Dvorci, crkve i stari gradovi

14.10.2022., petak

sv.Alojzije Gonzaga Popovača

Od cijele te popovačke priče ostaje samo gorak okus nekada slavne povijesti. Od svih Turaka, borbi, provala, obrana krvi i ponosa, kuće Erdeda de Moslavina ostala je samo bolnica potrebitih za zdravljem. Bolnica je za mentalno zdravlje, kao da je sudbina tom gradu upravo dala svrhu i dalje boli i ratova, ali ovaj puta sa samim sobom.
Ulazeći u Popovaču na uzvisini , okolo rotora , ako me sada sjećanje ne vara, znam da smo se izvrtili po pločama, stoji crkva. Onako kao da je prenešena od nekud daleko , s juga Hrvatske, jer po svojoj vanjskoj arhitekturi kamenih blokova, prije bi pristajala jugu ,da ne navodim gradove ili mjesta po Jadranu, nego ovom krajoliku. Grubo obrađeni, nepravilni kamen, dominira ovim dijelom ,a iznutra možda ne tako bogato uređeno kako bi se očekivalo od onakvog bogatstva velikaške obitelji koja je donirala i čuvala na sve strane ,ali ovaj kraj kao da je zaboravila, upravo ovdje doma. Uprkos lijepim oltarima sv.Ane i Jakova, ipak djeluje skromno, sasvim i moderno. Građena je 1935 godine,a arhitekt bio je onaj Stjepan Podhorsky kojeg često srećemo kod gradnje crkvi ili popravljanju istih. Sam Stjepan Podhorsky rođen je u Zagrebu 1875 godine gdje je završio osnovnu školu,a onda tehničku srednju školu. Bio je „šegrt“ kod graditelja katedrale u Zagrebu. Nakon školovanja u Beču , vraća se u rodni grad i tu počinje njegova karijera, vidljiva tragovima kod popravaka mnogih crkava, kao npr one u Križevcima, sv. Križa.
Titular ove crkve je sv.Alojzije Gonzaga, iz poznate talijanske (Mantova) moćne i bogate obitelji. Kao 7 dijete u obitelji odrekao se nasljedstva i tako krenuo svoj put svećenstva. Dajući sebe za siromahe, i sam se zarazio . U jednoj od svojih vizija prorekao je svoju smrt. Djelom je zaslužio biti svetac. Njegov dan slavi se 21.6.
U 18 stoljeću Isusovac Milunović Josip napisao je godine 1759. 27.9. Šest nediljah na poštenje Alojzije Gonzage, vrijedno djelo o životu i radu ovog sveca.
Crkva se svakako kategorizira kao vrijedan sakralni spomenik prve polovice 20 stoljeća,a ujedno je i vrijedan ukras Popovače.

Oznake: Moslavina, Popovača, povijest, povijest Hrvatske, priče, vjera, religija

- 06:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.10.2022., četvrtak

Novska

Kada smo kretali putem Moslavine bila je zima I već je bilo I dosta kasno,a meni se ustvari žurilo na Kutinu. Krenuli smo ipak ranije, kako bi obišli ono što se može autom I cestom. Mrak brzo pada, ostavljamo za sobom POpovaču o kojoj sam pisao I toliko je toga rečeno o tom gradu onih Erdeda da nema potrebe ponavljati se.
Stajemo Ipak u Novskoj, gradić tih , utonio u zimski san,vani je hladno, gledamo da li bi popili nešto , no nekako nam kafići I ne leže upravo sada. Slučajno je bila I crkva otvorena, jer se spremala misa, a ja sam uletio nabrzaka, kako bih je praznu mogao poslikati. Bilo je već ljudi, onih koji su valjda stalno u crkvi I oko nje. Kako ovo nije post o vjeri nego o građevini onda idem na sasvim mali opis. Novska je mala, možda kao I mnogi gradovi ili mjesta uspavana, skromna, jednostavna, sa crkvom kao možda jedinom svjetlom, reći ću tako, odnosno napisati, točkom nekakvog društvenog života, ili ja nisam info, a I ne bavim se životom ,osim ako mi treba I osim ako je kakva donacija samo gradnji kakve povijesno značajne obitelji ili osobe. Nad cijelim tim krajem moslavačka je gora, obitelj Erdedi I to je to. Najstariji pisani dokument o župi u Novskoj, kao i prvo spominjanje imena mjesta Novske, datira iz 1334., a nalazi se u Popisu župa Zagrebačke biskupije koji je sastavio gorički arhiđakon Ivan. U njemu se spominje župa «Item sancti Demetri de Belina». Ta crkva sv. Demetrija u Belini (današnjoj Novskoj) bila je na istome mjestu gdje je i danas župna crkva sv. Luke Evanđeliste, koja je podignuta 1744. na njenim ruševinama i sagrađena kao drvena kapela. Crkva sv. Demetrija i njezin župnik Andrija spominje se i 1489., kada je Bartolomej, čazmanski kanonik, vodio istragu protiv bivšeg bana Ladislava VI. I Jurja II. Svetačkog zbog nasilja učinjenih prema podanicima Katarine Svetački, udovice Ivana VIII. Svetačkog, vlasnice novljanskog grada. Posljednji puta novljanska župa sv. Demetrija spominje se 1501. u Popisu župa Zagrebačke biskupije, kad je njezin župnik imao i kapelana.
Po dolasku Turaka 1540. u ove krajeve, Novska je do 1706. pripadala pod župu Kraljeva Velika, poslije te godine priključena je jazavičkoj župi, a poslije župi Rajić u čijem sastavu ostaje do 1789. godine – kada je osnovana samostalna novljanska župa. Godine 1755. izgrađena je sadašnja župna crkva sv. Luke Evanđelisten kao filijalna kapela rajićke župe. Sve do 1869. oko kapele bilo je groblje za Novsku, Brestaču i Stari Grabovac, a onda je premješteno na sadašnju lokaciju.
Stara kapela za novoosnovanu župu postala je pretijesna, pa je 1802. proširena i dobila novi zidani toranj umjesto prijašnjeg drvenog. Konačni oblik dan joj je 1862., kada su joj dozidane dvije pokrajnje kapelice, koji joj dadoše novi izgled – tlocrt u obliku križa. Nakon tih dogradnji započeto je njeno unutarnje uređenje. Najviše se uređivalo 1886., kada je slikar Marko Antonini oslikao crkvu iznutra i kada je nabavljen novi drveni oltar. Priraštajem i doseljavanjem novih obitelji iz Podravine, župa se povećavala – i crkva je postala pretijesna. Župnik Luka Žiljar pokušao je sprovesti akciju za gradnju nove župne crkve – ali mu plan nije uspio, radi otvorenog otpora jedne male (ali utjecajne) skupine župljana, pa se dao 1914. na temeljitu obnovu župne crkve.To je ono što sam našao na netu I prenio Vama, koji možda niste toliko uporni ili znatiželjni za listanje po bespućima internet, a samo je potrebno par klikova. Pod zaštitom je ta crkva, kao I mnoge,ali nekako kao I mnoge nije baš briga za nju velika, pa bi kad bi bilo ,trebalo bi je malo urediti. Crkva je građena u nekoliko faza od 1744-1862 godine.Predstavlja nam klasicizam sa nešto sitno barokne funkcije,ali ona je možda I zanemariva. Ukras je svakako male Novske.
Osim ove crkve ,a Novska I nema neku povijesnu gradnju, možemo spomenuti ovdje I Kraljevu Veliku, ili samo Veliku, stari grad koja je nekada bila u vlasništvu ,a prije turskih ratova I provala, plemena Zempče.Svakako je tu negdje postojala I još jedna gradina,ali spomena nema. Nikola Zrinski opisuje stanje nakon turskih provala I ratova I nabraja nam tužne ostatke onoga što je ostalo “hrvatsko” pa tako spominje I Kraljevu Veliku, koja je danas u ruševinama. POlovicom 16 sto. Ovdje stoji tvrdi grad. U njemu bijaše posada, koju je uzdržavao kralj Ferdinand, te nešto hrvatskih haramija, što ih je u Veliku na obranu Posavine stavila kraljevina Hrvatska. Godine 1542. nalazilo se u Kraljevoj Veliki do 100 branitelja, te je onda Turci nijesu mogli osvojiti.
“Zbog pada Kraljeve Velike zavlada u Hrvatskoj; veliki strah. Juraj Wildenstein, zapovjednik na krajini, javlja iz Varaždina 10. srpnja kralju Ferdi-nandu, da je pala Kraljeva Velika, premda nije tvrdja bila nimalo oštećena. Na molbu njegovu šalje odmah kralj u Hrvatsku povjerenika svoga (Franju Teuffen-bacha), da se sa staležima hrvatskim dogovori ob osiguranju pograničnih mjesta. Medjutim se Turci iza osvojenja Kraljeve Velike vratiše u Cernik, kako to staležima štajerskim javlja ban Nikola Zrinjski 23 srpnja 1544. iz Gvozdanskoga.”
I tu stajem …otišao sam malo dalje u povijesti od same Novske, ali sam nekako zalutao, kao I uvijek mislima, koje me tjeraju sve dalje I dalje u putevima hrvatske krvave I prašne povijesti. Ipak moram završiti , kada gledam danas na to sve skupa, I nameće mi se stalno jedna te ista:
Drumovi će željeti Turaka, ali Turaka biti neće.
Stanite u NOvskoj

Oznake: novska, izlet, putovanja po moslavini, Moslavačka gora, Moslavina, Crkva, vjera, povijest, Hrvatska

- 11:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Voloder

Iz 1905 godine dolazi nam opis
Kada su Rimljani svladali Japode i osvojili Japodiju, pojavilo se je u povjesti ime Panonije, a rimski car Oktavijan Augusto bijaše prvi Rimljanin, koji je godine 34. Prije Isusova poroda stupio preko satrvene Japodije na panonsko tlo i osvojio tvrdi joj grad Segestiku na razvalinama koje niknula je poslije bogata i ugledna Siscia, današnji Sisak.
Osvojivši Rimljani tvrdi ovaj grad, postali su po malo gospodari cijele Panonije, pa joj upoznali i prirodne prilike. Tako su Rimljani došli i pod ubavu Moslavačku goru, a uvidiv prikladan joj položaj, počeli ju krčiti, rediti i ravnati, da ju zasade vinovom lozom. Pripovijeda se, da je prve loze dao posaditi rimski car Claudio, pa je valjda njemu na čast Moslavačka gora prozvana ˝Mons Claudius˝ pod kojim imenom bijaše poznata Strabonu, Ptolemeju, Pliniju. Ime toj gori sačuvalo se u drevnim ostancima grada, kojega si Claudij sagradio iza današnjega grada Moslavine i kojega neki po
Moslavini i danas zovu ˝Claudij˝
Moslavačka gora morala je za rimske dobe biti osobito pitoma i sigurno su joj sve južne obronke pokrivali vinogradi, koji i sada sežu u cjelini od Popovače do Volodera. U tim vinogradima gojili su Rimljani slatku vinovu lozu pa onda plemenitu kapljicu svažali u moćnu svoju Sisciu. Današnji vinogradi sjećaju samo na ono nedavno veselo vrijeme, kad se je za berbe Moslavačkom gorom orila jedna pjesma, u vinogradima pekli volovi, a vina bilo toliko, da su kadkad uzmanjkali sudovi. Za berbe stajao je kabao sa vinom pred kleti i tko je prolazio, mogao se napiti.
Dan danas imadu u ovim krajevima, osim Moslavaca, svoje vinograde građani iz Siska, pak žitelji iz Preloščice, Kratečkoga, Gušća, Topolovca i drugih posavskih mjesta.
˝Mons Claudius˝ bijaše za rimske dobe, uz Frušku goru, u našoj domovini i najmilovidnija gora, jer su ju s jedne strane pokrivali vinogradi, a s druge strane ogrnule duboke hrastove i bukove šume, koje i danas u moslavačkoj gospoštiji zapremaju preko 9000 katastralnih jutara.
Putujući iz Zagreba željeznicom na Dugo selo, mineš Prečec, Ivanić-Klošter, Ivanić-grad, projuriš malom postajom Širinec (ne ˝Sirinec˝), zagledaš Vojni Križ, pod njime daleko polje, a prošav rječicom Česmom, evo te na postaji Novoselec-Križ, otkuda zagledaš prvi puta Moslavačku goru. Kad si minuo Ludinu-Vidrenjak (ne ˝Vidrnjak˝), sve se to više ističe ubava ta gora, dok ti se od postaje Moslavina-Popovača zabijele pod gorom i tri grada vlastelinstva moslavačkoga, najveći djedovina slavnih Bakača.
Na ˝Historičkom zemljovidu˝ čitamo uz ˝Mons Claudius˝ u zagradama ˝Gora zaprta˝, koje ime potiče od bivši gospodari grada Moslavine, pišu i danas ˝od Zaprte gore˝ — Pokojni Kukuljević smjestio je Mons Claudius u Zagorje, tamo prama današnjem Rogaču, pa je zove ˝Rogatska ili zagorska brda (Panonija rimska. Sa zemljovidom. Rad jug. akad. knj. XXIII. Zagreb, 1873., p. 5.)
Takovi bijahu vinogradi na Moslavačkoj gori još i onda, kad nam ju opisao Lj. Vukotinović, kao bivši veliki sudac u Moslavini.
Voloder (nekoć u 14. Stoljeću Vvoduer)tek je neznatno selo ali sa krasnom crkvom koja krasi ne samo ovo mjesto nego možemo slobnodno reći I Moslavinu, pa ću tu I nabrzinu zastati,jer nikako ne mogu propustiti priliku , kad sam već ovdje , barem ju poslikati izvana.
Vezano za vino, po čemu je Voloder poznat jest podatak da je ovdje djelovala zadruga "Moslavačko vinogorje" razvila se iz "Hrvatske vinarske zadruge moslavačkih vinogradara " osnovane još 1913. godine koja do 1946. godine djeluje samostalno. Te godine ulazi u sastav Seljačke radne zadruge koja 1955. postaje Opća poljoprivredna zadruga, a 1962. kao i ostale poljoprivredne organizacije s područja općine Kutina ulazi u sastav PIK-a "Moslavina". Uz vrlo česte reorganizacije, djeluje do 1999. godine kada je pokrenut stečajni postupak. Stečajni je okončan 2005.
Nekadašnja župna crkva bila je u Gračenici, no nakon pohoda Turaka na Moslavinu ,župa se li u Voloder u 18 stoljeću, ali današnja ljepotica potječe iz godine 1863 a građena je u duhu historicizma-neogotike.Krasi ju visoki zvonik I poligonalno svetište. Nadsvođena je križno-rebrastim svodom te mrežastim svodom nad apsidom.POsvećena je sv. Anti Padovanskom.
U novinskom članku kojeg sam našao stoji I jedna priča o velikoj ljubavi prema orguljama ,ali I prema Voloderu, pa ću je ukratko ispričati.
U 89 godini života Ivan Matijaš sjeo je ponovo za orgulje u crkvi, kako bi još jednom svjedočio svojom glazbom u slavu Bogu. Za vrijeme djetinjstva I odrastanja tukli su ga da se odrekne crkve I orgulja,ali on je uvijek odgovarao ,možete me I ubiti ,ali ja se niti jednog niti drugog nikada odreći neću. “Pucaj u mene, al' ne odričem se onoga za što sam se rodio“,
Na putu od POpovače prema Kutini onom starom cestom , od grada Erdeda ,prati vas Moslavačka gora,a ova će vas ljepotica sigurno zaustaviti.

Oznake: vino, Putovanja, izlet, povijest, Hrvatska, Moslavina, voloder

- 08:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.04.2021., utorak

Milka Trnina

Ima jedna stara narodna,zbog koje će možda sada mnogi pasti u nesvijest,mahati lepezama,razbijati po kući,.preklinjati mene,a možda će mi se i mami doma štucati.Isto tako mnogi će sada rogoboriti,a neki će me i nazvati teškim običnim prostakom,seljačinom,no bez te narodne neće proći,pa da puca na sve strane,a ujedno će i ta poslovica dati naslov.Rijetki će možda to moje prostačenje shvatiti istim onim osjećajem kojeg ja sada imam dok ovo tipkam.
Od kurve kurca ne buš dobil
1880 godine tadanja mladež ,hrvatski studenti predali su i napravili lovor vijenac te ga predali Milki,kao najvećoj nadi hrvatske opere,ali na audiciji za stalno mjesto u zagrebačkoj operi ,Trninu dakako ,što drugo-odbijaju,a biva primljena jedna Švicarka.Nakon toga je naša Moslavka svoj glas,ali moramo reći i glas male Hrvatske prenijela i pronijela svijetom,baš iz inata,pjevajući uglavnom Wagnera,pa će ju i New Yorkški Met pamtiti kao najveću Wagnerijanku.Tek poslije te svjetske slave,naši su se neki ,možda ,kresnuli glavom o stol,i ona pjeva Ljubav i Zlobu,našeg Lisinskog u Zagrebu.Nekoliko je puta pjevala pred našom publikom i to uvijek besplatno u dobrotvorne svrhe – u korist Zavoda za slijepe primjerice,no ona ipak umire kao Bavarska komorna pjevačica u zemlji koja ju je tako lako odgurnula od sebe.
Velika Katarina Milka Ternina – Trnina rođena je u malom skromnom Vezišću kraj Križa u Moslavini,od oca Tone i majke Franjice.Otac je bio mlinar,ali je rano umro na povratku sa sajmišta gdje je zadobio upalu pluća.Obitelj se razdvaja,majka i brat ostaju u selu,a naša Milka prvo odlazi k časnim sestrama,a onda ju k sebi uzme njen ujak pisac Jurković,koji joj omogućuje školovanje pjevanja.
Nakon Zagreb odlazi u Beč na konzervatorij,da bi se kao debitantica vratila u Zagreb i prvi puta stala na daske koje život znače kao Amelija u Krabuljnom plesu 11 travnja 1882.godine.Zaredale su se uloge po cijeloj tadanjoj Europi,a kasnije i svijetu.Proslavila je ime male,mnogima i nepoznate zemlje negjde na jugu austrijske monarhije,no,ona je uvijek i iznova ponavljala odakle dolazi,a upravo su je tamo odbacili i radije dali primat strancu,odnosno strankinji.Tek nakon velikog uspjeha dobiva počasno doživotno članstvo upravo onog kazališta koje je isprva nije htjelo primiti.Sve uloge u Zagrebu ,pjevala je na hrvatskom jeziku.Predivan dramski sopran,zvonio je operom.Poslije lutanja,vraća se u Zagreb i nastanjuje se na Gornjem gradu,gradu,svog djetinjstva.
Umire u Zagrebu 18.5 1941 u jeku ratnih zbivanja,pa je prošlo dvije godine,dok Europa i svijet nisu saznali za njenu smrt.
Sjećanje na nju ostaje nama i na nama,pa kad prođete Mirogojem sjednite na klupu ispred njena groba,na klupu ljubavnika i zaljubljenih ili se ti prolazniče zaustavi i poslušaj pjesmu hrvatskog Slavuja,kako kaže ploča na palači na Gornjem gradu,gdje je umrla velika Bavarska dvorska komorna pjevačica Milka Trnina.