Marketing
Turopolje Lukavec
Imam toliko podataka u glavi,da ih poneki put pošteno i sam sebi zbrkam,jer s godinama sam se malo i pogubio,a i uslijed posla i neke druge ,nažalost ili na sreću stručne literature,nemam vremena za studij.Kad trebam napisati kakav tekst,razlistam se na sve strane,da malo obnovim gradivo,podsjetim se koječega ili čega,da ne izvalim kakvu glupost do kraja.Mada i glupost ima svoje dobre strane,izazove diskusiju i raspravu što i nije loše.Svaki povjesničar ili povjesničar umjetnosti ima neke svoje postavke ili svoje teorije,koje se naravno moraju odmah pobiti,jer je to kolegijalno, a i vodi tome da se male sive stanice razbežiju na sve strane.Ja strašno volim raditi sa mladim kolegama,koji su još friški i nadobudni,ne psuju ko ja na sve i svašta i na sve strane,a imaju i želju možda nešto naučiti iz čisto životne prakse,poglavito ako voliju piti.A ja si volim popiti.Naravno,da ne bi odmah bilo joj,kad voziš ne pij.I ne, ovo nije tekst o mom moto crosu po cestama,za koji sam neki dan bio zamoljen da uplatim odmah 250 kn ,a kasnije 500 zbog izvjesnog prekoračenja,kojeg sam odmah na licu mjesta skrušeno priznao uz naslonjenu desnicu u pravcu srca i mea kulpa,mea klupa,dok me policijac čudom gledao,ovi muslići su strašno pretvorni kad se kunu u našeg Boga.Možda se onako jadan ipak s prstom prekriženim iza leđa nadao,da ću u vapaju očaja zbog uhvaćene prekoračene brzine ipak smilovati se i njemu i kolegi i naprosto uzviknuti Allahu Akbar,ali sam ostao čvrst i postojan i nisam se dao pokolebati.Valjda je to ta moja turopoljska krv.A možda i švapska,kak je govorila moja pokojna baka,da nisam niš na njih prave Hrvate dobil,nego samo na Švabe,premda je Švapska dosta udaljena od rodne domovine mojeg pokojnog dede, Austrijanca.E da,vraga,ali sam na tog istog dedu dobil i tu slobodno plemenitu krv,pa se nedam tako lako niti olujama ,a kamoli policiji na cesti.
Nekako je normalno zapravo,da ono kaj ti je blizu ili ne vidiš ili ti je pod normalno pa se poneki put i ne obazreš,kao na primer,zgrada Hnk je tu i to je to i stajala bu tu još dugo i onda lepo prolaziš pored nje i to ti je pod normalno,da nemaš niti jedne slike o njoj.Tako da ja ustvari i premda sam počeo sa Zagrebom,danas imam ili jako malo ili nemam slika Zagreba.Nekako sam prije par godina doživio svoj najveći šok,kad me je lik pred palačom umjetnosti pitao kad ide vlak,našto sam mu ja odgovorio da mora na glavni željeznički kolodvor po odgovor,na što je on meni sav zapanjen rekao,pa šta nije to ta zgrada?!Nadometnuo mi je da mu je jedan purger,jer je pretpostavljao da ja ovako sexy tamnoput to nikako ne mogu biti,pokazao da je to željeznički kolodvor.Nakon kratkog izmjenjivanja riječi i već moga poluglasnog osmijeha koji je lagano prelazio u histeriju,uputio sam ga nekako na pravu adresu,premda se on nekoliko puta okrenuo leđima prema meni,pitajući se da li ja imam pojma di je to željeznički kolodvor i da ga možda ne želim zeznuti.
Ja se ne bum tu sel na vlak ili na šnelcug do Gorice,pa odande lagano drndajući kočijom ili kolima punim sijena do Turopolja,nego lepo se sednem u auto ubacim u 6 i za kojih 20 minuta već sam doma u plemenitoj općini,na samim vratima obrane Zagreba.
Osim puno doživljaja Turopoljaca sa raznoraznim obiteljima kroz stoljeća,većinom dosta loših,od kojih su im skoro svi branili ili uništavali njihovo visokorođenje,pa i osporavali od kralja datih povlastica plemstva,ne samo pojedincima ,nego celom tom kraju,ipak su se nekako obranili i donijeli nam u naslijeđe što bogatu tradicijsku gradnju drvenih crkvica,navek su si bili na per Tu s Bogom,od hrastovih bogatih šuma,do lijepih žena ili djevojaka koje su plesale obučene samo u grane i lišće istog hrasta,a posebice na dan Sv.Jurja,zaštitnika plemenitašije,uz vatru i pjevanje :Lepi Juro kres nalaže“,dok su se momci sve redom vrli Turopoljci „šminkali“ ,koji će više i bolje preskočiti kres,kako bi se naravski i više dopal curama,te kako bi jedan od njih dobio titulu najboljeg ševca Općine.
Prvi je statut turopoljski potvrdio kralj Ladislav III. (IV.) god. 1279., a taj je dao ovim plemićima pravo, da sebi slobodno biraju svoga župana (comes) i ostalo činovništvo (officiales) na zboru čitave općine (congregatio generalis), i to svake godine. Na ovim zborovima Turopoljci su raspravljali o svojim lokalnim potrebama i branili svoj posjed i svoj iznimni pravni položaj. Sam župan turopoljski bijaše inače podređen zagrebačkomu županu, ali je u kaznenim stvarima sa svojim prisjednicima bio u općini neograničeni sudac. Pored toga zastupao ’je općinu pred kraljem, hercegom, banom i svim sudbenim oblastima u Slavoniji. Kao plemići, Turopoljci služili su i u vojsci pod banskom zastavom, no ipak tako, da su sačinjavali zasebnu četu pod svojim zapovjednikom (captaneus). Na ovaj svoj autonomni položaj pazili su Turopoljci veoma surevljivo. Redovito bi dali svoje pravice potvrđivati od kraljeva i banova. Međutim 1422. provale u Turopolje prvi puta Turci. Odsada dalje, morali su se Turopoljci brinuti i za svoju obranu, pa tako podigoše 1479. grad Lukavec i smjestiše u njemu kaštelana da ga čuva. Ali podjedno oni zamoliše i medvedgradskoga vlastelina za pomoć, a taj im posije 12 strijelaca, koji sada uzmu Lukavec u posjed za svoga gospodara, odnosno za kralja kao kraljevski grad (castrum regium). Iz toga rodi se mnogogodišnja parnica, za koje pretrpješe Turopoljci mnoge nepravde i svakojaka zla. Konačno im je vraćen 1553. grad Lukavec. Tako su opet postali slobodni starajući se oko unapredjenia svoje općine.
No,nije samo to donijeli su nam i stari slavni grad Lukavec,na kojem se ponosno diči i grb Općine.
Od svih tih „kijameta“ i zala što su ih Turopoljci predrli preko svojih leđa postoji i priča,zasnovana povijesno naravno i o obitelji Tuz od Laka,vlasnika Medvedgrada,od kojih su tražili pomoć u obrani od Turaka ,a oko godine 1477,ne nadajući se da će stari lukavac doživjeti većeg lukavca od sebe.Posla Tuz ,naravno uz plaću općine,svoju posadu,da pomogne pri obrani,ali se i poslije obranjenog grada i kad je opasnost prošla, više nije dao odande,nego dapače,istjera domaće iz grada i zaposjedne ga.
Pribroji Tuz i ovaj stari grad Medvedgradskoj gospoštiji,kao i Rakovac,te za njega i dobije odobrenje od samog kralja Matije Korvina.No,kako bi mi rekli tu doma ,svaka rit dojde na šekret,pa je zbog mnoštva nedjela i zala ,što ih je učinio,kao na primjer kalničkom plemiću svećeniku Benku,kojemu je dao izvaditi oči,a i zbog nasilja i silovanja koje je činio turopoljcima,biva osuđen na smrt i na gubitak imanja.Ali kako to nije ništa novo za nas ,i kako se stalno ipak povijest ponavlja,bježi u Mletke.Kralj Matija sve gradove pa i taj naš dragulj turopoljski daruje Ivanu Korvinu,sinu svome.No naravno tu priča ne prestaje samo tako,jer su i dalje sinovi Tuza,koji su ostali u Hrvatskoj nikako nisu htjeli odreći prava na gradove,ali ih nikad više nisu dobili natrag.Postoji priča o dolasku ili posjetu Ivanu Tuzu u Veneciju,kojemu je njegov brat inače biskup zagrebački,poslao svog izaslanika ,kojega je Tuz priupitao kako žive sada ti jadni Turopoljci,ipak mu je proradila savjest,našto mu je ovaj odgovorio,upravo onako kako ih je Vaše gospodstvo i ostavilo.Nato je odvratio Tuz ..“ Ja neću izbjeći vječno prokletstvo radi tlačenja onih plemića,od kako sam ih tlačio“.....
Ivan Tuz umire u Veneciji,u Mlecima sa teškom slikom vječnog prokletstva....
Moramo ovdje napomenuti kako su Turopoljci i slavna općina imali problema i sa Nikolom Zrinski koji na prevaru dobi grad Lukavec. Idemo kraju polako,no još prije bih se vratio samo malo unatrag,na djevojke Dodole,Jurjašice u Turopolju. Tako treba spomenuti dodole u balkanskim zemljama. Kad zategne suša, svuče se jedna djevojka do gola, uveze i obloži različnom travom i cviećem i pode s drugaricama kroz selo, gdje je suseljani polijevaju vodom. Istom krugu predočaba pripadaju i mnoga ljubavna čaranja, kao i čarolije, kojima utječu na plodnost i porođaje. Naše Turopolje omatale su grane pune lišća oko sebe,a tu vrijeme svetkovine svetog Jurja 23.04.pali se kresovi,jedan veliki glavni,a mnogo malih po dvorištima.Djevojke su obilazile kuće,a domaćice darivale čime su imale.Isto tako grančice su domačice zaticale za gradu kuće,kako bi ih te granćice spasile ili čuvale od groma,pa bi prigodom kakva nevremena koje se nagoviještalo,spaljivale u pećima.Isto tako bi te grančice zatakle i u vrtu,kako bi godina bila plodna.Orilo se Turopoljem našim i pjesmica koja bi se pjevala oko kresa
Tko nije na kresu,na leto je v lesu
Nama je ostao naš Lukavec poslije sijaset peripetija,sada još i ljepši i obnovljen,a njegovi zidi ipak pamte strašne gospodare,ali i one dobre,naše dobre plemenite Turopoljce.......
Post je objavljen 23.04.2021. u 07:26 sati.