Dvorci, crkve i stari gradovi

10.07.2022., nedjelja

Volosko

U Kratkom posjetu Volovskom – Voloskom, jer se ovo v ili ne izgovara ili ne čuje, pa se uvriježilo kao Volosko, pojeli smo pizzu , jako dobru i jako hvaljenu, restoranu- pizzerii se ne sjećam više imena, morao bih provjeriti , no to sada i nije bitno. Nedaleko na samoj obali, koliko se sjećam rodna kuća Andrije Mohorovičića zatvara šetnicu, odnosno uži cestu, Na samoj je kući i spomen ploča.
Kako je red da se jelo malo slegne ,a i potroše kalorije – mješavina pizze i pive , prošetali smo ,odnosno popeli se stepenicama više od obale. Centar klasičan , primorski ,uski red kuća spojenih jedna uz drugu. No, postoji ovdje i niz vila koje su poslije 1945 godine nacionalizirane , konfiscirane i u njima uređeni stanovi za pregaoce tekovina revolucije. Industrijaci, grofovi , baruni strani ili domaći gradili su ovdje vile za odmor , sa ograđenim dvorištima , daleko od običnog puka. Struktura je kasnobarokna klasicistička ili sve to skupa neo. Istu arhitekturu naći ćemo posvuda po Primorju , Istri ili Dalmaciji. Kapetanske vile, diče se još svojom ljepotom, mada sada teško zapuštene. Prolazimo pored jedne Villa Teresina iz kraja 19 stoljeća ,nažalost nisam saznao podatke o njoj ,a i iskreno nisam se raspitivao. Malo dalje iznad ceste velebna građevina – crkva sv.Ane iz 1850 godine , neobaroka. Dva visoka zvonika i kovana ograda, ulazni portal skromnog rješenja , no nekog izrazitog stila i nema, barem ne baroknog. Unutrašnjost je bogatija ,pogotovo od kad su nađene skrivene freske , koje je pokrivao sloj ili slojevi boje 50tak godina. Resturarine su. Oltar je mramorni, novi – Rendić je htio ukrasiti svojim djelom ovu crkvu. Volosko je pomorski gradić ,kažu da je stariji od mnogih,ali to još treba dokazati. Zvona milo zvone – kako nam to kaže vječiti lutalica Matko Laginja ,a isto tako nam govori da je liturgija domaća, hrvatska, premda je ovdje talijanski jak kao jezik, jer se nekako oduvijek upravo tim jezikom služilo za preživljavanje.
Možda se mnogi stariji sjećaju i pjesmice :
Predrago Volosko,lip moj dijamante,
U tebi se goje tri vile gailante
Nekada su na glasu bile ženske pećarice koje su nosile na Rieku, slavne volovske hljebce i kolače, koje su vrijedne žene rano zorom pekle kako bi na Rijeku – u Rijeku došli svježi. Nekada je u Voloskom postojao i sajam na svetog Roka (16 kolovoza) i tu se sastajalo, dogovaralo, prodavalo. Bila je popularna taščica – srce od sladora – šećera ukrašeno umjetnim cvijećem i u sredini bio je komadić papira, na kojem je stajao jedan klasičan stih stare „Kranjske šprahe“
Al me maš rada,al ne
Men to vse eno je

Zapjevajmo po domaću na kraju i odlazimo doma , u Rijeku.
Voloscana bella
Ta lipota tvoja!
Tu sei la mia stella
I sva dragost moja

Oznake: Istra, Kvarner, putovanje, povijest, Hrvatska

- 09:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.07.2022., petak

Narodni preporod u Istri

Kada se danas gleda na neke stvari ,tipa nacionalnoj pripadnosti ,stremljenjima slobodi i blagostanju, kao da se svijet izokrenuo naopačke i da zaista se povijest ovih naših krajeva nije niti dogodila. Neću i ne želim se referirati na dane od 1945 do 1990 ,nego ranije ,danas dva stoljeća prije ovog svega danas.
Možemo reći ipak da se nekako stara Austrija brinula više za nas nego mi sami i nitko drugi, no niti jedan strani vladar nije osjećao za nas niti je to želio ,a od svih koji su prošli ovim teritorijem , vrlo važnim za povijest ne samo Balkana ili Europe ,nego i svijeta, najmanje brige, a najviše koristi pokušali su izvući susjedi, Talijani. Od senjskih i ličkih i gorskokotarskih šuma koje su nemilice sjekli, rezali uništavali, danas to činimo sami , da bi izgradili kraljicu mora Veneciju, koja tone, ,drvo se raspada, bit će valjda Božja volja, do naprosto maltretiranja stanovništva. Najviše smo im ustvari poslije stoljeća borbi i ugnjetavanja upravo pomogli mi sami, Rafalskim sporazumom. Jedan čovjek ,jedan jedini sa svojom idejom, a stranac u ovoj zemlji, premda se zvao domaćim imenom, uništio je sva povijesna hrvatska nastojanja da Istra ostane i postane pravi hrvatski teritorij. Ante Pavelić pokosio je kompletnu ideju hrvatstva. I danas svi oni koji su se borili za domaće ča u Istri iznevjerili su svoje pretke i govore jezikom onih koji su ih maltretirali , oduzimali im prava i naprosto uništavali. Pitaju li se katkad da li se njihovi davni možda okreću u grobovima ,a na nebu umjesto mira, plaču.Hrvatski narod u Istri,za kojeg se nisu brinuli ni njemački grofovi, ni talijanski providuri(provediteri) i koji je uslijed toga ,uz raznorazne bolesti i slabe ljetine, naprosto osiromašio i bio je zamro,pa i zbog toga što je u tom 19 stoljeću ne samo njih nego i druge hrvatske pokrajine tištio kruti apsolutiznam bečkog dvora.
Dogadjaji u Francuskoj ,revolucija, Napoleon ,a pogotovo Ilirizam koji se budio ,kao i Madžarska revolucija 1848 godine probudila je i narod Istre. Želja za domaćim ognjištem i domaćim jezikom prenula je iz sna ovaj dio Hrvatske. U središtu Istre u Pazinu pjevalo se hrvatske pjesme ,pjevala se dapače ona budnica „Još Horvacka ni propala „ .Nesnosni apsolutizam izmedju 1849 i 1860 godine bio je pritisnuo narode, pa se radilo na tome da se narod osvijesti, izobrazi ,postavi , koliko god je najviše moguće na svoje noge. Čitavi predjeli Istre,a među njima i Lovran tražili su sjedinjenje sa Hrvatskom. Buđenje nacionalne svijest i i ovdje je dobio svoj zamah.
Jedan takav pojedinac zaslužan za takvo buđenje bio je dr. Juraj Dobrila, biskup Poprečko-Pulski 1857-1875 godine,a Tršćansko-Koperski od 1875-1882 godine. Rodjen je 1812 godine u Ježenju, općini Tinjan od seljačkih roditelja. Izučiv škole u Pazinu, Karlovcu, Goroci i Beču, službovao je u Trstu ,te postavši Porečko-Pulskim biskupom znao je sam propovjedati kao obični dušebrižnik u crkvi Majke Božje u Poreču.Propovjedao je posvuda gdje je trebalo,a kao biskup svuda kuda je dijelo svetu krizmu. Tako je živom rječi budio narod, na kojeg su biskupove riječi djelovale u vjerskom i narodnom duh. Tim više ,što je prošlo godina i godina, a da biskupi nisu propovijedali hrvatskom narodu hrvatskim jezikom. Poticao je isto tako i svoje svećenike da to čine, slao ih kao prave misionare kako bi probudili nacionalnu svijest. Isprva su to rijetko činili javni službenici , profesori, a kasnije se ipak ta svijest i briga za narodni jezik i samu pripadnost raširila, pa su mnogi radili na tome da se budi narodna svijest. Mnogi inteligentniji seljaci puno su učinili propagirajuću svijest po selima.
Izravno na osvješćivanju naroda radilo se puno posvuda, Lindar, pa čak i na istočnim dijelovima Istre u Kastvu , bolje rečeno ispod njega na brežuljku sv.Mihovila sabralo se tisuću ljudi iz Kastavske ,Volosko-Opatijske, Lovranske Mošćeničke Veprinačke općine. U Lindaru isto tako sa svih strana sjetio se narod kojeg se učilo potrebi domaćeg jezika. Došli su i Slovenci. Na tim su taborima pod vedrim nebom domoljubi govorili o pravima naroda za uporabu domaćeg jezika u crkvama ,školama, uredima, javnom životu. Na tim su govorima stvarane rezolucije koje su se slale Parlament i vladi. Nisu bile ispunjenje,ali je bit bila u tome da se narod osvješćavao. Otvarane su čitaonice u kojima se sastajalo .čitalo i izmjenjivalo misli.Priređivalo se i zabave na kojima su se pjevale narodne pjesme i budnice, govorilo, deklariralo, glumilo i plesalo domaća kola. Često se davalo zabave i u raznorazne dobre svrhe, za siromašne, gladne postradale od potresa i za siromašne đake i učenike.
U lovranu ustraja čitaonica „Lovor“ kao stjecište narodnih ljudi, najviše pomorskih kapetana. Nisu zaostajale ni Moščenice, pa je i tamo osnovana čitaonica zaslugom župnika Antuna Puža. U Brseću,rodnom mjestu „Jenija Sisolskoga“ – Eugena Kumičića,požrtvovnošću župnika Rajmunda Jelušića isto tako jedna bila otvorena.
Da ne nabrajam sva mjesta u kojima se budio i radilo na buđenju narodnog duha i na otocima su se budile takve čitaonice, kao na Krku u mjestu Vrbnik, rodnom mjestu više biskupa, kanonika, drugih svećenika, odvjetnika. Oko 1870 godine bila je u Puli ustrojena jedna takva čitaonica u kojoj bijahu prvi članovi i neki Nijemci i Talijani, koji su kasnije upravo žestoko nastupali protiv.
Buđenje naroda i svijest o narodnom jeziku uzimalo je sve više maha, narod se budio, radio na domaćoj stvari , pjevao i plesao po domaću. Opismenjavao se, čitao i polako kretao prema novom duhu vremena, biti svoj. Onda je došao 1 svjetski rat i godine truda bile su izgubljene. Poslije 2 svjetskog rata taj duh bio je živ da bi danas bila skoro pa sramota u Istri govoriti hrvatski. Olako dajemo svoje strancu , i izgleda da kroz povijest ništa naučili nismo, a za to smo sami krivi i nitko više.

Oznake: narodni preporod, putovanje, Istra

- 07:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.06.2022., četvrtak

Sela kraj Siska

Proći ćemo Sisak ovaj puta. Nema nekih velikih vrijednosti, ali ima kuća koje svakako pričaju svoje kroz sada uništene zidove. Od one nade da Sisak nikad neće biti Cucak nije nažalost ostalo niti lanca za privezati tog psa. Od one ranjene nade da će krenuti ostaje Sisak grad slučaj. Zapušten, bez posla bez neke velike obnove ,osim tu i tamo kakvih entuzijastičnih možemo reći ispada, jer drugi naziv ne postoji.
Stari grad ostaje za nama, toliko smo ga puta prošli , i žurimo dalje. Sada je Grad uništen potresom. Kada na to sve skupa pomislim , na baštinu cjelokupnu uvijek mi u glavu dođe onaj stari hit : Papa was a rolin stone , jer kad ovako pogledamo i sagledamo cijelu sliku – samo ćemo se mi stariji možda sjećati nekih ljepota, a mladima i onima koji dolaze poslije nas ostavljamo samo hrpu kamenja. Pitat će nas pokoji možda , što ste napravili, zašto niste ,a mi ćemo šutjeti ,jer razloga i opravdanja nemamo.
Izlazimo iz Siska mostom i taj čas smo u Selima. Na polovici ceste ,obično selo, ništa posebno ,red kuća, red dvorišta ,stoji divota, barokna sa tornjevima – zvonicima ,kupolom.
Iz godine 1751 dolazi nam odredba o svadbama i troškovima za istu a odnose se na seljake i siromašnije plemiće, te da se ti troškovi ograniče prema odredbama, jer je u tome svemu bilo silnog razbacivanja. Baltazar Krčelić tako u Selima već 1743 godine ograničava pirovanje na dva dana, a na to je pristao biskup Branjug, koji je tada bio i banski namjesnik. Ta odredba usvaja se za sve.
Od kamenja stare Sisciae gradi se ova ljepota usred polja na seoskom travnatom groblju , a usred isto tako i drvene arhitekture –gradnje toga kraja. Građena je od 1759- 1765 godine za vrijeme službovanja i pod posebnom paskom Matije Šanteka Remetinečkog. Bio je školovan u Rimu, Beču i Varaždinu.Vjerojatno je želio i htio dio tog bogatstva vidjenog vani prenijeti i ovamo u Hrvatsku. Rekli bi pravi domoljubni sin. Titular je dan Mariji Magdaleni ,a spada u red jedne od najljepših baroknih crkvi u Hrvatskoj. Crkva sa uzdužno položenom elipsoidnom lađom ima pravokutno svetište, koje se završava ravno stiješnjenim zaključkom zaobljneih kutova. Crkveno je predvorje između dva visoka zvonika kojima je masa konkavna. Kupola se izdiže iznad lađe 19,36 m visoko , no gledana s fronte ona ipak ne dominira, jer se iza zabata pripinje vitka lanterna. O graditelju ne znamo ništa,ali se vidi jak utjecaj austrijske gradnje ,odnosno bečke te stil odgovara arhitektima poput Fischer von Erlacha i Hildebrandta. Isto tako imamo i talijanskog dizajna ,te tu crkvu svakako čini izuzetno vrijednom , ne samo u nas ,nego možemo ju staviti u red i svjetskih ljepota. Potres je odvojio zvonike, nanio štetu ovoj ljepoti. Sprema se obnova, no takav zahvat traje godinama i nije svakako lak ,a o novcima ne želim ovdje niti pisati. Nadam se samo da ću ja doživjeti da je opet vidim kao nekad. Ona je svakako zaslužila da je se vrati u sjaj iz tame.
1765 godine biskup beogradski i prepošt zagrebački posvetio je ovu crkvu. Kad je nakon posvete služio misu, a propovjednik uzlazio na propovjedaonicu odjednom se u crkvi podigne silan metež i vika, neka bježe .jer da će doskora srušiti zvonik i crkva ,te da se vide neke iskre u zvoniku. Nato propovjednik izleti prvi, oni, koji su stajali uz biskupa, iskoče van kroz prozor, a narod sa silnim metežom i vikom poče bježati dijelom kroz vrata, dijelom kroz prozore. Više njih je bilo pogaženo, više njih povrijeđenih, a dvojica su bila potpuno zgažena i mrtva. Jedino ostade biskup,koji je služio pontifikalnu misu. Govorilo se , da je mjesni župnik prvi počeo bježati. Kad se taj metež smirio i narod razišao, jer su i zvonik i crkva ostali neoštećeni i čitavi ,biskup je , da bi mogao do kraja završiti misu, morao pozvati ministranta. Kad se taj vratio , biskup završi privatno misu.
O toj zgodi dilo je raznih nagađanja i tumačenja. Najvjerojatnije se čini tumačenje , da je župnik želio, da se puca sa zvonika, pa je zvonar noisio stupu i slučajno je zapalio. Prije je naime bio spremio žeravicu potrebnu za kadionicu. Plamen te stupe opaziše oni, koji su stajali vani. Da bi uklonio taj strah od lošeg znamenja, župnik je na sljedećoj misi tumačio taj strah snagom posvete,navodeći da su bili đavli otjerani koji su tu htjeli uzrokovati zbrku Kristu izazvavši strah.no, ipak je naravno pobijedio Krist,jer je crkva ostala čitava. Đavli su bili zavidni jer je crkva građena od kamena ,koje su nekoć postavili pogani i koje je bilo možda posvećenmo poganskim bogovima ili demonima.
Ovo je kratka crtica povijesti , priča ,ali koliko je takvih spomena u našim crkvama , u našim dvorcima i gradovima, utvrdama , vjerojatno se broja ne zna i ne može se sve baš prenijeti. Svjedočanstva su našoj kulturi, tradiciji, običajima i slavnim osobama. Svim onim ljudima prije nas, a razmislimo što ostavljamo onima poslije.....

Oznake: sela, putovanje, izlet, povijest, Hrvatska

- 10:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.06.2022., srijeda

Lasinja

Običaji i tradicije nekako su isprepleteni s našim životima i toliko smo navikli na njih da smo naprosto srodjeni jedno u drugo ili jedno za drugo. Nekad postoje dobre strane istih, no ponekad nas ta tradicija vodi u još veće neznanje, pa se ponekad i izgubimo u svemu tome .
Nastavljam dalje putem kiselice, vode koja i s ove strane Kupe izvire ,a sve je to tako sklopljeno zajedno u jednu priču da ih više niti ne razlikujemo. Prelazimo most. Poslije rata kada je stari most bio srušen postojala je skela preko koje se prelazilo,ali se desio slučaj da je kamion – tegljač propao kroz skelu – ponton i upao u rijeku. Tada je ponton bio maknut i gradio se novi most koji će opet spajati Zagreb sa Banovinom i Kordunom,a sve to preko stare Brezovice i Jamnice pa sve dalje i dalje. Ovaj je kraj itekako – nekada bogat- osiromašio poslije domovinskog rata.Djeca se razbježala po svijetu, ostale su ruševine jedne poruge historijske – usijanih glava pa je i na kraju i tih glava nestalo. Kada sam poslije rata prolazio tim putem uvijek sam se znao zafrkavati ili našaliti : ljudi spremite pasoše – napuštamo Hrvatsku,a isto tako i vraćajući se – ljudi spremite pasoše – granica je,vraćamo se u Hrvatsku. Tako je tada to na mene djelovalo.
Nemaš puno neke velike povijesti ,mada je nekada postojala pa kažu izvori i od rimljana pa preko srednjeg vijeka .Postojali su tvrdi braniči i onda ih je nestalo.porušilo se i ono malo sjećanja još davno,da bi to sve u socijalizmu ustvari,mada i danas nije bolje, bilo izvrgutno ruglu. Naselilo se stanovštvo, premda je ovdje stanovništvo već dugo bilo više pravoslavno kao i cijelim tim putem dalje prema Baniji i Kordunu pa i dalje do duboko do granice Bosne.
Ovo je krajina – ganičarski kraj koji je zasluživši mir posvećen poljoprivredi , mada i gospodarstvu , što zbog blizine Jamnice i slavne vode , što zbog blizine glavnog grada , ali i nedalekog Karlovca. Iz Zagreba ili Karlovca ima oko pola sata vožnje. Kao što se sve mijenja , promijenio se izgled mjesta poslije rata , ali i ta pošast kružnih tokova zahvatila je i ovo područje, mada za time nije bilo nikakve potrebe, jer promet nikad zapravo nije toliko gust . Postoji nekoliko kapela , poklonaca na samom tom putu,ali o njima i nema nekih većih zapisa , osim ako se pogleda sve je to nekako recimo to tako sklepano narodno 19 stoljeće . Sama Lasinja pripadala je gradu Steničnjaku kao dio vlastelinstva, a za kojeg znamo da je mijenjao gospodare ,a najvažniji su oni Zrinski ili Frankopani. Osnivanje vojne Krajine graničara još 1745 godine odnosno Prva banska graničarska pukovnija bila je upravo stvorena ili organizirana na ovom području Banije i Korduna. Prva banska pukovnija bila je podijeljena na 12 satnija i to između ostalih i Lasinja je bila u sklopu iste uz Čemernicu, Maju, Vranovinu ,Glinu i itd.
Jedan od običaja doveden je ustvari do apsurda. Naime zvono sa crkve sv.Ante Padovanskog u središtu Lasinje zvonilo je tako bučno i jako da stanovnici uopće nisu mogli zaspati ,jer je u ponoć upravo zvonilo,udaralo 12 puta da je ustvari bilo zaglušujuće,pa se osim nekih drugih sudskih slučajeva i tužbi i zvono sa crkve našlo u registru tuženih. Jedan od povremenih stanovnika, a vikendaša je nekad bilo,a i ima ih još dosta, tužio je crkvu za preglasnu zvonjavu i spor dobio. Da li crkva zvoni po starom ili malo tiše ne znam,morat ću to istražiti, jednom – nekad – nikad.Nije moja stvar. Ja ću se samo brzo provesti dalje. Morat ću stati naravno pored ruševina stare crkve koje su restaurirane a potječu iz 1833 godine.
Nije ih se štedjelo, tolika je bila mržnja vođena bolesnim glavama da je nastradala 1991 godine, ni kriva ni dužna. Danas je tu novi i nosi isti titular sv.Ante Padovanskog. Skroman inventar, potpuno nov za mene iskreno ništa posebno za jednu takvu građevinu. Ono staro otišlo je u nepovrat povijesti.Župnik i seljani toliko su se zaigrali u svojem uređenju da eksterijer odnosno dvorište izgleda kao sajam igračaka, pun patuljaka i labudova i nekih ukrasa kojima je identitet sasvim čudan i nepoznat,pa je s moje strane vječno bilo izvrgnuto ruglo ,ali isto tako i zgražanju koliko daleko možemo napraviti glupost od nečega što bi bi trebalo biti ponos. Nedaleko tih priča je novi samostan Sestara Srca Isusova.Zatvoren u moltivi onih koji više ne žele vidjeti svjetlo svijeta. Nema se puno proći brzo ste van i nastavljate dalje. Život uvijek ide dalje pa idem i ja s njim, u neko novo doba,ali isto tako žurim doma – u Topusko. Pas se već raduje putu, jer ga poznaje koliko smo ga puta samo prošli.
Stanite i Vi vrijedno je vidjeti ama baš svaki kutak ove zemlje, jer ne znamo koliko smo dugo i koliko dugo ćemo biti na ovoj planeti ili ovom svijetu.

Oznake: lasinja, Hrvatska, izlet, putovanje

- 18:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.11.2021., četvrtak

Mirkovec

Godine idu i premda nas ogledalo mnogo puta zavara ,ipak i ono kaže ostario si. Što nas sve čeka do samog kraja ,bolje je da ne znamo ,a kako će nam završiti ovaj život, to ćemo vidjeti kad Bog kaže dosta.Dosta si se umorio ,sad te čeka san. Pakao na zemlji, raj na nebu i opet ona ista igra prah-pepela,kojom nas oduvijek ispraćaju čekajući upravo onog prvog među nama koji se umorio i čeka ga blaženstvo božje. Na to sve skupa nije dosta reći samo Amen, Amin ili što već drugo, isplakati se za pokojnikom koji se riješio ognja na zemlji i vode u raju,nego ga i za života smiriti i dati mu upravo toliko ljubavi da može na onaj svijet zadovoljno i zauvijek sklopiti oči sa dostojanstvom i mirom preći u svjetlo i ruke koje ga raširene čekaju na onom svijetu.
Još jedan u nizu onih dvoraca čiji zidovi i prozori nisu prazni, razlupani, namještaj samo tako odnesen jer se tako nekome htjelo, mada tog namještaja ovdje nema, krasi kuću nekog lokalca čija je baka bila kuharica plemenite obitelji ili djed kočijaš.Ipak ovdje vlada tuga. Iza zidova nekadašnjeg sjaja i bogatstva , vrijednih i skrbnih ruku velmože ostali su samo starci, ostavljeni na patnju ovog svijeta, na tugu i bol svih nas, koji nismo znali dati ruku i dati samo malo ljubavi. Osjećaj svakako nije ugodan kad se uđe već u samo dvorište. Nekadašnje princeze i prinčeve, mamime i tatine maze, nekada vrijedni radnici i pošteni ljudi ovdje čekaju svoje svijetlo i svoj prelazak u konačno dobro. Izgubljeni tumaraju suncem, kišom, snijegom, žicaju lovu, cigarete, razgovor , srce i malo dobra. Malo i jesu u svom svijetu i to te dotakne. Ako si mlad i prestraši te,ali s godinama se ipak zapitaš ,a što sa mnom? Da li to i mene čeka? Da poludim od svijeta i upravo ovdje završim svoj put žicajući i ja i čekajući onu obitelj koja po mene nikad neće doći.
Dvorac je Mirkovec – stari plemenitaški dvor obitelji koja je nestala, barem po plemstvu Mirkovec, Mirkovci iz 16 i 17 stoljeća. Iz svoje plemenitosti odvedeni su i oni, vremenom, u ruke nekog novog doba, brišući tako stare pravice i navade svoje plemenite, sada bremenite loze. Stara kurija presvukla je svoje ruho u novo doba , novo vrijeme i nastaje u 19 stoljeću ovaj dvor. Zaslugom onih Vranjicana koji su svoje ime germanizirali ,a prekidat i porijeklo samo dodali svemu tome. No, ipak prije toga, moramo se sjetiti i politike i moći i velikog utjecaja i bogatstva još jedne obitelji Bedeković – Komorski koja od stare obitelji kupuje ovaj ogromni posjed od 400 jutara. Prodaju ga oni tako tima Vranicanima – Dobrinović i upravo oni staru plemenitašku kuriju pretvaraju u dvor 1892 godine i tako završavaju krug prodaje i kupovine ovog dobra. Plemenitaši su u ono vrijeme bez tehnike nekako morali kratiti vrijeme, a najdraže od svega bio je lov, ne samo zabave radi ,nego i radi prehrane. Tako je u Zagorju bilo nekoliko lovačkih dvoraca, kao i ovaj Mirkovec, nekada su čak ovdje gospodarili i Celjski, pa Sermagi.
Sami Vranicani opremili su ovaj dvor umjetninama kojima je nestalo traga. Na nekim dijelovima još do prije nekoliko godina mogle su se primijetiti strijelnice koje bi nam i govorile o njegovoj starosti ,no nestalo je i njih. Szabo od sve siline namještaja i pokućstva navodi ormar iz 18 st. sa 27 ladica. Izrađen u Gornjoj Austriji i donesen ovamo. Na njegovim su intarzijama prikazani orijentalni gradovi ,na stranicama njemački gradovi ,a u samoj sredini bio je Hercegovac s puškom.
Poslije smrti, i poslije one nesretne 1918 godine, kada je umjesto rata , strašna bolest, kao i danas , odnosila živote, španjolka, Ernesta Vranicana ,ostaju ovdje živjeti njegove dvije kćeri Gizela i Marija, uživajući u ostacima svoga plemstva ,a ostalo su dobili njihovi nekadašnji težaci na uživanje i rad. Tempi passati.
Izlazim brzo iz dvorišta, okrećem se ,na staklu mojeg auta lice , izgubljeno, staro, izmučeno moli samo jednu kunu koju ionako neće imati gdje potrošiti. Traži ustvari samo trenutak trenutka moje pažnje.
Iz pepela si nastao i u pepeo ćeš se vratiti.

Oznake: Zagorje, izlet, putovanje, putovanje zagorjem, povijest, Hrvatska

- 10:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.04.2021., srijeda

Podčetrtek

Iđe Santa Lucia,a ja se setim slovenske predstavnice za pjesmu Eurovizije : Samo ljubezen i vokalno instrumentalno trans sastav Sestre!Bili su, bile su jako lepo usklađeni modno,dečki u lepim kostimičima,a cure u muškim odijelima.Ko da gledam glavni dnevnik neke govorne skupine.Ne znaš ko koga! Lepo se danas sije pšenica u teglice,staklenke,ukrasne posudice i druge godine bu nam išlo tak,da bumo samo beli leb jeli i to već za gablec,marendu ili laganu okrijepu uz čaj i kanapeiće.
Zabijelilo ono Hrvata,tak lepi sentiš ugođaj taman za valcere,polke,čardaše ko zna,a tko ne onda za cajke koje će ukrašavati svaki pristojni i iole visoko elitni doček nam Nove!Ja sanjam u Novoj već svašta.I već sada vjerujem kak će me krenuti ko blesavo nakon 1. 1 .Morti ako ne poludim do kraja i ne zatvore me što u apsanu što u žutu zgradicu,ima da se obučem ko one s početka i nastupim druge nam bolje na Eurosongu.Još da naučim slovenski kak se spada i nastupan za njizi.Ima da euri samo teku,jer su Slovenci bližejše Uniji neg mi ovde skoro pa na pragu Balkana.Rukice u zrak,Lepa nam Brena i da vidiš kak sam veseli.
No,da se pripremim za to sve skupa,razgledam malo,kad me tamo zavoliju više nego ovdika,otišo sam načisto u Deželu da izvidim stvar,ako zaradim silnu lovu,di ću se smjestiti i kupiti neku nekretninicu.Jer moraš biti u žiži.Već od ,standardno,graničnog prelaza,onog kod druga Jože,od milošte zvanog Stari,a kasnije nešto sitno poznatog po TI-To, a ja ne bih to,gledam ja na drugu stranu Sutle,krećem se polako,jer se nekak sećam ko u magnovenju da slovenski mili-poli-cajci ne vole baš zagreber kencajhen,pa onako ruku na prozor,kak se dolikuje balkancu,vozam se prema starom gradu Podčetrtek.
Uski prolaz i auto gura prema gore! Uokolni seljani gledaju zagrebačku,hudič prekleti,registraciju kako napreduje prema njihovom ponosu,premda kad si gore ne kužiš baš spiku,jer je ruševina pa se osećaš ko da si doma.Nekad smo bili,a onda nas rastaviše i sad smo si samo susedi.Oni voze,ja polako.Ne mogu reći da Slovenija nije lepa zemlja,jest naravno,ali iskreno premda su dugo bili pod carskom kućom,bez svojeg domicilnog plemstva,imaju jako puno građevina od povijesnog značaja,usko vezanog za neku tamo davnu zajedničku histeriju,pardon,historiju.
Grad je jednom rječju predivan,monumetalan i apsolutno vlada što krajolikom,što teritorijem i to odavnina.Pretpostavlja se da je rano srednjevjekovni,no prvi zapisi ipak ga postavljaju u 13 stoljeće.Kao i svi ti gradovi,ima dočekno dvorište,sa baroknim portalom i grbom Attemsa,koje te dalje propušta u stari grad,gdje ćemo sresti kao i opet svugdje razne izmjene vlasnika,te ovdje stoji grb Tattenbacha i supruge.Na samom gradu primjećuju se razni stilovi gradnje,ali nas ipak prvo vodi barok,jer je grad u 17 i 18 stoljeću doživio znatnu pregradnju i stiliziran je u tom razdoblju od klasicizma prema visokom baroku koji se bori sa ostacima,ali se ipak i dobro preklapa gotikom i sitnom renesansom.Tako se zvjezadsti strop ljubi sa baroknom štukaturom prvog kata glavne „ kuće“.
Malo je toga ostalo ovdje od slavnih vremena,tek se naziru njegovi slavni vlasnici,koji su ga ukrašavali po vremenima.Svoju zadnju ruku dobio je u 19 stoljeću i tako ostaje do danas,odnosno do kraja 2 svjetskog rata od kada propada zbog nebrige.
Ako nemate kaj doma raditi,a ide vam se negdje ,onda put Kumrovca i preko u susjeda,jer vas tamo čeka nekoliko ljepotana u koje ćete se vjerujem zaljubiti kao i ja.A ako ste slučajno i zaljubljeni,u šumama i šumarcima koji okružuju te gradove možete : Lahko ti podarim samo ljubezen.....