Dvorci, crkve i stari gradovi

27.05.2019., ponedjeljak

Lopar kod Novog Vinodolskog

In unmittelbarer Nhe des Ortes Novi stehen die bedeutenden Ruinen der uralten Burg Lopar, die wahrscheinlich schon von den Rmern erbaut und im Jahre 1598 zerstrt wurde. Hier stand vielleicht die rmische Station Ad Turres. (. U neposrednoj blizini mjesta Novoga stoje znamenite ruševine prastaroga grada Lopara, kojemu su temelja položili po svoj prilici već Rimljani, te koji je razoren god. 1598. Tu je moglo nekoč stajati rimsko mjesto).
Na prekrasnoj plaži Lišanj u Novom Vinodolskom stoje ostaci ,ruine starog antičkog grada Lopara Lopsice, staroga rimskoga grada, koga današnji žitelji zovu Lopar, a možda je to bila štacija od stare Senie u Tarsaticu; zvala se onda Ad Lapores,a krase ga ružičasti I crveni vapnenac od kojega je možda I građen,no malo je podataka ostalo .Spominje se kao rimska utvrda u 3 ili 4 stoljeću ,može biti kao luka ili brodogradilište ili čak skladište za robu koja je dovožena morem,a isto tako I u kasnijim stoljećima bi isto tako bila od izuzetne važnosti za opskrbu,no kako nije do kraja istražena onda se pouzdano niti ne zna.
POslije Rimljana dolazi u ruke Branimira ,kneza Primorske Hrvatske,a onda je tijekom 16 stoljeća dobivaju Frankopani.
Szabo u svojoj knjizi spominje da se ona dobro drži I da je dobro uščuvana još krajem 19 I početkom 20 stoljeća sve do negdje 1935 godine,kad bogatiji građani polako sa ove utvrde uzimaju material I grade vile I kuće,te ju danas zatičemo kao totalnu ruševinu,koju I opet čuva samo bršljan da se totalno ne raspadne.Samoj utvrdi šteti I turizam,jer nije dovoljno eksponirana I čuvana,niti je na koji način zaštićena od daljnjeg vandalizma,te samo ploča kazuje da je ovdje bio grad,a malo onih novih modernih kupača zanima I njena sudbina.One koje bi I zanimalo,nemaju što o njoj saznati.Radovi na samoj utvrdi traju već godinama,kako bi se ona u vremenu datirala I možebitno zaštitila od daljnje propasti.
Szabo nam je I opisuje u stanju u kojem ju je on zatekao :
Diže se dosta dobro uzdržana tik uz more u obliku peterokutnika,komu je šilj okrenut prema cesti,a prednji dio uz more čuva sa svake strane po jedna kula.Poprečni zid dijeli cijelu građevinu u dvoje tako,da je do mora veliko četverostrano dvorište,uz koje se naslanja trokutni dio.Pri sastavu ovih dvaju dijelova vide se ostaci omanjih kula ili doksata na zidu.Prednji dio zida do mora fali,a možda nije nikada niti postojao.Sa svake strane postoje velike kamene stepenice,koje vode na zid,premda nikakvog traga zgradama za stanovanje nema,a taj je zid bio proviđen kruništem.

Oznake: Novi Vinodolski

- 07:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.05.2019., nedjelja

Plomin

Svi ti mali istarski gradići raštrkali se okolicom i kao da se igraju skrivača,svaki se baš od njih popeo visoko i samo gleda malim očima odakle će krenuti igra i hoće li ih tko pronaći brže ili sporije.Upravo je takva i okolica,zelena,pomalo štura,kamena puna šuma i zakutaka koje samo dobro oko promatrača ili putnika ako se dobro koncentrira može vidjeti.I tako je volim zamišljati svoja putovanja i Istru.Ne želim krenuti krivim putem politike i moći bogatstva te Istre,kao jedne od najbogatijih regija Hrvatske,nego ju gledam samo onako romantično,baš tako kako i meni usmjerava put.Svakog od tih malih gradića,da ih ne nabrajam posebno, krase male ili velike kuće,stisnute radi topline juga ili bure jedna uz drugu,grle se u mraku ,tračaju danju.Krase ih i zvonici,i freske za koje se poneki put i pitam zašto baš ovdje?! Što je nagnalo majstora upravo ovdje da oslika ova čudesa i ostavi ih za one kasnije?!Možda upravo taj cijeli krajolik budi maštu boja i šarenila,budi i pobožnost,budi interes sveopći upravo onoga koji se nađe na tim putevima starig gradova,crkvi,kapela,grobova sa velikim imenima,jer se za Istru oduvijek borilo,kao za ženu kojoj je suđena ona upravo ljubavna tragedija kakve velike opere ili kakvog velikog epa.
Ja ću ipak krenuti nekako od početka,jer sam vezan za Kvarner,pa kad se krene od Opatije,na samoj ,recimo to tako ,granici Istre,na samoj cesti,na maloj uzvisini,sa prekrasnim pogledom,nekako ipak u nizini,stoji Plomin,kao grad duhova,ali ipak sa nekoliko duša.Auti prolaze tuda,brzina je ,vrućina,ljeto prži,ali kad skrenete s ceste od Rijeke na mali parking,kao da sve to zajedno ostavite iza sebe, i uđete u neku drugu dimenziju života,neku paralelu,spokoja i mira.Od antike je ovdje,i upravo na toj antici nastaše kasnije crkve ,dvorci i kapele.Na stupovima i lukovima,zapuštenih kuća stoje grbovi plemenitih obitelji,kojima nestade traga,samo se povijesno još pišu,upravo po toj ukrasnoj fasadnoj heraldici.
Dobro je napravljen njegov položaj,s istoka i zapada prilazi se cestom,a dolje je more i pogled na Kvarner,na otoke Cres,pa kao da vabi stranca da stane i pogleda.Dominiraju gradićem dva zvonika,starije i mlađe crkve Jurja.Kad uđete i vidite toliko ljudskog truda i muka u kamenu danas prepuštene nepovratu povijesti,obuzme vas tuga,Palače raskoši,danas oronule sa samo ,kako sam i prije napisao,grbovima nekad slavne arhitekture.No,ipak vas neka ruka vodi po tim uskim uličicama sve dalje i dalje i ne da vam mira dok i zadnji kamen ne vidite.Na samom kraju čeka vas rimska ostavština,stare utvrde i crkva sv.Jurja,na čijem zidu ,pored antičkog reljefa stoji i glagoljaški natpis iz 11 stoljeća,za kojeg se tvrdi da je stariji i od Baščanske ploče.U toj crkvi isto tako nedavno je otkrivena vrlo vrijedna freska,iz 15 stoljeća,rad njemačkog majstora Alberta iz Konstanza s Bodenskog jezera,a koji nije samo ovo oslikao,nego i nekoliko crkava i crkvica diljem Istre.
Kreneš kraju,put te čeka,nego te najednom gledaju neke oči,neka usta koja šute ,a opet tako glasno šute i tako čvrsto gledaju u tebe,da bi s njima mogao odmah razgovarati,pa čak popiti i vina.
Ljeti je ovdje otvoren lapidarij,stari kamen,mlada osoba,koja će ti rado pokazati i ispričati sve što zna,ali ja ipak moram dalje,a vi koji ste ovo pročitali,stanite u Plominu i osjetite dašak starine u svojim nogama i neka vas ne smeta novotarija našeg vremena koja se vidi,onaj visoki dimnjak,vrijeme svako ima svoje navade i svoje gradnje.....

Oznake: putovanje plomin

- 08:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.05.2019., petak

Zeleni kadar

Prvi svjetski rat,nazvan Veliki rat,započeo je 1914 godine pucnjem u Sarajevu na prestolonasljednika Franca Ferdinanda i ženu Sofiju.Tri godine kasnije sa mnogo žrtava naslućivao se kraj Monarhije.Mnoge bolesti,slaba motiviranost,glad,beznađe koje je vladalo posvuda učinilo je da su mnogi ratnici,hrvatski domobrani dezertirali sve više i više sa ratišta i haračili hrvatskom.Kao nekada hajduci haračili su zemljom pljačkajući ,silujući,spaljujući.Tako su stradali mnogi naši dvorovi, a stanovništvo pogotovo bogatije bilo je svakodnevno u strahu od pljačke i ubojstava.Zvali su se se „Zeleni kadar“.
Nekako je najbolje ili najbliže Krleža opisao ta događanja.Jedan od najpoznatijih pripadnika,a bilo ih je mnogo bio je onaj slavni slavonski Čaruga.
Već prvih dana vlade posljednjeg Habzburgovca cara i kralja Karla Prvog i Četvrtog (odmah poslije smrti cara Franje Josipa I. u novembru 1916) javljali su se u našim krajevima mnogobrojni i raznovrsni simptomi objektivne revolucionarne situacije. Sve su bolnice vrvjele maroderima i simulantima ("Baraka pet Be", "Smrt Franje Kadavera"), svi su vozovi ličili na onaj iz "Hrvatske rapsodije", a po kasarnama javljalo se očito, glasno defetističko raspoloženje, koje je često poprimalo oblike krvavih, dramatskih sukoba ("U logoru", "Tri domobrana" etc.). Po uredima zijevalo je činovništvo gladno i bezvoljno, po redakcijama bunila se omladina (Horvat iz "Vučjaka", Kraljević iz "Velikog Meštra sviju hulja" itd.), po ratištima i u pozadini sve se češće javljao pučkosarkastičan napjev: "Care Karlo i Carice Zita, / što ratuješ kada nemaš žita?" Pojedine vojne jedinice javljale su sve više bjegunaca, i ta masa dezertera lutala je bezglavo po šumama, po bolnicama, po provincijalnim malim garnizonama, zrela da se javi kao protest i pobuna najširih gomila, kojima se besmisao posljednjeg habzburškog rata objasnio potpuno. Da ih povede, nije bilo nikoga. O čitavoj toj složenoj političko-moralnoj problematici zelenokaderaškog mentaliteta govori se u ovoj knjizi na mnogo mjesta. (...)
Zeleni kader, jedini punomoćni predstavnik (političke volje i svijesti) našega naroda za vrijeme rata, razbio je u ono vrijeme (kada je na čitavom kompleksu Centralne Evrope bila stvorena objektivna revolucionarna situacija u marksističkom smislu ove riječi) svoju glavu uludo. Kao nikada doonda osjećao se kod nas potpun nedostatak politički inteligentnih sila. Zeleni kader stavio se izvan habzburških zakona bez odrenenog smjera, bez vođa i bez inteligencije. Mnoga i mnoga rečenica u "Plamenu" nosila je akcenat upravo na toj tužnoj konstataciji, da je jadno (književno) živjeti u nekim pseudociviliziranim, malograđanskim, bijednim i zaostalim prilikama i djelovati književno menu malograđanskim slojevima, koji sami ne znaju što hoće. (...)

Zeleni kader je u buntovničkom, negativnom smislu pojava koja se podudara s historijskim pojmom "jacquerie". Kao što je ta davno već zaboravljena pobuna (1358) u Pikardiji i Šampanji prohujala kao vjetar nad garištima zamaka i grofovskih dvoraca, tako je i "Zeleni kader" kod nas godine 1917-18. spalio mnogobrojne barunske i plemenitaške dvorce, katastre, kotarske i općinske arhive, da nestane kao olujna prijetnja u obliku političkih jalovih seljačkih nemira koji su po čitavoj zemlji trajali još do devet stotina dvadesete - dvadeset i druge. Zelenokaderaški štimung javljao se još sve do izbora Jeftićevih (1935) i Stojadinovićevih (1938) u raznim političkim budnicama, od kojih se jedna pjevala na poznati domobranski carski i kraljevski napjev: "Marširala, marširala dvadeset i peta", a druga na staromodnu srbijančicu: "Kraljica Natalija kolo vodila..." Seljačka stranka je na zelenokaderaškom, anarhoidnom ratnom i poratnom (u austrijskom smislu protudržavnom) raspoloženju seljačkih masa postigla svoje najveće političke uspjehe. Djelujući mehanički, seljački zelenokaderaški mentalitet polagano se pretvarao iz buntovne, defetističke negacije austrijske kasarne u sve konzervativniju negaciju eshaezijskog nasilja i tako se našao u državnopravnim, legitimističkim zamkama kraljevskog jugoslavenskog pseudoparlamentarizma, koji je svojim spasonosnim "sporazumaškim" i portfeljskim formulama taj ogromni politički potencijal potpuno razvodnio i sveo ga na ulogu seljačkog špalira pred kneževskim političkim povorkama i na pratnju folklornih muzičkih festivala i proštenja. Ova domobranska knjiga napisana je na zelenokaderaške motive i svi su njeni junaci u duši zelenokaderaši, i onda kada ginu u bitkama i kada zvekeću protezama ili jadikuju po triperšpitalima. (...)