Marketing
Vlaška 72
I hodam gradom. Nekako ga ne prepoznajem I buni me koliko se stvari zaista I promijenilo u samo nekoliko godina,a da ne govorim I o djetinjstvu. Dugo nisam tako prošao pješke Zagreb. Uvijek sam putovao naprijed I naprijed ,a Zagreb se mijenjao dok me nije bilo. Ostaju sjećanja , ali onaj poznati osjećaj nestaje polako. Starimo I grad I ja.
Prošao sam Ilicom u nekoliko etapa , ne mogu sve odjednom , što zbog vremena , što zbog posla a I još ponečega. Sada je došao drugi kraj, starom Vlaškom I to ne od početka ,nego od novice, od Iblerovog trga , gdje sam u garaži parkirao ,a onda izašao na ulicu. Jedna je od najstarijih , nekada je bilo selo podno Kaptola ,ako krenemo od početka , ostaci građevina, baroka , masonerije ,a onda se širi prema nekadašnjim krajevima grada koji su danas divlje izgrađeni. Ovaj put samo do Kvatrića I vraćam se natrag.
Nema neke vrijedne arhitekture na tom potezu, socijalizam je narušio grad , brutalizam gradnje za što više radničke klase, tu I tamo pokoji ukras, Badelova zgrada danas u druge namjene, umjesto da je možda otvoren kakav muzej alkohola , muzej proizvodnje pića, piva I svega ostaloga što smo uspjeli polokati kroz stoljeća I to bi vjerojatno mamilo ljude I goste u naš grad. Ovako je od nekada industrije , ostao samo mirogojček (onaj badelov pijani konjak ) jeftine kategorije ,koji ja volim popiti, iskreno govoreći.
Stajem ipak kod jedne ljepotice , koja nas vraća u povijest. Zaštićena, stoji tamo prkoseći vremenu, mada je čuvana I štićena. Stisnuta iz nekog drugog vremena između divova koji su oko nje I promatra mijenu vremena kroz stoljeća. Broji korake , I mode I ljeta I zime I sva godišnja doba. Ostaje vjerna gradu.
Na broju 72 stoji jednokatnica onog hvalevrijednog biskupa, čovjeka sa manama, kockara, kažu ženskara, ali to mu se opravdava zaslugama za grad , ali I za hrvatsku, za hrvatsku riječ I opstojnost.
“
Ali neka ne zaborave, da smo žliberum regnum da nam je kraljevstvo starije od njihova. Nije Hrvatska kćerka maloljetna Ugarskoj, već je njezina sestra njezina družica. Ako oni hoće da imaju svoj jezik, e, pa dobro pa ćemo im opet odbrusiti, kao ono pokojni biskup Vrhovac, da i mi svoj jezik imamo, koji se malo dalje razumije i govori, nego njihov.” – piše nam Gjalski.
Hrvatski politički svijet protivnik je revolucije i njezinih ideja, ali duh vremena djeluje postepeno. Grof Oršić, koji je u svojima zapiscima najprije sasvim lakonički kao uzgredice pribilježio najvažnije francuske dogadjaje, početkom novoga stoljeća mora konstatirati neke promjene; spominje kako je naročito mladje svećenstvo sad slobodnije od predrasuda, pa tako djeluje i na priprosti puk, ali kod obojih ima još puno toga što treba popraviti. Na svećenstvo djeluje svakako biskup Maksimilijan Vrhovac, nekadašnji konjanički kapetan, koji je doduše kao zamjenik banske časti jedan od stožera službene protufran-cuske propagande, ali kojemu lično mnoge nove ideje nijesu sasvim strane, koji nada sve ima osjećaj za narodne kulturne vrednote, smatrajući ih srži narodnosti; on prvi daje u konti-nentalnoj Hrvatskoj poticaj za sabiranje jezičnog blaga pučkih pjesama, starih knjiga.
Isto tako ostaje nam I knjižica o zdravlju koju je napisao 1796 godine Praeserva tiva remedia contra pestem ( preventivne mjere protiv kuge) .
Isto tako, srećemo ga diljem zamlje, pa kada se Topusko oslobodi Turske vlasti, dobije Vrhovac odštetu 1802 godine za oduzeto, ali I dalje nosi naslov opata topuskog, iz te priče od starina ostao je samo portal veličanstvene crkve Bl.D Marije.
Možda sam otišao predaleko, ali nikako se ne mogu otrgnuti od ove kuće ,a da se ne sjetim onoga za koga je građena. Građena je tako oko 1790 godine, prema projektu bečkog arhitekta Josepha Reymunda za biskupa Maksimilijana Vrhovca. Primjer je kasnobarokno- klasicističke gradnje, sa grbom ,a do 1926 godine bili su prigrađeni I staklenici.
Vrhovac je pravi hrvatski domoljub, mecena ,dobrotvor ,podupire književnike, poglavito one koji pišu hrvatski. ILirac ,narodnjak. 10 srpnja 1811 godine položio je kamen temeljac za gradnju Maksimilijanovih kupališta, danas znane kao stubičke. Ima toliko izuzetnih podataka koje bih mogao napisati no vrijeme me gura naprijed sve dalje I dalje, istražiti grad iz kojeg sam krenuo I kojem se opet vraćam.
Post je objavljen 28.02.2023. u 08:17 sati.