Dvorci, crkve i stari gradovi
26.04.2021., ponedjeljak
Propast kuće Erdoedy
|
Propast kuće Moćni Erdoedy stoljećima su određivali politiku Hrvatske,no,kao što nestaje sve ,tako su i oni nestali sa političke i društvene scene zemlje.Poslije 1945 godine više ih ne nalazimo u Hrvatskoj. Ostala je samo neka sitna grana u Madzarskoj i to je sve što je ostalo od nekad moćne vlastele.Posjedi,dvorci,gradovi ostaju zapušteni,opljačkani i spaljeni da im se u ovom narodu zatre svaki trag.Kao i svaki čovjek sa manama i vrlinama Erdedije isto tako dijelimo na dobre i loše.Bahati,arogantni ,ali opet suprotno mecene i dobrotvori,ratnici,ljubavnici ,kavaliri ostavili su svoje nasljeđe rascijepano agrarnom reformom,ekspropijacijom i konfiskacijom cjelokupne imovine nekad moćnih obitelji ,a tako i tih Erdeda. Toma Bakač ,pobjednik kod Siska, preuzima uz svoje ime i ime tih Erdeda i tako počinje njihova slava i širenje hrvatske grane ove obitelji,pa od Moslavine - domicila , preko senioarata Varaždina do Jastrebarskog ostavlja vrijednu povijesnu baštinu ove zemlje. Vrijeme ide i gazi sve pred sobom,pa tako zatičemo veliki grad-dvor u Jaski danas običnom ruševinom,oko koje se već desetljećima lome koplja vlasti, tko će ga urediti ili ga samo ostaviti da nestane netragom nebrige. Riječi i puste riječi,hrpe papira,nekakvo sondiranje nekoć moćnog dvora. Nakon smrti grofa Stjepana a Erdödyja de Monyorókerék et Monoszló (10. XI. 1848 – 8. IX. 1922),13 posljednjega pripadnika te slavne obitelji koji je živio u Jastrebarskom, jaskansko je vlastelinstvo naslijedio sin Stjepanova bratića Gyule, grof Lajos (Ljudevit) Erdödy (1890–1926). Taj je četverokutni kaštel okružen šancem podigao za svoga banovanja od 1483. do 1490. hrvatski ban Matija Gereb de Vingart. U vlasništvo obitelji Erdödy dolazi 1519. kad ga je, kao sjedište lipovačko-jastrebarskog vlastelinstva, zamjenom dobio kraljev kancelar i ostrogonski nadbiskup kardinal Toma Bakač Erdödy. On je tadašnjim vlasnicima, obitelji Pethö, u zamjenu dao neke svoje posjede u Ugarskoj. Od tada pa sve do 1926. godine dvorac u Jastrebarskom u kontinuiranom je vlasništvu obitelji Erdödy. Bio je to i dom sisačkog junaka bana Tome Erdödyja (1558–1624) kao i njegova oca, također hrvatskoga bana Petra II. Erdödyja (1504–1567). Aleksandar Ehrmann je 1926. godine kupio od Ljudevita Erdödyja dvorac u Jastrebarskom zajedno s cijelim imanjem i lovištem. Kupoprodajni ugovor sklopljen je 16. svibnja 1926. u Jastrebarskom „izmedju Ljudevita Erdödy-a vlastelina iz Jastrebarskog zastupanog prema priležećoj punomoći pod A. / po Dr. Zdravku Mikuličiću, odvjetniku u Jastrebarskom kao prodavaoca s jedne strane te „Jugoslavenske Šume“ nakladnog i opće privrednog d.d. u Zagrebu kao kupca s druge strane“. Ugovor su za Jugoslavensku šumu potpisali njezini vlasnici Aleksandar i Dora Ehrmann. Sveukupna površina posjeda iznosila je 904 jutra i 495 čvh., acijena je iznosila 2,5 milijuna dinara.17 U čl. 3. Ugovora stoji kako „kupac uzima na znanje, da na prodanim nekretninama dolazi zabilježen patronatski teret naprama rimokatoličkim župama u Plješivici i Sv. Jani u čitavom dielu te 1/3 diela spram rimokatoličke župe u Kupčini Donjoj, pak je dužan preuzeti sa ovim prodanim nekretninama spojene gornje patronatske terete“. Dvorac je bio prilično zapušten i Ehrmannovi su na saniranje stanja, počevši s rekonstrukcijom krovišta, utrošili znatnu svotu novca. I ostatak imanja zahtijevao je ulaganje; uvedeni su inkubatori za proizvodnju jaja, pokrenut je uzgoj kasačkih konja i njemačkih doga, obnovljen Stjepanovi roditelji, grof Karlo Erdödy (1816–1864) i Julija rođ. grofica Kolowrat-Krakowsky (1823–1907) imali su petero djece: Franju (1853–1859), Valeriju (1850–1933), udanu za iločkog kneza Artura Odeschalchija, Stjepana (1848–1922), nasljednika jaskanskog vlastelinstva, Juliju (1847–1901), udanu za grofa Ivana Draškovića Trakošćanskog (1844–1910) i Rudolfa (1846–1932), vlasnika Novog Marofa, oženjenog Lujzom rođ. Drasche. Stariji brat Rudolf Erdödy (1846–1932) živio je u Novom Marofu. je fond divljači i poribljavanje ribnjaka, investirano je u proizvodnju vina Mladina (današnje Jaska Vino). Grof Stjepan Erdödy bio je aktivan u političkom životu kao podban, tajni dvorski savjetnik i komornik cara i kralja Franje Josipa I, dugogodišnji predsjednik Narodne stranke i virilist18 u Hrvatskom saboru. Međutim, svaki trenutak slobodnoga vremena iskoristio je za lov. Odlazio je na safarije u Tursku i u lov na slonove u Afriku. Sa svojih putovanja grof je donosio brojno sjemenje egzotičnih biljaka i pošumljavao je park oko dvorca afričkim i azijskim vrstama stabala tako da j park i danas, iako je kao i dvorac veoma zapušten, hortikulturalni spomenik. O svojim lovačkim zgodama grof Erdödy je vodio detaljan dnevnik na njemačkom jeziku, a Ehrmann ga je darovao Hrvatskom državnom arhivu gdje se čuva i danas. Ehrmann je u dvorcu zatekao brojne eksponate rogovlja i prepariranih životinja među kojima se isticala zbirka ptica močvarica s više od 180 primjeraka, najveća u ovom dijelu Europe. Ehrmann je u jugozapadnom krilu dvorca osnovao prirodoslovni muzej koji je otvorio za javnost, a za popisivanje i klasifikaciju eksponata angažirao je poznatoga zoologa i ornitologa prof. dr. Miroslava Hirtza (27. VI. 1878 – 23. XI. 1944), urednika časopisa Priroda, koji je marljivo uređujući zbirku u dvorcu boravio sedam mjeseci.19 Kao veliki ljubitelj prirode, napose planinarstva, Ehrmann je darovao Hrvatskom planinarskom društvu, podružnici Japetić u Samoboru, dva srednjovjekovna burga Okić i Lipovac koji su bili u sastavu jaskanskoga vlastelinstva kasnije su Ehrmannovi darivali podružnicu Japetić nekim sitnijim predmetima. Obitelj Ehrmann je od 1926. do 1939. godine okupljala u Jaski društvenu kremu i organizirala brojne lovove za svoje prijatelje i poslovne partnere. Dora Ehrmann je s mnogo ukusa stilskim namještajem namjestila 17 soba dvorca. Zoološka zbirka i arhiv obitelji Erdödy dugo nisu imali sreće u traženju svoga novog doma. Dora Ehrmann zapisala je u knjigu gostiju: „Danas preuzelo je sl. načelstvo Trgovišta Jastrebarskog muzej (životinje i ptice) sa katalogom (sastavljen od prof. Miroslava Hirtza) kao i arhiv pok. grofa Stjep. Erdödy, kao dar obitelji Ehrmann. Dvor Jaska, dne 23. lipnja 1937. Dora Ehrmann“. U prosincu 1940. Ehrmann je darovao ozaljskom muzeju daljnjih 48 vrijednih isprava iz ostavštine obitelji Erdödy, među kojima i proglas bana Josipa Jelačića o ukidanju kmetstva iz 1848. godine. Za vrijeme NDH pomagali su Židovima pred ustaškim režimom ,a poslije 2 svjetskog rata nova Jugoslavenska vlast nije imala sluha za bivše posjednike, te je ,i premda antifašist ,Alexandar Ehrmann umro u siromaštvu u Zagrebu u Martićevoj 31,1965 godine.Dora umire u Heinzelovoj ulici 1971 godine. Dvor ,nekada bogat i moćan od tada stoji,a oko njega se i dalje stvara kontorverza. Oznake: erdoedy, (Jastrebarsko) |
24.04.2021., subota
Sveti Ksaver Plešivica
|
Možda su u povijesti kraj nedaleko Zagreba,a cestom starom prema Karlovcu,gdje smo nekada obično stajali u koloni,idući prema moru,a prije vremena autoputa,ipak za većinu onih koji možda i nešto znaju ili ih nešto interesira u toj našoj povijesti,označili ti Erdedi.PO toj staroj karlovačkoj cesti od Lučkog,Stupnika prema Jaski,Jastrebarskom,nailazimo po okolnim mjestima,najčešće na brdu ili kakvom proplanku primjer izuzetno vrijedne sakralne arhitekture.Povijesno gledajući sežemo jako daleko,no,ja stajem ipak na svom nekom području ,a to je taj barok u Hrvata. Plešivički kraj odlikuje se predivnom prirodom,pa je sve puno vikendica,a može se popiti i dobra kapljica,da te okrepi od vožnje.Jest da se zna desiti da netko malo i prećera u svemu,ali to je kolorit i nekako je neizostavno po onoj staroj „polek stare navade društvo se zestalo je...“pa si čovek popije! Isto tako na toj Plešivica postoji čitav niz u okolici crkvi,kapela i poklonaca još od davnina,ali crkva na proplanku s koje puca pogled na dolinu sv Jurja Ksaverskog moj je današnji izbor.Premda je iznad nje na kilometar crkva koju mnogi proglašavaju za ljepšu,ovo je ipak barokna,a ljude uz nju veže i spomen na mile koje nema,jer je nedaleko i groblje. Tu kapelu grade i opremaju zagrebački kanonici uz suradnju i pomoć plešivičkog župnika.Kapela se spominje 1741 godine i 1743,što su ipak godine kad je kapela dobila oktogonalni oblik.Na tom mjestu spominje se starija drvena kapela,koja doživljava ipak svu ljepotu gradnjom u baroku gore spomenutih godina.Već samo nekoliko godina kasnije 18 stoljeća,točnije 1752 pa do 1756 ona se obnavlja i pregrađuje i dobiva i svoj danas stojeći konačan oblik.Predivan je primjer razvijene barokne forme trolista,(koji pak djeluje poput široko razvijenog tlocrta križa).U unutarnjem prostoru vrijedan je inventar,a sredinom dominira uzdušna os nad kojim se uzdiže kupolasti svod.Kapele su trolisne svođene.Nad ulazom u nadvratniku je klesana godina 1737. Što bi isto tako moglo značiti da je kapela građena i ranije od onoga što se iskazuje u pisanim tragovima.Nad glavnim oltarom koči se grb Erdeda,koji su i patronati ove kapele. Kapela je rijedak primjer vrlo kvalitetne gradnje 18 stoljeća i vrlo vrijedan spomenik arhitekture što na ovom prostoru,a što i na prostoru Hrvatske.Isto tako svojom gradnjom ona nam ističe i usku povezanost s načinom gradnje susjeda,pretežno utjecaja Austrije na ovom području.     |
23.04.2021., petak
Turopolje Lukavec
|
Imam toliko podataka u glavi,da ih poneki put pošteno i sam sebi zbrkam,jer s godinama sam se malo i pogubio,a i uslijed posla i neke druge ,nažalost ili na sreću stručne literature,nemam vremena za studij.Kad trebam napisati kakav tekst,razlistam se na sve strane,da malo obnovim gradivo,podsjetim se koječega ili čega,da ne izvalim kakvu glupost do kraja.Mada i glupost ima svoje dobre strane,izazove diskusiju i raspravu što i nije loše.Svaki povjesničar ili povjesničar umjetnosti ima neke svoje postavke ili svoje teorije,koje se naravno moraju odmah pobiti,jer je to kolegijalno, a i vodi tome da se male sive stanice razbežiju na sve strane.Ja strašno volim raditi sa mladim kolegama,koji su još friški i nadobudni,ne psuju ko ja na sve i svašta i na sve strane,a imaju i želju možda nešto naučiti iz čisto životne prakse,poglavito ako voliju piti.A ja si volim popiti.Naravno,da ne bi odmah bilo joj,kad voziš ne pij.I ne, ovo nije tekst o mom moto crosu po cestama,za koji sam neki dan bio zamoljen da uplatim odmah 250 kn ,a kasnije 500 zbog izvjesnog prekoračenja,kojeg sam odmah na licu mjesta skrušeno priznao uz naslonjenu desnicu u pravcu srca i mea kulpa,mea klupa,dok me policijac čudom gledao,ovi muslići su strašno pretvorni kad se kunu u našeg Boga.Možda se onako jadan ipak s prstom prekriženim iza leđa nadao,da ću u vapaju očaja zbog uhvaćene prekoračene brzine ipak smilovati se i njemu i kolegi i naprosto uzviknuti Allahu Akbar,ali sam ostao čvrst i postojan i nisam se dao pokolebati.Valjda je to ta moja turopoljska krv.A možda i švapska,kak je govorila moja pokojna baka,da nisam niš na njih prave Hrvate dobil,nego samo na Švabe,premda je Švapska dosta udaljena od rodne domovine mojeg pokojnog dede, Austrijanca.E da,vraga,ali sam na tog istog dedu dobil i tu slobodno plemenitu krv,pa se nedam tako lako niti olujama ,a kamoli policiji na cesti. Nekako je normalno zapravo,da ono kaj ti je blizu ili ne vidiš ili ti je pod normalno pa se poneki put i ne obazreš,kao na primer,zgrada Hnk je tu i to je to i stajala bu tu još dugo i onda lepo prolaziš pored nje i to ti je pod normalno,da nemaš niti jedne slike o njoj.Tako da ja ustvari i premda sam počeo sa Zagrebom,danas imam ili jako malo ili nemam slika Zagreba.Nekako sam prije par godina doživio svoj najveći šok,kad me je lik pred palačom umjetnosti pitao kad ide vlak,našto sam mu ja odgovorio da mora na glavni željeznički kolodvor po odgovor,na što je on meni sav zapanjen rekao,pa šta nije to ta zgrada?!Nadometnuo mi je da mu je jedan purger,jer je pretpostavljao da ja ovako sexy tamnoput to nikako ne mogu biti,pokazao da je to željeznički kolodvor.Nakon kratkog izmjenjivanja riječi i već moga poluglasnog osmijeha koji je lagano prelazio u histeriju,uputio sam ga nekako na pravu adresu,premda se on nekoliko puta okrenuo leđima prema meni,pitajući se da li ja imam pojma di je to željeznički kolodvor i da ga možda ne želim zeznuti. Ja se ne bum tu sel na vlak ili na šnelcug do Gorice,pa odande lagano drndajući kočijom ili kolima punim sijena do Turopolja,nego lepo se sednem u auto ubacim u 6 i za kojih 20 minuta već sam doma u plemenitoj općini,na samim vratima obrane Zagreba. Osim puno doživljaja Turopoljaca sa raznoraznim obiteljima kroz stoljeća,većinom dosta loših,od kojih su im skoro svi branili ili uništavali njihovo visokorođenje,pa i osporavali od kralja datih povlastica plemstva,ne samo pojedincima ,nego celom tom kraju,ipak su se nekako obranili i donijeli nam u naslijeđe što bogatu tradicijsku gradnju drvenih crkvica,navek su si bili na per Tu s Bogom,od hrastovih bogatih šuma,do lijepih žena ili djevojaka koje su plesale obučene samo u grane i lišće istog hrasta,a posebice na dan Sv.Jurja,zaštitnika plemenitašije,uz vatru i pjevanje :Lepi Juro kres nalaže“,dok su se momci sve redom vrli Turopoljci „šminkali“ ,koji će više i bolje preskočiti kres,kako bi se naravski i više dopal curama,te kako bi jedan od njih dobio titulu najboljeg ševca Općine. Prvi je statut turopoljski potvrdio kralj Ladislav III. (IV.) god. 1279., a taj je dao ovim plemićima pravo, da sebi slobodno biraju svoga župana (comes) i ostalo činovništvo (officiales) na zboru čitave općine (congregatio generalis), i to svake godine. Na ovim zborovima Turopoljci su raspravljali o svojim lokalnim potrebama i branili svoj posjed i svoj iznimni pravni položaj. Sam župan turopoljski bijaše inače podređen zagrebačkomu županu, ali je u kaznenim stvarima sa svojim prisjednicima bio u općini neograničeni sudac. Pored toga zastupao ’je općinu pred kraljem, hercegom, banom i svim sudbenim oblastima u Slavoniji. Kao plemići, Turopoljci služili su i u vojsci pod banskom zastavom, no ipak tako, da su sačinjavali zasebnu četu pod svojim zapovjednikom (captaneus). Na ovaj svoj autonomni položaj pazili su Turopoljci veoma surevljivo. Redovito bi dali svoje pravice potvrđivati od kraljeva i banova. Međutim 1422. provale u Turopolje prvi puta Turci. Odsada dalje, morali su se Turopoljci brinuti i za svoju obranu, pa tako podigoše 1479. grad Lukavec i smjestiše u njemu kaštelana da ga čuva. Ali podjedno oni zamoliše i medvedgradskoga vlastelina za pomoć, a taj im posije 12 strijelaca, koji sada uzmu Lukavec u posjed za svoga gospodara, odnosno za kralja kao kraljevski grad (castrum regium). Iz toga rodi se mnogogodišnja parnica, za koje pretrpješe Turopoljci mnoge nepravde i svakojaka zla. Konačno im je vraćen 1553. grad Lukavec. Tako su opet postali slobodni starajući se oko unapredjenia svoje općine. No,nije samo to donijeli su nam i stari slavni grad Lukavec,na kojem se ponosno diči i grb Općine. Od svih tih „kijameta“ i zala što su ih Turopoljci predrli preko svojih leđa postoji i priča,zasnovana povijesno naravno i o obitelji Tuz od Laka,vlasnika Medvedgrada,od kojih su tražili pomoć u obrani od Turaka ,a oko godine 1477,ne nadajući se da će stari lukavac doživjeti većeg lukavca od sebe.Posla Tuz ,naravno uz plaću općine,svoju posadu,da pomogne pri obrani,ali se i poslije obranjenog grada i kad je opasnost prošla, više nije dao odande,nego dapače,istjera domaće iz grada i zaposjedne ga. Pribroji Tuz i ovaj stari grad Medvedgradskoj gospoštiji,kao i Rakovac,te za njega i dobije odobrenje od samog kralja Matije Korvina.No,kako bi mi rekli tu doma ,svaka rit dojde na šekret,pa je zbog mnoštva nedjela i zala ,što ih je učinio,kao na primjer kalničkom plemiću svećeniku Benku,kojemu je dao izvaditi oči,a i zbog nasilja i silovanja koje je činio turopoljcima,biva osuđen na smrt i na gubitak imanja.Ali kako to nije ništa novo za nas ,i kako se stalno ipak povijest ponavlja,bježi u Mletke.Kralj Matija sve gradove pa i taj naš dragulj turopoljski daruje Ivanu Korvinu,sinu svome.No naravno tu priča ne prestaje samo tako,jer su i dalje sinovi Tuza,koji su ostali u Hrvatskoj nikako nisu htjeli odreći prava na gradove,ali ih nikad više nisu dobili natrag.Postoji priča o dolasku ili posjetu Ivanu Tuzu u Veneciju,kojemu je njegov brat inače biskup zagrebački,poslao svog izaslanika ,kojega je Tuz priupitao kako žive sada ti jadni Turopoljci,ipak mu je proradila savjest,našto mu je ovaj odgovorio,upravo onako kako ih je Vaše gospodstvo i ostavilo.Nato je odvratio Tuz ..“ Ja neću izbjeći vječno prokletstvo radi tlačenja onih plemića,od kako sam ih tlačio“..... Ivan Tuz umire u Veneciji,u Mlecima sa teškom slikom vječnog prokletstva.... Moramo ovdje napomenuti kako su Turopoljci i slavna općina imali problema i sa Nikolom Zrinski koji na prevaru dobi grad Lukavec. Idemo kraju polako,no još prije bih se vratio samo malo unatrag,na djevojke Dodole,Jurjašice u Turopolju. Tako treba spomenuti dodole u balkanskim zemljama. Kad zategne suša, svuče se jedna djevojka do gola, uveze i obloži različnom travom i cviećem i pode s drugaricama kroz selo, gdje je suseljani polijevaju vodom. Istom krugu predočaba pripadaju i mnoga ljubavna čaranja, kao i čarolije, kojima utječu na plodnost i porođaje. Naše Turopolje omatale su grane pune lišća oko sebe,a tu vrijeme svetkovine svetog Jurja 23.04.pali se kresovi,jedan veliki glavni,a mnogo malih po dvorištima.Djevojke su obilazile kuće,a domaćice darivale čime su imale.Isto tako grančice su domačice zaticale za gradu kuće,kako bi ih te granćice spasile ili čuvale od groma,pa bi prigodom kakva nevremena koje se nagoviještalo,spaljivale u pećima.Isto tako bi te grančice zatakle i u vrtu,kako bi godina bila plodna.Orilo se Turopoljem našim i pjesmica koja bi se pjevala oko kresa Tko nije na kresu,na leto je v lesu Nama je ostao naš Lukavec poslije sijaset peripetija,sada još i ljepši i obnovljen,a njegovi zidi ipak pamte strašne gospodare,ali i one dobre,naše dobre plemenite Turopoljce.......    Oznake: turopolje, turopoljke, Hrvatska |
22.04.2021., četvrtak
Miljana
|
Kulaki su bili ljudi koji su mučili običan svijet,a onda je običan svijet odlučio zapaliti kulake i pokloniti baštinu ne kulacima,koji su se opet presvlekli u kulake ,tako da se to sve skupa obrće i na kraju kaj,ostaju uvijek kulaki ili kaj buju nama ti lajbeki tu zapovedali imamo mi svojeg Gupca.I tako s gupca na krava čita novine u carstvu hladovine.Zakon je tu da sve štiti,kak je rekla ona kumica na Dolcu,pak i ja sam zaštićena ali me nišće ne štiti.I onda dođe rat,a posle rata blagostanje za novonastale kulake,koji su se iz opanaka presvukli u lagana odijela od lana,te su veći kulaci od onih koji su bili prije kulaci,a onda se tu umiješa Krleža,napiše neku tamo dramicu koja muči decu po školama koja nikako ne mogu shvatiti zakaj ona tamo razbija telefon luda baba,umesto da lepo postane elita. Slučaj za slučajem Poneki put se dogodi da netko i spametan kupi nekaj i lepo preuredi ,hoće i želi dobro,ali kaj,umre načisto i namrtvo i celi taj barok ostane ženi,a žene su mobile kak po onoj operi i onda ona to sve skupa proda i ode za drugim muškim kojeg bu pokopala,pa bu i njegovo prodala i onda je ona plemenita.Dvorci u Hrvata doživljavaju naprosto genocid – pogrom preuređenja sadašnjih vlasnika,devastiraju ih kako god žele i onda se to zove legalizacija,po onoj ljepotici koja bi sada u Europu. Od baroka do krava ,pa preko livada bosa,a zna se da se krava ne smije najesti svježe djeteline jer se napuhne pa i ona umre načisto bez da završi novinski članak. Barokni dvorac Miljana na samoj granici sa Slovenijom one slavne ,dobre,obitelji Ratkaj,koja je svoj konačni slom doživjela tek u 21 veku,sapunicom koja nam je osvježila zakaj toliko volimo seljačku bunu,jer kad ti grobar preko riti zadnju grudu zemlje hiti,nije ništa doli uništavanja baštine u koju se kunom kunemo.Slavni Ratkaji koji su svojim postojanjem učinili Hrvatsku u onoj poziciji svijeta koliko toliko civilizaranom,naprosto su dobili svoj konačni šamar u naše vrijeme.Pa nemreš reći da povijest nije zastranila.Pokoji puta bolje je uzeti bombu i raznijeti sve u paramparčad nego dići na neku razinu u kojoj se nitko više ne snalazi.Ne platiti porez,ne platiti radnike,nekad je u dobra stara vremena značila ovrhu,pa čak i plemstva,a u današnje doba je to elitizam.Sve će to narod pozlatiti.A narod ko narod,trpi kulake i živi svoj vredni ,mali život izgubljen u očaju ovrhe. U dalekom Londonu čuva se primjerak putopisa iz 16 stoljeća našeg Ratkaja,koji je prošao Indiju uzduž i popreko i postao prvi esejist koji je to učinio,ali to nije ništa naspram lika i djela koji danas zatičemo i divljenju kako su drugi pametni i sposobni,a London je lepi grad i ima kraljicu.Oni su hteli kraljicu i dive joj se,a mi svoje kraljeve nemamo i ne divimo im se,jer smo narod koji se ne divi,nego drži lepezu u znak da smo fini.Po tome ispada da nas gadno lažu,jer nismo iz Karpata ili Irana,nedajbože,nego smo iz Finske,a oni se tamo šibaju iz užitka,a mi iz očaja,a još nemamo niti saune zapodoma. Lijepi i tihi kraj u zelenilu uz pjev ptica u kojem leži krasan dvorac iz 17 stoljeća,nekoliko puta pregrađivan i dobija svoj konačan izgled u doba zrelog barka.Cijeli taj kompleks zatvara pročeljno prizemno krilo sa slikovitim tornjićem i satom,preko kojeg krila izdaleka proviruju arkade unutarnjeg dvorišta sa starijim dijelom.Izuzetno slikovito rješenje ladanja i ukomponiranja u pogled i prirodu.Razigranost dvora i prirode i nedaleke Sutle.Nema tu više Ratkaja i od njih je ostao sasvim skroman inventar.U današnje vrijeme sondiranjem se pokušava vratiti izvornost zidova i bojanja i pokušava se osvježiti izgled toga dvora kad su ovdje gospodarili ti velikani naše povijesti.Neliko goblenskih slikarija restauriao je onaj patent apaurina,ali i njega kao dobrog vlasnika nestade u tragu vremena.Njegova žena Lada Szabo sve skupa prodaje Kamenskom.Ako zadremo u uspomene arhiva naći ćemo malu tiskanicu iz 18 stoljeća koja poziva da lijepo primaju Turke,trgovce da ovdje donose svoju robu. Kasnija vremena izbrisala su tragove na mnogim našim dvorcima,barok nestaje pod prisilom,a poglavito nakon ratova koji su vođeni i posebno novim vlasnicima i to ne samo u naše doba,nego i u doba 20 stoljeća i doba pred kraj 19 stoljeća.Miljana je bila obojena i njeni su uglovi bili oslikani rustikom,što se danas potiče kod resturacije,mada ima puno grešaka i konzervatora,koji u svojim idejama zaboravljaju jednostavnost izvornosti i orginala. U Miljani se čitalo,šetalo,sviralo otmjenim damama u rog i frulu,te se isto tako poskakuje i pleše,što su bile odlike ladanjskog života.Prpošni duh rokokoa koji ovdje nalazimo u 18 stoljeću ukazuje nam na sliku izvrsnog života vlastele Hrvatskog Zagorja.Nestade toga! Ako koga uopće to i zanima!  Oznake: Miljana, Zagorje, Sutla |
Malleus maleficarum
|
Jedini sačuvani primjerak u nas Maleus Maleficarum ostao od grofova Zrinskih i čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci.Inače je izraz Malleus bio uobičajen u tadašnjoj crkvenoj literaturi koja se bavila griješnicima i nevjernicima,pa je primjerice inkvizitor Johann iz Frankfurta u 13 stoljeću jedno svoje djelo nazvao „ Malleus iudeorum“ – malj koji ubija židove. Djelo Institorisa Sprengera ima tri temeljna poglavlja : u prvom se govori o demonima,čarobnjacima i božjem dopuštanju,u drugom o različitim vrstama začaranosti i njihovom odstranjivanju,dok treći dio sadrži upute za sudove kako valja voditi raspravu u procesu protiv vještica.Neke djelove Malleus Malefiracuma objavio je u svojoj knjizi,a hrvatski prijevod napravio je zagrebački profesor Vladimi Bayer. Tako,primjerice,možemo pročitati zašto se ženskom rodu pojavljuje više Sotoninih sluškinja nego kod muškaraca. „Neki učenjaci ,naime ,navode,ovaj razlog,Kažu,da na svijetu postoje troje,koje u dobru i zlu ne znaju držati mjeru:jezik,svećenik i žena,pa kada oni prekorače granicu normalnog stanja,dosižu vrhunac i najviši stupanj u dobru i zlu.“ Malo dalje u istom tekstu,poslije izvođenja „dokaza“ stoji „ Žena je dakle zla od prirode,jer brže sumnja u vjeru i brže se vjere odriče,što je temelj za čarobnjaštvo „. ( iz knjige „Ugovor s đavlom“) Za procese u našim krajevima veliku je važnost imao i latinski prijevod zakonika o kaznenom postupku kralja Ferdinanda za Donju Austriju od 30.prosinca 1656.godine.Poznat je pod imenom „Fernandeja“ ili „Kriminalna praksa“ i u nas je vrijedio kao običajno pravo,jer nikad nije dobio zakonsku snagu u Ugarskoj,Hrvatskoj i Sloveniji. Ipak prema odredbama tog zakona sudilo se u vještičjim procesima što su održavani u ovim prostorima.Član 60.tog propisa kaže da „tko se bavi čarobnjaštvom,treba ga sudski kazniti“ ,dok se istraga pokreće u tri slučaja : „ako čarobnjak ili vještica druge oda i navodi njihova imena“,ako se na neku osobu sumnja da škodi ljudima i stoci,te „ako različiti ljudi,koji nisu sumnjivi,tvrde,da se ona bavi nedopuštenim umijećima i gatanjem“.  Oznake: religija i njeni okviri |
21.04.2021., srijeda
Podčetrtek
|
Iđe Santa Lucia,a ja se setim slovenske predstavnice za pjesmu Eurovizije : Samo ljubezen i vokalno instrumentalno trans sastav Sestre!Bili su, bile su jako lepo usklađeni modno,dečki u lepim kostimičima,a cure u muškim odijelima.Ko da gledam glavni dnevnik neke govorne skupine.Ne znaš ko koga! Lepo se danas sije pšenica u teglice,staklenke,ukrasne posudice i druge godine bu nam išlo tak,da bumo samo beli leb jeli i to već za gablec,marendu ili laganu okrijepu uz čaj i kanapeiće. Zabijelilo ono Hrvata,tak lepi sentiš ugođaj taman za valcere,polke,čardaše ko zna,a tko ne onda za cajke koje će ukrašavati svaki pristojni i iole visoko elitni doček nam Nove!Ja sanjam u Novoj već svašta.I već sada vjerujem kak će me krenuti ko blesavo nakon 1. 1 .Morti ako ne poludim do kraja i ne zatvore me što u apsanu što u žutu zgradicu,ima da se obučem ko one s početka i nastupim druge nam bolje na Eurosongu.Još da naučim slovenski kak se spada i nastupan za njizi.Ima da euri samo teku,jer su Slovenci bližejše Uniji neg mi ovde skoro pa na pragu Balkana.Rukice u zrak,Lepa nam Brena i da vidiš kak sam veseli. No,da se pripremim za to sve skupa,razgledam malo,kad me tamo zavoliju više nego ovdika,otišo sam načisto u Deželu da izvidim stvar,ako zaradim silnu lovu,di ću se smjestiti i kupiti neku nekretninicu.Jer moraš biti u žiži.Već od ,standardno,graničnog prelaza,onog kod druga Jože,od milošte zvanog Stari,a kasnije nešto sitno poznatog po TI-To, a ja ne bih to,gledam ja na drugu stranu Sutle,krećem se polako,jer se nekak sećam ko u magnovenju da slovenski mili-poli-cajci ne vole baš zagreber kencajhen,pa onako ruku na prozor,kak se dolikuje balkancu,vozam se prema starom gradu Podčetrtek. Uski prolaz i auto gura prema gore! Uokolni seljani gledaju zagrebačku,hudič prekleti,registraciju kako napreduje prema njihovom ponosu,premda kad si gore ne kužiš baš spiku,jer je ruševina pa se osećaš ko da si doma.Nekad smo bili,a onda nas rastaviše i sad smo si samo susedi.Oni voze,ja polako.Ne mogu reći da Slovenija nije lepa zemlja,jest naravno,ali iskreno premda su dugo bili pod carskom kućom,bez svojeg domicilnog plemstva,imaju jako puno građevina od povijesnog značaja,usko vezanog za neku tamo davnu zajedničku histeriju,pardon,historiju. Grad je jednom rječju predivan,monumetalan i apsolutno vlada što krajolikom,što teritorijem i to odavnina.Pretpostavlja se da je rano srednjevjekovni,no prvi zapisi ipak ga postavljaju u 13 stoljeće.Kao i svi ti gradovi,ima dočekno dvorište,sa baroknim portalom i grbom Attemsa,koje te dalje propušta u stari grad,gdje ćemo sresti kao i opet svugdje razne izmjene vlasnika,te ovdje stoji grb Tattenbacha i supruge.Na samom gradu primjećuju se razni stilovi gradnje,ali nas ipak prvo vodi barok,jer je grad u 17 i 18 stoljeću doživio znatnu pregradnju i stiliziran je u tom razdoblju od klasicizma prema visokom baroku koji se bori sa ostacima,ali se ipak i dobro preklapa gotikom i sitnom renesansom.Tako se zvjezadsti strop ljubi sa baroknom štukaturom prvog kata glavne „ kuće“. Malo je toga ostalo ovdje od slavnih vremena,tek se naziru njegovi slavni vlasnici,koji su ga ukrašavali po vremenima.Svoju zadnju ruku dobio je u 19 stoljeću i tako ostaje do danas,odnosno do kraja 2 svjetskog rata od kada propada zbog nebrige. Ako nemate kaj doma raditi,a ide vam se negdje ,onda put Kumrovca i preko u susjeda,jer vas tamo čeka nekoliko ljepotana u koje ćete se vjerujem zaljubiti kao i ja.A ako ste slučajno i zaljubljeni,u šumama i šumarcima koji okružuju te gradove možete : Lahko ti podarim samo ljubezen.....  Oznake: slovenija, dežela:, putovanje |
20.04.2021., utorak
Đurđevac
|
Picokijada na moj način Ustvari od tih svih svojih putovanja,bez obzira na prognozu ,uvijek se nekako nađem ili na temperaturi sahare ili u magli.Rat je završio i vraćam se putevima kroz koje sam vozio,ali nisam stigao stati.I sada da vidimo koja je šteta,što se promijenilo od tih dana,kad sam vozio ko manijak kroz sva ta mjesta,sela i gradove.Nekako se ,sad mi se čini,sve previše smirilo,i priroda je odahnula,bliži se proljeće,još se vuku te magle ,ali sve se budi.Namjera mi je Vukovar,tamo imam posla,ali ne želim sada pretrčati i opet nabrzaka cestu,nego polako,opušteno... Zagreb vidimo se za par dana,a onda Dugo Selo,Vrbovec i prema Slavoniji,prođem veliki zavoj u Bjelovaru,pored tržnice,a onda cesta otvorena i preda mnom želja i snovi,strah ,nadanja.No,to sve ostavljam za kasnije kad se nađem na terenu okružen ljudima kojima ću morati nešto pametno reći,a sada dok vozim razmišljam samo o vremenu koje je nestalo,prestalo iza nas je i sad treba zavidati rane i krenuti napred.U Bjelovaru magla i kava,malo dalje na raskršću dvije ceste,kuda,a svuda ustvari možeš doći do tamo do kamo sam i namjerio.No,idemo desno i već je tu derutna crkva,barok u zapuštenom sjaju.Stajem na blatnoj livadi,slika,šutnja,a onda dalje.....policija,cesta,traktori,kamioni,djeca,podravska magistrala..... Još malo ,a onda stajem...Ne mogu zaista opisati doživljaj sunca koje se probija kroz maglu,one livade,mir ,jutarnju tišinu,ljubav i taj grad koji se diže zajedno sa maglom u vizuri mojeg oka i povijesne legende. Uvijek me muči to,da ne pišem te podatke i činjenice,da napišem samo ono što ja osjećam bez obzira na vrijeme gradnje,načina,sloga,arhitekture,jer na tom mjestu sada i ovdje nije to niti meni bitno,mada me uvijek ponese škola i uvijek,bez obzira,što me nije briga,moram ga staviti u razdoblje života.A tako bih rado samo zadržao taj moment u vječnost.Ostao ovdje na toj sunčanoj magli i na livadi,u tišini i sjedio zajedno sa tim starcem.NO,ovdje nisam sad da sjedim i da se prepuštam svojim osjećajima,nego da opišem ta junačka vremena povijesti,zbog kojih je taj kraj i ti ljudi dobili svoj nadimak. Podravke su žive žene,temperament,na pola ,neka se nitko ne nađe uvređen i svadljive i vole komandirati,pa bi rekli da žena osim tri kraja kuće nosi i hlače.Ne nose naravno podravci suknje,ali uglavnini se ipak žena pita,pa po onoj staroj ne ispada uvijek penis bonus pax en domus. No,sada doma,nakon toliko vremena,ipak idem u onu legendu i priču o slavnim picokima i kako su zaslužili svoje ime. No,dajte mi samo malo vremena,da rešim neke stvari,popio sam vode i bio na wc i onda da se samo na trenutak vratim ipak u celu storiju,kako bi nekome tko ne zna sve to ipak bilo jasnije. U 15 stoljeću počinje ta pričasa Đurđevcem.Malo je mjesto,kao i danas,tada još nema struje,nema moba,nema kompa,nema plina,ali je ipak odigralo u tim krajiškim povijesnim vremenima veliku ulogu.1532 godine vraća se Suljo I the grejt doma,poražen kod Kisega i pali tu podravinu,a s njom i taj đurđevački kraj.Naravno je da se javlja potreba da se grad zaštiti utvrdama,mostom drvenim tada,i kule braniči.Vlasnik grada je posljednji od roda Ernušta,Gašpar,nakon kojeg grad dolazi u ruke Ferdinanda I,koji to predaje kapetanu Luki Sekelju poradi obrane kraja i tog grada. Nakon što u 8.mjesecu 1552 godine,na samom kraju 16 stoljeća pada Virovitica,veliki turski vojskovođa Ulama beg našao se pred Đurđevcem.I tu kreće eto ta legenda koja do danas broji ime tih stanovnika. Naime,i dakle,Ulama beg ovdje se našao u problemima i nikako ne može poraziti hrabre branitelje grada,pa se odlučio sami grad zauzeti tako,da ratnike naše izgladni do kraja i tako ih natjera na predaju.No,narodno lukavstvo ne možeš ubiti tako lako.Vidjevši i sami da im ponestaje hrane i da će zaista skapati od gladi,a u samom gradu ostao je samo jedan mali pijetao,picok,picek,ali ne dovoljan da nahrani sve duše.Dosjeti se neka starica kako nadmudriti ili pokušati barem se spasiti i nadmudriti veliku vojsku i samo velikog Ulama bega,te predloži kapetanu grada,da ispeku tog malog pijetla i ispale ga iz topa na tursku vojsku.Tako bi i učinjeno.Misleći da utvrda ima toliko hrane da mogu iz šale i ruga ispaljivati piliće,picoke,Ulama beg odustane od opsjedanja i napusti taj kraj. No,prije samog kraja i mojeg dalje,zahvalimo se starici,zahvalimo i tom sirotom picoku,koji ne znajući što će mu se desiti ,spašava sami taj grad,a u zraku uvijek i zauvijek ostaje kletva i opet velikog vojskovođe Ulama bega i silne turske armade: A vi tamo, pernati junaci, što picekima bojeve bijete, ime PICOKA dovijeka nosili! PICOKIMA vas djeca zvala, a unuci vaši ostat će PICOKI! Pozdrav!     |
Barnagor
|
Ja ljubim prirodu,cvijeće ,drveće,šume,no isto tako nakon ugodne šetnje kroz tišinu krošanja volim otići u trgovački centar.Svi ti trgovački centri su puni danonoćno,narod to voli,ali isto tako voli biti i u šumi.Najbolje bi bilo kad bi se trgovački centri gradili u šumi,tako da se ne naruši priroda,pa bi tako spojili sve za samo 1 kunu.A tu kunu neki imaju,a neki malo manje.Pa je kuna potrebna, da se izađe iz šume,barem za gorivo ,a ako nemaš svoj auto,onda barem za neko drugo prevozno sredstvo. Priroda nam odvajkada daje hranu,ogrijev,mir ,potoke,ali je isto tako opasna sa svojim divljim životinjama i otrovnim biljem.E,sa otrovnim biljem može se čovjek i otrovati,pa stoga treba biti jako oprezan,jer samo i sebi i drugima napraviš problem. Problema je bilo oduvijek za ljudski rod,od egzistencije ,preko hrane,strašnih ratova koji su harali svijetom,krivaca i nevinih,velikih ratnika i onih malo manjih ratnika.Mali ratnici dizali su na ruke one velike,jer su bili mali,a ovi na rukama su onda bili veliki.To je tako i drugačije ne bi imalo smisla u prostranstvima ljudske svijesti.E sad,i svijest može biti podsvijest,pa se onda dešava to da podsvijesno zaboravimo svijest i u rukama osim junaka iz šume držimo i gljivu,a kad smo u prirodi,onda tu gljivu moramo dobro poznavati kako se ne bi otrovali.U svim tim izlaganjima najgore od svega je to da zaboravimo postanak i opstanak vrste,jer se ona lako uništi,i vrlo se lako izmijeni slika teritorija na kojem pojedine endemske vrste nastaju,pa one nestaju,a dolaze druge,pretežno korov ,a korov je lažan i preuzme ulogu biljke. Kiša pada,trava raste,ja lutam prirodom,onom podravskom.Crkve,kuće,dvorišta puna lijepog cvijeća.Hrvatska i vredne ruke hrvatskih žena.Podravke su vrijedne i skrbne žene,njihova dvorišta dišu,kuće su čiste kao i one same. Nekako mi pobegne osmijeh sa strane i samo se setim : Bok,ljudii!!!Tetec,presvetli,Dudek i Regica!Svi oni u svojem koloritu rijeke Drave.No,osim njih dala je ta Podravina i jednog dečka,koji se toliko trsio i trudio,da je od malog čovjeka,stasao kao veliki i od običnog desetnika radi svojih vojnih zasluga u bici kod Solferina postao vitez austrijske vojske.A svaki vitez mora imati i svoj zamak kako bi se odmorio od ratovanja. Vitez Petar von Trezić,rođen je Ćepelovcu,malom selu Podravine,koja je od pamtivijeka rađala graničare za ovu našu povijest.Bio je desetnik jednog lovačkog puka s kojim je razorio jedno neprijateljsko gnijezdo iz kojeg se pucalo na austrijsku vojsku.Zbog tog čina dobio je prenosivo plemstvo.Vrativši se doma,gradi sebi dvor,kakav i dolikuje jednom plemiću i to u svom rodnom selu.Ima se ,može se!! Sam taj dvor Barnagor sagrađen je između 1862-1867 godine u krasnom okolišu,malo iznad glavne seoske ceste i mogu slobodno reći svojom jednostavnošću dominira ovim krajem.Pred sam kraj tog 19 stoljeća u svojoj L osnovi sa unutarnjim dvorištem,ovaj stambeni kompleks krasi i ukrasna obrambena kula u stilu herojskog romantizma,a sve po zamisli tog našeg Petra.Razni stilovi koji se ovdje isprepleću daju šarm ovoj građevini.Od običnih podravskih motiva i načina gradnje preko neoklasicizma i u unutrašnjosti Altdeutsch namještaja. Napuštam to dvorište.Zadnji pogled na prirodu i vraćam se u stvarnost.Još jedan mah dvoru,slavnoj povijesti jednog dečka koji je odsanjao svoj i san i natrag prema Zagrebu.....Pokraj vode Drave ravna Podravina,lepa vodo hladna nama domovina.......Bok,ljudiii!!!!     |
Dubrava - Vrbovec
|
Ajmo to rešiti kak se spada pa se selim dalje u priči,no prije oproštaja s ovim krajem,a cesta nas i mrak već vode Zagrebu,stanemo mi tako i u Dubravi.Selo nadomak Vrbovca.Još je ono ostalo malo ostataka gotike i ovdje,premda i jako loše barokizirana, ta stara crkva nekako se samoj sebi urušila u prvoj ideji velebnosti i premda je krasi zvonik koji se vinuo daleko i visoko u nebo. Svećenik Međimurac nije baš bio oduševljen idejom da otvori,ali ju je otvorio.Lepa reč otvara sva vrata.Sama unutrašnjost toliko je loše napravljena i popravljena,ono sitno nekog barok inventara,pa i kasnijih razdoblja upropastilo je sve nade te crkve da bi ikad mogla zasjati nekim većim sjajem. Samo to naselje Dubrava spominje se već u 11 stoljeću,a pripadala je naravno zagrebačkoj biskupiji.Sam posjed kao i selo poklanja kralj Ladislav zagrebačkom biskupu.Sam taj podatak navodi nas da je mesto bilo značajno u ranom srednjem vijeku,vjerojatno i sa kakvom utvrdom,a isto tako i da je tu bila i važna utvrđena župa.Postojanje se ipak datira nešto kasnije u 13 stoljeću točnije 1269 godini,no i ona je teško stradala u turskim okršajima.Od vjerojatno snažne fortifikacije danas nema niti traga,no pozvat ćemo se ipak na Gjuru Szabo...: Mjesto je okruživao zid s 9 polukula,pred kojima je bila oveća graba,a u jednom je kutu bio grad u obliku četvorine s četiri ugaone kule.....Crkva je stajala pred gradom. Tu se desio i slavni hrvatski sabor 1527 godine gdje su pristaše Ivana Zapolje njega proglasili hrvatskim kraljem.Dakle je Dubrava bila značajno mjesto u prošlosti Hrvatske iz prijelomne borbe Habsburga za vlast. Mrak pada kasno je popodne,još malo pa smo na brzoj cesti za Zagreb.....doviđenja....     |
19.04.2021., ponedjeljak
cigareta i pušenje
|
Mene uvijek nešto muči,pa teško spavam,pa ujutro imam podočnjake,mada kažu da ljudi sa lijepim očima imaju uvijek kolobare kako bi im oči bile istaknutije.Eto tako,već me dugo muči,moj problem.Naime zimi hiberniram kod kuće,ne putujemu daleke krajeve Europe,a sve zbog jedne životno važne stvari,a to je pušenje.Pljugam da je to strašno,počevši od ponedjeljka do petka,pa onda vikendom se malo opušćam,ali od ponedjeljka samo nastavljam kroz tjedan dalje.Ne mogu baš reći da prestanem pušiti vikendom,nego možda samo malo slabije gledam tv program,odnosno vijesti I onda je naravno manje objava na društvenim mrežama.Furt kod nas isto,piskaranje do unedogled,a onda ne mešaj se I tako se niš ne menja,osim kaj smo svi još nervozniji I onda si ja moram zapaliti.I premda je pušenje zabranjeno,I premda naši vrli doktori viču protiv pušenja,naprosto me ti isti,jer se zna da je puno liječnika prešlo u politiku,tjeraju da zapalim.Osjećam se zaista diskrimirano,jer vikati ne smem,štrajkat nikako,bukačiti ni poželjno,nego kaj mi ostaje zapaliti jednu cigareticu.Premda država ubire silnu lovu od poreza,meni nikak nije jasno,zakaj brane pušenje,.S jedne strane nas ubijaju u pojam,a onda suprotno tome,natjeraju nas da pljugamo.Ali kako je oduvijek tako,ja ću naprosto okriviti drugoga za svoje žute prste.I to indijance,koji su to pokazali Kolumbu,kaj se baš moral prešetavati kod njih I tako nam vraga natrpati na glavu,ne državu,nego duhan.S time u vezi,oduvijek je bilo progona pušača,ali nekako mislim da smo baš sad dosegnuli vrh,osim kaj nas ne paliju,nego mi palimo,I na živce.Inkvizicija 15 stoljeća spaljivala je ljude koji su pušili,jer su im iz usta I nosa sukljali dim,što je naravno bilo pokazatelj đavla koji se pušim iz njihovih tijela.Tako je prvi popljugao svoje tko drugi nego jedan KOlumbov mornar.Ne treba samo kriviti Kolumba,nego možda najviše Španjolsku koja je u 16 stoljeću bila jako perspektivna I duhan prenijela diljem Europe,ali naravno samo po finim kućama,jer u počecima svega,kao šećer recimo,bilo je skupo,pa su si ga samo oni bogatiji mogli priuštiti.Danas bogati ne puše,nego pljuga sirotinja.Španjolci su dali I ime tom vragu sukljajućem, tobacco. Kad je Kolumbo došao u Ameriku, pušili su, žvakali i šnofali duhan urođenici Meksika i zapadno indijskih otoka, ali je sjeme preneseno u Evropu tek godine 1560. Do konca 16. stoljeća upotrebljavan je samo kao lijek, a u 17. stoljeću počeli su ga upotrebljavati kao i meksički urođenici. Kako su se i zakonima i kaznama opirali uvođenju duhana, on je baš zato napredovao. Duhan je zelena biljka, visoka do 1 i pol metra sa velikim širokim i jajastim zašiljenim listo-vima, svijetlo crvenim cvjetovima, koji su u grozdu na vrhu stabljike. Biljka se sadi na dobrom tlu u redovima. Moraju se otkidati postrani isperci i cvjetni pupovi, da listovi budu što veći. Kad listovi počnu žutiti i dobivati pjege, beru se i nanizani na konce na suncu suše. Iza toga dolaze u tvornice, gdje ih natope slanom vodom i ostave u velikim sudovima da prevriju, a zatim suše i još jednom namoče u slanoj ili solitrenoj rastopini i zatim prerađuju u duhanske tvorevine. I Prije toga,znalo se ili se saznalo da su čak I stare Maje pušili duhan,umatajući ga u kore banana,kuruze I sličnog,pa se može reći slobodno,da su sfrkali sve kaj su stigli.Duhan je u tom obliku imao naravno duhovne značajke,prepuštanje sreći I užitku.Sve je to mistika,pa čak I okultno. Cigarete koje danas znamo ,počele su se proizvoditi u 19 stoljeću,1825 godine I to opet u Španjolskoj,a ostalo je storija.Gospoda su više šmrkala duhan,dok su dame uvijale ručice kako bi koja što ljepše držala to čudo.Duhan se I žvakao ,pa onda ispljunuo,ako se sjetimo vestern filmova. Kako sve kaj dojde iz sveta je kod nas odmah prijemljivo,jer nismo opet na kraju sveta,kojeg kornjača drži na leđima,tako je I taj vrag se mam prikrpal.Vjerujem da su u tadanjoj Hrvatskoj najviše rogoborili upravo oni,kao I danas,koji su ga najviše u dobro zatvorenim salonima konzumirali.Kod nas nikak na kraj. Ostaje nam podatak,da je duhan rano ušao u naše živote,tako da Varaždinska županija 1617 godine zabranjuje pušenje I šalje vojsku čak u Koprivnicu na granicu sa Madžarskom kako bi se spriječilo krijumčarenje istoga. Uvijek je bilo onih koji su dušom za duhan I naravno cigaretu,ali I onih koji su protiv,trenutno su ti protiv u većini,ali nam isto tako ostaje pjesmica koju je spjevao Mirko Bogović na račun pušenja I duhana,pa uživajte vi koji ne pušite,ali imajte razumijevanja I za nas s druge strane. Naš bi narod rado — da mu se ne krati Svud na polju duhan da mu i sad cvati; Nije čudo! mnogi bez njeg i bez lule, Nebi gradit znao pod oblakom kule; Nebi, jadan, znao, kako da odbije Brige od svog srca, da duhana nije. 0 duhanu kažu, da čovjeka truje, Ko da nema ljuće na tom svietu guje; Pustmo s tog na miru svakog koji puši, Kad mu dim od lule toli godi duši; Bar o svietu može uz to da mudruje, Kada dim i pepeo s njim uzporedjuje.  |
Franjica Daubachy Doljska
|
Kroz cijelu povijest Hrvatske javljaju se žene koje su ostavile traga,premda se o njima malo zna.Dale su isto tako veliki doprinos kulturi,umjetnosti,no u to doba morale su svakako biti vrlo skromne i samozatajne,jer se nije pristojilo dami iz visokog društva,plemstva,javno predstavljati,pa su tako ubrzo njihovi talenti padali u zaborav. Od Katarine Patačić do Verice Nikolić,te su dame ,premda potisnute na marginu društva,često izrugivane ili omalovažavane,svejedno vrijedno se školovale i čekale dan ,kada će ipak netko priznati njihov rad.U tmurnim danima,punim svijeća,teškog života,između rata i pobuna one su duboko zatvorene u sebe stvarale, možemo slobodno reći, remekdjela hrvatske umjetnosti i kulture,pa osim da su se bavile onim ženskim pitanjima,garderobe i frizure,one su potajno u svojim salonima ili sobama činile djela,koja se tek ustvari danas prepoznaju. Jedna od njih rođena je u Zagrebu,kći liječnika,a obitelji koja je ovamo došla iz Njemačke,udana u obitelj Brlić,Francisca Fanny Daubach Doljska- posjed predikata negdje oko Save,bila je vrsna slikarica.Učila je zanat ,ako tako možemo reći,kod raznih vrsnih umjetnika,a jedan od njenih učitelja bio je glasoviti slikar starog Zagreba Ivan Zasche.Većina njenih radova nastala je između 1850 i 1863 godine.Utjecaj obitelji,Brlić-Mažuranić,bio je jak,a isto tako i umjetnički krugovi u kojima se kretala,te svakako potpora obitelji iz koje nam dolazi i Ivana Brlić,a ujedno isto tako i jedan ban.Tako da slobodno možemo reći da je Fanny ili Franjica ušla u pravo društvo,koje je prepoznalo njen rad.Slikala je portrete i pejzaže,te je njen opus šarolik:gradovi Lobor ,Belec,Milengrad,ali isto tako i starigrad Sisak.U svojim slikama,najviše akvarelima,daje onaj nježni,produhovljeni sjaj vremena i prirode.Vrlo nježna u izričaju.Njenu sliku Zagreba sa sjeverne strane,možemo nazvati prvom ikada prikazanom slikom-vedutom grada s te strane,te je nalazimo u litografiji 1859 godine J Huehna.Iako je bila amater ustvari,njeni radovi su odraz likovnog stvaralaštva 19 stoljeća Hrvatske.Umire u Slavonskom Brodu 1833 godine.  |
Varaždinbreg
|
Malo pomalo,s brega na breg,snijeg je......prošli smo onu svjetsku,sada restauriranu Minervu u Varaždinskim toplicama,lepo sam se napričal s kolegicom u muzeju,ali mi se doma još ne pe,a cesta me zove.Kaj je to malo snega za ovak jednog šofera s kilometražom u nozi!30 godina šofiranja kroz dolove i breg,kroz inozemstvo,a bogami onaj koji je odvozio velebitsku buru i to onom rutom od Senja do Jablanca zna kaj je vožnja u idealnim situacijama.Pa,da ne idemo doma,zakaj malo ne proklizavati po cesti.Varaždinci voziju kaj nori,pa kaj sam ja onda lošiji od njih. Izvješće HAK-a s(r)tanje na cestama. Iza sedam mora i sedam gora živel je jen striček,njegovo je ime bilo Nostradamus,i taj je tak copral i gledal u grah,da su ga se sve bojali.Pa je tak rekel da buju kosooki ,žuta rasa zavladala svetom i tako i biva polako.Kinezi su u ono doba s kraja 19 stoljeća čuli kak su Zagorci navek s Hrvatima dobri bili,pa su se odlučili prihvatiti poziv,razgledati okolicu,pojesti nekaj onak friško domaće i centrirali si rutu kam buju došli za kojih 100 godina.I pogle vraga,tu su.Imaju dućane,lampione,slavi se kineska nova sa svim onim šarenilom kak doma u dalekoj Kini.Ti kosooki, malo dalji susedi od ovih gore napomenutih ,sjeverno korejci, su tak lepo dočekali jednog našeg sina i otpjevali mu na čistam ozbač zagorskom, pjesmicu da smo se svi ondak raznježivali,pa tko onda ne bi volio te ljude.No,kineri su ostali prikraćeni i naravno znatiželjni kaj ovi pevaju,pa su se i lično došli uveriti,samo ne u Kumrovec,nego upravo ovdje na Varaždinbreg. Svakako se ovdje na ovom veselom Varaždinbregu zatekao i najčudniji gost obitelji Leitner.I to ne bilokakav gost nego s dvora najrasprostanjijeg carstva Azije.I to niti više niti manje,član carske kineske obitelji princ Lin Ve Kvai.Njega su iz daleke Kine poslali na carski dvor u Beč radi vojnih studija.Na Varaždinbreg je došao sa svojom svitom a u pratnji pukovnika u ministarstvu rata von Huellera.Svoj perčin ,a u odori austrijskog časnika sa vrhunskim manirima europskih carskih prinčeva,slagao je brižno ispod kape.Govorio je perfektnu njemštinu. Alejama su velikog parka,dvorca Leitner,nečujnim kasom,čistokrvi lipicaneri dovezli Njegovo visočanstvo i naravno da je bio dočekan sa svim počastima kako je dolikovalo njegovom položaju.Njemu su isto tako u čast priređivane bogate gozbe sa puno glazbe,društvene igre na zelenim travnjacima.Princ je boravio nekoliko dana u ovom dvorcu- raju i ostavio pisani trag sa nekoliko riječi zahvale u varoškoj spomen-knjizi.Isto tako princ se u samom dvoru i parku slikao te fotografiju poklonio domaćici.Danas se ta fotografija čuva u Beču. No,svemu dođe kraj,tako su i Leitneri nestali zajedno sa svojim dvorom u prašinu povijesti.Obitelj koja je kupila od njih posjed,sam dvorac je srušila i napravila novu vilu.Terezija Leitner preselila se u Zagreb i povukla u samoću.Nikada više niti ona niti bilo koji član te obitelji nije obišao taj kraj u kojem se veselilo,pilo,jelo,lovilo.Za vrijeme Leitnerovih bilo je veselo,a onda proti svega toga,nova je obitelj svoj dom nazvala „Naš Mir“ kao protutežu veselja prijašnje obitelji. Znate kaj ću Vam reći na kraju i nemoj da niste ovo pročitali ili nedajbog da kasnije čujem da ste bili gore,a niste znali,obiđite ovaj kraj i kad ste tamo negdje gore sjetite se ove priče,pa na samo mali čas zaustavite auto i nasmiješite se onim nekadašnjim veselim prilikama,a isto tako poklonite se velikom dolasku jednog zaista Velikog princa u ove naše male krajeve. I kako bi stari Konfucije rekao aufwiedersehn......  Oznake: varaždin zagorje varaždinbreg |
Daruvarske toplice
|
Nidje veze Tko to danas zna!Jer nekakve veze možda i ima.Rasprostrli su ovdje svoja naga tijela još stari Rimljani u 2 stoljeću ,a na starim poveznicama panonsko-keltskog plemena koji se ovdje kupao i prije od njih,samo kaj su ovi drugi lepo uredili za sebe toplice i sve kaj pripada tome,parne kupelji pune ulja,pa malo saune,pa malo hladne pa red tople vode.Zdrav duh u zdravom tijelu,jer se zna ,kada odeš na godišnji odmor odmore ti se i moždane ,a i tijelo ti em poprimi zlatno-braun bojicu,em sve skupa živne ,a kad se lepo odmoriš i rastočiš naravno da ti svakakve perverzije padaju na pamet,pa ti se na posljetku desi i dete.Eto ti vraga od odmora,jer se naprosto toliko opustiš da se ne paziš, na moral i etiku, nego samo sve 4 u zrak ,a posebno dvije na kojima se hoda. Mare naša austrijska bila je plodna žena,mada nije zabilježeno,da li ju je i ona namakala u vrelini vode,ali je svakako voljela te rimske ostatke,pa si je dala truda i samu svoju bečku rezidenciju ukrasiti u baroku sa neoantičkim elementima.Pa je valjda to htela ponoviti i ovdje kad je sve skupa dala grofu Antunu Jankoviću da ovdje uspostavi toplice.Možda je računala,ako joj zapne,da bu ovde popravljala stvar,no ipak njoj samoj nije trebalo,jer je bogu fala rodila njih 16.Mašala! Druge nisu bile te sreće,no,kako koje bumo rekli,pa mnoga ženska ,makar i najfinija dolazi ovde na oporavak i bogomoljenje da joj se desi dete,jer su te daruvarske toplice tak ljekovite,poglavito za nerotkinje ,da odavde nema šanse,a da odeš prazan doma.Tak se desilo i jednoj mojoj davnoj prijateljici koja sirotica nikak začeti mogla nije,ali nakon Daruvara je došla doma do zuba.To nemre napraviti ni Gospa Međugorska.Dakle ,uprkos naslovu,eto ti čuda i veze.Bez obzira kaj si ko misli,to je tak i tak je ljekovito da naprosto dušu haneš.I nije reklama,jer bi mi ovo morali platiti. Sami Daruvar je grad od tri grada,davna,stara grada,ali u njemu se danas diči kasnobarokni dvor Jankovića i naravno uz to jako lijepa crkva u samom centru mjesta.Cijeli je taj uski kraj,Lipik,Daruvar pun tih izvora ljekovite vode. Ja ću se ipak malo vratiti povijesti unazad kako bih lakše prikazao cijeli taj put toplica u razvitku,jer se u njih odavnina puno ulagalo.Još od Rimljana,a povijesno se spominje mogućnost da su se ovdje odmarali i rimski carevi Hadrijan i Konstantin Veliki,pa preko Osmanlija,austrijskog plemstva sve do novijih dana,kad se popravljaju i obnavljaju stvari posle ovog zadnjeg rata. Ja sam se ovdje našao krajem 9 mjeseca,okupan maglom i tišinom jutra,onih posljednih dana kasnog ljeta.Prošetao parkom kojeg osim hrpe cvijeća diči i jedno staro drvo gingka,čije bi mi lišće pomalo već moglo i zatrebati,ali sam tada još bio luksuzno mlađi,pa nisam razmišljao unapred.No,nije samo gingko ukras,nego i krasne skuplture od kojih bi se možda nekako najviše isticala ,a barem vezana za neku priču ili legendu slavna „kupaćica“ Zagorca Antuna Augustinčića iz 1927 godine,a priča kaže kako su gradski oci došli u Klanjec u Zagorje i za malo novaca kupili ovu skulpturu koja je stajala negde u kutu dvorišta obrašla bršljenom i prekrivena nekim starim daskama.Daruvarci tu skulpturu nazivaju od milja „Gola Maja“,ali kako je nama kultura i nasljeđe važno,tako je ta naša Maja ukradena iz parka i to sve zbog bronce,mada je preživjela sva bombardiranja.Nađena je ,da sad ne dignete buku i paniku i to u Zagrebu u jednom stanu,razrezana na 13 komada.Kultura narodu!!! Jankovići koji su ovo dobili kako sam napisao od Marije Terezije,uložili su puno truda u očuvanje ovog svega novim pokoljenjima.Početkom 19 stoljeća,a na ruševinama ili temeljima starog Rima podigli su ovdje znamenitu Antunovu kupelj,koju su gradili makedonski majstori.Zatim je sagrađena Ivanova kupelj,a kada Jankovići prodaju posjed grofu Tukoryju,1879 godine,ovaj gradi poznatu centralnu blatnu kupelj 1910 godine u pseudomaurskom stilu.Tako da se sve lepo može zaokružiti i na povijesnoj bazi. Ako kome nedajbog treba,a nemre uz sve molitve i obilaženja svetih mesta,nek obavezno dođe u daruvarske toplice,jer ti ga voda sama od sebe metne,tak je ljekovita.   Oznake: daruvar toplice hrvatska |
18.04.2021., nedjelja
Drežnik
|
Dan ide kraju,žurimo se doma.Kamioni i auti jure prema bosanskoj granici prema Bihaću,a ja još samo jednu crtu ,jedan zavoj i tu sam,pred starim gradom Drežnikom.Naravno je i logično da sam piknuo u crkvu,mada je ovaj kraj stradao od rata i kao da je sve novo,a opet tako staro.Spašeno neko zvono u vrtu ispred i to bi bila povijest.Preko puta u birtiji scena slična kao i skoro pa svugdje,lokalci u boju,piva,nadzorne kamere i brojač prometa.Što raditi u ovom zaboravljenom kutku nego gubiti dane u stolnim ratovima i prepričavanjima čekajući obećanu zemlju koju su branili.Priče uvijek iste,rat,domovina,suha usta u nadmetanju tko je bolji i tko je više,a opet praznina đepa i samoća kuće u koju se ne vraćaju,da svoj jad ne vide jasnije.Ovdje je svakako bolje. Njegovo apostolsko Veličanstvo iz Beča je direktno poslao novac za tu crkvu 1883 godine,a danas Zagreb zaboravlja.Rat i rat na ovim prostorima,tako da su i ta zvona koja stoje rastaljena tamo 1917 godine kako bi se branio dom i domovina.Oduvijek neki rat ovuda prođe,pohara ostavi bijedu,ostavi pijance i djecu koja bježe glavom bez obzira sa snovima negdje tamo vani je bolje.Živio život,zaustavimo rat.No,svi ti ratovi,sve te vojske,na toj Krajini ,kao da su suđene da tuda prođu,kao da svi ratovi upravo počinju i završavaju ovdje u smiraj dana u toj birtiji.Ne znam kako se zove,nije me interesiralo,mada sada dok ovo pišem ,sam sebe korim da sam trebao zapamtiti,kao da me nešto vuče ,da sam trebao,no ,nekako mi nije sjelo sve to skupa.Možemo nagađati da se zove Monaco ili La belle ,ili samo kod Jože,imena pompozna ili ona manje pompozna, domaća, ne čine razliku jurećih kamiona. Spuštamo se cestom,igra je ista kao i uvijek,sad me vidiš ,sad ne,kao fatamorgana,kao da baš te želi zavarati kao i sve one vojske,a onda pred tobom još jedan lik,nakrivljen,suh,malo kao obnovljen,isto kao ono društvo više gore u onoj birtiji Pogled puca naravno,rijeka je tu,cijeli sadržaj kraja,a opet sirota ostavljena kula,stepenice nove željezne,metalne,umjesto dočeka kakvog je imao.Borba za život i život za borbu.To je Drežnik danas.Star i grad ruku pod ruku.Baš briga one kamione koji prolaze,kako ljudi brzo zaboravljaju starce,oni kamiondžije umorni od vožnje,puni pornića u glavi,ratnici cesta,ratnici bivstva,ne okreću glavu,jer ih to ne zanima.Zaboravljaju da će i oni biti starci,no,povijest ionako nije za njih,nije za njih škola,nije za njih ništa osim te ceste,a sanjaju kao i on o bogatom boljem životu u kojem će oni biti stasiti i slavni,no,rat i život.......politika karte onih koji su se igrali rata radi svojih svojina.Pa ću i ja kao i oni pas mater...... Zamisli ti to,stoji on kakav takav tu ma kaj,reći ću od pamtivijeka,to je najbolje i najlakše nego nabrajati sve one godine i tko će ih sve popamtiti,sa onim vrlim imena vlasnika i suvlasnika,onih boraca u oklopima,malih ljudi rastom,velikih srcem i strana vlast potmognuta domaćim izdajnicima,koja je gutala sve pred sobom i kad je progutala okrenula se sebi,svojim gradovima i dvorcima,a naše ostavila da propadaju.No,i opet nisu oni krivi nego naši i mi.I sada kaj,stojim tu,šetam,prvo pogled na rijeku,da udahnem i odahnem da ne kunem i psujem na sva usta,,mogli bi me čuti ovo dvoje kojima smo uskratili brzinski sex i ljubakanje ,pa se i oni pretvaraju kao i kamioni da su tu radi prirode i grada.Daj,pa kužim foru,vidi se na daleko.Ne dam ja,nema sexa!! Od kraja ili početka,kneževi Krčki,zna se koji kasnije,kao stara pokvarena ploča,pa ti su se fakat raširili,nije niti čudno da su ih morali zaustaviti.No,spominje se taj grad još u 12 stoljeću,mraku srednjeg vijeka,skoro pa otkriće kotača ,a onda kao i drugi nagledao se i naslušao svašta,prošao kroz mnogo ruku.Nelipići,Gisingovci,Babonići,Turci koji su ga osvojili,a onda ga u 18 stoljeću vraćaju natrag,uništenog u naše ruke.Vojska vlada ovdje umjesto jednog pravog gospodara.Granica je ,duga prema Bosni,prema ratu,tvrdi zid obrane tu na granici Korduna sa svima onima koji su tu radi obrane,svim tim gradovima .Jaka je fortifikacija i jak je plan očuvanja teritorija.Beč mirno spava! I ne samo Beč,nego Evropa Europa mirno spava,jer mi bdijemo za njih. Kao i uvijek kupovina moći i položaja,mito i korupcija u povijesnom slijedu u nas,dovodi i do stvarnog rušenja tih građevina,tih izuzetno važnih i jakih fortifikacija na području Korduna i Banovine sa širokom granicom ,ali i mekom istodobno prema Bosni.Tvrda obrana.Gradio se ovaj grad od lokalnog kamena,pa još stoje i tragovi drvenog roštilja u kojima se taj kamen pekao,naravno da se ne naruši ipak statika cijelog terena i odbrane.Pojavom strane vlasti,odnosno Arpadovića na hrvatski tron koji žele ojačati svoj položaj na ovom dijelu dodjeljuje se raznim obiteljima koje jačaju i koje se pojavljuju u granicama nekadašnje Hrvatske imeđu Gvozda i Velebita,te južno od Velebita između Zrmanje i Krke,a na čijem prostoru Arpadovići nisu uspjeli ojačati svoj položaj.u 12 stoljeću izdižu se pojedine obitelji u tim granicama,vlastela koji šire svoje posjede.U tom nekom razdoblju javlja se moćna obitelj kneževi Bribirski,izdižu se protiv kraljeve volje,koji je želio to područje prilagoditi svojim interesima.Krajem 12 stoljeća Miroslav Bribirski nosi naslov župana,a već njegov sin Grgur 1200-1234 godine,za kojeg arhiđakon Toma piše : u čitavoj zemlji Hrvatskoj nije bilo čovjeka,koji bi bio toliko moćan.....nosi kneževski naslov.Svoju moć dosegli su Bribirski nakon smrti Bele IV .Napuljski kralj Karlo II za zasluge koje su mu učinili darovao je banu Pavlu i njegovoj braći Mladenu i Jurju i svim njihovim zakonitim nasljednicima i potomcima za sve vjekove područje Drežnika i ostalih. Nestaju Bribirski i dolaze Frankopani i tako unedogled i bez kraja sve do njegove današnje slike.Crtali su i ucrtavali njegove zide mnogi inženjeri,graditelji,vojnici i po tim crtežima,mada ih ima i stiliziranih vidimo njegovu slavu i moć i snagu. Peripetije grada u vlasništvu i pohlepi vide se već oko godine 1700 u Weigelovoj mapi nekakvog sklopljenog primirja u onim Sremskim Karlovcima i tada već predstavljen kao ruševina,no ne do kraja,jer slika iz 1871 vidi grad još koliko toliko na kupu i još dosta dobro očuvan.Glavni je dio nepravilan četverokut s okruglom kulom opasan zidovima sa dvije četverostrane kule,a silazilo se u grad stepenicama do ulaza u visini prvog kata.Klasika gradnje tih obrana naših od Drežnika,Cetina,Klokoča,Krstinje i ostalih. Neka je mir junaku!    Oznake: drežnik.stari gradovi, Lika, kordun |
pogibija Nikole Zrinskog
|
Lovice Odgajan sam tako da pazim na stvari,tako da obično navečer odem rano spat,da ne hitim dalekovidnicu kroz balkon,a i potrebno mi je puno sna poradi ljepote i milote.Jest da prije spavanja,a nakon dnevnika skinem katolički kalendar,po datumima i imenima,sa na kraju obaveznim Vrhovnikom i amen.Lepo se ušuškam u dekicu i poplunček i pavam snom pravednika.Poneki put i grdo sanjam,ali to je vele zato jer se krećem među ljudima,a ljudi ima svakakvih,odnosno svakim danom su sve bolji,pa se ja tako u snu igram lovice.A lovice je stara igra u kojoj netko nekoga lovi,kako bi ovaj drugi nekoga lovio i tako ukrug i nedogled,sve dok jedan od, ne padne na koljena od umora,a to je povijesno pregledno tako,da obično onaj slabiji posrne i padne.Ovo nema veze sa sexom ama baš nikakve,koliko god da vas prljava mašta vuče na to.No,mnogi pokušavaju istrčati još jedan krug,ali padnu od ruke i muke.... Lovica vjerojatno dolazi kao pojam od loviti,a to nam je u krvi.Lovimo sve na sve strane,od tko koga,tko kamo ide, kad i gdje stiže u koje vrijeme,a kad sam već spomenul sex,isto tako mjerimo i koliko traje i po tome se poznaje frajer.A nekad se frajer poznavao po dvoboju i naravno po lovu.Igrao se lovice po šumama i gorama sa divljim beštijama,a kasnije ih izio za sve prigode,ali kako su ljudi da prežive morali jesti,onda i kako nije bilo trgovačkih centara,morali su na friško loviti,kako bi imali kaj za papati.Danas se situacija malo promenila,jer se i loviti nema kaj,jer su dobri ljudi skoro pa istrebili sve redom,pa i sami sebe.To se zove evolušn.Osim kaj se tu i tamo lovi i dalje po šumama,lovi se i po modernim autoputima,gdje veliki vjernici,kojima je Bog vrh,početak i kraj i stvoritelj svega živoga na svijetu,ostavljaju pse i ostale zveri,da ih drugi love i tako se igra nastavlja,s pojačanim tempom sve više i više.Malo rekreacije ne škodi,jer su se ljudi inače fest ulijenili,pa eto igra i šport daju malo elana i zdraviji život.Psi su oduševljeni,mačke isto tako.Kupaju se u vrećama u potocima,pjevaju na lancima,a zadnje vrijeme i njima se počelo sviđati igrati se po autoputu.Svjež zrak puno radosti i lovice.Život san! No,od pamtivijeka je bilo dobrih ljudi sa dobrim idejama i željama,a bilo je i zavidnih,jalnih,zločestih stričeka koji su vlovili upravo iza flanjke (ugla) ono kaj sami nisu mogli,pa im se otelo i umesto da upucaju vepra za večeru,oni upucaju čovjeka.Nekad se čini da je to isto.Digresija – čitao sam kako su ljudi ljude vlovili na lovice,a onda ih spremili u kištru,( to je ono di se drži meso i vrlo je ledeno) a onda ih kao i zveri papali.Ljudi su sjajni! I svakim danom sve bolji.To je valjda zato kaj je onaj čiko iz Beograda,a rodom od bogznakud lovil ljude i spremal ih na ljetovanje.I još su nezahvalni ,a danas si mnogi ne mogu priuštiti more.Ljudi su nezahvalni. No u srednjem vijeku,lov je bio zabava za celu obitelj,a i mnogi muški su bili ševci te bi poslije lova obično kakva djevica posrnula ulovljena,očarana znojnim muškim tijelom,a muški se tada nisu brijali na sve strane,iskonskom snagom i naravno kasnije ukusnom večerom.No,bilo je i svašta,pa bi djevica poslije raskošnog objeda ostala i udovica.E tu ustvari počinje štorija. U gradu se živi gradski,lepo zrihtan,cipelice po posljednjoj modi,a onda se čoveku zaželi divljine ,da ono izvorno,iskonsko izbaci iz sebe,odbaci,rekli bismo,hm,uljuđenost i poda se prirodi.Tako je i Nikola Zrinski napustio sigurno utvrđeni grad Zagreb,svoju palaču na Gornjem Gradu i preselio u Međimurje. Već se te godine 1664 sve počelo komešati,politika je dobrano shvatila,pogotovo ona Bečkog dvora,da su Zrinski i s njima Frankopani toliko ojačali,da bi carska kruna komotno mogla pasti s hrvatskog trona,te se polako pripremalo,kako da ih se zaustavi u daljnjem napredovanju.Dali su toliko toj kruni,obranili teritorij,upravo onaj koji i jest najviše prijetio da se ne samo hrvatska,već i austrijska kruna skotrlja u povijest,a svoju su zadaću obavljali časno,no,treba ih svakako upozoriti na pokornost.U studenom se oko Nikole Zrinskog 1664 godine okupila skupina velikaša: hrvatski plemić Nikola Gusić,velikaš erdeljski Nikola Behtlen,ugarski Pavao Zichy i šopronski odvjetnik Stjepan Vitnedy,radi zabave i lova,a sve to u Čakovcu.Nedaleko Međimurske metropole bila su lovišta,bogate šume gdje su plemići provodili dane,te su tako dana 18 .11.opremili konje i kočije i krenuli prema Kuršanečkom lugu.Što se taj dan tamo dogodilo ostavio nam je na čitanje i povijesni pregled Nikola Bethlen : Otišli smo u lov.Zrinski skinuvši velike čizme ušao je s puškom u šumu,te je sam uhodareći za zvijeri ustrijelio velikog vepra,a isto tako još i njegova pješačka družina;tim je lov za taj dan svršio.Već smo se rastali kod kočije,a kad je došao i ban,htjedosmo poći kući.Bilo je pred noć.Međutim ,nanese onamo kob nekoga lovca imenom Stjepana Paku,koji reče,hrvatskim jezikom:Nastrijelio sam jednog vepra i išao za njegovom krvi,kad bi za njim pošli,mogli bi ga ubiti.Čuvši to Nikola Zrinski,odmah nam reče,videći,da se i mi spremamo: Djeco,samo ostanite ovdje,a Vitnedyiju i Gusiću,razgovarajte samo s gospodom,da vidim sto to govori ova bena. – odmah ću se vratiti.Uzjašio je konja s kratkom puškom u noći,pa je potjerao za Pakom;za banom pošla su dva dvorjanika Mailani i ljubimac njegov Angelini,pa onda konjušnik.Mi smo ostali kod kočije i razgovarali.Najednom naglo dojaše jedan banov pratilac ,pa reče: Brzo kočiju,tamo je gospodar! Odjurismo,što brže mogosmo,a ja sam onda pješice potrčao u guštaru,gdje vidjeh bana tamo ležati i kako mi se činilo,žila kucavica mu je još kucala,no,oči mu bijahu zatvorene i nije govorio...... Ban je ipak ustao,a onda je natrag legao,napokon je morao umrijeti i više nije bilo spasa. Poštujući Nikolinu oporuku ležao je mjesec dana na odru te je 21 prosinca pokopan u grobnici Zrinskih u pavlinskom samostanu svete Jelene.Pogrebne obrede vodio je zagrebački biskup Petar Petretić.U oproštajnom govoru lepoglavski pavlin Kery,Zrinkog je nazvao: utjehom Ugarske,svjetlošću Slavonije,očinjim vidom Hrvatske..... No,tu nije cijela priča,jer su kasniji suvremenici govorili da je Zrinski mučki ubijen od svoga sluge po nagovoru bečkog dvora,a zapis o tome je ostavio i tajnik braće Nikole i Petra,augustinac Marko Forstal u zapisu „ Stemmatographia“. Ovo je kraj Prijamov,ovo je smrt koju mu je pripremila sudbina Tijelo je pokopano u grobnici njegovih otaca svečanim sjajem,ukrašeno brojnim ratnim zastavama i drugim plijenom otetim od neprijatelja u mjedenom sarkofagu. Europa toga vremena žalila je za velikim ratnikom,za onim koji je branio kršćanski svijet Hrvatska oplakuje oca domovine,Štajerska branitelja,Austrija čuvara.... Najnovija istraživanja pokazala su da je udovica Stjepana Paka još godinama primala pomoć od bečkog dvora i naravno je da tu treba tražiti osnovu o pričama mučkog ubojstva Nikole Zrinskog.I to od domaće ,a ne strane ruke,kao i mnogo puta u povijesti. 1750 gdoine na mjestu pogibije slavnog junaka jedna je strana,ne domaća,princeza Anna Maria Pignatelli Althan podigla kameni spomenik koji se sastojao od nekoliko dijelova.Na srednjem kamenu spomenika,visokom nekoliko metara,dala je uklesati : Ovdje počiva nekoć nepobjediv,od vepra ubijen Zrinski Koji je svojim neprijateljima velik oteo plijen. Pobjednik,koji je savladavao divlje zvijeri i mačem Uništavao neprijatelje, Sam je pobijeđen od razbješnjele zvijeri. On je doduše završio životni napor i djelo Ali je time domovini nesretnu zadao bol. On se s visine našem čudi udesu, Ali će naša propast oplakivati njegovu smrt. Sreća ga nikakvim sredstvima nije mogla sačuvati pod oružjem Nesreća ga otela udesu i ništa drugo. Jer zla sudbina je ljudima bliska, U ogledalu ovom,svaki se može vidjeti sam. I uvijek lovice ukrug,pa je tako i taj spomenik na velike,doživio gorku sudbu od same domaće ruke kao i mnogi prije i kasnije,jer ljudima smeta ljudskost i dobrota,više ih vodi zavist i zloća.Zbog mijenjanja toka Drave,vlasnik Kuršančke šume grof Juraj Festettić (Feštetić-Festeti) nekoliko je puta preseljavao spomenik,ipak ga čuvaši.Kada je šumu i posjed prodao oko 1930 godine dioničkom društvu (povijest se ponavlja) „Slavonija“ spomenik je otpremljen u Varaždin.No u igri lovice vraća se 1954 natrag u Čakovec. Loviš.......   Oznake: čakovec, medjimurje |
Dragutin pl.Domjanić Donjozelinski
|
Ko dete sam bil fest živahan,ne bumo rekli zločest,nego onako živo dete,jako znatiželjno i svugde me je bilo,što me ne pušta niti do danas.Sva sila rođaka koje sam kao dijete znao,poznavao i danas ih se sjećam,a poglavito one s bakine strane kojih je bilo mnogo i koje smo redovno obilazili ,jer je pokojna baka imala veliki broj rođaka svih vrsta,vrtila su glavom,muškarci strogo politični,ostarjeli s prstom uperenim,a dame složenih ruku u krilo,na koga se je to dete vrglo da je tak živo.Moja je baka odgovarala naravno sva crvena u licu,jer se mali nije nikak smirival,nego je stalno :teta, a kaj vam je ovo,a teta kaj vam je ono,uredno odgovarala verojatno na ove Austrijance,jer na moju nije. Kako sam ipak više rasao sa bakom i dedom,onda sam od njih pokupio stotinu „starih“ priča starog Zagreba i okolice,što osobnih,što povijesnih i to me prati do danas.Mnoge od njih zaboravljam,blijede mi i sjećanja i lica,ali nekako mi uvijek sve to skupa dođe ,vrati se natrag,baš onda kad to ne trebam.Najčešće na Mirogoju.Pa imam običaje svih vrsta od paljenja cigarete kod pokojne tete Barče,pa do naklona glave,a ima tu i red smijeha,red plača,i naravno kako je red u obitelji i red svađe.Premda sam rođen u socijalizmu i dosta kasnije od cijele priče,ipak sam uredno kao dete pozdravljao sa Ljubim ruke,jer se to naprosto moralo starijoj gospodi i damama,koji su još uvijek živjeli u onom finom,malom gradu Zagrebu,po nekim ustaljenim konvencijama i kurtoazijama davno nestalih imanja i dobro odgojenih salona u kojem je prosta reč bila eventualno daj se geni i odi spat.To je ono što me muči iz dana u dan i to je ono što je tako nestalo u ovom novom vremenu nove „elite“ nadrogiranih poza.Nestao je grad kojeg sam volio.Taj grad izgubio je onaj dobri duh i taj je grad kao i ja zaprepašten navalom onih koji njegovu povijest i njegove ljude ne vole niti će ih ikada prihvatiti kao dio jednog otmjenog vremena,promijenivši njegovu finoću u zastrašujući tijek rurala.Ne idem često u centar,jer nemam po što ići,ali poneki put kad se sretnem u oči s gradom koji se promijenio,na tren doživim Zagreb,ali se okrenem i vratim doma. Za taj odgoj i za ta sjećanja danas mogu samo reći : Za svaku dobru reč kaj reći si mi znala Za svaki pogled tvoj FALA! 12.09. rođeni su i Karlo i moja baka (rođena Domjanić) i to je poveznica između rođaka,kao da je nešto bilo predodređeno za neki i moj put,jer je moja baka sjajno crtala,samo to nije smela,jer se nije dolikovalo jednoj dami crtati javno.Radila je to skrivečki onako za sebe ili za mog brata,kad je trebalo za školu.Mene je po toj liniji život odvlekel na stranu neke povijesti ili neke umjetnosti,premda su ostatak obitelji vrtili glavom,dete buš gladan.Moram pri tome napomenuti da druga baka ,sjajno je baratala puškom,što meni ne ide,ali je voljela pse,pogotovo šarplanince,pa mi je možda to ostalo i od te turske strane,jer je moja baka,s tatine strane bila Anadolka. Dragutina Milivoja nisam nikada upoznao jer je umro 1933 godine,ali sam slušao priče o njemu,a poglavito se u mojoj kući za imendana i rođendana izvodila Fala kao obavezan dodatak kućnoj fiesti i u toj pjesmi kao da su svi najednom bili preneseni iz Zagreba u onaj pitomi prigorski kraj Donje Zeline,gdje i danas leži dvorac Domjanića.Tiho i onako sa sjetom pjevala se ta pjesma u svim prigodama,pa i kao jedina želja moje bake da joj se to otpjeva na sprovodu.Kraj jedne epohe i puno suza. Dosta strog,pragmatičan,a ipak romantik Dragutin pl.Domjanić Donjozelinski rođen je u Krču pored Adamovca 1875 godine.Po nekim pričama obitelj ga nije priznavala u prvo vrijeme,pa je živio u nekoj staroj trošnoj drvenoj kuriji,čak sa glasima ili tračevima da nije pravi Domjanić,da bi ipak nekako se to sve smirilo i da se on ipak našao u okruženju kojeg je rodom i zaslužio.Obitelj je posjedovala imanja u Varaždinskoj ,Koprivničkoj Zagrebačkoj županiji i samom gradu Zagrebu,te je stoga mladi Dragec pohađao visoki plemićki konvikt.Nakon diplome obavljao je niz časti kao sudac Banskog stola,kao istražni sudac,viječnik u gradu,ali je u duši ostao vječni pjesnik i pisao je i za vreme školovanja.Njegova prva pjesma objavljena je 1892 godine „Ljubav k Domovini“ ,ali pod pseudonimom Milivoj Seljan. Toliko toga se još može napisati o velikanu kajkavske reči,ali za to bi trebalo jako puno vremena,a ja samo želim kratko se osvrnuti na male epizode čovjeka,koji je mogu slobodno reči proslavio svojim pjesmama dragi naš kaj i čija pjesma nas vodi ukrug po jednom i trgovačkom centru,a predstavlja dušu jednog već pomalo zaboravljenog dijalekta,poglavito u glavnom gradu,čiji se poneki stanovnici sa tugom sjećaju svojeg rodnog jezika Vre tičeki spiju A šume mučiju, Naj moja popevka zvoni Po dolu i gaju, Po dragomu kraju, Od kojeg mi lepšega ni. Tu brat mi je vsaki, Tu doma sem taki, Pogodit bi mogel i speć, Poznati su puti, Tu vsigde je čuti, Ljubljenu domaću mi reč. I srce mi greje I z menom se smeje I v žalosti plače takaj. Em nikaj ni slajše, Ne čuje se rajše Neg dobri i dragi naš kaj! I sama ta kratka pjesmica vuče nas u zelenilo brega,starih priča i legendi ,dobro skrivenih samo pažljivom slušatelju,možda danas nekom malom,kao što sam ja bio.Možda taj mali kad naraste ,kao i ja što sam sada,već polako prelazim i pola stoljeća života utone sa sjećanima u smiraj dana iza starih voćaka. Karlek umire u Zagrebu 07.06.1933. i ostaje samo šapat : …Sve ja sad pusto ni imena nema, Šutnja tek šaptanje spomena sluša. Pusto je, mrtvo, gdje dom je moj bio, Al tamo i sad još sva mi je duša.  Oznake: sv.ivan zelina, Hrvatska, poezija |
17.04.2021., subota
Ivan.pl.Kukuljević-Sakcinski - pjesma
|
Gdje je Slavska domovina? Bugarska li imovina Od Moreje do Balkana Gdje je raszut rod Slavjana? Zemlju zove Slavjan svom, Al je širi slavski dom. Gdje je Slavska domovina? Dvih svjetova prostorina, Gdje god Slavjan kuću stavi, Gdje svoj krotak život bavi, Širok je jedan dom Sviju granah Slavjanom! Gdje slavjanski jezik vlada Gdje vjek sunce ne zapada Gorutanske od planine Sve kitajske do zidine Široki je jedan dom, Sviju granah Slavjanom.  Oznake: kukuljević, Zagorje, Hrvatska |
Bežanec
|
Bežanec No,nije tak baš sve bilo loše,bilo je i lepih priča,ljubavnih,bilo je romantike i zabave,plesova i štošta još o čemu ću vremenom polako pisati.Poneki puta zaista sam sebi ispadam teški crnjak,ali na sve me ovo navuku loše vijesti,opasne igre i internet.Mediji svoje rade na zatupljivanju i dalje,novinari pišu gluposti,inzistira se na hrvatskom jeziku,a onda svako malo čujem baytheway,sorry,its ok i slično tome.Zaboravljamo sami sebe,gubimo integritet i to od onih koji su došli jučer,slabo barataju i materinjim,a kamoli drugim jezikom,ali su fora i zabavni i pametuju.Ne valja nam rabota,pa štogod da rekli. Oduvijek su se tamo davno neki ljudi borili za opstanak domačice,od naših kontinentalnih krajeva do onih morskih,pa preko glagoljice,arhaike,polako se stvarao jezik Hrvata u ondašnjoj Jugi,a danas nam se nameće krivi smjer i koliko god vikali MI HRVATI,nekako to sve skupa više ne zvuči kako bi trebalo. Bila je davno jedna pjesma na jednom od festivala,tada još doba festa kad se pjevalo uz orkestar uživo i kad se znalo i tekst i muzika i kad nije bilo bezveznog kreveljenja anonimnih nesluhista,koji nam danas lupaju takt.To su bile riječi,koje i dan danas zvone.Ne daj Bog dragi pitati jednog od novokompovanih jet setera koji ispijaju kavu u Tkalči,znaš li ovu ili onu,čak i onu koji bi trebao znati,jer je tvoja domaća,pa su ti i starci stari kao ja,oni će samo reći aj dont nou i pogledati te s visoka tipa stari kaj ti briješ!!! Danas sam u riječima i tekstu,žalim za onim pustim danima koje samo dočaravam u glavi: finili su pusti kanti i utihla već je klapa....ništa nova ,ništa nova!!! Ja kao već stariji ( puj,puj ne ureklo se) putujem stazama djetinjstva,i koliko god da bilo čudno i grdo i koliko god će to netko nazvati jugo nostalgijom,meni je bilo ljepše.Mada svako vrijeme ima svoje i nosi svoje i nije nikoga za kriviti.Možemo ga jedino kriviti za krivi odgoj,jer roditelji nisu dali smjernice,pa nam je opća kultura spala na tanke grane nekog tamo Blakea,Đona ili Rozmari! Uvijek si ovako mislim kad stanem,zona sumraka i što bi bilo kad bi stari ustali i vidjeli što jest i kako jest!!Borili se oni za nas ,a mi smo ih ne izdali,nego se progizdali,a to je još puno lošije.Jer znate onu staru tko se gizda taj je p...a!!!! Dvorac Bežanec Davno sam bio tamo u ono doba neke nove politike pa se jela fina juha od koprive,sve u rukavicama ali i opet nekih kojima je to bilo fensi,a nisu prepoznali čari mjesta gdje jedu.Jeftina prođa povijesti!!!Ali i barem to,premda si mislim pa možda i treba pustiti da propadne!!!NO,kako se svijetom otvaraju isto birtije na povijesnim mjestima,tako je i kod nas.Neke smo stvari preuzeli ,a neke nikad nećemo!!!Stoji taj dvor danas,samo nas neki natpis plaši,da ako pređemo traku zazvonit će alarm i platit ćemo globu prelaska.Ti povijest i ti traku mater!!!! Stoji on zatvoren i zato jer papiri u legaliziciji svijesti nisu pravovaljani,jer je Tuđo heroj bio,pa sve podijelio,a obećo je da će doći vrijeme kad će vratiti,ali se on to samo šalio.Povrat kompleksa traže nasljednice ,kćeri zadnjeg prije nacionalizacije vlasnika dvorca Franje Ottenfelsa,ali ga traže i drugi koji su svojim šarmom dobili neka prava na korištenje istoga. Između dobra Dubrava i Bežanca bio je mali majur, koji je nekada spadao k dobru Gorica. Isti majur kupili su 1886. god. od Antuna Kaučića baruni Žiga i Mavro Ottenfels, pak ga utjelovili svom dobru Bežanec kao i majur Benkovečki Vrh upravo nasuprot dobru Klemenovo. Dobro Bežanec s krasnim u četverokut zidanim dvorom, prešlo je od grofa Keglevića na barune Kollenbach, a od ovih na barune SchlaumsLinden, pak od ovih potonjih na barune OttenfelssGschvvind. Na tom lijepom dobru koje je danas vlasnost Franje baruna Ottenfelsa, nu koji uživa samo maksimum te oženio Magdalenu groficu DiesbachBelleroche, Sam dvorac izgrađen je kao kurija na prelazu iz 17 u 18 stoljeća a kasnije u 19 stoljeću točnije 1830 godine u stilu klasicizma. Bilo je kao i na svim tim našim dvorcima puno vlasnika Keglevići,Kollenbachi,Schlaum-Linden i zadnji i najzaslužniji za današnji izgled Ottenfelsi,a poglavito barunica Josipa- Jalžica,koja je sjajno govorila autentika kaj,naučen od posluge. Josipa barunica Ottenfels bijaše veoma obrazovana dama, doduše malena uzrasta, nu koja je poznavala jedino svoju volju, kojoj su se morali svi članovi obitelji i njezina kućanstva bezuvjetno pokoriti.Otkad je obudovjela, nije s njome ni jedan muškarac kod istog stola blagovao, pa niti njezina dva sina Mavro iŽiga, i ako su bili starija gospoda i velmože. Sa svojim sinovima postupala je vazda kao s dječarcima, pak ako bi koji raspravljajući s materom gospodarska pitanja kazao svoje mišljenje, s kojima ona obično nije bila sporazumna, odvratila mu je: To ti, moje dijete, još ne razumiješ, ja ću se o tom posavjetovati s mojim gospodarskim upraviteljem. Stalno je nešto gradila i pregrađivala,jer joj je,navodno,ciganka prorekla da će tako dugo živjeti dok gradi.Svakako osebujna osoba.Sami ti Ottenfelsi dolaze iz Koruške,najpoznatiji je bio Xaver Franz,austrijski diplomat iz 19 stoljeća.Obavljao je vrlo uspješnu diplomaciju u Carigradu poslan od strane bečkog dvora,pa je s time skupio i izuzetnu kolekciju orijentalnih rukopisa i knjiga koji se danas čuvaju u Zagrebu.Sama prijespomenuta barunica Josipa umire 5 siječnja 1885 godine i pokopana je u obiteljskoj grobnici u Pregradi.Dvorac nakon nje dolazi u posjed njezinog sina Moritza Franza i s njim se nastavlja loza.Sam dvorac bio je u vlasništvu obitelji do 1945 godine,kad napuštaju Hrvatsku. Široko i visoko obrazovani u svojoj su kućnoj biblioteci posjedovali i preko 7000 svezaka,koji su raspršeni kako kuda i kako gdje.Nešto je u Zagrebu,a nešto u Pregradi.Sve te knjige uredno su označene i svaka je pretpostavkom imala svoje mjesto.Na prvim stranicama knjiga nalazi se i žig Ottenfelsove knjižnice iz samoga dvorca.Svo to sakupljeno blago ostalo je nama i našim generacijama i onima koji dolaze iza nas,kliše,samo da li će oni znati prepoznati i cijeniti ostavštinu,pitanje je sad. Tko se nije skrio magarac je bio.  Oznake: Zagorje |
16.04.2021., petak
August Šenoa - ljubavna pisma Slavi
|
O Augustu Schoenau napisano je bezbroj toga,pa nema smisla iznova ponavljati jedno te isto.Manje je možda poznato,osim njegova pisanja romana,povjestica I feljtona,da je bio I veliki hofirant,te se zna da se mnogo zabavljao sa djevojkama I prije nego što je sreo svoju najveću ljubav Slavu.Recimo čistam radi nekog okvira ili poredbe da je prva ljubav Augustova bila jedna Riječanka,koja mu je zadavala bezbroj glavobolja I patnji,kako je to obično s prvim ljubavima pa je tako zapisao : I mene,plivajućeg po talasima zabave,zavedoše misli uvijek na more,na Rijeku,pa sam bio tužan I neveseo…. Zabavljao se I sa nekom Njemicom,ali u toj vezi on je pak bio uzrok patnji I glavobolja.”Pošto si dokazasmo da se volimo,zapisao je,slala mi je Njemica igrati Les cloches du monastere – a ja zavijati ; zatim počme čitati Mathisonovu Bergruine,a ja – drijemati – najzad naheriv glavu,uzdisala je plavuša po sedam dana pola sata – a mene ne bje,a mene ne bje kasnije nikad kod nje….. Izuzetno temperamentan,pričljiv I šaljiv,druželjubiv,neprestano se kreće u raznim društvima,veliki je životoljubac I ženoljubac,a osjećaje I pobude prema ženama pokazuje I priznaje javno.”Ja se veoma rado zabavljam zanimivim gospojami.vjere mi,radije nego sa kakvom drevnom vilom…. O svojoj Njemici piše da je mlaka kao mlaka limunada,ja volim Hrvaticu đavolicu s kojom valja četovati,nego blijedu njmačku Lujzu… I tu se pojavljuje Hrvatica đavolica ,a dolazi iz Turopolja….Šenoa se u Slavu zaljubljuje već na prvi pogled na balu…Ova ili nijedna druga! Što je mlada djevojka provincijska znala uopće o Šenoi,već velikom piscu?Znala je ona puno,pratila je naime sve njegove priče objavljene u “Zagrebuljama”,a čitala je I Turopoljski top.Bolje je poznavala djelo nego samog autora.Naime je ona očekivala staroga bradonju s bogatim životnim iskustvom,a upoznala je eto svoga pjesnika,kako je to dosta godina kasnije zapisao Milan Begović. Šenoa je u dvoranu ušao s drugovima, - opisat će kasnije Slava svoj prvi susret sa Augustom – I ostao sam,naslonjen na zid,promatrajući okupljeno društvo.Bio je tanak,slabunjav,imao je na sebi narodnu surku s gajtanima,a njegove oči bile su pune modroga svjetla.Ona je vidjela da te oči gledaju samo nju.Međutim su se drugovi vratili,a on im je rekao : Ona ili nijedna druga!Od toga trenutka ,pa do njegove smrti ,Šenoino će pero I misao imati samo jedno: Jasno pjeva burno more Slava!Slava!Slava! A iz svakog vrela viri Jedna Zlatna glava. Dok od straha drhtala mi nada Usna o njoj rječce ne izgubi: Blago meni!Drukče vam je sada Dika reče,da me zbilja ljubi! Ostalo je bezbroj lijepih riječi u pismima koje je Šenoa pisati svojoj životnoj ljubavi,a ja ću donijeti jedno datirano na 18 travnja 1867 u Zagrebu Ne žalosti se,ne plači,oprosti mi!Evo ti odgovaram na utjehu,radi mira tvoga.Mirno mi je srce I sretno,nestrpljiva mi je duša:pokajao sam se jučer sto puta primiv tvoje milo pisamce,a još više se kajem danas,čuvši da si radi mene prolila suze.Al znadem,da ćeš mi oprostiti,što sam uvrijedio tvoje njženo,tvoje čisto srdašce,u kojem možeš znati,da sam čovjek žive,žestoke krvi,da me može razdražiti I najmanja sumnja u svoj duši,kojoj svu sreću,svu budućnost,sve svoje sile posvetiti hoću.Zato sam ti I tako pisao jedina željo moja,zato je može biti utekla iz mojega pera po koja gorka riječ.Oh da sam mogao kraj tebe biti,da ti utrem svaku suzu cjelovom.Al daleko vrijeme – još dva dana,pa eto me k tebi,u tvoje naručje,da poljupcem utješim svojue drago golupče,da se naslađujem bistrim joj pogledom I dragim posmjehom.A kad budem kraj tebe,neću ni koraka od tvoje strane,jer me tvoje lišce znaše začarati da stojim nepomičan kao kamen,da samo tebe gledam.Sad mi ostaj s bogom dušo: budi vesela,ne žalosti se I još jednom oprosti mi.Teško Očekivajuć blaženi dan sastanka,cjeliva te veliki griješnik t.j. Tvoj ljubeći te od srca August Za razliku od pisaca iz doba narodnog preporoda,koji su se dopisivali sa svojim bližnjim na njemačkom jeziku,Šenoa je bio načistu da se osjećaji mogu izreći samo domaćim,materinjim jezikom I to ne bilo kakvim “Dobio sam tvoje francusko pismo-pa ti odmah odgovaram-pisao je Šenoa svojoj tada zaručnici Slavi – Vrlo me je doista razveselilo da radiš po mopjoj volji,al opet je istina da si od srca samo hrvatski pisati možemo.  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad, Šenoa |
Ivan Kukuljević Sakcinski
|
Uopće početi pisati tekst sa 1001 idejom i misli koje se roje,a nikoga ne dirnuti i ne završiti na ljetovanju negde u nekim toplicama na državni trošak jako je teško,jer me svaki dan izbombardira dalekovidnica sa najnovijim vijestima,a niti jedna od njih ,osim da su neki naši osnovnoškolci dobili drugu nagradu negde u svetu za nešto,koja će već sutra pored raznih pozera ovih i onih biti zaboravljena,nažalost nije dobra.Osim molitava na raznoraznim svetištima,zaista me strah da ću se jednog jutra probuditi u zoni sumraka,a oko mene lomača i neki ljudi u čudnoj garderobi,a iz prikrajka će me gledati Marija Jurić Zagorka. Kako u jednom tekstu sažeti hrvatsku crvotočinu,kako nagovoriti uopće nekoga da čita ove moje,da prostite,pizdarije, u kojima pokušavam dočarati sebe i svoj stav,a ne otići predaleko ili zastraniti nekud u crnu rupu mozga i naprosto reći mozak baj baj. Plejada likova,kao u onoj freski tamo daleko ples mrtvaca kao da se groze što smo napravili od njihove ideje na račun novaca koji je kupio naše misli i želje i ljubavi,zastrašujuć je, i svaki put, duhovi tih lilkova, hodaju uporedo s nama tužni i pognute glave,kako se zaboravljaju njihove misli i borbe,pretvarajući ljudski jad u pare za samo nečije,a ne opće dobro. Da mi kompa bude Mažuranić,frend Stjepan Radić,prijatelj Marulić kao buraz Ante Starčević.... Ponekad onako uz pas mater,pomislim,pa nije Neron bio toliko niti lud kad je spalio Rim,naprosto je čovjek bio razočaran i bijesan i želio poravnati grad grijeha i bluda,grad laži i obmana,kleveta,insinuacija i dokrajčiti sve to zajedno u jednom plamenu. Nepravedno potisnut na marginu povijesti ,zato što je bio malen i ne hvalisav,možda samo zato jer njegova hrvatska prva riječ u saboru onih davnih ilirskih dana, ne znači danas puno,uz toliko engleštine ili kojeg drugog jezika ili narječja,možda njegova arhaika nije dovoljna da uđe među velikane koje svaki put spomenemo ili spomenu po obavezno svakodnevnom razračuvanavanju kojim mi to jezikom govorimo i kome pripadamo,pa možda i zato jer je plemić,a nije jedini u toj plejadi voštanih figura u knjigama osim kratke crtice,ipak Je Ivan Kukuljević Sakcinski,domaći muž i domovine sin,iz Ivanca gdje je stara plemićka obitelj,izuzetno poznata i raširena u Hrvatskoj,sjedinjena sa skoro svim obiteljima koje su tada nešto značile u nas,posjedovala starigrad Tonimir,danas mu nema traga, prvi poviknuo na hrvatskom jeziku 2 svibnja 1843 : "Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi mađarski, njemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. Susedi naši, osobito Magjari, neće već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu....“. Upozoravajući tako na pogubnost gubljenja domaće reči na račun stranjštine. Kao i sve te neke tragične figure povijesnog gubljenja umire u siromaštvu tamo kraj Stubice u nekoj staroj drvenoj trošnoj kuriji Puhakovec,zaboravljen da je dao veliki obol pismenosti hrvatske,povijesti,prevodilaštva i samoj veličini te hrvatske poneki put stranputice.Ima svoje mjesto,nemojte poluditi,ipak na Mirogoju među slavnima i tamo mu stoji samo sitna ploča,da je bio velikan,da svjedoči vremenu čiji kotač gazi sve pred sobom.Sudbina –kotač....  Oznake: povijest, sabor, Hrvatska |
15.04.2021., četvrtak
Marija Ružička Strozzi
|
Od davnina su ljudi tražili malo zabave,kako bi zaboravili svoju bijedu,ili na dvorovima na ratove,spletke ili naprosto težak srednjevjekovni život.Isto tako od davnih dana razne su amaterske skupine obilazile sela,sajmove ili plemićke utvrde,sa više ili manje uspjeha.Glazbenici,cirkusanti,tragičari probali su na sve načine zaraditi za život,živeći više puta nomadski ,čak i puno siromašniji život nego oni kojima su predstavljali svoje lakrdije ili glumačko umijeće.Prve prave organizirane predstave odigravale su se kod grofa Amadea na Gornjem gradu,no,prvi pravi,recimo glumci javljaju se puno kasnije,osnutkom starog kazališta,redutne dvorane na Gornjem gradu u Zagrebu.Zapis postoji da su prvi naši glumci bili članovi novosadske glumačke ekipe i to Toma Isaković,Đura i Sofija Anastasijević,Katarina Jovanović.Jovan Kapdemor itd ,a u Zagrebu im se pridružuju najprije glumice njemačke družine Jozefina Wagi i Lebštekova,a zatim i naša glumica iz putujuće družine Alberta Steina,Julija Stein-Maretić,u Karlovcu su pristupili Josip Tkalec,Nikola Badlaj i M.Radić.Kasnije se u Zagrebu pridružuje još i zaručnica Demetera,Franjica Vesel. Od toga početnog glumatanja, mogli bismo reći, do pravog teatra trebalo je proći još nešto vremena,a nekako je te početke velikog kazališta i glume upravo započela hrvatska Sarah Bernard.Marija Ružićka Strozzi.Rođena je u Moravskoj odakle se u Zagreb doselila kao 4-godišnjakinja .Njen otac Leopold Ružička bio je član orkestra,pa je tako Marija od svojih prvih trenutaka upijala miris kazališta.Završivši višu djevojačku školu,počela je studirati pjevanje u Glazbenom zavodu,a učitelj joj je bio Lichtenneger.Godine 1863.nastupila je prvi puta i na javnom koncertu,a god.1866 pjevala je sopransku ulogu Verdijeva Nabucco,no,od napora ozlijedila je glasnice i tu počinje njena karijera velike glumice.Prestavši pjevati,posvetila se glumi.Glumi ju je učio Josip Freudenreich.Na prve svoje „daske“ zagazila je 1868 i od toga je vremena zauvijek ostala vjerna zagrebačkom kazalištu,a isto tako i publici.1871 udaje se za Ferdu Strozzia i počela nastupati pod tim imenom.Rodilo joj se 8 djece,a iz toga braka su se samo Maja Pečić majka Borisa Konstatinovića Papandopula i Tito posvetili kazalištu.Ružićka je povremeno nastupala i u muzičkim dramama,a jednom je 1874 godine morala umjesto Lesićeve uskočiti u Fausta kao Siebel.God 1878 pružila joj se izvanredna prilika postati članicom glasovitog bečkog Burgtheatra,ali ona ostaje vjerna Zagrebu.Drugi puta zamalo su je nagovorili da pristupi bečkom Ringtheatru,ali požar istoga kazališta 1881 god.i opet zaustavi Mariju u Zagrebu.Do kraja života ostade vjerna,a glumila je u kasnim,poznim godinama života,Zagrebu i njegovim kazalištima.Glumila je i u starom i u Novom (HNK) teatru sa više od 600 uloga sa 2000 nastupa.Marljiva,vrijedna,točna,plodne umjetničke karijere i samoprijegora postade jedna od naših najvećih glumica skoro pa ikada.Njezino ime i dan danas primjer je vrhunskog glumačkog dometa. Njezin lik ovjekovječen je i na svečanom zastoru HNK Vlahe Bukovca.Umire u Zagrebu 27 rujna 1937 i pokopana je na zagrebačkom Mirogoju.  Oznake: HNK, HNK + Lisinski, gluma, Zagreb |
14.04.2021., srijeda
Ivo Kozarčanin
|
Defile Likova koje smo nekada možda morali znati onako ovlaš,za neku dosadnu lektiru,koju nikada ustvari nismo shvaćali.Pijanci-boemi,glumci na pozornici ulica,ljudi sa dušom i svojim,kao i svi,skrivenim srcem duboko zakopanim među organima života.Srce je samo mišić ionako.Prolaze godine i mi starimo sa tim nekim temama i onda nas najednom lupi u glavu,upravo ono ,što nismo nikako voljeli.Ja sam prozan,ne volim pjesme,ali me je nekako to kasno ljeto ipak lupilo u glavu,sa svim onim mirisima Miholjima i već dolazećim kišama,dok se posvuda osjeti miris paljevine po vrtovima.Nekako me to podsjeti uvijek na povratak s mora,iz sunca koje se kupa u moru pred kraj dana,a onda Lika kamena,škrta,crljenica i upravo miris te paljevine,kad se već sve sprema za zimu.Toga je nekako nestalo zadnjih godina,a čak nema veze niti sa mojim starenjem.Sve kao da nestaje u trenu,a sve se pomalo i polako prazni. Umjesto da obavi sve poslove,a uzori su mu bili Krleža i Hamsun,on razmišlja o Novom Marofu,kamo je trebao poći na oporavak i u iščekivanju dana polaska on završava novinarske poslove,izlazi s prijateljima u kavane i gostionice. 4 .2.1941 godine između 11 i 12 sati u noći,rastaje se s prijateljima i polako se uputio Ilicom u Stenjevec,gdje je imao stan.Te noći Ilica,već u jeku rata,bila je pusta,samo se po svjetlu uličnih svjetiljki mogla naslutiti susnježica.Došavši do kasarne na Črnomercu,zaustavio ga je prodoran glas.Nije htio stati – kako tvrde,već je koračao dalje.Stražar Milija Jovanović navodno je ponovio upozorenje,pa kako se nije odazvao niti na jedan,stražar je ispalio hitac koji ga je pogodio ravno u srce i tu je smrt prekinula i promijenila skretnicu putovanja. Rodio se u Hrvatskoj Dubici 1911 godine u obitelji Stjepana i Marije.Ubrzo nakon rođenja seli u Madžarsku,gdje mu otac dobiva mjesto željezničara.Nakon propasti Austrijske carevine,vraća se u rodno mjesto gdje završava pučku školu,a upisuje trgovačku školu,no seli u Zagreb ubrzo nakon toga,te upisuje Državnu učiteljsku školu,a potom i Filozofski fakultet. 25.lipnja 1933. vjenča se sa Marijom Bengez,učiteljicom iz Mihovljana i tu je ono što me je ustvari prenijelo u neka davna ljeta,koja se više ne događaju. Kad dođe Ljeto Kad dođe ljeto,na što misliš,Marija? U žitu čekaš sama.Srpanj ti šapće,Opet si danas za godinu dana starija. Zelenu kosu vrba vjetar nemirno miluje. Gore žarki,bijeli talasi vatrometa. U očima ti sunce zlatnim prstima kuje. Duboka ljetna noć.Kaplje s krova Na tvoje cvijeće hladna rosa.Čuješ li, Kako zvoni srebrna mjesećeva potkova? U sobi sama skrstila si ozeble ruke, Nujna je cesta od mraka i koraka. Svu noć u voćnjaku padaja zrele jabuke. Strepeći od praznine,usnule su ptice. Mraćno diše planinska noć.Zalazeći Mjesec te je toplo poljubio u lice. U srcu raste tiha tuga.Starija Opet si za godinu dana.U mraku Žali te zrelo ljeto.Ti plačeš,Marija? Ivo Kozarčanin   |
13.04.2021., utorak
Milka Trnina
|
Ima jedna stara narodna,zbog koje će možda sada mnogi pasti u nesvijest,mahati lepezama,razbijati po kući,.preklinjati mene,a možda će mi se i mami doma štucati.Isto tako mnogi će sada rogoboriti,a neki će me i nazvati teškim običnim prostakom,seljačinom,no bez te narodne neće proći,pa da puca na sve strane,a ujedno će i ta poslovica dati naslov.Rijetki će možda to moje prostačenje shvatiti istim onim osjećajem kojeg ja sada imam dok ovo tipkam. Od kurve kurca ne buš dobil 1880 godine tadanja mladež ,hrvatski studenti predali su i napravili lovor vijenac te ga predali Milki,kao najvećoj nadi hrvatske opere,ali na audiciji za stalno mjesto u zagrebačkoj operi ,Trninu dakako ,što drugo-odbijaju,a biva primljena jedna Švicarka.Nakon toga je naša Moslavka svoj glas,ali moramo reći i glas male Hrvatske prenijela i pronijela svijetom,baš iz inata,pjevajući uglavnom Wagnera,pa će ju i New Yorkški Met pamtiti kao najveću Wagnerijanku.Tek poslije te svjetske slave,naši su se neki ,možda ,kresnuli glavom o stol,i ona pjeva Ljubav i Zlobu,našeg Lisinskog u Zagrebu.Nekoliko je puta pjevala pred našom publikom i to uvijek besplatno u dobrotvorne svrhe – u korist Zavoda za slijepe primjerice,no ona ipak umire kao Bavarska komorna pjevačica u zemlji koja ju je tako lako odgurnula od sebe. Velika Katarina Milka Ternina – Trnina rođena je u malom skromnom Vezišću kraj Križa u Moslavini,od oca Tone i majke Franjice.Otac je bio mlinar,ali je rano umro na povratku sa sajmišta gdje je zadobio upalu pluća.Obitelj se razdvaja,majka i brat ostaju u selu,a naša Milka prvo odlazi k časnim sestrama,a onda ju k sebi uzme njen ujak pisac Jurković,koji joj omogućuje školovanje pjevanja. Nakon Zagreb odlazi u Beč na konzervatorij,da bi se kao debitantica vratila u Zagreb i prvi puta stala na daske koje život znače kao Amelija u Krabuljnom plesu 11 travnja 1882.godine.Zaredale su se uloge po cijeloj tadanjoj Europi,a kasnije i svijetu.Proslavila je ime male,mnogima i nepoznate zemlje negjde na jugu austrijske monarhije,no,ona je uvijek i iznova ponavljala odakle dolazi,a upravo su je tamo odbacili i radije dali primat strancu,odnosno strankinji.Tek nakon velikog uspjeha dobiva počasno doživotno članstvo upravo onog kazališta koje je isprva nije htjelo primiti.Sve uloge u Zagrebu ,pjevala je na hrvatskom jeziku.Predivan dramski sopran,zvonio je operom.Poslije lutanja,vraća se u Zagreb i nastanjuje se na Gornjem gradu,gradu,svog djetinjstva. Umire u Zagrebu 18.5 1941 u jeku ratnih zbivanja,pa je prošlo dvije godine,dok Europa i svijet nisu saznali za njenu smrt. Sjećanje na nju ostaje nama i na nama,pa kad prođete Mirogojem sjednite na klupu ispred njena groba,na klupu ljubavnika i zaljubljenih ili se ti prolazniče zaustavi i poslušaj pjesmu hrvatskog Slavuja,kako kaže ploča na palači na Gornjem gradu,gdje je umrla velika Bavarska dvorska komorna pjevačica Milka Trnina.    Oznake: milka trnina, Zagreb, Moslavina |
Ignjat Fuchs - Vatroslav Lisinski
|
PIsati ili ne ,vječna dilema! Igi je bio talentirano dijete i to se vidjelo na prvi pogled od samog starta,rekli bi pravi wunderkind,ali je tek ili već sa 14 godina počeo primati poduke iz glazbe,no nije bio prodoran kao ostali dečki, jer je zbog ozljede noge u ranom djetinjstvu bio introvertiran,a usput su pomagali dobri ljudi koji su mu se rugali i tako izazivali veliki antagonizam.Njegovi roditelji,poglavito otac mesar nije baš bio zadovoljan što će mu sin nasljednik lupati po crno bijelim tipkama,kad se jako lijepo može živjeti od trančiranja mesa i hranjenja gladnih uvaženih građana našega grada Zagreba na brdu Griču. U vrijeme procvata nacionalnog ponosa ,kad su uši i oči bile zaista zasićene opernim njemačkim arijama,a mlade dame uzdisale i padale u nesvest radi nekog Kurta ili Johanna u ljubavnim romanima,potrebito je bilo napisati nešto domaće,nešto da ovu uspavanu zagrebačko-hrvatsku raju pokrene k domaćoj reči i stisne na hrvatske grudi.Ova kuća odigrala je tu jako važnu ulogu primajući sve Ilirce onoga vremena u svoje prostore.Oblikom i stilom gradnje kasnog 18 stoljeća izmjenjujući mnoge vlasnike,doživjela je svoj uspon u društvu i opće oduševljenje građanstva upravo u doba tog Ilirskog pokreta.Naime žena uvaženog liječnika dr.Alekse Vancaša,Josipa - Pepica, kao prava majka prigrila je sebi pod skute sve onda veleštovane pisce,kompozitore,literate glumce,samo da dišu narodnim duhom i jezikom,tako da je i naš Igić kod nje često svirao na njenom klaviru jer svojeg nije imao.Ironija života,cinizam,sarkazam i povijest koja se oduvijek i stalno ponavlja do dana današnjega je upravo takva da se ljudi koji se bore za ideju umiru sami u siromaštvu,kako se desilo i našem dečku, a i mnogima drugima kao onom pravom domaćem mužu koji je prvi viknuo na hrvatskom jeziku u tadašnjem hrv.saboru Ivanu Kukuljevićui Sakcinskom. Ajmo natrag da ne odem predaleko u svom izlaganju i da ne zastranim,pa nedajbog da počnem kleti ko kočijaš. Ignjat Fuchs rodio se u kući koja je stajala na mjestu današnjih brojeva 33 I 35 u Ilici od oca Andrije,zagrebaćkog mesara I posjednika I majke ,druge žene Andrijine Anke Kovačić.Izuzetan kompozitor,nažalost morao se cijeli svoj život nositi sa antagonizmom na koji je nailazio.Po prirodi tih I povučen,nije imao dovoljno energije ili temperamenta oduprijeti se ruganjima.Teško se probijao kroz cijeli svoj život.U 27 godina postojanja tadašnje opera nije postojala niti jedna opera na hrvatskom jeziku,ali je zato u isto vrijeme izvedeno nebrojeno glazbenih djela kojima ni u kojem slučaju nije trebalo biti mjesta na muzičkom repertoaru. Ideju za stvaranje prve hrvatske opere dao je ustvari još 1843 godine Ognjen Štriga pjevač nagovorivši svog prijatelja pjesnika i dramatika Janka Cara da napiše libreto za operu koju će kasnije uglazbiti naš,a tko drugi nego Igić.Toliko je srca unio u stvaranje te opere opijen kao i ostali idejom narodnog da bi ipak na kraju umro zaboravljen u siromaštvu i bijedi.Zašto!!! No taj trenutak priznanja i malo slave,iako skroman i tih,nije dočekao za svog života.Opijelo mu je dano tek puno kasnije zahvaljujući Stjepanu pl. Miletiću kad je divna opera Porin ugledala svjetla pozornice izvedena tek 1897.godine.  |
12.04.2021., ponedjeljak
Aleksa pl.Vancaš
|
Hrvatska povijest obiluje osobama o kojima se danas malo zna, a dali su zaista veliki doprinos razvitku društva,kulture,medicine i ostalih grana znanosti.Ti „mali“ vrijedni ljudi,nisu trebali velikih reklama za svoja djela,tako da se da suditi ,da malo ljudi,sa malim tihim glasom,počivaju u arhivima,a oni „veliki služe u svakodnevne svrhe povijesnog nadmetanja.Ispada po tome da je reklama,promidžba važnija od znanja i imanja,nego svi napori da Hrvatska bude dijelom svijeta-znanstvenog,kulturnog ili društvenog.Upravo ti ,reći ćemo,širokim masama,totalno nepoznati ljudi,svoje znanje,a nemalo puta i novac,kao i vatreni borbeni duh uložili su svima nama kasnije ,no izgleda da od toga svega malo je koristi,da ne kažem vajde. Negdje na Gornjem gradu,osiromašena fasadom i natpisom koji se kočio još onda kada sam ja prvi puta,a ima tome davnih dana,kročio poviješću Zagreba.Prvo pročitaš,a onda na teren da to i vidiš uživo.Cijeli je taj naš Gornji grad-Gradec,Grič,ustvari i samim zagrepčanina još uvijek jedna velika zagonetka,a i tko bi u ovim našim previranjima današnjice stigao i pomisliti na sve one krasne priče i ljude,koji su nekad ovuda hodali. Današnja jednokatnica zaprema dvije srednjevjekovne parcele.Jedna od njih bila je prazna od požara 1706 godine sve do 1737.Na drugoj pak parceli imao je drvenu kuću 1710 godine Ivan Kammersteiner,vjerojatno onaj poznati rezbar baroknih kipova zagrebačke katedrale,koje je vrijedni Bolle izbacio,ali su svoj spas našle u Muzeju.Nakon niza vlasnika ovdje zatičemo god 1751 slikara Bernarda Makovca ml. Godine 1782 kuća je još drvena ,a 1798 spominje se već zidanica u kasno baroknom stilu,a u 19 stoljeću bila je pregrađivana.Od 1826 godine u rukama je obitelji Stoeger-Vancaš-Junković.U toj istoj kući u vrijeme hrvatskog narodnog preporoda živjela je Pepica Vancaš.žena poznatog doktora Alekse (Alex) pl.Vancaša.a koju su od milja zvali „Mamica Ilirska“.Kod nje su se okupljali svi ondašnji značajnici,poznati Ilirci,Stanko Vraz,Petar Preradović i Vatroslav Lisinski. Aleksa ol.Vancaš rodio se u Veleševcu,ali je najveći dio svog života proveo u Zagrebu,premda je pučku školu i gimnaziju završio u Požegi,odatle kreće na studij u Budimpeštu.Liječničku praksu započinje negdje u Ugarskoj,da bi se poslije nastanio u Zagrebu,koji je tada imao mali broj liječnika.Zagrebu ,a i Hrvatskoj ostavio je svoje „najbolje dane,a isto tako i znanje“,Od 1842 do 1851 prvi je fizik zagrebaćke županije,a potom vrhovni zemaljski liječnik sve do umirovljena na vlastiti zahtjev 1860 godine.Možemo ga smatrati isto tako i prvim osnivačem Hrvatskog liječničkog zbora,ali je isto tako ostavio veliki trag i u veterini. Nekako možemo reći da je njegov interes možda bio najviše posvećen okulistici (oftalmologija),te je trebao postati i profesor na ondašnjem Medicinskom fakultetu,a podupirao ga je i zalagao se za to najviše grof Edgar Corberon. Pamtit ćemo ga i kao jednog od prvih hrvatskih preporoditelja,u čijoj su se kući u Opatičkoj 21 ,kako sam već napisao okupljali svi značajni Ilirci onog vremena,ali isto tako ,zatičemo te prvake i na imanju,posjedu obitelji Vancaš u Kostelu kraj Pribića.Obitelj Vancaš je dvor kupila od grofova Oršić. U kući u Opatičkoj Vatroslav Lisinski napisao je svoju prvu operu „ljubav i zloba“. Na pročelju kuće stajala je ploča u spomen: U ovoj kući dr Vancaša i njegove žene Josipe sastajali su se hrvatski preporoditelji. Ovdje je Vatroslav Lisinski skladao prvu hrvatsku operu „Ljubav i zloba“ izvedenu 1846. U povodu 130 – godišnjice hrvatskoga narodnog preporoda ovu spomenploču postavlja u svibnju 1966. Matica hrvatska. Ploče više nema.  Oznake: Zagreb |
Stjepan pl.Miletić
|
Život je maskenbal ,ljudi su krivi,pod tuđom maskom lakše se živi.....ili tako nekako ide to sve skupa. Još od kad je Shakespeare vlovil onoga kaj je držal lubanju u rukama i sebi kose čupo piti ili ne piti,ljudi su natezali ka glumi i presvlačenju u likove iz bajki,basni,povijesne likove ili pak one koji bi htjeli biti ,a nisu.Tako se i u našem dragom Zagrebu od najranijih dana počelo glumiti na svim razinama..Dolazile su razne njemačke trupe,a bilo je i domaćih za pučko veselje,koji su narodu hteli dati malo kulture i zabave u onim mračnim,samo bakljama osvjetljenim noćima. Znamo da su se prve predstave odigravale onak zapraf u palači Amedeo na Gornjem gradu,a onda je lepo Stanković pobral pare na lutriji i dao ih da se sagradi kazalište samo za sebe u kojem se osim glumatanja moglo i zaplesati,pa i baciti kakva rukavica u bebu drito kako bi se nekoga pozvalo na dvoboj,radi kakve prevrtljivice,koja si nije dala upisati u knjižicu red plesova s ovim ili onim,nego si je odabrala jednog i s njime tancala celu večer,na što su se mamice,kume,pratilje hitale u nesvest od neugode. „ joj,je mala imala krivu guvernantu u detinjstvu“! A onda je za naš Zagreb došlo vreme 19 stoljeća i odlučeno je da kazalište na Gornjem gradu,danas je tu unutra gradska skupština i zahod za zaštitu baštine,nije dovoljno reprezentativno za ugledne presvlakuše i glumce,pa se dalo napraviti novo ,ljepše,bolje, veće u Donjem gradu,Hrvatsko narodno kazalište.Došao je i sam car iz Beča,ali osim šampanjera dočekali su ga prosvjedi i spaljivanje mađarske zastave.Njegovo apostolsko veličanstvo je ziher prevrtal očima,kam sam došel,pa ti su die Morlaken ( vlaji,vlasi) totalno nori,ali je ipak vudril s čekićem po stupiću i otvorio nam novi theater. Sve je skupa ,bit će valjda tako,od samog djetinjstva to promatral i naš glavni lik,Stipica,rođen u ovome gradu u plemićkoj obitelji,dobro odgojen,bogat,pa je poneki projekt mogao izgurati i sam bez uplitanja gradskih vlasti,koje su i onda teško otvarale novčanik za kulturu i umjetnost. Stipan je i sam od najranijih dana pisao i škrabao kazališne komade,kritike,drame i lakrdije,koje su mu i izvođene na daskama koje život znače,ali je ipak najveći trag ostavio ipak na čelu te zgrade,ne dugo,samo 4 godine,ali ipak dovoljno da ga se pamti.Obnovio je operu,koja je nekoliko puta bila izbacivana iz samog teatra,ali se uvijek vraćala natrag,uveo je i struju da si glumci ne trgaju noge po mraku,premda im se kaže kad izlaze na pozornicu,strgni si nogu,ali to za sreću. Kako su se glumci u ono doba odabirali što ovako što onako ili su učili glumiti na svim stranama svijeta,najviše u Pragu ili Beču,stvorila se potreba da ostanu doma i da se doma naučiju glumiti,ne mislim kod kuće,mada je i toga bilo,,nego u svom gradu,pa je zaslužan što je Zagreb,a i Hrvatska dobila prvu glumačku školu.Kako je bio radoholičar i pomno pratio sve trendove u svijetu tadanjeg glumatanja,radio je i na modernizaciji izraza,repertoara,a u amanet ostavio nam je i knjigu o svom i glumačkom stvaralaštvu,“ Hrvatsko glumište“ iz 1904.godine. Veliki narodnjak,poštovalac Ilirskog preporoda,pravi zagrebački gospodin prve kategorije Zagrebu je ostavio i još jedno sjećanje na njega,ali i na jednog velikana,o kojem sam već pisao,spomenik Petru Preradoviću,ali i prvu izvedbu opere Vatroslava Lisinskog Porin,koju ovaj nije doživio. Toliko bi se toga još moglo napisati o Stjepanu pl.Miletiću,ali to ne bi stalo u jedan ovakav kratak osvrt na crticu iz povijesti Zagreba.Umro je u dalekom Muenchenu 1908 godine. Iza sebe je osim vrednog rada ostavio i sina Oktavijana,prvog filmaša,a ovaj je valjda u spomen na velikog oca,napravio prvi film i to o Lisinskom. Tempus fugit......   Oznake: Zagreb |
11.04.2021., nedjelja
Napoleon -antikrist pred vratima
|
Antikrist pred vratima Izgleda da sa mnom nekaj ne štima zadnje vreme i to opasno.Taman su ovi izašli iz šume,a ja u šumu,pa ko drumom pa ko šumom.Uzeo bočicu vode ,zaboravio sam sendvič,pa se spremam u vojnu ko onaj kaj se furt držal za dvanaestno palčano crevo prepuklo od čira na istom,pa koliko god da je to otmjeno zgledalo u stavu i na slici,ipak ga je bubalo.Ali kaj,eto ti vraga,došel nam je u goste,a mi kak smo gostoljubivi narod,lepo smo ga dočekali širom otvorenih ruku,samo ga baš nismo pustili prek Save i Savskog mosta,no,ipak smo mu pjesmice zapevali i to onak iz sveg glasa „ Zakaj bi išli Horvati prot Francuzom vojevati“.Kad buju to oni ionak u samom Beču rešili međusobno,oženili se i sve bu se smirilo.Meni se čini da je jedino onaj Marmont od svih nas dobil čir na želucu i otišel doma suva .........naramka.A tak se lepo vidlo,da su mu odali počast u Splitu,ulicom i to lepom,jedino se ne zna da li je maršalček navijal za hajduka ili parišku kakvu igraonu. Pa sam se i ja kak se priliči jednom purgeru odšetal jedno predvečerje u pratnji svojih pasa,odnosno odšetali su oni mene i zaustavil se na samom mostu onom starom koji stoji,naravno ne betoniran,još na ovom mestu od 18 stoljeća. Ne znam da li je i u ona stara vremena bila gužva prek te naše dike ,ali u moje vreme odlaska na more je bila,pa si ja danas nekak mislim morti je tim putem išao i sam Napoleon prema Karlovcu kao i ja.A kak su nam ceste oduvijek bile divne ,morti je baš tu na toj cesti staroj karlovačkoj dobil čir od rupa.Bogu fala ja nisam!preživel sam bez toga,puj,puj,ne ureklo se. U ta neka ljetna predvečerja kad se ori pjesma iz ludih i skupih auta,curice pretrčavaju minice i žure se nekom svom dragom,momci nabacili nekoliko tricepsa i od nekih para se vratili sa mora,onako preplanuli,grad je ipak pust,miris Save ustajale vode,njene obale suhe i sunce koje zalazi nad Zagrebom,miris grada.Ja usred toga svega,zatvoren u neke svoje misli,setim se svog detinjstva,šetnji,razbijanja na biciklu,da proste ugledne i uvažene dame,u ono ludo vreme nekog odrastanja kad smo probali prve cigarete i prvi alkohol,a mladi se svačemu setiju,pa je nekome u društvu palo na pamet,ajmo se da prostite popišati u Savu,sa mosta,ipak smo mi purgeri,oni naivni,fini dečki,koji su još uvijek ko po naredbi govorili ljubim ruke a da se to nije znalo na javno,jer je bilo ono vreme,kad nisi baš smel govoriti milostiva i tako tome,te se to doma jako skrivalo i samo potajno šaptalo.Oni jednostavni dečki,sa garderobicom iz Trsta,ali pošteni u srcu.Danas ih je malo,ili su ostarili ili ih je uzeo gubitak ,progutao ih grad svojom veličinom.Nije me briga ko bu kaj rekel na ovo,to je moje i to je tako.to su moja sećanja i mogu svi podivljati i reći da sam ovakav i onakav,ali je Zagreb tada bio Zagreb. Nitko ne stane ,samo pretrči,prošeta,poljubi se,i ne zapita se što ta piramida stoji tu,što ona znači,tko je to,znam da su nekaj učili u školi,ali je povijest takva pušiona da me to ne zanima.I nitko se od tih ljudi ne zapita,što bi bilo kad bi bilo ili što bi bilo da jest .Oni prođu ludo ili pognute glave,žureći se doma s posla ili iz dućana sa nekim svojim brigama,i ja ih opravdavam,ali da možda stanu,možda bi na taj trenutak udahnuli isto ono što i ja i ne bi me tako čudno gledali zašto stojim ovde bez reči dok mi se psi otimaju sa lajne jer se njima žuri.Ja bih volio da je netko stao pored mene,osim da pomazi pse i da zajedno sa mnom uživa u gradu i suncu koje miluje most i rijeku Savu. Antikrist pred vratima Osim kaj se već godinama boril na svim stranama,pokorio Pariz,skoro zgorel u Moskvi,eto ti ga na i pred našim vratima,odsekel suparniku svome Franceku I pola njegove carevine,tak da su se i naši trgovci češljali na koso,izgubivši veze sa morem i trgovinom na jugu.Nemremo biti nefer i reći da u tim Ilirskim zemljama nije napravil i nekaj dobro,ceste poravnal još od Rima i Austrije,ali je vrag vrag i nemreš ga pobiti,a kaj mi smo mali,ako ga ni mogel silni Beč i pola Europe.a pretil je i svetu,kaj bi mi,neg šutiti ko zaliveni,a i naše frajlice,kak već jesu ženske,mam su počele uzdisati ko lude za tim kaj se držal furt za trbuh,pa su si valjda mislile da je to jako in,a kako su i haljine dobile u to vreme 19 stoljeća drugu formu,tak da su im haljine bile stisnute tak da podignu pluća ,a dole da slobodno visi,su si mislile ,kaj bi se mi bunile.I tak pred samim vratima na starom mostu stoji spomenik jednoj eri koja je minula,ali nas i opet podseća da smo možda upravo zahvaljujući njemu mi dignuli glas za sebe,barem bratija Ilirci i usudili se barem jezikom suprostaviti Madjarima i Austriji.Tko bu to danas znal. Nikam vam se ne žuri,premda s kolima znate projezditi ko nori,a stari most i Savu skoro ,osim onih upornih koji furt bežiju po nasipu,niti ne poznate,parkirajte negde prošećite se i sudarit ćete se sa zrnom povijesti svog grada,a očito je da je taj grad bio vrlo važan u svim razdobljima povijesti,jer se ne bi jen Napoleon i njegov Maršal baš tam naslikavali i tak plašili moje Trnjane,koji su osim mosta imali i skelu,ali o tom po tom.......   Oznake: Zagreb |
Sisak ili sve skupa pa si ti misli
|
Sve skupa pa si ti misli Kao deca smo se igrali svašta,indijaneri prihajaju,kauboji odbijaju i u tu svrhu smo digli čadore na pol dvorišta.Izradili smo i oružje po ugledu na iste gore spomenute.Pištolje u zrak,tomahavke,isfrizirali smo se u kokoticu,sve kako bi zorno prikazali bitku.Pa kako bi onaj stari kuknjavac rekao was ist weiss in grune walde ili što se bijeli u gori zelenoj,nismo ostavljali niti ranjenike,nego smo ih na nejakim plećima nosali u za to prilagođeno sklonište.Jest istina Bog da smo malo i pobrkali vremena,ali to je dječja igra i mašta i neka nitko ne zamjeri na ne odveć istinitom povijesnom igrokazu.Lako za djecu,ali to kaj se stari delaju to nitko nemre reprizirati.I još za to,umesto dvorišta ,dignu čadore po uzoru na slavnu vojsku i sklone se ravno pa u crkvu.Pa kad si prolazio skoro pa centrom grada,Zagreba,mislio si kaj je ovo,jel ovo kazališna predstava Juran i Sofika ili se netko naselio,jer je deložiran.A kad tamo u tim šatorima,sve po ugledu na slavne bitke i ratničke dane.Trgaju se rukama mesa,kao Turci,pije se vino harno i crveno,uzvikuje se ,skoro pa Allahu Ekber i na taj tren na semaforu mene je odneslo u davna vremena.Skoro pa se pridružih povikom „ U boj ,u boj“.Samo kaj je slično ,ipak je to neka druga priča,sa pjevanjem i jako lepim kostimićima,di se glavna malo prejela i sad vrišti iz sveg glasa,jer ju valjda želudac buba.I to je Katarina Zrinska!!Ne,ljubavi,malo si se zjačala u boku pa ti je i profil pojačan,pa ni banica tak loše zgledala! Ipak sam nastavil dalje polako,radio svira rok and rol,nova su vremena,i ne može nitko vratiti taj za mene historijski tren pogotka u glavu!!!A vele da su Turci bili strašni.A da ne bi otišao predaleko ,vraćam se ravno pred koje stoljeće,upravo u ono 16 stoljeće kad su Turci i pajdaši digli svoje bijele čadore upravo pred Siskom.Da utješim nadležne čadoraše,nikad Sisak neće biti turski...... Kaže meni jedna gospođa da znam biti vulgaris,ali kako ukratko i na najjasniji mogući način reći da nije bilo dobro,a da to svi shvate.....Ne mogu i ne želim povijest pisati na način da se nekome udvorim i dodvorim,jer ne pišem za danas,nego pokušavam na svoj način objasniti svoj stav i onoga što se zaista jedino može reći,poštovana pardonček,da je sve otišlo ,ma da je barem vrit,nego je zaista otišlo u krasan penis.Šenoa će to svakako finije reći od mene : kralju slomi se žezlo,sve je u krvi ogrezlo.Amen! Krenimo ,a da ne odem od početka,jer kraja borbe povijesti s nama nikad dosta.Ratnički smo raspoloženi,ali nikad jedinstveni i nikad složni.Prebrojavanje krvnih zrnaca nikad neće i ne može učiniti homogeno jedan narod koji bez obzira na sve plaća istu ratu kredita svojeg postojanja.Pa makar hvalili i slavili neke datume razlikujući ih od drugih i premda kako kaže onaj dok pametni šute,fukara viče,a fukara i to polupismena je uvijek snažnija od pametnih,tipa nemoj se spuštati na tu razinu.Za neke stvari tu su knjige,a za neke druge moral i obraz.No,nije o tome riječ,nego o teškim danima,sudbinskim ,tko nije s nama on je s njima.Nažalost nije Alan Ford,nego krvava zbilja događanja 16 stoljeća i to pred sami kraj. Pozivam se na sporne ili istinite činjenice,jer povjesničari se vole nadmetati,pa jedan drugome,kolega niste u pravu,ali je tako svejedno,jer krv ratnika i ljudi neće izbrisati niti lažno niti pravo postavljena priča,nego svjedočanstvo zapisa i pogleda. Rasulo se sve,kako bi stranac mogao lakše vladati,a kad stranac vlada nije mile lale nego je najblaže rečeno jako grdo.I krene sve po zlu.Kako bi se austrijski Rudolf lakše petljao u pitanja kraljevine Hrvatske odstrani on bana i biskupa Gjuru Draškovića imenovavši ga Gjurskim biskupom,a na to dade podban Alapić ostavku i isprazni mjesto za upravljanje hrvatskom, austrijskom Karlu,stricu Rudolfovom.To su Turci samo dočekali,jer su vidli da sloga nije baš prava i da su politička previranja jača od obrane i odbrane,da nema junačkog čela više,pa navale 1577 godine iz sve snage.Ubrzo krvi na sve strane,padoše Mutnica,Ostrožac,Zrin,Velika Kladuša,Stublić,Podzvizd,Peć i spale i sva mjesta i sela oko njih.Ali nije kraj!I dalje nema sloge,te Turci godine 1578 udare silnom svojom vojskom na Gvozdansko.Tri su ga dana opsjedali, jedva jedvice ga zauzmu,jer su branitelji grada pomrli,što od hladnoće,što od gladi a što od ne pomoći,a što od rana.Ali kad nema našijeh ima njihovijeh,pa ih slavni Ferhat-paša pokopa kao katolike,sa svim počastima i slavom kakve i dolikuju samo junacima.Ono što stalno ponavljam,a nitko ne čuje ili ne čita:kodeks ratovanja i uzajamnog poštovanja,junak na junaka.Iz hrabrog Gvozdanskog stušte se Osmanlije na Dubovac i spališe ga do temelja,ali im Korana i i Ivan Farenberg ne dadoše dalje.I stari Drežnik bio je u opasnosti,ali ga Senjani dobiše natrag bojem.Jedva smo dobili pod Ungnadom stare gradove natrag,ali kad su ih napustili eto ti opet Turaka pred vratima i opet ista priča.Borbe i borbe,slavni likovi koji su ostavili svoju djecu,žene,obitelj i branili svoje.Ti dani su bili dani strepnje,dani planiranja i ratovanja,turska vojska s jedne strane i generali Kišlin,Auersperg i Bakač.Ali kako su nama odavnina važnije gluposti i izgleda krvna zrnca nego vlastiti prosperitet i sloboda,pa nam lako stranci i vladaju,slavni Krsto Ungnad zamjeri se Hrvatima,radi vjere,jer je zagovarao luterane i ostavi Baniju praznu i omogući,radi nečije fiks ideje,Turcima da opet naprave dar mar i to godine 1583 kod Pribince kraj Kupe i za taj čas bili su njihovi pješaci pod Bosiljevom. Treslo se Beču i Rudolfu gače,da ga ne bi ovi posred Beča carskog pomazili,pa zaključi sa sultanom mir na devet godina 1584 godine.Ali mira nema......Skender-beg požeški navali ,ali ga kod Kraljeve Velike dočeka Gjuro Šubić-Zrinski te ga odbije tako ,da je beg jedva izvukao živu glavu.Idem malo šire,da pokušam barem objasniti,kako i zašto su se Turci najednom našli pred Siskom.Možda netko i neće pročitati sve ovo,ali je svejedno,ja pišem za one koji će možda iz ovoga izvući pametnu,bez brojanja krvnih zrnaca i bez brojalica,a poglavito ne želim da se u ovo umiješa nova politika.To ne podnosim. Cijela je Hrvatska gorjela u plamenu tih godina na samom kraju 16 stoljeća.Carskoj kući koju smo doveli da nam vlada ,samo nekoliko godina prije ovog svega,bilo je sasvim svejedno,glavno da su oni tamo mirni.Redom padaju gradovi i sela,pokrajine,Međimurje,Ivanić-grad,Križevci,Božjakovina,Rakovec,Vrbovec i ostala i eto ih zamalo sasvim slobodno i neometano pred vratima Siska.Kralj se ni htel mešati,ni onda kad su ga molili pomoć,jer je u Beču i okolici bio mir,pa da ne naruši primirje i ne zameri se ,a i da mu ovi ne pokucaju na vrata,ostavi Hrvate da se brane sami kako znaju i umiju.Pala Moslavina ,ali ju Toma Bakač obrani,što je toliko razljutilo Turke da ih evo 1592 godine taman pred Siskom.Ban Mikac sa hrabrim junačkim sisčanima odbije napad koji je trajao tri dana,ali tu nije kraj priče.Vratit će se natrag.I to preko Petrinje,gdje je Hasan digao novu utvrdu.Kako bi prestali napadi Turaka na ovaj kraj Save i Kupe okupi Bakač momčad,ali biva strašno poražen.Slaba vojska kontra velike.Padaju jedni za drugim naši krajevi,Turopolje,Kerestinec,Lomnica, Okić.Strava i očaj posvuda. Godine 1593 vrati se Hasan paša bosanski uz pomoć begova i eto ga tu pred Siskom.Desi se naime da je kod juriša odskočio zapor gradskih vrata te ubio zapovjednika kanonika Fintića i 12 ratnika.Klonuli su duhom Sisčani i vidli da im nema spasa,no priskoči im u pomoć opet Bakač,dovede sa sobom vojsku,Ekenberg sa Kranjcima,i Štajerci,te se Bakač i Auersperg baciše ko lavovi među Turke,te ih natjerali na bijeg 22 lipnja 1593 godine.Natjerali su ih na povlačenje,te u hladnoj Kupi izgubi glavu i sam zapovjednik Hasan-paša,kojeg su kasnije izvadili iz vode i sa svim počastima ga pokopali.Opet kodeks ratovanja. Ta je pobjeda toliko proslavila Bakača,da odavde kreće njegov put ,kasnije obitelji Erdedi,hrvatske loze,ka bogastvu i moći do 30-tih godina 20 stoljeća.Ostala su slavna ,teška vremena borbe,ratovanja,časti i kodeksa.Ostalo je toliko mnogo krvi za slobodu,za misao i za duh,da zaista danas nije potrebno trošiti vrijeme na gluposti tko je i kada,nego da se u slobodi i domaćoj reči na toplom ognjištu ide dalje .Ide dalje u čast i slavu svim onim ratnicima,koji su nam omogućili miran život i napredak,kojeg toliko čekamo,a nikad ne dolazi.Ne znam tko na krvi želi zaraditi svoje ja ,svoje sebične želje,ali mu nikako na sudnjem danu ne bih želio biti u koži. Eto.putujte svijetom,putujte domovinom i uvijek i bilo gdje da stanete samo onaj,ponavljam po stoti puta ,trenutak je Vaš i trenutak je da kažete samo tri riječi : Hvala i Slava Im!!Vječna!  Oznake: Sisak |
10.04.2021., subota
Nazorova sirotište
|
Maloprije sam se pogledal u špigl,ogledalo,zrcalo,špeć ,pa ne zgledam tak staro,a fakat se puno toga sećam.Možda ćete pomisliti da sam fakat laufal jako puno,no,ja sam zapravo jako dobro dete,bio.Fino,pobožno,tradicionalno odgojen u duhu konvencija i kurtoazija,finog građanskog društva,tipa „ šuti,dok stariji govore“.Danas toga nema,deca su prepuštena sami sebi i svojim nekim odgojem.Previše se nade,a i tog nekog psihologija knjiga primjenjuje, pa se nažalost odgaja svašta.Imate dete doma,a ne stvar ili neko savršenstvo koje se rodilo da vama da blagodat za dve ili tri minute sexa.To dete treba odgajati,slobodno,ali ipak da se znaju pravila igre,nije dovoljno meni je dobar,nego treba biti dobar i ostalima,odnosno,meni je doma miran,a to kaj je razbil mercedesa,pa desi se.Sebi kose čupo.Ne daj Bog da nekoga ubije.Govorim o naprosto ljudskim vrednotama,koji smo mi stariji pobirali doma,jer primjera radi,da sam ja napravil neko sranje,ne bi policija,ondašnja milicija trenira strogoću,stigli do mene,moji doma pokojni tata i deda bi me sami zatukli,pa sve da me čuval NATO,NASA,svi sateliti i svi pravobranitelji ovog sveta.Pa mi pizdarije nisu padale na pamet,nego sam si ipak prvo razmislil malo,jer mi se živelo.No,nije samo to,bilo je tu naravno i nekog truca,natjecanja ,ljubavi pa i malo nadmetanja,sa vlastima i poretkom i premda nisam odgajan tako da danas dižem desnicu ruku u čudan stav,osim mahanja dragim osobama,pa sam tako ovako na krivo nasađen obavezno ostajal doma i za Božić-Uskrs,a i bogami za Bajram.“ Dete ne bu išlo u školu za blagdane“.Točka,pa da sav se svet okrene naglavačke!Deda,pokojni,kao ključna stavka kuće,poglavar gori nego Papa rimski ili jedan vladar koji se danas često spominje ,a inače je Austrijanac,a kasnije se preselil u Njemačku i razroval svet naopak,premda moram to reći ,pravi Osterajher nikad ne bu ratoval za Njemca,pa da se Etna i svi tajfuni sveta okome na nas,je bil strog,po staroj mjeri odgoja,šiba je iz raja izašla,kak i cucek mora biti na lancu,premda nisam nikad dobio batine,jer za decu postoje bolji načini maltretiranja onak po staroj kovanici Arbeits macht frei,a psi su navek bili po kući,premda su ga se kao i ja bojali.Dovoljno je bilo da me pogleda.Jedna scena odgoja.....“ N. !!! Kaj je ! Dodji dole odmah! Kak se veli! – Molim! (sotto voce) – Sad lepo odi gore i kad te zovem da si se odazval.....30 puta sam hodal po štengama gore-dole da bi se naučil reći molim.Osim dedinih zapovijedi,jawohl mein Herr,bila je tu i mama i baka,sa svojim pobožnim,“ ne rugaj se niti grbavom drvetu“- pa i danas kad vidim nekoga tko je grbav,meni je žal ili naprosto okrenem glavu.Danas to više ne postoji nažalost ili je jako retko.Nemreš ti majci sa sela ,kad je selo u tebi! Kaj sad,mislite si! Ovoga ili kreše andrija (andro-pauza) ili alcek od hajmera.Ne! Moram napisati jedan tekst ,a uvijek imam neke zavijutke,uvijek okolišam i napravim uvod ko da pišem govor za skupštinu UN-a. Pa ajmo o i u glavu! Bila je to neka ratna ,teška,alarmna godina 1991,kad sam upoznao svojeg (recimo)brata.On je bil napušteno dete,raslo po domovima i sve brižnim starateljima,koji su pobirali lovu od države ,da bi doma imali đabaluk slugu.Nakon priče o njegovom djetinjstvu,a išel je doma na kratki odmor od ratovanja,nije imal kam,pa sam ga ja pozval,dojdi k meni,moji ti uvijek prihvate sve i uvijek ćeš biti dobrodošao.Tako je i bilo,mama i baka su pustile suzu,pripremile ručak i kolače ,a deda i tata su dugo razgovarali s njim o ratu,o ljudima i djetinjstvu.Ostal je s nama do dana današnjeg,tako da osim brata i sestre imam i njega.Znate onu,puna kuća uvijek srca vruća! Država kao takva,nemrem reći da baš ne brine o napuštenoj deci,ali svakako bi bilo bolje naći poštene ljude,koji nemreju imati dece i dati toj deci pošteni dom,veselje i kutak u koji se uvijek mogu vratiti.No,nažalost,kao i uvijek pošten nastrada,dok se lažovima više vjeruje.To je kao Murfijev zakon,samo u stvarnosti -totalnoj. Oduvijek sam imal problema sa zubima još od najranije dobi,pa sam znal ko beba vriskati u noćima od bolova,dok su me nosili na rukama ili hitno vozili zubaru.Toliko puta sam imao kraval s time,da se danas naprosto zubara ne bojim.U Zagrebu je bila doktorica Dragica Popek,na Nazorovoj ulici,koja me nemalo puta spasila od smrti.Jedanput je bio slučaj da su mi na nekakav tadašnji praznik umesto leka na granolom zuba stavili plombu,pa smo divljali s autom po Zagrebu do Nazorove.Doktorica je rekla tada starcima,“mali bi umro do jutra“.I dan danas se bojim Perkovčeve više neg vraga crnoga ili Majkla Majersa,i jedni i drugi nose masku.Ovaj zadnji mi je nekak onak više hercig! Hodočastio sam ja i s Nazorove dosta često prema Britancu ili prema centru,prema „saloon“-u,ali baš u toj Nazorovoj,nekako preko puta te moje zubarske pustolovine bila je jedna krasna zgrada,koja me uvijek interesirala,ali se onda nisam usudio ući unutra u dvorište i pogledati izbliza,uvijek je bilo ljudi,premda mladih,ali kaj bolje da si ja to onako škicnem,nego da upadnem u nevolju. Pazi ovo,tek prije neki dan usudio sam se ući u prazno dvorište, doći do zgrade,pogledati je ,otkriti što piše .To što je danas faks ,nekada je bilo sirotište.Naravno ne jedino i ne jedino povijesno.Otvarala su se ta mjesta i poslije ratova i poslije svakakvih orgija,poslije kojih si se moral rešiti tereta,odnosno fačuka ( kopileta).Bilo je i u Vlaškoj. Vidjevši natpis iz kojega proizlazi da je to donirao presvetli gospodin barun Jelačić de Buzim,sjetim se odmah scena iz raznoraznih ekranizacija Olivera Twista i nekako mi taj vrući sparni sunčani jarki dan padne u mrak.Sjednem na klupu,šutim i samo gledam tu zgradu u svojoj ljepoti,koja skriva male dječje suze i patnje,boli ,bez one prave ljubavi koju im samo može dati dom,roditeljski.Nedaleko odavde je dom za decu,čuje se plač,plačem i ja,čuje se smijeh i ja se smijem,vidim dijete neko jako malo u dvorištu kako se igra,pored njega možda mama ili teta i meni je drago oko srca.Toliko bezbrižnosti,a toliko jada u tom malom srcu. Kao da se sama zgrada htjela zatvoriti od opakosti svijeta,pa je napravljena po Bolleu,za opatice,Magdalenke,a isto tako je brzo i dovršena,iste godine 1879.Nije tu dugo bio taj red,već 1886,neogotičku zgradu kupuje država i uređuje je za dječji smijeh,a novac je donirao kako sam napisao,što i stoji na zabatu barun Jelačić. Neka se djeca smiju,ma neka i plaču,ali neka su sva djeca naša i samo naša. Odani Vam .....  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad |
09.04.2021., petak
Cvatući penezi u Trnju
|
O blagostanju,bogatstvu slušamo već godinama,samo nikako da nas se primi,pa se sve više osjećamo jalovo.Zahvaljujući tome,deca beže van države,starcima neće nitko ni kap vode imati dan na času smrti,šume nestaju netragom nečijih privatnih želja,ali nas i dalje nije briga.Glavna preokupacija,kategorija sporta bez granica i dalje su nam dnevno politička uvjeravanja,pa mi to sve više počinje sličiti na jednog stričeka sa lepim brčićima direkt iznad usne,koji je imal pak drugog jednoga koji je delal reklame,koje do današnjeg dana nisu nadmašene.No,osim svakodnih bajki,imamo i lutriju koja nam preko promidžbenog programa daje nadu,da bumo sutra ili prekosustra sigurno dobili haupttrefer. Iz davnina i od davnina volimo bajke,pa ispada da smo ustvari vrlo nježan i suptilan narod,ispričaš nam bajku i na konju smo,ako ne pod njim.Vrle naše stare i one još starije navek je nekaj vuklo na priče o silnoj lovi koju krije zemlja,a samo treba čekati poseban tren da to blago ,duboko zakopano negde i procvate.Vjerovanja starijih bila su strogo datirana,da na mladu nedjelju na onom mjestu gdje je blago zakopano,osim kaj cvate iz same majke zemlje izbija šareni ogenj.Ako se tu uz razne rituale kopa i naravno neke mjere opreza,lova vam je v rukama ,garant.No,ne pazi li se na sve to skupa,to se blago pretvori u ugljen i vratite se doma praznih đepova.Ukoliko se desi takva strahota,da ostanete kratkih rukava,nikad više nećete doživjeti priliku ponovo kopati,jer se isto blago pojavljuje tek nakon stotinjak godina.Tko kopa,mora biti jako kuražan,jer blago čuvaju i razno razne prikaze,koje čovjeku-kopaču žele i nauditi,kako bi blago ostalo samo njihovo. Ta priča širila se Zagrebom više nego kuga,kolera i moderna korona skup,te nam tako iz 1750 godine dolazi ova ,recimo stvarna priča i izuzetno zanimljiv slučaj. Gradski turnar Ivan Supanić.koji je imao dužnost svaku noć bditi u tornju (sv.Marka) i „na oblake,ogenj pasku imeti,ob noć vure pobijati“.Ćesto je polazio u varoško selo Trnje kod Save,te je opazažao na selištu nekoć Dudaševom,tad Dekanićevom „ogenj cveteć“,a pripovjedalo se da je tamo Dudaš zakopao peneze i „ta ogenj cvetućih penez da se pri hiži jedno tri put zasvetil“ Supanić je dobio volju naći te peneze i smišljao je kako.To je otkrio Antunu Benkoviću,seljaku iz Trnja.Benković je pošao k Maruši,ženi Dekanićevoj,koja je dozvolila da se kopa to blago.I u nedjelju 16 kolovoza ( o mlađu) vidio je peneze opet cvasti. U ponedeljak noć,o mladom mjesecu,otišao je Supanić s tornja u Trnje,prepustivši „ogenj,oblake i vure“ svojoj sudbini.S Benkovićem,Ivanom „hižarom gospodina Magdića i „s berajterom“ Ivicom Ciganom te rečenom Marušom počeli su kopati u 10 sati u noći i radili su do ponoći.Blaga našli nisu nego „samo nekoje iskrice,koje su se svetile kakti zlato,koje je vuzel na lopatu Benković.zebral i u papire postavivši,odnesel ,govoreći da to nikaj ne valja,i kada ga je pital potlam kam je to del Benković,kojih je bilo za jedno jajce skupa zebranih i bili su kakti jačmenovo zrnje,ali Benković rekel da je vu Savu hitil,ar da to ni dobro pri hiži deržati,da je to živo srebro,da bi mu hižu razmetalo“. U utorak noć 18 opet je Supanić kopao sa starim Dekanićem,Benkovićem i Boltekom Zvirećićem od 10 do 12 sati u noći,ali i opet nisu ništa našli. Sve skupa je doznao gradski magistrat,te na licu mjesta u Trnju saslušao Supanića,koji je sve to ,kako je gore,opisano izjavio.Istrazi je prisustvovao i „ministar pravosuđa“ Josip Mar,kojeg je Supanić upitao kako se može naći blago.Taj mu je odgovorio da nema vraga,ni vražjega umijeća kojim se može dići zakopano blago.Još je Supanić izjavioo da je kod prvog kopanja Benković imao ljeskovu šibu,kojom je tražio blago.  Oznake: Zagreb beli grad, Trnje kao mjesto i prostor |
Požar u Varaždinu
|
Lepo se sednem u kola i za kojih 60-tak km sam sav u baroku,premda sam i ja već pomalo barokni u kilaži,samo me treba premazati zlatom,staviti mi krilca i postaviti na oltar.Neš ti baroka. Moram,naprosto ne ide,a da to ne spomenem,premda vjerujem da će porasti broj samoubojstava i ispijanja razno-raznih antidepresiva,te može dovesti do trajnih oštećenja pa i do ubojstva mene barokiziranog. Carica ( znate koja,ako netko ne zna eto pucam) Marija Terezija ( ne ide bez toga) preselila je celu upravu iz Zagreba u Varaždin,preselila ured,glavnog i odgovornog i naložila staležima da grade dvorce i palače uzduž i poprek i da ima da se taj grad sjaji sav od baroka.Kako smo mi uvijek bili poslušnici,nema druge,vadi lovu i gradi,sve da se zadovolji Prejasno Veličanstvo,jer naljutiti istu ne bi bilo baš pametno.I tako naš Varaždin na dugih 20 godina preuzima ulogu glavnog grada lijepe nam naše i njizine!Pa kud svi Turci tud i mali Mujo,pa eto i mene uparađenog ,kak je red,u Varaždin.Nisam nažalost nikad bio na onim koncertima cvir-gud ,ali sam puno puta pojeo jako dobru pizzu i prošetao nebrojeno puta centrom.Nisam baš posvuduša,ali sam silno znatiželjan,pa sam išel pogledati i taj njihov vašar,a kad sam već tamo ovako dolično spremljen,onda sam si moral i zapevati : Ja se Varaždinec,Varaždinec,domovine sin.....imel jesem jen škrlak,puhnul veter zel ga vrag...ja sem Varaždinec,Varaždinec,domovine sin........ Sad bute i mene i Varaždin i povijest i sve skupa lepo poslali vrit,jer bum se opet setil Boga dragoga po onoj staroj narodnoj: čovek snuje ,Bog određuje! Tako i bi tako i jest i tako će biti. Ne zna se što bi bilo kad bi bilo i da nije ona vatra uništila grad,možda bi Varaždin i dan danas bio glavni grad,ali uvijek postoji neki ali,pa sama priča ide ovako nekako: Toplo je proljetno podne 25 travnja 1776 godine.Zvono sa farne crkve Sv.Nikole slobodnog kraljevskog grada Varaždina označilo je polovicu dana,a s time i podnevni odmor za sve poštene dame i gospodu građane i građanke.Istinabog malo je njih radilo toga dana na sv.Marka,jer su mnogi praznovali i nalazili se kod svojih jelom pretrpanih stolova. -Donijet ćemo još vodu,pa ćemo se i mi malo odmoriti – rekao je Jakob Verček,14-godišnji dječak,kmet iz Sračinca,svojim drugovima što su na varoškom majuru u ulici Dugi konac trebali gasiti vapno. – Daj mi Martine cigaru,zub me boli,pa ću onda u potragu za posudom.Pripali tako Jakob cigaretu te krene po majuru – Ha,evo jednog škafa.Netko je njime svinje hranio,ali može poslužiti i za vodu. Prihvati Jakob škaf,napuni ga vodom i krene,otpuhujući dim cigare.Odjednom čuje neki šum i roktanje iza leđa -Gle kuda je navalila ova krmača?Neće zar mene? – uplašeno će Jakob te potrči pred krmačom.Spotače se i padne u gomilu slame.Cigara mu ispade iz ustiju.Pridigne se pa dalje trkom.Tek što je prišao mjestu gdje su trebali gasiti vapno iz slame se diže dim ,pa plamen,a kako je bilo vjetrovito vatra je ubrzo zahvatila i cijeli majur,a onda silovito pojurila prema gradu.Nije prošlo niti pola sata kada su zazvonila sva gradska zvona na uzbunu. -Požar!vatra! – začulo se po kućama.Ljudi istrčaše na ulice. -Gori u Dugom koncu.Vatra se primiče varoši! – uznemireno su vikali Varaždinci hvatajući se posuda s vodom.Bilo je sve uzalud.Sve jači vjetar donosio je vatru,bacajući iskre preko gradskih zidova,pa je vatra doprla i u unutarnji dio grada.Odjednom strašna eksplozija.Vatra je zahvatila skladište trgovca Jakominija,gdje je bila velika količina baruta.Gorile su crkve,zvona su umukla,a ljudi bezglavo trčali na sve strane.Kada se vatra konačno smirila,Varaždin je pružao tužnu sliku.Izgorjelo je 400 kuća.Istraga je ubrzo otkrila krivce strašnog požara.Jakob iz Sračinca dobio je u svojem selu 12 batina,a isto toliko i na glavnom trgu u Varaždinu. 20 je godina Varaždin bio politički centar države od 1756 godine,ali je sada njegova moć bila u pepelu.Ban Nadasdy bansku stolicu vraća u Zagreb.  Oznake: varaždin požar |
Tramvaj broj 13
|
Na području grada Zagreba bilo je nekoliko groblja,ovisno o statusu ,bolje rečeno novcu.Bogataši su se pokapali na Jurjevskom,a bokci na Rokovom groblju.Pa nije niti čudo da je interes,kao i sami posao grobara i uopće za grobljanske poslove rasao.Tako Drago Panian izrađuje lijesove za ubogare,koje na Mirogoj dopremaju iz Bolnice Milosrdne braće s Jelačićevog trga ili iz drugih zagrebačkih bolnica.Matilda Socias tako kosi travu za 53 forinte godišnje na Bogečkom groblju,ali najpoznatiji od svih je Pilko,koji je ostao zapisan i u pjesmi koju je ispjevao danas već pokojni Zvonko Špišić,pa je postao i opći vic za grobare,tipa kad te ili bu te Pilko pokopal.Kako su onda konji vukli kola,a blato je bilo na sve strane,pa su i kola i konji i putnici,odnosno ožalošćeni koji su pratili lijes padali u blato ,nerijetko su puta nosili lijes s pokojnikom u rukama do mjesta ukopa.On nije bio omiljen u Gradskom zastupstvu,što se može vidjeti iz nekoliko zapisnika.Kad je radi lakše otpreme mrtvaca zatražio da se put iz Ilice do Pantovčaka ,odnosno Rokovog perivoja uredi,odbijaju ga glatko i zaključuju da se taj put naprotiv potpuno zatvori i to nije bio jedini slučaj.Kad je zajedno s N.Šutilom tražio u zakup travu na livadi uz Savsku cestu (za konjsku ispašu) bio je isto tako odbijen,a kasnije je taj zakup proveden na licitaciji.Već godine 1890 zamjenjuje sirotog Pilka Antun Čohan uz iste uvjete. Ništa lakše nije bilo niti prvom upravitelju Mirogoja Milanu Majcenu,morao je on dokazati da je sposoban i marljiv i to punih 7 godina.Godine 1883,5.travnja na prijedlog zastupnika Šandora Hondla imenovan je definitivnim upraviteljem,a 9 godina kasnije donosi se odluka da mu se sagradi i stan ( današnja uprava Mirogoja).Majcen je upraviteljem ostao do smrti,ali je uspio ostaviti sinekuru i svojoj obitelji,tako da je prezime Majcen isto tako postalo jednim od simbola Mirogoja. Otvaranjem Mirogoja zatvaraju se stara groblja i sele se i osobe,odnosno umrli ,a i spomenici.Možda je samo usput vrijedno spomenuti kada su zatvarana ta stara groblja : Jurjevsko – 30.travnja 1876,Rokovo – 2.lipnja 1877.svetog Tome 9 veljače 1879. Dva vojnička groblja 10.rujna 1879 i ostali. To su samo šturi povijesni podaci koje ne moramo pamtiti,jer je bilo i onih sijaset stvarnih,životnih priča,koje su samo uvod u konačan kraj.Sa našim današnjim gradskim prevozom nikad nije bilo mira,ni onda niti danas,tako da su ondašnji stanovnici pješačili do groblja,a oni bogatiji ili koji su si mogli priuštiti,vlastitim ili iznamljenim fijakerom,tek kasnije dolaze auti.Ondašnja konjska vuča,tramvaj zvan Konjka,nije mogao uz Gajev breg dovesti ljude do Mirogoja,jer sa dvije konjske snage,više bi ga se guralo,nego kaj bi sami konji imali snage izvući cestu,no međutim kad je krenula elektrifikacija i kad je i tramvaj postao električni,rekli bismo strujni,1910 godine,produžena je pruga Bakačevom ulicom,preko Kaptola i Nove Vesi pa gore na Mirogoj.Tako je bilo do 1931 godine,kad je pruga ukinuta i moralo se presjedati na Gupčevoj Zvijezdi. Tramvaj je vozio na Mirogoj sve do 1954 godine,one godine kad je tu prugu zadesila strašna nesreća i to tramvajem znakovitog broja 13. Krici razbacana tijela i krv označila su tu godinu,javni prijevoz i grad Zagreb ujutro u 8,30 sati.Zlokobni tramvaj br.13 kretao se od Mirogoja prema Gupčevoj zvijezdi,31.10.1954 godine pred sam blagdan Svih Svetih.U tramvaju je bilo 60 osoba.Vozač je krenuo ne punom snagom prema dole,ulazeći u prvi zavoj pokušao je kočiti no tračna kočnica nije reagirala ,pokušao je još jednom i ništa.Tramvaj je na nizbrdici jurio bez zaustavljanja već 80 km na sat ,tako da je i kočenje ručnom kočnicom bilo nemoguće više izvršiti.Tramvaj je puno brzinom uletio na Gupčevu Zvijezdu,izbačen sa tračnica,udarao je usput u stabla i čelični stup,tijela su ispadala,okrenuo se na bok,razbivši sva stakla pa čak i limariju.Slika prizora bila je jeziva,kako je svjedočio kriminalistički tehničar koji je prvi došao do mjesta nesreće.Život je izgubilo 19 osoba,a 37 ih je što lakše što teže bilo ozlijeđeno.Zagreb je bio na nogama,sva tada raspoloživa koja hitne pomoći jurila su gradom.Svjedoci su ispričali da je za nesreću kriv vozač tramvaja koji je neoprezno krenuo s mjesta polaska. Ostao je spomen na tu nesreću starijih građana,kao povijesna priča o jednom broju,jednom tramvaju i tragedijom koja je zaprepastila tadanji naš Zagreb.Ostala je i legenda vezana za tu priču: Ja sam išo iz Gračana.Ja sam tiro konje,a ti si odostrag sedil.Oko pola noći smo išli kasno,tamo radili,večerali i kojne napojili,i malo pili i napili se,a ne previše.A boga ti,mi dojdemo u Gračane,dojdemo u onaj jarak,ti boga,sve bijelo i neko bažurinje pred nas samo se bacilo,bažurinje,ono kolje od graha neko bacil.I svi u bjelini hodiju. Ljude smo vidili,ali bez glave. A kad je to bilo: To je bil drugi ili treći dan posle onog slučaja na Mirogoju,kad se tramvaj zaletil.Sci u beline,s nima smo se sreli ali nismo mogli progovoriti ništa.Konji su poskočili onak.Ja sam teral,on si je odostrag sedil. Ja joži velim,ti boga,kaj ti,ti nas buju sad pobili.A dotle još idemo mi jedno petsto metara,još jedna grupa.Samo u beline.Bil je i pop. ( Kazivač se obraća svome sugovorniku,Josipu Mitaku,koji se s njim nalazio u kolima i koji je svjedok neobična događaja)  Oznake: Zagreb beli grad, Zagreb, tramvaj 13 |
08.04.2021., četvrtak
S.S.Kranjčević
|
Zavadi ,pa vladaj fora je i danas,toliko smo svi skupa posvađani uzduž i poprek da je to postala tradicija,a da je tome tako,odnosno da je povijesno uvriježeno govori nam još i ona stara popijevka „ Bilo je to godine 1903“ i sjajna politika onog zloglasnog mađarona Khuena,pa su je naši preuzeli i premda su naši i opet tada gorko zdvajali zbog ne-slobodne misli i volje.NO,kako stalno ponavljam,povijest se uvijek vrti u krug. Imamo nekoliko predstavnika koji pišu narodnim jezikom,koje guše mađarizacija,koji se bore za slobodu ovog naroda,koji uredno i stalno zaboravlja korijenje,pa i danas je to toliko očito da možemo kliknuti vazdazeleno. U tim vremenima,a poslije uskoka,Mletaka,Turaka,kad nas čeka samo napredak,kad se i opet po stoti puta sve raspalo na krpicu,ne samo riječku,nego na krpicu ostavine ugarsko-hrvatske nagodbe.Kukuljević klikti u saboru,Mihanović podržava,ban Mažuranić iz naroda i svi oni ostali koji čeznu za domovinom ili onime što i opet ostaje od nje. U Senju se rađa još jedan ,nošen duhom onog i propalog narodnjaštva,onog ilirizma,kojemu duša pjeva hrvatski.No,ta duša možda jest i usamljena uslijed svih onih kojima je novac važniji od zemlje,premda se ,kao i danas kunu u nju,ljubav prema domovini. Taj hrvatski pjesnički izraz nadahnut epovima,Gundulića,Marulića,kasnije Preradovića,Silvije Strahimir Kranjčević,rođen u Senju 1865 godine,17.veljače,upravo želi prikazati jad stanja u kojem se Hrvatska našla.On opisuje bosanski provincijski čemer,raseljenu od gladi zemlju i zaostalost,podmuklost duhovnih i socijalnih prilika.On ništa značajno ne može učiniti,nego svojim srcem pjeva ono,što će kasnije možda još većim buntom pisati Krleža i Polić i nakon njih Ujević.Mora mu se odati čast jer je utjecao na mnoge kasnije generacije pjesnika,koji klikću Narodnom potrebom za slobodom.On je vikao dušom,tihom,pjesmama,ne urlikom i bukačenjem,njegov glas bio je glas davljenika s kojim se poistovjetilo sve što je u Khuenovoj Hrvatskoj disalo slobodarski. Bolestan na lječenju u Beču 1906-1907 godine,on piše pisma ,ljubavna,svojoj ženi Eli rođenoj Kašaj i taj dio intimne konverzacije govori o njemu kao velikanu pisane riječi u nas,svojom jednostavnošću. Beč,6.12.1906. Mili Zlaty, Danas nijesam primio ni retka od Tebe.Uhvatio me je strah da Ti što nije.Osobito kad pomislim na Tvoja četiri posljednja pisma u kojima mi se tužiš na glavobolju i kašalj.Mili Zlaty,ta valjda neće Bog dopustiti da ja ležim ovdje u Beču,a Ti tamo u Sarajevu,a Višnjica među nama,ne znajući kome će!? O,moj Bože,kako mi je gorko,da samo znadeš. Inače se bolest u mene razvija kako doktori vele – normalno,tek je meni neugodna. Boli me cijev u mjehuru,a ni rana neće da cijeli brzinom,kojom bi trebala,doktori mi vele,neka silom jedem,nu ja jedem dosta,a što se ne može ,ne može se . Ovako,teško da ću prije šest nedjelja iz kreveta. Zlaty,čuvaj novac,jer će me možda kuda poslati,pa da ne prosjačimo,ako bude trebalo. Jutros sam mislio kako u Tvojoj i Višinoj sobi sviće.Vi još spavate,a ja se kradem da vam natrpam cipele.Onda sam,Zlaty,plakao.Al zato na godinu dat će Bog drukčije. Viši bezbroj cjelova,a Tebi isto toliko od Tvoga Pozdrav svima Cica  |
07.04.2021., srijeda
Kad me ne bu nek me jebu
|
Kad me ne bu nek me jebu Bacati bisere pred svinje stara je izreka,a u ovo današnje vrijeme svakako pojačana svim mogućim razlikama koje postoje,oš od nacionalne ,vjerske,društvene,socijalne,političke ,štrajkaške ili koje god.Nemam pardona niti ga više želim imati,bez obzira tko se uvrijedio,a tko ne,jer isto tako nitko niti ne pomišlja da li sam se ja uvrijedio.A i za to nemam pardona,baš me briga.Prestar sam više da ispričavam baš svaku svoju grešku ili da pazim na svaku svoju grešku,pa bi se to reklo došlo I to vreme,a ovo naše vrijeme vijesti,imigranata,razno raznih naroda koji svojataju sve I svašta,na temelju svega I svačega,počevši od starih prijatelja Mađara,pa preko starih ratnih drugova Slovenaca,pa preko ostalih koji bi se tuđim o čelo lupali,tipa na planincah sončece sije ,a oči mi gore,sve skupa kad se dobro zbroji,jedino je Tito taj postojan I čvrst kao stijena u dnevnom razilaženju mišljenja,a kako drugačije nego preko mrtvog,jer bi živa usta možda I prolajala nekaj kaj ne treba .Ti-to je bio divan čovjek ,a uz njega je bio još jedan krasniji,a taj je osim gore navedenoga,jedini imao grad u Hrvata – Kardelj.Zna se već povijestno da je Tito bio ševac,a zna se isto tako I da Slovenke vole na Hrvaško,pa po tome ispada da je Pepica ( Kardeljeva) zaslužila ime grada,a ne muž joj zakoniti.Pljugerica. Nekako u ovo doba,a zamisli sada nitko ga se niti ne sjeća ,da se spajalo od datuma do ljeta moguće sve I to po 2 tjedna,obično je počinjalo kolinje.Klalo se životinje I sušilo na zraku.Danas ispada da se kolju ljudi ,a životinje su pošteđene,osim ako se zbroji da su čvarci postali skuplji od tartufa,pa se svinjokolja itekako isplati,samo kako imati svinju životinjskog porijekla u gradu,kad oko sebe imam svinja sa većom njuškom nego kaj ih je po broju stanovnika na selu.A I klati nemrem,ne ide mi nož od ruke,premda sam ga od svojih “ prijatelja” dobio nekoliko puta I to direct ispod struka. U ono davno vrijeme na današnji dan,nosila se plava boja I bijela gore,na to je išla crvena pa plava resila kosu I na vrhu svega bila je petokraka ulaštena do famoznog sjaja,da se niti sunce nije moglo ogledati o njoj,pa koliko se ja sjećam,padala je kiša obično.Pjevale se tradicionalne pjesme tipa Ide Tito preko Romanije,crkve su bile prazne,k tome u tunelu usred mraka sija zvijezda petokraka,škrabice poluprazne ,a najjača od svih je bila ona druže Tito mi ti se kunemo.Kunemo se stalno nešto,te Zrinskim I Frankopanima – izdasmo ih,te Banu Jelačiću- eto Mađari BFF ( best friends forever),te Titu-diktatoru,a nikako da se dokopamo digniteta I samopoštovanja I napretka,nego samo stalno nekoga štujemo ,pa ga onda lijepo rušimo. Kopamo jame,održavamo mise po inozemstvu,samo ne tam di treba,recimo u Londonu,jer je lakše sakriti svoje greške nego obraz oprati vodom.Mrzimo na sve strane I to je super.Tako nam je lakše ,pa kad se zaista sve skupa zbroji,kaj nam ostaje,jer nam više niti ne stoji ,nego ona stara Kad me ne bu nek me jebu I tako upropastimo stvari do kraja. Štrajkove I te spike ne podržavam,boli me baš briga za učitelje I sa njima sam imao šou program za vreme školovanja,a I zakasnili su jedno 30 –tak godina za tako nešto,te su se sad probudili iz ne znam kojeg razloga I pjevaju MOja Domovina I sve je lijepo,a čeka nas I Advent. Zbunjeno je to sve oko nas,ali nek je pjesme I kotlovine sve će biti u redu,a to me isto tako vodi natrag u mračnu prošlost ,kada nitko na ulicama Zagreba nije baš bio miran I siguran,ma koliko god bio na ovoj ili onoj strani,jer strana ustvari nikada nije pravo odabrana,uvijek je kriva,a vina ima,te se lakše ugasi tuga nego da ti pjeva Ceca usred Zagreba,a ona još nije došla,nego je tu eto Lepa Brena,koja se uslikala u ratnim pozama,ali to Hrvate ne smeta,neg je pjesme pa kud puklo da puklo. Vraćamo se vremenom natrag- panoptikum. Već u staroj Austriji dolazi iz Rusije ideja o ravnopravnosti naroda I narodnosti o podjeli dobara bogatih na radnike I seljake ,probija se socijalizam I komunizam na sva vrata,da svi narodi žive u poštenju I dobru.Rusi su pokazali primjerom kako se to uredno radi,da se sruše stare pravice,da se narodu Majčice napokon da sloboda,pa ubijaju okrutno I Tzara I svu njegovu obitelj kao proročanstvo svima onima koji su trpili uzde Carske kuće Ruske.Nema veze za Engleze su kao I obično postupili pizdanjski I odbili pomoći svome bratiću,da se domogne slobode I tako Ruski Car biva lijepo izrešetan.Ta vijest ,kao I ideja nije dugo čekala da dođe do naših prostora,jer svaku pizdariju spremno prihvatimo,bez okolišanja,dok nas pamet uporno zaobilazi u širokom luku I to ne samo povijesno,nego kako god hoćeš I želiš. Moram napomenuti da je sama ideja o nekakvom Panslavenstvu potekla iz Hrvatske,I eto na kraju sretno završila bratstvom I jedinstvom koje među nekim narodima nikada umrijeti neće ,ma koliko god se mi po kafanama trudili to oporeći.IZgleda da zaista previse pijemo,a znamo da alcohol djeluje na mozak,pa nam sklezora zaista hvata zamah I to kolektivno.Mladi bježe,strah ih je.Stari ne,jer ne mogu tako brzo bježati.Oni ostaju ovdje kao zadnje uporište jedne velike bedastoće.A stari su kao djeca,pa onda nije niti čudo,da vole igre bez granica,a granica među našim narodima od Vardara – Triglava nije bilo.Danas smo si skoro na vizama.Res, neke ne,jer se ponašaju u Hrvatskoj ko stoka. Kao izrazita baza industrijskog proleterijata I ujedno središte svega toga zla od 45-90 godine,ističe se Zagreb kao predvodnik istog,te se u Dubravi već 1917 osniva Komunistička partija.NIje zgoreg napomenuti da to nisu bili samo prosti šljakeri,već I niz ondašnjih velikih intelektualaca,kojima je tada Stara Austrija dobrano išla na živce I koji su hteli novosti I novi poredak. Otjeravši Austrijsku kuću na Madeiru Hrvati kliču I jure u naručje novog saveza,onog sa Srbima,jer sad ćemo konačno biti braća,imati svoju monarhiju I padat će nam zlatne poluge sa grana.Napominjem Hrvati!Uz to sve gurala se radnička sirotinja jedan drugome u zagrljaj kako bi se ta njihova nova slobodarska partija brže ujedinila,te se stoga I već 1919 godina u Beogradu održava Kongres ujedinjenja.Nemalo nakon toga 1920 godine u Vukovaru,pobijedila je komunistička orijentacija u jugoslavenskom radničkom pokretu.Tada dolazi I do mijenjanja imena iz socijaldemokrata u socijalistička radnička partija I sunce grane na te napaćene sirote duše ,sve do 1924 godine ,kad ih se zabranjuje u djelovanju.MOram napomenuti isto tako ,da 1929 godine u Prvojanuarskom proglasu biva stavljena na totalne margine isto kao I ustaški pokret.No,te 1920 godine osniva se isto tako I KOmunistička omladina Jugoslavije,ali sam ideja I odluka donesena je ipak godinu ranije 1919 godine 10.10 u Zagrebu. Snaga I utjecaj partije –radničkog pokreta najbolje se ocrtava I očituje u velikoj pobjedi početkom 1920 godine na izborima za gradsko zastupstvo,na kojima su komunisti dobili čak 39 posto glasova. Kao I uvijek u svim tim političko-moralno-sitno ljudskim zavistima dolazi do raznih frakcija unutar partije ,koje se pokušavaju izgladiti na konferenciji zagrebačkih komunista 25-26 veljače 1928 godine u vili na Pantovčaku br.178,I tada nam dolazi taj famozni Tito I biva izabran za političkog sekretara Mjesnog komiteta. Silne godine I događaji lete prema 2 svjetskom ratu I počinje krvavi pokolj na svim područjma,jer ljudi vole ratovati,vole krv I to se proteže do današnjih dana.I badava Bog I svi sveci zagoravaju mir,mi volimo biti samo gamad I uživati u tuđoj nesreći.Tito se pretvara u pravog lidera,preuzima u ruke svu moć,kako bi ove narode oslobodio NJemačkog jarma I kako bi ovim narodima možda jedini dao slobodu I blagostanje koje zaslužuju .I dao im je ,ali eto,nisu zadovoljni.U svakom ratu,u svakom prijeporu netko strada ,to je pod normalno,ali ovaj narod voli samog sebe pojedinačno I šteta da mu ta zajednička svijest o općem dobru nije usađena,a I kako bi ,kad je uvijek više volio strance nego sebe. Zagreb je tih ratnih godina ,a počevši od ulaska Njemaca u grad 10 travnja 1941 I postavljanja Ante Pavelića kao sluge naprosto svakodnevno u diverzijama,pa grad stalno gori, na svim svojim područjima. I ne samo grad,nego I cijeli taj teritorij bratstva I jedinstva u krvi je silnih bitaka.Krv posvuda. Bosna je bila prekretnica tih ratovanja na ovim prostorima ,pa se I najveće bitke upravo tamo I vode,pa onda nije niti čudo da je upravo u Jajcu na zasjedanju 2 AVNOJA proglašena ta kasnija Jugoslavija,potvrđena opet 1945 godine. I tu ja dolazim do datuma kojeg danas nitko ne zna,nitko ne pamti,nitko ga se ne sjeća,ali ipak kao povijesna činjenica ostaje da je upravo na ovaj datum u Hrvata počinjala svinjokolja,jer su tada ti narodi bili slobodni ,plaćeni,zdravstveno osigurani,a I svinja je bilo u izobilju.Danas su ostali samo ljudi,a čvarci skupi. Pa eto danas kad se ujutro probudite I osvanete uz kavu,a ovi narodi trebaju mir,blagostanje I što manje gluposti sjetite se samo one od davnina vapijuće : O liepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave, sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!  Oznake: povijest |
02.04.2021., petak
Momjan
|
Kad se nađem negdje na terenu,ne razmišljam o podacima,nego me vuče moj osobni doživljaj samog mjesta,okruženja,prirode,klime,trenutne prognoze,ugođaja,susreta sa samim sobom.Obično me povuku osjećaji ili nedostatak istih.Cijela je Istra jedan veliki spomenik,samo ono što mene muči ,kad se nađem bilo gjde u Hrvatskoj je taj rat koji je projurio kroz naše glave.Jedna dilema koja je me zaokuplja jest i ta kako ustvari dobiti ili izgubiti rat sa ili bez oružja,kako prekinuti ili pojasniti,završiti povijesni niz ratovanja,gubitnika ili dobitnika I sve to svesti na raznolikost I suživot.Poneki put sam miran,ali sve više I više me kopka gdje je povijest u nas zakazala toliko uprkos poklicima u boj u boj I gdje je ta prekretnica kad sami sebe lupimo po glavi I u glavu I kad shvatimo da nije to baš tako kako smo si mi zamislili,a politika je I dalje po onoj staroj,samo kurva. Istra je krasna,Istra je šarolika ,Istra je talijanska I to nema veze sa nikakvim ugovorima ovima I onima ,nema veze sa Trstom poslije II svjetskog rata,ima samo veze u glavama povapmirenih ljudi,koji su naprosto snobovi I zaboravljaju domaću reč I zahvalnost prema onome što ih hrani.I to nije suživot,to nisu političari,to je samo ono ljudsko u nama,što nam ne da da budemo I jedino samo stanovnici sa poštovanjem prema onome što nas hrani.Kada zađeš dublje u Istru I napustiš Kvarner,talijanski je prvi jezik,a još smo uvijek u Hrvatskoj I svi oni Bastijanići sada su uporno Bastiani I sve fameje sada su famiglie,a nisu dugo tako ,nego jedno kratko povijesno vrijeme,premda Istru pamtimo po izrazito hrvatskoj borbi I hrvatskoj pripadnosti.E, to mene baca u polemiku tko je gubitnik u ratu,jer se rat ne dobiva samo oružjem nego I psihom. Znaju me pitati kako si došao do tog I tog grada ili mjesta,a ja nemam pojma,jer izgleda da ja uvijek dođem iz nekog kontra smjera ,kojeg nema niti na kartama,samo se sećam nekih detalja,kao ceste,kao šume I kao pa dobro di je više! MIslim da smo krivo skrenuli! Ili pa ovo nemreš verovati! Tako nekako sam se našao u malom mjestu,bilo je oblačno,samo to selo skromno,jednostavno,klasično zapušteno ili se meni tako učinilo,a krije jednu staru utvrdu I to ne staru na način od prije 100 godina,nego pravu povijesnu gradinu od davnina.Parkiramo se pored nekog velikog drveta,preko čijeg je puta crkvica,jednostavna,skromna,fasada u vlazi I to je to. Naravno je da pri samom ulasku već znamo da će biti jezična barijera,jer uz hrvatski piše I talijanski I još se grad nalazi pa skoro na samoj slovenskoj granici,pa ti odluči kojim ćeš jezikom,a politika je napravila svoje zavadi ,pa vladaj I tu je već sami start.Bolje nikoga ne pitati,jer su lica gruba ,barem ovako izvana nego se snađi kako umiješ. Momjan Momiano Kako ćemo ga nazvati,utvrda,grad ,kaštel ,dvorac? Može biti I sve to skupa isto tako,jer iz stare utvrde pretvara se vremenom u dvorac,a onda u ruševinu koju danas gledamo,premda je do pred kraj 19 stoljeća još stajala čvrsta,a onda se tek 20 tim stoljećem pretvara u ruševinu.Kada gledamo tijek vremena upravo tog 20 stoljeća,pa povučemo paralelu ili crtu razgraničenja,onda dolazimo do toga,čisto bukvalno,da je Istra bila “crvena”,narodna I da nije htjela stare tradicije proistekle iz stranih vlasti,njemačkih,mletačkih,austrijskih I talijanskih,pa je sve zaništila.Pravu istinu ustvari nećemo znati,samo znamo da je hrvatska povijest znatno oštećena I da odumire polako u novim vremenima,koji se vani u inozemstvu,vraćaju pod imenom vintage I cijene se.Možda su naši narodi toliko ratovali poradi te iste povijesti ,da im je dosta svega I samo žele krenuti mirno dalje,ali kada gledamo današnjicu to je teško vjerovati. Sami taj Momjan-grad dolazi nam iz prethistorije,a onda u ranom srednjem vijeku 1035 godine spominje se kao selo u ispravi njemačkog cara Konrada II.I tu kreće povijesni put toga grada,mijenjanjem vlasnika kroz stoljeća od Weimara u 11 stoljeću koji taj posjed poklanjaju akvilejskoj patrijaršiji .U 13 stoljeću ovdje vladaju oni Duino,samo s predikatom od Momiana .Redaju se vlasnici,zgode I nezgode,pa mu čak zbog rata jednog od vlasnika u 14 stoljeću, Wachspeutela sa Venecijom,prijeti I totalno uništenje,odnosno Albert IV potpisuje kapitulaciju I obavezuje se grad srušiti.NIje poznato koliko je grad razrušen,no njegova povijest ide I dalje.Po Albertovoj smrti I nasljednom pravu ,grad dolazi u ruke Habsburga 1374 godine. Kroz stoljeća prestaje njegova obrambena važnost I postaje kaštel-dvorac i tu dolazimo do obitelji Rota koja ga kupuje u 16 stoljeću I ostaje ovdje sve do 19 do godine 1835 kada biva napušten ,a obitelj Rota seli u palaču u selu,premda ga drže još u posjedu do 1868 godine. Kao sve stare građevine,jedna drugoj slične ili kopirane I u ovu se ulazilo drvenim mostom.Grad je čuvala kula,koja se I danas još nekako drži na okupu,a romanika I gotika spajaju se u renesansu koja I jest najkarakterističnija. Od drevnih znamenitosti kaštela s visećim mostom još su vidljivi ostaci zida, kule i portal s lukom i dva veličanstvena kamena polustupa. Svjedočanstva o veličanstvenoj građevini ostavili su važni posjetitelji, među kojima slavni biskup Tommasini koji u XVII. st. opisuje predivni dvorac i grb obitelji grofova Rota s natpisom: «Simeon comes rota eques decori, et comodo» (Vitez Simeone Rota ljubitelj ukrasa i ugode). U dvorcu se u ono vrijeme nalazilo nekoliko topova, bačva od sto i više barila vina i mala obiteljska kapela sv. Stjepana prvomučenika.  Oznake: Istra Momjan, Istra |
Rasinja
|
Još malo ostajem u tom ,sad već napustivši tanku granicu, podravskom kraju.Predivan je kao svi krajevi Hrvatske koji kriju u svom naručju pregršt ljepota,samo ako se dobro otvori oči,okrene oko sebe i naravno i uvijek i stalno samo otvori srce.Bilo da je to kakva građevina,crkva,grad ili dvorac,bilo priroda,šuma,rijeka,potok.A često se zna desiti da jedan kraj,selo,mjesto ima upravo sve adute u svom rukavu.Zapuštena je ta naša priča,tek se nešto sitno obnavlja,kako bi oporučno otišli,ne samo osobno kao jedinka,nego kao zajednica,onima koji dolaze iza nas i kako bi i oni mogli uživati u svemu tome,kao što smo mi.Sjesti u auto,otići,odvesti se,u vlak,u autobus,i gledati kako pored nas promiču sve one ljepote,koje smo možda vidjeli negdje u nekoj emisiji i na kratko poželjeli biti tamo ili ih davno vidjeli sami.Nismo možda onda stali,ali sad je vrijeme da stanemo,napravimo pauzu u protoku vremena,izađemo iz ljuštura danas i sada i što će biti i zavrtimo povijest u svojoj glavi.Udahnemo duboko u zelenilo ili vodu koja teče i spremimo se na put u dubini duše.To je trenutak! Svakodnevno listam na tisuće strana,otvaram bezbroj svojih sjećanja,svojih iznenađenja,radosti,svojih momenata sreće ili tuge,koje sam potisnuo,zaboravio ih i sad ih preko svojih riječi vraćam natrag na javno svima Vama,a možda nekoga od Vas i natjeram da osjetite ono što sam ja osjetio taj dan,noć ili tu cestu koja me odvela. Bezbroj je priča,legenda,mitova,koji se danas čine i stvarni,i nad kojima možemo mozgati.Sve to treba pustiti na miru i samo se odati divljenju onoga što nam je upravo pred očima,ma koliko god bilo tužno,devastirano,zasuto smećem ili naprosto prepušteno zaboravu.No,dok god netko ovamo svrati ,živjet će i naravno živjet će u nama onaj tren kad sjednemo sami negdje u kraj dana i kraj možda i života i vratit će se taj čas sva ona divna putovanja. Listajući papire,knjige našao sam i jednu legendu,a dosta pišem o ljubavi,ali na svoj neki način.Ustvari možda malo maskiram i sebe i svoje osjećaje,ali svaka ta priča ostavi me punog pitanja i upitnika koji stoje u očima.Dođem tamo na teren,poslikam,prošetam i onda se vratim doma ,otvorim knjigu i sam sebi kažem,baš si bedast,pa kako to nisi vidio. Uvijek se i žurim doma,uvijek me tjera dalje i dalje i dalje,umjesto da sjednem i pričekam što će se desiti ako na kratko samo ugasim hod u sebi i tjeranje na više i više.Možda me je strah što bi bilo,kad bih zaista ustvari i zastao,možda bi me svladala tuga,kako ne vodimo računa jedni o drugima,kako ne vodimo računa o nekim drugim ljudima koji su ovdje bili prije nas,a sad smo ih zgazili,naprosto prezreli sve njihove snove,sva njihova stajanja i samoće misli. U tom trenu probuđene tuge nad onim što gledam,uz obavezno da se znam i jako iznervirati,kako smo se prodali novcu i sebičnosti,ne čujem malo zvono koji zvoni tamo negdje i koje mi pokušava ispričati priču..... Rasinja Na pola puta između Ludbrega i Koprivnice nalazi se Rasinja.Nekoć davno živjela ondje prekrasna kći gospodara grada.Na dan vjenčanja zvono pozivaše dvoje mladih da im sveže ljubav u životu i smrti.U to straže dojave da se gradu približava velika turska vojska. Zaručnik i svi sposobni za borbu poletiše na obranu grada.Razvi se žestok boj.Rasinjani baciše zvono u bunar da ga Turci ne bi oteli.U boju nesta i zaručnika i zvona iz bunara,no i dan danas se u predvečerje iz obližnje doline čuje zvono kako zove zaručnike.    |
Retfala
|
Stilska razdoblja se smjenjuju,pa tako i klasicizam ,poslije raskošnog baroka i kičastog rokoka smiruje strast i dobiva novu dimenziju ljepote.Struktura se ravna,a unutarnje uređenje postaje smirenije i usklađenije. Nebriga naspram baštine postaje upravo zapovjedna sa prodajom povijesti i busanjem iste u prsa kad to odgovara trenutku i to isto busanje prestaje upravo onog trenutka, kad taj moment uzvišenih srcedrapateljnih istupa sa glasnim povicima u boj i kad govornik siđe sa scene,uđe u bijesan auto i čeka nastavak sapunice malo promijenjenog teksta u drugom gradu,mjestu ili selu. Poneki puta zaista mislim da je bolje da je sve skupa bilo srušeno i poravnano sa zemljom,nego da služi samo u histeričnim nastupima lako povodljivom narodu,koji isto tako okrene leđa istoj toj ideji kretanja povijesti,čim se spusti zastor i makne pozornica.Zaboravljamo da je ipak povijest učiteljica života i preko tih građevina,jer se obrću samo likovi,a sve ostalo ostaje tamo gdje je i stalo u kruženju vremena. Posjed u vlasništvu Koroga zatičemo u srednjem vijeku,ali pod imenom Petrus,Petrocz sa većinskim mađarskim stanovništvom,kalvinističke vjere.Značajnije promjene i razvitak sela dogodio se poslije dolaska Osmanlija na to područje,koji su bili tolerantniji prema protestantizmu,a isti je bio izuzetno jak te je godine 1530 ovdje ustanovljena i kalvinistička župa.Podkraj 17 stoljeća,a u strahu od ratnih događanja,a kako se Osmanlije htjelo istjerati iz ovog područja,a dogodilo se to 1687 godine,stanovništvo je razbjeglo po šumama,a svojim povratkom natrag selo Petruš sada nalazimo pod imenom Retfala (mađ. ret- močvara rit,falu- selo),pa ga slobodno možemo prevesti kao selo u močvari ili selo u ritu. Do 1750 godine,selo je bilo pod kraljevskom bečkom komorom,kad prelazi u ruke grofovske obitelji Pejačević,sve do 1916 godine,i to je bio najistočniji posjed ove obitelji,koja je ostavila izuzetan trag u hrvatskoj povijesti,ne samo politički ,već književno i glazbeno. Dvorac Retfalu gradili su Pejačevići od 1796 godine do 1801 u stilu klasicizma,te se ovaj objekt može nazvati i među najljepšim klasicističkim građevinama Hrvatske,a po uzoru na mađarske dvorce.Bio je okružen predivnim parkom kojeg se zvalo „osječkim Šenbrunom“. Etničke promjene dešavaju se u 18 stoljeću dolaskom Nijemaca,te se taj dio naziva i Njemačkom Retfalom,a stariji dio ostaje Mađarski.I dalje je zasebna jedinica od Osijeka,ruralnih karakteristika. Uobičajeni prijašnji prikaz baroka ovdje je modificiran jer su mu bočna krila vrlo plitka i okrenuta prema uličnoj,a ne dvorišnoj strani.Ono što se prepoznaje kao klasicizam je stubište postavljeno izvan središnje osi tlocrtne kompozicije,ravni stupovi,središnji hodnik u glavnom krilu dvorca te pojedinosti na pročelju,osobito središnjem rizalitu.Sama ta dekoracija sastavljena je od elemenata tipičnog klasicizma.Isti taj rizalit sa svojim odlikama ipak nije u potpunosti njegov izvorni izgled,nego je vjerojatno nekakvom nadogradnjom poslije 1918 malo promijenjen.Danas se na timpanonu nalazi kombinacija štukaturne i metalne dekoracije,a u središtu je grb obitelji Pejačević.Oko grba visi lanac odlikovanja Viteza zlatnog runa,kojeg je grof Petar dobio za vojne zasluge,pa se s time i sam grb mijenja i dodaje mu se ovaj ukras. Od nekadašnjeg inventara nije ostalo ništa,dvorac je prazan,Jedno je vrijeme služio kao dom zdravlja,a onda je napušten i sada čeka kao i mnogi obnovu,ali kompletnu restauraciju,a ne samo bojanje izvana.Dio inventara u koje spadaju namještaj,knjige,arhiva i niz bogati fundus umjetnina koje su Pejačevići skupljali i donosili sa sobom završio je u Salzburgu nakon 1920 godine,te su možda na taj način i spašene od uništenja,krađe i današnje rasprodaje.     Oznake: Slavonija |
01.04.2021., četvrtak
Potres u Zagrebu
|
Svaki puta kada dođe račun za komunalnu naknadu i čistoću,dolazi obavezno i letak o potresu,kako se ponašati,postupati u trenu kad zemlja pokaže svoju snagu.Ima to neke koristi,ali i nema,jer na to nikada ne možeš biti pripremljen do kraja,jer dolazi iznenada i jačinom ruši sve pred sobom,a nikakve studije niti moderni aparati ne mogu predvidjeti samu trešnju. Tako je i naš tada mali Zagreb, po podacima iz onog vremena imao 30 000 stanovnika,doživio svoj veliki udar 1880 godine baš na dan 9.11. Dok su se u mirnom malom gradu stanovnici spremali za prvu jutarnju kavu,piljarice već raspremale robu po stolovima Harmice,koji službenik navlačio kravatu,koja dokona dama zvala služavku da donese doručak,pijanci teturali gradom,a kurve se žurile na zasluženi počinak poslije burne noći,Zagreb je bio porušen u svega nekoliko minuta od jačine potresa 6,1 richterove skale. Strašan dan našeg grada.... Tek kad je grad živnuo počeo se širiti na sve strane,jačati u ovom dijelu monarhije,postajati ono što je danas,dovršena je zgrada HAZU u neorenesanom stilu,potres je uništio sve nade i trebalo je srednjevjekovni Zagreb uspavani mali gradić opet dići i postaviti ga na noge.Bogatiji stanovnici pobjegli su kuda koji mili moji,po gradovima monarhije,ali je sirotinja ostala čistiti ostatke urušenih kuća i kućica.Svoj je veliki doprinos pomoći dao August Šenoa,pomažući na sve strane koliko je god mogao,zadobivši pri tom tešku upalu pluća.Stanovnici su pokušali što prije osigurati stanovanje prije dolaska zime,kao da se sve u trenu urotilo protiv grada. U tom trenu 9 studenog u 7 sati 3 minute oštećeno je 1758 kuća,makar su se podrhtavanja osjetila još do travnja 1881 nisu više bila tako razorna.Na današnjoj Klaićevoj ulici i na Zrinjevcu podignute su drvene barake za stradalnike i one koji u svoje kuće zbog oštećenja nisu mogli koristiti,pa je grad izgledao kao pravo ratište.Na svu sreću nije bilo velikih ljudskih žrtava,poginuo je litograf Stanić,ubio ga je dimnjak ,koji se srušio u Kačićevoj ulici,a dijete koje je imao sa sobom prošlo je bez ogrebotine.Nešto kasnije od ranjavanja umro je u bolnici činovnik Lavoslav Smetana.Nekoliko je građana bilo ozbiljno ozlijeđeno,ali to su dva zabilježena smrtna slučaja.Najmanje su stradale palače Gornjeg grada,koje su građene na starim zidinama,pa su tako i temelji jaki.Sam epicentar potresa bio je u okolici Zeline i Kašine.Potres je počeo podzemnom tutnjavom,uslijedila su dva okomita udara ,nastalo je ondularno gibanje u pravcu sjever-sjeveroistok prema jugozapadu,po izvješću Josipa Torbara iz 1882 godine.Oštećene su bile Markova crkva,koja je bila u tijeku obnove,Katarinina Crkva,zgrada vojnog zapovjedništva,prije jezuitski samostan,,konvikt,gornjogradska gimnazija,popov turen koji se sav raspuknuo.Najviše je skoro pa stradala zagrebačka katedrala kojoj se urušio strop.U to je vrijeme baš Franjo Rački čitao na pokrajnom oltaru misu,a ministrirao mu je budući kipar Valdec. Do 24.4.1881 godine nebrojeno se puta Zagreb zatresao,otprilike 185 puta.Već 16.11. oko ponoći,zaljuljao se Zagreb opet žestoko,a 10.12.1880 zatresao je potres opet onom jačinom kao i 9.11. u 3 ujutro. Kad se sve skupa zbroji grad je dobro prošao što se dalo zaključiti i na velikoj misi na Jelačićevom trgu 13.12. koju je odslužio kardinal Mihalović u prisustvu bana i svih odličnika.Već se iduće godine dosta toga popravilo,da se moglo krenuti dalje sa napretkom grada. Mirko Bogović napisao je pjesmu o potresu...Rod bo ljudski kojno poput mrava – amo – tamo trči,ne miruje – I sveđ nešto snuje i mudruje – Misleć,za sve vijeke da uradi – Kad što lijepa,dobra gdje sagradi – Pače sanja i o vječnoj slavi – Koju mora rad da mu pribavi.....,a potres to sve to uništava,To čovječe tašti ded prosudi – I ponešto bar čedniji ti budi“. I to neka nam svima bude opomena,da smo kratko na ovom svijetu,a već sutra nas ne mora biti.   |
Konjka
|
Oduvijek je bilo jamranja i kukanja kam ide ovaj svet,poglavito u starijih,koji se nikako ne mogu pomiriti da stalno ide novo vrijeme,i da grad dobiva sve veće ubrzanje,mada kada danas gledamo sve skupa i sagledamo cijelu sliku od do,kao da vrijeme sve više vrti kotač,dok sve ne stane.Od parne lokomotive do svemira,kao da smo sve otkrili,da opet sve skupa prikrijemo,pa ono što se nekad zvalo crno zlato,dizel,danas pada u drugi plan,zbog zaštite planete na kojoj živimo.Ritam grada sa neonima poklapa se sa poviješću vrtnje glavom,pa kam još.Zagreb je bio sasvim dovoljno brz grad u uglađenosti manira sve do one strašne 1880 godine kad se raspada i kad se zapravo misli to je kraj svijeta.Nakon toga,kao da više ništa ne može vratiti sjaj uspavaloj metropoli na samom jugu austrijske monarhije.Političari,carevi i carice hvataju se za glavu u salonima,koji gledaju ruševine povijesti,na samom pragu 20 stoljeća,vrteći se ukrug zanosno u tročetvrtinskom taktu ostarjele ropotarnice zvane Carevina.Po koja senzacija,nostalgija za starim vremenima,dok mladi jurcaju u budućnost,a stariji samo čekaju svoj kraj.Potres je označio sami kraj Zagreba i Hrvatske.Gradi se natrag ubrzano grad u sjaju svijeća i tamnih ulica,koje još uvijek mirišu,premda su zakoni doneseni,mokraćom i životinjskim izmetom.Nije kraj,nego je početak novog doba,koje sluti rat i to se u Beču i monarhijama okolo već zna.Svijet mora dobiti novu sliku. Kočijama i zaprežnim kolima koja su davala gradu sasvim dovoljnu užurbanost,a poglavito na uvijek punoj i živoj Ilici,srcu grada,a nakon sjedinjenja Zagreba u jednu cjelinu,pridružilo se još jedno čudo da sve skupa dosegne upravo nevjerojatnu zbrku u tadanji mirni promet.Bogataš Guido vitez Pongratz predložio je gradu pokretanje tramvajske linije 1884 godine,no sve skupa je propalo,zbog mijenjanja nekih točki sastavljenog ugovora.Ideja je živjela i dalje,pa je poslije Pongratza poduzetnik Gautier želio ostvariti liniju tramvajsku naravno između Zagreba i Samobora,no ,kako nije imao dovoljno novaca,prodao je svoj plan i projekt konzorciju za 17.000 forinti kojeg su činili Eduard Priester,Hasdrubal Berger i Ljudevit Schwarz. Zagrebačka je općina 1891 godine ustupila konzorciju 10000 kvadrata u Savskoj ulici za remizu ,a prve tračnice za konjski tramvaj stigle su iz Engleske 11.7.1891. Sve ostalo je povijest našeg starog konjskog tramvaja od milja zvan Konjka. Od 5 rujna 1891 godine prometavalo se ulicama Zagreba od Mitnice ,danas Kvaternikovog trga preko Vlaške sve do Zapadnog kolodvora,s time da je bio i odvojak preko danas Frankopanske ulice do Savskog mosta.Klopot potkova i zvono davalao je tadanjem plinski osvjetljenom gradu čar novih vremena i ubrzanje rasta.Tramvaj se kretao upravo nevjerojatnom brzinom od 7 km/h a karta je stajala od 6 do 12 novčića ovisno o relaciji a za đake i vojnike pola tog iznosa. Dolaskom struje u naš grad 1907 godine,staru Konjku zamijenio je električni tramvaj,no,konji se još nisu mogli odmoriti,nego su se preselili u Veliku Goricu i tamo vukli kola sve do 1937 godine. Kraj samom bijesu tog prometa nikada kraja,a umalo se ovoj sveukupnoj zbrci pridružio puno opasniji takmac,auto,ali o tome neki druga puta.  |
