Dvorci, crkve i stari gradovi
14.08.2018., utorak
Stjepan Radić
|
Došlo doba da se rastajemo,no ,nikako ne mogu spokojno ići tamniti na Jadranu dok se ne obazrem na povijesnu zbilju bespuća u lektiri za 4 razred pučke škole.Velikani i malikani,Turci i Mlečani,Austrija i Ugarska,pa kraljevina SHS i na vrhu popisa drug Tito.Kad se stavi na papir hrvatska povijest Hrvata to otrpilike zgleda ovako ko iz one serije di je pokojni Ivo Serdar ovak : Su me pitali da li sam domobran,onda sam rekel da jesam,pa su me tukli,pak sam rekel da sam ustaša ,pak su me tukli,pa sam onda rekel da sam partizan ,pak su me tukli......I kaj onda ostaje,uvek po glavi nikad s glavom. Rekoše neki na nekom portalu da su naši zaboravili ovjekovječiti blago u Gospodinu preminuloga Štefa Radićevog,pa je to naravno i ne znam kaj se tko tako čudi,izvređal ih je na pasja,a more i mačja kola i rekel da su guske u magli,a to svakako nije lepo niti pristojno.Dečec nije pedigree imal,a očito ni žulj na jeziku ,pa im se očitoval i sad kaj,nema ga nigde niti zapisanog kak sveto pismo ,niti su se obazreli,mada nije prvi na kojeg se nisu.Nisu se pojavili niti na Zrinskom i Frankopanu kad su ih slavili u Zagrebu u prvostolnici.To onda ispada ovak,da je školstvo krivo i Šuvar koji je to sve loše posložio,nikak mi nismo krivi.Deda partizan,a njegov buraz od iste majke ustaša.Pa kak da si onda čovek bude dobar s familijom,kad su od iste majke na krv posvađani.I kaj nam ostaje posle svega,napiti se ,jer naravno utjehe nema u vodi i zapjevati jednu po domaću ,za dom spremni.Malo se mešaju stilovi,to jest isto tako,pa se zalomi i Ti-To,ali glavno da imamo stručnjake za povijest,samo kaj si i oni malo magleni,pa i kao guske slijede jednog,dok god netko ne zaboravi upaliti maglenke,a onda je domaća juha,pa malo mesa i mlinci.Ručak! Sad bu pak ovaj peval,narod je razdragan,jest da smo blokirani,jest da deca umiru po cestama,jer netko nije upalio maglenku,pa se tražiju po ulicama,ali pevamo i pevamo,samo se molim da onome gebis ne opadne ili ako netko ne zna kaj je to ,možda će znati dentijera,pa i ako ih zvadi,onda bumo imali maore i španjolke ,kaj predstavlja bratstvo i jedinstvo sa španjolskim Francom i onda moremo svi skupa lepo kastanjirati. Kako rekoh na startu,kad se ovak posloži sve skupa na papir,pa mi smo Evropa-Europa u malom,samo dok se dogovorimo ko bu koga prvi u mraku i onda smo na konju,i to lipicancu,jer je i to naš dorat za ponos.Samo nam staviti sedlo i da vidiš,ko rodeo u Ameriki,a tamo nas ima i još smo glasni.To ti je isto tak kak je onaj u onoj kurvinoj nepoštenoj Austriji vikal na grobovima za dom,pa su ga odpelali da se predoči pred sudom,a onda se ovaj plakal i rekel da je bil nagovoren od drugih i da se sada fest kaje i da nije krivi.Omaklo mu se!Pa bi onaj rekel od sto glasa glasa čuti nije.A to se pak zove lanca probijanca,a to smo se ko deca igrali u pauzi indijanera kaubojnera i naravno otpisanih.Nekada smo se igrali ,a danas to jesmo.Kak je povijest lepa!  No,Štefa s početka,kaj je lepo staro hrvatsko ime Stephan,Steven,nemremo zaobići s početka ove priče,jer se dečec uznojil od silnog govora,pa su ga ne kipec deli da se malo odmori.Kip je tvrd,postojan i lepo se hladi,dok su dečka zavezali u gupcu,da se nedajbog vilica preveć ne raširi.Zaboravljamo međutim da je sami taj komunizam,kao i ideja općeg mira među Jugićima potekla iz Hrvatske i to ni nišče nikome objasnil,pa se ljudi buniju i mešaju pojmove.Pored jučerašnje amnezije se zaboravilo da je dedek bil u partizanima,a unuki 100 godina posle ustaše.Točnije 2018 godine.Ljudi baš ne voliju videti,zato je možda porast naočala i pregleda kod optika,da ljudi konačno progledaju,ali kak,kad nam doktori ne valjaju,pa krivo zmeriju,zato imamo reklamu di si moreš povećalo zabiti ravno u oko.Ali ni tome nema spasa,jer nikak ne ide i nikak nije dobro. Sam Stjepan Radić rođen je davne godine,pri tome moram napomenuti da smo si mi navek dobri bili s njizi,pa je dotični rado jel u ovo doba godine bučnicu kod mojih doma.Meni ni bil na krstitkama,jer se nisam tada rodio,ali mi je pričala moja baka.čiji je tatek bil u skupštini,gradu i lepo se nosil sa halbcilindrom.To je šešir,da ne bi netko iz 1990 godine pital kaj je to.Imal je lepe gradske cipele a ne opanke,jer su to tada nosili seljaki,a ne fina gospoda.Danas nemamo niti opanaka niti gospode.Kaj to nije tragično,kak je to Tito uredil,da hoće seljake na sveučilište i onda se pitamo kak nam je školstvo tak loše.Moreš ti vun iz opanaka svih vrsta i kolora,a opanak iz tebe nikak.Pogotovo ako ti je duboko zarinut u anus pa te vleče na sluh i oči.I tu je Tahek bil u pravu,zemi im sve,buju me volili,a daj im nekaj,mam bu buna.Hrvatska koračnica! Badava su se svi likovi znojili uzduž i poprek,ali povijesti nisu nas naučili nikak.Sve krivo,pa se ja danas pitam,da li da vratim diplomu ili si ju malo pribijem za zid,nek se najde ko ukras,jer ju je tak lepo videti,baš se šika. U Petrinju dođem svako malo,ne stanem uvijek pored,nego samo prođem,mahnem i bacim koju junačku onak kak mi dojde.Eee moja Štefe bolje da si i ti otišel na Jadran,nego kaj si se klal okolo,viš da to za tebe nije dobro završilo.Sad si mrtav,ostala je rečenica ,a ostali lade muda na tvojoj ideji kad im zatreba da puk svoj nasušnji držiju u ovrhama. Stjepan Radić Desno ( kaj je znakovito)Trebarjevo kod Siska 1871 godine – Beograd 8 kolovoza 1928. Oznake: Petrinja |
07.08.2018., utorak
Hinko Hinković
|
Možda ili neki ili čak svi ,pogotovo oni stariji ili oni mlađi nadobudniji sjećaju se filma My fair Lady sa Audrey Hepburn ili sa Julie Andrews pod nazivom i Pigmalion, u kojem ostarjeli profesor za okladu želi preobraziti seljanku,curu sa ceste u otmjenu damu,te ju uči što čistom govoru,a što ponašanju. U tom filmu i postoji onaj dio : d rreejn in Spejn.koji ona mora izgovoriti čisto bez naglaska.No,ona po nekoj klasičnoj priči zastane na pola puta i u njoj,premda se zaljubivši u profesora i nastoji mu ugoditi,ostaje ona jednostavna cura.Dobivši okladu i premda i on prema njoj počinje osjećati nešto,ogrezao u sebičnosti vječnog neženje,počinje ju ignorirati i ona odlazi.Shvativši da je u njemu izazvala osjećaje,on je traži i vraća kući i tu kao i u svakoj melodrami oni žive sretno do kraja života. No,možda je malo poznato ili nepoznato da smo i mi imali jednog takvog profesora,koji je samo želio uživati u životu,bez brige i osjećaja u ono doba,kad je brak bio svetinja,kad su konvencionalnosti i klasne predrasude bile važnije od osjećaja i ljudskosti,polovicom i krajem 19 stoljeća.Ispraznost salona ,bez osjećaja konverziralo se na najtuplji mogući način ,sa tračevima i ogovaranjima,ali sa vrlo malo pokazivanja bilo kakve empatije prema drugome.Industrijalizacija jača,sve je spremno da buržoazija preuzme vodeću ulogu i da stara carstva odu u ropotarnicu prašne ladice,sa hrpom svjedoka povijesti.Još se pleše,pogotovo onaj nemoralni ples valcer,koji partnere toliko zbližava da je to upravo sablažnjivo i kod kojeg dame padaju u nesvijest,a stari oronuli oficiri,uz potajno virkanje na dame,okreću glave desno – lijevo u prevrtljivom negodovanju.  Vrijeme i prilike se mijenjaju posebno nakon francuske revolucije,kad zamah bogatih i radnika najavljuje novo vrijeme republika.U tim našim prilikama,taj valcer naprosto doživljava svoje tragedije,a čezne se za starim i narodnim kolima,i po otmjenim salonima.Tako kod jedne redute upada u dvoranu,baš pri samom plesu,dio građana i rastjeruje plesače i muzičare sa povikom „Odstup valc“ .No,vrijeme i ljude i napredak nitko ne može zaustaviti.Pod lažnom krinkom bogobojaznosti i pretjeranog morala,sam car u Beču ljubuje sa glumicom Schratt,ali isto tako izdaje zapovijed o etici i pridržavanju starih konvencija po kojima se jednoj dami ne smiju vidjeti niti gležnjevi. Takvo je to vrijeme bilo.Tone stara navika carske kuće,još malo pa će i rat.Sve se buni uokolo,prijeti rušenju stare vlasti,pa polovicom 19 stoljeća ustaju Mađari,Hrvati,budi se nacionalni ponos i interes.Biva sve to skupa ugušeno u krvi,tako da u Mađarskoj padaju i slavne glave krune sv.Stjepana,a Austrija u tom svemu previranju može računati na Hrvate i šalje svog vojnika,baruna Jelačića da sredi stvari preko i oko Drave.On naravno protjeruje Mađare,premda su strašno jaki u našoj zemlji i dalje.Približavamo se ipak 20 stoljeću koji svojom prvom polovinom nekako ocrtava cijelo to stoljeće.Ratovi,ali i posebni likovi koji se stvaraju,kao da predskazuju potpuno novo doba.1914 je,rat je na pomolu,srpska „crna ruka“ sa nekakvim Gavrilom Principom ubija u Sarajevu Nadvojvodu i tu kreću sve strahote 20 stoljeća. Ja se vračam na početak priče Profesor Hinko Hinković Cijeli svoj ,doživljajima bogat život,dr.Hinko Hinković posvetio je eksperimentima.Proučavao je i istraživao parapsihološke fenomene u doba kad se njima u nas nitko nije bavio,pronicljivo ispitivao reakcije i ponašanje političara i bio oduševljeni pobornik svake nove ideje ,ali s time i najveći kritičar ujedno. Danas naprosto zaboravljen,ali je bio izuzetno zanimljiva ličnost starog Zagreba. Davno je na Tv-u bila i dramska emisija o njegovom životu,a glavnog lika,Hinka,glumio je Božidar Alić i tu je bila jedna pjesmica :ja imam samo jednu strast,kobase i svinjsku mast..... Bijaše subota,25 srpnja i brzi vlak s bečkog južnog kolodvora pošao je navrijeme prema Zagrebu.U od jednom od kupea sjedila su dvojica muškaraca u laganim ljetnjim odijelima,sa svilenim kravatama pritegnutim na dobro uškrobljenim bijelim košuljama i s putnim kapicama na glavama.Raspravljali su o politici satima,sve dok vlak nije u ponoć stao na jednoj mračnoj stanici.Stariji od te dvojice muškaraca predložio je da siđu i da se okrijepe vrućim čajem u kolodvorskoj restauraciji,ionako će taj vlak na toj stanici – Gyekensu,stajati pola sata. No,tek kako su sišli sa vlaka on krene.Stariji se uhvatio za glavu,priznajući da je pogriješio stanicu. I što sada! Sva prtljaga,dokumenti svi pokloni bili su u tom vlaku.Nabrzaka se dogovoriše i obojica jurnuše u noć ,trapavo preskačući tračnice,trnje,s praga na prag,za vlakom,izbjegavajući oštar željezničarski šljunak. To je vjerojatno bila smiješna slika,kako dva velika hrvatska intelektualca,među njih 10 najpoznatijih osoba u Zagrebu,bježe za tim vlakom,te 1914 godine.Spoticali su se,padali,raskrvavili se na kamenju,izgubili su kapice,strgnuli kravate da lakše dišu,a trnje pored pruge u koje su upadali,razderalo im je odjeću.U pravi Gyekenes stigli su začudo na vrijeme.Uskočili su bez daha,gotovo pa skoro bez svijesti u svoj kupe i nisu imali čak niti snage odgovoriti na pitanje konduktera : A čujte,gosponi,kaj im se pripetilo?... Sama ta anegdota time je smiješnija kad se zna da su ta dva gospodina bili prof.Ferdo Šišić povjesničar i zagrebački sveučilišni profesor i najčuveniji zagrebački advokat dr.Hinko Hinković.  No ovo nije jedina anegdota vezana za Hinka,ima toga puno,kao ona kad se jednog dana ispred zagrebačke katedrala istovarila velika hrpa drva za loženje.Pronio se glas Zagrebom da se to sprema lomača za našeg Hinka i za sva njegova djela,a očevici su se kleli da je sam nadbiskup krišom donio jednu cjepanicu moleći se da lomača doista plane i stare u prah Hinkovića koji je stalno oštro napadao kler koji zaglupljuje narod. Nije samo na domaćem planu on bio aktivan,bio je i u međunarodnom,pogotovo je htio srušiti staru Austro-Ugarsku monarhiju,zagovarajući savez i stvaranje države SHS,ali i tome prethodi jedna priča.Za vrijeme 1 svjetskog rata Hinković,Masaryk i Ignacy Pederewski pozvani su k američkom predsjedniku,tada Wilsonu.Trebali su mu objasniti borbu slavenskih naroda za samostalnošću i Hinković je to učinio tako dobro,da je baš na osnovu njegovih Wilson u ime SAD navijestio rat,pa su američki vojnici pomogli slomiti austrougarske sile.Hinković je postao tada i osobni Wilsonov prijatelj,te mu govorio ti.Zahvaljujući baš i upravo Hinku američka je vlada priznala kraljevsku Jugoslaviju. Anegdota dalje ide da su svi starojugoslavenski i srpski poslanici čekali po nekoliko tjedana na audijenciju kod Wilsona,a naš Hinko ulazio je preko reda i kada god je to htio.Isto tako kažu da je Vesnić,poslanik srpske misije,zanijemio kod Wilsona,kad se Hinković ovome obratio sa ti,smatrajući da će ih sada pohapsiti i prognati.Nije imao pojma da su Hinko i Wilson prijateli.Iako je Hinko bio jedan od prvih političara koji je zajedno s Franom Supilom otišao u emigraciju kako bi rušio izvana carevinu i zagovarao stvaranje Kraljevine Jugoslavije 1918 godine,već dvije godine kasnije 1920 bio je upravo njezin najveći kritičar.Shvatio je što se i kako zakuhalo u kraljevsko-pašićkom loncu. Ovo je samo dio priča o poznatom zagrebačkom advokatu.Malo njih zna da je 1901 godine počeo izdavati list „ Novo sunce“ mjesečnik za istraživanje i proučavanje psihičkih fenomena,odnosno ono što bismo danas smatrali parapsiholoških fenomena.U „Novom suncu“ ne samo da je pisao i prevodio,nego je oštro napadao i šarlatane,lažne okultiste,i samozvane iscjelitelje.Isto je tako zajedno sa dr.Gustavom Gajom,nećakom Ljudevita,osnovao nešto kasnije i „Tajanstveni svijet „ a rezultate tih istraživanja vrijedi i danas pročitati,jer nisu izgubili na aktualnosti.  Njegovo otkriće bila je djevojka Antonija Š. Kasnije znana kao Tonica ili medij T. Bila je jedan od naših najvećih parapsiholoških fenomena i svojim je sposobnostima bila jednaka mnogo slavnijoj tada Eusapiji Palladino o kojoj i danas kolaju legende.Hinković je neumorno otkrivao varalice i kvazi iscjeljitelje,a kad je shvatio nemogućnost te borbe,povukao se i bio jedan od osnivača teozofskog društva.No i dalje se borio protiv prevaranata koji su samo uzimali novac od naivnih ljudi. Idemo kraju priče Hinković se stalno priklanjao novim idejama, te u svojoj biografiji,danas malo poznatoj ili nepoznatoj redao niz događaja i anegdota.Sve njih ispričati trebalo bi danima.Naime ide priča koja je odjeknula svijetom,a svoju priču doživjela je u leipziškoj reviji „Psychische Studien“,izuzetno autoritativnoj u ono vrijeme.Za vrijeme jedne seanse sa medijem T.,uspio je i fenomen materijalizacije.Slika crtana olovkom s motivom ribara stvorila se niotkuda na stolu pred očima zaprepaštenog društva.Slika se sačuvala do današnji dana i koliko je poznato jedna je od rijetkih pojava telekineze na svijetu.Ma koliko god ovi retci zvučali fantastično to se zaista i zbilo.U jednom malom Zagrebu,skoro pa nepoznatom u svijetu,malo se i zna da su se parapsihologijom bavili uz Hinka i pjesnik Vladimir Vidrić i poznati Bella Csikos Sessia.Oko Hinkovića povijest grada i tadanjih prilika sami su se stvarali.U svojim zapisima spominju ga i Krleža i Krešimir Kovačić i rijetki povjesničari,nadasve oni koji se bave stvaranjem 1918 godine i Kraljevine Jugoslavije. Hinko je uvijek dalje iznenađivao uokolo sebe,tako da je pred kraj života,a nakon smrti supruge,čak se i pokrstio ,što zaista od njega nitko nije očekivao,te je time šok i veći.Naravno je da je time napustio i svoja stajališta.Oni koji su bili upućeniji u život Hinka pričali su da ga je na taj čin nagovorila prijateljica njegove žene ,dramska glumica Milica Mihičić.No,ona o tome nije rekla niti riječ.Možda je ta tajna zauvijek izgubila i neka razjašnjena oko tog kontroverznog lika našeg grada.Odgovor na to pitanje bacilo bi možda i novo svjetlo na Hinka Hinkovića kojeg su u povodu njegove smrti 1929 godine nazvali „nestorom hrvatskog odvjetništva“.Taj časni naslov dao mu je još jedan naš vrli odvjetnik dr.Ivan Politeo.  Ovo je bila ustvari kratka crtica o čovjeku koji je prijateljevao sa tada najpoznatijim osobama ili ličnostima svijeta kao Set Watson,Steedom , Evansom i još mnogim mnogim drugima. Oznake: stari Zagreb |
02.08.2018., četvrtak
Oluja
|
Danas sam se sabajle zorom baš prepal.Govorio je neki lik na tv,usne su se micale i baš je bilo lepo.Onda je poljubio zastavu,digao ruke u zrak i viknuo „Domovina dd“. Odmak me potrefilo posred srca osjećajnoga i odmah sam išel nekaj uplatiti od računa i poreza,jer ne mogu biti domovine sin,ako nisam podmirio obaveze.To se zove ljubiti domovinu. „Franjo,daj bum ja“ je zgledalo kad su novci iz dinarjof prešli u kune,a kuna je životinja,premda se sada ne mogu sjetiti na kojoj lovi,ali znam da je na jednoj,osim slavnih likova i slavnih gradova.Ja primam sve osim čekova i albanskih lekova,jer ti nisu konvertibilni,ako se netko pita,pa želi uplatiti u moj fond i ja sam domoljub. U moje vreme raspupale,tek,mladosti,baš je bilo romantično,moja mama vesi veš,rublje,na balkonu,a točno iznad nje jedan striček proletava mig,onda smo ipak svi išli u podrum i tam pričali dogovštine o ratu,miru i idiotu.Ruska klasika.Čital ju jesam,ali mi nikada nije sjela,valjda zato jer ja kao i Moskva suzama ne vjerujemo.Onda smo svi izašli van,ne baš svi,jer su neki bili kod tete u Minhenu,pa i Grazu,jer se ženskica tak grdo i opako razbolila da su ju morali čuvati, paziti pune 4 godine.Sirotica,a i njima nije bilo lako.Onda su se vratili i uhvatili ritam te se pjevalo i pjeva,ipak su se oni naratovali,a koliko suze proliše za domovinom i jedva su čekali da tetki bude bolje,i da se spreme doma,odatle i naziv za dom spremni.Samo kaj nije dom za vešanje!Nema tak debelog štrika za vuhima! Razmišljam si ja tako svašta iz dana u dan,študiram,prebiravam po mozgu i ostao mi je samo upitnik u mozgu i primozgu,kako ,zašto i kad nisam shvatio,a zaista pamtim sve i svašta,a ovoga se nemrem setiti nikako .Kad je on to postal otac sin zet domovine,a nije imal zube,a još ga je i zmija ugrizla!Ali on je tu činjenican povjesničar,ko i babo mu i daje nam svaki dan radost i veselje,mada sumnjam da ima teški išijas koji je prenio na ljude,pa nekak svi trzaju desnicom.Tko gore tko dole.Nedajbog da se struktura promeni,jer smo svi na štriku.Junaci i ludaci. Nekako se za vreme rata i ona raspupala,osjećajna je,darežljiva,daje svima ,pa i onima koji ne pitaju,naprosto žena nudi pomoć,mogla je ustvari otvoriti pučku kujnu,a ne noge.No,ja sam ipak danas stariji i dosta sam toga zaboravio,pa i se i ja pridružujem općem ludilu,mada ne volim biti doma,i leva me ruka nateže više nego desna,pa i šepam na levu nogu,a svi znamo da leve iti ne nikako.Oni hrabri mladići borci,koji ostaviše svoje živote,kojima se mladost nije sjetila za biti doma,nego su u običnim trapericama i tenisicima pojurili spasiti svoje najbliže i svoje domove,danas možda ne bi hteli biti dio tih lažnjaka,tih nekih koji dižu desnicu u zrak,a levom drže figu,da grobovi krvi ne progovore.Povijesno je oduvijek tako kod nas,od starih povijesnih vremena,preko komunizma,socijalizma pa do dana današnjeg,uvijek krivi heroji,dok pravima usta zauvijek su nijema,pokopana u težnjama mladosti i slobode duha i tijela i misli.Napunile se stare naše crkve upravo onima koji su zdvojno proljevali suze sinu naroda 1945 godine.50 je godina trajao taj muk,50 godina se klelo,a onda je vjetar zapuhao kontra i već smo suze obrisali.Raširite mozgove i ruke,prigrlite ljubav i pravicu,a ne noge samo i lažnoga boga.Onaj pravi bog čeka na poštenje i čuva te naše sinove ,anđele kojima je mladost prekinuta radi tetke izvana.Mene je sram na krvi tuđoj graditi svoju sreću.Plačem,ali moje suze ne mogu isprati gorak okus laži.Kak je jena vjernica na početku tih godina sveusrdno molila Boga dragoga : Oče naš koji jesi na nebesima OSVETI se ime Tvoje!  U povijesti će ostati zapamćeno kao i uvijek laž i pretvara,a ono malo poštenja koji tek rijetki imaju,zajedno sa osjećajima zauvijek će zatupiti prokletstvo kralja Zvonimira i sva ona prokletstva izdaje od Petra Svačića,Zvonimira,Radoslava Zrinskih-Frankopana,pa sve do današnjih dana,kad se toliko ne možemo pravo i istinski pokloniti svima onima,koji su dali svoje suze za tuđe interese.Roblje nekad i sad. Ipak u ovim danima,kad sam molio daj Bože prije toliko godina,moram se sjetiti onih dečkiju,jednostavnih ,divnih ljudi,kojima je jedino na ustima bilo vratiti se doma,poljubiti majku i oca,biti sretan u domovini za koju se bore.I njima svima ,nad njihovim grobovima neka im je zauvijek sreća i osmijeh,neka ima vjetar šapuće ,a Oluja nek im suši suze. Oznake: Oluja 95, Hrvatska, domovinski rat |
