Dvorci, crkve i stari gradovi
23.11.2018., petak
Franz Liszt
|
Gdje počinje trač,a prestaje kočijašenje? Puno se puta pitam kako da nešto objasnim,a da ne isprostačim.Izgleda da zaista starim i s nekim stvarima se ne nosim tako lako.Oko sebe vidim fino odgojene ljude sa manirima zapadne civilizacije,tipa ,stila i načina,upravo mi je jedan,koji najvjerojatnije stalno kuka kak su mladi danas neodgojeni,spustio nos od dućana na vrata i onda kad ja velim da mladi nemaju od koga naučiti ili kad lepo napišem,odgajajte decu ,a ne kretene,odmah dobijem pljusku.Isto tako vidim fine katolkinje,pobožno prekriženih ruku na spremnu molitvu ispred kojih ,nedajbog dragi da spomenem riječ falus,penis ili oslobodi ne zavedi,onu riječ od koje se točno vidi da sam seljačina,a koje eto se razulare na koncertima popularnih pjevača i bacaju na pozornicu gačice,grudnjake i ostale predmete. Nije zapamćeno,a niti zabilježeno nigdje ili ja nisam tragao,da li su stare zagrepčanke poskidale sa sebe steznike i ostalu 100 metara materijala opremu,ali je ostalo u povijesti da je Beethoven obljubio jednu od grofica Erdoedy,onu hrvatsku,a ne mađarsku,kako se želi proturiti ,a može im se,a za Franz Lisztom upravo ludovale.Izgleda da je jedino suh ovu zemlju ostavio Niccolo Paganini,slavni violinista,koji je gostovao i svirao u palači Kulmer na Gornjem Gradu.Svirao je isto tako ,kako je ostalo zabilježeno i u dvorcu Šestine,koji je danas svakodnevno na dalekovidnicama,samo nisam siguran,znaju li današnji vlasnici,tko je taj čovjek i koliko zarađuje. Prva opereta u Zagrebu izvedena je 1863 godine „Svadba kod Svjetiljaka – Žaka Ofenbaha.(Jaques Offenbach),a tek nekoliko godina kasnije i prva hrvatska opereta „ Momci na brod“ našeg Ivana pl.Zajca. No,ja ću se ipak malo vratiti ljubovanju i skladanju,te gostovanju velikana svjetske glazbe u našem gradu.Kako je život pjesme,opere i naglo buđenje glazbenog života uopće sve više uzimao zamah,tako su i slavni sve više navraćali u naš tada mali grad.1826 godine osnovana je malo društvo u Šuflajevoj kući na Gornjem Gradu.Malo je poznato možda da je Liszt prenoćio i svirao u samoborskom dvorcu ilirca Ferde Livadića,pravog imena Ferdinand Wiesner ( die Wiese – livada). U novinama „Danica Horvatska,slavonska i dalmatinska“ izašao je te 1846 godine bombastičan naslov „Franjo List u Zagrebu“.Nastala je pomutnja i sveopći metež,poglavito među nježnijiom spolom,jer je List bio poznati raskalašenik,ljubavnik i lomitelj ženskih srdaca.Da li se koja zgoda takva ljubavna desila u našem malom gradu,nije zabilježeno,jer je u ono doba diskrecija bila zapovjedna riječ.Mada se puno šuškalo,koja je od vrlih naših dama pala pod utjecaj slavnog . Bio je vruć sparan dan,26 srpnja 1846 godine,a dolinom Krapinice preko Krapine,kroz Začretje,put Oroslavja prašnjavom cestom kotrljale su se kočije i karuce u kojima su sjedili bogati plemići i raskošno odjevene krasotice plemkinje,ushićeni što iz Rogaške Slatine prate u Zagreb pijanista Franju,kako su ga odmile nadomaću zvali.Naime je Franjo stigao s koncerta u Grazu,svirao 25 u Rogaškoj,a onda se zaputio prema Zagrebu,ponukan pozivom punih novčanika i ljepotica.Poznato je da su najljepše žene svijeta tada naprosto se rušile u naručaj slavnog pijanista,a on im naravno nije ostajao dužan.Pratio ga je glas velikog zavodnika i ljubavnika.Ipak se u sjeni svega toga provlačio jedan od najstarijih zanata,politika,a bilo je to u doba velikih političkih previranja između Mađara i Hrvata i naravno mađarske velike prevlasti nad ovim područjem i naših vrijednih Ilirica.Kako je prije nekog vremena izvedena prva hrvatska opera Vatroslava Lisinskog „Ljubav i zloba“,vrijeme je da Mađari odgovore svojim koncertom i svojim čovjekom.Liszt je bio Mađar.Nakon dugog,teškog ,prašnjavog puta Liszt se odmorio u dvorcu Oroslavje kojeg su tada držali oni slavni Sermagei.Prošetao je perivojem,a da li se u tom perivoju dogodila i koja avantura ostaje samo da nagađamo..Iz zapisa je znano da su ovakvi „odmori“ na dužim putovanjima upravo služili Franji za brzi sex,ali su isto tako i završavali sa neželjenim posljedicama kojima svjedoče bezbroj izvanbračne djece.Da se sami dvorac Listu svidio svjedoči i podatak da je poslije koncerta ovdje i prespavao.U svojim se uspomenama kasnije nebrojeno puta sjetio uznositosti naših ljepotica i uvijek je s uzdahom spominjao našu zemlju.....  Odmoru u Oroslavju došao je kraj i spremno je sve za veliki dolazak slavnog Liszta u Zagreb.NO,prije toga da zahvali domaćinima,a možda i malo ljut zbog prekinute kakve avanture,a posebice oduševljen upoznavanjem sa darovitim zagrebačkim guslačem Antunom Kirschhoferom,malo je i muzicirao.Uz pratnju sada već siline kočija,jer su se prije spomenutoj povorci pridružili i prijatelji obitelji Sermage,Franjo stiže u Zagreb.Odveli su ga odmah u hotel „K caru austrijanskomu“ na Ilici.(današnja NAMA).Nedugo nakon što se smjestio u Zagreb iz Rogaške Slatine stiže posebnom kočijom i njegov klavir.Žalosna je priča da naš grad tada nije imao adekvatan klavir za ovakvog virtuoza.List se odmah povukao u svoj apartman u mir i tišinu,a kad su se sat vremena prije ponoći ugasile petrolejke na gradskim ulicama,točno ispred njegova prozora,Juraj Karlo Wiesner pl.Morgenstern dao je znak i orkestar je vani na ulici,pod svjetlom svijeća zasvirao serenadu.To je toliko razgalilo umjetnika da je svirače pozvao na čašicu u svoju sobu.Da li je bila samo čašica ili nešto više ne zna se,poznato je samo to,da je Franz mogao jako puno popiti i po tome bio poznat.Hector Berlioz,francuski kompozitor zabilježio je događaj Liszta iz Praga,gdje se ovaj jednom prilikom skoro potukao sa nekim Čehom,jer je ovaj bolje pio od njega! Sutra je cijeli Zagreb bio doslovce na nogama.Prije podne Odbor Glazbenog Zavoda dao je Lisztu diplomu počasnog člana,nakon čega su uslijedila primanja,pa se i tu kompozitor imao vremena upoznati što s dobrom kapljicom naše okolice,a što sa zagrebačkim ljepoticama.Ovacije koje su pratile kočiju kojom se kretao ganule su umjetnika te je on odmahivao građanima.Oduševljenje je bilo neopisivo i svi su bili oduševljeni,osim mađarona koji su znali da je Vatroslav Lisinski,zbog kojeg je Franjo i pozvan u Zagreb ,naprosto sa svim svojim notama nestao.Naime su njegove note htjeli pokazati slavnom umjetniku kako bi ga ismijali.Nije zabilježeno kako je prošao sam koncert u staroj dvorani na Gornjem Gradu,ali se zna kad je inače List svirao da su dame izbezumljeno vrištale,padale u nesvijest i bacale na pozornicu nakit,dragulje i sami doživljaj koncerta više je sličio saturnalijama nego sviranju.Tako je isto zabilježeno da su jednom dvije mađarske grofice potukle u dvorani u kojoj je svirao kako bi se domogle burmutice koja je umjetniku pala tijekom sviranja. Šest je kompozicija svirao Liszt tog sparnog popodneva 27.7.1846 godine,povremeno prekidan aplauz i povici „Živio“ na narodnom hrvatskom jeziku potpuno nadjačavši Mađare,koji su nakon koncerta zažalili što su ga uopće pozvali jer se njihova osveta izjalovila.  Nismo sigurni da li osim sviranja u Zagrebu bilo i lumpovanja i ljubovanja,mada se po nekim indicijama to vrlo lako može pretpostaviti.Nakon koncerta kažu neki ,možda neutvrđeni izvori,da se Liszt zaputio prema obližnjem Samoboru,dvorcu dirigenta i vođe cijele te stvari Ferde Livadića,gdje je,recimo i prenoćio.Da li su lampaši pred dvorcem sjali cijelu noć ili su utrnuti ne zna se pouzdano,no osvrnut ću se na taj dio.U kočijama ,odabrano društvo prevelo su u Samobor,gdje ih je čekala raskošna večera i gjde je Liszt održao svoj treći koncert,da bi poslije pio i jeo i veselio se do ranih jutarnjih sati.Po toj verziji koju je ispričao sam Ferdo našem muzikologu Franji pl.Kuhaču bilo je upravo tako ,a u današnjem dvorcu-muzeju stoji još i klavir na kojem je velikan svirao te noći. Uvijek postoji i druga priča,a ta naime glasi,da je poslije koncerta u Zagrebu,Liszt posjetio svoje rođake koji su živjeli u našem gradu, u tadašnjoj Mavroskoj ulici,današnja Masarykova.Tamo je živjela ,navodno ,unuka maestra Hedviga Draganec.Tom je prilikom kažu napravljen i portret kompozitora zajedno sa rođacima.Niz desetljeća potom,Dragančevi su pričali kako je Hedviga dobila pisma slavnog djeda iz raznih europskih gradova ,s njegovih gostovanja.Isto tako navodi se da je Hedviga dobila i originale neke njegovih partitura,te da ih je kasnije poklonila isto tako nekim rođacima u Štrigi,u Međimurju,gdje bi se navodno i danas moglo naći nešto iz Lisztove ostavštine,koja je i opet navodno ,djelimično došla i do Rijeke kasnije. Kako je u vrijeme boravka u Zagrebu Franz imao samo 35 godina,teško da bi to bila njegova unuka,pa kao verzija ostaje vjerodostojna ona prva iz dvorca Livadić.Bilo kako bilo,poslije Samobora,Liszt se opet vratio u dvorac Sermage u Oroslavju,gdje si i opet odmarao,šetao i opet prenoćio.Zašto! Dali je Liszt ostavio tamo osim pokojeg slomljenog srca i još ponešto ne zna se niti do dana današnjeg,ali kako je poznato da su se diljem svijeta gdje je svirao ljubile rukavice i dijelovi odjeće koje je ostavljao,te da su se iste kao relikvije čuvale pod staklenim zvonom i same potrgane klavirske žice,možda je za pretpostaviti da Liszt u Zagorju nije samo odmarao,nego je vrijedno i noćno radio.Dakle u tom dvorcu Oroslavje pomiješale su se dvije vatrene krvi ona mađarska i ona francuska ,grofice Sermage.No,to je samo pretpostavka.Možda jedino mogu istaknuti da kojim sretnim slučajem samog glavara kuće nije bilo doma.Grof Dioniz nije tom prilikom ravnao stolom! U samo Zagorje i naš grad Zagreb Lizst Franz stigao je sa oznakom i auerolom strasnog ljubavnika.Vjerojatno su vijesti i glasine koje su ga pratile,da je jedna francuska grofica Marie dÄgoult zbog njega pobjegla od svojih dviju kćeri i starijeg supruga,kako bi javno postala njegova ljubavnica,te s njim prokrstarila Švicarsku i Italiju. Ti događaji bili su još svježi kad je došao kod nas,kao i sam rastanak s groficom i troje djece koje je imao s njom.Tko zna da li su zagrepčanke isto tako ,čuvši glasine da su se žene zbog njega tukle i čupale,a on čekao kako bi kasnije pobjednici svirao svoje kompozicije. Liszt je toliko bio oduševljen dočekom u Zagrebu da je obećao povratak i besplatno sviranje.Bez sumnje su se zagrepčanke još bolje počele pripremati za taj događaj,no do njega nažalost nikada više nije došo.Franjo se u Zagrebu pojavio kao komet,zablistao nakratko i nestao,ostavljajući za sobom još dugi niz godina sjećanja na taj veliki događaj. Malo po malo palo je sve u vodu i zaborav i Liszt u Zagrebu i slavni bogati Sermagei i dvorac Oroslavje,koji propada sve više iz dana u dan.Malo tko danas pamti da je upravo izvođenje prve hrvatske opere izazvalo to da slavni Franz Liszt dođe u Zagreb.Vatroslav umire u bijedi,povijest umire u bijedi,ostalo je samo par imena kulaka da nas podsjete da vrijeme ima svoje granice,ali i te granice zahtjevaju svoju odbranu i svoje obnavljanje,no ,izgleda da u ovom trenu nema ih tko čuvati.  Oznake: franz liszt, Zagreb, povijest, priče |
08.11.2018., četvrtak
Ludwig van Beethoven
|
Kontroverza je ono što bi jednom rječju prikazalo ovaj tekst i osobu.Možemo li na temelju samo ove riječi prikazati osebujan temperament i karakter osobe koja je svijetu ostavila radost i tugu,tišinu i buku i jedna od najvrednijih djela povijesti glazbe. Mnoge radnje iz života ove osobe i njegova života upravo dokazuju da je on zaista znao korisno zapostaviti idealno:vidimo ga kako dere prvu stranicu simfonije „Eroiche“ koju je posvetio Napoleonu,misleći da je Bonaparte borac za slobodu,no poslije se ispostavilo da je običan tiranin i imperijalista.Isto tako pisao je engleskom nakladniku koji mu je predlagao da uglazbi „borbu za baltičko more“ da bi on to rado učinio,kad to ne bi vrijeđalo danski narod.“Slaviti sa glazbom – komentira Reinitz – britansko tlačenje jednog malog slobodnog naroda,bilo je protivno njegovim idealima o slobodi“. Cijelo to napoleonsko razdoblje bilo je za ovog malog ,bucmastog čovjeka,širokih leđa i kratkog vrata,okruglog nosa,širokog podbradka,tamne puti,ali usta plemenitog oblika,jedna velika uvreda,jer je prvo u Napoleonu vidio borca za pravdu,osloboditelja.Bio je izrazito liberalan i kada je godine 1809. Komponirao „Simfoniju bitke“ sigurno ga je inspirirala njegova mržnja prema Napoleonu,kojeg je toliko u početku poštovao. Vodio je niz procesa i parnica,bio je izrazito svadljiv i na sve je načine pokušavao zaštiti svoja djela,kako u ono vrijeme nije postojala uredba ili zakon o zaštiti izvođača i djela,nego kad je god netko kupio neko djelo od nekog autora,apsolutno ga je smatrao svojim,pa ga je tako i širio dalje.No,Bethowen se borio protiv toga i nekoliko je puta uspio,ali sa kratkim uživanjem u pobjedi. Sa svakom prepirkom,svađom i spremnim energičnim odgovorima za svaki pokušaj da ga prevare,uspjelo mu je u pogledu onoga što je stvorio,prestrašiti ljude,koji su bili spremni iskoristiti ga i smanjio je na minimun izdavanja svojih djela.Nije pravedno predbacivati potkupljivost ovome velikanu,koji se iz ljubavi prema bratu opteretio velikim dugovima,pa je u vrijeme najveće siromaštine 1805. Godine pisao nakladniku da zadrži za posljednju Bachovu kćerku koja je živjela u velikoj oskudici,dobit od prodaje jedne njegove simfonije.Sudbina je slabo nagradila njegov sentimentalizam,kada se iz želje da ima dostojnog glazbenog baštinika,upustio u novčane žrtve,da odgoji nećaka Karla,koji mu je za uzvrat priredio neugodnosti i razočaranja.Karlo van Bethoven bio je rasipnik vele povjesničari,a za upravo njega Ludvig se brinuo i mučio,dok je inače čuvao svaku paru upravo vjerskom pobožnošću.Bio je izrazito šparan pa je zapisivao svaku stavku potrošenog novca,ali na jedan čudan način.Naime svoje je ideje i potrošen novac,matematičkom točnošću zapisavao na prozorske kapke.1823 godine kod potpisa novog ugovora kod stanodavca hladno je primijetio da su sa prozora skinuli kapke i rekao je da ne može biti bez njih.Služili su mu da bilježi svoje beskonačne račune – zamršene operacije s promjenama valute,razlike između dukata i forinti – i da bilježi svakovrsne bilješke,pa bilo i da zapiše muzičke bilješke.Ovi drveni kapci od lipovine,nepobojani i glatki služili su mu kao notes na kojima je zapisivao cijeli niz događaja iz svojeg života.Jedna je njemačka obitelj ,koja je živjela preko puta ,kupila te prozore,odnijela ih na procjenu i dobro zaradila na njima.Kapci i misli jedne zvijezde.Kao da gledamo današnjicu. Bethovena može gledati kao techno glazbenika onog vremena,sa svojim glasnim izljevima,bubnjevima i ritmom,probijaći stare ustaljene načine komponiranja,on ulazi čvrsto u novo doba,rušeći sve pred sobom,kao pravi romantičar. Stranice dnevnika ,list po list,svjedoče o životu ovog čuda i isto tako pomažu kod rekonstruiranja života,pa i intimnog. Služavke su za Ludviga bile noćna mora,zlokobni dusi ,poslani da muče čovjeka.Kada je god morao primiti novu služavku,jer je prošlu otpustio radi sitnice,bio je izrazito zlovoljan,jer je znao da će se morati nanovo sporazumjevati sa novom osobom,a osim toga da će morati prekinuti veliku ljubav prema domaćoj kuhinji i otići u gostionicu.Ovakve dane bilježio je kao najcrnje: u kolovozu 1820 godine dogodilo se to redom 10.11.13 i 14 i ti su dani u dnevniku ovjekovječeni.Godine 1818 priča dnevnik da „kuharica prima 60 forinti godišnje plaće i 12 krajcara dnevno za kruh“. Kada je jedne večeri skladao „Credo“ dočekao je ponoć,a da nije pojeo pripremljenu večeru koja se bila ohladila,a kuharica i služavka zaspale od umora.Otjerao ih je ne slušajući njihova opravdanja,digao je takvu larmu i viku da su se svi sustanari probudili.Zatim se vratio svom stolu pjevajući,bučeći i ričući oko svog „Creda“.Kasnije je izjavio da su ga ostavile gladnog punih 38 sati.Možda nisu baš toliko,jer se nikada nije sjećao što je i koliko pojeo. Računi su bili njegova manija bilježio je sve i svašta,upravo je imao sastavljen troškovnik,toliko pedantan i uredan,da bi mu svaki knjigovođa zavidio.U listopadu 1817 godine prestrašen je proučavao proračun kućnih troškova,koji su mu sastavili neki prijatelji,godišnje bi morao potrošiti na kuharicu i služavku 1704 forinte : - Zar zaista toliko?- pisao je očajan gospođi Nanneti von Streischer – Neka nam se Bog smiluje! Vodio je nekoliko procesa,a pogotovo nakon pada valuta 1811 g. Kada ga je krah državnih financija bacio u bijedu.U to vrijeme „čuvari „ novca bankrotirali su,a izvukli su se samo oni koji su imali robu,vrijedne predmete,nepokretna imanja.On je tada od svojih mecena primao tri mirovine,ali u novcu bez vrijednosti,a jedan od tih mecena bio je i Prestolonasljednik Rudolf,a upravo od tih mecena zahtjevao je promjenu valute.Rudolf je to prihvatio,ali prinčevi Kinski i Lobkowitz nisu.Svojedobno je Lobkowitz potrošio na umjetnost veći dio svoje imovine,nove je Beethovenove skladbe izvodio baš u njegovoj palači izvanredno dobar orkestar i tamo je Ludvig upoznao i Nadvojvodu Rudolfa,no državni krah srezao je sve to skupa.Ludvig je tužio princa sudu – vrlo nezahvalno,i izgubio parnicu,ali je princ pošteno platio,opraštajući.No,kada se Ludvig pokušao pomiriti,princ je to hladno dočekao.Proces protiv Kinskog trajao je tri godine i završen je kompromisom,koji je maestru donio 1200 forinti.Bio je to slab uspjeh i vrlo štetan za Bethovena,jer je na sebe navukao antipatiju plemstva,uvrijeđenog ovim postupcima.Mnogi su to tumačili kao pohlepu za novcem.Aristokracija se osvetila bojkotirajući njegove koncerte i ne kupivši nove kompozicije.Malo ili ništa shvaćen od građanstva genije je izgubio najjaču potporu i tugovao za godinom 1795-om kad je Princ Lobkowitz kupio od njega niz stvari i to dobro platio. Biograf Bakker pisao je : da je postupak Betovena u novčanim pitanjima jedna od najružnijih strana njegova karaktera,koja ga svakako ne prikazuje u lijepom svijetlu.U ovim je poslovima često pokazivao takav nedostatak obzira,da je to teško opravdati.Bio je praktični računovođa,koji kao da je zalutao u glazbene vode“......  Već svojom 5 simfonijom Betoven se svađa,očajan kao jedan od najvećih genija,prepotentno vuče sudbinu za rukav,daje joj naslov i glazbu kao u poluludom stanju za njega je to igra.Od početaka glazbe do njenog kraja,na čijem čelu sjedi samo on,Veliki,baš njemu ta sudbina zadaje udarac i on polako gubi sluh.No,ostavlja mu njegov genij da vlada i on u svojoj glavi čuje udarce,pjev ptica,šum vode i nastaju jedna od najvećih djela svjetske klasike.Na kraju izvođenja 9 Ode radosti na Schillerov tekst,Betoven ne čuje pljesak publike,nego ga impresario okreće.Toliko slobodoljubiv,liberalan,borac za pravdu,zove svojom muzikom narode da svi budu braća. Neću se ovdje osvrtati na njegovu zaljubljivu prirodu,njegove avanture ,posvete ženama,nego idemo kraju jednog velikana,koji je označio vječnost glazbe koja se dan danas izvodi u svim verzijama i varijantama.Betoven zauvijek! „Mi smo ovdje u Austriji zaista siromašni,pisao je švicarskom nakladniku Naegelli,a rat i beskonačno žalosna vremena ostavljaju za umjetnost i znanost vrlo malo“ Betoven je svakog dana poslije 4 sata išao u kavanu ,uvijek istu,nedaleko svog stana.Ulazio je i izlazio kroz vrata za osoblje.VOlio je pivo i likere,ali u kavanu je išao samo zato da popuši lulu i pročita novine.Ako bi mu nekog predstavili nije htio razgovarati.Vina su pokvarila njegov želudac,a još više čista voda iz zdenaca,koju je neprestano pio,pa ga je ta ista voda i ubila.I kao bolesnik uvijek je pio tu vodu,kako bi neutralizirao učinak lijekova,u koje nije vjerovao,kao niti u liječnike . Njegov kraj se nazirao polako,oko 1825 godine,no još uvijek je mogao hodati livadama,poljanama,penjati se po samotnim snijegom pokrivenim brdima,nanovo se pokazujući kao božanski demon marširajući otkrite glave,hitra koraka,ne zaustavljajući pogled na nikome.Viđajući ga ovako sa divljim sjajem u očima,izgledao je kao neki ludi kralj.Jednom su ga žandari u Wienerneustadtu uhapsili,jer je provirivao u prozore kuća,a kako je bio bez šešira i kaputa,otišavši rano ujutro iz Badena,kako bi prošetao ,a u međuremenu je pala noć,mislili su da je propalica i skitnica.Žandari ga strpaše u zatvor,ali su ga noću pustili na intervenciju tamošnjeg direktora orkestra,a sutradan ga otpremili u Baden kočijom gradonačelnika koji se na veliko ispričavao. Posljednje akorde napisao je u podnožju brežuljaka,jer je jedino priroda bila ta koja mu je bila sposobna govoriti.Morao joj je ostati vjeran i po cićoj zimi.Pobojao se da bi se mogao razboljeti ,i to na selu,gdje ne bi imao nikoga svoga,pa je stoga odlučio na mljekarskim kolima vratiti se u Beč.Slabo zaštićen, drščući od vlage i zime,prespavao je u seoskoj krčmi gdje je dobio prvi naznake bolesti.U bijednoj sobi,negrijanoj i bez dvostrukih prozora osjetio je prve drhtaje groznice. 2 prosinca bio je u Beču u kući Schwarzspaniergasse u kojoj je živio dvije godine i tu ga je snašla smrt.Ležeći u krevetu slušao je liječnike gotovo samo iz ljubaznosti,smijao se receptima ili se čak usuđivao povećati sam dozu lijeka.Jedna mala žlicica lijeka nije mu izgledala dovoljna pa je na svoju ruku povećao dozu velikom jušnom žlicom.Kada se bolest pogoršala počeo je češće pljuvati krv,disao je s takvom mukom da je postojala bojazan da će se ugušiti.Vodena bolest postala je opasnije nakon preljeva žući zbog jedne uvrede,koja ga je teško pogodila.Kada su doktor Wawruch i kirurg Seibert izjavili da je operacija neizbježna,da se očisti želudac od prevelike tekućine,zbog koje bi došlo do sepse,zamislio se ,a zatim ipak pristao.Gledajući kako je mlaz tekućine iskočio iz njegova želuca,usporedio je Seiberta sa Mojsijem,kada je ovaj dirnuviši hrid štapom učinio da poteče voda.Htio je ustati,raditi,a osobito da napiše 10 simfoniju,no to više nije bilo moguće. Pozvali su i župnika kojeg je saslušao.PO čelu umirućega Titana počeo je curiti toliki znoj da ga sam više nije mogao brisati.Gospođi Hummel koja mu je osušila znoj svojom maramicom uputio je pogled beskrajne zahvalnosti.Svijest je izgubio u noći između 25. I 26. Ožujka.U dva sata popodne 26.3.- bio je ponedjeljak pao je u agoniju.Uz njega su stajali brat,AnselmHuettenbrenner i slikar Telscher,a koji je napravio skicu umirućega genija.Već oblačno nebo još se više pomračilo oko 4 popodne,počela je sniježna oluja,ali Beethowen nije čuo strašnu simfoniju koju mu je dirigirala priroda,a koja je pratila Velikog u zadnji čas.Munja koja je proparala nebo i čiji je sjaj bio time jači od svjetline snijega,osvjetli sobu na tren i vjeđe umirućega se otvoriše.Stisnutu šaku uperio je u nebo kao prijetnju.Nekoliko sekunda kasnije,sklopivši natrag oči,zauvijek je svijet napustio Ludvig van Beethowen.Bilo je 17,45 minuta.  U ondašnjem Beču,vijest se brzo proširila,Betoven je mrtav i svi su htjeli vidjeti mrtvo tijelo,položeno na daske (takav je bio običaj) postavljene na stolcima.Prijatelji pokojnika i služavka Sali teškom su mukom odbijali radoznale.Puk je govorio da je umro general glazbe.Lirski umjetnik Cramolini poslao je brata Eduarda slikaru Dannhauseru da ovaj napravi sedrenu masku Betovena.Von Breuning i Schindler su to dozvolili od straha da se ne bi krivo protumačiča smrt jedne tako slavne osobe,te da ne bi počela govorkanja o njegovoj smrti.Posao je izvršen vrlo brzo 28 ujutro.Snimljena maska otkriva grčeve smrtonosne bolesti i tjelesni napor.Kopije su vrlo rijetke,jedna je sačuvana u Bonnu kod društva za Beethovenov dom,druga u Beču kod muzeja prijatelja glazbe.Dvije uljene skice bile su dugo godina čuvane kod stare bečke umjetničke tvrtke Artaria.Maska živog Beethovena snimljena je 1812 godine po želji tvorničara i muzikofila Andrije Streichera. Kako Velikan ne bi dijelio tužnu i gorku sudbinu još jednog genija,Mozarta ,koji je pokopan u zajedničkoj grobnici bečkih siromaha,na potpunu nepoznatoj lokaciji,grupa je prijatelja rezervirala grob na groblju Waehring,koje se nalazilo izvan bečkih zidina.Pogreb je bio određen za četvrtak 29. Ožujka. Premda je impresario zabranio javno pjevanje svojim izvođačima,na Cramolinijevu ideju da se otpjeva Weberov koral,pristali su svi kolege. Nakon autopsije mrtvo je tijelo položeno u lijes svijetle hrastovine,a na glavu umrlog stavili su vijenac od bijelih ruža,a među ruke voštani križ i ljiljan.Ležao je u sobi okrenut prema vratima,istoj onoj u kojoj je i umro.Pogreb „visokorođenog i slavnog pokojnika“ obavila je tvrtka Andrije Zellera,koja je za nas ostavila vrlo točne fakture.Sama je povorka trebala krenuti u 3 sata popodne,ali već je u podne Zeller uzvanicima podijelio bijele ruže sa vrpcom od atlasa također bijele boje.U dvorištu su pjevane pjesme Castelija i Seidla.Kako je veliko mnoštvo stizalo iz svih dijelova grada,i škole su obustavile rad,te su nešto prije 3 sata – na opće negodovanje mnoštva,dvorišna vrata bila zatvorena.Vojska koja je pozvana u pomoć vrlo je slabo obavila svoj posao.Lijes je točno u 3 sata spušten u dvorište,zatvoren,prekriven silom vijenaca,a sami blagoslov podijelljen je od strane 9 svećenika škotskog zbora,a umjetnici Opere zapjevali su koral od Webera. Ulice su bile zakrčene radoznalima ,te je povorka slabo napredovala.Umjetnici su teškom mukom odolijevali težini lijesa.Na čelu povorke nošen je križ okićen cvijećem,iza križa siromasi,četiri trublje i kor pjevajući Miserere,pronađen među Ludvigovim papirima u noći poslije smrti i na brzinu naučen.Sam Miserere sastavljen je godine 1812 za obred na Dušni dan.Povorka je završavala vrlo lijepa četveroprežna gala kočija i oko stotinu drugih kočija. Četvrt Waehring u kojoj su pokopali Velikana,bila je tada pregrađe Beča,vrlo napućena,do koje se dolazilo laganim usponom.Dio mnoštva raširio se kod gradskih vrata,drugi se udaljiše nakon blagoslova,tako da je ostala samo čedna povorka.Na čelu povorke išli su tada učenici ,mjesni siromasi i svećenici.Zvona su zvonila po čitavom Beču.Dok se sunce spuštalo tijelo Besmrtnika položeno je u grob.Poslije pogreba prijatelja su otišli na piće u jednu lokalnu kavanu kako bi popili par pića za spokoj pokojnika ,ali i za onoga koji će prvi među njima na vječni put,bio je to Schubert.Beetovenov grob uredio je carski i kraljevski klesar Andrija Hauser,diplomiran za javne i tvrđavne poslove,koji je pogrebnom zavodu predao račun na 100 forinti i 45 krajcara. Sada neću iznositi ostavštinu umrlog koja je bila skromna,jer nije mjesto za ovakve stvari.Ostaje nam samo uživati u njegovoj baštini koju je ostavio svima nama na radost. .....“ Bio je umjetnik i tko ostaje poslije Njega?Nazivahu ga zlovoljnim,jer se držao daleko od svijeta,neosjetljivim,jer je izbjegavao osjećajnost.Ali onaj koji se osjeća jakim,ne bježi ostaje i odvraća,a osjećajnost izbjegavaju samo oni,koji su jako osjetljivi...Ako je On izbjegavao svijet,to nije činio zato,što u dubini svog ljubeznog duha,nije pronalazio otporne točke; ako je izbjegavao ljude,radio je to zato,što se ljudi nisu htjeli uzdići do njega,a on se nije htio spuštati do njih.Kako nije imao sebi ravnog,bio je osamljen....“izrekao je veliki traged toga vremena glumac Heinrich Anschueltz.  Oznake: beethowen, povijest, glazba |
