Dvorci, crkve i stari gradovi
06.03.2023., ponedjeljak
Dobriša Cesarić
|
„ Kad bih morao izabrati samo jednu pjesmu koja će predstavljati moje pjesništvo , bio bi to „Povratak“ – govorio je Dobriša Cesarić za života. Umro je u Zagrebu 1980 godine, teško bolestan, dijabetes je učinio svoje. Oni koji ga nisu čitali ili nisu voljeli čitati ipak će se uvijek rado sjetiti barem početka „gle malu voćku poslije kiše...“ i to će biti sasvim dovoljno da ga se sjetimo,jer je ipak u nama ostavio trag, koliko god ga voljeli ili ne voljeli čitati ili koliko god ne volimo poeziju uopće. Ja sam nekako više vezan za onaj dio njegove socijale, one na marginama , sa sjetom na neke dane, kao lije na uglu petrolejska lampa ili one čak mračnije i tmurnije u kojoj gleda na život. Iz jednog potpuno drugog ugla sa Nove Vesi u kojoj je živio, on se spušta niže ,do Save i ostavlja nam tragove života ,onog života punog jada, tuge i patnje,ali vrlo realnog, pored kojeg i mi prolazimo, a da se ne osvrnemo. Kraj kućica, koje me sjećaju sela, Žalosne, hladne kućerine - Tu se na oknima vječito zrače Uboge crvene perine, A ljudi kroz poniženja idu Dok jad ih u grob ne rine. Kad u sobu stupiš, potresu se stakla I prljave daske na tlima. Na stijenama soba umjesto slika Pjega od vlage ima, A kada ti najbolji ponude stolac, Stide se jer se klima. Na oknima kržljave fuksije cvatu U zraku punom sjete. Djevojka jedna u šarenoj bluzi Sjedi i čarapu plete, Pjevuckajuć neku tugaljivu pjesmu Iz stare operete. Ariju, koju zaboravi grad, Zapjeva neko tu, u tišini Svojega okna, u crveno veče, Kao što pučanin puši u Kini Opijum, kada ga popuše svi, Svi bogataši i mandarini. A žene rade, vječito rade, I rade i djecu doje, I rijetko i nerado u grad povedu Dečke i kćerkice svoje, A kada kroz bogate ulice idu, One se izloga boje. Jer tamo ima malih mašina I lutaka na hrpe, I sve je to lijepo, i sve je to ljepše No njihova lopta od krpe, I samo im želje na oči navru, I djeca i matere trpe. Tramvaj je pred njima petnaest koraka, One se boje već prijeći. Neko ih grubo na ulici gurne, One ne vele ni riječi - Davno su one već navikle na to Da ih se gura i gnječi. Maleno zvonce na vrat'ma dućana Nije tek igračka puka. Stupi l' u dućan, nenajavljen zvukom, Prosjak il čovjek iz puka, Mogla bi zgrabiti žemlju sa tezge Kakva siromašna ruka. Pred zrcalom, koje iskrivljuje lice, Kosu po starinski dijele Djevojke, koje na nezgrapne noge Navlače čarape bijele - Jeftine čarape, čarape krasne, Samo ako su cijele. A kada se koja ljepotica nađe, Jedan se drugome prijete Zaljubljenici iz cijeloga kraja Derući za njom pete, A nje se nauživa mladić iz grada, I ostavi i nju, i dijete. Nedjeljom oci napune krčme, A majke crkvene lađe, I krste se prstima tvrdim od posla Da utjeha s neba im sađe, Pa ako i nemaju kod kuće kruha Za svijeću se mora da nađe. Govori čovjek u lijevom ornatu - Ručavši ručak svoj tečni - Da će ih Isus, kralj siromaha, Povest u život vječni, I da će med anđelima živjet, I da će biti srećni. Pa ako te amo dovela šetnja U jedan sunčani dan, Sa smiješkom na licu i svjetlom u duši, Bez njih ćeš otići van, I zaman ćeš htjeti obnoviti radost - Uzaman.  Oznake: pjesme, Zagreb, Zagreb beli grad |
14.04.2021., srijeda
Ivo Kozarčanin
|
Defile Likova koje smo nekada možda morali znati onako ovlaš,za neku dosadnu lektiru,koju nikada ustvari nismo shvaćali.Pijanci-boemi,glumci na pozornici ulica,ljudi sa dušom i svojim,kao i svi,skrivenim srcem duboko zakopanim među organima života.Srce je samo mišić ionako.Prolaze godine i mi starimo sa tim nekim temama i onda nas najednom lupi u glavu,upravo ono ,što nismo nikako voljeli.Ja sam prozan,ne volim pjesme,ali me je nekako to kasno ljeto ipak lupilo u glavu,sa svim onim mirisima Miholjima i već dolazećim kišama,dok se posvuda osjeti miris paljevine po vrtovima.Nekako me to podsjeti uvijek na povratak s mora,iz sunca koje se kupa u moru pred kraj dana,a onda Lika kamena,škrta,crljenica i upravo miris te paljevine,kad se već sve sprema za zimu.Toga je nekako nestalo zadnjih godina,a čak nema veze niti sa mojim starenjem.Sve kao da nestaje u trenu,a sve se pomalo i polako prazni. Umjesto da obavi sve poslove,a uzori su mu bili Krleža i Hamsun,on razmišlja o Novom Marofu,kamo je trebao poći na oporavak i u iščekivanju dana polaska on završava novinarske poslove,izlazi s prijateljima u kavane i gostionice. 4 .2.1941 godine između 11 i 12 sati u noći,rastaje se s prijateljima i polako se uputio Ilicom u Stenjevec,gdje je imao stan.Te noći Ilica,već u jeku rata,bila je pusta,samo se po svjetlu uličnih svjetiljki mogla naslutiti susnježica.Došavši do kasarne na Črnomercu,zaustavio ga je prodoran glas.Nije htio stati – kako tvrde,već je koračao dalje.Stražar Milija Jovanović navodno je ponovio upozorenje,pa kako se nije odazvao niti na jedan,stražar je ispalio hitac koji ga je pogodio ravno u srce i tu je smrt prekinula i promijenila skretnicu putovanja. Rodio se u Hrvatskoj Dubici 1911 godine u obitelji Stjepana i Marije.Ubrzo nakon rođenja seli u Madžarsku,gdje mu otac dobiva mjesto željezničara.Nakon propasti Austrijske carevine,vraća se u rodno mjesto gdje završava pučku školu,a upisuje trgovačku školu,no seli u Zagreb ubrzo nakon toga,te upisuje Državnu učiteljsku školu,a potom i Filozofski fakultet. 25.lipnja 1933. vjenča se sa Marijom Bengez,učiteljicom iz Mihovljana i tu je ono što me je ustvari prenijelo u neka davna ljeta,koja se više ne događaju. Kad dođe Ljeto Kad dođe ljeto,na što misliš,Marija? U žitu čekaš sama.Srpanj ti šapće,Opet si danas za godinu dana starija. Zelenu kosu vrba vjetar nemirno miluje. Gore žarki,bijeli talasi vatrometa. U očima ti sunce zlatnim prstima kuje. Duboka ljetna noć.Kaplje s krova Na tvoje cvijeće hladna rosa.Čuješ li, Kako zvoni srebrna mjesećeva potkova? U sobi sama skrstila si ozeble ruke, Nujna je cesta od mraka i koraka. Svu noć u voćnjaku padaja zrele jabuke. Strepeći od praznine,usnule su ptice. Mraćno diše planinska noć.Zalazeći Mjesec te je toplo poljubio u lice. U srcu raste tiha tuga.Starija Opet si za godinu dana.U mraku Žali te zrelo ljeto.Ti plačeš,Marija? Ivo Kozarčanin   |
