Dvorci, crkve i stari gradovi
23.05.2023., utorak
bestijarij Zagreba
|
Panika u životinjskom svijetu Ovakvu navalu barbaru nije osjetio ni stari Rim, kakvu doživljava Zagreb, a svemu je „ kriv“ potres. Grad nestaje ,a među čuvarima grada nastala je panika. Ruše se i panično pada cijela era jednog graditeljstva u očaj i nestaje brzo, jako brzo. Ruše se fasade , ruši se graditeljska bašina nastala poslije onog velikog potresa 1880 godine. 100 godina kasnije nestaje sve u prah, kao i one iz praha si nastao u prah ,još gore, u pepeo ćeš pretvoriti. Novi, „civilizirani“ barbari i to oni od koje to ne bi očekivao, ruše grad Zagreb i iz starog belog grada nastaje sivilo primitivizma. Baština nestaje upravo pod blagoslovom onih koji su se kleli u istu. Nikakvi zakoni ne mogu zaštiti građevine od navale novaca. Kakvog novca! Smetlište obraza , smetlište bogatstva nestaje na pravom onom odlagalištu smeća. Mi, koji se sjećamo grada i bili ponosni na njega, na njegove ukrase, danas hodamo pognuti gradom od srama jer ga nismo spasili, ali se galami i viče i kune se ,a nestaje sve pred našim očima. Ni malo pijeteta ni malo stida, samo suze i očaj. Grad koji ja više ne prepoznajem, i u njemu se osjećam stranac. Pobjeći kuda ,kamo , nemam, pokušavam se nositi s onim što se naziva – lažno , novim vremenom gradnje i stila. Ja taj stil ne prepoznajem. Zalud otvorene gubice , zalud flore secesije i faune historicizma, zalud neoantike, zalud mudrosti sova, sve nestaje prebrzo za račun onih koji grada niti vidjeli niti čuli niti za njega išta osjećaju osim okusa ćevapa i mirisa sushija. To je nova , neka nova „elita“ i prodana duša za sitniš. Bačena rukavica gradu u lice i on plače, zajedno s nekima koji grad još uvijek osjećaju,a sve ih je manje. Nije novo sve dobro. Izobličena lica gradskog bestijarija Novi demoni u pravom ljudskom obliku preuzimaju grad.Onim kamenima teku suze, a ako ga pogledaš neće ti uzeti dušu jer su je njemu uzeli. Garguj imenuje strašnog zmaja koji je krajem 13 stoljeća živio u rijeci Seini, pokraj grada Rouena. Izvedenica je iz francuske riječi LA GARGOUILLE. To biće mraka i pakla dugi je niz godina, praveći vodene vrtloge, uzrokovalo poplave koje su uništavale ljetinu ,davile stoku i građane Rouena. U žestokoj bobi nadvladao ga je i sasjekao jedan heroj, nadbiskup St.Romain – danas svetac. Potomci ubijenog zmaja, rođeni iz komada njegovog tijela, razbježali su se cijelom Europom. Tu strku povijest zove prvom velikom migracijom garguja. Ta se seoba poklapa sa završetkom gotike u povijesti umjetnosti. Drugu gargujsku strku datiramo pred kraj 19 stoljeća i početak 20. Tijekom te druge seobe garguji se nastanjuju u Hrvatskoj i to u Osijeku, Zagrebu, Zadru ,Đakovu Varaždinu i Splitu. Narod im daje skupno ime – RIGALICE.Legenda kaže da su Zagreb naselili istovremeno kad i Herman Bolle.Za njim su došli iz znatiželje, želeći otkriti što će on učiniti sa skicama i papirima onoga što je zabilježio po svojim putovanjima po Njemačkoj.Krajem 19 stoljeća povjesničari bilježe česte poplave ,oluje i potrese u Zagrebu i okolici. Nitko do današnjih dana nije smatrao da su upravo krivci za to ti garguji. Znanstvenici su skloni tome povjerovati ,jer završetkom gradnje , konkretno, zagrebačke katedrale , a poslije velikog potresa 1880 godine, nevolje su isčezle. Sto godina kasnije ponovo se vraćaju, ali ovaj puta to uzrokuju ljudi, a ne vremenske nepogode. Simbolički gledano predstavalju podzemne sile Zla i pakla. Postavljaju se na pročelja katedrala iz dva razloga. Upozoravaju vjernike da se čuvaju zla i skretanje na krivi put nevjerstva ili pak izriču prosudbu umjetnika o suvremenicima , koji portretirani u gargujske nakaze, zabavljaju narod. Često su to likovi iz Biblije, legendi i narodnih predanja. Garguji su tako čuvari negativnog prostora, čekaći posrnulih duša, postavljači pitanja, žedaći znanja. Funkcija koju obavljaju – otud im dolazi i ime, svodi se na odvođenje voda (rigalice) za velikih kiša. Te rigalica danas kao da su dobile svoju stvarnu djelatnost – i to upravo u Zagrebu, uzimaju dušu i vode je u Pakao i zato možda grad nestaje ,jer su očito uzele mnogo duša.  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad |
06.03.2023., ponedjeljak
Dobriša Cesarić
|
„ Kad bih morao izabrati samo jednu pjesmu koja će predstavljati moje pjesništvo , bio bi to „Povratak“ – govorio je Dobriša Cesarić za života. Umro je u Zagrebu 1980 godine, teško bolestan, dijabetes je učinio svoje. Oni koji ga nisu čitali ili nisu voljeli čitati ipak će se uvijek rado sjetiti barem početka „gle malu voćku poslije kiše...“ i to će biti sasvim dovoljno da ga se sjetimo,jer je ipak u nama ostavio trag, koliko god ga voljeli ili ne voljeli čitati ili koliko god ne volimo poeziju uopće. Ja sam nekako više vezan za onaj dio njegove socijale, one na marginama , sa sjetom na neke dane, kao lije na uglu petrolejska lampa ili one čak mračnije i tmurnije u kojoj gleda na život. Iz jednog potpuno drugog ugla sa Nove Vesi u kojoj je živio, on se spušta niže ,do Save i ostavlja nam tragove života ,onog života punog jada, tuge i patnje,ali vrlo realnog, pored kojeg i mi prolazimo, a da se ne osvrnemo. Kraj kućica, koje me sjećaju sela, Žalosne, hladne kućerine - Tu se na oknima vječito zrače Uboge crvene perine, A ljudi kroz poniženja idu Dok jad ih u grob ne rine. Kad u sobu stupiš, potresu se stakla I prljave daske na tlima. Na stijenama soba umjesto slika Pjega od vlage ima, A kada ti najbolji ponude stolac, Stide se jer se klima. Na oknima kržljave fuksije cvatu U zraku punom sjete. Djevojka jedna u šarenoj bluzi Sjedi i čarapu plete, Pjevuckajuć neku tugaljivu pjesmu Iz stare operete. Ariju, koju zaboravi grad, Zapjeva neko tu, u tišini Svojega okna, u crveno veče, Kao što pučanin puši u Kini Opijum, kada ga popuše svi, Svi bogataši i mandarini. A žene rade, vječito rade, I rade i djecu doje, I rijetko i nerado u grad povedu Dečke i kćerkice svoje, A kada kroz bogate ulice idu, One se izloga boje. Jer tamo ima malih mašina I lutaka na hrpe, I sve je to lijepo, i sve je to ljepše No njihova lopta od krpe, I samo im želje na oči navru, I djeca i matere trpe. Tramvaj je pred njima petnaest koraka, One se boje već prijeći. Neko ih grubo na ulici gurne, One ne vele ni riječi - Davno su one već navikle na to Da ih se gura i gnječi. Maleno zvonce na vrat'ma dućana Nije tek igračka puka. Stupi l' u dućan, nenajavljen zvukom, Prosjak il čovjek iz puka, Mogla bi zgrabiti žemlju sa tezge Kakva siromašna ruka. Pred zrcalom, koje iskrivljuje lice, Kosu po starinski dijele Djevojke, koje na nezgrapne noge Navlače čarape bijele - Jeftine čarape, čarape krasne, Samo ako su cijele. A kada se koja ljepotica nađe, Jedan se drugome prijete Zaljubljenici iz cijeloga kraja Derući za njom pete, A nje se nauživa mladić iz grada, I ostavi i nju, i dijete. Nedjeljom oci napune krčme, A majke crkvene lađe, I krste se prstima tvrdim od posla Da utjeha s neba im sađe, Pa ako i nemaju kod kuće kruha Za svijeću se mora da nađe. Govori čovjek u lijevom ornatu - Ručavši ručak svoj tečni - Da će ih Isus, kralj siromaha, Povest u život vječni, I da će med anđelima živjet, I da će biti srećni. Pa ako te amo dovela šetnja U jedan sunčani dan, Sa smiješkom na licu i svjetlom u duši, Bez njih ćeš otići van, I zaman ćeš htjeti obnoviti radost - Uzaman.  Oznake: pjesme, Zagreb, Zagreb beli grad |
03.03.2023., petak
Ivan Krstitelj Tkalčić
|
Uče nas od djetinjstva da je povijest učiteljica života, no, kako stisnuti veliku povijest u malo redaka knjige i reći baš sve ,a da se ne ode predaleko, da ne pobjegne misao i da se pri tome ostane i objektivan u pisanju ili kazivanju ,a da se to kasnije ne prostre u krčma savjetima i igranja gluhog telefona, kada učiteljica života ustvari postane izmišljotina ili što jest najgore, pretvori se u trač ili izmišljotinu pola načutu negdje usput u kakvoj pijanoj glavi. S time se bore svi povjesničari koji žele zorno i stvarno prikazati povijest upravo onako kako se je desila ili samo sa kratkom mišlju kako se ona ustvari mogla dogoditi ako je samo malo prevedemo subjektivno. Ima grešaka slučajnih, ali ima jako puno namjernih. U tim namjernim mi živimo danas, a to nikako nije dobro, jer gubimo osnove postojanja i osnove ponosa ovom našom surovom, po tko zna koji put , pišem ili kažem , krvavom. Ako bi autor povijesne kakve knjige krenuo u stvarnu , onu zapisanu povijest bez svoje ideologije ,poštujući materijal, upravo mu se desi da u jednom trenu stane i sam sebe zapita, gdje je kraj ili početak ili da li smo sve već sve rekli o zbivanjima u prošlosti na način da ona ostane i čvrsta, postojana i da uči. Nećemo se to pitati, ali svakako trebamo povijest učiti dobro otvorenih očiju ili ušiju da bi ona i doprla upravo onakva stvarna kakva bi i trebala biti . Sada dok ovo pišem, razmišljam kako ustvari napisati ovaj tekst, a poslije jedne kratke šetnje po Novoj Vesi, onoj koja ja oduvijek tu , oduvijek zagrebačka. Ustvari ves-selo, bila je selo koje je pripadalo zagrebačkom Kaptolu, a onda kako se grad širio, postala je ulica, još jedna poveznica između kvartova. O njoj neću sada, vratit ću se ,mada dosta toga i znamo. Na jednoj kući dočekao me spomen na onoga koji se upravo od svoje rane mladosti borio sa poviješću. Već prije navršene 21 godine života,a završio je bogosloviju Ivan Krstitelj Tkalčić imao je dovršen rukopis prvog udžbenika iz povijesti Hrvatska povjestnica. Bilo je to 1861 godine, vrijeme buđenja hrvatske političke scene, onaj zanos hrvatske mladosti , građanstva koje je povjerovalo da slabljenje centralne Austrijske vlasti znači istom i otvaranje puta Hrvatskom kraljevstvu i s time naravno i autonomiji. Između borbi i raskoraka u političkoj reali i radikalnih težnji rađala se i hrvatska histiografija. Tkalčić se rodio u Zagrebu i bio za njega doživotno vezan. 1862 godine se zaredio za svećenika da bi godine 1867 bio kapelan u Sisku,nakon čega se vraća u Zagreb i kao kaptolski prebendar obnaša razne crkvene funkcije. Povjesničar Ivan Krstitelj Tkalčić pišući svoju radnju 0 stanju više nastave u Hrvatskoj prije, a osobito za Pavlinah ocrtavši stanje sjemenišnih, samostanskih i grad-skih škola ovako nastavlja: Ali od svih spomenutih sredovječnih redovah, samo jedan je shvatio svoju dužnost, koju je imao prema ovoj zemlji, koja ga je u svoje krilo pozvala i čiji su ga sinovi obilato posjedom nagradili, a to je bio red pavlinski. Dok je tako životarila zagrebačka sjemenišna škola i omeđašena bila samo na izobrazbu klera: da se ovo veliko pomanjkanje višeg naobraženja odstrani, a otvori novo vrelo pouke, pristupno i svjetskoj mladeži, zamisli i ponukom ljepoglavskogapriora Marka rodom iz Dubrave, koji bijaše pietate, eruditione, zelo et industria conspicuus, otvori se u pitomom Zagorju u samostanu ljepoglavskom oko godine 1503. prva javna gimnazija i za svjetsku mladež, koju su polazili sinovi mnogobrojnih plemića iz brdovitog Zagorja i ravne Podravine. Ova Ijepoglavska gimnazija, tim se je mogla sjajnije razvijati, jer je u izobilju bilo učiteljskih sila, a u tom prostranom samostanu nalazila se i obilna knjižnica, kojom se učeća mladež služila, pa i onako držana na okupu i pod stegom mogla se većma posvetiti knjizi. Prior Marko upravljao je ovim školskim zavodom sedam godina, kada se puno zaslužan za narod prestavio godine 1510. -Petnaest samo godina nakon njegove smrti mogahu vrijedni njegovi nasljednici neprekidno nastavljati njim zasnovano djelo, ali tada, uslijed poraza na mohačkom polju i dugotrajnih borba među Ferdinandom, nadvojvodom austrijskim, i Ivanom Zapoljom, vojvodom erdeljskim, te odatle nastavših i velikih turskih vojna, u kojih je Hrvatska izgubila zapadnu Slavoniju, Ijepoglavska se gimna-zija zatvoriti morala. Ovo bijaše ne samo ogroman udarac po prosvjetu u Hrvatskoj, već s njega je zaprijetila opasnost i samoj katoličkoj vjeri, jer, kako opaža Pavlin Josip Bedeković, počeo se protestantizam u drugoj polovici 16. vijeka uvlačiti u Hrvatsku tim, što se djeca siromašnih domaćih plemića pošiljala u protestantske njemačke i ugarske gimnazije i akademije, a školovala troškom stališa protestantskih ili podporom bogatih sljedbenika ove nove vjere. Sr. Ivan Krstitelj Tkalčić, o stanju više nastave u Hrvatskoj prije ,a osobito za Pavlinah, Zagreb 1888. Izvornik na pergameni sa zelenkasto-crvenom svilenom vrpcom i ostatcima visećeg pečata bio je prije uHrvatskom državnom arhivu u Acta monasterii Lepoglava, sv. I. br. 19, a sada je u Ugarskom državnom arhivu D. L. 34. 760. Orisavši Ivan Krstitelj Tkalčić loše stanje javne nastave u Hrvatskoj, u koju je nadro protestantizam, nastavlja: Da se tomu zlu doskoči i da se domaća najviša naobrazba i za svjetsku mladež uzpostavi, pritekao joj je u pomoć red pavlinski. U tom redu živjela je jošta bila uspomena na prvu ljepoglavsku gimnaziju, te plemstvo, zalazeće rado u mirne zidove ljepoglavske željelo je, da se opet ondje nastavi obuka za mladu plemčad. Ovoj plemenitoj želji bje doskora i zadovoljeno, jer učeni i pobožni Pavlin Stjepan Trnavljanin (rođen je bio u Trnavi u župi sv. Simunskoj kod Zagreba), pošto bi sa časti ljepoglavskog vikara, koju je već godine 1569. obnašao, izabaran bio godine 1576. generalom pavlinskim, da u svojoj domovini i za nju uspješnije djelovati može, prenese odmah prve godine generalsko sijelo iz budimskog samostana sv. Lovre u Liepuglavu. Znanstveni i književni rad Ivana Krst. Tkalčića 1844.—1905. ticao se i crkvene i svjetovne povijesti hrvatske. U prvom pogledu prikazuje nam on povijest zagrebačke biskupije, članova kaptola, stolne crkve i njezina obreda, zatim povijest slavenskoga bogo-služja i napokon povijest hrvatskih samostana. U drugom pogledu bavi se on poglavito Zagrebom i njegovom poviješću, a onda hrvatskom povjesnicom uopće. U Obzoru, pisao je Tkalčić o zagrebačkoj katedrali. Tako je g. 1895. opisao Riznicu prvostolne crkve zagrebačke., a g. 1901. (br. 153.) Sredovječne utvrde oko zagrebačke prvostolne crkve., Zastava grada Zagreba. (Obzor., 1902. br. 101). Jedanaest svezaka povjesnih spomenika grada Zagreba, koje je on uredio, neiscrpivo su vrelo ne samo za povijest grada Zagreba i njegove biskupije, nego i za povi-jest hrvatsku uopće. Tkalčić se bavio i općom hrvat-skom povijesti, napisao je kratku Hrvatsku povijes-nicu. (u Zagrebu 1861.), u kojoj se rišu dogadjaji HrvaLa od najstarijega doba pa sve do g. I851. Nakon odlaska zloglasnog Kheuna – bana hrvatske, novi zagrebački gradonačelnik Milan Amruš dao je suglasnost da se Ivana Krstitelja Tkalčića proglasi počasnim građaninom. Sama ceremonija bila je dogovorena za 11 svibanj 1905 godine u znak proslave njegova 65 rođendana, ali je Tkalčić preminuo toga jutra ne primivši priznanje.  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad, povijest, Obrazovanje |
01.03.2023., srijeda
Vlaška ulica u hodu
|
Bijelina Zagreba, gacanje po neočišćenom snijegu, noć i pahulje, skromna svjetla jednog srednjeeuropskog grada, sa vrlo malo ekscesa u mirnim noćima, vjetar kroz ulice , pa proljeće u zraku, a onda ljeto, ne takvo kao danas ,nego ono pravo, mirisno, vruće i jesen smirena sa kestenima i opet vjetar .Čistač vremena. Od nekada sajmišta Harmice ,za koju ili koji još nisam spreman, a mislim na Trg Republike ili Jelačić plac , na kojoj su Turopoljci prodavali krmad, Zagorci drva a pred prizemnim skromnim krčmama peku se na otvorenom kobasice i odojci. Vrijeme na tom mjestu kao da je stalo , jer se ništa promijenilo nije, osim da su dodane neke stvari , a to su te slavne danas i preskupe fritule. Svašta od vremena. Prolazim dalje – pogled na nekada slavni Varteks, na kojem se pojavio 80-tih godina čudan natpis kojem smo se tada svi smijali, radimo od 0- 24 h ,a mislilo se na one dame koje vole noćnu šetnju i vrtenje taškica u rukama. Skrećem tek iza ugla Gradske kavane, misli lete na podrum ,gdje sam tu i tamo popio nešto za okrijepu, a onda Vlaška, nekada parking danas velebni beton i staklo. Mirisa nema, okusa i ukusa još manje.Kad sam kod ukusa staviti ovakvog golijata među one male kuće , velike poviješću zaista graniči s dobrim ukusom onoga koji je dozvolio tu tamo zgradu. Glavno je bilo porušiti ,zidati nešto novo, narušiti sklad i eto ti novog vremena. I opet svašta. Hodam i hodam dalje, rimljanke nestale , ostao je asfalt, buka prometa i Šenoa, preko puta njega bilo je sirotište za đake, koje je podigao onaj Vrhovac i mala stisnuta crkva. Vrata dobro zatvorena, mali dućani koji se jedva drže na kupu još obrtništva ,guraju se raznorazna talijanska i čudna imena kafića i restorana, ipak je ovo Vlaška, u kojoj su doseljeni Talijani, oni koji su popravljali katedralu, bili alfa i omega. Trgovci, zidari ,a danas picerije sa imenima njihovog porijekla. Vicus latinorum njeno je davno ime, odnosno sela, selo Latina .Nekada su ovdje odzvanjali zvuci djece, njhove lopte i igara, bilo je to vrijeme onih starijih ,druželjubivih dok dječju ciku i igru nije u sobe zatvorio onaj kompjuter i igrice. Djeca su postala blijeda, bljeđa, zaboravila sve one igre, a dvorišta sada ,nekada vesela i puna zjape prazna i ona plaču i traže svoje male igrače. I opet bez mirisa. Zivot tih dvorišta bila bi interesantna tema, nekada cvjetna, pila se kava družili se ljudi , i svadili se, ali to je tako ,ali kasnije mir kao da je imao, mirenje, posebnu boju ,a i piće, piva, kava ,trač bili su slađi. Dolazili su tu nekada ugljenari, većinom Zagorci, crnih ruku i lica od ugljena što su ga nosili u vrećama prebačenim preko ramena,ali su ga vozili i na kolicima. Bilo je i onoga „pesko- belega pesko „ iz Varaždina, i verglaša. Bilo je i prodavača sitne robe sa uzvicima domaćicama – prodajući srećke u „škaniclima“ koji su bili ispunjeni mali magnetima a našlo se tu i bonbona i sličica. Pri tome je sasvim jasno da su dvorišta ciktala od sreće djece, koja su odmah istrčala van. Veglaši su uveseljavali i „razbijali „ dan sa sa svirkom napjeva iz opera, naravno da je Zrinski bio obavezan ,ali našlo se tu i Verdija. Bilo je i domačice ,nije da nije, kao one I ona mala ružice brala.....E to su bila dvorišta. Isto tako katkada bi u ta dvorišta svratio i Cigan vodeći medu na lancu, ja to osobno i ne volim baš. Kako su ta ,ne samo ta, nego sva dvorišta grada odzvanjala veseljem. Kada je u tadanji Zagreb stigao i cirkus „buffalo Bill“ sa ,mnogim kolima osvanuli su po gradu plakati iz kojih su iskakali indijanci, kauboji , August – klaun crvenog nosa i naprosto zapljusnuli grad i ova i sva dvorišta valovima čuđenja i sreće .To je tada bio taj Zagreb koji meni danas, dok hodam fali. Osvrnite, hodajte , glave gore, doživjet ćete razna čuda ukrasa i onih demona i sova i svog tog gradskog bestijarija,ali obratite samo malo svoje pažnje na svoje djetinjstvo , svoje dvorište i svoje mašte i snove ,i dvorišta i zgrade ove Vlaške, Laške ulice će na tren, barem , zabljesnuti sjajem Vašeg oka.  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad, povijest, pria, legenda |
28.02.2023., utorak
Vlaška 72
|
I hodam gradom. Nekako ga ne prepoznajem I buni me koliko se stvari zaista I promijenilo u samo nekoliko godina,a da ne govorim I o djetinjstvu. Dugo nisam tako prošao pješke Zagreb. Uvijek sam putovao naprijed I naprijed ,a Zagreb se mijenjao dok me nije bilo. Ostaju sjećanja , ali onaj poznati osjećaj nestaje polako. Starimo I grad I ja. Prošao sam Ilicom u nekoliko etapa , ne mogu sve odjednom , što zbog vremena , što zbog posla a I još ponečega. Sada je došao drugi kraj, starom Vlaškom I to ne od početka ,nego od novice, od Iblerovog trga , gdje sam u garaži parkirao ,a onda izašao na ulicu. Jedna je od najstarijih , nekada je bilo selo podno Kaptola ,ako krenemo od početka , ostaci građevina, baroka , masonerije ,a onda se širi prema nekadašnjim krajevima grada koji su danas divlje izgrađeni. Ovaj put samo do Kvatrića I vraćam se natrag. Nema neke vrijedne arhitekture na tom potezu, socijalizam je narušio grad , brutalizam gradnje za što više radničke klase, tu I tamo pokoji ukras, Badelova zgrada danas u druge namjene, umjesto da je možda otvoren kakav muzej alkohola , muzej proizvodnje pića, piva I svega ostaloga što smo uspjeli polokati kroz stoljeća I to bi vjerojatno mamilo ljude I goste u naš grad. Ovako je od nekada industrije , ostao samo mirogojček (onaj badelov pijani konjak ) jeftine kategorije ,koji ja volim popiti, iskreno govoreći. Stajem ipak kod jedne ljepotice , koja nas vraća u povijest. Zaštićena, stoji tamo prkoseći vremenu, mada je čuvana I štićena. Stisnuta iz nekog drugog vremena između divova koji su oko nje I promatra mijenu vremena kroz stoljeća. Broji korake , I mode I ljeta I zime I sva godišnja doba. Ostaje vjerna gradu. Na broju 72 stoji jednokatnica onog hvalevrijednog biskupa, čovjeka sa manama, kockara, kažu ženskara, ali to mu se opravdava zaslugama za grad , ali I za hrvatsku, za hrvatsku riječ I opstojnost. “ Ali neka ne zaborave, da smo žliberum regnum da nam je kraljevstvo starije od njihova. Nije Hrvatska kćerka maloljetna Ugarskoj, već je njezina sestra njezina družica. Ako oni hoće da imaju svoj jezik, e, pa dobro pa ćemo im opet odbrusiti, kao ono pokojni biskup Vrhovac, da i mi svoj jezik imamo, koji se malo dalje razumije i govori, nego njihov.” – piše nam Gjalski. Hrvatski politički svijet protivnik je revolucije i njezinih ideja, ali duh vremena djeluje postepeno. Grof Oršić, koji je u svojima zapiscima najprije sasvim lakonički kao uzgredice pribilježio najvažnije francuske dogadjaje, početkom novoga stoljeća mora konstatirati neke promjene; spominje kako je naročito mladje svećenstvo sad slobodnije od predrasuda, pa tako djeluje i na priprosti puk, ali kod obojih ima još puno toga što treba popraviti. Na svećenstvo djeluje svakako biskup Maksimilijan Vrhovac, nekadašnji konjanički kapetan, koji je doduše kao zamjenik banske časti jedan od stožera službene protufran-cuske propagande, ali kojemu lično mnoge nove ideje nijesu sasvim strane, koji nada sve ima osjećaj za narodne kulturne vrednote, smatrajući ih srži narodnosti; on prvi daje u konti-nentalnoj Hrvatskoj poticaj za sabiranje jezičnog blaga pučkih pjesama, starih knjiga. Isto tako ostaje nam I knjižica o zdravlju koju je napisao 1796 godine Praeserva tiva remedia contra pestem ( preventivne mjere protiv kuge) . Isto tako, srećemo ga diljem zamlje, pa kada se Topusko oslobodi Turske vlasti, dobije Vrhovac odštetu 1802 godine za oduzeto, ali I dalje nosi naslov opata topuskog, iz te priče od starina ostao je samo portal veličanstvene crkve Bl.D Marije. Možda sam otišao predaleko, ali nikako se ne mogu otrgnuti od ove kuće ,a da se ne sjetim onoga za koga je građena. Građena je tako oko 1790 godine, prema projektu bečkog arhitekta Josepha Reymunda za biskupa Maksimilijana Vrhovca. Primjer je kasnobarokno- klasicističke gradnje, sa grbom ,a do 1926 godine bili su prigrađeni I staklenici. Vrhovac je pravi hrvatski domoljub, mecena ,dobrotvor ,podupire književnike, poglavito one koji pišu hrvatski. ILirac ,narodnjak. 10 srpnja 1811 godine položio je kamen temeljac za gradnju Maksimilijanovih kupališta, danas znane kao stubičke. Ima toliko izuzetnih podataka koje bih mogao napisati no vrijeme me gura naprijed sve dalje I dalje, istražiti grad iz kojeg sam krenuo I kojem se opet vraćam.  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad |
26.02.2023., nedjelja
Vlaškom do placa
|
Drobni kafici jedu kavane drugo je vrijeme, druga je moda nove su drage obale Save al' ostala ista je voda Iste su ptice, drukciji ljudi s okusom soli, s mirisom bora ali, za navek tak isto stoji zagrebacka ti gora zagrebacka ti gora I ja se smijem kak da im velim ne mijenja Zagreb barku ni jedra Ne tjeraj ga da mijenja lice i primit' ce te na njedra i primit' ce te na njedra Sjeverac prsti s kristalom juga vodoskok vjetar Zrinjevcem svija tek ne znam da li to place voda il' mozda korijenje klija Radicevom krenem ka Gricu na Kamenitim jos gore svijece i u Jurjevskoj osjetim opet zagrebacko proljece zagrebacko proljece Zastanem tako 'sred stare ceste i dok ja stojim, vrijeme koraca i pored Senoe u setnji krenem Vlaskom, dalje do Placa Vlaskom, dalje do Placa  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad |
25.02.2023., subota
Najstariji zanati
|
Najstariji zanati , osim onih naravno koji su nas hranili, su nekako ipak ,jer je odkad je ljudskog vijeka pa do njegovog kraja, kurveraj i lopovluk. Žene lahkog morala su nekada bile dobrodošle , imale svoje mjesto u društvu i na njih se pazilo, naravno , medicinski, pa im se isto tako dozvoljavalo da sagrade kuće za užitak, ali su bile i porezne platiše. Danas imaju svoje salone ili stanove, ali poreza malo,a čini se želje za sexom sve više i to raznoraznim. Lopovi su bili uvijek prikriveni, na marginama onim donjim naravno društva i uvijek su nekako uhvaćeni, a možda i nisu, na djelu. Danas se sve promijenilo. Kraljice noći se hvataju, a lopovi spavaju mirnim snom pravednika i još su elita. Nekada nije bilo tako. Mogel si se sexati po zakonu, a posuditi nekaj od nekoga na trajno nisi baš, jer su ti odrezali noge, ruke i slično tome. Današnje novine bilježe svako uplitanje u zakon na krivi način, ali iz starih vremena doznajemo samo ono, što su nam ondašnji kroničari ostavili, odnosno zapisali za sva vremena. Hvala Bogu te je to u arhivima, a rijetki mogu do toga i tko bi to i čital, kad ima i pametnijih stvari od povijesti. Iz godine 1703. dolazi nam vijest, danas bi rekli novinski članak, kako se Zagreb naš našao u strašnoj pogibelji od razbojnika. Te godine pronio se glas da se po cijeloj Hrvatskoj skiću nepoznati razbojnici koji plijene i robe gdje god mogu i stignu. S toga je na skupštini gradskoj 24.decembra o tom podrobno raspravljano,jer je sve bilo zabrinuto za varoš zagrebačku, crkve i njezine samostane, te gradjane. „pervo, da Nova vrata, Male Dverce, unaprijed ostanu zatvorena. Ostala dvoja vrata ,naime Kamenita i Mesnička otvaraju se sad u 7 ujutro ,a kad dan poraste u 6,a zatvaraju kad zamrači svečera“ „Zatim mala vratašca na Kamenitim vratima imadu ostati poluzatvorena do osme ure ,a poslije osme ure, imadu se i ova vrata zatvoriti i ključevi imaju se donijeti k.g. gradskom sucu. Treće. Za ove ključeve,najme Mesničkih vrata brinut će se obzirni Blaž Herendić,Kamenitih pako Andrija Koren;neka vrata otvaraju i zatvaraju u goreodredjeno vrijeme ,a ključeve na večer neka donose g. Sucu koji će i u noći ,ako ustreba vrata otvarati i na to imati grigu i stražiti će ih,ovima će se dodijeliti gradjani kojima su sad na brizi vrata. Napravljeno je sve radi predostrožnosti kako bi se grad očuvao, da li su opaki razbojnici ipak ušli u grad nije poznato, ali da su bili na domak ili imali u planu prevariti straže svakako jesu. NO tu lopovima nije kraj, jer nam iz godine 1754 dolazi zapis o krivotvorenju novca, koji se raspačavao posvuda po Hrvatskoj tako i našem gradu iz Kostajnice. Tamošnja dva srebrenara ,jedan pravoslavni, jedan katolik, Petar Srimac i Ivan Mogul dodaše se na krivotvorenje srebrenoga novca. Kakove je vrijednosti bio taj novac ne znamo, čini se ali , da su to bili „križevače“ i sitniji novac. Njih dvojica imali su i svoje jatake, pogotovo Mogul imao je u Zagrebu prijatelja nekog Gligu koji je po njemu u Zagrebu donašani novac raspačavao. Osim Glige, bili su njegovi pomagači Mato Ćorić, kovač i mesar, katolik, Laza Ivančević, krojač, pravoslavni, i Toma Katanović,katolik, sva trojica kostajničani. Ovu svu trojicu uapsio je u Zagrebu gradski kastelan,zatekavši ih kod raspačavanja. Ostaje nam i zapisnik izjava u gradskom magistratu, no sad ga neću donijeti pred vas,dovoljno je da uvidite da se vrijeme za neke ljude nikad ne mijenja i da će ih uvijek i zauvijek ostati među nama.  Oznake: povijest, Zagreb, Zagreb beli grad |
24.02.2023., petak
Javljao se mrtvi pandur
|
Javljao se mrtvi pandur Moglo je biti oko 1930 godine,a u Zagrebu su bile demonstracije,ljudi su se kod Gradske kavane ,tukli s pandurima. I jedan je Zagrepčanin ciglom pogodil pandura na konju. Ovaj se srušil,ubil ga je. Pandur je ostal mrtav,a nije se doznalo ko ga je pogodil između toliko naroda. Ali ovaj Zagrepčanin uvek je vidil toga pandura kak da je živ,uvek je bil pred njim. Jednom je rekel sinu: -Jel ga vidiš? Ali ovaj ni videl niš. To se amon njemu prikazal jer je ubil čoveka. I sad je to star čovek,bolestan, I njega dolazi nekaj dušiti. I taj Zagrepčanin htel je svoju ćer dati toj krivoj duši kaj ga je dušila,nek ide k njoj, njega da pusti. I došla ta kriva duša I dušila je ćer osam dana u dvanajst sati u noći. Terala ju je da se utopi pa je u košulji bežala s postelje. Ali majka ju je držala I vikala da ona svoju ćer ne da , da je kćer njezina.. I svaku večer je molila očenaše Majki Nožjoj Kamenitoj,nek joj ćer sačuva. I sada je ćer pustila na mira ta kriva duša,a čovek je još živ, samo svaki čas čekaju njegovu smrt. Tekst je bez imena kazivača ostao zapisan.  Oznake: priče, legende, Zagreb beli grad |
POjava duše iz čistilišta na Ilici
|
NIje ILica samo obična ulica kojom prođemo,pogledamo izloge. U njoj se isto tako I dan danas sreću čudni, neobični I vrlo živopisni ljudi, kao I prije stoljeće ili dva. Tako nam iz davnine dolazi priča, koju bih možda trebao ispričati za laku noć, kao dječju bajku, ali eto, nekako kad sam hodam tom ulicom, sjetim se I pročitane strave koja se dešavala. Navodno pojavljivanje duše iz čistilišta – kako nam je ispričao Krčelić Plemić Aleksandar Jelačić ima zidanu kuću u podgrađu na Harmici kod kapelice sv.Spasitelja. Njegova je prva žena bila rođena Malenić, koja mu je rodila više sinova I jednu kćer Konstanciju, koja je umrla vrlo rano, još kao mlada djevojka. Govorilo se po tadanjem gradu da se često vidi ta pokojnica kako šeta po hodnicima I gleda kroz prozor I da se čuje kako u podrumu podiže buku. U toj je kući stanovala neka građanka, udovica Kristina. U noći 24 ožujka,uoči Blagovijesti, dok je spavala u krevetu ,a vrata su, kako kaže, bila zaključana, ona osjeti neku vruću ruku kako je dodiruje.Naglo s okrene I poče vikati kako neka druga žena spava s njom u krevetu. Činilo joj se da je to pokojna KOnstancija I da joj govori neka se ne boji, nego neka kaže njzinom ocu da ispuni zavjete koje je ona bila napravila, naime da pohodi crkve Bl. Djevice u Mariazellu I u Kostanjevici. Nakon toga je iščezla. Ostatak noći provede Kristina s nekom drugaricom bdeći uza svijeću. Kad je svanuo dan, pođe žurno do kapucina, te se ispovijedi I pričesti. Svom ispovjedniku ispriča ovaj događaj.Kad se vratila kući I zbog kućnih poslova mijenjala haljinu, neki dječak koji je počeo istom učiti osnove latinskog , upozori je da joj se na oplećku vidi znak ruke otisnuti paljevinom. Ona skine oplećak, sama ga pregleda I opazi sasvim jasan otisak ruke. To povjeri najprije mojoj sestri, gospođici Hadrović, a onaj dječak ispriča sve u školi , tako da su istoga dana svi govorili o tom priviđenju. Gradski magistrate izašalje više iz radoznalosti tri senator da vide što je na stvari. Spomenuti oplećak bi donijet I meni I sasvim sam jasno vidio otisak ženske ruke sa pet prstiju sa žilama I živcima.Došao sam do zaključka da to nikako nije učinio neki bakrotisac jer se ovdje u to nitko ne razumije, a drugo jer je otisak bio pripaljen.Taj dio oplećka bio je trošan I da se radilo o prevari, spomenutog umijeća tiska, taj bio se dio bio raspao ili zapalio. Pokušao sam I isprati taj otisak no on je bio bio još crnji. Kako sam na potvrdu gradskog magistrate doznao da je Kristina poštena žena , savjetovao sam joj da o cijeloj toj stvari šuti. Osim u slučaju da joj to naredi biskup ili vikar . Kapucini ipak uzeđe taj oplećak kako bi ga pregledao njihov provincijal koji je baš stigao u grad dan prije. Nakon njegovog odlaska pošalju oni taj oplećak s pismom gospodinu Jelačiću.Ovaj pošalje na ispunjenje zavjeta samu tu ženu Kristinu s njezinim rođakom Matačićem. Najprije odoše u Kostanjevicu , gdje su dali milostinju ,a nakon proštenja kojem su prisustvovali dade im fratar cistercit pismeno svjedočanstvo da je Konstancija duša nakon mise uzletjela u nebo. Tako biva I u Mariazellu. Kada prođete trgom a onda krenete prema Ilici, zagledaje se na lijevu stranu, jer je kuća Jelačić prema podacima bila na uglu Margaretske ulice I Ilice.  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad, priče |
23.02.2023., četvrtak
Ilica
|
I u ono davno ,kao i sada , vrijeme, Zagreb se širio. Gornji Grad- Gradec i Kaptol postali su prenapučeni za sve one koji su iz tko zna kojeg razloga dolazili u tadanji grad , i tu počinje priča o nekada najdužoj ulici Zagreba – Ilici. Uz svu vrevu u koju se krajem 19 stoljeća ,a pogotovo u 20 stoljeću uključio i automobil, kako bi napravio još veći nered u gradu. Možda nećete vjerovati da se ja još sjećam parkiranih auta na ondašnjem trgu Republike. Nestalo je auta, danas je to zatvorena pješačka zona u koju samo ulaze oni koji održavaju grad živim , čistim i prometnim. Ipak koliko god da grad raste, on u meni gubi sjaj duha onog grada ,onih mirisa ljeta i zima, laganog ili malo jačeg vjetra koji nosi snijeg dajući zraku onaj poseban čar između južine i hladnoće koja stiže. U noćima kad je zapuhao vjetar kroz ulice, noseći smeće , zakašnjele ili kasne šetaće , zaljubljene parove, i pokoji poljubac , da nitko ne vidi, nosio je grad upravo onako da mi danas fali taj osjećaj mirisa i nekog spokoja, neke male iznenadne sreće. Nostalgija. Sreo sam onaj fini , dobro odgojeni grad upravo u samoći šetnje jednog jutra, sa tužnim prepuštenim vremenu fasadama, ukrasima, zabatima, u doba kad samo se žuri nekom svojem cilju, gdje ti auti ostavljaju bolne rane nebrige ljudske spram baštine i povijesti, spram sjećanja onih starih zagrepčana koji isto tako u vremenu borbe za opstanak i nekih novih ideja nemaju volje sagledati svu onu prošlost onog mirisa grada svojeg djetinjstva. Kao da se skrivam od tog mog grada.Novi ljudi, nove navade bacaju me u kut one moje sjete. Šetam, stanem, ipak ne mogu kao onda dijete više brzo, danas mi , premda nisam tako star, spancirštok pomaže u hodanju. I Zagreb i ja starimo, i fasada nam se mijenja , tu i tamo se malo pofarbamo, ali osjećaj ostaje. Poslije onog potresa velikog 1880 godine, kada se grad brzo obnavljao, premda su ljudi uvijek nekako isti, jer je i onda iz grada pobjeglo preko 600 ljudi, premda je i onda došla pomoć sa strane kako bi se grad što brže sredio i vratio u život,danas uz svu tehnologiju i pomoć nikako naprijed. Zgrade se urušavaju, fasade padaju, prozori zjape prazni, negdje je pvc zamijenio original u neimanju boljeg rješenja snalaženja nad starinom. Dućani u nekad prometnom dijelu, u strogom možemo reći centru,tek nekoliko koraka dalje od glavnog gradskog trga, u prašini ,smeću, zaostalim opomenama i vodom vape za budućnost. Ostavljene nekad divot kreacije, haljine drugog vremena, stolci i uredi ,stolovi bez ruku, škare bez materijala. To je tek nekoliko trenutaka hoda od Britanskog –Iličkog ili Malog placa ( nekada i Pejačevićog). Ilicu nećemo nažalost nigdje vidjeti spomenutu povijesnim izrekom ,nego samo kao činjenicu da postoji neka ulica. Znamo nešto šturo i kratko da je Ilica dobila ime po potoku u 15 stoljeću, iz kojeg se vadila keramika ,pa su na tom području Donjeg grada živjeli lončari. Upravo po tim lončarima dobila je i ime, koje se drži sve do 18 stoljeća, kada Ilica polako dobiva svoj današnji izgled. Ipak , najviše se širi i raste , obasjana suncem prema zapadu cijelim svojih tijekom. Premda nije najduža više, duga je oko 5,5 km, sve do kraja grada, a na tom kraju nekadašnjem davno nekad plaćao se i ulaz u grad – maltarina, za sve trgovce. Tko je želio biti na kakvom sajmu ili prodati nešto svoje , nekada je trg Jelačićev služio kao stočni sajam i kao tržnica, mada niti danas kada pogledamo nije se puno promijenilo. Glavni trg služi i dan danas kao sajmište, po meni ,mogu reći slobodno, jako loš. Ima i tamnih dijelova ulice između zgrada, koje čuvaju glave raznorazne , one pomalo historicističke a pomalo i secesijske. Tu i tamo ostali su inicijali onoga koji je to darovao gradu, da bi bi bio ljepši,bogatiji i raznovrsniji, ne znajući da će sve polako odlaziti nebrigom u zaborav i on i ime i zgrada,a i grad. Nekada beli Zagreb grad postaje grad suza, grad pale žbuke i grad želja i nada. No ,nije sve ipak tako crno. Svoje tekstove pišem privatno, osobno, za sve koji to žele čitati, a moja nada nekako se uvijek iznova probudi. Vidjevši da sam stao sa štapom, prišle su mi dvije gospođe i ponudile pomoć. Ipak još Zagreb ima dobrih ljudi i u njih vjerujem dok hodam. Vjerujem u te dobre da će grad ostati uz ono malo mirisa jutra kave ,ono malo jutra mirisa zraka , toplog , sparnog ili maglovitog hladnog u rukama koje će mu se uvijek vratiti i pomoći mu da ostane upravo onakav Zagreb kojeg sanjam. Vjerojatno i mnogi od Vas. Šetam kroz stoljeća ulice, osvrćem se – pratim ,gledam, lovim ,igram se ....Zagreb u suzama , ja u trapericama, sanjamo zajedno. Povijest se čudno isprepleće u zajedničkoj želji....  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad |
16.04.2021., petak
August Šenoa - ljubavna pisma Slavi
|
O Augustu Schoenau napisano je bezbroj toga,pa nema smisla iznova ponavljati jedno te isto.Manje je možda poznato,osim njegova pisanja romana,povjestica I feljtona,da je bio I veliki hofirant,te se zna da se mnogo zabavljao sa djevojkama I prije nego što je sreo svoju najveću ljubav Slavu.Recimo čistam radi nekog okvira ili poredbe da je prva ljubav Augustova bila jedna Riječanka,koja mu je zadavala bezbroj glavobolja I patnji,kako je to obično s prvim ljubavima pa je tako zapisao : I mene,plivajućeg po talasima zabave,zavedoše misli uvijek na more,na Rijeku,pa sam bio tužan I neveseo…. Zabavljao se I sa nekom Njemicom,ali u toj vezi on je pak bio uzrok patnji I glavobolja.”Pošto si dokazasmo da se volimo,zapisao je,slala mi je Njemica igrati Les cloches du monastere – a ja zavijati ; zatim počme čitati Mathisonovu Bergruine,a ja – drijemati – najzad naheriv glavu,uzdisala je plavuša po sedam dana pola sata – a mene ne bje,a mene ne bje kasnije nikad kod nje….. Izuzetno temperamentan,pričljiv I šaljiv,druželjubiv,neprestano se kreće u raznim društvima,veliki je životoljubac I ženoljubac,a osjećaje I pobude prema ženama pokazuje I priznaje javno.”Ja se veoma rado zabavljam zanimivim gospojami.vjere mi,radije nego sa kakvom drevnom vilom…. O svojoj Njemici piše da je mlaka kao mlaka limunada,ja volim Hrvaticu đavolicu s kojom valja četovati,nego blijedu njmačku Lujzu… I tu se pojavljuje Hrvatica đavolica ,a dolazi iz Turopolja….Šenoa se u Slavu zaljubljuje već na prvi pogled na balu…Ova ili nijedna druga! Što je mlada djevojka provincijska znala uopće o Šenoi,već velikom piscu?Znala je ona puno,pratila je naime sve njegove priče objavljene u “Zagrebuljama”,a čitala je I Turopoljski top.Bolje je poznavala djelo nego samog autora.Naime je ona očekivala staroga bradonju s bogatim životnim iskustvom,a upoznala je eto svoga pjesnika,kako je to dosta godina kasnije zapisao Milan Begović. Šenoa je u dvoranu ušao s drugovima, - opisat će kasnije Slava svoj prvi susret sa Augustom – I ostao sam,naslonjen na zid,promatrajući okupljeno društvo.Bio je tanak,slabunjav,imao je na sebi narodnu surku s gajtanima,a njegove oči bile su pune modroga svjetla.Ona je vidjela da te oči gledaju samo nju.Međutim su se drugovi vratili,a on im je rekao : Ona ili nijedna druga!Od toga trenutka ,pa do njegove smrti ,Šenoino će pero I misao imati samo jedno: Jasno pjeva burno more Slava!Slava!Slava! A iz svakog vrela viri Jedna Zlatna glava. Dok od straha drhtala mi nada Usna o njoj rječce ne izgubi: Blago meni!Drukče vam je sada Dika reče,da me zbilja ljubi! Ostalo je bezbroj lijepih riječi u pismima koje je Šenoa pisati svojoj životnoj ljubavi,a ja ću donijeti jedno datirano na 18 travnja 1867 u Zagrebu Ne žalosti se,ne plači,oprosti mi!Evo ti odgovaram na utjehu,radi mira tvoga.Mirno mi je srce I sretno,nestrpljiva mi je duša:pokajao sam se jučer sto puta primiv tvoje milo pisamce,a još više se kajem danas,čuvši da si radi mene prolila suze.Al znadem,da ćeš mi oprostiti,što sam uvrijedio tvoje njženo,tvoje čisto srdašce,u kojem možeš znati,da sam čovjek žive,žestoke krvi,da me može razdražiti I najmanja sumnja u svoj duši,kojoj svu sreću,svu budućnost,sve svoje sile posvetiti hoću.Zato sam ti I tako pisao jedina željo moja,zato je može biti utekla iz mojega pera po koja gorka riječ.Oh da sam mogao kraj tebe biti,da ti utrem svaku suzu cjelovom.Al daleko vrijeme – još dva dana,pa eto me k tebi,u tvoje naručje,da poljupcem utješim svojue drago golupče,da se naslađujem bistrim joj pogledom I dragim posmjehom.A kad budem kraj tebe,neću ni koraka od tvoje strane,jer me tvoje lišce znaše začarati da stojim nepomičan kao kamen,da samo tebe gledam.Sad mi ostaj s bogom dušo: budi vesela,ne žalosti se I još jednom oprosti mi.Teško Očekivajuć blaženi dan sastanka,cjeliva te veliki griješnik t.j. Tvoj ljubeći te od srca August Za razliku od pisaca iz doba narodnog preporoda,koji su se dopisivali sa svojim bližnjim na njemačkom jeziku,Šenoa je bio načistu da se osjećaji mogu izreći samo domaćim,materinjim jezikom I to ne bilo kakvim “Dobio sam tvoje francusko pismo-pa ti odmah odgovaram-pisao je Šenoa svojoj tada zaručnici Slavi – Vrlo me je doista razveselilo da radiš po mopjoj volji,al opet je istina da si od srca samo hrvatski pisati možemo.  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad, Šenoa |
10.04.2021., subota
Nazorova sirotište
|
Maloprije sam se pogledal u špigl,ogledalo,zrcalo,špeć ,pa ne zgledam tak staro,a fakat se puno toga sećam.Možda ćete pomisliti da sam fakat laufal jako puno,no,ja sam zapravo jako dobro dete,bio.Fino,pobožno,tradicionalno odgojen u duhu konvencija i kurtoazija,finog građanskog društva,tipa „ šuti,dok stariji govore“.Danas toga nema,deca su prepuštena sami sebi i svojim nekim odgojem.Previše se nade,a i tog nekog psihologija knjiga primjenjuje, pa se nažalost odgaja svašta.Imate dete doma,a ne stvar ili neko savršenstvo koje se rodilo da vama da blagodat za dve ili tri minute sexa.To dete treba odgajati,slobodno,ali ipak da se znaju pravila igre,nije dovoljno meni je dobar,nego treba biti dobar i ostalima,odnosno,meni je doma miran,a to kaj je razbil mercedesa,pa desi se.Sebi kose čupo.Ne daj Bog da nekoga ubije.Govorim o naprosto ljudskim vrednotama,koji smo mi stariji pobirali doma,jer primjera radi,da sam ja napravil neko sranje,ne bi policija,ondašnja milicija trenira strogoću,stigli do mene,moji doma pokojni tata i deda bi me sami zatukli,pa sve da me čuval NATO,NASA,svi sateliti i svi pravobranitelji ovog sveta.Pa mi pizdarije nisu padale na pamet,nego sam si ipak prvo razmislil malo,jer mi se živelo.No,nije samo to,bilo je tu naravno i nekog truca,natjecanja ,ljubavi pa i malo nadmetanja,sa vlastima i poretkom i premda nisam odgajan tako da danas dižem desnicu ruku u čudan stav,osim mahanja dragim osobama,pa sam tako ovako na krivo nasađen obavezno ostajal doma i za Božić-Uskrs,a i bogami za Bajram.“ Dete ne bu išlo u školu za blagdane“.Točka,pa da sav se svet okrene naglavačke!Deda,pokojni,kao ključna stavka kuće,poglavar gori nego Papa rimski ili jedan vladar koji se danas često spominje ,a inače je Austrijanac,a kasnije se preselil u Njemačku i razroval svet naopak,premda moram to reći ,pravi Osterajher nikad ne bu ratoval za Njemca,pa da se Etna i svi tajfuni sveta okome na nas,je bil strog,po staroj mjeri odgoja,šiba je iz raja izašla,kak i cucek mora biti na lancu,premda nisam nikad dobio batine,jer za decu postoje bolji načini maltretiranja onak po staroj kovanici Arbeits macht frei,a psi su navek bili po kući,premda su ga se kao i ja bojali.Dovoljno je bilo da me pogleda.Jedna scena odgoja.....“ N. !!! Kaj je ! Dodji dole odmah! Kak se veli! – Molim! (sotto voce) – Sad lepo odi gore i kad te zovem da si se odazval.....30 puta sam hodal po štengama gore-dole da bi se naučil reći molim.Osim dedinih zapovijedi,jawohl mein Herr,bila je tu i mama i baka,sa svojim pobožnim,“ ne rugaj se niti grbavom drvetu“- pa i danas kad vidim nekoga tko je grbav,meni je žal ili naprosto okrenem glavu.Danas to više ne postoji nažalost ili je jako retko.Nemreš ti majci sa sela ,kad je selo u tebi! Kaj sad,mislite si! Ovoga ili kreše andrija (andro-pauza) ili alcek od hajmera.Ne! Moram napisati jedan tekst ,a uvijek imam neke zavijutke,uvijek okolišam i napravim uvod ko da pišem govor za skupštinu UN-a. Pa ajmo o i u glavu! Bila je to neka ratna ,teška,alarmna godina 1991,kad sam upoznao svojeg (recimo)brata.On je bil napušteno dete,raslo po domovima i sve brižnim starateljima,koji su pobirali lovu od države ,da bi doma imali đabaluk slugu.Nakon priče o njegovom djetinjstvu,a išel je doma na kratki odmor od ratovanja,nije imal kam,pa sam ga ja pozval,dojdi k meni,moji ti uvijek prihvate sve i uvijek ćeš biti dobrodošao.Tako je i bilo,mama i baka su pustile suzu,pripremile ručak i kolače ,a deda i tata su dugo razgovarali s njim o ratu,o ljudima i djetinjstvu.Ostal je s nama do dana današnjeg,tako da osim brata i sestre imam i njega.Znate onu,puna kuća uvijek srca vruća! Država kao takva,nemrem reći da baš ne brine o napuštenoj deci,ali svakako bi bilo bolje naći poštene ljude,koji nemreju imati dece i dati toj deci pošteni dom,veselje i kutak u koji se uvijek mogu vratiti.No,nažalost,kao i uvijek pošten nastrada,dok se lažovima više vjeruje.To je kao Murfijev zakon,samo u stvarnosti -totalnoj. Oduvijek sam imal problema sa zubima još od najranije dobi,pa sam znal ko beba vriskati u noćima od bolova,dok su me nosili na rukama ili hitno vozili zubaru.Toliko puta sam imao kraval s time,da se danas naprosto zubara ne bojim.U Zagrebu je bila doktorica Dragica Popek,na Nazorovoj ulici,koja me nemalo puta spasila od smrti.Jedanput je bio slučaj da su mi na nekakav tadašnji praznik umesto leka na granolom zuba stavili plombu,pa smo divljali s autom po Zagrebu do Nazorove.Doktorica je rekla tada starcima,“mali bi umro do jutra“.I dan danas se bojim Perkovčeve više neg vraga crnoga ili Majkla Majersa,i jedni i drugi nose masku.Ovaj zadnji mi je nekak onak više hercig! Hodočastio sam ja i s Nazorove dosta često prema Britancu ili prema centru,prema „saloon“-u,ali baš u toj Nazorovoj,nekako preko puta te moje zubarske pustolovine bila je jedna krasna zgrada,koja me uvijek interesirala,ali se onda nisam usudio ući unutra u dvorište i pogledati izbliza,uvijek je bilo ljudi,premda mladih,ali kaj bolje da si ja to onako škicnem,nego da upadnem u nevolju. Pazi ovo,tek prije neki dan usudio sam se ući u prazno dvorište, doći do zgrade,pogledati je ,otkriti što piše .To što je danas faks ,nekada je bilo sirotište.Naravno ne jedino i ne jedino povijesno.Otvarala su se ta mjesta i poslije ratova i poslije svakakvih orgija,poslije kojih si se moral rešiti tereta,odnosno fačuka ( kopileta).Bilo je i u Vlaškoj. Vidjevši natpis iz kojega proizlazi da je to donirao presvetli gospodin barun Jelačić de Buzim,sjetim se odmah scena iz raznoraznih ekranizacija Olivera Twista i nekako mi taj vrući sparni sunčani jarki dan padne u mrak.Sjednem na klupu,šutim i samo gledam tu zgradu u svojoj ljepoti,koja skriva male dječje suze i patnje,boli ,bez one prave ljubavi koju im samo može dati dom,roditeljski.Nedaleko odavde je dom za decu,čuje se plač,plačem i ja,čuje se smijeh i ja se smijem,vidim dijete neko jako malo u dvorištu kako se igra,pored njega možda mama ili teta i meni je drago oko srca.Toliko bezbrižnosti,a toliko jada u tom malom srcu. Kao da se sama zgrada htjela zatvoriti od opakosti svijeta,pa je napravljena po Bolleu,za opatice,Magdalenke,a isto tako je brzo i dovršena,iste godine 1879.Nije tu dugo bio taj red,već 1886,neogotičku zgradu kupuje država i uređuje je za dječji smijeh,a novac je donirao kako sam napisao,što i stoji na zabatu barun Jelačić. Neka se djeca smiju,ma neka i plaču,ali neka su sva djeca naša i samo naša. Odani Vam .....  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad |
09.04.2021., petak
Cvatući penezi u Trnju
|
O blagostanju,bogatstvu slušamo već godinama,samo nikako da nas se primi,pa se sve više osjećamo jalovo.Zahvaljujući tome,deca beže van države,starcima neće nitko ni kap vode imati dan na času smrti,šume nestaju netragom nečijih privatnih želja,ali nas i dalje nije briga.Glavna preokupacija,kategorija sporta bez granica i dalje su nam dnevno politička uvjeravanja,pa mi to sve više počinje sličiti na jednog stričeka sa lepim brčićima direkt iznad usne,koji je imal pak drugog jednoga koji je delal reklame,koje do današnjeg dana nisu nadmašene.No,osim svakodnih bajki,imamo i lutriju koja nam preko promidžbenog programa daje nadu,da bumo sutra ili prekosustra sigurno dobili haupttrefer. Iz davnina i od davnina volimo bajke,pa ispada da smo ustvari vrlo nježan i suptilan narod,ispričaš nam bajku i na konju smo,ako ne pod njim.Vrle naše stare i one još starije navek je nekaj vuklo na priče o silnoj lovi koju krije zemlja,a samo treba čekati poseban tren da to blago ,duboko zakopano negde i procvate.Vjerovanja starijih bila su strogo datirana,da na mladu nedjelju na onom mjestu gdje je blago zakopano,osim kaj cvate iz same majke zemlje izbija šareni ogenj.Ako se tu uz razne rituale kopa i naravno neke mjere opreza,lova vam je v rukama ,garant.No,ne pazi li se na sve to skupa,to se blago pretvori u ugljen i vratite se doma praznih đepova.Ukoliko se desi takva strahota,da ostanete kratkih rukava,nikad više nećete doživjeti priliku ponovo kopati,jer se isto blago pojavljuje tek nakon stotinjak godina.Tko kopa,mora biti jako kuražan,jer blago čuvaju i razno razne prikaze,koje čovjeku-kopaču žele i nauditi,kako bi blago ostalo samo njihovo. Ta priča širila se Zagrebom više nego kuga,kolera i moderna korona skup,te nam tako iz 1750 godine dolazi ova ,recimo stvarna priča i izuzetno zanimljiv slučaj. Gradski turnar Ivan Supanić.koji je imao dužnost svaku noć bditi u tornju (sv.Marka) i „na oblake,ogenj pasku imeti,ob noć vure pobijati“.Ćesto je polazio u varoško selo Trnje kod Save,te je opazažao na selištu nekoć Dudaševom,tad Dekanićevom „ogenj cveteć“,a pripovjedalo se da je tamo Dudaš zakopao peneze i „ta ogenj cvetućih penez da se pri hiži jedno tri put zasvetil“ Supanić je dobio volju naći te peneze i smišljao je kako.To je otkrio Antunu Benkoviću,seljaku iz Trnja.Benković je pošao k Maruši,ženi Dekanićevoj,koja je dozvolila da se kopa to blago.I u nedjelju 16 kolovoza ( o mlađu) vidio je peneze opet cvasti. U ponedeljak noć,o mladom mjesecu,otišao je Supanić s tornja u Trnje,prepustivši „ogenj,oblake i vure“ svojoj sudbini.S Benkovićem,Ivanom „hižarom gospodina Magdića i „s berajterom“ Ivicom Ciganom te rečenom Marušom počeli su kopati u 10 sati u noći i radili su do ponoći.Blaga našli nisu nego „samo nekoje iskrice,koje su se svetile kakti zlato,koje je vuzel na lopatu Benković.zebral i u papire postavivši,odnesel ,govoreći da to nikaj ne valja,i kada ga je pital potlam kam je to del Benković,kojih je bilo za jedno jajce skupa zebranih i bili su kakti jačmenovo zrnje,ali Benković rekel da je vu Savu hitil,ar da to ni dobro pri hiži deržati,da je to živo srebro,da bi mu hižu razmetalo“. U utorak noć 18 opet je Supanić kopao sa starim Dekanićem,Benkovićem i Boltekom Zvirećićem od 10 do 12 sati u noći,ali i opet nisu ništa našli. Sve skupa je doznao gradski magistrat,te na licu mjesta u Trnju saslušao Supanića,koji je sve to ,kako je gore,opisano izjavio.Istrazi je prisustvovao i „ministar pravosuđa“ Josip Mar,kojeg je Supanić upitao kako se može naći blago.Taj mu je odgovorio da nema vraga,ni vražjega umijeća kojim se može dići zakopano blago.Još je Supanić izjavioo da je kod prvog kopanja Benković imao ljeskovu šibu,kojom je tražio blago.  Oznake: Zagreb beli grad, Trnje kao mjesto i prostor |
Tramvaj broj 13
|
Na području grada Zagreba bilo je nekoliko groblja,ovisno o statusu ,bolje rečeno novcu.Bogataši su se pokapali na Jurjevskom,a bokci na Rokovom groblju.Pa nije niti čudo da je interes,kao i sami posao grobara i uopće za grobljanske poslove rasao.Tako Drago Panian izrađuje lijesove za ubogare,koje na Mirogoj dopremaju iz Bolnice Milosrdne braće s Jelačićevog trga ili iz drugih zagrebačkih bolnica.Matilda Socias tako kosi travu za 53 forinte godišnje na Bogečkom groblju,ali najpoznatiji od svih je Pilko,koji je ostao zapisan i u pjesmi koju je ispjevao danas već pokojni Zvonko Špišić,pa je postao i opći vic za grobare,tipa kad te ili bu te Pilko pokopal.Kako su onda konji vukli kola,a blato je bilo na sve strane,pa su i kola i konji i putnici,odnosno ožalošćeni koji su pratili lijes padali u blato ,nerijetko su puta nosili lijes s pokojnikom u rukama do mjesta ukopa.On nije bio omiljen u Gradskom zastupstvu,što se može vidjeti iz nekoliko zapisnika.Kad je radi lakše otpreme mrtvaca zatražio da se put iz Ilice do Pantovčaka ,odnosno Rokovog perivoja uredi,odbijaju ga glatko i zaključuju da se taj put naprotiv potpuno zatvori i to nije bio jedini slučaj.Kad je zajedno s N.Šutilom tražio u zakup travu na livadi uz Savsku cestu (za konjsku ispašu) bio je isto tako odbijen,a kasnije je taj zakup proveden na licitaciji.Već godine 1890 zamjenjuje sirotog Pilka Antun Čohan uz iste uvjete. Ništa lakše nije bilo niti prvom upravitelju Mirogoja Milanu Majcenu,morao je on dokazati da je sposoban i marljiv i to punih 7 godina.Godine 1883,5.travnja na prijedlog zastupnika Šandora Hondla imenovan je definitivnim upraviteljem,a 9 godina kasnije donosi se odluka da mu se sagradi i stan ( današnja uprava Mirogoja).Majcen je upraviteljem ostao do smrti,ali je uspio ostaviti sinekuru i svojoj obitelji,tako da je prezime Majcen isto tako postalo jednim od simbola Mirogoja. Otvaranjem Mirogoja zatvaraju se stara groblja i sele se i osobe,odnosno umrli ,a i spomenici.Možda je samo usput vrijedno spomenuti kada su zatvarana ta stara groblja : Jurjevsko – 30.travnja 1876,Rokovo – 2.lipnja 1877.svetog Tome 9 veljače 1879. Dva vojnička groblja 10.rujna 1879 i ostali. To su samo šturi povijesni podaci koje ne moramo pamtiti,jer je bilo i onih sijaset stvarnih,životnih priča,koje su samo uvod u konačan kraj.Sa našim današnjim gradskim prevozom nikad nije bilo mira,ni onda niti danas,tako da su ondašnji stanovnici pješačili do groblja,a oni bogatiji ili koji su si mogli priuštiti,vlastitim ili iznamljenim fijakerom,tek kasnije dolaze auti.Ondašnja konjska vuča,tramvaj zvan Konjka,nije mogao uz Gajev breg dovesti ljude do Mirogoja,jer sa dvije konjske snage,više bi ga se guralo,nego kaj bi sami konji imali snage izvući cestu,no međutim kad je krenula elektrifikacija i kad je i tramvaj postao električni,rekli bismo strujni,1910 godine,produžena je pruga Bakačevom ulicom,preko Kaptola i Nove Vesi pa gore na Mirogoj.Tako je bilo do 1931 godine,kad je pruga ukinuta i moralo se presjedati na Gupčevoj Zvijezdi. Tramvaj je vozio na Mirogoj sve do 1954 godine,one godine kad je tu prugu zadesila strašna nesreća i to tramvajem znakovitog broja 13. Krici razbacana tijela i krv označila su tu godinu,javni prijevoz i grad Zagreb ujutro u 8,30 sati.Zlokobni tramvaj br.13 kretao se od Mirogoja prema Gupčevoj zvijezdi,31.10.1954 godine pred sam blagdan Svih Svetih.U tramvaju je bilo 60 osoba.Vozač je krenuo ne punom snagom prema dole,ulazeći u prvi zavoj pokušao je kočiti no tračna kočnica nije reagirala ,pokušao je još jednom i ništa.Tramvaj je na nizbrdici jurio bez zaustavljanja već 80 km na sat ,tako da je i kočenje ručnom kočnicom bilo nemoguće više izvršiti.Tramvaj je puno brzinom uletio na Gupčevu Zvijezdu,izbačen sa tračnica,udarao je usput u stabla i čelični stup,tijela su ispadala,okrenuo se na bok,razbivši sva stakla pa čak i limariju.Slika prizora bila je jeziva,kako je svjedočio kriminalistički tehničar koji je prvi došao do mjesta nesreće.Život je izgubilo 19 osoba,a 37 ih je što lakše što teže bilo ozlijeđeno.Zagreb je bio na nogama,sva tada raspoloživa koja hitne pomoći jurila su gradom.Svjedoci su ispričali da je za nesreću kriv vozač tramvaja koji je neoprezno krenuo s mjesta polaska. Ostao je spomen na tu nesreću starijih građana,kao povijesna priča o jednom broju,jednom tramvaju i tragedijom koja je zaprepastila tadanji naš Zagreb.Ostala je i legenda vezana za tu priču: Ja sam išo iz Gračana.Ja sam tiro konje,a ti si odostrag sedil.Oko pola noći smo išli kasno,tamo radili,večerali i kojne napojili,i malo pili i napili se,a ne previše.A boga ti,mi dojdemo u Gračane,dojdemo u onaj jarak,ti boga,sve bijelo i neko bažurinje pred nas samo se bacilo,bažurinje,ono kolje od graha neko bacil.I svi u bjelini hodiju. Ljude smo vidili,ali bez glave. A kad je to bilo: To je bil drugi ili treći dan posle onog slučaja na Mirogoju,kad se tramvaj zaletil.Sci u beline,s nima smo se sreli ali nismo mogli progovoriti ništa.Konji su poskočili onak.Ja sam teral,on si je odostrag sedil. Ja joži velim,ti boga,kaj ti,ti nas buju sad pobili.A dotle još idemo mi jedno petsto metara,još jedna grupa.Samo u beline.Bil je i pop. ( Kazivač se obraća svome sugovorniku,Josipu Mitaku,koji se s njim nalazio u kolima i koji je svjedok neobična događaja)  Oznake: Zagreb beli grad, Zagreb, tramvaj 13 |
09.03.2017., četvrtak
zagreb davno
 Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad, povijest |
