Dvorci, crkve i stari gradovi
02.08.2018., četvrtak
Oluja
|
Danas sam se sabajle zorom baš prepal.Govorio je neki lik na tv,usne su se micale i baš je bilo lepo.Onda je poljubio zastavu,digao ruke u zrak i viknuo „Domovina dd“. Odmak me potrefilo posred srca osjećajnoga i odmah sam išel nekaj uplatiti od računa i poreza,jer ne mogu biti domovine sin,ako nisam podmirio obaveze.To se zove ljubiti domovinu. „Franjo,daj bum ja“ je zgledalo kad su novci iz dinarjof prešli u kune,a kuna je životinja,premda se sada ne mogu sjetiti na kojoj lovi,ali znam da je na jednoj,osim slavnih likova i slavnih gradova.Ja primam sve osim čekova i albanskih lekova,jer ti nisu konvertibilni,ako se netko pita,pa želi uplatiti u moj fond i ja sam domoljub. U moje vreme raspupale,tek,mladosti,baš je bilo romantično,moja mama vesi veš,rublje,na balkonu,a točno iznad nje jedan striček proletava mig,onda smo ipak svi išli u podrum i tam pričali dogovštine o ratu,miru i idiotu.Ruska klasika.Čital ju jesam,ali mi nikada nije sjela,valjda zato jer ja kao i Moskva suzama ne vjerujemo.Onda smo svi izašli van,ne baš svi,jer su neki bili kod tete u Minhenu,pa i Grazu,jer se ženskica tak grdo i opako razbolila da su ju morali čuvati, paziti pune 4 godine.Sirotica,a i njima nije bilo lako.Onda su se vratili i uhvatili ritam te se pjevalo i pjeva,ipak su se oni naratovali,a koliko suze proliše za domovinom i jedva su čekali da tetki bude bolje,i da se spreme doma,odatle i naziv za dom spremni.Samo kaj nije dom za vešanje!Nema tak debelog štrika za vuhima! Razmišljam si ja tako svašta iz dana u dan,študiram,prebiravam po mozgu i ostao mi je samo upitnik u mozgu i primozgu,kako ,zašto i kad nisam shvatio,a zaista pamtim sve i svašta,a ovoga se nemrem setiti nikako .Kad je on to postal otac sin zet domovine,a nije imal zube,a još ga je i zmija ugrizla!Ali on je tu činjenican povjesničar,ko i babo mu i daje nam svaki dan radost i veselje,mada sumnjam da ima teški išijas koji je prenio na ljude,pa nekak svi trzaju desnicom.Tko gore tko dole.Nedajbog da se struktura promeni,jer smo svi na štriku.Junaci i ludaci. Nekako se za vreme rata i ona raspupala,osjećajna je,darežljiva,daje svima ,pa i onima koji ne pitaju,naprosto žena nudi pomoć,mogla je ustvari otvoriti pučku kujnu,a ne noge.No,ja sam ipak danas stariji i dosta sam toga zaboravio,pa i se i ja pridružujem općem ludilu,mada ne volim biti doma,i leva me ruka nateže više nego desna,pa i šepam na levu nogu,a svi znamo da leve iti ne nikako.Oni hrabri mladići borci,koji ostaviše svoje živote,kojima se mladost nije sjetila za biti doma,nego su u običnim trapericama i tenisicima pojurili spasiti svoje najbliže i svoje domove,danas možda ne bi hteli biti dio tih lažnjaka,tih nekih koji dižu desnicu u zrak,a levom drže figu,da grobovi krvi ne progovore.Povijesno je oduvijek tako kod nas,od starih povijesnih vremena,preko komunizma,socijalizma pa do dana današnjeg,uvijek krivi heroji,dok pravima usta zauvijek su nijema,pokopana u težnjama mladosti i slobode duha i tijela i misli.Napunile se stare naše crkve upravo onima koji su zdvojno proljevali suze sinu naroda 1945 godine.50 je godina trajao taj muk,50 godina se klelo,a onda je vjetar zapuhao kontra i već smo suze obrisali.Raširite mozgove i ruke,prigrlite ljubav i pravicu,a ne noge samo i lažnoga boga.Onaj pravi bog čeka na poštenje i čuva te naše sinove ,anđele kojima je mladost prekinuta radi tetke izvana.Mene je sram na krvi tuđoj graditi svoju sreću.Plačem,ali moje suze ne mogu isprati gorak okus laži.Kak je jena vjernica na početku tih godina sveusrdno molila Boga dragoga : Oče naš koji jesi na nebesima OSVETI se ime Tvoje!  U povijesti će ostati zapamćeno kao i uvijek laž i pretvara,a ono malo poštenja koji tek rijetki imaju,zajedno sa osjećajima zauvijek će zatupiti prokletstvo kralja Zvonimira i sva ona prokletstva izdaje od Petra Svačića,Zvonimira,Radoslava Zrinskih-Frankopana,pa sve do današnjih dana,kad se toliko ne možemo pravo i istinski pokloniti svima onima,koji su dali svoje suze za tuđe interese.Roblje nekad i sad. Ipak u ovim danima,kad sam molio daj Bože prije toliko godina,moram se sjetiti onih dečkiju,jednostavnih ,divnih ljudi,kojima je jedino na ustima bilo vratiti se doma,poljubiti majku i oca,biti sretan u domovini za koju se bore.I njima svima ,nad njihovim grobovima neka im je zauvijek sreća i osmijeh,neka ima vjetar šapuće ,a Oluja nek im suši suze. Oznake: Oluja 95, Hrvatska, domovinski rat |
