U samostanu je došlo do pravog meteža, a jedan revni svjetovnjak, imenom Jakov iz Korčule, obavijestio je inkvizicijski sud, koji je ubrzo pozvao labinskog fratra na odgovornost. Na žalost, stvar je tragično završila: nakon trokratne osude i odbijanja da se odrekne krivovjerja, fra Baldo je u Veneciji osuđen na smrt, i tako je, izgleda 1562. godine, utopljen u moru. Franjo Bučar u „Povijesti hrvatske protestantske književnosti” spominje da je creski fratar fra Nikola Mojzes pregovarao s protestantima o Bibliji na hrvatskom jeziku i u tu je svrhu 1562. godine putovao u Ljubljanu. Čini se da Biblije nije imao, nego se radilo o Bibliji Bernardina Frankopana, koja se čuvala u Rabu u samostanu Male braće konventualaca, gdje su je fratri prepisivali, a među njima je bio i fra Nikola Mojzes iz Cresa. Na povratku iz Ljubljane fra Mojzes je umro. U knjigama vijeća creske općine zabilježeno je da se 7. siječnja 1559. fra Nikola Moyseo, franjevac konventualac, natjecao za učitelja gramatike u mjestu. Osobiti uspon creski samostan sv. Frane doživljava u vrijeme već spomenutoga vrhovnog poglavara Reda fra Bonaventure Soldatića, Crešanina. On je prethodno petnaest godina bio provincijal tada Ujedinjene provincije, koju su sačinjavali ostaci nekadašnje Padovanske provincije (Padova i Riva di Trento) i Dalmatinske provincije (Piran, Cres, Šibenik, Split i Vis). Kako je nakon ujedinjenja Italije venetski dio Ujedinjene provincije potpao pod Kraljevinu Italiju, a u tom dijelu Provincije počeli su se 1867. godine primjenjivati restriktivni zakoni prema redovnicima, zabranjivala se njihova djelatnost i zatvarali preostali samostani, središte života Ujedinjene provincije premješta se u Soldatićevo doba u Cres. Ovdje je već njegov prethodnik, provincijal fra Ljudevit Marangoni iz Padove, bio odijelio sjeverni dio creskog samostana posebnom klauzurom i tu smjestio središnje sjemenište za pitomce. Soldatić je sada u Cres premjestio i sjedište Ujedinjene provincije, zajedno s novicijatom. Providonosno je za magistra novaka postavio pobožnog i sposobnoga markijskog fratra fra Pacifika Rabuinia, koji je odgajao svoje pitomce tako velikim žarom i pedagoškim umijećem da se o tome pronio glas u cijelom Redu. Zbog toga je uprava Reda ustanovila u Cresu generalni novicijat za mnoge provincije Reda. Nakon diobe Ujedinjene provincije na izvorne sastavnice, Dalmatinsku i Padovansku provinciju (1. siječnja 1908.), u creskom je samostanu ostala rezidencija provincijala Dalmatinske provincije i sjemenište. Po svršetku Prvoga svjetskog rata otok Cres je pripao Italiji, a redovnici hrvatske i slovenske nacionalnosti protjerani su iz Cresa 4. ožujka 1919. i brodom prebačeni u Crikvenicu. Odatle su nakon skoro dvije godine boravka u jednoj vili slovenskog industrijalca i dobrotvora Jana Pollaka prešli na sjever, gdje su 1922. U Zagrebu otvorili samostan Svetog Duha. Sve do svršetka Drugoga svjetskog rata u Cresu je bilo sjemenište sa školom za obrazovanje budućih redovnika Padovanske provincije, da bi 1948. samostan sv. Frane u Cresu bio vraćen matičnoj Provinciji sv. Jeronima. U tom je samostanu od 1954. smješten novicijat, dugo vremena zajednički za hrvatske i slovenske novake, a od 1992. u novicijatu borave samo kandidati iz Hrvatske provincije sv. Jeronima. |
18.05.2021., utorak
Ledenice
|
Ljeto je, plaže pune,vrisak djece ,pjeni more, kamen gori.Ostaviti to sve za sobom i krenuti negdje gore visoko, među divlje konje,starom razrovanom cestom,punom smeća ,nažalost. Tamo nas čeka stara razvalina velikog grada. Njegov kamen gori, bole ga staračka leđa, trpi zaborav ljudi, samo ga zmije čuvaju da ne ostane totalno sam.Gleda on na more,još uvijek staračkim očima pazi ovaj kraj, kako je navikao od svojih početaka,jer protiv navika se ne može, Ispod njega groblje, groblje ljudi,ali i groblje uspomena i samo je ono razvalina. Nema tu više ukopa, sve je prepušteno modernom. Neki prolaznik ili namjernik svrne okom,poslika, a onda se ipak u modernom duhu vremena popne malo više, grad je grad,ali pogled je fantastičan. Povijest ljudskog uma ne pazi na suze tog starca. Poza i slika je sve ono što oni, ljudi od njega traže.Nitko od njih ne misli, da nije njegovog „djetinjstva“,njegovog mladenačkog borbenog žara i junaštva ,da istom danas ne bi bilo niti tog pogleda,a možda niti nas samih na ovom kraju. Trenutak užarenog sunca i bol. Selo je malo,modernizira se ,premda spava onim seoskim napuštenim snom,sa nekom crkvom, s obzirom na povijest ,dosta mladom, tek iz 1827 godine i posvećena je kao velika većina i ovdje opet zagovoru BDM. Župni je dvor iz 1826 za vrijeme župnika Đure Rukavine. Iznad sela, na oštru kamenu stoji ta ruševina ,ograđena još jedva vidljivim tvrdim zidima.Sam taj grad stajao je na uzvisini ,na najvišoj točki, radi pregleda svega ono što može prijetiti i branio ulaz u Vinodol,a nije bio sam. U sredini je bila jaka četverouglasta kula, a naokolo zid sa dvije polukružne kule na vanjskoj strani ,koje su ujedno bile uglovi gradskih utvrda. Ulaz u grad bio je od strane sela,a do njega se pružio jak bastion. Pretpostavlja se da je grad ovdje još od rimskog doba i na tim rimskim zidinama podignut. Onuda je svakako prolazila rimska cesta s Tarsatice k Senju i prema Dalmacije, pa je naravno da je tamo trebala biti kakva stacija. U to „hrvatsko“ vrijeme pripadao je taj kraj,ledenički, staroj hrvatskoj knežiji (comitatus) vinodolskoj, te je u njoj bila posebna općina. Godine 1225 dobiva knez krčki Gvido (Vid) od kralja Andrije II ovaj posjed, i tada već vjerojatno stoji ovaj grad,a u njemu Frankopani smještaju svog satnika. Kad su se u Senju 14 lipnja 1248 godine mirili Senjani s Dubrovčanima zbog nekih otimačina na moru, spominje se među nazočnima i Stjepan iz Ledenica. Pod kraj 13 stoljeća imale su Ledenice dva svećenika i satnika i to Ratka i popa Radoslava te satnika Dobroša. Ovu trojicu isto tako nalazimo i 1288 godine na zboru Vinodolaca u Vinodolu, gdje zastupaju svoju općinu kod stvaranja „Vinodolskog zakonika“. I tako stoljećima Frankopani rješavaju nesuglasice između općina,kao pravi vladari ovog područja. Možda je zanimljiv podatak, a radi se naravno o imenima i posjedima, da je knez Dujam Frankopan često boravio u Ledenicama i tako je ondje 17 5 1477 god.izdao pismo Đuri Riječaninu (Rezanin de Richa) kojim je potvrdio dar svoga brata Martina (posjed imanja Mrkoplja). Isto tako je knez Dujam u Ledenicama pobirao i carinu i nije štedio niti zagrebačke trgovce koji su onuda prolazili s robom prema Senju. Kako su zagrebački trgovci po svojim povlasticama bili oslobođeni od plaćanja „trgovine“ požale se oni kralju,našto kraljevski sud u Zagrebu 1481 godine zabrani knezu pobiranje carine. God 1530 ponovni pohod Turaka na Ledenice.Taj su put Turci poslali glasnika kaštelanu Pflegeru ,htjevši ga pridobiti za sebe,kako pucanjem ne bi odao njihov dolazak, kako bi što skrivenije i tajnije ušli u Vinodol,ali je on to odbio ,te javio Jakobu Reinachu,kapetanu u Preinu. No i kasnije borio se ovaj grad za slobodu.Za jakih turskih provala u Hrvatsku 1575-1582 snašla je Ledenice strašna nevolja.Iz Like provale Turci u jakim skupinama u Primorje te se 8.12.1577 godine našli pod Ledenicama.Bilo ih je oko 500.Popale mjesto i odvedu 20 žena i djece u ropstvo. Ubrzo se skupi narod te kamenjem potjera Turkei tako bude spriječena još veća šteta. 1612 godine navodi se da je grad bio ruševan,zbog slabog održavanja,odnosno nije bilo dovoljno novaca,a i političke prilike i svađe pogodovale su tome.Mlečani,Turci Uskoci vječna borba ovaj krajeva protiv stranaca, a nebriga Austrije pojačavala je cijelu situaciju. Kada je Lika oslobođena od Turaka i Uskoci napuštaju Ledenice počinje njihovo propadanje. U gradu je romanička crkvica Sv.Stjepana. Ne zna se datum izgradnje. Ledenice ,kao i svi ti naši gradovi ,kao pravi starci traže našu pažnju, malo njege u te stare kosti,pa kad ste gore,pomilujte ih.To starci vole.  Oznake: Novi Vinodolski, Kvarner, Hrvatska |
15.05.2021., subota
Novi Vinodolski
|
Krenuli smo rano ujutro iz Rijeke prema Fužinama,tamo ćemo I ručati,jer nam se natrag nekako I ne žuri,a krasan je zimski dan,koji već pomalo miriše na proljeće.Cesta je mirna,nema gužve niti puno auta,jer Hrvatska radi.Najradije biram radne dane za svoja putovanja,jer ona je I lakše slikati,a isto tako I prošetati u miru.Udahnuti zrak Gorskog kotare,koji miriše I na sol s mora. Toliko toga je vrijedno vidjeti u ovom kraju,ali se nekako prepuštam odmoru I trenutno me ne zanima niti povijest niti povijest umjetnosti,nego samo šetnja uz jezero,vožnja kočijom I opušteno uživati u prirodi.Tamo preko puta tog restorana –hotela Bitoraj na vratima neka glava.Odmah naravno automatski nekako počinje I moja znatiželja ipak.Od profi deformacije ipak ne mogu samo tako pobjeći,kad me goni ta znatiželja.No,ovaj puta ću to preskočiti I krenuti možda s time kad se vratim s mora kontinentu I krenem prema unutrašnjosti. Dan koliko je kraći još uvijek ipak I diktira vrijeme,a povratak ne može proći da ipak nešto I ne vidim.Ipak se nakon šetnje opet I ogladni.Gore po brdima I šumama ljudi beru šparoge valjda,pa je uz cestu parkirano I nekoliko automobila,a mi se žurimo prema Novom.Dugo nisam bio u tom Novom Vinodolskom,pa se eto nakon nekog vremena,uz sjećanje na ljeto I turizam,sjetim one Vinodolski dolče da si zdravo.Nekako su mi moja doma to stalno ponavljali,kao da su željeli da to dobro upamtim.Od mojih mladih dana,djetinjstva ću bolje reći,ipak se taj Novi promijenio.Naoružao se turizmom,kafićima,fast foodovima,hotelima,marinom I svime onime što bi moglo nekoga nagovoriti da ovdje okupa svoje tijelo,da potroši novac ili se samo zabavi. Cesta me je dovela I tu sam već pred kućom u kojoj je neko vrijeme boravio I August Šenoa 1874 godine.A zamalo do nje je I ostatak grada ,onog Frankopanskog kaštela iz 13 stoljeća.kula Kvadrac. Ovako nekako opisuje Kukuljević-Sakcinski Novi Vinodolski Za četvrt ure vožnje dodjoh sretno u Novi i odjedoh kod tadašnjega predstojnika crkve senjske, kanonika Agrikole Kargačina, koj me sa svojim otcem, starcem od . 83 godine, veoma prijazno primi, ali oba posljednji krat u svom životu, jer za malo godina zatim umroše oba. Prvi moj hod bijaše u crkvu sbornu, koja je u XIII. ili XIV. vieku sagradjena u romanskom slogu. Ima ti i broda, od kojih je srednji višji od drugih dvajuh. Od ovih dieli srednji šest obi ili lukova, počivajućih na konzolih ili glavicah od četverouglastih stupova. Iznad lukova ili arkada stoje sa svake strane tri podugačka odozgo obla poluprozora, a u pobočnih prozorih ima. isto toliko četverokutnih prozora, koji bijahu njegda, po svoj prilici, takodjer obli. Sveti-lišće dieli od sriednjega broda obli luk sa rebri, a prima svjetlost kroz tri obla prozora. Svod je tu okrugao poput kube, dočim je srednji brod ravnim štukom (Sturzboden) pokriven, pobočni pako brodovi svodjcni su na oblo. U sakristanu vode dvoja vrata, jedna iz svetilišća, druga iz desnoga broda crkve. Pročelje crkveno ima troja vrata, srednja velika na oblo svodjena, a uz bok dvoja četverokutna, valjda kasnije načinjena. Do srednjih vode visoke kame-nite stube. Crkva je posvećena sv. Filipu i Jakovu, te ima na glavnom oltaru liepu sliku otilr svetaca iz mletačke škole. Liep je umotvor takodjer oltarna slika sv. Ivana Nep. Pred velikim oltarom stoji grobna kamenita ploča sa izvajanim likom modruškoga biskupa Krstofora, koj g. 1493 pred Turci ovamo pobježe i za njekoliko godina umre. Njegov nećak, Feliks Plianko Dubrovča-nin, stavi mu na istoj ploči god. 1517. sliedeći napis; NTOHIORO EPISCOPO MODRVSIENSI FELIX PLIANCVS DE RAGUSIO PATRVO F. OB AMOREM PIENTISSIME POSVIT. MDXVII. Sa svake strane velikoga oltara stoje mramorne grobne ploče senjskih biskupa Kabalina i Ježića. Zatim s desna starinska biskupova stolica iz lipova drva umno rezana i grbom, kako kažu biskupa Krstofora, urešena. S vana na svetilišću urezana je godina I5XX, a glagolski (1520), kad je sveti-lišćc popravljeno. Na pročelju crkve diže se iznad srednjih vrata liepi zvonik u visini na dva poda. Ima tri obla tanka prozora, poduprt je sa strane pobočnimi zidovi, pokriven šiljastim krovom. U sakristani čuva se veoma ukusno u gotičkom slogu tankimi žicampločicami izradjena srebrna i dobro pozlaćena monstranca, donesena ovamo koncem XV. vieka iz Modruša po biskupu Krstoforu. Isto tako ima još od njegovih vremena moći sv. Uršule, dvic srebrne glave s moćmi njekih svetaca, srebrni krst s komadićem drveta od Isusova križa i stupalom sv. Jakova. Barem se tako od starine pripovieda, pa tko će u 19. vieku da posumnja o čistoj istini toga pripoviedanja! Osim sborne crkve ima Novi još tri stare crkvene sgrade u gotičkom slogu. Prva je kapela sv. Trojstva. Njezino pročelje naliči običnim našim primorskim crkvam, s malim probušenim zvonikom, u kojem zvonovi prosto vise, i s oblim prozorom u slici deteljina lista. Vrata ima šiljasta, a u jedinom brodu dva prozora, takodjer šiljasta. Apsis dieli od broda šiljasti luk, a svod je na oblo sveden, bez ikakovili rebara. Druga je zapuštena crkva u Novom razvaljenoga sada monastira pavlin-skoga. Njezino pročelje sa probušenim šiljastim zvonikom naliči kapeli sv.Trojstva, samo što su na ovoj crkvi četverouglasta vrata i odozgo tri četverouglasta prozora. Nad vratili stoji frankapanski grb. S nutra je crkva dosta prostrana, premda ima samo jedan brod. Svodjena je na krst, a rebra od svoda poči-vaju na osam polupilova, kojih glavice urešene su lišćem i figurami. U svetilišću vide se s obiju strana iznad velike oble uložnice dva sliepa šiljasta prozora, koje dieli zidni polustup, urešen na šiljku lavskom glavom. U brodu ima šest četverokuta ili prozora, koji su valjda, kao i oni na pročelju, zajedno s vratami, prilikom popravljanja, mjesto šiljastih načinjeni, budući da neod-govaraju ni vremenu gradjenja (XV. viek), ni slogu crkve. Čitava crkva zajedno s kapelom, koja je s južne strane prizidana, bijaše njegda urešena slikarijom na ljepu, ali se sada vide samo tragovi. Sa sjeverne strane crkve pružao se njegda veliki samostan pavlinski. Usred njegovih porušenih zidova stoji sada novljansko groblje. Medju novijimi zapamtio sam grob otca Mažu-ranića, koj umre 1844. u 72. godini. Treća gotička crkvica SS. Fabijana i Sevastijana sagradjena je godine 1511, kako njezin glagolski napis svjedoči. Budući da bijaše zatvorena, nemogoh ju razgledati. Rečeni glagolski napis glasi ovako: ˝Va ime božje amen. Ljet gospodnjih č. f, a. i (1511.) va vrjeme presvetoga oca i gospodina, gospodina Julja pape b. (II.) ljeto nega z. (S). I biše tada naš gospodin vzveličeni knez Brnadin, i biše tada plovan gospodin Andrij. Tada bi učinena ova crkv s. Fabjana i Šestjan (Šebastjana). Znamenit je u Novom stari polurazoreni grad frankapanski, jer je on upravo zametak čitavomu mjestu, kojemu ime poda. Bijaše sagradjen na četiri ugla u dva poda. Na iztočnom kutu nalazilo se branišće sa visokom četverouglastom kulom. Odtuda prolazilo se na poveći okrugli prostor, gdje bijaše drugo veće branišće, ogradjeno debelim zidom s puškaricami. Zapadna i sjeverna strana grada, gdje stojaše njegda kapela, od koje se vidi još jedan gotički prozor, porušena je skoro sasvim. Južna i iztočna strana grada saču-vana je još i priredjena za stanove i pisarne ureda tridesetnice i obćine. Tu je takodjer obćinska učiona. Prije bijahu manje skaline sa zapadne strane, a velike sa juga, koje vodjahu u velike dvorane. Sada stoje male skaline s iztočne strane. U sredini grada bijaše prostrano dvorišće. S nutra imao je grad sa sjevera i iztoka četverouglaste visoke tornjeve, od kojih je iztočni jošte sačuvan i gustim, bujnim bršljanom obrašćen. U taj toranj zatvarahu njegda prestupnike i sužnje. Na iztočno-južnom uglu, kod glavnoga ulaza, stoji visoki okruglu toranj, od zdola širji, od zgora užji, dobro sačuvan. Okolo grada bijaše brana ili platno, utvrdjeno na sve četiri strane malimi okruglimi tornjići. Prema jugu bijaše izlazak na more.    Oznake: Novi Vinodolski, Hrvatska |
Lič
|
Poneki se puta zaista nađem totalno odvojen od svijeta I sve mi izgleda kao scenografija filma,a kostime daje ono što vidim pred sobom,crkvicu,zavjetnu, I brda. Ostalo je nešto snijega ,ali proljeće navaljuje svom snagom,premda je šuma još gola I nije se zavila u zelenilo. Još samo kratko I onda će prolistati,ali mene onda neće biti tu, pa hvatam I zrak I sliku,a onda možda jednom vratim se opet u neko drugo vrijeme. Sad sam tu. Uska cesta dovela me,no,ovaj put nije sama, nego sam je tražio namjerno,kao ,ali ,da me nešto vuklo. Prazno je ,nema ljudi ,samo ova mala građevina čeka ljude. Malo je to mjesto,selo u polju koju čuvaju planine,a griju je I maze suze onih koji su došli Majci Božjoj po utjehu,nadu ili pomoć u teškim vremenima. Potok što teče LIčanka daje život,ali I čar. Selo stoji na 126 nm I tu je ta mala skladna kapelica BDM . Nedaleko na brdu postojao je I grad I papiri kažu tako da je sagrađen 1605 godine,no nema ga više. Župa u selu utemeljena je 1807 godine,dok je tu od konca 18 stoljeća bila kapelanija ,koja je pripadala pod župu Hreljin. Prvi kapelan spominje se Mato Miloš rodom iz Hreljina. Narod se I ovdje ponosi, pričom I legendama o gospodarima Zrinskim ,pa I o turskim provalama I nekadašnjim slavnim bitkama protiv istih. Stoji priča staraca, neki Tomljanović ,da su Ličani došli iz Hercegovine kao “Vlasi”,otkud su pobjegli pred Turcima,koji su ganjali katolike,no to svakako treba uzeti sa rezervom. Nekako samo pisma I dokumenti govore o tim davnim vremenima,jer je ipak sve progutalo I vrijeme I ljudska ruka,pa ni one stare curie Zrinskih ovdje više nema,barem fizički. Lič je svakako bio naseljen u 15 stoljeću,a pripadao je županiji zagrebačkoj.Tu postoji još I selo Maševo koje je 1477 godine knez Martin Frankopan darovao Mikulici,sinu Mamjana,Momjana iz Drozgometa.Mjeseca svibnja,kažu knjige arhiva,1603 godine, došla su dva vlaška kneza iz Turske karlovačkom general Vidu Kiselu I zatražili da se žele preseliti s obiteljima iz Turske. General Kisel bio je sklon toj molbi,pa je preporučio Nadvojvodi Ferdinandu da bi se ovi Uskoci mogli naseliti u LIč.Ti doseljenici mogli bi biti čvrst zid obrane. Za ove doseljenike počeo se zanimati Julio Čikulin ,gubernator primorskih imanja kneževa Zrinskih, da ih naseli u pusti Lič,a oni bi štitili Vinodol. Dopuštenjem Nikole Zrinskog tako I bi. O samoj kapeli postoji legenda 1733 godine krenulo se u obnovu neke starije kapele sv. Ivana Krstitelja, no kako su je oni podizali tako se preko noći kapela stalno urušavala I nikako je podignuti. No, desi se čudo usred vrućeg ljeta, baš kako I legende trebaju biti, ili je to istina te padne 5 koloviza strašan snijeg ,te je sva kapelica bila zaogrnuta bijelim plaštom snježnim. U kapelici seljane je očekivalo čudo, ukazala se Majka Božja, I upravo njoj odlučiše oni preimenovati ovu kapelu te je posvetiti zagovoru Majke Božje Snježne.   Oznake: Li, Novi Vinodolski, Bribir, Hrvatska |
23.04.2021., petak
Turopolje Lukavec
|
Imam toliko podataka u glavi,da ih poneki put pošteno i sam sebi zbrkam,jer s godinama sam se malo i pogubio,a i uslijed posla i neke druge ,nažalost ili na sreću stručne literature,nemam vremena za studij.Kad trebam napisati kakav tekst,razlistam se na sve strane,da malo obnovim gradivo,podsjetim se koječega ili čega,da ne izvalim kakvu glupost do kraja.Mada i glupost ima svoje dobre strane,izazove diskusiju i raspravu što i nije loše.Svaki povjesničar ili povjesničar umjetnosti ima neke svoje postavke ili svoje teorije,koje se naravno moraju odmah pobiti,jer je to kolegijalno, a i vodi tome da se male sive stanice razbežiju na sve strane.Ja strašno volim raditi sa mladim kolegama,koji su još friški i nadobudni,ne psuju ko ja na sve i svašta i na sve strane,a imaju i želju možda nešto naučiti iz čisto životne prakse,poglavito ako voliju piti.A ja si volim popiti.Naravno,da ne bi odmah bilo joj,kad voziš ne pij.I ne, ovo nije tekst o mom moto crosu po cestama,za koji sam neki dan bio zamoljen da uplatim odmah 250 kn ,a kasnije 500 zbog izvjesnog prekoračenja,kojeg sam odmah na licu mjesta skrušeno priznao uz naslonjenu desnicu u pravcu srca i mea kulpa,mea klupa,dok me policijac čudom gledao,ovi muslići su strašno pretvorni kad se kunu u našeg Boga.Možda se onako jadan ipak s prstom prekriženim iza leđa nadao,da ću u vapaju očaja zbog uhvaćene prekoračene brzine ipak smilovati se i njemu i kolegi i naprosto uzviknuti Allahu Akbar,ali sam ostao čvrst i postojan i nisam se dao pokolebati.Valjda je to ta moja turopoljska krv.A možda i švapska,kak je govorila moja pokojna baka,da nisam niš na njih prave Hrvate dobil,nego samo na Švabe,premda je Švapska dosta udaljena od rodne domovine mojeg pokojnog dede, Austrijanca.E da,vraga,ali sam na tog istog dedu dobil i tu slobodno plemenitu krv,pa se nedam tako lako niti olujama ,a kamoli policiji na cesti. Nekako je normalno zapravo,da ono kaj ti je blizu ili ne vidiš ili ti je pod normalno pa se poneki put i ne obazreš,kao na primer,zgrada Hnk je tu i to je to i stajala bu tu još dugo i onda lepo prolaziš pored nje i to ti je pod normalno,da nemaš niti jedne slike o njoj.Tako da ja ustvari i premda sam počeo sa Zagrebom,danas imam ili jako malo ili nemam slika Zagreba.Nekako sam prije par godina doživio svoj najveći šok,kad me je lik pred palačom umjetnosti pitao kad ide vlak,našto sam mu ja odgovorio da mora na glavni željeznički kolodvor po odgovor,na što je on meni sav zapanjen rekao,pa šta nije to ta zgrada?!Nadometnuo mi je da mu je jedan purger,jer je pretpostavljao da ja ovako sexy tamnoput to nikako ne mogu biti,pokazao da je to željeznički kolodvor.Nakon kratkog izmjenjivanja riječi i već moga poluglasnog osmijeha koji je lagano prelazio u histeriju,uputio sam ga nekako na pravu adresu,premda se on nekoliko puta okrenuo leđima prema meni,pitajući se da li ja imam pojma di je to željeznički kolodvor i da ga možda ne želim zeznuti. Ja se ne bum tu sel na vlak ili na šnelcug do Gorice,pa odande lagano drndajući kočijom ili kolima punim sijena do Turopolja,nego lepo se sednem u auto ubacim u 6 i za kojih 20 minuta već sam doma u plemenitoj općini,na samim vratima obrane Zagreba. Osim puno doživljaja Turopoljaca sa raznoraznim obiteljima kroz stoljeća,većinom dosta loših,od kojih su im skoro svi branili ili uništavali njihovo visokorođenje,pa i osporavali od kralja datih povlastica plemstva,ne samo pojedincima ,nego celom tom kraju,ipak su se nekako obranili i donijeli nam u naslijeđe što bogatu tradicijsku gradnju drvenih crkvica,navek su si bili na per Tu s Bogom,od hrastovih bogatih šuma,do lijepih žena ili djevojaka koje su plesale obučene samo u grane i lišće istog hrasta,a posebice na dan Sv.Jurja,zaštitnika plemenitašije,uz vatru i pjevanje :Lepi Juro kres nalaže“,dok su se momci sve redom vrli Turopoljci „šminkali“ ,koji će više i bolje preskočiti kres,kako bi se naravski i više dopal curama,te kako bi jedan od njih dobio titulu najboljeg ševca Općine. Prvi je statut turopoljski potvrdio kralj Ladislav III. (IV.) god. 1279., a taj je dao ovim plemićima pravo, da sebi slobodno biraju svoga župana (comes) i ostalo činovništvo (officiales) na zboru čitave općine (congregatio generalis), i to svake godine. Na ovim zborovima Turopoljci su raspravljali o svojim lokalnim potrebama i branili svoj posjed i svoj iznimni pravni položaj. Sam župan turopoljski bijaše inače podređen zagrebačkomu županu, ali je u kaznenim stvarima sa svojim prisjednicima bio u općini neograničeni sudac. Pored toga zastupao ’je općinu pred kraljem, hercegom, banom i svim sudbenim oblastima u Slavoniji. Kao plemići, Turopoljci služili su i u vojsci pod banskom zastavom, no ipak tako, da su sačinjavali zasebnu četu pod svojim zapovjednikom (captaneus). Na ovaj svoj autonomni položaj pazili su Turopoljci veoma surevljivo. Redovito bi dali svoje pravice potvrđivati od kraljeva i banova. Međutim 1422. provale u Turopolje prvi puta Turci. Odsada dalje, morali su se Turopoljci brinuti i za svoju obranu, pa tako podigoše 1479. grad Lukavec i smjestiše u njemu kaštelana da ga čuva. Ali podjedno oni zamoliše i medvedgradskoga vlastelina za pomoć, a taj im posije 12 strijelaca, koji sada uzmu Lukavec u posjed za svoga gospodara, odnosno za kralja kao kraljevski grad (castrum regium). Iz toga rodi se mnogogodišnja parnica, za koje pretrpješe Turopoljci mnoge nepravde i svakojaka zla. Konačno im je vraćen 1553. grad Lukavec. Tako su opet postali slobodni starajući se oko unapredjenia svoje općine. No,nije samo to donijeli su nam i stari slavni grad Lukavec,na kojem se ponosno diči i grb Općine. Od svih tih „kijameta“ i zala što su ih Turopoljci predrli preko svojih leđa postoji i priča,zasnovana povijesno naravno i o obitelji Tuz od Laka,vlasnika Medvedgrada,od kojih su tražili pomoć u obrani od Turaka ,a oko godine 1477,ne nadajući se da će stari lukavac doživjeti većeg lukavca od sebe.Posla Tuz ,naravno uz plaću općine,svoju posadu,da pomogne pri obrani,ali se i poslije obranjenog grada i kad je opasnost prošla, više nije dao odande,nego dapače,istjera domaće iz grada i zaposjedne ga. Pribroji Tuz i ovaj stari grad Medvedgradskoj gospoštiji,kao i Rakovac,te za njega i dobije odobrenje od samog kralja Matije Korvina.No,kako bi mi rekli tu doma ,svaka rit dojde na šekret,pa je zbog mnoštva nedjela i zala ,što ih je učinio,kao na primjer kalničkom plemiću svećeniku Benku,kojemu je dao izvaditi oči,a i zbog nasilja i silovanja koje je činio turopoljcima,biva osuđen na smrt i na gubitak imanja.Ali kako to nije ništa novo za nas ,i kako se stalno ipak povijest ponavlja,bježi u Mletke.Kralj Matija sve gradove pa i taj naš dragulj turopoljski daruje Ivanu Korvinu,sinu svome.No naravno tu priča ne prestaje samo tako,jer su i dalje sinovi Tuza,koji su ostali u Hrvatskoj nikako nisu htjeli odreći prava na gradove,ali ih nikad više nisu dobili natrag.Postoji priča o dolasku ili posjetu Ivanu Tuzu u Veneciju,kojemu je njegov brat inače biskup zagrebački,poslao svog izaslanika ,kojega je Tuz priupitao kako žive sada ti jadni Turopoljci,ipak mu je proradila savjest,našto mu je ovaj odgovorio,upravo onako kako ih je Vaše gospodstvo i ostavilo.Nato je odvratio Tuz ..“ Ja neću izbjeći vječno prokletstvo radi tlačenja onih plemića,od kako sam ih tlačio“..... Ivan Tuz umire u Veneciji,u Mlecima sa teškom slikom vječnog prokletstva.... Moramo ovdje napomenuti kako su Turopoljci i slavna općina imali problema i sa Nikolom Zrinski koji na prevaru dobi grad Lukavec. Idemo kraju polako,no još prije bih se vratio samo malo unatrag,na djevojke Dodole,Jurjašice u Turopolju. Tako treba spomenuti dodole u balkanskim zemljama. Kad zategne suša, svuče se jedna djevojka do gola, uveze i obloži različnom travom i cviećem i pode s drugaricama kroz selo, gdje je suseljani polijevaju vodom. Istom krugu predočaba pripadaju i mnoga ljubavna čaranja, kao i čarolije, kojima utječu na plodnost i porođaje. Naše Turopolje omatale su grane pune lišća oko sebe,a tu vrijeme svetkovine svetog Jurja 23.04.pali se kresovi,jedan veliki glavni,a mnogo malih po dvorištima.Djevojke su obilazile kuće,a domaćice darivale čime su imale.Isto tako grančice su domačice zaticale za gradu kuće,kako bi ih te granćice spasile ili čuvale od groma,pa bi prigodom kakva nevremena koje se nagoviještalo,spaljivale u pećima.Isto tako bi te grančice zatakle i u vrtu,kako bi godina bila plodna.Orilo se Turopoljem našim i pjesmica koja bi se pjevala oko kresa Tko nije na kresu,na leto je v lesu Nama je ostao naš Lukavec poslije sijaset peripetija,sada još i ljepši i obnovljen,a njegovi zidi ipak pamte strašne gospodare,ali i one dobre,naše dobre plemenite Turopoljce.......    Oznake: turopolje, turopoljke, Hrvatska |
20.04.2021., utorak
Barnagor
|
Ja ljubim prirodu,cvijeće ,drveće,šume,no isto tako nakon ugodne šetnje kroz tišinu krošanja volim otići u trgovački centar.Svi ti trgovački centri su puni danonoćno,narod to voli,ali isto tako voli biti i u šumi.Najbolje bi bilo kad bi se trgovački centri gradili u šumi,tako da se ne naruši priroda,pa bi tako spojili sve za samo 1 kunu.A tu kunu neki imaju,a neki malo manje.Pa je kuna potrebna, da se izađe iz šume,barem za gorivo ,a ako nemaš svoj auto,onda barem za neko drugo prevozno sredstvo. Priroda nam odvajkada daje hranu,ogrijev,mir ,potoke,ali je isto tako opasna sa svojim divljim životinjama i otrovnim biljem.E,sa otrovnim biljem može se čovjek i otrovati,pa stoga treba biti jako oprezan,jer samo i sebi i drugima napraviš problem. Problema je bilo oduvijek za ljudski rod,od egzistencije ,preko hrane,strašnih ratova koji su harali svijetom,krivaca i nevinih,velikih ratnika i onih malo manjih ratnika.Mali ratnici dizali su na ruke one velike,jer su bili mali,a ovi na rukama su onda bili veliki.To je tako i drugačije ne bi imalo smisla u prostranstvima ljudske svijesti.E sad,i svijest može biti podsvijest,pa se onda dešava to da podsvijesno zaboravimo svijest i u rukama osim junaka iz šume držimo i gljivu,a kad smo u prirodi,onda tu gljivu moramo dobro poznavati kako se ne bi otrovali.U svim tim izlaganjima najgore od svega je to da zaboravimo postanak i opstanak vrste,jer se ona lako uništi,i vrlo se lako izmijeni slika teritorija na kojem pojedine endemske vrste nastaju,pa one nestaju,a dolaze druge,pretežno korov ,a korov je lažan i preuzme ulogu biljke. Kiša pada,trava raste,ja lutam prirodom,onom podravskom.Crkve,kuće,dvorišta puna lijepog cvijeća.Hrvatska i vredne ruke hrvatskih žena.Podravke su vrijedne i skrbne žene,njihova dvorišta dišu,kuće su čiste kao i one same. Nekako mi pobegne osmijeh sa strane i samo se setim : Bok,ljudii!!!Tetec,presvetli,Dudek i Regica!Svi oni u svojem koloritu rijeke Drave.No,osim njih dala je ta Podravina i jednog dečka,koji se toliko trsio i trudio,da je od malog čovjeka,stasao kao veliki i od običnog desetnika radi svojih vojnih zasluga u bici kod Solferina postao vitez austrijske vojske.A svaki vitez mora imati i svoj zamak kako bi se odmorio od ratovanja. Vitez Petar von Trezić,rođen je Ćepelovcu,malom selu Podravine,koja je od pamtivijeka rađala graničare za ovu našu povijest.Bio je desetnik jednog lovačkog puka s kojim je razorio jedno neprijateljsko gnijezdo iz kojeg se pucalo na austrijsku vojsku.Zbog tog čina dobio je prenosivo plemstvo.Vrativši se doma,gradi sebi dvor,kakav i dolikuje jednom plemiću i to u svom rodnom selu.Ima se ,može se!! Sam taj dvor Barnagor sagrađen je između 1862-1867 godine u krasnom okolišu,malo iznad glavne seoske ceste i mogu slobodno reći svojom jednostavnošću dominira ovim krajem.Pred sam kraj tog 19 stoljeća u svojoj L osnovi sa unutarnjim dvorištem,ovaj stambeni kompleks krasi i ukrasna obrambena kula u stilu herojskog romantizma,a sve po zamisli tog našeg Petra.Razni stilovi koji se ovdje isprepleću daju šarm ovoj građevini.Od običnih podravskih motiva i načina gradnje preko neoklasicizma i u unutrašnjosti Altdeutsch namještaja. Napuštam to dvorište.Zadnji pogled na prirodu i vraćam se u stvarnost.Još jedan mah dvoru,slavnoj povijesti jednog dečka koji je odsanjao svoj i san i natrag prema Zagrebu.....Pokraj vode Drave ravna Podravina,lepa vodo hladna nama domovina.......Bok,ljudiii!!!!     |
Dubrava - Vrbovec
|
Ajmo to rešiti kak se spada pa se selim dalje u priči,no prije oproštaja s ovim krajem,a cesta nas i mrak već vode Zagrebu,stanemo mi tako i u Dubravi.Selo nadomak Vrbovca.Još je ono ostalo malo ostataka gotike i ovdje,premda i jako loše barokizirana, ta stara crkva nekako se samoj sebi urušila u prvoj ideji velebnosti i premda je krasi zvonik koji se vinuo daleko i visoko u nebo. Svećenik Međimurac nije baš bio oduševljen idejom da otvori,ali ju je otvorio.Lepa reč otvara sva vrata.Sama unutrašnjost toliko je loše napravljena i popravljena,ono sitno nekog barok inventara,pa i kasnijih razdoblja upropastilo je sve nade te crkve da bi ikad mogla zasjati nekim većim sjajem. Samo to naselje Dubrava spominje se već u 11 stoljeću,a pripadala je naravno zagrebačkoj biskupiji.Sam posjed kao i selo poklanja kralj Ladislav zagrebačkom biskupu.Sam taj podatak navodi nas da je mesto bilo značajno u ranom srednjem vijeku,vjerojatno i sa kakvom utvrdom,a isto tako i da je tu bila i važna utvrđena župa.Postojanje se ipak datira nešto kasnije u 13 stoljeću točnije 1269 godini,no i ona je teško stradala u turskim okršajima.Od vjerojatno snažne fortifikacije danas nema niti traga,no pozvat ćemo se ipak na Gjuru Szabo...: Mjesto je okruživao zid s 9 polukula,pred kojima je bila oveća graba,a u jednom je kutu bio grad u obliku četvorine s četiri ugaone kule.....Crkva je stajala pred gradom. Tu se desio i slavni hrvatski sabor 1527 godine gdje su pristaše Ivana Zapolje njega proglasili hrvatskim kraljem.Dakle je Dubrava bila značajno mjesto u prošlosti Hrvatske iz prijelomne borbe Habsburga za vlast. Mrak pada kasno je popodne,još malo pa smo na brzoj cesti za Zagreb.....doviđenja....     |
19.04.2021., ponedjeljak
Franjica Daubachy Doljska
|
Kroz cijelu povijest Hrvatske javljaju se žene koje su ostavile traga,premda se o njima malo zna.Dale su isto tako veliki doprinos kulturi,umjetnosti,no u to doba morale su svakako biti vrlo skromne i samozatajne,jer se nije pristojilo dami iz visokog društva,plemstva,javno predstavljati,pa su tako ubrzo njihovi talenti padali u zaborav. Od Katarine Patačić do Verice Nikolić,te su dame ,premda potisnute na marginu društva,često izrugivane ili omalovažavane,svejedno vrijedno se školovale i čekale dan ,kada će ipak netko priznati njihov rad.U tmurnim danima,punim svijeća,teškog života,između rata i pobuna one su duboko zatvorene u sebe stvarale, možemo slobodno reći, remekdjela hrvatske umjetnosti i kulture,pa osim da su se bavile onim ženskim pitanjima,garderobe i frizure,one su potajno u svojim salonima ili sobama činile djela,koja se tek ustvari danas prepoznaju. Jedna od njih rođena je u Zagrebu,kći liječnika,a obitelji koja je ovamo došla iz Njemačke,udana u obitelj Brlić,Francisca Fanny Daubach Doljska- posjed predikata negdje oko Save,bila je vrsna slikarica.Učila je zanat ,ako tako možemo reći,kod raznih vrsnih umjetnika,a jedan od njenih učitelja bio je glasoviti slikar starog Zagreba Ivan Zasche.Većina njenih radova nastala je između 1850 i 1863 godine.Utjecaj obitelji,Brlić-Mažuranić,bio je jak,a isto tako i umjetnički krugovi u kojima se kretala,te svakako potpora obitelji iz koje nam dolazi i Ivana Brlić,a ujedno isto tako i jedan ban.Tako da slobodno možemo reći da je Fanny ili Franjica ušla u pravo društvo,koje je prepoznalo njen rad.Slikala je portrete i pejzaže,te je njen opus šarolik:gradovi Lobor ,Belec,Milengrad,ali isto tako i starigrad Sisak.U svojim slikama,najviše akvarelima,daje onaj nježni,produhovljeni sjaj vremena i prirode.Vrlo nježna u izričaju.Njenu sliku Zagreba sa sjeverne strane,možemo nazvati prvom ikada prikazanom slikom-vedutom grada s te strane,te je nalazimo u litografiji 1859 godine J Huehna.Iako je bila amater ustvari,njeni radovi su odraz likovnog stvaralaštva 19 stoljeća Hrvatske.Umire u Slavonskom Brodu 1833 godine.  |
18.04.2021., nedjelja
Dragutin pl.Domjanić Donjozelinski
|
Ko dete sam bil fest živahan,ne bumo rekli zločest,nego onako živo dete,jako znatiželjno i svugde me je bilo,što me ne pušta niti do danas.Sva sila rođaka koje sam kao dijete znao,poznavao i danas ih se sjećam,a poglavito one s bakine strane kojih je bilo mnogo i koje smo redovno obilazili ,jer je pokojna baka imala veliki broj rođaka svih vrsta,vrtila su glavom,muškarci strogo politični,ostarjeli s prstom uperenim,a dame složenih ruku u krilo,na koga se je to dete vrglo da je tak živo.Moja je baka odgovarala naravno sva crvena u licu,jer se mali nije nikak smirival,nego je stalno :teta, a kaj vam je ovo,a teta kaj vam je ono,uredno odgovarala verojatno na ove Austrijance,jer na moju nije. Kako sam ipak više rasao sa bakom i dedom,onda sam od njih pokupio stotinu „starih“ priča starog Zagreba i okolice,što osobnih,što povijesnih i to me prati do danas.Mnoge od njih zaboravljam,blijede mi i sjećanja i lica,ali nekako mi uvijek sve to skupa dođe ,vrati se natrag,baš onda kad to ne trebam.Najčešće na Mirogoju.Pa imam običaje svih vrsta od paljenja cigarete kod pokojne tete Barče,pa do naklona glave,a ima tu i red smijeha,red plača,i naravno kako je red u obitelji i red svađe.Premda sam rođen u socijalizmu i dosta kasnije od cijele priče,ipak sam uredno kao dete pozdravljao sa Ljubim ruke,jer se to naprosto moralo starijoj gospodi i damama,koji su još uvijek živjeli u onom finom,malom gradu Zagrebu,po nekim ustaljenim konvencijama i kurtoazijama davno nestalih imanja i dobro odgojenih salona u kojem je prosta reč bila eventualno daj se geni i odi spat.To je ono što me muči iz dana u dan i to je ono što je tako nestalo u ovom novom vremenu nove „elite“ nadrogiranih poza.Nestao je grad kojeg sam volio.Taj grad izgubio je onaj dobri duh i taj je grad kao i ja zaprepašten navalom onih koji njegovu povijest i njegove ljude ne vole niti će ih ikada prihvatiti kao dio jednog otmjenog vremena,promijenivši njegovu finoću u zastrašujući tijek rurala.Ne idem često u centar,jer nemam po što ići,ali poneki put kad se sretnem u oči s gradom koji se promijenio,na tren doživim Zagreb,ali se okrenem i vratim doma. Za taj odgoj i za ta sjećanja danas mogu samo reći : Za svaku dobru reč kaj reći si mi znala Za svaki pogled tvoj FALA! 12.09. rođeni su i Karlo i moja baka (rođena Domjanić) i to je poveznica između rođaka,kao da je nešto bilo predodređeno za neki i moj put,jer je moja baka sjajno crtala,samo to nije smela,jer se nije dolikovalo jednoj dami crtati javno.Radila je to skrivečki onako za sebe ili za mog brata,kad je trebalo za školu.Mene je po toj liniji život odvlekel na stranu neke povijesti ili neke umjetnosti,premda su ostatak obitelji vrtili glavom,dete buš gladan.Moram pri tome napomenuti da druga baka ,sjajno je baratala puškom,što meni ne ide,ali je voljela pse,pogotovo šarplanince,pa mi je možda to ostalo i od te turske strane,jer je moja baka,s tatine strane bila Anadolka. Dragutina Milivoja nisam nikada upoznao jer je umro 1933 godine,ali sam slušao priče o njemu,a poglavito se u mojoj kući za imendana i rođendana izvodila Fala kao obavezan dodatak kućnoj fiesti i u toj pjesmi kao da su svi najednom bili preneseni iz Zagreba u onaj pitomi prigorski kraj Donje Zeline,gdje i danas leži dvorac Domjanića.Tiho i onako sa sjetom pjevala se ta pjesma u svim prigodama,pa i kao jedina želja moje bake da joj se to otpjeva na sprovodu.Kraj jedne epohe i puno suza. Dosta strog,pragmatičan,a ipak romantik Dragutin pl.Domjanić Donjozelinski rođen je u Krču pored Adamovca 1875 godine.Po nekim pričama obitelj ga nije priznavala u prvo vrijeme,pa je živio u nekoj staroj trošnoj drvenoj kuriji,čak sa glasima ili tračevima da nije pravi Domjanić,da bi ipak nekako se to sve smirilo i da se on ipak našao u okruženju kojeg je rodom i zaslužio.Obitelj je posjedovala imanja u Varaždinskoj ,Koprivničkoj Zagrebačkoj županiji i samom gradu Zagrebu,te je stoga mladi Dragec pohađao visoki plemićki konvikt.Nakon diplome obavljao je niz časti kao sudac Banskog stola,kao istražni sudac,viječnik u gradu,ali je u duši ostao vječni pjesnik i pisao je i za vreme školovanja.Njegova prva pjesma objavljena je 1892 godine „Ljubav k Domovini“ ,ali pod pseudonimom Milivoj Seljan. Toliko toga se još može napisati o velikanu kajkavske reči,ali za to bi trebalo jako puno vremena,a ja samo želim kratko se osvrnuti na male epizode čovjeka,koji je mogu slobodno reči proslavio svojim pjesmama dragi naš kaj i čija pjesma nas vodi ukrug po jednom i trgovačkom centru,a predstavlja dušu jednog već pomalo zaboravljenog dijalekta,poglavito u glavnom gradu,čiji se poneki stanovnici sa tugom sjećaju svojeg rodnog jezika Vre tičeki spiju A šume mučiju, Naj moja popevka zvoni Po dolu i gaju, Po dragomu kraju, Od kojeg mi lepšega ni. Tu brat mi je vsaki, Tu doma sem taki, Pogodit bi mogel i speć, Poznati su puti, Tu vsigde je čuti, Ljubljenu domaću mi reč. I srce mi greje I z menom se smeje I v žalosti plače takaj. Em nikaj ni slajše, Ne čuje se rajše Neg dobri i dragi naš kaj! I sama ta kratka pjesmica vuče nas u zelenilo brega,starih priča i legendi ,dobro skrivenih samo pažljivom slušatelju,možda danas nekom malom,kao što sam ja bio.Možda taj mali kad naraste ,kao i ja što sam sada,već polako prelazim i pola stoljeća života utone sa sjećanima u smiraj dana iza starih voćaka. Karlek umire u Zagrebu 07.06.1933. i ostaje samo šapat : …Sve ja sad pusto ni imena nema, Šutnja tek šaptanje spomena sluša. Pusto je, mrtvo, gdje dom je moj bio, Al tamo i sad još sva mi je duša.  Oznake: sv.ivan zelina, Hrvatska, poezija |
17.04.2021., subota
Ivan.pl.Kukuljević-Sakcinski - pjesma
|
Gdje je Slavska domovina? Bugarska li imovina Od Moreje do Balkana Gdje je raszut rod Slavjana? Zemlju zove Slavjan svom, Al je širi slavski dom. Gdje je Slavska domovina? Dvih svjetova prostorina, Gdje god Slavjan kuću stavi, Gdje svoj krotak život bavi, Širok je jedan dom Sviju granah Slavjanom! Gdje slavjanski jezik vlada Gdje vjek sunce ne zapada Gorutanske od planine Sve kitajske do zidine Široki je jedan dom, Sviju granah Slavjanom.  Oznake: kukuljević, Zagorje, Hrvatska |
16.04.2021., petak
Ivan Kukuljević Sakcinski
|
Uopće početi pisati tekst sa 1001 idejom i misli koje se roje,a nikoga ne dirnuti i ne završiti na ljetovanju negde u nekim toplicama na državni trošak jako je teško,jer me svaki dan izbombardira dalekovidnica sa najnovijim vijestima,a niti jedna od njih ,osim da su neki naši osnovnoškolci dobili drugu nagradu negde u svetu za nešto,koja će već sutra pored raznih pozera ovih i onih biti zaboravljena,nažalost nije dobra.Osim molitava na raznoraznim svetištima,zaista me strah da ću se jednog jutra probuditi u zoni sumraka,a oko mene lomača i neki ljudi u čudnoj garderobi,a iz prikrajka će me gledati Marija Jurić Zagorka. Kako u jednom tekstu sažeti hrvatsku crvotočinu,kako nagovoriti uopće nekoga da čita ove moje,da prostite,pizdarije, u kojima pokušavam dočarati sebe i svoj stav,a ne otići predaleko ili zastraniti nekud u crnu rupu mozga i naprosto reći mozak baj baj. Plejada likova,kao u onoj freski tamo daleko ples mrtvaca kao da se groze što smo napravili od njihove ideje na račun novaca koji je kupio naše misli i želje i ljubavi,zastrašujuć je, i svaki put, duhovi tih lilkova, hodaju uporedo s nama tužni i pognute glave,kako se zaboravljaju njihove misli i borbe,pretvarajući ljudski jad u pare za samo nečije,a ne opće dobro. Da mi kompa bude Mažuranić,frend Stjepan Radić,prijatelj Marulić kao buraz Ante Starčević.... Ponekad onako uz pas mater,pomislim,pa nije Neron bio toliko niti lud kad je spalio Rim,naprosto je čovjek bio razočaran i bijesan i želio poravnati grad grijeha i bluda,grad laži i obmana,kleveta,insinuacija i dokrajčiti sve to zajedno u jednom plamenu. Nepravedno potisnut na marginu povijesti ,zato što je bio malen i ne hvalisav,možda samo zato jer njegova hrvatska prva riječ u saboru onih davnih ilirskih dana, ne znači danas puno,uz toliko engleštine ili kojeg drugog jezika ili narječja,možda njegova arhaika nije dovoljna da uđe među velikane koje svaki put spomenemo ili spomenu po obavezno svakodnevnom razračuvanavanju kojim mi to jezikom govorimo i kome pripadamo,pa možda i zato jer je plemić,a nije jedini u toj plejadi voštanih figura u knjigama osim kratke crtice,ipak Je Ivan Kukuljević Sakcinski,domaći muž i domovine sin,iz Ivanca gdje je stara plemićka obitelj,izuzetno poznata i raširena u Hrvatskoj,sjedinjena sa skoro svim obiteljima koje su tada nešto značile u nas,posjedovala starigrad Tonimir,danas mu nema traga, prvi poviknuo na hrvatskom jeziku 2 svibnja 1843 : "Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi mađarski, njemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. Susedi naši, osobito Magjari, neće već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu....“. Upozoravajući tako na pogubnost gubljenja domaće reči na račun stranjštine. Kao i sve te neke tragične figure povijesnog gubljenja umire u siromaštvu tamo kraj Stubice u nekoj staroj drvenoj trošnoj kuriji Puhakovec,zaboravljen da je dao veliki obol pismenosti hrvatske,povijesti,prevodilaštva i samoj veličini te hrvatske poneki put stranputice.Ima svoje mjesto,nemojte poluditi,ipak na Mirogoju među slavnima i tamo mu stoji samo sitna ploča,da je bio velikan,da svjedoči vremenu čiji kotač gazi sve pred sobom.Sudbina –kotač....  Oznake: povijest, sabor, Hrvatska |
23.02.2019., subota
Helena Rozalija Somogy
|
Njoj se mili u svili Bez obzira na današnje zgražanje, ponašanja i nastupa pojedinih zvijezda,koje bi dale i nogu i uho i oko da se pojave u kakvoj show emisiji,pa čak snimaju i porniće,izazivaju sablazan golotinjom od koje svi padamo u nesvijest,premda uživamo gledajući raznorazne uratke i povijest ima svoje gledište i stav oko uopće ženske uloge u slijedu tijeka vremena.Izgleda tako da ženski spolni organ vlada i harači svijetom i to u ona vremena baš kad je žensko tijelo moralo biti dolično zatvoreno,odozgora poklopljeno šeširićem,a rashlađivalo se lepezom,grijalo psima na koljenima.Neću predaleko otići u razglabanje tih koljena i pasa,nadam se samo da nisu bili previše nemirni pod skutama kakve otmjene engleske dame i da su im jezici bili tamo gdje su i trebali biti.U 20 stoljeću i u ovom vremenu kojem živimo brakovi i razvodi su sasvim normalna pojava i uprkos „ Pogle prasicu“ i povijest je imala svoje heroine,ne uzimajući onu slavnu Lizu Taylor. Otići u antiku sada ne bi imalo smisla ,jer je zaista predaleko,pa ćemo zaboraviti da se i rat veliki vodio radi jedne ženske,Helene Trojanske,ali isto tako možemo istaknuti da su muški radi te Helene ustvari patentirali i kasnije ratove,pa čak i špijunažu trojanskim konjem. 18.stoljeće ,to je moje vrijeme,vrijeme bogobojaznosti i opće uglađenosti sve dotle se ne zatvore vrata budoara na plemićkom dvoru.Ovo je povijest i tu nema smisla nikakvog moralizirati niti diktirati neke svoje poglede ,nego samo povijest sagledati u protoku ljudskog postojanja na ovoj planeti.Isto tako nema potrebe niti banalizirati činjenice nekakvim osobnim dodacima i razmišljanjima,nego se prepustiti otkrivanju davnog vremena ,sagledavajući današnje.Ne volim banalnosti! Helena Rozalija Somogy,snažna ,hrabra žena udavala se četiri puta.Datum njezina rođenja kao niti godina zapravo se ne zna,postoje pretpostavke između 1658 i 1718 godine,a u praktičnoj povijesti nalazimo je u crkvi u Belcu gdje je svoj grb prislonila na grb onih Bedekovića.No ,idemo polako. Kronici ju opisuju kao povisoku ženu izuzetne ljepote, i svoju je ljepotu toliko dobro iskoristila da je možda poživjela duže,bila bi jedna od najbogatijih žena svog vremena,pa čak ako gledamo i tadašnju Europu,a danas bi u naše vrijeme bila sigurno negdje na onoj Forbesovoj ljestvici.Bila je svakako plemkinja,udata za prvog muža plemića Lepossija,no živjela u oskudici koju nije podnašala,pa je svoje tijelo iskoristila kako bi se domogla novca i prodavala ga je uspješno izuzetno bogatom barunu Gothalu,čovjeku koji je naprosto bio rob pohote.Taj isti Gabrijel Gothal imao je stariju ,bolesnu i oronulu ženu s kojom je bio u dogovoru da će za svoju buduću ženu uzeti Reginu Rauch,koju je bogato i obilato darivao,a isto tako i njene roditelje.Nakon smrti svoje žene ipak je oženio Helenu,a Regina se morala zadovoljiti onime što je odprije dobila,šutke.S našom Helenom živio je samo godinu dana i učinio je bogatom baštinicom čitavog svog imutka.Helena je tako naslijedila golem novac,ali i prostrana imanja Jalžabet,Granje,Martijanec,Hrastovljan i ostale. Da je ostala udovica i da ju nije tjerao taj njen veliki apetiti sexualni,doprla bi svakako do nečuvenog bogatstva,ali se ipak preudade za Baltazara Bedekovića koji njenim novcem kupi za svoju djecu imanja Gotalovec,Jalžabet i Granje.Poslije njegove smrti nastade rat oko posjeda i premda je Baltazarov sin ženio kćer Heleninu iz prvog braka rođenu Lepossi i iako je Bedeković želio da se njegovi sinovi ožene za ostale kćeri Lepossi,to se nije dogodilo.Isposlovala je ipak Helena da u kraljevskoj donaciji bude naglašeno kako je ipak sve kupljeno njenim novcem,tako da su sinovi,možemo reći ostali kratkih rukava oko imanja poslije svog oca. Nakon brojnih parnica sa sinovima Bedeković,opet je povede strast i tjelesni užitak i udaje se opet za Ivana Habijanca,kojem kupuje potpukovnički čin,ali kad je svoju darovnicu opozvala pobjegao je Habijanec u logor od proklete babe i pošteno ju je oblatio. 1758 godine pada u postelju,piše oporuku i ostavlja novac onima koji ostaju,no za povijest i da ju ipak malo opravdamo,i da ju baš ne nazovemo crnom udovicom,ostade nam njezino dobro djelo do kraja postojanja,a isto tako i spomen njezinog imena do kraja vijeka.Naime je za svoje kmetove osnovala zakladu od 3000 forinti kako bi oni dobili kamate u slučaju kakve nevolje. Umire 1760 godine 7.3.   Oznake: povijest zagorja, Hrvatska |
09.01.2019., srijeda
Gvozdansko
|
Godina 1577 ni počemu nije istaknutija od ostalih godina koje dolaze ili onih koje su prošle.Renesansa je na vrhuncu,čovjek u centru,polako se približavamo raskošnom baroku,koji već naveliko kuca u Španjolskoj,,gonjaju se vještice,inkvizicija radi svoje,lažno se moli,pravo se kurva.Venecija veliča kurtizane,ševci u mantijama i civili u svili.Grgur XIII je na papinskoj stolici,nema drugog posla doli kako promijeniti kalendar i da ostane zapisan njegovim imenom,i to se desilo,kad je iza nas na, ko ih jebe, Kordunu, sve gotovo,1582 godine. Svijet se okreće kao i sada,samo za ove naše krajeve usko spojene u boju i krvi,vrti se brže,pa kad gledamo današnji asfalt još od druga Tita,nije nas briga,niti da okom,koga jebe,svrnemo na grad koji tužnim okom,uz posljednji pjev ptica,kazuje ,hej vi što prolazite,stanite.Priču koju imam nećete čuti samo tako ma bilo gdje.... Pleše se na dvoru,pleše se na svim dvorovima,vode svoje politike,besposličarski gledaju kako da posvade ili se uopće ne osvrnu na opasnost koja prijeti.Rudolf je na bečko-hrvatskom tronu i nema druga posla,nego piše svom bratu kako se obavezno moraju istjerati Vlasi,što su ih Turci naselili u Liku.Sastaju se sabori,pljačka se zemlja od strane krajišnika,Turci sve više nadiru bliže,obnavljaju gradove,a one koje nisu osvojili,a prijete Beču i Budimu,zauzimaju. Hrvatska u svojoj bližnjoj ljubavi sa Bosnom pada na koljena,padaju i gradovi,sve oni koji štite staru kraljevinu krvlju opranom.Zaredom Podvizd,Hrasno u Bosni,spaljuje se Mazin u Topuskom.Englezi kao i uvijek po engleski,upregnuli lađice ,upregnuli robove,upregnuli kolonije i istražuju po redu svoje urođene finoće u čipkastim rukavicama. Toliko je promašaja,premda se sastančilo i saboravalo,da se učvrste granice i teritoriji za spas carstva,a doveli smo to carstvo tek nemalo,i nema veze što se hrvatski staleži bune već uskoro na potpisan danak 1527 na Cetinu i što žele iz Topuskog da se vrati darovnica i potpisanica austrijskoj kući,dalje je sve samo krvavo.....Hrvatsku je opasala guja..... Nema mira na granicama,a pleše se i dalje...... Od listopada slavni Ferhat-paša osvaja Gvozdansko,pa drš ne daj,hrabri ga naši brane......ono malo sirotinje koja je ostala da obrani zadnju svoju čast,uzdrži i sačuva svoj život,toliko sada bezvrijedan dok se kopita konja ispod grada skupljaju sve više.Tvrd je orah,ne da se tako lako staro Gvozdansko...... Pada Hrvatska povijest ,hrvatski život na koljena,pada i stari Zrin onih Šubića koje više ne srećemo dalje u povijesti,ali iza njih ostaju Zrinski........Od obitelji koja je toliko jada progutala na račun svojih domaćih,da nađu konačan san,poslije svih ratova,i da možda sada negdje sanjaju neki san,koji niti mi danas nakon 400 godina još ne sanjamo.Oj,slobodo,jebem li te....... Jeknu šume u suzama,utihnu se i Una i Glina,samo zvijeri promatraju ljude..... Hrvatska Krajino,do sada majko junaka Do sada lovor vila,a čemer si bila Lovor pokloni srdašca radosna,lahka Blagoslov mira,majko,sad prihvati mila! Izdajice obraza, rob roda svoga, rasula se Krajina obrane radi nečijih tuđih ideja.Europa gori od vijesti o hrabrim ratnicima Gvozdanskog,koji brane,kako ih je onaj derpe nazvao,predziđe kršćanstva,pa papa Grgur iz Rima bogatoga,šalje blagoslov,nemoj me jebat. Padaju gradovi jedni za drugima,nema niti spomena povijesti staroj,Rudolf je odstranio radi pohlepe i miješanja u politiku kraljevine biskupa bana Draškovića,a potom se i podban Alapić zahvali na časti.Prazna je banska stolica od junaka te Turci još jače udare na Hrvatsku. Ostalo je samo to staro Gvozdansko na crti,te samo kule gledaju na sve strane,odakle bi hrana za junake mogla stići ili kakva pomoć.Niti ptica,niti zvjerka ne usude se niti van,a niti unutra.Stislo je i treba izdržat.Još malo još malo viče netko,a onda mir i samo mir.....NI pas kosti nema! „Po dvorištu,odajama i trijemovima ležala su mrtva tijelesa hrabrih branitelja ogrezla u krvi od zadobivenih rana.Neka opet bila su čitava,ali blijeda i suha bez daha života.Ti su poginuli od gladi,žeđe i teškog napora.U gradu nisu Turci našli ni mrvicu hrane ni kap vode.“ –Klaić Digao je ovaj grad još prije stotinu godina Petar II Zrinski kako bi zaštitio svoje rudnike na ovom području,a uz njih talionicu i kovnicu novca. Gvozdansko se branilo od listopada,kad su mnogi drugi susjedni gradovi pali,on se još držao sa 300 tinjak vojnika.Ferhat-paši smetao je on kao trn u oku,te odlučno krene 9.1. 1578 godine da grad osvoji. Zalihe hrane i streljiva napunjene su krajem kolovoza 1577 godine i bile su dovoljne za tri mjeseca.Već potkraj studenog nestalo je i hrane i vode ,pa i streljiva,pa su vojnici jeli što su mogli i što je ostalo,pa čak i pse koji su ostali s njima.Jad i bol!Ali predaja nije dolazila u obzir.Pod zapovjedništvom kapetana Doktorovića,Nikole Ožegovića i Andrije Stepšića mala se četa držala junački.Nakon što su odbili poziv na predaju,Ferhat-paša počeo je opsjedati grad.Bezuspješno je jurišao na grad 10,11, i 12 siječnja.Strijelama su ubacivali u grad zatrovano meso i tako su uginula i posljednja dva psa. Zima je te godine bila jaka,tako da je i drveće u okolnim šumama pucalo od hladnoće,a konji koji su bili na otvorenom ugibali od hladnoće. U starim zapisima stoji : Kad je pristigla glavnina osmanske vojske Ferhat-paša poslao je izaslanika do gradskih zidina s ponudom braniteljima Gvozdanskog da u 3 sata napuste utvrdu i slobodno otiđu sa svom pokretnom imovinom na slobodni prostor Hrvatske. Kako već mjesecima nije bilo komunikacije grada sa slobodnim ostatkom Hrvatske, a ni pomoć ni hrana nisu stizali do grada, zalihe u gradu su nestale, pa se paša sa svojim zapovjednicima nadao da će se u takvim okolnostima grad predati. No i u noći na treći dan opsade iz grada nije bilo predaje, hrabri vitezovi nisu pokleknuli. Te noći 12. na 13. siječnja ljeta 1578. Ferhat-paša zapovjedio je osobnoj straži da nalože još nekoliko vatri i donesu još bundi jer nije mogao zaspati od hladnoće, temperatura zraka toliko je pala da su i konji, koji su bili na otvorenom, počeli ugibati od hladnoće. Cijele noći čuli su se jezivi pucnjevi drveća, koje je pucalo od hladnoće, a u gradu u kojemu je sve utihnulo ugasle su i zadnje vatre, što je strašno uznemirilo turske izvidnice, koje su o tome smjesta izvjestile pašu. Paša je zbog bojazni da bi mogao uslijediti napad iz utvrde podigao uzbunu i pripremio svoju vojsku za obranu, no cijele noći, čas se grijući, čas motreći naizmjence, turski i vlaški vojnici bili su u strahu." U tri naredna dana Turci su navalili još jače,ne bi li razbili i zadnji atom snage hrabrih branitelja grada,ali bolje je umrijeti časno,nego se predati,odgovarali su.Ostalo je još samo 30-tak vojnika koji su do posljednje snage branili domovinu,a onda više nije bilo nade.Nisu se predali vojsci ,nego gladi i nadi u pomoć koja nije stizala. 13.siječnja 1578 godine,svanuo je crni dan,Ferhat-paša ulazi u grad,nalazi mrtva tijela branitelja,ali toliko je bio osupnut i zadivljen njihovim junaštvom,da ih je dao pokopati uz sve časti,čak dovevši jednog svećenika kako bi dao zadnju riječ junacima. Oj stari dusi! Dom vas zove Na brijege hrle Une, Ded vratite nam kraje ove, Gdje rob tirana kune; Gdje i sad traju turske stope S blagoće dične Europe Vaš duh nas neka jari, Hrvati dični stari! Da li da stanem i vratim se,ili da krenem asfaltom dalje do u tri p... materine!        Oznake: gvozdansko, Hrvatska, povijest |
25.10.2018., četvrtak
Zvono za mrtvace
|
Sve skupa se mijenja pa se čak čini da se kugla na kojoj preživljavamo okreće puno brže nego se okretala prije čak i par godina.I vrijeme brzo prolazi,pa od onoga kad se rodimo plačemo ,što smo na pozornicu budala stupili do samog kraja vrlo je malo vremena ostalo da se proživi svijet baš onako kako bi trebalo.Sreća je varljiva ,pa ju možda poneki put i treba povući za rep ili joj staviti soli,kako bi se dostojanstveno provozali u teško stečeni ,ako nemaš obiteljski,jednosobni stan.Nekoga s nogama napred i glavom nazad,a nekoga lepo vrate u prah iz kojeg se pretvorio,stave ga u vazu umesto cveća i lepo postave za trajni ukras u neku malu izbicu koja se zove urno mesto.Dobro da nije urinarno,jer ionako ima svega i svačega.Pa čak i sotonista koji se šetaju po groblju u neko gluho doba noći i rade razne čudne pokrete rukama,a malo si i zaplešu pa to sve skupa zgleda ko malo bolje karmine. Svakako se žaluje,netko trlja ruke jer bu nekaj erbal ( nasljedil) neko se rešil zla od doma,nešče se plače,a nešče se i napije tak jako,da zna i sam upasti od silne tuge i žalosti u jamu vječnog života. No,i u samom činu pokapanja ima razlike,netko ima hrpu ljudi,hrpu skupog cvijeća sa obaveznim inventarom moljaca,ako je zima i hladnije,jer se zvleče iz ormara sav pelc koji se godinama skupljao,a zna se da se naftalan mora malo proluftati,a di ćeš bolje nego na sprovodu.Ima tu bijesnih auta,skupocjenih satova i narukvica,šmuka rekli bi svakojakog,a nekoga sirotoga tek malo pogledaju,prekriže se,otprate ga na kad ti grobar preko riti i to je to.Kasnije se ode kod slavnog „Veselog mrtvaca“ dole ispod na kakvo piće,da se to pošteno zalije,danas se to zove Mirogojski mir ili tako nekako i nema te više nikada,da s njima popiješ,pa meni osobno uvijek padne neka tužna gde si sad moj prijatelj?! U davna vremena je isto tako bilo svašta,konji su siroti vukli preminuloga,pa su se ne rijetko preplašili nečega ,tako, da je sirota obitelj ,naravno ožalošćena pretrčala sprint ,brže neg Luis ( Lewis) do groba.Naravno je i logika da je to sve skupa jako tragično,ali kao što se rodimo tako i umiremo,pa se to najbolje može shvatiti kao obrt materije,jer i crvi moraju nekaj jesti,a iz praha se roditi neko novo malo čudo.Ali se čini da ljudi uvijek plaču i kad se rode i kad umiru.A kak nam sve skupa izgleda i kam ovaj svijet u propast odlazi,postaje sve logičnije i svrsishodnije. Napisati neki lijepi epitaf nije lako,jer je toliko toga napisano,da ispada da svaka sirota piše o svojoj tuzi,koliko bi bilo poezije na svijetu,a i naravski teško ti padne sam događaj.Oprostiš se od pokojnika,pustiš suzu,kako tko i kakvu i to je to.Oproštaj! Ali život ide dalje i vrti se nesmetano,pa s njim moramo i mi.Jer nemremo živi u grob,mada ima i toga,pa da se nadovežem u ona davna vremena,i prije samog gradskog groblja Mirogoj,na ondašnjim grobljima bilo je svašta,da su se čak mrtvaci sami dizali iz mrtvačnice i lepo došli doma na svoje osobne karmine,pa je isto tako i nemalo puta zabilježeno da nekoga pogodi i strefi kap,kad na vratima ugleda svojeg milog ,kojeg je maloprije pokopal.Zagreb je brujio od takvih događaja sve od onog groblja na Jurjevskoj pa do današnjih dana,slažući svakojake priče i pričice.Moram reći na to da i ja imam jednu iz prve ruke,ali ne bum išel predaleko o tome,jer sam tu osobu ipak jako volio.Bilo je priča o tome,kako su se iz groba čuli zvuci,grebanje,zapomaganje,pa se nemalo puta moralo sastati gradsko poglavarstvo da se dogovori oko iskopa preminuloga,kako bi se uvjerili da je mrtvac zaista i mrtav. Kako bi se riješile mnoge zabune,zablude i obmane,te se spriječile stravične priče iz zagrobnog života i kako bi se točno znalo jeli mrtvac i mrtav,gradsko je poglavarstvo dalo nalog da se napravi zvono za mrtvace,ukoliko bi netko bio krivo proglašen mrtvim. Kako su umrli ležali na odru kod kuće,a znalo se desiti i po nekoliko dana,te se smrad raspadujećeg tijela širio cijelim dijelom ili ulicom,počelo se govoriti i o potrebi otvaranja mrtvačnice,koja bi se gradila iz „dohodakah Mirogojske zaklade ukoliko ova bude raspolagala potrebnom svotom“.Naravno da je kao i uvijek bilo i onih koji su bili protiv,jer je svakako ljepše ležati kod kuće svoje i zakaj bi mertvaci ležali na zajedničkom odru,ako mogu doma bolje i ljepše,naravno ako su si to mogli ostali ukućani priuštiti. Nakon sile dogovaranja i prepiranja,sa nedostastatkom novca u zakladi,tražio se kredit od 30000 forinti.1884 godine konačno se počelo sa gradnjom,ali se prevarilo u računu i radovi su koštali duplo skuplje,upravo 63.783 forinte i 5 novčića.Glavni je graditelj bio Mato Tassoti.Zastupnici raspravljaju i o ukrašavanju prostora i ta čast i zadaća pripala je slikaru Draganu Melkusu koji mora naslikati sliku „Isus na križu“. 5.travnja 1886 godine mrtvačnica je dovršena ,ali tu nisu prestali problemi sa mrtvacima,a nikako sa pričama o čudnim zbivanjima u noćima,kad se razlegao jauk pokojeg pokojnika krivo zakopanog.I tu dolazi zvono koje će svaki puta zazvoniti kad se „pokojnik“ probudi iz zamrlosti.U Mrtvačnicu je ugrađeno i to zakačeno na prst ama baš svakog pokojnika i to spojeno sa „stanovah čuvara“,tako da ga i najmanji pokret (mrtvačev) u tečaj stavi!Nekoliko je to strašno zvono zvonilo na uzbunu rastrčao se cijeli Zagreb,poglavarstvo,medicinari,sva sila građana kako bi prisustvovali radosnom trenutku ili onom zastrašujećem u najgorim pričama i noćnim morama kad bi mrtvac se digao iz lijesa i opet oživio.Obitelj bi bila sva unezvjerana očekujući najmilijeg,no ništa.Mrtvac je i dalje bio mrtav kakvog su i ostavili.Naime je slučaj kod smrti da se tijelo steže i rasteže pa bi svaki takav trzaj probudio i zvono.1913 godine kad se nitko do tada nije više vraćao kući,zvono je zauvijek spremljeno u ropotarnicu povijesti. No i to nisu svi događaji........  Oznake: groblje mirogoj, Zagreb, Hrvatska |
10.10.2018., srijeda
Turul
|
Na samom početku stoljeća,kad se svijet mijenja u nekom drugom smjeru i kad sva pravila još malo padaju u vodu,kad onaj dobri stari svijet vrti glavom na sve novitete u čudu,kam ide ovaj svet,nekolicini genijalaca palo je na pamet let balonom i to točno usred Zagreba. Možda si možete isto tako zamisliti i prestrašene i začuđene poglede krčkih seljaka kad im se s neba spustio upravo vanzemljac u njihovim najgorim noćnim morama,upravo obučen onako sa kapicom preko uha do pola čela,sa naočalama,kako su ga i zamišljali.Mnogi su naravno vrtjeli glavom,a žene naravno na koljenima izmolile tri Očenaša i nekoliko Zdravo Marijo! To su ti Zagrepčani i opet smislili neku huncutariju.Još samo nekoliko godina nas dijeli kad ćemo se oprostiti od stare Austrije i doći u neko novo vrijeme u kojem će takvi letovi biti sasvim normalni i umjesto one stare „ nisam tica pa da letim“ ostvarit će se ono da čovjek „prosto zrakom leti“.Valcer se polako miješa sa narodnim kolima,sa nekom novom muzikom,žene već neke,Bože oslobodi,nose i hlače,čak voze i automobile.Taman se svijet navikao na ta čuda,kad gle,čovjek se spušta s neba na zemlju i to ravno na Krk.No,nije tako počelo,pa ću nekako ispočetka...Samo gdje je početak?! Sama vijest o letačima počinje davno u Zagrebu,još iz 18 stoljeća.U prosincu 1789 godine zamolio je neki Karlo Mazarović iz Boke Kotorske bana Franju Ballasu da smije prirediti dva uzleta zrakoplovom,kakve je već izvršio u Češkoj,Bavarskoj i Austriji.Njegov je zrakoplov bio od papira,a punio se toplim zrakom.Na letalo se mogla priključiti gondola za posadu.Ban je proslijedio molbu gradskom magistratu koji je to i odobrio.Godine 1811 vinuo se još jedan letaču visine,a o tome je pisala sto godina kasnije i novosadska Zastava.2.11.1911 godine piše ovako : Ravno pre sto godina bio je naš krilatić Krašković na glasu.U listu Madžar Kurir od 15.10 1811. Godine leteo u Budimpešti i Požunu u pola 6 sahati po podne i dao vrlo lepa dokaza poznavanja prirodnih nauka i praktičnost.Lećenju u Požunu prisustvovala je mnogobrojna publika iz svih staleža,austrougarske velike vojvode sa ženama itd......Bili su kneževski obdareni.  1825 godine vinuo se u Zagrebu s Rokova brda i Nijemac Wibmperger. Tako da ustvari i nije bila neka novotarija kad se godine 1905 vinuo u zrak Turul,balon.Prvi let i nije baš prošao sjajno,a sve to dogodilo se iz parka iza današnjeg i nekadašnjeg „sokola“.Balon je bio punjen plinom iz obližnje stare plinare na potezu između Gundulićeve i Trga Maršala Tita.Inicijatori prvog našeg leta bili su Johann Muki Mannsbach i Aleksandar Rudlof Kral.Na samom balonu bilo je 48 vrećica s pijeskom za oslobađanje pri uzletu i podešavanje visine,košara za 4 osobe,klupe za sklapanje,foto aparat,barometar,termometar,knjiga za vodđenje zapisnika i nož za probijanje balona ukoliko bi se moralo intervenirati i probušiti balon,a da ne bi nešto pošlo po zlu i moralo se prisilno spustiti.Balon visok kao trokatnica vinuo se u zrak 2.4.1905 godine.Balon su pokušali pratiti automobilima po razlokanim cestama Franjo Aurel i naravno naš „genije“ Ferdinand Budicki,ali bez uspjeha,Aurel je odustao skoro pa na početku,a Budicki ,sav vražji,stigao je malo dalje ,ali je pao u blato i morao popravljati gumu,odnosno potegnuti pješke do Zagreba ,a onda se vratiti po auto.Auto su izvukli volovi.Turul je letio preko Remeta,Markuševca,Zeline, Koprivnice i spustio se u Madžarskoj, u 16,30 h preletjevši 180 km i dosegnuvši visinu od 3200 m.Već nekoliko dana kasnije poletjeli su opet Mannsbah i Kral,ali ovaj puta u društvu Mirka Bothea i nadšumara Matije Sinkovca.Balon je tada uletio u oluju i poletio prema Zagorju,i prisilno se spustio u Slanom Potoku nedaleko Gornje Stubice.Niti treći let,ponočni nije bio baš sretan,a poletjeli su Mannsbach,Bothe i Budicki.Krenuli su prema Gračanima i Šestinama,a onda ih jak vjetar zanio na jug,pa su cijelu noć lebdjeli iznad Velike Gorice i u 7 ujutro spustili se kod Mraclina.Tom je prilikom došlo do male nezgode,pa su Bothe i Mannsbach iskočili iz košare,pa se balon ,olakšan ponovo vinuo u zrak s Budickim,ali je ipak sve sretno prošlo. No,naš Budicki,nije imao mira,pa je 1906 godine ponovio let balonom i to sve do Baške na otoku Krku.Tom je prigodom Budicki iz balona bacao razglednice sa svojim imenom od kojih su mnoge stigle na označenu adresu.Te se iste razglednice mogu smatrati isto tako i prvom našom zračnom poštom. Oznake: let balonom, turul, Hrvatska |
02.08.2018., četvrtak
Oluja
|
Danas sam se sabajle zorom baš prepal.Govorio je neki lik na tv,usne su se micale i baš je bilo lepo.Onda je poljubio zastavu,digao ruke u zrak i viknuo „Domovina dd“. Odmak me potrefilo posred srca osjećajnoga i odmah sam išel nekaj uplatiti od računa i poreza,jer ne mogu biti domovine sin,ako nisam podmirio obaveze.To se zove ljubiti domovinu. „Franjo,daj bum ja“ je zgledalo kad su novci iz dinarjof prešli u kune,a kuna je životinja,premda se sada ne mogu sjetiti na kojoj lovi,ali znam da je na jednoj,osim slavnih likova i slavnih gradova.Ja primam sve osim čekova i albanskih lekova,jer ti nisu konvertibilni,ako se netko pita,pa želi uplatiti u moj fond i ja sam domoljub. U moje vreme raspupale,tek,mladosti,baš je bilo romantično,moja mama vesi veš,rublje,na balkonu,a točno iznad nje jedan striček proletava mig,onda smo ipak svi išli u podrum i tam pričali dogovštine o ratu,miru i idiotu.Ruska klasika.Čital ju jesam,ali mi nikada nije sjela,valjda zato jer ja kao i Moskva suzama ne vjerujemo.Onda smo svi izašli van,ne baš svi,jer su neki bili kod tete u Minhenu,pa i Grazu,jer se ženskica tak grdo i opako razbolila da su ju morali čuvati, paziti pune 4 godine.Sirotica,a i njima nije bilo lako.Onda su se vratili i uhvatili ritam te se pjevalo i pjeva,ipak su se oni naratovali,a koliko suze proliše za domovinom i jedva su čekali da tetki bude bolje,i da se spreme doma,odatle i naziv za dom spremni.Samo kaj nije dom za vešanje!Nema tak debelog štrika za vuhima! Razmišljam si ja tako svašta iz dana u dan,študiram,prebiravam po mozgu i ostao mi je samo upitnik u mozgu i primozgu,kako ,zašto i kad nisam shvatio,a zaista pamtim sve i svašta,a ovoga se nemrem setiti nikako .Kad je on to postal otac sin zet domovine,a nije imal zube,a još ga je i zmija ugrizla!Ali on je tu činjenican povjesničar,ko i babo mu i daje nam svaki dan radost i veselje,mada sumnjam da ima teški išijas koji je prenio na ljude,pa nekak svi trzaju desnicom.Tko gore tko dole.Nedajbog da se struktura promeni,jer smo svi na štriku.Junaci i ludaci. Nekako se za vreme rata i ona raspupala,osjećajna je,darežljiva,daje svima ,pa i onima koji ne pitaju,naprosto žena nudi pomoć,mogla je ustvari otvoriti pučku kujnu,a ne noge.No,ja sam ipak danas stariji i dosta sam toga zaboravio,pa i se i ja pridružujem općem ludilu,mada ne volim biti doma,i leva me ruka nateže više nego desna,pa i šepam na levu nogu,a svi znamo da leve iti ne nikako.Oni hrabri mladići borci,koji ostaviše svoje živote,kojima se mladost nije sjetila za biti doma,nego su u običnim trapericama i tenisicima pojurili spasiti svoje najbliže i svoje domove,danas možda ne bi hteli biti dio tih lažnjaka,tih nekih koji dižu desnicu u zrak,a levom drže figu,da grobovi krvi ne progovore.Povijesno je oduvijek tako kod nas,od starih povijesnih vremena,preko komunizma,socijalizma pa do dana današnjeg,uvijek krivi heroji,dok pravima usta zauvijek su nijema,pokopana u težnjama mladosti i slobode duha i tijela i misli.Napunile se stare naše crkve upravo onima koji su zdvojno proljevali suze sinu naroda 1945 godine.50 je godina trajao taj muk,50 godina se klelo,a onda je vjetar zapuhao kontra i već smo suze obrisali.Raširite mozgove i ruke,prigrlite ljubav i pravicu,a ne noge samo i lažnoga boga.Onaj pravi bog čeka na poštenje i čuva te naše sinove ,anđele kojima je mladost prekinuta radi tetke izvana.Mene je sram na krvi tuđoj graditi svoju sreću.Plačem,ali moje suze ne mogu isprati gorak okus laži.Kak je jena vjernica na početku tih godina sveusrdno molila Boga dragoga : Oče naš koji jesi na nebesima OSVETI se ime Tvoje!  U povijesti će ostati zapamćeno kao i uvijek laž i pretvara,a ono malo poštenja koji tek rijetki imaju,zajedno sa osjećajima zauvijek će zatupiti prokletstvo kralja Zvonimira i sva ona prokletstva izdaje od Petra Svačića,Zvonimira,Radoslava Zrinskih-Frankopana,pa sve do današnjih dana,kad se toliko ne možemo pravo i istinski pokloniti svima onima,koji su dali svoje suze za tuđe interese.Roblje nekad i sad. Ipak u ovim danima,kad sam molio daj Bože prije toliko godina,moram se sjetiti onih dečkiju,jednostavnih ,divnih ljudi,kojima je jedino na ustima bilo vratiti se doma,poljubiti majku i oca,biti sretan u domovini za koju se bore.I njima svima ,nad njihovim grobovima neka im je zauvijek sreća i osmijeh,neka ima vjetar šapuće ,a Oluja nek im suši suze. Oznake: Oluja 95, Hrvatska, domovinski rat |
25.11.2017., subota
Nova Rača
  Ja ću vas povesti na put nekim kontra smjerom,pa ako je još k tome i lijepi dan nećete požaliti.Ovaj put nažalost ide samo zagrepčane i uokolo susede,koji bi mogli ovim putem,ali nije naravno zabranjen niti za one koji vole šumom,a ne drumom,kao je.Jer naravno na kraju svake šume možete jedino početi plakati od bijesa i tuge,a dan ide.  Krenimo zato onako leđero preko Dugog Sela,pa starom Moslavinom,mada je ovo sada sve područje zagrebačke županije i to duboko ,skoro pa do Bjelovara.Usput ono malo već urbaniziranog rurala zaustavit će vaš auto,da se sjetite kako izgleda krava,ovca,možda pokoja koza i perad,koja uredno pretrčava cestu,pa ako malo više nagazite na gas,sutra bi mogli imati frišku domaću juhu na stolu.Jer zna se ,domaće je domaće,a ovo je svakako hrvatski proizvod,pa ćete potaknuti kojeg seljana da počne masovnu proizvodnju diska za kočnice i tako će spasiti ono malo perja.No,Kloštar Ivanić smo prošli,krećemo se polako prema Čazmi,a odande nekako smjer Bjelovara,pa onda na staru podravsku magistralu.Ali dajte samo čas pričekajte,pogledajte sa strane imena sela,možda koje krije i nešto što zaista vrijedi vidjeti.Takvo selo je i Nova Rača.Reći ćete imena luda ,nalaze se svuda i možda se malo nasmijati imenu sela,no kad vidite ono na što vas je cesta naletjela,smijeh će vas proći i osjetit ćete samo divljenje.Pisana povijest Rače može se pratiti od stoljeća 13-tog kada se ovdje 1245 godine spominje plemenska župa Česmica,nad kojom vladaju „crvena braća“ ,odnosno dobri stari templari.i to sve do godine 1313.U vrijeme svoje vladavine sagradili su oni ljepoticu crkvu sv.Marije i to kako kažu spisi 1312 godine – De Ecclesia Parochialis erectione Anni 1312 errecta a fratribus Rubris.Sama ta župa spominje se godine 1334 ,u papirima zagrebačke biskupije – Ivan Arhiđakon,a kasnije opet 1501. Da bi za vrijeme turskih provala bila devastirana i raseljena,ali ju ponovno srećemo u povijesti 1709 godine.Nisu samo Turci,koliko sam puta to rekao,da smo više krivi sami sebi,nego kaj nam stranci moreju narediti,tako smo i ovo područje rastrzali između međusobnih borbi za posjede i vlast.Tako da su Osmanlije ustvari jako malo porušili i zatekli,samo su popravili stvar . No,kanimo se politike i pređimo u glavu.  Sveta Marija sa krasnim gotičkim zvonikom s karakterističnim kontraforama,uz koju se stisla ma branič kula sa puškarnicama.Jednobrodna je,monumetalna s kontraforima na trotrastičnom završetku svetišta,a pored toga mala sakristija.Uz brod se stisla mala gotička kapelica sa zvjezdastim svodom.U onim političkim previranjima stradala,pa se dosta izgubilo od prvobitnosti njene,ali je 1720 godine ipak postavljena natrag,ali ovaj puta barokizirana.U njoj su još ostaci 18 i 19 stoljeća ,po inventaru,a godine 1935 od strane mariborskog umjetnika biva oslikana nanovo.Vidljivi su sitni tragovi slikarija od prije,ali svakako treba obnovu i treba ju ,stručno rečeno sondirati.  Oznake: nova rača, Hrvatska, povijest, religija |
20.09.2017., srijeda
Stric Jura ili kisela voda
...“ Stric je Jura kiselicu pio 90 let je doživio,pijte Janu kiselicu.....“ sjećaju se osobe starije životne dobi poput mene velike i smešne reklame 80-tih godina za slavnu vodu,a ja i dan danas naručujemo onak po starinski kiselu vodu,na što me sva balavurdija došla iz vražje matere belo gleda,a jedan me se usudio optračat na šanku „ došo neki Srbin i traži mi neku kiselu vodu“....Neću ovom kišnom prilikom komentirati siguran glazbeni ukus i sukus mladog gospodina,ali bi svakako njegovim roditeljima trebalo uputiti jednu kratku,...“odgojite to doma ili ga ne puštajte van“...Amin!  Neka lepa vremena nasuprot današnjem shvaćanju povijesti o kojoj je zaista za razliku od nekih istinitih prerano uopće reći i riječ,jer će se mnogi složiti a mnogi neće a i premda nisam jugo niti blizu,ipak me malo uvijek bocne ona pjesma stara „Jugo 45“ vokalno intrumentalnog sastava koji baš ne volim,ali eto ta pjesmica me nekako vrati nekam,vjerojatno u djetinjstvo,a djeca ipak drukčije gledaju na ovaj svet,premda su i ona već zadojena našom nesposobnošću. Vozim ja tako hrabro prema tom kraju naše domovine,naravno sve molim u sebi,samo da me policija ne štopa,jer bum pak platil kaznu i ne bu mi pomogel niti nevin pogled niti sve isprike koje imam u glavi.Naprosto ustvari i nemam volje više za isprike,samo velim kriv sam i to je to.Truc ili lijenost tu negde na pola. Velika je i važna ta naša Kupa,koja se prostire na sve strane,koja miluje i prijeti,plovi i potaplja,što sam nebrojeno puta bio svjedokom,pa okreći auto vrati se natrag i drugim putem preko Karlovca ili Siska za moju domovinu broj 2,a to znate gjde je jer sam o tome već pisao,da ne pomislite na državu s kojom nikakve veze nemam. Tekla bi Kupa i dalje mirno,nosila svoje valove bezbrižno da se u sve to skupa nije upetljala ( pucajte dušmani) i opet tko drugi neka naša draga i premila carica Marija Terezija,kojoj je očito netko šapnuo,stara daj pogle onu vodu tam,veliju seljaki da je kisela kad je se pije i da oni tam u tom kraju živiju dugo od samog pogleda na tu vodu.I tak je naša care poslala vodu na analizu i vidi vraga,zdravije da nemre biti,zdravija od svih toplica di su se umakali svi članovi prejasne kuće i od tada krene ta voda k nama polako,ali sigurno,da bi kasnije Jura i dalje živio dugo i sretno.Čak je neko vreme nosila i ime same carice,a te je davne 1772 godine ušla i u registar mineralnih voda. Nije kraj,mada ste to pomislili.....   Vječno neke peripetije s nama ,čak i kad je o vodi riječ,a kad je još i ljekovita eto ti razloga da malo krenemo,pa malo stanemo,pa hoš-neš,ali je naša Jana stigla sve do godine 1828 i to mjeseca listopada ,dakle još malo,kad je počela i komercijala,i tada su napunjene prve flaše tom vodom.Već 1830 godine od vode je postalo i mondeno odmaralište i kupalište naravno tadanje elite,pa kroz godine 19 stoljeća zatičemo tu i biskupe i aristokraciju i pjesnike i pisce,pa je jedan od tih pisaca August Harambašić nabacio i slogan ili možda tadanju reklamu : „Tko jamničku vodu pije rado-taj će imat život dug i srce mlado“. Kroz 19 i 20 stoljeće sama punionica ,kao i firma se stalno preuređuje,nadograđuje,obnavlja i osuvremenjuje,ali je nažalost jedno vrijeme bila u miru,osim možda za lokalce koji su je i dalje pili i cijenili,a to se događalo od 1941-1961 godine. Kasnija neka vremena od promjene vlasti Jamnica je rasla i rasla,prerasla samu ideju carice postala ,kako bi moderno rekli,brand i ja ju svaki dan pijem kao i stric Jura i uvijek sam mlad lijep i poželjan,samo je pitanje koliko bum poživel,ali o tome ću pisati u 90-toj,a vi mi ostajte zdravi i živi Oznake: Hrvatska, povijest, izlet, Putovanja |
25.07.2017., utorak
ujela me ljuta guja
|
Čvrsto vjerujem da bi se u onim danima teških političkih previranja u borbi za domaću reč pjevala stara domaća Ilirska popevka „ Ujela me ljuta guja tko se takne mog dragulja“,koju je puno godina kasnije ,a isto tako u političkim i strašnim ratnim uvjetima otpjevao isto tako jedan narodni ratni heroj,a isto tako za opstojnost prave hrvatske popijevke i budnice. Stislo nas sa svih strana,kaj ti Hrvati tam delaju,a bratija Madzari stisli i carsku kuću,pa da ih se smiri,dano im je da raspolažu našim životima i našom rječju,pa se uveo i jezik u stari hrvatski sabor,kao zadani jezik na svim krugovima i postajama života,pa su tako i siroti kondukteri morali znati ugro-finsku skupinu jezika bez padeža napamet,prodajući karte kumicama koje su nosile sira,putra ,vrhnja ,mleka u naš stari beli Zagreb-grad.Kak bi rekli lepo onak za praf i za krif ,nek sve ide vrit. U tim danima ,isto tako mislim vrućim i sparnim,jer je bio srpanj,a dečki i muži bili oblečeni kak se spada,a ne ko danas da im se naplaćuju kratki rukavi u šetnji gradom na plus 80,puklo je sve skupa skoro pa do raspada.Madžari i njima slični idolopoklonici organizirali su skupštinu zagrebačke županije krivotvoreći potpise kako bi prikrili rezultate na nedavno dobivenim izborima ,odnosno restauraciji ,obnovi činovništva u Županiji,umanjili efekt Narodne stranke.Naša je ekipa prolupala, te sa svoje strane okupila domaću momčad da brani boje domovine kontra carske vojske koja je već bila na gotovs s oružjem i samo čekala priliku da zapuca. Naš je reprezentativac inače književnik,a zna se kako su umjetnici kratkog temperamenta, Bogović,povukao sablju na jednog časnika, a drugi časnik kako bi obranio svojeg zapuca na našega i tu izbi opća pucnjava,jer je vojska carske kuće shvatila da je dano odobrenje da zapuca.Na samom Markovom trgu nastade pucačina,kakve se ne bi postidjeli ni Ameri u svim svojim holivudskim senzacijama. Vatra je obustavljena tek kada je ispaljen i zadnji metak.  13 je osoba poginulo,a njih deset sahranjeno je na tadašnjem Jurjevskom groblju.Sami pogreb prerastao je u prosvjed protiv austrijske kuće i Madžara,ali badava,jer je sila jača,a mi slabi i navikli da nam drugi diktira tempo. Svi oni Mutimiri,Zvonimiri,Borne,Gupci,Zrinsko i Frangepani i ostali nisu nam dali srce u junaka,nego su nas samo smirili.... Kosti nesretnika ponovo su krenule na put te su tako s Jurjevskog groblja prenesene na Mirogoj da bi ovdje bili vječna opomena i našli svoj domoljubni mir... Pa neka kaže što god hoće i želi,ali neka im je lahka Hrvatska ilovača....i neka ih zauvijek čuva uspavani lav,koji će se možda jednom i probuditi... Oznake: srpanjske žrtve, srpanj, borba, Hrvatska |
28.04.2017., petak
malleus maleficarum
25.04.2017., utorak
kosinj
|
Aoj Sinac,Lešće.Otočac i Brinje mala moja dont forget mi... Kako opisati onaj osjećaj veselja,uzbuđenja i radosti kad kreneš na put onako iznenada,neplanirano,ali unapred znaš kuda ćeš,samo ne znaš kuda će te ta cesta Dalmatina,Jozefina,Lujza ili Terezijana odvesti ili dovesti.Uvijek u glavi imam neke podatke ili smjernice kuda i kako,ali na samom terenu svi ti moji planovi se rasplinu i ostaneš sam na toj jednoj cesti i ustvari se pustaš da ona tebe sama odvede kuda ona želi,što ti ona hoće pokazati i što namjerava od tebe ili bilo koga zaštiti.A svaka ta dama,kao i svaka druga žena prevrtljivo se igra tobom,dok se ti pokušavaš istrgnuti iz njenih zavodljivih ruku pa i nogu.Jer sve te ceste ja zamišljam kao duge ženske noge,vesele,širom otvorene,ali i zatvorene kad one to žele,pa se najednom nađeš na raskrižju kao Doroti u Ozu i nemaš kuda,nego prst u usta i prati vjetar.Ne vozim ja uvijek,imam ja svog vozača,koji me tu i tamo pogleda zašto ja šutim tako dugo i buljim van,a ja niti njemu niti ikome drugome ne mogu opisati svoje stanje sreće i samom sebi gruntam u glavi,samo tu i tamo onako šoto voće i povrće zapjevam,koja cura ne zna kukunješće ,aj ne smije se udati u Liješće....Te stare šume,drumski putevi,hladovina i povijest koje se isprepleću,pjev ptica u proljeće,pokoji snježni mali ,lagani pokrivač,jer smo u Lici,surovoj,kršnoj,ali opet toploj i spremnoj da ti uza sve što je prošla pruži lončić domaćeg mlijeka uz obavezne ličke pole,pa izvoli,istrpi malo lošeg puta,malo vjetra koji se igra,malo hladnoće,malo nas ,malo naše sure povijesti,a onda ću te zaogrnuti u bajku koju nikada nećeš više zaboraviti.Takva je ta moja Lika!Žena,majka,baka i kraljica.Srce Hrvatske! Nabrojati silne građevine,spomenike ,crkve ove i one ne bi bilo lako,niti je to meni u interesu,ja samo želim prenijeti dio onoga što ja proživljavam i proživim na tom svom putu od razmišljanja,straha,čudenja,veselja i uvijek i stalno, sjete.Svi ti naši napušteni,razrušeni gradovi traže za sebe dijelić sreće koju žele podijeliti s nekim,ispričati neku svoju priču,malo ogovarati onog drugog isto kao braća međusobno,ali jedan drugome uvijek drži stranu.Tako da oni brane jedan drugoga,plaču s njim,vesele se s njim i dali bi zadnju kap krvi da spase svoje.Tako su isti ti gradovi branili svoje od pamtivijeka,neki ranije neki kasnije,ali svi su oni starija ili mlađa braća. Pa daj,lijepi je ili ružni dan,sija sunce pada kiša ili snijeg,kreni na put,ponesi sa sobom kofer svojih želja i nadanja,strahova i ljubavi i podijeli ih tamo s njima i vidjet ćeš kako te tješe,ohrabruju,tapšu po ramenima i pružaju ti svoje staro koljeno da nasloniš glavu,zaboraviš sve brige i pustiš mašti na volju. Kažu da iza svakog muškarca stoji žena i ta ista žena mene vodi do svojeg ljepotana i tamo me ostavlja u ugodnom razgovoru dok se opet ne vratim pod njene skute. S autoputa mašem Modrušu,ljubim fontanu,tamo negdje iza brijega me čeka Vratnik i Senj,ali ja nastavljam dalje,tim brzim putem ,pored svih onih rimljana,austrijanaca i jugića i žurim se ka Perušiću. Ne znaš što je ljepše,tajnovitije ili bolje u tom kraju,starigradovi,kule,mostovi ili sama priroda,koje čiste i peru rijeke Lika i Gacka,podjednako vesele ,lijepe i vrckave,pa se nadmeću koja je bolja,čistija ili ljepša,a nagledale su se i one svega i svačega,ali svoj duh izgubile nisu,premda se u njihovom sjajnom ogledalu ogledaju danas starci,a sjećaju se one kad se nosio kamen,dizao toranj ili orila molitva.Sve oko njih stari ,samo one ostaju uvijek iste i mlade,ali bit će to zbog vodenih vila,koje peru svoje velove pa taj njihov prah zauvijek ostaje u tim rijekama. U Perušiću stoji turska kule iznad crkve koju čuva strašan šar planinac,star nekoliko mjeseci,koji mirno sjedi na kamenu i promatra što ove dvije budale rade i skakuću po dvorištu pred župnim dvorom,zar se to oni mene boje.Pogled zapanjenog ,ali totalno mirnog psa,dok moj Vedran trči do zvona,ogledava se da li će ga ovaj ogromni mališan napasti ,utrčava zapuhan u auto,treba doživjeti,jer je malome očito strašno zabavno gledati scenu ispred njegovih očiju! Ovi su zagrepčani totalno ludi,ili je to neki novi gradski sport! Sama kula je nešto i obnovljena,ali dok polako počinje kišica,a i zapuhalo je bogme podosta,idemo dalje. Kosinj  Ono što sam najviše i želio vidjeti jest taj most koji krasi rijeku Liku i u njoj se ogledava i dotjeruje,dok se ona svojim valima mazi o njegove čvrste noge.Spaja on tako više od 70 godina Donji i Gornji Kosinj i premda je začet u 19.stoljeću,rođen je tek 1936 godine. Izlazim iz auta,udišem zrak,puštam da se Lika igra sa mnom,svojim djetinjim vrpcama i tada i sam postajem ponovo dijete..... Alaj volim pa ne znam kukunješće da igram........ |
05.04.2017., srijeda
Lika
|
Znate vi onu moju, Haj Lika dala devet generala,a heroja ne zna im se broja.... Nisam zaboravio Liku ,moj je pokojni deda uvek govoril da je Lika naša srce Hrvatske pa je to ostalo u meni duboko zakopano za sva vremena,jer moj je deda sve znao,vjerojatno kao i Vaš. Opisati puteve ili epizode kojih je na toj avanturi prema moru bilo izuzetno puno,a svih njih se i setiti,zaista treba i vremena ,a koštaju svakako previše osjećaja. Cijeli taj, danas pomalo zaboravljeni put ,odnosno našu Jozefinu prema Senju, pratila je gusta šuma,u ono vrijeme jačanja turizma 80-tih godina šoder cesta,pjev ptica i obavezno stajanje da dete,odnosno ja,povraćam, ili da se usput obavi laboratorijska pretraga mokraće,pazeći da te koja kača ne bi ugrizla za krivo mesto,koje se ne spomjine u lahkoj konverzaciji finoga društva,ako si išao obaviti nešto više, od popijene ranojutarnje kave. Naravno da su u pratnji cijele te seobe naroda, jer se nosilo ama baš sve kaj si doma našel,od posuđa,obavezne garderobe da se dete ili koja ženska ne osramoti ne zrihtana na plaži ili kakvom plesu na terasi hotela,bili i psi,pa smo svi puhali i napuhavali u autu kad bu došlo more.Prvi spas napaćenim turističkim dušama sa obaveznim gepekom na krovu,na kojem su se ponosno vijorili razni stolci stolovi,nameštaj i sve ono kaj nije stalo u auto ,a oveći kamion bi lipsao,bila je fontana posvećena našem Joži ,ali je striček Napoleon popravljal tu cestu da se njegova uvažena žena ne dere u kočiji po lošim i tada hrvatskim putevima.No nije se samo ona derala tuda,mada nema zabilježbe da je ikad napustila rodni Beč i naseljeni Pariz da bi se provezla tuda da se podapere,nego je ova fontana upućena njezinom austrijskom rođaku Joži 2 koji se tuda i proveo. ( Joža II je sin Marije Terezije). Kako je ta naša Lika tvrda,takvi su i Ličani ,koje sam nebrojeno puta spomenuo što po junaštvu što po branjenju domovine u svim pozama na časnom austrijskom dvoru zadovoljavajući i najmanji hir Njenog Apostolskog Veličanstva Marice,takva je i klima,hladna ,pusta ,maglovita,jer na svojim leđima nosi već polako vjetrove s mora. Pa je moja pokojna baka uvijek kliktala kad smo po drugi puta stali, na Vratniku,već domak Senja grada i iz kojeg se vidi već tvrdi zid Nehaja, „ joj deca pak bu mi vetar odnesel svilenu kikljicu ( šos,suknju)“. Ali idemo se vratiti natrag,proći konačan izlaz na asfalt u Jezeranama ,vratiti se na drumsku cestu,i stati opet kraj fontane koja vječno gleda u svojeg ljubavnika kojeg miluje samo pogledom i pruža mu vrč vode,svojeg Modruša.I ja dan danas a i onda kao dijete obično sam prvo izlazeći iz auta pozdravio upravo njega i mahnuo mu...eto mene opet...idem na moree.....  Modruš Ma nisu bitne godine gradnje niti su bitne vojske niti su bitna imena slavnih i onih malo manje slavnih,nisu bitni niti krv,niti suze niti smijeh,ni žalost niti tuga,bitno je samo jedno,voljeti tu starinu koja svojim oronulim očima gleda na tu cestu,doziva ljude da se vrate,miluje i on svoju dragu s brda,oštro pazeći da neki suparnik ne bi došao preblizu ,jer je ona samo njegova. Umjesto da u nedogled nabrajam sve slavno i prošlo skupa sa stoljećima ponosa i borbi,vojevanja i ratovanja,ja sam odlučio ispričati legendu kako je grad dobio ime... Nedaleko te naše starine postoji Carevo polje,na kojem su se utaborili Turci pri rušenju i napadu na sam taj grad,porušili ga,porušili i ljude ,hrabre vojake i njihove generale i zapovjednike,ali negdje tamo ispod tih leševa zadnjim dahom digla se starica,dopuzala do napuštenog nekog topa i ispalila zadnjim svojim sapom kuglu ravno u najsvjetliji šator i tako ubila turskog cara.U znak sjećanja svaki je vojnik morao donijeti u vreći komadić turske zemlje i tamo je prosuti,pa se tako polje nazvalo i Carevim poljem.U čast hrabre i požrtvovne starice Mudruše,grad koji se do tada zvao Trojan ili Širin,dobiva ime Mudruš odnosno Modruš po kojem ga i danas znamo. Kada idete tim putem prema moru,stanite kod fontane slikajte se ,mahnite gradu,ali i popijte bistru hladnu vodu koja tamo teče od pamtivijeka i vjerujte mi na riječ,nikada Like zaboraviti nećete i uvijek će vas nekako vratiti ta voda opet na tu staru cestu. |
