Dvorci, crkve i stari gradovi
18.07.2022., ponedjeljak
Maretić Rukavina
|
Dobro Maretić, koje je spadalo imanju Belec, na kojem si je Juraj barun Rukavina od Vidovgrada, nakon što je dobro Belec prodao svom sinu Amonu, sagradio bio lijepi zidani dvorac, te ondje i umre 30. decembra 1915. godine. Od njegovih nasljednika kupio je Maretić Jaroslav pl. Strižić, oženjen s Aliceom, kćerkom generala Ladislava pl. Halpera Sigetskog i od istog nešto zemljišta rasprodao seljacima. Izumrćem muške loze Najšića prelazi dobro Belec u vlasnost plem.obitelji Jurenić, a kad je muška loza Jurenića izumrla, udajom za plemiće Rukavina. Rukavine potječu starinom iz Like, ter im je kralj i car Franjo II. (1792.—1835. god.) podijelio austrijsko plemstvo 1800. god. s predikatom Vidov gradski. Ugarsko plemstvo dobiva pukovnik Juraj Rukavina poveljom od 10. septembra 1824. god., a barunstvo 1841. god. kao general topništva. Ovaj Gjuro barun Rukavina oženio je Ceciliju rod. Wohlgemuth. Sagradio je 1800. god. sadanji zidani dvor na imanju Belec, te 1848. god. igrao kao general topništva odličnu ulogu uz bana Jellačića, umro u Temešvaru god. 1848. Njegov sin Alfred, podžupan županije varaždinske, oženio je Ljudmilu pi. Pirkmayer od Puchelberga i dobio s njom dobro Trnovec kraj Krapinskih Toplica. Supruzi Alfred i Ljudmila baruni Rukavina imali su četiri sina i tri kćeri: G j uru, koji bijaše najprije časnik, a zatim je preuzeo dobro Belec, bio više godina narodni zastupnik kotara zlatarskog od 1881. god. na saboru kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i predsjednik Hrvatske stranke prava. Oženio je Mariju rođ. Pečnig, te umro na svom dobru Maretić 30. decembra 1915. god. Iz ovoga braka rodili su se sinovi Amon i Juraj te kćeri: Zdenka, udata za sveučilišnog profesora Dr. Milivoja Šrepela, Zamira udata za pukovnikaStjepana pl. Delića, Ivka udata za artil. kapetana Vilima pl.Pickela, Ida i Marija, udata prvi put za žandarmerijskog časnika Ivana pl. Rizoffy, a zatim za Franju Pogačara. Sin Amon otkupio je dobro Belec od oca, te na istom danas gospodari, oženio je Elzu pl. Reisner iz Osijeka. Ladislava, koji bijaše major te je bio oženjen sa Paulom rođ. Unger. Ovi su imali dvije kćeri: Jelu i Adelu udatu za Dr. Janka Jambrišaka. Mirka, oženjenog s Marijom Rukavina, koji su imali tri kćeri: Mariju, Ceciliju i Anu te sina Matiju; i Konstantina, koji bijaše časnik, oženjen s Anom rođ. Polet, koji je preuzeo dobro Trnovec. Ovi su imali kćer Anu, koja se je udala za Mirka pl. Igalffya te su preuzeli dobro Trnovec. Tri kćeri: Adelu, Augustu i Izabelu. Zadnja vlasnica bila je Barunica Rukavina Cecilia.Danas je u privatnom vlasništvu.     Oznake: povijest, Hrvatska, plemstvo, Zagorje |
07.07.2022., četvrtak
Metel Ožegovič
|
Madzarske pretenzije na teritorij Hrvatske nikad nisu prestale I neće ,dokle god nemamo volje zaista jednom zaustaviti tu ideju. U novije vrijeme afere pokazuju ustvari koliko smo mi kao narod slabi ili više volimo stranca nego domaćeg sina. Borbe s Madžarima traju odavna I to zaista odavna , toliko dugo da smo čak branili I Austriju od njihovih pretenzija. Kako je Marija Terezija pokleknula ,a trebao joj je novac za ratove, tako je dala I dio Hrvatske pod upravu, “riječka krpica” ,a I naš sabor odgovarao je saboru u Požunu , gdje se kriju isto tako I papiri hrvatske povijesti. U moru borbi , zalaganja za domaću riječ I protiv Madžarske vlasti , ustali su mnogi ,ali su se izgubili u moru istom takvom onih koji su uvijek radi svojih osobnih interesa plivali nizvodno. Između onih, koji su slabo znani povijesti I širem puku, odnosno hrvatskom čovjeku, jer je ipak 50 godina tako odgajan da sluša samo revolucionarne one tekovine slavne borbe ,a svoje nije pazio. Tek rijetki su pazili I dalje na domovinu Hrvatsku. Tu nije riječ o politici, niti o pokretu niti o vlasti ,nego pojedincima koji su se borili za pravo na slobodu I riječ ove zemlje. U 19 stoljeću počinje borba za narodno pravo I narodni jezik I tu nailazimo nekoliko osoba, ličnosti ,koje su se zalagale. MOramo shvatiti ipak da je narod mali, nepismen u to doba širom, ali je stvar bila I počivala na onima koji su bili školovani jer su si to mogli priuštiti. Ban Jelačić je za Austriju smirio Madžare, borio se za I pravo Hrvata na svoje ,ali u okvirima MOnarhije austrijske. Ostale sada neću spominjati, dovoljno je već rečeno o njima. Jedan od onih koji su se borili za domaće pripadnik je stare obitelji , koja je krenula na put svojeg probitka iz Križevačke županije I dala svoj obol Hrvatskoj. Dobri ili loši , ljudi su. U tom 19 stoljeću kad se svijet I pogled na svijet polako mijenja u žaru hrvatskog narodnog preporoda javlja se jedno lice, nepravedno zapostavljeno. Metel barun Ožegović , od njega I kreće taj barunski dio obitelji sve do danas, mada su danas taj naslov izgubili,ali ostalo im je ono plemeniti. Rođen 4 . svibnja 1814 u Zagrebu bori se za pravicu protiv madžarskog jakog utjecaja, pa nam ostaje I njegov govor 12 rujna 1844 godine kao hrvatskog zastupnika na ugarskom saboru : Ovako se je naročito razvila književnost jezika kojim govori naš narod u sdruženih kraljevinah I na jugu, poznat pod imenom ilirskim. Tako mogahu narodi slavenski , pod žezlom Nj.Veličanstva živući, u svojoj narodnosti znatno napredovati, što njim pruža novi razlog podaničke odanosti za toliku otčinsku brižljivost, koja štiti njihovo najsvetije blago, te se baš time učvršćuje neuzkolebiva vjernost naroda prema svom kralju I gospodaru, kao pšto I ljubav domovine u kojoj se narodom slavenskim duševni život ne samo neuzkraćuje već sve to krešćije razvija. ….. Naravno da Madžarima taj govor nikako nije pasao , niti išao na ruku, jer su u to vrijeme upravo baš stiskali svoj jzik I kulturu na ovom području. Zato je borba I sve jača. O izdajnicima ne želim sada, bilo ih je previse, a to je najgora stvar, nesloga naroda. Kukolj u žitu. Kao I danas . Ipak se vrijeme uvijek okreće. Dogovora sa Madžarima nikad nije bilo. Žestoko se on protivio I savezu odnosno Ugarsko-hrvatskoj nagodbi iz 1868. Istam tako zajedno s Jelačićem zagovarao je pripojenje Vojne krajine banskoj Hrvatskoj, kao I Dalmacije. Želio je pošten savez s Madžarima protiv Austrijske kuće Habsburga,ali nakon što je na podao način ipak Savez sklopljen,a ne štetu Hrvatske, povukao se iz javnog života. Obnašao je niz velikih dužnosti u Kraljevini I Carevini. U rodnom Zagrebu završio je klasičnu gimnaziju ,a u Pešti pravo. Nakon završetka školovanja desio se u Varaždinu gjde ga je grof Erdoedy postavio za honorarnog podbilježnika. Tijekom cijelog svog života zalagao se hrvatski jezik, za hrvatsku domovinu I nikako ne smije biti zapostavljen u povijesti Hrvatske. Nažalost se u školama on baš I ne spominje, nego samo nekolicima, čak I onih koji nisu zaslužili u novije vrijeme. Valjda smo takav narod. Kao pristaša Ilirskog narodnog preporoda, 15. siječnja 1838. godine tiskao je poziv za osnivanje Ilirske čitaonice u Varaždinu - Družtva Narodnoga - prve narodne čitaonice u Hrvatskoj. Pozivu se odazvao veliki broj hrvatskih rodoljuba i zahvaljujući darovanim knjigama čitaonica je počela s radom. Kao intelektualac bio je među utemeljiteljima Družtva za povjestnicu jugoslavensku, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Konzervatorija Hrvatskog glazbenog zavoda, Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva i drugih u društava koje su poticale razvoj znanosti i umjetnosti i gospodarstva u Hrvatskoj. Barun Metel Ožegović Barlabaševački I Belski kupuje dvoi I imanje Bela I I Bela II od niza vlasnika te sve skupa ujedinjuje u jednu cjelinu, tako da možemo reći da je imanje Bela bilo jedno od najvećih u kopnenom dijelu Hrvatske. God. 1858. kupio je Metel barun Ožegović-Barlabaše-vački i Belski dijelove od Josipovića i Lovinčića, a 1879. dio obitelji Barabaš te si time sastavio lijepo većinom šumsko imanje, s oba stara belska dvora. Ovom zgodom ne mogu propustiti, a da ne posvetim nekoliko redaka sjajnoj pojavi ilrskog doba Metelu barunu Ožegoviću. Veoma je on zaslužan za svoj narod, koji je uz oca si pronotara Stjepana Ožegovića i strica Mirka Ožego-vica, biskupa senjskog odličan pobornik hrvatskih prava. Uman muž, koji je bio posvema upućen u državno pravo, izabran bi po hrvatskom saboru uz Hermana pl. Bužana u svaku važniju deputaciju, a isto tako i na tadanji zajednički sabor u Požunu, 1842. i 1847. god. Početkom šezdesetih godina prijašnjeg stoljeća nakon listopadske diplome 1860. god., vršio je nekoliko godina čast kancelara, tada ustrojene hrvatske dvorske kancelarije u Beču. Metel barun Ožegović oženio se 1839. god. s Ivanom groficom Sermage od Susjedgrada i Medvedgrada. Iz ovog braka rodio se je sin Ljudevit oženjen s Olgom groficom Erdodv i kći Ida udala se za Alfreda baruna pl. Moscona, vlastelina u Pišecu u Štajerskoj. Danas je vlasnik vlastelinstva Bela Ivan barun Ožegović, odličan gospodar te veoma ljubljen i štovan od svojih se* ljačkih susjeda, koji ga visoko cijene kao svog svjetovatelja u narodno gospodarskim i imovinskim odnosima. Kod takovih odnošaja među vlastelinom i susjednim se1jacima nije niti agrarnom reformom današnjem vlastelinu belskom oduzet niti pedalj zemlje, jer su sami seljaci, kad je tamo stiglo agrarno povjerenstvo, jednodušno i odlučnoprosvjedovali, da se njihovom vlastelinu išta oduzme, te ma kome u zakup dade, ostaje nam za povijest. MOžda je ovo prekratko za jedan ljudski život, ali je sasvim dovoljno da Vas pokrene na misao I razmišljanje o svima onima koji su dali “život” za ovu zemlju,a malo im je spomena. Metle barun Ožegović umire u Beču, ne moram naglasiti , kao I mnogi ,razočaran.        Oznake: povijest, Zagorje, Hrvatska, narodni preporod, Putovanja |
31.05.2022., utorak
Lovreća Sela
|
Poslije smrti svoga supruga Ernesta grofa Oršića god1864. prodala je udova grofica Julija -rođ.Jellacich Bužimska i Antun pl.Kuchtich dobro Dubrava Jakobu Badlu te se zajedno sele na dobro Lovreća Sela ispod kapele Sv.Jurja ,te ona tamo i umire 1875.godine. Stari pl.Kuchtich bio je čovjek nemirna duha,veliki ženskar te odvjetnik svih zagorskih velikaša i vlastelina,te je bio dobro upućen u kućne prilike i obiteljske okolnosti istih. Taj stari galamdzija -rabulist imao je pravu maniju pisanja dugih listova i pisama ,a kako je naglo umro od kapi u 86 godini života 1885 godine ,njegovi prijatelji i znanci primili su dugačko pismo ,prave čitulje nekoliko dana iza njegove smrti. O njemu kao pravom ženskaru svjedoči nam i sljedeći slučaj : iza smrti grofice Julijane ,dolazila je k njemu mlada djevojka iz Rogatca.Upravo, kad se u subotu pod večer spremala na kola, da se odveze kući, opazi, da je kuharica izvadila iz krušne peći dvanaest ogromnih hljeba kruha za sluge namjestivši ih na kamenje pred kućom, da se ohlade. Štajerka siđe s kola i natovari si sav ispečeni kruh. Stari špan, koji je imao u nedelju u jutro razvagati kruh služinčadi, poleti u sobu do Kuchticha riječima: Za petram Boži, poglaviti gospodin, Štajerka nam je odpelala ves kruh, a kaj bum ja zutra družini vagal? Stari mu Kuchtich odvrati: Naj si ga vozi, kaj ti osel znaš kaj je to lubav. Curiae nobilitaris Lovreća Sela    Oznake: Zagorje, Hrvatska, Putovanja, izleti, povijest |
05.12.2021., nedjelja
Klanjec i smrt Katarine Žuvić
|
Klanjec je malo mjesto,neprimjetno pa skoro na zemljopisnoj karti i svakako je potrebno ukucati njegovo ime sasvim posebno da bi ga se našlo, ali ipak za to mjesto vezano je toliko povijesnih priča i događanja ,da ga nikako ne može zaobići u toj cijeloj hrvatskoj storiji – historiji. Osim onih slavnih Erdeda koji su doveli bosanske franjevce u ovo mjesto , donirao crkvu i dao im vječnu zadaću da čuvaju njihove sarkofage ,imamo i onog Antuna Mihanovića, pa grob Otona Ivekovića i još mnoštvo raznih spominjanja i događaja. Možda je ustvari nebitno za ovu priču , ipak je povezano, pa kad se nađete u Klanjcu , osim što ćete posjetiti Antuna Augustinčića i njegovu galeriju ,crkvu ,sjetite se ove priče. U Glogovcu 8 rujna 1763 godine u 9 sati ujutro umre kao neudata Katarina Žuvić, djevojka divne ljepote i tijela. Umrla je od pogubne groznice – eto kako se vremena uvijek nekako ponavljaju i kako je povijest kao kotač koji se stalno i nanovo vrti ukrug – nakon 17 dana bolovanja u 22 godini života. Potkrijepljena je sakramentima ,a pokopana je u franjevačkoj crkvi u Klanjcu. Roditelji su joj bili Franjo Žuvić i Ana Novaković. Žuvić je došao u Zagreb iz Primorja, točnije Bribira , te je prvo služio kao provizor kod Erdeda . Tu je službu napustio s dosta novaca, pošto se pomoću novca ugovorom otkupio od obaveze da položi račun. Bio je vrlo usko povezan s Ignjatom Cindorijem. Imali su međusobne ugovore , zbog kojih su kasnije i jedan i drugi proglašeni nečasnima. Bio je lukav i vrlo oštrouman čovjek. Živio je dolično i nastojao valjano odgojiti svoju djecu,ali nije imao sreće sa sinovima, pošto su ,osim Stjepana , svi pomrli prije svoga oca. Kćeri su mu bile elegantne, lijepe i odlično odgojene. Najstarija Barbara ,pa Eva, Terezija Magdalena ,sve su bile dobro udane. Kao neudate umrle su dvije : Katarina i Marta. Žuvić se toliko obogatio da je u Kranjskoj kupio dvorac i vlastelinstvo , u Hrvatskoj od Balogha Glogovec i još neka imanja u Ugarskoj , ali nikad nije ušao u posjed istih . Upao je u teške parnice zbog krivotvorenja plemićkog lista nekog Salopeka. Franjo Žuvić dobio je barunski naslov i čast preko dvorske kancelarije i to za Kranjsku tako da se često čita i čitat će se njegovo ime s barunskim naslovom,no budući da zbog parnice i zbog tako velikog broja kćeri za koje je predviđen da će ih moći udati za barune, nije dobio imenovanje preko Ugarske kancelarije,na području ugarske krune i nije bio niti će biti smatran barunom.  Oznake: Zagorje, klanjec, Hrvatska, povijest |
01.12.2021., srijeda
Vižovlje
|
Iz povijesti do gemišta nije dalek put, a I treba zaliti to silno novostečeno znanje I poimanje, ožedniš vozeći se pa s kraja na kraj, nekako se sve skupa uvijek završi u birtiji. Od blistavog salona I mramornih crnih peći do jednostavnih birtijaških čaša samo je kratak tren I nekoliko kilometara više . Zagorija ,odnosno stara zagorska cesta ,na kojoj su mnogi ostavili svoje živote, a u vrijeme kad nije bilo autoputa, možda I straši pričom, no na svakim koraku, uglu stoji nešto vrijedno za vidjeti ,pa se pustiš gasu da te vodi. Lagano ,jer policije ima svugdje , pogotovo ako je tmurna I dosadna nedjelja, a Zagorci I ostali vole si pepiti nekaj ,pa znaju prodivljati polovicom ceste pokazujući zavidno znanje relija. Na svakom bregu , brdu , zelenilu stoji ili crkva, ili kapela, ili kakav poklonac ,a ako uđeš malo dublje u storiju stvori se pred tobom I dvor. Jednostavan ,klasicistički s altanom I balkonom, u bazenu lopoči, seoska bezbrižna igra kakvog vlastelina iz davnih vremena, samo nema mirisa purice I mlinaca, nema više užurbanosti inoša I slugu, samo mir vrta I šume ,a na sve to gleda crkva I Majka Božja. Noviju povijest kakve seoske trošne, sada obnovljene kuće zlatnih kvaka I brava , sa čudnom povijesnom pričom o veličini bez svinjske glave zaobilazimo I još malo pa smo tu u dvoru, bolje bih rekao kuriji – gordo, uznosito ,ponosno – curiae nobilitaris. Navališ autom u dvorište ko sivonja ,dolaziš iz vrata, lavež pasa, da to malo starine sačuva od jala I zavisti na prevelikoj površini samog terena. Izlazi hrvatski ovčar, raščupan, sa crnim kovrčavama , a onda iza njega Zlatokosa , odnosno sjedokosa curica kojih 60-tak godina. Duga sijeda kosa, štucne I samo puloverček koji ništa ne pokriva . Čuđenje I osmijeh , pogled ,ali nismo zato tu, “Molim Vas , pardon, samo bi pogledali dvorac izvana I poslikali “. NIje baš sretna, ali eto vodi nas I priča. Nimalo čudno ,ako znamo povijest Hrvatske I Zagorja, jer je mnogo ljudi došlo ovamo I zavoljelo I zemlju I kraj, ona je iz Švedske. Možda je to objasnilo I kompletan outfit dame. Totalno švedski opuštena u oskudnoj garderobi , bez imalo srama. Muža nema više , onog Zlatka Špilera koji je obnovio zapuštenu kuriju iz 19 stoljeća, a gradili je oni Galjufi , stara plemićka obitelj koja je dala jednog biskupa u čijoj su se kući na Šalati u 18 stoljeću, kažu povjesnici odigravale I prve , ustvari , kazališne predstave . Skroman je to dom ,nimalo značajan, ali čuva još neko blago unutra, koje je promijenilo nekoliko vlasnika. Vižovlje , Visovlje ili još možda bolje Huegelland kupuje poslije trgovac drvima Eisner koji nedaleko Dvora,a na pola puta prema crkvi diže sebi u čast I poklonac na kojem je za sve vjeke vijekova urezao svoje ime I valjda zahvalu. Slova se brišu I nestaju, kao I sve što guta vrijeme, tako da zamalo od vjeka neće ostati ništa , osim možda onima koji će piknuti nosom u knjige I otkriti čiji je taj znak pobožnosti. Nabrajati imena slavnih Galjufa ovdje bi bilo nepotrebno , jer nas ,nakon pozdrava , čeka I gemišt na drugom kraju. U etno selu Kumrovec veselo je, birtija je puna, naručujemo piće, deci vina – deci radajnera I živili. Nedaleko odavde ustvari je sijelo tih Galjufa – kurija POklek iz 18 stoljeća,ali ja tu stajem , popit ću gem I onda doma. Nekako nedjelja nije više dosadna.  Oznake: Zagorje, Hrvatska, povijest, izlet |
11.11.2021., četvrtak
Mirkovec
|
Godine idu i premda nas ogledalo mnogo puta zavara ,ipak i ono kaže ostario si. Što nas sve čeka do samog kraja ,bolje je da ne znamo ,a kako će nam završiti ovaj život, to ćemo vidjeti kad Bog kaže dosta.Dosta si se umorio ,sad te čeka san. Pakao na zemlji, raj na nebu i opet ona ista igra prah-pepela,kojom nas oduvijek ispraćaju čekajući upravo onog prvog među nama koji se umorio i čeka ga blaženstvo božje. Na to sve skupa nije dosta reći samo Amen, Amin ili što već drugo, isplakati se za pokojnikom koji se riješio ognja na zemlji i vode u raju,nego ga i za života smiriti i dati mu upravo toliko ljubavi da može na onaj svijet zadovoljno i zauvijek sklopiti oči sa dostojanstvom i mirom preći u svjetlo i ruke koje ga raširene čekaju na onom svijetu. Još jedan u nizu onih dvoraca čiji zidovi i prozori nisu prazni, razlupani, namještaj samo tako odnesen jer se tako nekome htjelo, mada tog namještaja ovdje nema, krasi kuću nekog lokalca čija je baka bila kuharica plemenite obitelji ili djed kočijaš.Ipak ovdje vlada tuga. Iza zidova nekadašnjeg sjaja i bogatstva , vrijednih i skrbnih ruku velmože ostali su samo starci, ostavljeni na patnju ovog svijeta, na tugu i bol svih nas, koji nismo znali dati ruku i dati samo malo ljubavi. Osjećaj svakako nije ugodan kad se uđe već u samo dvorište. Nekadašnje princeze i prinčeve, mamime i tatine maze, nekada vrijedni radnici i pošteni ljudi ovdje čekaju svoje svijetlo i svoj prelazak u konačno dobro. Izgubljeni tumaraju suncem, kišom, snijegom, žicaju lovu, cigarete, razgovor , srce i malo dobra. Malo i jesu u svom svijetu i to te dotakne. Ako si mlad i prestraši te,ali s godinama se ipak zapitaš ,a što sa mnom? Da li to i mene čeka? Da poludim od svijeta i upravo ovdje završim svoj put žicajući i ja i čekajući onu obitelj koja po mene nikad neće doći. Dvorac je Mirkovec – stari plemenitaški dvor obitelji koja je nestala, barem po plemstvu Mirkovec, Mirkovci iz 16 i 17 stoljeća. Iz svoje plemenitosti odvedeni su i oni, vremenom, u ruke nekog novog doba, brišući tako stare pravice i navade svoje plemenite, sada bremenite loze. Stara kurija presvukla je svoje ruho u novo doba , novo vrijeme i nastaje u 19 stoljeću ovaj dvor. Zaslugom onih Vranjicana koji su svoje ime germanizirali ,a prekidat i porijeklo samo dodali svemu tome. No, ipak prije toga, moramo se sjetiti i politike i moći i velikog utjecaja i bogatstva još jedne obitelji Bedeković – Komorski koja od stare obitelji kupuje ovaj ogromni posjed od 400 jutara. Prodaju ga oni tako tima Vranicanima – Dobrinović i upravo oni staru plemenitašku kuriju pretvaraju u dvor 1892 godine i tako završavaju krug prodaje i kupovine ovog dobra. Plemenitaši su u ono vrijeme bez tehnike nekako morali kratiti vrijeme, a najdraže od svega bio je lov, ne samo zabave radi ,nego i radi prehrane. Tako je u Zagorju bilo nekoliko lovačkih dvoraca, kao i ovaj Mirkovec, nekada su čak ovdje gospodarili i Celjski, pa Sermagi. Sami Vranicani opremili su ovaj dvor umjetninama kojima je nestalo traga. Na nekim dijelovima još do prije nekoliko godina mogle su se primijetiti strijelnice koje bi nam i govorile o njegovoj starosti ,no nestalo je i njih. Szabo od sve siline namještaja i pokućstva navodi ormar iz 18 st. sa 27 ladica. Izrađen u Gornjoj Austriji i donesen ovamo. Na njegovim su intarzijama prikazani orijentalni gradovi ,na stranicama njemački gradovi ,a u samoj sredini bio je Hercegovac s puškom. Poslije smrti, i poslije one nesretne 1918 godine, kada je umjesto rata , strašna bolest, kao i danas , odnosila živote, španjolka, Ernesta Vranicana ,ostaju ovdje živjeti njegove dvije kćeri Gizela i Marija, uživajući u ostacima svoga plemstva ,a ostalo su dobili njihovi nekadašnji težaci na uživanje i rad. Tempi passati. Izlazim brzo iz dvorišta, okrećem se ,na staklu mojeg auta lice , izgubljeno, staro, izmučeno moli samo jednu kunu koju ionako neće imati gdje potrošiti. Traži ustvari samo trenutak trenutka moje pažnje. Iz pepela si nastao i u pepeo ćeš se vratiti.  Oznake: Zagorje, izlet, putovanje, putovanje zagorjem, povijest, Hrvatska |
10.11.2021., srijeda
Gornja Bistra
|
Sreća u nesreći Na prvi pogled izgleda kao da je sve propalo sve nestaje, sve se još više upropaštava,a ono što se održi nekako na životu gubi svoj smisao,svoj sjaj i čar onih minulih vremena, za kojima neki tuguju, uzdišu. Krinoline su zamjenjene sve kraćim suknjama, tako da se čini da nije niti to potrebno. Novo je vrijeme svijesti u kojem gledamo samo sebe u sebe i na sebe i ne dotiče nas nimalo niti zrno povijesti ,mada volimo reći da je ona učiteljica života. Kao što sve propada vremenom, tako će i iza nas ostati generacije koje će propadati ovo naše danas . Baština se ne cijeni, prodaje se u bescijenje ,ne radi očuvanja i ponosa nego poradi samo i osobnog „vlasnik sam....“. Neki od naših dvoraca doživjeli su tešku sudbinu ,onu tešku zbilju, kad se babe po društvenim mrežama primaju za srce, utiču se molitvama ,a sve glasnije viču „da nam se rodi opet jen Gubec“.No, taj se ne rađa dvaput,a i sve skupo toliko je smiješno,toliko pusto i prazno, toliko jalovo, da nema smisla više ništa niti ne objašnjavati. Isti ti dvorci, naši, naspram svijeta skromni ,ali ipak naši, naša povijest, naše opstojstvo i naš bitak, ruševine su ljudskosti.Neki od njih imali su malo više sreće, pa su postali bolnice nekim jadnim od svijeta ostavljenim starcima ili pak kao ovaj, djeci, za koju se čini da ih je i Bog zaboravio. Možda ih Bog više voli, pa im je dao zaborav da ne gledaju sav jad ovog planeta i da žive u nekom svom svijetu, daleko od grube stvarnosti vijeka. Sunčani je dan, negdje 1990 godine, osjeća se onaj pritisak neke podivljale politike, koju nismo riješili sami sa sobom davno. Petokraku zamjenjuje križ, mijenja se garderoba i okreće se druga strana.U zraku je rat, kopaju po povijesti svoje histerije i svojih velikih ideja – naravno propalih, neki ljudi ,koji i danas , ne mogu se pomiriti da vrijeme ide, da smo kratko na ovom svijetu i da nije potrebno toliko puno krvi,a proliveno je i previše na ovoj zemlji.Oni sanjaju neku utopiju o velikom carstvu , koje je izmišljeno i zamišljeno i nikada ga nije bilo. Tog nekog sunčanog dana, proljeće je kasno, ptice pjevaju u krošnjama, zelene se bregi, cesta predamnom. Tražim zgradu onih slavnih Oršića koji su se iz plemena – plemenskog plemstva digli do velike moći političke ,bogataške dinastije i držali uzde Hrvatske u svojim rukama od davnima do 1918 godine. Gradili su puno, vladali – kažu – dosta narodno, hrvatski, za seljaka više manje,za žuljevite ruke svoga kmeta možda brinuli više od drugih. Nikako naći dvor. Najednom na autobusnoj stanici spazim dvije žene, zaustavim se i pitam : Molim vas gdje je dvor? – odgovaraju one ,tu nedaleko ,mi čekamo autobus i on ne dolazi. Dajte nas povezite. Ma nema problema. Za zahvalu na vožnji odlučile su mi pokazati unutrašnjost dvorca. Nisam znao što je unutra, bio sam mlad i sve mi je bilo presunčano, svijet je bio divan. U jednom malom, nezamjetnom trenu potamnio je toliko da ga i danas nosim pred očima i u srcu. Ono što sam tamo vidio u tom pljesnilu, vlagi nikada neću zaboraviti i rekao sam sam sebi ,ovdje se nikada neću više vratiti. Iskreno izašavši iz te žalosti, tuge, napuštenosti potražio sam prvu seosku birtiju i naručio konjak. Tresao sam se toliko da nisam mogao primiti čašu u ruke. Nije me bilo briga više za ništa. Bilo je previše za jednog mladog dečka. Možda me i to nekako odredilo u životu da se nikada ne rugam ili ne smijem kad netko padne ,ili se ne veselim tuđoj nesreći. Vratio sam se tamo, ipak, poslije 30 godina. Nisam vidio nikoga, nisam gledao unutra,mislio sam samo da ga poslikam i odem. Romantični barok dvorca krije i danas veliku tugu. Gradio ga je na čast I diku sebi I cijelom narodu onaj ratnik Krsto II Oršić , koji je prekinuvši studij prava 1741 godine prešao u vojne nauke.Istakao se on u mnogim okršajima I borbama, dobio čin generala ,a sve skupa nagradila je carica Marija Teresia grofovstvom. Nakon toga vršio je mnoge visoke dužnost ,čak I zagrebačkog velikog župana. Bogatstvom I moći vladao je Severinom ,Gornjom Bistrom I Gornjom Stubicom. Njegova žena Josipa Zichy napisala je prvu knjigu za životinje, odnosno veterini- liječenje životinja I umire upravo u ovom dvorcu. Krsto školovan u Bologni I Beču , sagradio je sebi upravo ovdje dom ,daleko od svijeta ,podno Medvednice, jednokatan I elegantan u obliku slova U. Uredio je I park od kojeg je , ostao I plan.Fine plohe ulaznog glavnog portala ukrasio je grbom obitelji I dao godinu MDCCLXXIII – 1773. Szabo samo kratko dodaje opisu I kaže da je sve to skupa previse francuski. Kada krenete sjenovitom alejom zastrtom od krošanja graba budite tiho. Ukoliko ne možete podnijeti ono što vas unutra čeka, otiđite, a ako se ipak možete nositi sa boli, pomozite I učinite toj djeci kratku radost. Bog će se nasmiješiti. NIje kraj, prije nego ipak dodam ono što me muči I što moram reći nakon toliko godina od svog prvog posjeta. U prvom katu popevši se stubištem, gdje su još stari visoki ormari u stolici totalno napuštena sjedila je curica, kratka crna kosa, normalna ,zdrava prisebna. POzdravio sam je I pitao kako je. NIje odgovarala ustima nego očima tuge. Curicu su tamo smjestili roditelji, jer je imala kožu kao riba.MOžda je bila samo zalutala sirena. Plačem….  Oznake: Zagorje, povijest, Hrvatska |
14.09.2021., utorak
Biškupec
|
Biškupec Uz Varaždin Biškupec je jedno od najstarijih mjesta ovoga kraja.U početku se posjed navodio samo kao biskupski posjed kraj Varaždina i to u skupnoj potvrdi kralja Emerika iz 1201 godine u kojoj se navode i granice tog posjeda.O tim granicama između posjeda i Varaždina govori se isto tako i u potvrdi požeškog kaptola 1470 godine,te isto tako u ispravi dvorskog suca Stjepana de Batora 1472 godine. Ime mjesta spominje se prvi puta u ispravi biskupa Osvalda Thuza 3.12.1479 godine u kojoj se susrećemo s latinskim nazivom Byskwpecz.Selo se spominje i u kanoničkim vizitacijama u 17 st- 1638,1649 i 1650 godine. Iz godine 1755 dolazi nam i velika seljačka buna.Pritisnuti velikim i sve većim porezima i različitim davanjima,seljaci na podrućju varaždinskog generalata počeli su sve više i sve otvorenije negodovati,a kada je po naređenju generala Guicciardija otpočelo iste godine utjerivanje novca za kupnju vojničkih odora,došlo je do pobune.Seljaci predvođeni svojih seoskim knezovima oduprli su se ubiranju novca,jer su saznali da se zapravo radi o podvali. Već je prije pod istom izlikom skupljan novac,a sad je trebalo skupiti još kako bi se financirao dolazak i doček NJ.C.A.V. Marije Terezije,koja je najavila svoju posjetu Hrvatskoj. Buna je podigla na noge seljake-kmetove od Drave pa sve do okolice Zagreba. Osvojeni su brojni tvdi gradovi kao što su Vrbovec, Rakovec i Bisag. Kako se buna sve više primicala Zagorju ,plemstvo je pobjeglo u Konjščinu.Pod zapovjedništvom generala grofa Draškovića ugušena je buna u Velikom Otoku kraj Legrada,ali dok je general tamo stišavao buna ,buknula je nova u Biškupcu. Pobunjenici su provalili u dvorac uhvatili nadglednika i ubili ga.Saznavši za ovo grof Drašković krenuo je u Biškupec, uhvatio ubojicu nadglednika i zatočili ga.Nakon nekoliko dana teškog mučenja,raščetvorili su ga.Nakon toga uslijedila je pljačka seljačkih imanja. Pobuna je imala veliki odjek,jer je pokazala smjelost ljudi koji su se podigli,iako su znali ishod unaprijed. Sami posjed Biškupec bio je ogroman,što najbolje pokazuje podatak iz 1920 godine,kada je provedena agrarna reforma. 600 jutara oranica i livada podijeljeno je seljacima u zakup. Dvorac u Biškupcu potječe iz 18 stoljeća i služio je kao stan upravitelju imanja. Danas je podijeljen na stanove i u strašno je derutnom stanju   Oznake: varaždin, Zagorje, Hrvatska, povijest, pobuna |
13.09.2021., ponedjeljak
sv.Ilija Obrež
|
Od 1242 godine kad je Bela 4 seljacima dao pravo plemstva i prozvao ih svojom braćom,barem kako navodi Šenoa,uz svu silu istaknutog visokog plemstva,aristokracije,nalazimo posvuda i te male plemiće sa svojim skromnim kućama koje nose naslove plemenite,pa stoga,premda bile malo bolje od seljačkih ili čak seljačke,one se diče ponosom roda svoga i visokog naslova što im je dao kralj. One su male,većinom porušene ili nestale,nezamjetne i većini potpuno neinteresantne za istraživanje,ali isto tako bi puno toga mogle ispričati o svojim vlasnicima.Poneki put ćemo i za njih naći izraz dvorac ili čak dvor,no one su po svom slogu gradnje i načinu gradnje ipak puno skromnije od velikih im susjeda. Mene osobito zanimaju te priče iz tih starih zidova,koje nisu uzmogle dići se na predikate baruna,grofa ili čak princa,nego su u svojoj suštini ostale prisne narodu.Nalazimo ih po Turopolju,Moslavini i naravno Zagorju. Lutajući nekako varaždinskim krajem kojeg oblikuju ipak gradovi i dvorci,nalazimo na hrpu tih malih vrednih ruševina,sa dječjim napuštenim očima koja gledaju još uvijek u cestu kad će naići konji i gazda – glavar kuće.No,on se ne vraća više.U njih dolaze i novi gazde,ali oni ne prepoznaju taj sjaj tih malih duša. Najgore od svega mi je kad naiđem na ruševinu,danu nekom od bivših seljaka i kmetova,kojima one ne predstavlja ništa,nego samo smetnju na dvorištu,a drži je samo zato,jer je tu jenput davno živel neki grof,koji je mučio njegov rod,a sama ta građevina njemu predstavlja samo neku osobnu osvetu i on je pušta da propada.Uz nju je nova moderna gradnja,koja pokazuje koliko se lova ima danas.I tu je nekako priči kraj. NO ni početak ni kraj nikada nisu sami nego postoji i ona sredina koja priča povijest. Sami taj posjed Obrež spominje se davno prije te kurije,prije velikih imena,malih seljaka,novih nekih vlasnika i to još 1247 godine.Mnogi će reći kad je Bog i zaista hodao po zemlji.NO sama ta naša mala kurija ,nekad veličinom važna i impozantna danas je samo spomen nečije nebrige.Kaže ona sama da je iz 18 stoljeća,kad su ovdje gospodovali oni pijandure i ispičuture Patačići od Zajezde,koji su popili skoro pa sve ,pa i skoro sve do samog kraja svijeta.30-tih godina 19 stoljeća vraćaju se seljaci tog kraja zdravom životu,nasuprot Patačićima,pa se ovdje dešava veliki antialkoholni pokret prevelikog ispijanja vode i to sve pod geslom : „ za dobro zdravlje – studena voda“!Ispijali su tako mještani svetog Ilije i po 4 litre vode po glavi dnevno.Da bi tadašnji svećenik spriječio takav „vodopilni“ pokret napisao je šaljivu poslanicu koju je pročitao svojim vjernicima na pokladnu nedjelju.Ova kajkavska satirična prodika što je počinjala s riječima :“ Vu ime vina,punča i krampampuče – stramen“ bila je podijeljenja na 4 dijela. U prvom dijelu „Dictio joc osa“ između ostaloga se kaže : Stanite se pijanci – hote na rakiju.Taj čtejem vu zdihavanijih Kraljevića Marka,vu delo 8 .redu pak 343 Prvle vendar,nek bum dale govoril da zadobite vugodnu duhu,prosim vina sladkoga kupicu punu...“ Preskočit ću drugi i idem na treći koji je znakovit .a zove se „Conclusio“ – O ,voda,o voda,ti najgorši elementum ovog sveta,ni ti dosta,da polja naša kvasiš,da senokoše muliš,da žir pišiviti,da grozdje pucati činiš,neg da još i pamet i svu jakost tela robiš,na stran onda s tobom,na stran....... Na kraju cijele te prodike koja je bila i publicirana, sami župnik potpisao se kao Janko Vododurec de Vinopirad,plebanuš sv.Ilijanski. Stoji ona tako i dalje ruševna sjećajući se nekadašnjeg sjaja i veselja i samo je poneki putnik malo probudi iz sna i prene je u stvarnost kao što sam je,nenamjerno je slikajući ovakvu.Ali ja sam vidio onu njenu ljepotu porušene starice.   Oznake: varaždin, izlet, Zagorje, Hrvatska, povijest |
22.04.2021., četvrtak
Miljana
|
Kulaki su bili ljudi koji su mučili običan svijet,a onda je običan svijet odlučio zapaliti kulake i pokloniti baštinu ne kulacima,koji su se opet presvlekli u kulake ,tako da se to sve skupa obrće i na kraju kaj,ostaju uvijek kulaki ili kaj buju nama ti lajbeki tu zapovedali imamo mi svojeg Gupca.I tako s gupca na krava čita novine u carstvu hladovine.Zakon je tu da sve štiti,kak je rekla ona kumica na Dolcu,pak i ja sam zaštićena ali me nišće ne štiti.I onda dođe rat,a posle rata blagostanje za novonastale kulake,koji su se iz opanaka presvukli u lagana odijela od lana,te su veći kulaci od onih koji su bili prije kulaci,a onda se tu umiješa Krleža,napiše neku tamo dramicu koja muči decu po školama koja nikako ne mogu shvatiti zakaj ona tamo razbija telefon luda baba,umesto da lepo postane elita. Slučaj za slučajem Poneki put se dogodi da netko i spametan kupi nekaj i lepo preuredi ,hoće i želi dobro,ali kaj,umre načisto i namrtvo i celi taj barok ostane ženi,a žene su mobile kak po onoj operi i onda ona to sve skupa proda i ode za drugim muškim kojeg bu pokopala,pa bu i njegovo prodala i onda je ona plemenita.Dvorci u Hrvata doživljavaju naprosto genocid – pogrom preuređenja sadašnjih vlasnika,devastiraju ih kako god žele i onda se to zove legalizacija,po onoj ljepotici koja bi sada u Europu. Od baroka do krava ,pa preko livada bosa,a zna se da se krava ne smije najesti svježe djeteline jer se napuhne pa i ona umre načisto bez da završi novinski članak. Barokni dvorac Miljana na samoj granici sa Slovenijom one slavne ,dobre,obitelji Ratkaj,koja je svoj konačni slom doživjela tek u 21 veku,sapunicom koja nam je osvježila zakaj toliko volimo seljačku bunu,jer kad ti grobar preko riti zadnju grudu zemlje hiti,nije ništa doli uništavanja baštine u koju se kunom kunemo.Slavni Ratkaji koji su svojim postojanjem učinili Hrvatsku u onoj poziciji svijeta koliko toliko civilizaranom,naprosto su dobili svoj konačni šamar u naše vrijeme.Pa nemreš reći da povijest nije zastranila.Pokoji puta bolje je uzeti bombu i raznijeti sve u paramparčad nego dići na neku razinu u kojoj se nitko više ne snalazi.Ne platiti porez,ne platiti radnike,nekad je u dobra stara vremena značila ovrhu,pa čak i plemstva,a u današnje doba je to elitizam.Sve će to narod pozlatiti.A narod ko narod,trpi kulake i živi svoj vredni ,mali život izgubljen u očaju ovrhe. U dalekom Londonu čuva se primjerak putopisa iz 16 stoljeća našeg Ratkaja,koji je prošao Indiju uzduž i popreko i postao prvi esejist koji je to učinio,ali to nije ništa naspram lika i djela koji danas zatičemo i divljenju kako su drugi pametni i sposobni,a London je lepi grad i ima kraljicu.Oni su hteli kraljicu i dive joj se,a mi svoje kraljeve nemamo i ne divimo im se,jer smo narod koji se ne divi,nego drži lepezu u znak da smo fini.Po tome ispada da nas gadno lažu,jer nismo iz Karpata ili Irana,nedajbože,nego smo iz Finske,a oni se tamo šibaju iz užitka,a mi iz očaja,a još nemamo niti saune zapodoma. Lijepi i tihi kraj u zelenilu uz pjev ptica u kojem leži krasan dvorac iz 17 stoljeća,nekoliko puta pregrađivan i dobija svoj konačan izgled u doba zrelog barka.Cijeli taj kompleks zatvara pročeljno prizemno krilo sa slikovitim tornjićem i satom,preko kojeg krila izdaleka proviruju arkade unutarnjeg dvorišta sa starijim dijelom.Izuzetno slikovito rješenje ladanja i ukomponiranja u pogled i prirodu.Razigranost dvora i prirode i nedaleke Sutle.Nema tu više Ratkaja i od njih je ostao sasvim skroman inventar.U današnje vrijeme sondiranjem se pokušava vratiti izvornost zidova i bojanja i pokušava se osvježiti izgled toga dvora kad su ovdje gospodarili ti velikani naše povijesti.Neliko goblenskih slikarija restauriao je onaj patent apaurina,ali i njega kao dobrog vlasnika nestade u tragu vremena.Njegova žena Lada Szabo sve skupa prodaje Kamenskom.Ako zadremo u uspomene arhiva naći ćemo malu tiskanicu iz 18 stoljeća koja poziva da lijepo primaju Turke,trgovce da ovdje donose svoju robu. Kasnija vremena izbrisala su tragove na mnogim našim dvorcima,barok nestaje pod prisilom,a poglavito nakon ratova koji su vođeni i posebno novim vlasnicima i to ne samo u naše doba,nego i u doba 20 stoljeća i doba pred kraj 19 stoljeća.Miljana je bila obojena i njeni su uglovi bili oslikani rustikom,što se danas potiče kod resturacije,mada ima puno grešaka i konzervatora,koji u svojim idejama zaboravljaju jednostavnost izvornosti i orginala. U Miljani se čitalo,šetalo,sviralo otmjenim damama u rog i frulu,te se isto tako poskakuje i pleše,što su bile odlike ladanjskog života.Prpošni duh rokokoa koji ovdje nalazimo u 18 stoljeću ukazuje nam na sliku izvrsnog života vlastele Hrvatskog Zagorja.Nestade toga! Ako koga uopće to i zanima!  Oznake: Miljana, Zagorje, Sutla |
17.04.2021., subota
Ivan.pl.Kukuljević-Sakcinski - pjesma
|
Gdje je Slavska domovina? Bugarska li imovina Od Moreje do Balkana Gdje je raszut rod Slavjana? Zemlju zove Slavjan svom, Al je širi slavski dom. Gdje je Slavska domovina? Dvih svjetova prostorina, Gdje god Slavjan kuću stavi, Gdje svoj krotak život bavi, Širok je jedan dom Sviju granah Slavjanom! Gdje slavjanski jezik vlada Gdje vjek sunce ne zapada Gorutanske od planine Sve kitajske do zidine Široki je jedan dom, Sviju granah Slavjanom.  Oznake: kukuljević, Zagorje, Hrvatska |
Bežanec
|
Bežanec No,nije tak baš sve bilo loše,bilo je i lepih priča,ljubavnih,bilo je romantike i zabave,plesova i štošta još o čemu ću vremenom polako pisati.Poneki puta zaista sam sebi ispadam teški crnjak,ali na sve me ovo navuku loše vijesti,opasne igre i internet.Mediji svoje rade na zatupljivanju i dalje,novinari pišu gluposti,inzistira se na hrvatskom jeziku,a onda svako malo čujem baytheway,sorry,its ok i slično tome.Zaboravljamo sami sebe,gubimo integritet i to od onih koji su došli jučer,slabo barataju i materinjim,a kamoli drugim jezikom,ali su fora i zabavni i pametuju.Ne valja nam rabota,pa štogod da rekli. Oduvijek su se tamo davno neki ljudi borili za opstanak domačice,od naših kontinentalnih krajeva do onih morskih,pa preko glagoljice,arhaike,polako se stvarao jezik Hrvata u ondašnjoj Jugi,a danas nam se nameće krivi smjer i koliko god vikali MI HRVATI,nekako to sve skupa više ne zvuči kako bi trebalo. Bila je davno jedna pjesma na jednom od festivala,tada još doba festa kad se pjevalo uz orkestar uživo i kad se znalo i tekst i muzika i kad nije bilo bezveznog kreveljenja anonimnih nesluhista,koji nam danas lupaju takt.To su bile riječi,koje i dan danas zvone.Ne daj Bog dragi pitati jednog od novokompovanih jet setera koji ispijaju kavu u Tkalči,znaš li ovu ili onu,čak i onu koji bi trebao znati,jer je tvoja domaća,pa su ti i starci stari kao ja,oni će samo reći aj dont nou i pogledati te s visoka tipa stari kaj ti briješ!!! Danas sam u riječima i tekstu,žalim za onim pustim danima koje samo dočaravam u glavi: finili su pusti kanti i utihla već je klapa....ništa nova ,ništa nova!!! Ja kao već stariji ( puj,puj ne ureklo se) putujem stazama djetinjstva,i koliko god da bilo čudno i grdo i koliko god će to netko nazvati jugo nostalgijom,meni je bilo ljepše.Mada svako vrijeme ima svoje i nosi svoje i nije nikoga za kriviti.Možemo ga jedino kriviti za krivi odgoj,jer roditelji nisu dali smjernice,pa nam je opća kultura spala na tanke grane nekog tamo Blakea,Đona ili Rozmari! Uvijek si ovako mislim kad stanem,zona sumraka i što bi bilo kad bi stari ustali i vidjeli što jest i kako jest!!Borili se oni za nas ,a mi smo ih ne izdali,nego se progizdali,a to je još puno lošije.Jer znate onu staru tko se gizda taj je p...a!!!! Dvorac Bežanec Davno sam bio tamo u ono doba neke nove politike pa se jela fina juha od koprive,sve u rukavicama ali i opet nekih kojima je to bilo fensi,a nisu prepoznali čari mjesta gdje jedu.Jeftina prođa povijesti!!!Ali i barem to,premda si mislim pa možda i treba pustiti da propadne!!!NO,kako se svijetom otvaraju isto birtije na povijesnim mjestima,tako je i kod nas.Neke smo stvari preuzeli ,a neke nikad nećemo!!!Stoji taj dvor danas,samo nas neki natpis plaši,da ako pređemo traku zazvonit će alarm i platit ćemo globu prelaska.Ti povijest i ti traku mater!!!! Stoji on zatvoren i zato jer papiri u legaliziciji svijesti nisu pravovaljani,jer je Tuđo heroj bio,pa sve podijelio,a obećo je da će doći vrijeme kad će vratiti,ali se on to samo šalio.Povrat kompleksa traže nasljednice ,kćeri zadnjeg prije nacionalizacije vlasnika dvorca Franje Ottenfelsa,ali ga traže i drugi koji su svojim šarmom dobili neka prava na korištenje istoga. Između dobra Dubrava i Bežanca bio je mali majur, koji je nekada spadao k dobru Gorica. Isti majur kupili su 1886. god. od Antuna Kaučića baruni Žiga i Mavro Ottenfels, pak ga utjelovili svom dobru Bežanec kao i majur Benkovečki Vrh upravo nasuprot dobru Klemenovo. Dobro Bežanec s krasnim u četverokut zidanim dvorom, prešlo je od grofa Keglevića na barune Kollenbach, a od ovih na barune SchlaumsLinden, pak od ovih potonjih na barune OttenfelssGschvvind. Na tom lijepom dobru koje je danas vlasnost Franje baruna Ottenfelsa, nu koji uživa samo maksimum te oženio Magdalenu groficu DiesbachBelleroche, Sam dvorac izgrađen je kao kurija na prelazu iz 17 u 18 stoljeća a kasnije u 19 stoljeću točnije 1830 godine u stilu klasicizma. Bilo je kao i na svim tim našim dvorcima puno vlasnika Keglevići,Kollenbachi,Schlaum-Linden i zadnji i najzaslužniji za današnji izgled Ottenfelsi,a poglavito barunica Josipa- Jalžica,koja je sjajno govorila autentika kaj,naučen od posluge. Josipa barunica Ottenfels bijaše veoma obrazovana dama, doduše malena uzrasta, nu koja je poznavala jedino svoju volju, kojoj su se morali svi članovi obitelji i njezina kućanstva bezuvjetno pokoriti.Otkad je obudovjela, nije s njome ni jedan muškarac kod istog stola blagovao, pa niti njezina dva sina Mavro iŽiga, i ako su bili starija gospoda i velmože. Sa svojim sinovima postupala je vazda kao s dječarcima, pak ako bi koji raspravljajući s materom gospodarska pitanja kazao svoje mišljenje, s kojima ona obično nije bila sporazumna, odvratila mu je: To ti, moje dijete, još ne razumiješ, ja ću se o tom posavjetovati s mojim gospodarskim upraviteljem. Stalno je nešto gradila i pregrađivala,jer joj je,navodno,ciganka prorekla da će tako dugo živjeti dok gradi.Svakako osebujna osoba.Sami ti Ottenfelsi dolaze iz Koruške,najpoznatiji je bio Xaver Franz,austrijski diplomat iz 19 stoljeća.Obavljao je vrlo uspješnu diplomaciju u Carigradu poslan od strane bečkog dvora,pa je s time skupio i izuzetnu kolekciju orijentalnih rukopisa i knjiga koji se danas čuvaju u Zagrebu.Sama prijespomenuta barunica Josipa umire 5 siječnja 1885 godine i pokopana je u obiteljskoj grobnici u Pregradi.Dvorac nakon nje dolazi u posjed njezinog sina Moritza Franza i s njim se nastavlja loza.Sam dvorac bio je u vlasništvu obitelji do 1945 godine,kad napuštaju Hrvatsku. Široko i visoko obrazovani u svojoj su kućnoj biblioteci posjedovali i preko 7000 svezaka,koji su raspršeni kako kuda i kako gdje.Nešto je u Zagrebu,a nešto u Pregradi.Sve te knjige uredno su označene i svaka je pretpostavkom imala svoje mjesto.Na prvim stranicama knjiga nalazi se i žig Ottenfelsove knjižnice iz samoga dvorca.Svo to sakupljeno blago ostalo je nama i našim generacijama i onima koji dolaze iza nas,kliše,samo da li će oni znati prepoznati i cijeniti ostavštinu,pitanje je sad. Tko se nije skrio magarac je bio.  Oznake: Zagorje |
24.03.2021., srijeda
Ratkaj
|
Grmilo je i padala je kiša cijelu noć,a u takvim noćima naravno ne možeš zaspati niti pod razno,jer taman kad sklopim umorne crne vjeđe i stavim ih na posteljinu eto ti udar i kaj stresem se i ja i krevet i moj Maxic,koliko je već poznato,da se boji groma i udara i ajmo na noge lagane,skuhat kavu,upalit tv i uživat u praznim mislima ispunjenim ...te živote,dok smirujem psa sa onom starom „ma daj ne boj se ,tata je tu,to se samo sveti Ilija vozi sa kolima po kamenju....“ Moj Max i dalje ne voli svetog Iliju šofera. Ide jesen ,došla mi je ove godine nekako zaista prerano,nema onog vrućeg ljeta babljeg i nekako se sve potmurilo,zacrnilo se nebo,gradovi plivaju u vodi,ljudi se bore,Bog govori i dalje ga nitko ne čuje.Ljuti se on odozgora na našu glupost ,na naše ulagivanje povijesti,koju niti on,a niti mi sami još nismo zaslužili dokučiti.Samo je dokurčili,da bi nekome bilo bolje.Mislim si ja ovak u toj gluhoj noći uz popušenu kutiju cigareta u vuru vremena,negde se onaj Khuen slatko zabavlja,kako nas je uspio zavaditi i kako mu je uspjelo to prenijeti i na generacije koje mu uporno pjevaju kontra,ali su ga svakako jako dobro čuli...“Madžarske zastave viko Hedervary....“ i eto,osim naših Hedervarija i pravi su nam sjeli za vrat,pa drži ne daj .našli i frendove u susjedstvu i ne daju nam dalje,a mi im tu samo potpomažemo složno,kao i nekada te davne 1903.A tada se mislilo da je nesreća.Nekaj nam se gadno okliznulo i bez legendi. Kako ubiti vreme osim filmova,vijesti na našim vrlim televizorima,koji uporno osim politike i nekih gadnih baba,pružaju svršavanje u obliku,stilu i načinu tursko-meksičkih sapunica,a poglavito glede i usvezi ovih prvijeh koji su nam smrtni neprijatelji još od stoljeća ne znam kojeg,a sada naprosto uživamo u njizinoj glumi i prelijepim likovima orijentalnim.Da se ne lažemo fakat nekaj ne štima. Bilo rata i ratova,za ideale i budale,odvajkada,nekako smo mi valjda ratnički raspoloženi,pa ak je mir i premirno moramo se bar malo pobiti ,ako niš drugo zato kaj je naš nogometaški klub popušil,pa se lepo najdemo na pol ceste i pobijemo se ko u klin a ko u ploču,pa sve skupa to rastavlja naša policija.A celi taj famozitet platili smo unapred jer se kazalište plaća,a rijalitili idu bolje od snimanih. Nakratko stalo kišiti,ide dan,kako ga ubiti a ne ostati doma.Vidim ja tako na tv da se održavaju viteške igre i to u samom gradu Velikom Taboru,pa kažem svom jaranu spremaj se idemo se boriti kak pravi muži,mačeve,lombarde u ruke i da vidimo tko bu kasnije kuhal i brisal prašinu,jer tko jači,taj tlači. Mokro je vlaga je ,ustvari pusta cesta,dok ja mrmljam sebi u bradu,pa nisam valjda krivo videl,ubit će me ,jer nema žive duše čak niti one razmoćene seoske dok se mi penjemo autom do grada.Odahnuo sam tek onda kad smo ugledali otvorena vrata,puno auta i dim iz nekakvog kotla u kojem se nekaj kuhalo,ali ovako plah i nježan nisam pogledal,da nije kaj coprničko,jer se u tom gradu svašta zbivalo. Poznato je naravno svima već ,pa i vrapcima na grani,da su tu gospodarili slavni Ratkaji,dobri vlastelini i pošteni ljudi,kojima se ponosio kraj,pa čak i oni kmetovi ,često nazvani iz milja i Ratkajcima,koje je ovamo doveo sin onog po nekima dobrog kralja Matijaša,o kojem se legende osvrću samo po dobroti i bogobojaznosti,a u to se ne bi sad mešal,Ivan ban Korvin,te im dade i posjede i ovaj velebni grad da poprave i izgled a i njegov malo ,od prijašnjih strašnih vlasnika,posrnuli glas.No,ipak kako nas ima svakakvih i među dobricama,ili se kako sam već i pisao,čovek oženi,rekli bi da se utaplja,tako se i jedan Ratkaj oženil za babu-vraga,pa je i ona ostala ,mada ne znam njezino ime,u spomeni nimalo dobrim djelima Ratkaja ovom kraju.Naime je taj jen Ratkaj imal ljubavnicu,čistu seosku djevojku,negde sa područja opet onog famoznog Desinića ili negde pod samim gradom i s njom ljubovao.No,poslovi su zvali i on je morao na put,a u gradu ostavio svoju ženu,koja se nije puno premišljala,pa je sirotu djevojku uhvatila i sazidala negde u zidinama grada,i tako i dan danas u noćima poput ove koja je mene probudila,ta sirota seoska u narodnu nošnju oblečena djevojka hoda gradom.No,to je samo epizoda ljubomorne žene i nije toliko vredna spomena,nego sam sebe još i dodatno plašim dok munje paraju nebo nad Zagorjem.Dali su ti Ratkaji veliki obol našoj povijesti od prvih doseljenih pa sve preko prvog povjesničara onog slavnog Juraja koji nam je ostavio svoje djelo „Memoria regum et banorum“ 1652 godine.Dali su oni i svećenika i misionara i vrlo pametnih glava,no u 18 stoljeću sada već grofovima gubi im se svaki trag.Izumru ti slavni Ratkaji,njihov slavni iz gotike u renesansu preuređen burg mijenja mnoge vlasnike,koji nikako nisu uspjeli zadržati sjaj ,a niti ostaviti vredno ime ovoj zemlji,premda su se gurali na sve strane,pa se i stiskali uz stari grb slavne obitelji kao onaj kasniji Thugut.Možda je sve skupa nakon stoljeća malo popravio onaj slikar Oton Iveković,ali i njemu se gubi trag.Možemo možda i zahvaliti ipak i banovini odnosno vrednom banu Ružiću koji je ipak taj grad sačuvao za sve nas,a kasnije dolazi ovde i prof.Štimac za čijeg vremena počinje i glavna bitka za očuvanje ovog ljepotana nama.Osim u pametnim povijesnim knjigama i nekoliko grafika ili razbarija,ne ostade trag tim velikim Ratkajima nigdje ,naći ćemo ih u Zagorju na samom kraju u Ivancu u crkvi ,duboko pokopane u povijesnoj igri ili u crkvi u Desiniću gdje ponosno stoji nadgrobni epitaf jednom Ratkaju,onom Petru. Pa kaj ako je kiša,glavno da se veselo uputite u Veliki Tabor,ali nemojte slučajno ostati poslije zatvaranja velikih vrata,jer možda jutra ne bi dočekali od krikova,Veronike,seoske djevojke ili crnog psa koji šetaju ovim gradom kad se zatvore vrata. Moram ići.......   Oznake: veliki tabor, Zagorje |
22.02.2021., ponedjeljak
Sidonija Rubido Erdoedy
|
Ja ljubim operu.Onaj osobiti osjećaj i ugođaj kazališta dok se orkestra zagrijava,onaj lagani ustajali vjetrič koji pirka iza zastora i iščekivanje početka.Čuje se udaranje čekića majstora ispod dasaka koje život znače,a ti siročeki podboltavaju scenu tik prije nego će na nju uletjeti raspupana mladica od kojih 50 godina i 150 kg žive vage i zaurlati na visokom C ...“ubit ću zeca .ubit ću zeca“ pa đe ga neš ubit kad te vidi,a i još se zove Kunigunda.Pa to je pstsp..Kak te ne bu ubil na kraju balade!Pa nisi ti Karmen,pukla si ko purica,samo te treba nafilati i staviti peći. Svašta si netko umisli,kao one dve koje su ,misleći da su napravile nekaj značajno,ucvilile do bola,ko u Alan Fordu,da su i meni sve suze tekle od ganuća niz leđa,onu prekrasnu „Dalmatino,povišću pritrujena“.Oslobodi,ne zavedi! Bilo je i takvih opernih uspješnica di su i opet ona sirotinja majstorija zakivali čavle scena-cipela,kak ova ne bi zletila vun od napora iz istih,pa ti se to zove pjevanija ozbiljne glazbe.Pa ti odi u kazalište!Mada je bilo i krasnih opera sa vrhunskim glasovima,ali ćemo njih sad ostaviti analima glazbe. Kaže jedna draga gospođa da ju uvijek interesira moj početak priče i kamo će on odvesti i sad ju moram razočarati,jer ostajem na operi,mada ima i tu svašta,a kako kiša i dalje uporno pada,a nisam više romantičan nego ustvari ljut,malo ću se obazreti i na drugu stranu medalje i zagrepsti dublje od romantizma opere i dati svemu tome malo stvarniji ton.Pa tko živ tko mrtav.Tko preživi pričat će,svakako. Osim slavnih faca,plavih laguna ,dama,prijateljica noći,propalica,ljubomornih lutalica ili raskalašenih ciganki imamo i mi dorata za jahanje i to upravo na samom zapećku Hrvatske već pri samoj Sloveniji ,točno pa na današnjim granicama i premda rodom ,ali ne i shvaćanjima Hrvatica sa više mađaronskim odgojem zavapila je kao prva na opernom hrvatskom jeziku. Naša Sidonija rodila se u kuriji u Razvoru pokraj Kumrovca u slavnoj bogataškoj i moćnoj obitelji Erdoedy.stoljetnim vlasto i naredbodršcima Hrvatske,odgojena kako sam rekao u mađaronskom duhu,premda je grana te obitelji počela još ratnički od Tome Bakača.No više su bili priklonjeni savezu sa braćom Madžarima nego domaćoj reči.A mala se odmetnula. Gojena i pažena u manirima visoke aristokracije sa obaveznim znanjem francuskog,latinskog i naravno njemačkog jezika,primala je i poduku iz glazbe od strane njemačkog glazbenog para operne pjevačice i prvog guslača zagrebačke opere Karlitzky.Kao mlada djevojka vrlo je rano ušla u ilirski krug i postala vatrena navijačica hrvatskog duha,te je kao mlada cura od 14 godina već pjevala Gajevu budnicu „ Još Horvacka ni propala“...Zajedno sa svojim bratom Đurom grofom Erdoedy vatreno je pristala uz Ilirce. Njezin izuzetan angažman se nastavlja te joj je čak ponuđeno i mjesto operne pjevačice u Beču,što je svakako bilo neprilično za jednu groficu,te ona to odbija i vraća se u domovinu. MOgu nabrojati nekoliko događaja no,možda povijesno najjači vezan za Zagreb je onaj 1845 godine I to 29 srpnja,kada je nekakva talijanska družina trebala nastupiti u tadanjem gornjogradskom kazalištu,a za vrijeme međučina trebala je nastupiti naravno I Sidonija,pjevajući arije od Lisinskog ,zajedno sa Štrigom I Stazićem.Sama predstava bila je zakazana za kraj srpnja no onda se dogodio krvavi dan. 1846 godine praizvedena je opera “ljubav I zloba” ,a zabilježeno je ovako : Prva ilirska opera ˝Ljubav i zloba˝ u dva čina po stihovima dr. Dimitrija Demetra, od Vatroslava Lisinskoga, 28. ožujka 1846. po jednom družtvu odličnih prijateljah i prijateljicah narodne umčtnosti u zagrebačkom kazalištu prvi put predstavljena.U glavnim ulogama nastupaju: Grofica Sidonija Rubido, AlbertŠtriga, Stanić, Pichler i Livadić.Nema tih rieči, koje bi vjerno opisale ono veliko slavlje, kakvo je te poviestne večeri, 28. ožujka 1846., doživjelo kazalište na Markovom trgu! Uspjeh opere bio je izvanredan... Sav narodnjački Zagreb je pohrlio te večeri u kazalište da vidi, da sluša prvu hrvatsku operu...A oni, koji su se u Zagrebu sakupljali oko Kasina, neprija-telji hrvatske narodne misli, madžaroni, kako su ih zvali, morali su se povući u mišje rupe... Oni su našu mladež nazvali hajdučka ilirska četa! Ali ta hajdučka četa izvela je na izvan-redan način prvu hrvatsku operu! Ništa nije koristilo, što su mnogi i mnogi potajno rovarili proti tom radu. Narodni zanos i ljubav za napredak hrvatske kulture su pobiedili.Kazalište se orilo od oduševljenih manifestacija... Svi sudje-lujući bili su zasipani cviećem... Mladež je u gledalištu Lisinskome priredila veličanstvene ovacije...A onaj mali, slabi i nesigurni Lisinski stajao je iza kulisa sav zbunjen... I sretan!... Bila je tu i Hedviga... Ona je dielila sreću i zanos Lisinskoga i svih ostalih. Pobjeda!... Pobjeda!...Grofica Rubido i Štriga bili su izvanredni. Pa oni su pravi umjetnici... Štriga je kasnije u životu i postao glasovit operni umjetnik. A to je bio njegov prvi triumf! ... Danica ilirska doniela je sutradan zanosnu kritiku, velik izvještaj o predstavi, kojeg je napisao pjesnik Stanko Vraz. Nije bilo dovoljno pohvalnih rieči, kojima bi se sreća i radost te zahvalnost mogla izraziti... Stanko Vraz je spjevao i pjesmu u čast grofice Sidonije Rubido, prve hrvatske primadone: Srdce tuče, lica su vesela, Svim iz očiju divna vatra sieva Zašto, odkud sva ta radost vela? Šuti, slušaj — Sidonija pieva!... No središte slave i pohvala je ipak Lisinski. Svi su sad uvidjeli njegov veliki glasbeni dar... Svi u njega polažu najveće nade!...Pet puta redom prikazivala se prva hrvatska opera Ljubav i zloba. I svakog puta je bilo kazalište dubkom puno oduševljenog obćinstva. Mnogi i mnogi morali su otići kući, raztuženi, jer nisu Tmurni dani Bachova apsolutizma miču je sa scene,da bi se ona ponovo vratila kad je ovaj otišao u ropotarnicu povijesti nimalo slavno.Izuzetno je naglasiti da je imala dva brata i sestru,koja će kasnije odigrati i jako važnu sporednu ulogu,a samo je brat Stjepan bio kao i ona naklonjen hrvatskoj ideji,dok je ostali dio obitelji bio izuzetno kontaktan sa Madžarima,na štetu Hrvatske.Kako se stalno povijest obrće. Uzorna,mada stroga dama,živjela je sa odabranikom svog srca,inače njezinim velikim fanom,Antunom pl.Rubidom.Nakon njegove smrti povlači se u dvorac Gornja Rijeka ,uvijek odjevena u crninu sa velikim šeširom kako tvrde suvremenici,zdušno pomažući sirotinju,pogotovo školsku ,tada siromašnu djecu.Umire u Gornjoj Rijeci 1884 u dobi od 65 godina,pokopana nedaleko crkve,koju je potpomagala i obnavljala svojim sredstvima. Kako sam napisao,imala je sestru Aleksandrinu,prema povjesničarima,priglupu i šepavu djevojku,frustriranu članicu moćnika,koja se zaljubila u sirotog grofa Maksa Keglević-Loborskog,ali je on nažalost bio zaljubljen u drugu,u svoju susjedu Heminu pl.Pisačić-Bedekovčina.Nesretnika je moćni grof Erdoedy prvo lukavo namamio,a onda zatočio u podrumu kurije Razvor ,kako bi ga privolio svojoj kćeri Aleks,no,ta njegova umiljata kćerkica nije mogla izdržati pritisak ljubomore i razočaranja te je mladića otrovala.Tako da i ta danas preuređena kurija ima svoju i mračnu prošlost,a da ovaj puta nije ženski lik odigrao posljednju opernu scenu neposredno prije spuštanja zastora i ovacija publike kakve je doživljavala Sidonija.     |
12.02.2021., petak
Budinščina
|
Kreneš li prema Novom Marofu od Konjščine proći ćeš svašta,bilo lijevo ili desno,a na samoj cesti gleda te stara kurija godinama zapuštena,poslije onih ratnih vremena nacionalizacije i konfiskacije povijesti,sada obnovljena u privatnim rukama.Jedno je vrijeme 80-tih godinama ta starina proglašena vikendicom,umjesto da se njome ponosi,jer slavno ime krije u sebi.Ne samo slavno,nego u ona ,pa čak i ova vremena dobro i pošteno,ime onoga koji je krenuo prvi arhivirati ovu našu povijesnu prekretnicu,napravivši škrinju privilegija kraljevine. Nemojte od silnih zavijanja starih cesta odustati ,nego stanite pogledati tu ljepoticu,kuriju Budinščina, onog slavnog protonotara iz 17 stoljeća Ivana baruna Zakmardyja de Diankovec. Bio je odličan muž svog doba Ivan barun Zakmardv, koji bijaše i nekoliko godina podžupan županije varaždinske, a njegov brat Gjuro Zakmardv vice komeš 1661. tada velike županije križevačke.Kada se je u Beču stalo upravo očito o tom raditi, da Hrvatsku što uže svezu s provincijama austrijskim, izabra 1651. god. na kraljev poziv hrvatski sabor poslanstvo, koje će kod kraljevskog dvora u Beču imati vijećati o uređenju odnošaja s njegovim savjetnicima i zastupnicima susjednih zemalja, uz hrvatskog bana Nikolu Erdddva i Ivana Zakmardva, koji je medjutim izabran za protonotara.Godine 1658. bio je protonotar Ivan Zakmardv članom vlade ili zemaljskog’pododbora, kojem je imao biti na čelu podban uz biskupa zagrebačkog i predstojnika kaptola i veli-kaše Tomu Erdddva i Šimuna Keglevića.Protonotar bio je važan član banske vlade, te se je u prvašnja vremena pisao, da je banalis, a kasnije protono-trius regni.Birali su ga stališi. Svaki novi ban predao mu je svoj pečat, na kojem je bio grb kraljevstva, a oko grba ime i naslov novoga bana. Protonotar bio je perovođa u saboru stališa i kod banskog suda, kojem je u odsutnosti banovoj predsjedao, a tada je bilježio viceprotonotar, koji je bio također izabran od stališa.Velika slika Ivana Zakmardva u uljenim bojama, smještena je u uredskim prostorijama postojale županije varaždinske u Varaždinu, uz napis u latinskom jeziku doslovce: Magn. Domi: Joannes Zakmardv liber baro de Diankovecz caesaeare, regie majest. in judiciis personalis praesentiae locumtenens (razumije se banalis) seminarii Varasdiensis fundator.Živio je u godinama 1600.—1667. zauzet za prosvjetu i bio je veliki narodni dobrotvor.Osim Budinšćine posjedovali su baruni Zakmardv još imanja Vrbovec i Diankovec u opstojaloj županiji krize-vačkoj, a prema njegovoj oporuci imalo se je prodajom tih dobara osnovati đačko sjemenište u Varaždinu, no koje je 1796. spojeno sa zagrebačkim konviktom. Patriotičan njegov naum, da se u Varaždinu podigne posebno sjemenište, nije se mogao realizirati zbog pomanjkanja novčane glavnice, te je stoga ustrojeno više stipendija u postojalom plemićkom konviktu u Zagrebu. Njegovu kuću u Sjemeništnoj ulici u Varaždinu prodala je 1867. god. zemaljska prokuratura gradanu i kotlarskom majstoru Josipu Polancu.Udajom njegove sestre za Zenu pl. Horvatha od Sv.Petra prešlo je dobro Budinšćina na ovu obitelj, iz koje vuče lozu Petar pl. Horvath bivši 1869.—1870. godine upravitelj časti velikog župana županije varaždinske. Kasnije bijaše opetovano biran za narodnog zastupnika kotara zlatarskog, a u godinama 1878. do 1881. bio je i podpredsjednik sabora kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Pošto je njegov sin jedinac, Ivo, umro 1871. god., to je s Petrom Horvathom ova loza izumrla. Njegovo uzorno vođeno imanje Budinščina kupio je 1886. godine trgovac Jakov Plachte, te ga predao svom sinu Lavoslavu, koji ga je nakon 20 godina djelomice rasprodao. Danas živi na ostatku tog dobra Martin Zabavnik. Gjuro ga Szabo u svojoj knjizi hvali,pripisujući mu ,premda Mađar porijeklom,silne zasluge i ljubav prema Hrvatskoj. Ivan je podržavao Pavline,pa je obnovio i njihov samostan u Križevcima,a sam njegov posjed Dijankovec po kojem je dobio predikat nalazi se nedaleko tog malog mjesta,gradića.Isto je tako podigao i novi hrvatski samostan pavlinima u Ulimju,danas je to Slovenija i tamo je dao sagraditi crkvu i uredio je,a tamo mu je pokopana i žena.Poslije njega ženidbom kurija prelazi u ruke Horvatha,pa je mijenjala vlasnike dok u posjed nije došao veseljak,o kojem i danas po Zagorju kruže mnoge storije,pa ga isto tako spominju i kao prvog gospodina-komunistu! Jedno je vrijeme tadašnja vlasnica kurije,nasljednica tražila kredit od 500 tisuća dinara za sanaciju teško oštećene potresom kurije,ali ju je općina Zlatar odbila s obrazloženjem da to nije kurija nego vikendica.Tako je zlatarska općina ušla u biser birokracije u Hrvata,ondašnjoj Jugoslaviji,ali niti danas se nije baš puno promijenilo u razmišljanjima.Isto tako,osim bogatstva koje je imala,redom sjajnih štukatura koje su propadale,isto se tako zbio događaj kad su maloljetnici upali u kuriju i ložili vatru povijesnim spisima izuzetne važnosti i u samu vatru bacali namještaj koji se sačuvao od davnina.Svašta je prošla ta stara dama.No,tu priči nije kraj,ako ste to pomislili.Poslije 1945 godine u kuriju su poslije samog onog velikog 2 svjetskog rata,upali seljaci,raznašujući namještaj,povijesne stare knjige,s kojima su i rit brisali,ne znajući njihovu vrednost,a isto tako nisu ih niti mogli pročitati.Tako su nestale i knjige s originalnim potpisom i samog Petra Zrinskog!!!! No,ostavimo to sve skupa,neka povijest i vrijeme i dragi Bog sudi dalje,do konačne odluke,a ja se vraćam vlasniku gospodinu komunistu Zabavniku,koji se volio šaliti,bio veliki dobročinitelj.Sagradio je školu,općinsku zgradu i bio firmani kum svakome tko ga je pitao,pa je za prvu pričest svojoj kumčadi davao odijela i satove.Prema ljudima,iako bogat čovjek nije se ponašao kao vlastelin nego kao zaštitnik.Bio je on od one stare loze hrvatske koja se brinula o narodu svome,ponekad čak i na vlastitu štetu. Ova je smo jedna kratka epizoda te starice na samoj cesti Zagorja,a takvih priča ima mnogo,pa zavirite u priče i čak i bajke,i otkrit ćete i taj svijet bogatstva i šarenila ljepota ovih naših krajeva.   Oznake: Zagorje |
