Dvorci, crkve i stari gradovi
23.02.2019., subota
Helena Rozalija Somogy
|
Njoj se mili u svili Bez obzira na današnje zgražanje, ponašanja i nastupa pojedinih zvijezda,koje bi dale i nogu i uho i oko da se pojave u kakvoj show emisiji,pa čak snimaju i porniće,izazivaju sablazan golotinjom od koje svi padamo u nesvijest,premda uživamo gledajući raznorazne uratke i povijest ima svoje gledište i stav oko uopće ženske uloge u slijedu tijeka vremena.Izgleda tako da ženski spolni organ vlada i harači svijetom i to u ona vremena baš kad je žensko tijelo moralo biti dolično zatvoreno,odozgora poklopljeno šeširićem,a rashlađivalo se lepezom,grijalo psima na koljenima.Neću predaleko otići u razglabanje tih koljena i pasa,nadam se samo da nisu bili previše nemirni pod skutama kakve otmjene engleske dame i da su im jezici bili tamo gdje su i trebali biti.U 20 stoljeću i u ovom vremenu kojem živimo brakovi i razvodi su sasvim normalna pojava i uprkos „ Pogle prasicu“ i povijest je imala svoje heroine,ne uzimajući onu slavnu Lizu Taylor. Otići u antiku sada ne bi imalo smisla ,jer je zaista predaleko,pa ćemo zaboraviti da se i rat veliki vodio radi jedne ženske,Helene Trojanske,ali isto tako možemo istaknuti da su muški radi te Helene ustvari patentirali i kasnije ratove,pa čak i špijunažu trojanskim konjem. 18.stoljeće ,to je moje vrijeme,vrijeme bogobojaznosti i opće uglađenosti sve dotle se ne zatvore vrata budoara na plemićkom dvoru.Ovo je povijest i tu nema smisla nikakvog moralizirati niti diktirati neke svoje poglede ,nego samo povijest sagledati u protoku ljudskog postojanja na ovoj planeti.Isto tako nema potrebe niti banalizirati činjenice nekakvim osobnim dodacima i razmišljanjima,nego se prepustiti otkrivanju davnog vremena ,sagledavajući današnje.Ne volim banalnosti! Helena Rozalija Somogy,snažna ,hrabra žena udavala se četiri puta.Datum njezina rođenja kao niti godina zapravo se ne zna,postoje pretpostavke između 1658 i 1718 godine,a u praktičnoj povijesti nalazimo je u crkvi u Belcu gdje je svoj grb prislonila na grb onih Bedekovića.No ,idemo polako. Kronici ju opisuju kao povisoku ženu izuzetne ljepote, i svoju je ljepotu toliko dobro iskoristila da je možda poživjela duže,bila bi jedna od najbogatijih žena svog vremena,pa čak ako gledamo i tadašnju Europu,a danas bi u naše vrijeme bila sigurno negdje na onoj Forbesovoj ljestvici.Bila je svakako plemkinja,udata za prvog muža plemića Lepossija,no živjela u oskudici koju nije podnašala,pa je svoje tijelo iskoristila kako bi se domogla novca i prodavala ga je uspješno izuzetno bogatom barunu Gothalu,čovjeku koji je naprosto bio rob pohote.Taj isti Gabrijel Gothal imao je stariju ,bolesnu i oronulu ženu s kojom je bio u dogovoru da će za svoju buduću ženu uzeti Reginu Rauch,koju je bogato i obilato darivao,a isto tako i njene roditelje.Nakon smrti svoje žene ipak je oženio Helenu,a Regina se morala zadovoljiti onime što je odprije dobila,šutke.S našom Helenom živio je samo godinu dana i učinio je bogatom baštinicom čitavog svog imutka.Helena je tako naslijedila golem novac,ali i prostrana imanja Jalžabet,Granje,Martijanec,Hrastovljan i ostale. Da je ostala udovica i da ju nije tjerao taj njen veliki apetiti sexualni,doprla bi svakako do nečuvenog bogatstva,ali se ipak preudade za Baltazara Bedekovića koji njenim novcem kupi za svoju djecu imanja Gotalovec,Jalžabet i Granje.Poslije njegove smrti nastade rat oko posjeda i premda je Baltazarov sin ženio kćer Heleninu iz prvog braka rođenu Lepossi i iako je Bedeković želio da se njegovi sinovi ožene za ostale kćeri Lepossi,to se nije dogodilo.Isposlovala je ipak Helena da u kraljevskoj donaciji bude naglašeno kako je ipak sve kupljeno njenim novcem,tako da su sinovi,možemo reći ostali kratkih rukava oko imanja poslije svog oca. Nakon brojnih parnica sa sinovima Bedeković,opet je povede strast i tjelesni užitak i udaje se opet za Ivana Habijanca,kojem kupuje potpukovnički čin,ali kad je svoju darovnicu opozvala pobjegao je Habijanec u logor od proklete babe i pošteno ju je oblatio. 1758 godine pada u postelju,piše oporuku i ostavlja novac onima koji ostaju,no za povijest i da ju ipak malo opravdamo,i da ju baš ne nazovemo crnom udovicom,ostade nam njezino dobro djelo do kraja postojanja,a isto tako i spomen njezinog imena do kraja vijeka.Naime je za svoje kmetove osnovala zakladu od 3000 forinti kako bi oni dobili kamate u slučaju kakve nevolje. Umire 1760 godine 7.3.   Oznake: povijest zagorja, Hrvatska |
13.02.2019., srijeda
Nikola Zrinski - smrt
|
Lovice Odgajan sam tako da pazim na stvari,tako da obično navečer odem rano spat,da ne hitim dalekovidnicu kroz balkon,a i potrebno mi je puno sna poradi ljepote i milote.Jest da prije spavanja,a nakon dnevnika skinem katolički kalendar,po datumima i imenima,sa na kraju obaveznim Vrhovnikom i amen.Lepo se ušuškam u dekicu i poplunček i pavam snom pravednika.Poneki put i grdo sanjam,ali to je vele zato jer se krećem među ljudima,a ljudi ima svakakvih,odnosno svakim danom su sve bolji,pa se ja tako u snu igram lovice.A lovice je stara igra u kojoj netko nekoga lovi,kako bi ovaj drugi nekoga lovio i tako ukrug i nedogled,sve dok jedan od, ne padne na koljena od umora,a to je povijesno pregledno tako,da obično onaj slabiji posrne i padne.Ovo nema veze sa sexom ama baš nikakve,koliko god da vas prljava mašta vuče na to.No,mnogi pokušavaju istrčati još jedan krug,ali padnu od ruke i muke.... Lovica vjerojatno dolazi kao pojam od loviti,a to nam je u krvi.Lovimo sve na sve strane,od tko koga,tko kamo ide, kad i gdje stiže u koje vrijeme,a kad sam već spomenul sex,isto tako mjerimo i koliko traje i po tome se poznaje frajer.A nekad se frajer poznavao po dvoboju i naravno po lovu.Igrao se lovice po šumama i gorama sa divljim beštijama,a kasnije ih izio za sve prigode,ali kako su ljudi da prežive morali jesti,onda i kako nije bilo trgovačkih centara,morali su na friško loviti,kako bi imali kaj za papati.Danas se situacija malo promenila,jer se i loviti nema kaj,jer su dobri ljudi skoro pa istrebili sve redom,pa i sami sebe.To se zove evolušn.Osim kaj se tu i tamo lovi i dalje po šumama,lovi se i po modernim autoputima,gdje veliki vjernici,kojima je Bog vrh,početak i kraj i stvoritelj svega živoga na svijetu,ostavljaju pse i ostale zveri,da ih drugi love i tako se igra nastavlja,s pojačanim tempom sve više i više.Malo rekreacije ne škodi,jer su se ljudi inače fest ulijenili,pa eto igra i šport daju malo elana i zdraviji život.Psi su oduševljeni,mačke isto tako.Kupaju se u vrećama u potocima,pjevaju na lancima,a zadnje vrijeme i njima se počelo sviđati igrati se po autoputu.Svjež zrak puno radosti i lovice.Život san! No,od pamtivijeka je bilo dobrih ljudi sa dobrim idejama i željama,a bilo je i zavidnih,jalnih,zločestih stričeka koji su vlovili upravo iza flanjke (ugla) ono kaj sami nisu mogli,pa im se otelo i umesto da upucaju vepra za večeru,oni upucaju čovjeka.Nekad se čini da je to isto.Digresija – čitao sam kako su ljudi ljude vlovili na lovice,a onda ih spremili u kištru,( to je ono di se drži meso i vrlo je ledeno) a onda ih kao i zveri papali.Ljudi su sjajni! I svakim danom sve bolji.To je valjda zato kaj je onaj čiko iz Beograda,a rodom od bogznakud lovil ljude i spremal ih na ljetovanje.I još su nezahvalni ,a danas si mnogi ne mogu priuštiti more.Ljudi su nezahvalni. No u srednjem vijeku,lov je bio zabava za celu obitelj,a i mnogi muški su bili ševci te bi poslije lova obično kakva djevica posrnula ulovljena,očarana znojnim muškim tijelom,a muški se tada nisu brijali na sve strane,iskonskom snagom i naravno kasnije ukusnom večerom.No,bilo je i svašta,pa bi djevica poslije raskošnog objeda ostala i udovica.E tu ustvari počinje štorija. U gradu se živi gradski,lepo zrihtan,cipelice po posljednjoj modi,a onda se čoveku zaželi divljine ,da ono izvorno,iskonsko izbaci iz sebe,odbaci,rekli bismo,hm,uljuđenost i poda se prirodi.Tako je i Nikola Zrinski napustio sigurno utvrđeni grad Zagreb,svoju palaču na Gornjem Gradu i preselio u Međimurje. Već se te godine 1664 sve počelo komešati,politika je dobrano shvatila,pogotovo ona Bečkog dvora,da su Zrinski i s njima Frankopani toliko ojačali,da bi carska kruna komotno mogla pasti s hrvatskog trona,te se polako pripremalo,kako da ih se zaustavi u daljnjem napredovanju.Dali su toliko toj kruni,obranili teritorij,upravo onaj koji i jest najviše prijetio da se ne samo hrvatska,već i austrijska kruna skotrlja u povijest,a svoju su zadaću obavljali časno,no,treba ih svakako upozoriti na pokornost.U studenom se oko Nikole Zrinskog 1664 godine okupila skupina velikaša: hrvatski plemić Nikola Gusić,velikaš erdeljski Nikola Behtlen,ugarski Pavao Zichy i šopronski odvjetnik Stjepan Vitnedy,radi zabave i lova,a sve to u Čakovcu.Nedaleko Međimurske metropole bila su lovišta,bogate šume gdje su plemići provodili dane,te su tako dana 18 .11.opremili konje i kočije i krenuli prema Kuršanečkom lugu.Što se taj dan tamo dogodilo ostavio nam je na čitanje i povijesni pregled Nikola Bethlen : Otišli smo u lov.Zrinski skinuvši velike čizme ušao je s puškom u šumu,te je sam uhodareći za zvijeri ustrijelio velikog vepra,a isto tako još i njegova pješačka družina;tim je lov za taj dan svršio.Već smo se rastali kod kočije,a kad je došao i ban,htjedosmo poći kući.Bilo je pred noć.Međutim ,nanese onamo kob nekoga lovca imenom Stjepana Paku,koji reče,hrvatskim jezikom:Nastrijelio sam jednog vepra i išao za njegovom krvi,kad bi za njim pošli,mogli bi ga ubiti.Čuvši to Nikola Zrinski,odmah nam reče,videći,da se i mi spremamo: Djeco,samo ostanite ovdje,a Vitnedyiju i Gusiću,razgovarajte samo s gospodom,da vidim sto to govori ova bena. – odmah ću se vratiti.Uzjašio je konja s kratkom puškom u noći,pa je potjerao za Pakom;za banom pošla su dva dvorjanika Mailani i ljubimac njegov Angelini,pa onda konjušnik.Mi smo ostali kod kočije i razgovarali.Najednom naglo dojaše jedan banov pratilac ,pa reče: Brzo kočiju,tamo je gospodar! Odjurismo,što brže mogosmo,a ja sam onda pješice potrčao u guštaru,gdje vidjeh bana tamo ležati i kako mi se činilo,žila kucavica mu je još kucala,no,oči mu bijahu zatvorene i nije govorio...... Ban je ipak ustao,a onda je natrag legao,napokon je morao umrijeti i više nije bilo spasa. Poštujući Nikolinu oporuku ležao je mjesec dana na odru te je 21 prosinca pokopan u grobnici Zrinskih u pavlinskom samostanu svete Jelene.Pogrebne obrede vodio je zagrebački biskup Petar Petretić.U oproštajnom govoru lepoglavski pavlin Kery,Zrinkog je nazvao: utjehom Ugarske,svjetlošću Slavonije,očinjim vidom Hrvatske..... No,tu nije cijela priča,jer su kasniji suvremenici govorili da je Zrinski mučki ubijen od svoga sluge po nagovoru bečkog dvora,a zapis o tome je ostavio i tajnik braće Nikole i Petra,augustinac Marko Forstal u zapisu „ Stemmatographia“. Ovo je kraj Prijamov,ovo je smrt koju mu je pripremila sudbina Tijelo je pokopano u grobnici njegovih otaca svečanim sjajem,ukrašeno brojnim ratnim zastavama i drugim plijenom otetim od neprijatelja u mjedenom sarkofagu. Europa toga vremena žalila je za velikim ratnikom,za onim koji je branio kršćanski svijet Hrvatska oplakuje oca domovine,Štajerska branitelja,Austrija čuvara.... Najnovija istraživanja pokazala su da je udovica Stjepana Paka još godinama primala pomoć od bečkog dvora i naravno je da tu treba tražiti osnovu o pričama mučkog ubojstva Nikole Zrinskog.I to od domaće ,a ne strane ruke,kao i mnogo puta u povijesti. 1750 gdoine na mjestu pogibije slavnog junaka jedna je strana,ne domaća,princeza Anna Maria Pignatelli Althan podigla kameni spomenik koji se sastojao od nekoliko dijelova.Na srednjem kamenu spomenika,visokom nekoliko metara,dala je uklesati : Ovdje počiva nekoć nepobjediv,od vepra ubijen Zrinski Koji je svojim neprijateljima velik oteo plijen. Pobjednik,koji je savladavao divlje zvijeri i mačem Uništavao neprijatelje, Sam je pobijeđen od razbješnjele zvijeri. On je doduše završio životni napor i djelo Ali je time domovini nesretnu zadao bol. On se s visine našem čudi udesu, Ali će naša propast oplakivati njegovu smrt. Sreća ga nikakvim sredstvima nije mogla sačuvati pod oružjem Nesreća ga otela udesu i ništa drugo. Jer zla sudbina je ljudima bliska, U ogledalu ovom,svaki se može vidjeti sam. I uvijek lovice ukrug,pa je tako i taj spomenik na velike,doživio gorku sudbu od same domaće ruke kao i mnogi prije i kasnije,jer ljudima smeta ljudskost i dobrota,više ih vodi zavist i zloća.Zbog mijenjanja toka Drave,vlasnik Kuršančke šume grof Juraj Festettić (Feštetić-Festeti) nekoliko je puta preseljavao spomenik,ipak ga čuvaši.Kada je šumu i posjed prodao oko 1930 godine dioničkom društvu (povijest se ponavlja) „Slavonija“ spomenik je otpremljen u Varaždin.No u igri lovice vraća se 1954 natrag u Čakovec. Loviš.......    Oznake: Zrinski-Frankopani |
