Dvorci, crkve i stari gradovi

10.03.2023., petak

De Piennes Vrbovec

Vrbovec grobnica obitelji de Piennes Grobnica obitelji d’Havlin et de Piennes podignuta je 1912. godine na gradskom groblju u Vrbovcu na poticaj markiza de Piennesa, vlasnika vrbovečkog dvorca i posjeda. Konstruirana je od betona te obložena crnim granitom, uz primjenu arhitektonskih elemenata klasicizma. Istaknuti detalji su kanelirani stupovi i krovna piramidalna forma unutar koje je kupola obložena zlatnim mozaikom. Projekt je nastao unutar arhitektonskog poduzeća Kovačić i Ehrlich, a autorstvo se pripisuje arhitektu Viktoru Kovačiću.
Ovdje zamru sve tišine. Ovdje srce kuca jače. Ovdje se misli roje i u njima razgovaramo s Našima koji su u nebeskim vrtovima. ovdje je LJubav Dostojanstvo i Križ - početak i kraj Vječnosti.

Oznake: groblja, Vrbovec, Hrvatska, posjet


06.03.2023., ponedjeljak

Dobriša Cesarić

„ Kad bih morao izabrati samo jednu pjesmu koja će predstavljati moje pjesništvo , bio bi to „Povratak“ – govorio je Dobriša Cesarić za života. Umro je u Zagrebu 1980 godine, teško bolestan, dijabetes je učinio svoje. Oni koji ga nisu čitali ili nisu voljeli čitati ipak će se uvijek rado sjetiti barem početka „gle malu voćku poslije kiše...“ i to će biti sasvim dovoljno da ga se sjetimo,jer je ipak u nama ostavio trag, koliko god ga voljeli ili ne voljeli čitati ili koliko god ne volimo poeziju uopće.
Ja sam nekako više vezan za onaj dio njegove socijale, one na marginama , sa sjetom na neke dane, kao lije na uglu petrolejska lampa ili one čak mračnije i tmurnije u kojoj gleda na život. Iz jednog potpuno drugog ugla sa Nove Vesi u kojoj je živio, on se spušta niže ,do Save i ostavlja nam tragove života ,onog života punog jada, tuge i patnje,ali vrlo realnog, pored kojeg i mi prolazimo, a da se ne osvrnemo.

Kraj kućica, koje me sjećaju sela,
Žalosne, hladne kućerine -
Tu se na oknima vječito zrače
Uboge crvene perine,
A ljudi kroz poniženja idu
Dok jad ih u grob ne rine.

Kad u sobu stupiš, potresu se stakla
I prljave daske na tlima.
Na stijenama soba umjesto slika
Pjega od vlage ima,
A kada ti najbolji ponude stolac,
Stide se jer se klima.

Na oknima kržljave fuksije cvatu
U zraku punom sjete.
Djevojka jedna u šarenoj bluzi
Sjedi i čarapu plete,
Pjevuckajuć neku tugaljivu pjesmu
Iz stare operete.

Ariju, koju zaboravi grad,
Zapjeva neko tu, u tišini
Svojega okna, u crveno veče,
Kao što pučanin puši u Kini
Opijum, kada ga popuše svi,
Svi bogataši i mandarini.

A žene rade, vječito rade,
I rade i djecu doje,
I rijetko i nerado u grad povedu
Dečke i kćerkice svoje,
A kada kroz bogate ulice idu,
One se izloga boje.

Jer tamo ima malih mašina
I lutaka na hrpe,
I sve je to lijepo, i sve je to ljepše
No njihova lopta od krpe,
I samo im želje na oči navru,
I djeca i matere trpe.

Tramvaj je pred njima petnaest koraka,
One se boje već prijeći.
Neko ih grubo na ulici gurne,
One ne vele ni riječi -
Davno su one već navikle na to
Da ih se gura i gnječi.

Maleno zvonce na vrat'ma dućana
Nije tek igračka puka.
Stupi l' u dućan, nenajavljen zvukom,
Prosjak il čovjek iz puka,
Mogla bi zgrabiti žemlju sa tezge
Kakva siromašna ruka.

Pred zrcalom, koje iskrivljuje lice,
Kosu po starinski dijele
Djevojke, koje na nezgrapne noge
Navlače čarape bijele -
Jeftine čarape, čarape krasne,
Samo ako su cijele.

A kada se koja ljepotica nađe,
Jedan se drugome prijete
Zaljubljenici iz cijeloga kraja
Derući za njom pete,
A nje se nauživa mladić iz grada,
I ostavi i nju, i dijete.

Nedjeljom oci napune krčme,
A majke crkvene lađe,
I krste se prstima tvrdim od posla
Da utjeha s neba im sađe,
Pa ako i nemaju kod kuće kruha
Za svijeću se mora da nađe.

Govori čovjek u lijevom ornatu
- Ručavši ručak svoj tečni -
Da će ih Isus, kralj siromaha,
Povest u život vječni,
I da će med anđelima živjet,
I da će biti srećni.

Pa ako te amo dovela šetnja
U jedan sunčani dan,
Sa smiješkom na licu i svjetlom u duši,
Bez njih ćeš otići van,
I zaman ćeš htjeti obnoviti radost -
Uzaman.

Oznake: pjesme, Zagreb, Zagreb beli grad


03.03.2023., petak

Ivan Krstitelj Tkalčić

Uče nas od djetinjstva da je povijest učiteljica života, no, kako stisnuti veliku povijest u malo redaka knjige i reći baš sve ,a da se ne ode predaleko, da ne pobjegne misao i da se pri tome ostane i objektivan u pisanju ili kazivanju ,a da se to kasnije ne prostre u krčma savjetima i igranja gluhog telefona, kada učiteljica života ustvari postane izmišljotina ili što jest najgore, pretvori se u trač ili izmišljotinu pola načutu negdje usput u kakvoj pijanoj glavi. S time se bore svi povjesničari koji žele zorno i stvarno prikazati povijest upravo onako kako se je desila ili samo sa kratkom mišlju kako se ona ustvari mogla dogoditi ako je samo malo prevedemo subjektivno. Ima grešaka slučajnih, ali ima jako puno namjernih. U tim namjernim mi živimo danas, a to nikako nije dobro, jer gubimo osnove postojanja i osnove ponosa ovom našom surovom, po tko zna koji put , pišem ili kažem , krvavom.
Ako bi autor povijesne kakve knjige krenuo u stvarnu , onu zapisanu povijest bez svoje ideologije ,poštujući materijal, upravo mu se desi da u jednom trenu stane i sam sebe zapita, gdje je kraj ili početak ili da li smo sve već sve rekli o zbivanjima u prošlosti na način da ona ostane i čvrsta, postojana i da uči.
Nećemo se to pitati, ali svakako trebamo povijest učiti dobro otvorenih očiju ili ušiju da bi ona i doprla upravo onakva stvarna kakva bi i trebala biti .
Sada dok ovo pišem, razmišljam kako ustvari napisati ovaj tekst, a poslije jedne kratke šetnje po Novoj Vesi, onoj koja ja oduvijek tu , oduvijek zagrebačka. Ustvari ves-selo, bila je selo koje je pripadalo zagrebačkom Kaptolu, a onda kako se grad širio, postala je ulica, još jedna poveznica između kvartova.
O njoj neću sada, vratit ću se ,mada dosta toga i znamo. Na jednoj kući dočekao me spomen na onoga koji se upravo od svoje rane mladosti borio sa poviješću. Već prije navršene 21 godine života,a završio je bogosloviju Ivan Krstitelj Tkalčić imao je dovršen rukopis prvog udžbenika iz povijesti Hrvatska povjestnica. Bilo je to 1861 godine, vrijeme buđenja hrvatske političke scene, onaj zanos hrvatske mladosti , građanstva koje je povjerovalo da slabljenje centralne Austrijske vlasti znači istom i otvaranje puta Hrvatskom kraljevstvu i s time naravno i autonomiji. Između borbi i raskoraka u političkoj reali i radikalnih težnji rađala se i hrvatska histiografija.
Tkalčić se rodio u Zagrebu i bio za njega doživotno vezan. 1862 godine se zaredio za svećenika da bi godine 1867 bio kapelan u Sisku,nakon čega se vraća u Zagreb i kao kaptolski prebendar obnaša razne crkvene funkcije.
Povjesničar Ivan Krstitelj Tkalčić pišući svoju radnju 0 stanju više nastave u Hrvatskoj prije, a osobito za Pavlinah ocrtavši stanje sjemenišnih, samostanskih i grad-skih škola ovako nastavlja: Ali od svih spomenutih sredovječnih redovah, samo jedan je shvatio svoju dužnost, koju je imao prema ovoj zemlji, koja ga je u svoje krilo pozvala i čiji su ga sinovi obilato posjedom nagradili, a to je bio red pavlinski. Dok je tako životarila zagrebačka sjemenišna škola i omeđašena bila samo na izobrazbu klera: da se ovo veliko pomanjkanje višeg naobraženja odstrani, a otvori novo vrelo pouke, pristupno i svjetskoj mladeži, zamisli i ponukom ljepoglavskogapriora Marka rodom iz Dubrave, koji bijaše pietate, eruditione, zelo et industria conspicuus, otvori se u pitomom Zagorju u samostanu ljepoglavskom oko godine
1503. prva javna gimnazija i za svjetsku mladež, koju su polazili sinovi mnogobrojnih plemića iz brdovitog Zagorja i ravne Podravine. Ova Ijepoglavska gimnazija, tim se je mogla sjajnije razvijati, jer je u izobilju bilo učiteljskih sila, a u tom prostranom samostanu nalazila se i obilna knjižnica, kojom se učeća mladež služila, pa i onako držana na okupu i pod stegom mogla se većma posvetiti knjizi. Prior Marko upravljao je ovim školskim zavodom sedam godina, kada se puno zaslužan za narod prestavio godine 1510. -Petnaest samo godina nakon njegove smrti mogahu vrijedni njegovi nasljednici neprekidno nastavljati njim zasnovano djelo, ali tada, uslijed poraza na mohačkom polju i dugotrajnih borba među Ferdinandom, nadvojvodom austrijskim, i Ivanom Zapoljom, vojvodom erdeljskim, te odatle nastavših i velikih turskih vojna, u kojih je Hrvatska izgubila zapadnu Slavoniju, Ijepoglavska se gimna-zija zatvoriti morala. Ovo bijaše ne samo ogroman udarac po prosvjetu u Hrvatskoj, već s njega je zaprijetila opasnost i samoj katoličkoj vjeri, jer, kako opaža Pavlin Josip Bedeković, počeo se protestantizam u drugoj polovici 16. vijeka uvlačiti u Hrvatsku tim, što se djeca siromašnih domaćih plemića pošiljala u protestantske njemačke i ugarske gimnazije i akademije, a školovala troškom stališa protestantskih ili podporom bogatih sljedbenika ove nove vjere.
Sr. Ivan Krstitelj Tkalčić, o stanju više nastave u Hrvatskoj prije ,a osobito za Pavlinah, Zagreb 1888.
Izvornik na pergameni sa zelenkasto-crvenom svilenom vrpcom i ostatcima visećeg pečata bio je prije uHrvatskom državnom arhivu u Acta monasterii Lepoglava, sv. I. br. 19, a sada je u Ugarskom državnom arhivu D. L. 34. 760.
Orisavši Ivan Krstitelj Tkalčić loše stanje javne nastave u Hrvatskoj, u koju je nadro protestantizam, nastavlja: Da se tomu zlu doskoči i da se domaća najviša naobrazba i za svjetsku mladež uzpostavi, pritekao joj je u pomoć red pavlinski. U tom redu živjela je jošta bila uspomena na prvu ljepoglavsku gimnaziju, te plemstvo, zalazeće rado u mirne zidove ljepoglavske željelo je, da se opet ondje nastavi obuka za mladu plemčad. Ovoj plemenitoj želji bje doskora i zadovoljeno, jer učeni i pobožni Pavlin Stjepan Trnavljanin (rođen je bio u Trnavi u župi sv. Simunskoj kod Zagreba), pošto bi sa časti ljepoglavskog vikara, koju je već godine 1569. obnašao, izabaran bio godine 1576. generalom pavlinskim, da u svojoj domovini i za nju uspješnije djelovati može, prenese odmah prve godine generalsko sijelo iz budimskog samostana sv. Lovre u Liepuglavu.
Znanstveni i književni rad Ivana Krst. Tkalčića
1844.—1905. ticao se i crkvene i svjetovne povijesti hrvatske. U prvom pogledu prikazuje nam on povijest zagrebačke biskupije, članova kaptola, stolne crkve i njezina obreda, zatim povijest slavenskoga bogo-služja i napokon povijest hrvatskih samostana. U drugom pogledu bavi se on poglavito Zagrebom i njegovom poviješću, a onda hrvatskom povjesnicom uopće. U Obzoru, pisao je Tkalčić o zagrebačkoj katedrali. Tako je g. 1895. opisao Riznicu prvostolne crkve zagrebačke., a g. 1901. (br. 153.) Sredovječne utvrde oko zagrebačke prvostolne crkve., Zastava grada Zagreba. (Obzor., 1902. br. 101). Jedanaest svezaka povjesnih spomenika grada Zagreba, koje je on uredio, neiscrpivo su vrelo ne samo za povijest grada Zagreba i njegove biskupije, nego i za povi-jest hrvatsku uopće. Tkalčić se bavio i općom hrvat-skom povijesti, napisao je kratku Hrvatsku povijes-nicu. (u Zagrebu 1861.), u kojoj se rišu dogadjaji
HrvaLa od najstarijega doba pa sve do g. I851.
Nakon odlaska zloglasnog Kheuna – bana hrvatske, novi zagrebački gradonačelnik Milan Amruš dao je suglasnost da se Ivana Krstitelja Tkalčića proglasi počasnim građaninom. Sama ceremonija bila je dogovorena za 11 svibanj 1905 godine u znak proslave njegova 65 rođendana, ali je Tkalčić preminuo toga jutra ne primivši priznanje.

Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad, povijest, Obrazovanje


01.03.2023., srijeda

Vlaška ulica u hodu

Bijelina Zagreba, gacanje po neočišćenom snijegu, noć i pahulje, skromna svjetla jednog srednjeeuropskog grada, sa vrlo malo ekscesa u mirnim noćima, vjetar kroz ulice , pa proljeće u zraku, a onda ljeto, ne takvo kao danas ,nego ono pravo, mirisno, vruće i jesen smirena sa kestenima i opet vjetar .Čistač vremena.
Od nekada sajmišta Harmice ,za koju ili koji još nisam spreman, a mislim na Trg Republike ili Jelačić plac , na kojoj su Turopoljci prodavali krmad, Zagorci drva a pred prizemnim skromnim krčmama peku se na otvorenom kobasice i odojci. Vrijeme na tom mjestu kao da je stalo , jer se ništa promijenilo nije, osim da su dodane neke stvari , a to su te slavne danas i preskupe fritule. Svašta od vremena. Prolazim dalje – pogled na nekada slavni Varteks, na kojem se pojavio 80-tih godina čudan natpis kojem smo se tada svi smijali, radimo od 0- 24 h ,a mislilo se na one dame koje vole noćnu šetnju i vrtenje taškica u rukama. Skrećem tek iza ugla Gradske kavane, misli lete na podrum ,gdje sam tu i tamo popio nešto za okrijepu, a onda Vlaška, nekada parking danas velebni beton i staklo. Mirisa nema, okusa i ukusa još manje.Kad sam kod ukusa staviti ovakvog golijata među one male kuće , velike poviješću zaista graniči s dobrim ukusom onoga koji je dozvolio tu tamo zgradu. Glavno je bilo porušiti ,zidati nešto novo, narušiti sklad i eto ti novog vremena. I opet svašta.
Hodam i hodam dalje, rimljanke nestale , ostao je asfalt, buka prometa i Šenoa, preko puta njega bilo je sirotište za đake, koje je podigao onaj Vrhovac i mala stisnuta crkva. Vrata dobro zatvorena, mali dućani koji se jedva drže na kupu još obrtništva ,guraju se raznorazna talijanska i čudna imena kafića i restorana, ipak je ovo Vlaška, u kojoj su doseljeni Talijani, oni koji su popravljali katedralu, bili alfa i omega. Trgovci, zidari ,a danas picerije sa imenima njihovog porijekla. Vicus latinorum njeno je davno ime, odnosno sela, selo Latina .Nekada su ovdje odzvanjali zvuci djece, njhove lopte i igara, bilo je to vrijeme onih starijih ,druželjubivih dok dječju ciku i igru nije u sobe zatvorio onaj kompjuter i igrice. Djeca su postala blijeda, bljeđa, zaboravila sve one igre, a dvorišta sada ,nekada vesela i puna zjape prazna i ona plaču i traže svoje male igrače. I opet bez mirisa. Zivot tih dvorišta bila bi interesantna tema, nekada cvjetna, pila se kava družili se ljudi , i svadili se, ali to je tako ,ali kasnije mir kao da je imao, mirenje, posebnu boju ,a i piće, piva, kava ,trač bili su slađi. Dolazili su tu nekada ugljenari, većinom Zagorci, crnih ruku i lica od ugljena što su ga nosili u vrećama prebačenim preko ramena,ali su ga vozili i na kolicima. Bilo je i onoga „pesko- belega pesko „ iz Varaždina, i verglaša. Bilo je i prodavača sitne robe sa uzvicima domaćicama – prodajući srećke u „škaniclima“ koji su bili ispunjeni mali magnetima a našlo se tu i bonbona i sličica. Pri tome je sasvim jasno da su dvorišta ciktala od sreće djece, koja su odmah istrčala van. Veglaši su uveseljavali i „razbijali „ dan sa sa svirkom napjeva iz opera, naravno da je Zrinski bio obavezan ,ali našlo se tu i Verdija. Bilo je i domačice ,nije da nije, kao one I ona mala ružice brala.....E to su bila dvorišta. Isto tako katkada bi u ta dvorišta svratio i Cigan vodeći medu na lancu, ja to osobno i ne volim baš.
Kako su ta ,ne samo ta, nego sva dvorišta grada odzvanjala veseljem. Kada je u tadanji Zagreb stigao i cirkus „buffalo Bill“ sa ,mnogim kolima osvanuli su po gradu plakati iz kojih su iskakali indijanci, kauboji , August – klaun crvenog nosa i naprosto zapljusnuli grad i ova i sva dvorišta valovima čuđenja i sreće .To je tada bio taj Zagreb koji meni danas, dok hodam fali.
Osvrnite, hodajte , glave gore, doživjet ćete razna čuda ukrasa i onih demona i sova i svog tog gradskog bestijarija,ali obratite samo malo svoje pažnje na svoje djetinjstvo , svoje dvorište i svoje mašte i snove ,i dvorišta i zgrade ove Vlaške, Laške ulice će na tren, barem , zabljesnuti sjajem Vašeg oka.

Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad, povijest, pria, legenda


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.