Dvorci, crkve i stari gradovi
24.02.2023., petak
Javljao se mrtvi pandur
|
Javljao se mrtvi pandur Moglo je biti oko 1930 godine,a u Zagrebu su bile demonstracije,ljudi su se kod Gradske kavane ,tukli s pandurima. I jedan je Zagrepčanin ciglom pogodil pandura na konju. Ovaj se srušil,ubil ga je. Pandur je ostal mrtav,a nije se doznalo ko ga je pogodil između toliko naroda. Ali ovaj Zagrepčanin uvek je vidil toga pandura kak da je živ,uvek je bil pred njim. Jednom je rekel sinu: -Jel ga vidiš? Ali ovaj ni videl niš. To se amon njemu prikazal jer je ubil čoveka. I sad je to star čovek,bolestan, I njega dolazi nekaj dušiti. I taj Zagrepčanin htel je svoju ćer dati toj krivoj duši kaj ga je dušila,nek ide k njoj, njega da pusti. I došla ta kriva duša I dušila je ćer osam dana u dvanajst sati u noći. Terala ju je da se utopi pa je u košulji bežala s postelje. Ali majka ju je držala I vikala da ona svoju ćer ne da , da je kćer njezina.. I svaku večer je molila očenaše Majki Nožjoj Kamenitoj,nek joj ćer sačuva. I sada je ćer pustila na mira ta kriva duša,a čovek je još živ, samo svaki čas čekaju njegovu smrt. Tekst je bez imena kazivača ostao zapisan.  Oznake: priče, legende, Zagreb beli grad |
POjava duše iz čistilišta na Ilici
|
NIje ILica samo obična ulica kojom prođemo,pogledamo izloge. U njoj se isto tako I dan danas sreću čudni, neobični I vrlo živopisni ljudi, kao I prije stoljeće ili dva. Tako nam iz davnine dolazi priča, koju bih možda trebao ispričati za laku noć, kao dječju bajku, ali eto, nekako kad sam hodam tom ulicom, sjetim se I pročitane strave koja se dešavala. Navodno pojavljivanje duše iz čistilišta – kako nam je ispričao Krčelić Plemić Aleksandar Jelačić ima zidanu kuću u podgrađu na Harmici kod kapelice sv.Spasitelja. Njegova je prva žena bila rođena Malenić, koja mu je rodila više sinova I jednu kćer Konstanciju, koja je umrla vrlo rano, još kao mlada djevojka. Govorilo se po tadanjem gradu da se često vidi ta pokojnica kako šeta po hodnicima I gleda kroz prozor I da se čuje kako u podrumu podiže buku. U toj je kući stanovala neka građanka, udovica Kristina. U noći 24 ožujka,uoči Blagovijesti, dok je spavala u krevetu ,a vrata su, kako kaže, bila zaključana, ona osjeti neku vruću ruku kako je dodiruje.Naglo s okrene I poče vikati kako neka druga žena spava s njom u krevetu. Činilo joj se da je to pokojna KOnstancija I da joj govori neka se ne boji, nego neka kaže njzinom ocu da ispuni zavjete koje je ona bila napravila, naime da pohodi crkve Bl. Djevice u Mariazellu I u Kostanjevici. Nakon toga je iščezla. Ostatak noći provede Kristina s nekom drugaricom bdeći uza svijeću. Kad je svanuo dan, pođe žurno do kapucina, te se ispovijedi I pričesti. Svom ispovjedniku ispriča ovaj događaj.Kad se vratila kući I zbog kućnih poslova mijenjala haljinu, neki dječak koji je počeo istom učiti osnove latinskog , upozori je da joj se na oplećku vidi znak ruke otisnuti paljevinom. Ona skine oplećak, sama ga pregleda I opazi sasvim jasan otisak ruke. To povjeri najprije mojoj sestri, gospođici Hadrović, a onaj dječak ispriča sve u školi , tako da su istoga dana svi govorili o tom priviđenju. Gradski magistrate izašalje više iz radoznalosti tri senator da vide što je na stvari. Spomenuti oplećak bi donijet I meni I sasvim sam jasno vidio otisak ženske ruke sa pet prstiju sa žilama I živcima.Došao sam do zaključka da to nikako nije učinio neki bakrotisac jer se ovdje u to nitko ne razumije, a drugo jer je otisak bio pripaljen.Taj dio oplećka bio je trošan I da se radilo o prevari, spomenutog umijeća tiska, taj bio se dio bio raspao ili zapalio. Pokušao sam I isprati taj otisak no on je bio bio još crnji. Kako sam na potvrdu gradskog magistrate doznao da je Kristina poštena žena , savjetovao sam joj da o cijeloj toj stvari šuti. Osim u slučaju da joj to naredi biskup ili vikar . Kapucini ipak uzeđe taj oplećak kako bi ga pregledao njihov provincijal koji je baš stigao u grad dan prije. Nakon njegovog odlaska pošalju oni taj oplećak s pismom gospodinu Jelačiću.Ovaj pošalje na ispunjenje zavjeta samu tu ženu Kristinu s njezinim rođakom Matačićem. Najprije odoše u Kostanjevicu , gdje su dali milostinju ,a nakon proštenja kojem su prisustvovali dade im fratar cistercit pismeno svjedočanstvo da je Konstancija duša nakon mise uzletjela u nebo. Tako biva I u Mariazellu. Kada prođete trgom a onda krenete prema Ilici, zagledaje se na lijevu stranu, jer je kuća Jelačić prema podacima bila na uglu Margaretske ulice I Ilice.  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad, priče |
14.10.2022., petak
sv.Alojzije Gonzaga Popovača
|
Od cijele te popovačke priče ostaje samo gorak okus nekada slavne povijesti. Od svih Turaka, borbi, provala, obrana krvi i ponosa, kuće Erdeda de Moslavina ostala je samo bolnica potrebitih za zdravljem. Bolnica je za mentalno zdravlje, kao da je sudbina tom gradu upravo dala svrhu i dalje boli i ratova, ali ovaj puta sa samim sobom. Ulazeći u Popovaču na uzvisini , okolo rotora , ako me sada sjećanje ne vara, znam da smo se izvrtili po pločama, stoji crkva. Onako kao da je prenešena od nekud daleko , s juga Hrvatske, jer po svojoj vanjskoj arhitekturi kamenih blokova, prije bi pristajala jugu ,da ne navodim gradove ili mjesta po Jadranu, nego ovom krajoliku. Grubo obrađeni, nepravilni kamen, dominira ovim dijelom ,a iznutra možda ne tako bogato uređeno kako bi se očekivalo od onakvog bogatstva velikaške obitelji koja je donirala i čuvala na sve strane ,ali ovaj kraj kao da je zaboravila, upravo ovdje doma. Uprkos lijepim oltarima sv.Ane i Jakova, ipak djeluje skromno, sasvim i moderno. Građena je 1935 godine,a arhitekt bio je onaj Stjepan Podhorsky kojeg često srećemo kod gradnje crkvi ili popravljanju istih. Sam Stjepan Podhorsky rođen je u Zagrebu 1875 godine gdje je završio osnovnu školu,a onda tehničku srednju školu. Bio je „šegrt“ kod graditelja katedrale u Zagrebu. Nakon školovanja u Beču , vraća se u rodni grad i tu počinje njegova karijera, vidljiva tragovima kod popravaka mnogih crkava, kao npr one u Križevcima, sv. Križa. Titular ove crkve je sv.Alojzije Gonzaga, iz poznate talijanske (Mantova) moćne i bogate obitelji. Kao 7 dijete u obitelji odrekao se nasljedstva i tako krenuo svoj put svećenstva. Dajući sebe za siromahe, i sam se zarazio . U jednoj od svojih vizija prorekao je svoju smrt. Djelom je zaslužio biti svetac. Njegov dan slavi se 21.6. U 18 stoljeću Isusovac Milunović Josip napisao je godine 1759. 27.9. Šest nediljah na poštenje Alojzije Gonzage, vrijedno djelo o životu i radu ovog sveca. Crkva se svakako kategorizira kao vrijedan sakralni spomenik prve polovice 20 stoljeća,a ujedno je i vrijedan ukras Popovače.       Oznake: Moslavina, Popovača, povijest, povijest Hrvatske, priče, vjera, religija |
13.10.2022., četvrtak
Priča o Našicama
|
Veliki i mali Našice U ono davno vrijeme iza sedam gora i sedam mora u dalekom dvorcu živjela je jedna mala princeza.....tako počinju sve bajke, no ovo je kažu ono koji su mi pričali ovu priču sasvim i ozbiljno istinita. U dvorcu Našice grofovske obitelji Pejačević živjela je mala Alma, lijepa curica od kojih ,tako kažu, svojih 8 godina. Igrajući se po cijeli dan, a valjda i učeći ,kako je bilo zapovjedno, jezike, svirajući klavir i vez , što je svaka mlada dama morala znati, ožedni tako,potrči u kuhinju. Na stolu bje ostavljena boca- flaša nekakvog bijelog napitka.Misleći da je služavka tako ostavila bocu ( neoprezno) mala kontesa nagne. U flaši nije bio sok, nego sredstvo za poliranje parketa ili namještaja. Djevojčica mala kontesa se otruje,ali ipak netko s Neba gleda sve nas , tako je isti taj odlučio da djevojčica ne umre, nego da naprosto kao kakva prava princeza iz bajke skroz naskroz posivi. Djevojčica je naprosto posivila. I kosa i tijelo i lice pa čak i kosa. Rekli su mi da je ta ista djevojčica često i za onog vremena komunizma, kad taj dvorac nije više pripadao njoj, nego državi , koja ga je uzela u naletu strašnog zmaja koji je rigao vatru,dolazila u Našice i uvijek bi bila prava ,ne mala, nego velika atrakcija. Onako siva starica hodala je svojim djetinjstvom u potrazi možda kakvog lijeka koji bi joj vratio njenu pravu boju. Djevojčica se zvala Alma ( duša) ,a kako je red da ju predstavim kako treba, bila je to grofica Alma Pejačević Našička. Laku noć   Oznake: bajka, Slavonija, Našice, izlet, Putovanja, priče |
12.10.2022., srijeda
Kutina
|
U ona stara davna vremena kad još nije bila svojina raznih obitelji ,a samo se jedna ustvari nametnula kao bitna I čak dala plemički predikat prema posjedu, Moslavina se u rimsko doba zvala Mons- Claudius , jer da je rimski car Claudius u prvom stoljeću po Isusu zasadio ovu goru vinovom lozom. POčevši od 13 stoljeća bijaše Moslavina posebna županija pod imenom Monoslou I tu gospodariše oni davno nestali glasoviti Čupori, što su zauzimali važna mjesta u hrvatskoj politici ,a I povijesti ,I povijest razvoja cijelog tog kraja ili područja. Jedan od njih 1415 Paulus Chupor de Mono-szlow,( koji bijaše ljut protivnik bosanskomu vojevodi Hrvoju)bio je I ban Hrvatske. Da je Moslavina nekoć znamenita bila, svjedoče mnogobrojne ruševine, što se onuda nalaze. Tako n p. kod sela Kruškovice i potoka Podgorske ima tragova staroj varoši sa samostanom i crkvom. Tuj je po svoj prilici nekoć stojala varoš Podgorska oko g. 14.00 (oppidum Podgorska), u kojoj je bio samostan Franjevaca. Nalaze se u blizini i ruševine starih gradova: Jelen-grada (blizu Podgorske), zatim Košutice, koja se je nekoć zvala Košućak(castrum Cosuchak). Najznatnije mjesto vinorodne Moslavine jest Kutina, Ovo se mjesto spominje već u 14. stoljeću pod imenom Kotinna,no, pod raznim imenima – nazivima nalazit ćemo je skoro pa do današnjih dana. Gjuro Szabo navodi da je ovdje bilo nekoliko “gradova, pa I u samom centru Kutine, ali o tome danas nema niti spomena.:” Od onog sredovječnog grada Kutina nije sačuvala ništa do gradilišta u šumi,okružena dubokim šancem. Jedan su dio posjedovali Bršljanovački, a glavni gospodari grada bili su Roh de Decse”, Kasnije u 16 stoljeću u rukama je Kutina onog Tome Bakača koji sve skupa ostavlja obitelji Erdoedy pa možemo slobodno reći da je Moslavina ,a I Kutina, zadužbina obitelji Erdoedy od Moslavine. Kutina je u srednjem vijeku , pa I kasnijih stoljeća ,važno trgovište,. Neposredno pred tursku provalu s istoka, Kutina ima I utvrđeni kaštel ,a on se spominje 1494 godine pod imenima KOtina, Kotene, KOtennya, Kutena.U jednom popisu utvrda Petra Erdeda , koje su u ovom kraju služile za obranu, spominje se I Kuthyna Burgum. Iz onog vremena ,kad se konačno vojničke čižme mijenjaju u cipele I kad se konačno počinje graditi I slobodno ili slobodnije živjeti, za vrijeme Carice Marije Terezije ostaje nam u Kutini, danas muzej, kurija – dvorac obitelji Erdoedy.Kasnobarokna građena polovicom 18 stoljeća.Ova građevina ima oblik izdužena prevokutnika,prizemnica je s visokim krovištem ,a sjeverno I južno krilo oblikovano je rizalitima.Glavno pročelje ipak je klasicističko. Na zabatu je istaknuta I godina renovacije 1895. Ova kurije ipak mijenja vlasnike a jedan od njih je u 19 stoljeću I Johan Grisul Tolstoj. Ovako nam još kazuje povijest Gospoštija Kutina sa 62 sesije pripadala je do godine 1738. komori. Dne20. ožujka i. g. predade kralj Karlo VI. ovo imanje grofovima Erdodv de Monvoro-korok, koji su bili vlasnici i gospoštije Moslavine. Požeška je županija otposlala na ovu skupštinu Josipa pl. Garića i Antuna pl. Markovića. Osim redovnih poslova uprave ima županija i pod svršetak XVIII. stoljeća još uvijek nemila posla s trijebljenjem razbojnika iz županije. Podsudac Dragutin pl.Odobašić priopćuje n. pr. županiji iz Kutine, da u posljednje vrijeme nije uhvaćen ni ubijen niti jedan razbojnik. Ipak je javna sigurnost uzdrmana, jer da razbojnici svuda po volji zulumćare. Partikularna županijska skupština od 31. kolovoza 1793. određuje povodom toga izvještaja svakomu stanovniku županije nagradu i to ako uhvati živa razbojnika 12 dukata, a ako ga ubije 6 dukata iz domaće županijske blagajnice. Za progon razbojnika doznačuje županija barut i strogo određuje, koji trgovci smiju prodavati u Požegi i Pakracu barut. Sudac Dragutin pl. Zengevall priopćuje opet po pismu stjegonoše II. banske regimente Mišljenovića, da je ubijen Perica Turajlić, glavni ortak već ubitoga razbojnika Simeuna Baltarića. Županija zaključuje, da se onomu, koji ga je ubio, isplati 6 dukata iz blagajnice, a Mišljenović da se predloži banu na pohvalu. Glava ubitoga Perice imade se ˝na strah i trepet puka˝ nataći na motku kraj vješala u Batini (Kutina). Još je toliko legendi I priča za ispričati ,ali nešto morate I sami, najbolje je da odete u Kutini, prošećete gradom, koji ima u samom centru I vrijednu etno baštinu. Na samom kraju šetnje na vrhu iznad kutine čeka vam Marija Snježna, meni skoro pa najljepša crkva u Hrvatskoj.     Oznake: Putovanja, Hrvatska, povijest, priče, izlet |
21.06.2022., utorak
Petrinja
|
Krećemo se prema centru cijele te Banijske priče, prema Petrinji. Ovaj cijeli kraj I Banije ( Banovine) I Korduna zaista je oduvijek na udaru nekih sila , što vojnih, što prirodnih, pa se čini kao da je neko prokletstvo o uništenju bačeno na ovaj dio Hrvatske. Stari gradovi , utvrde – ruševine , gradovi ,mjesta , sela stradali od ratova , koja I koji se više nikada izgleda popraviti neće. Stanovništvo sve više raseljava, bježi od neimaštine, tuge u strani svijet ,jer mu očito strani svijet bolje daje I više ga čuva nego njegova domovina. Poslije domovinskog rata, kad je bila nada da će sve biti bolje , da će se sve urediti , popraviti, sanirati ,ostala je samo gorčina koja je još više pojačana ovim zadnjim velikim potresom koji ćemo pamtiti svi , baš svi I oni stariji I srednji , pa čak I mladji. Ne usudim se niti krenuti na put prema Baniji, jer stalno mi glasi dolaze da su se kule još više urušile, gradovi slažu kamenje, utvrde još više plaču, a sama Petrinja odraz je I tuge I očaja I krajnjeg nemara. Što nije srušila vojska srušit ćemo mi I nebriga. Kao da I Bog diže ruke s ovog kraja. Zar se I zar je zaista istina da je stranac više dao I više pazio I više se brinuo nego mi sami prema nama I našemu. Iz Trsta 1770 godine 25.5. Njezino Carsko Veličanstvo udova carica Marija Terezija naredjuje kako se ima od turskoga korduna svaki put, kada razbojnici u Hervatsku zemlju uležu, svim obćinam u zemlji to dati na znanje, da se svaki za vremena opomenut, bude mogao čuvati. I to na trima jezicima, njemačkom ,talijanskom I hrvatskom. Petrinja se počela razvijati gospodarski u 19 stoljeću. Poljodjelci se stali udruživati u udruge. Od udruga te vrste spominjemo Poljodjelsku zadrugu u Petrinji osnovanu god. 1847. Mi tu zadrugu ovdje spominjemo, jer je ova, kako ćemo to kasnije opširnije istaći, preustrojena u Gospodarsku bratovštinu, a ova je temelj današnjoj Vinogradarskoj i voćarskoj školi. Tako da iz graničarskog kraja I obrane postaje važna činjenica gospodarstvu I Hrvatske, a slobodno možemo reći I Monarhije. Presvukle se ,mada već ima dosta vremena , vojničke čizme u cipele , pa je u samom centru povelik broj kurija, baroknih I klasicističkih. Danas su ruševine, a poslije velikog potresa 29.12.2020.. godine. Tada sam bio opet I po ne znam koji puta. Nedugo prije toga posnimio sam ih ,kao da me upravo nešto tjeralo da barem kamera zabilježi ono što oko možda više neće nikad vidjeti. Na terenu sve je mirno. Bukačenje je prestalo I busanje u prsa I od sto glasa ,glasa čuti nije, sve je stalo I sve propada. Glazbena škola u Petrinji osnovana je god. 1843. od ondašnjega glazbenog društva, koje ga je izdržavalo sve do godine 1877. Te je godine preuzeo izdržavanje toga zavoda po zaključku gradskoga zastupstva grad Petrinja. Puno toga napravilo je to 19 stoljeće za taj grad ,ali I za Banovinu. Krenulo je industrijski, poljoprivredno, da bi opet bio rat I to onaj Veliki I kad taman da je to stalo , opet rat I opet ispočetka. Smirilo se sve to skupa nekih 50-tak godina I da nije bilo ludih glava I usijanih I da nisu te glave stare opet napravile rat, vjerojatno bi bilo bolje . Nažalost je da svaki rat nosi neke nove ljude , koji su skloni samo sebi I samo sebi ili smo takav narod da grabimo a za opće dobro nas nije briga I to se vidi ne samo po ovome gradu nego I po cijeloj zemlji. Mogao bih ovdje sada napisati puno toga, ali iz Petrinje na kraju 19 I početku 20 stoljeće dolaze nam, kao I iz svakog grada ,mnoštvo pisanog, pametnih I sposobnih ljudi, koji kliču narodnim jezikom I voljom za napretkom. Nekada ratnici mačem sada pišu perom ., Matagić Lovro: Uspomene na pokojnoga druga. Pedagoško-didaktička pripovijest. Petrinja, 1904. Sadržaj: To je mala knjižica, no nakrcana zdravim poukama i obilnim iskustvom, a zadahnuta žarkom ljubavi prema narodu i pleme-nitom težnjom za promicanje njegove prosvjete. Razvoj grada možemo pratiti od 13 stoljeća gdje se navodi Petrinja kao dobro naseljeno mjesto, premda se smatra da se nije nalazila na ovom položaju kojeg zauzima danas. POtvrdu svojih prava, dobivaju Petrinjani kao I mnošto gradova 1242-43 godine od Bele IV ,poradi junaštva I obrane protiv Tatara. 1592 godine osniva se Nova Petrinja ,dozvolom carigradskog sultana a gradi je Hasan paša Predojević. I tada je izgrađena I tvrđava ,danas je više nema, a nalazila se na mjestu današnjeg hrvatskog doma. Osolobođenjem Siska od Turaka , oslobodila se I Petrinja ,mada je bilo još turskih provokacija I upada , ipak 1595 godine I od tada ostaje u domaćim rukama. POvijest Petrinje uglavnom je ratna, krajiška I obrambena a u 17 stoljeću vojna posada sastavljena je od pretežno njemačkih vojnika. Sama kapetanija pripada velikaškoj obitelji Erdoedy. Kako smo uvijek više za strance nego za sebe, tako je I Napoleon podijelio stanovništvo , pa je dio mislio da će biti bolje dok je drugi dio ostao vjeran Austriji ,pa je često dolazilo do svađa I trzavica. I tu polako već ulazimo u naše vrijeme,a da ne odem preopširno. Tvornica Gavrilović ostavila je veliki trag na gospodarstvo same regije,a poglavito Petrinje. MOžemo slobodno reći da je bio jedan od bogatijih krajeva naše zemlje. Plodna tla, uzgoj stoke, kooperanti I širenje industrije zaustavio je rat 1990 godine. Nikad pameti. U samom centru Petrinje nalazi se crkva sv. Lovre , zaštitnika grada, koja je oštećena u potresu.Kasno barokna crkva ,odnosno neoklasicistička građena je 1780 godine. Sve do onog trenutka 1992 godine kad je teško stradala. Stara crkva je porušena do temelja,a sagrađena je na njezinom mjestu nova, možemo reći kopija stare. Nikad kraja priči I povijesti, ali treba stati, krenuti doma I pozvati sve vas da krenete na put I upoznate I Banovinu I Kordun pa I s time naravno I Petrinju,ma koliko god ona sada lose izgledala.      Oznake: Petrinja, povijest, Hrvatska, priče, foto |
23.11.2018., petak
Franz Liszt
|
Gdje počinje trač,a prestaje kočijašenje? Puno se puta pitam kako da nešto objasnim,a da ne isprostačim.Izgleda da zaista starim i s nekim stvarima se ne nosim tako lako.Oko sebe vidim fino odgojene ljude sa manirima zapadne civilizacije,tipa ,stila i načina,upravo mi je jedan,koji najvjerojatnije stalno kuka kak su mladi danas neodgojeni,spustio nos od dućana na vrata i onda kad ja velim da mladi nemaju od koga naučiti ili kad lepo napišem,odgajajte decu ,a ne kretene,odmah dobijem pljusku.Isto tako vidim fine katolkinje,pobožno prekriženih ruku na spremnu molitvu ispred kojih ,nedajbog dragi da spomenem riječ falus,penis ili oslobodi ne zavedi,onu riječ od koje se točno vidi da sam seljačina,a koje eto se razulare na koncertima popularnih pjevača i bacaju na pozornicu gačice,grudnjake i ostale predmete. Nije zapamćeno,a niti zabilježeno nigdje ili ja nisam tragao,da li su stare zagrepčanke poskidale sa sebe steznike i ostalu 100 metara materijala opremu,ali je ostalo u povijesti da je Beethoven obljubio jednu od grofica Erdoedy,onu hrvatsku,a ne mađarsku,kako se želi proturiti ,a može im se,a za Franz Lisztom upravo ludovale.Izgleda da je jedino suh ovu zemlju ostavio Niccolo Paganini,slavni violinista,koji je gostovao i svirao u palači Kulmer na Gornjem Gradu.Svirao je isto tako ,kako je ostalo zabilježeno i u dvorcu Šestine,koji je danas svakodnevno na dalekovidnicama,samo nisam siguran,znaju li današnji vlasnici,tko je taj čovjek i koliko zarađuje. Prva opereta u Zagrebu izvedena je 1863 godine „Svadba kod Svjetiljaka – Žaka Ofenbaha.(Jaques Offenbach),a tek nekoliko godina kasnije i prva hrvatska opereta „ Momci na brod“ našeg Ivana pl.Zajca. No,ja ću se ipak malo vratiti ljubovanju i skladanju,te gostovanju velikana svjetske glazbe u našem gradu.Kako je život pjesme,opere i naglo buđenje glazbenog života uopće sve više uzimao zamah,tako su i slavni sve više navraćali u naš tada mali grad.1826 godine osnovana je malo društvo u Šuflajevoj kući na Gornjem Gradu.Malo je poznato možda da je Liszt prenoćio i svirao u samoborskom dvorcu ilirca Ferde Livadića,pravog imena Ferdinand Wiesner ( die Wiese – livada). U novinama „Danica Horvatska,slavonska i dalmatinska“ izašao je te 1846 godine bombastičan naslov „Franjo List u Zagrebu“.Nastala je pomutnja i sveopći metež,poglavito među nježnijiom spolom,jer je List bio poznati raskalašenik,ljubavnik i lomitelj ženskih srdaca.Da li se koja zgoda takva ljubavna desila u našem malom gradu,nije zabilježeno,jer je u ono doba diskrecija bila zapovjedna riječ.Mada se puno šuškalo,koja je od vrlih naših dama pala pod utjecaj slavnog . Bio je vruć sparan dan,26 srpnja 1846 godine,a dolinom Krapinice preko Krapine,kroz Začretje,put Oroslavja prašnjavom cestom kotrljale su se kočije i karuce u kojima su sjedili bogati plemići i raskošno odjevene krasotice plemkinje,ushićeni što iz Rogaške Slatine prate u Zagreb pijanista Franju,kako su ga odmile nadomaću zvali.Naime je Franjo stigao s koncerta u Grazu,svirao 25 u Rogaškoj,a onda se zaputio prema Zagrebu,ponukan pozivom punih novčanika i ljepotica.Poznato je da su najljepše žene svijeta tada naprosto se rušile u naručaj slavnog pijanista,a on im naravno nije ostajao dužan.Pratio ga je glas velikog zavodnika i ljubavnika.Ipak se u sjeni svega toga provlačio jedan od najstarijih zanata,politika,a bilo je to u doba velikih političkih previranja između Mađara i Hrvata i naravno mađarske velike prevlasti nad ovim područjem i naših vrijednih Ilirica.Kako je prije nekog vremena izvedena prva hrvatska opera Vatroslava Lisinskog „Ljubav i zloba“,vrijeme je da Mađari odgovore svojim koncertom i svojim čovjekom.Liszt je bio Mađar.Nakon dugog,teškog ,prašnjavog puta Liszt se odmorio u dvorcu Oroslavje kojeg su tada držali oni slavni Sermagei.Prošetao je perivojem,a da li se u tom perivoju dogodila i koja avantura ostaje samo da nagađamo..Iz zapisa je znano da su ovakvi „odmori“ na dužim putovanjima upravo služili Franji za brzi sex,ali su isto tako i završavali sa neželjenim posljedicama kojima svjedoče bezbroj izvanbračne djece.Da se sami dvorac Listu svidio svjedoči i podatak da je poslije koncerta ovdje i prespavao.U svojim se uspomenama kasnije nebrojeno puta sjetio uznositosti naših ljepotica i uvijek je s uzdahom spominjao našu zemlju.....  Odmoru u Oroslavju došao je kraj i spremno je sve za veliki dolazak slavnog Liszta u Zagreb.NO,prije toga da zahvali domaćinima,a možda i malo ljut zbog prekinute kakve avanture,a posebice oduševljen upoznavanjem sa darovitim zagrebačkim guslačem Antunom Kirschhoferom,malo je i muzicirao.Uz pratnju sada već siline kočija,jer su se prije spomenutoj povorci pridružili i prijatelji obitelji Sermage,Franjo stiže u Zagreb.Odveli su ga odmah u hotel „K caru austrijanskomu“ na Ilici.(današnja NAMA).Nedugo nakon što se smjestio u Zagreb iz Rogaške Slatine stiže posebnom kočijom i njegov klavir.Žalosna je priča da naš grad tada nije imao adekvatan klavir za ovakvog virtuoza.List se odmah povukao u svoj apartman u mir i tišinu,a kad su se sat vremena prije ponoći ugasile petrolejke na gradskim ulicama,točno ispred njegova prozora,Juraj Karlo Wiesner pl.Morgenstern dao je znak i orkestar je vani na ulici,pod svjetlom svijeća zasvirao serenadu.To je toliko razgalilo umjetnika da je svirače pozvao na čašicu u svoju sobu.Da li je bila samo čašica ili nešto više ne zna se,poznato je samo to,da je Franz mogao jako puno popiti i po tome bio poznat.Hector Berlioz,francuski kompozitor zabilježio je događaj Liszta iz Praga,gdje se ovaj jednom prilikom skoro potukao sa nekim Čehom,jer je ovaj bolje pio od njega! Sutra je cijeli Zagreb bio doslovce na nogama.Prije podne Odbor Glazbenog Zavoda dao je Lisztu diplomu počasnog člana,nakon čega su uslijedila primanja,pa se i tu kompozitor imao vremena upoznati što s dobrom kapljicom naše okolice,a što sa zagrebačkim ljepoticama.Ovacije koje su pratile kočiju kojom se kretao ganule su umjetnika te je on odmahivao građanima.Oduševljenje je bilo neopisivo i svi su bili oduševljeni,osim mađarona koji su znali da je Vatroslav Lisinski,zbog kojeg je Franjo i pozvan u Zagreb ,naprosto sa svim svojim notama nestao.Naime su njegove note htjeli pokazati slavnom umjetniku kako bi ga ismijali.Nije zabilježeno kako je prošao sam koncert u staroj dvorani na Gornjem Gradu,ali se zna kad je inače List svirao da su dame izbezumljeno vrištale,padale u nesvijest i bacale na pozornicu nakit,dragulje i sami doživljaj koncerta više je sličio saturnalijama nego sviranju.Tako je isto zabilježeno da su jednom dvije mađarske grofice potukle u dvorani u kojoj je svirao kako bi se domogle burmutice koja je umjetniku pala tijekom sviranja. Šest je kompozicija svirao Liszt tog sparnog popodneva 27.7.1846 godine,povremeno prekidan aplauz i povici „Živio“ na narodnom hrvatskom jeziku potpuno nadjačavši Mađare,koji su nakon koncerta zažalili što su ga uopće pozvali jer se njihova osveta izjalovila.  Nismo sigurni da li osim sviranja u Zagrebu bilo i lumpovanja i ljubovanja,mada se po nekim indicijama to vrlo lako može pretpostaviti.Nakon koncerta kažu neki ,možda neutvrđeni izvori,da se Liszt zaputio prema obližnjem Samoboru,dvorcu dirigenta i vođe cijele te stvari Ferde Livadića,gdje je,recimo i prenoćio.Da li su lampaši pred dvorcem sjali cijelu noć ili su utrnuti ne zna se pouzdano,no osvrnut ću se na taj dio.U kočijama ,odabrano društvo prevelo su u Samobor,gdje ih je čekala raskošna večera i gjde je Liszt održao svoj treći koncert,da bi poslije pio i jeo i veselio se do ranih jutarnjih sati.Po toj verziji koju je ispričao sam Ferdo našem muzikologu Franji pl.Kuhaču bilo je upravo tako ,a u današnjem dvorcu-muzeju stoji još i klavir na kojem je velikan svirao te noći. Uvijek postoji i druga priča,a ta naime glasi,da je poslije koncerta u Zagrebu,Liszt posjetio svoje rođake koji su živjeli u našem gradu, u tadašnjoj Mavroskoj ulici,današnja Masarykova.Tamo je živjela ,navodno ,unuka maestra Hedviga Draganec.Tom je prilikom kažu napravljen i portret kompozitora zajedno sa rođacima.Niz desetljeća potom,Dragančevi su pričali kako je Hedviga dobila pisma slavnog djeda iz raznih europskih gradova ,s njegovih gostovanja.Isto tako navodi se da je Hedviga dobila i originale neke njegovih partitura,te da ih je kasnije poklonila isto tako nekim rođacima u Štrigi,u Međimurju,gdje bi se navodno i danas moglo naći nešto iz Lisztove ostavštine,koja je i opet navodno ,djelimično došla i do Rijeke kasnije. Kako je u vrijeme boravka u Zagrebu Franz imao samo 35 godina,teško da bi to bila njegova unuka,pa kao verzija ostaje vjerodostojna ona prva iz dvorca Livadić.Bilo kako bilo,poslije Samobora,Liszt se opet vratio u dvorac Sermage u Oroslavju,gdje si i opet odmarao,šetao i opet prenoćio.Zašto! Dali je Liszt ostavio tamo osim pokojeg slomljenog srca i još ponešto ne zna se niti do dana današnjeg,ali kako je poznato da su se diljem svijeta gdje je svirao ljubile rukavice i dijelovi odjeće koje je ostavljao,te da su se iste kao relikvije čuvale pod staklenim zvonom i same potrgane klavirske žice,možda je za pretpostaviti da Liszt u Zagorju nije samo odmarao,nego je vrijedno i noćno radio.Dakle u tom dvorcu Oroslavje pomiješale su se dvije vatrene krvi ona mađarska i ona francuska ,grofice Sermage.No,to je samo pretpostavka.Možda jedino mogu istaknuti da kojim sretnim slučajem samog glavara kuće nije bilo doma.Grof Dioniz nije tom prilikom ravnao stolom! U samo Zagorje i naš grad Zagreb Lizst Franz stigao je sa oznakom i auerolom strasnog ljubavnika.Vjerojatno su vijesti i glasine koje su ga pratile,da je jedna francuska grofica Marie dÄgoult zbog njega pobjegla od svojih dviju kćeri i starijeg supruga,kako bi javno postala njegova ljubavnica,te s njim prokrstarila Švicarsku i Italiju. Ti događaji bili su još svježi kad je došao kod nas,kao i sam rastanak s groficom i troje djece koje je imao s njom.Tko zna da li su zagrepčanke isto tako ,čuvši glasine da su se žene zbog njega tukle i čupale,a on čekao kako bi kasnije pobjednici svirao svoje kompozicije. Liszt je toliko bio oduševljen dočekom u Zagrebu da je obećao povratak i besplatno sviranje.Bez sumnje su se zagrepčanke još bolje počele pripremati za taj događaj,no do njega nažalost nikada više nije došo.Franjo se u Zagrebu pojavio kao komet,zablistao nakratko i nestao,ostavljajući za sobom još dugi niz godina sjećanja na taj veliki događaj. Malo po malo palo je sve u vodu i zaborav i Liszt u Zagrebu i slavni bogati Sermagei i dvorac Oroslavje,koji propada sve više iz dana u dan.Malo tko danas pamti da je upravo izvođenje prve hrvatske opere izazvalo to da slavni Franz Liszt dođe u Zagreb.Vatroslav umire u bijedi,povijest umire u bijedi,ostalo je samo par imena kulaka da nas podsjete da vrijeme ima svoje granice,ali i te granice zahtjevaju svoju odbranu i svoje obnavljanje,no ,izgleda da u ovom trenu nema ih tko čuvati.  Oznake: franz liszt, Zagreb, povijest, priče |
