Dvorci, crkve i stari gradovi

26.04.2021., ponedjeljak

Propast kuće Erdoedy

Propast kuće
Moćni Erdoedy stoljećima su određivali politiku Hrvatske,no,kao što nestaje sve ,tako su i oni nestali sa političke i društvene scene zemlje.Poslije 1945 godine više ih ne nalazimo u Hrvatskoj. Ostala je samo neka sitna grana u Madzarskoj i to je sve što je ostalo od nekad moćne vlastele.Posjedi,dvorci,gradovi ostaju zapušteni,opljačkani i spaljeni da im se u ovom narodu zatre svaki trag.Kao i svaki čovjek sa manama i vrlinama Erdedije isto tako dijelimo na dobre i loše.Bahati,arogantni ,ali opet suprotno mecene i dobrotvori,ratnici,ljubavnici ,kavaliri ostavili su svoje nasljeđe rascijepano agrarnom reformom,ekspropijacijom i konfiskacijom cjelokupne imovine nekad moćnih obitelji ,a tako i tih Erdeda.
Toma Bakač ,pobjednik kod Siska, preuzima uz svoje ime i ime tih Erdeda i tako počinje njihova slava i širenje hrvatske grane ove obitelji,pa od Moslavine - domicila , preko senioarata Varaždina do Jastrebarskog ostavlja vrijednu povijesnu baštinu ove zemlje. Vrijeme ide i gazi sve pred sobom,pa tako zatičemo veliki grad-dvor u Jaski danas običnom ruševinom,oko koje se već desetljećima lome koplja vlasti, tko će ga urediti ili ga samo ostaviti da nestane netragom nebrige. Riječi i puste riječi,hrpe papira,nekakvo sondiranje nekoć moćnog dvora.
Nakon smrti grofa Stjepana a Erdödyja de Monyorókerék et Monoszló (10. XI.
1848 – 8. IX. 1922),13 posljednjega pripadnika te slavne obitelji koji je živio u Jastrebarskom, jaskansko je vlastelinstvo naslijedio sin Stjepanova bratića Gyule, grof Lajos (Ljudevit) Erdödy (1890–1926). Taj je četverokutni kaštel okružen šancem podigao za svoga banovanja od 1483. do 1490. hrvatski ban Matija Gereb de Vingart. U vlasništvo obitelji Erdödy dolazi 1519. kad ga je, kao sjedište lipovačko-jastrebarskog vlastelinstva, zamjenom dobio kraljev kancelar i ostrogonski nadbiskup kardinal Toma Bakač Erdödy. On je tadašnjim vlasnicima, obitelji Pethö, u zamjenu dao neke svoje posjede u Ugarskoj. Od tada pa sve do 1926. godine dvorac u Jastrebarskom u kontinuiranom je vlasništvu obitelji Erdödy. Bio je to i dom sisačkog junaka bana Tome Erdödyja (1558–1624) kao i njegova oca, također hrvatskoga bana Petra II. Erdödyja (1504–1567).
Aleksandar Ehrmann je 1926. godine kupio od Ljudevita Erdödyja dvorac u Jastrebarskom zajedno s cijelim imanjem i lovištem. Kupoprodajni ugovor sklopljen je 16. svibnja 1926. u Jastrebarskom „izmedju Ljudevita Erdödy-a vlastelina iz Jastrebarskog zastupanog prema priležećoj punomoći pod A. / po Dr. Zdravku Mikuličiću, odvjetniku u Jastrebarskom kao prodavaoca s jedne strane te „Jugoslavenske Šume“ nakladnog i opće privrednog d.d. u Zagrebu kao kupca s druge strane“.
Ugovor su za Jugoslavensku šumu potpisali njezini vlasnici Aleksandar i Dora Ehrmann. Sveukupna površina posjeda iznosila je 904 jutra i 495 čvh., acijena je iznosila 2,5 milijuna dinara.17 U čl. 3. Ugovora stoji kako „kupac uzima na znanje, da na prodanim nekretninama dolazi zabilježen patronatski teret naprama rimokatoličkim župama u Plješivici i Sv. Jani u čitavom dielu te 1/3 diela spram rimokatoličke župe u Kupčini Donjoj, pak je dužan preuzeti sa ovim prodanim nekretninama spojene gornje patronatske terete“.
Dvorac je bio prilično zapušten i Ehrmannovi su na saniranje stanja, počevši s rekonstrukcijom krovišta, utrošili znatnu svotu novca. I ostatak imanja zahtijevao je ulaganje; uvedeni su inkubatori za proizvodnju jaja, pokrenut je uzgoj kasačkih konja i njemačkih doga, obnovljen
Stjepanovi roditelji, grof Karlo Erdödy (1816–1864) i Julija rođ. grofica Kolowrat-Krakowsky
(1823–1907) imali su petero djece: Franju (1853–1859), Valeriju (1850–1933), udanu za iločkog kneza Artura Odeschalchija, Stjepana (1848–1922), nasljednika jaskanskog vlastelinstva,
Juliju (1847–1901), udanu za grofa Ivana Draškovića Trakošćanskog (1844–1910) i Rudolfa
(1846–1932), vlasnika Novog Marofa, oženjenog Lujzom rođ. Drasche.
Stariji brat Rudolf Erdödy (1846–1932) živio je u Novom Marofu.
je fond divljači i poribljavanje ribnjaka, investirano je u proizvodnju vina Mladina (današnje Jaska Vino).
Grof Stjepan Erdödy bio je aktivan u političkom životu kao podban, tajni dvorski savjetnik i komornik cara i kralja Franje Josipa I, dugogodišnji predsjednik Narodne stranke i virilist18 u Hrvatskom saboru. Međutim, svaki trenutak slobodnoga vremena iskoristio je za lov. Odlazio je na safarije u Tursku i u lov na slonove u Afriku. Sa svojih putovanja grof je donosio brojno sjemenje egzotičnih biljaka i pošumljavao je park oko dvorca afričkim i azijskim vrstama stabala tako da j park i danas, iako je kao i dvorac veoma zapušten, hortikulturalni spomenik. O svojim lovačkim zgodama grof Erdödy je vodio detaljan dnevnik na njemačkom jeziku, a Ehrmann ga je darovao Hrvatskom državnom arhivu gdje se čuva i danas.
Ehrmann je u dvorcu zatekao brojne eksponate rogovlja i prepariranih životinja među kojima se isticala zbirka ptica močvarica s više od 180 primjeraka, najveća u ovom dijelu Europe. Ehrmann je u jugozapadnom krilu dvorca osnovao prirodoslovni muzej koji je otvorio za javnost, a za popisivanje i klasifikaciju eksponata angažirao je poznatoga zoologa i ornitologa prof. dr. Miroslava Hirtza (27.
VI. 1878 – 23. XI. 1944), urednika časopisa Priroda, koji je marljivo uređujući zbirku u dvorcu boravio sedam mjeseci.19 Kao veliki ljubitelj prirode, napose planinarstva, Ehrmann je darovao Hrvatskom planinarskom društvu, podružnici Japetić u Samoboru, dva srednjovjekovna burga Okić i Lipovac koji su bili u sastavu jaskanskoga vlastelinstva kasnije su Ehrmannovi darivali podružnicu Japetić nekim sitnijim predmetima. Obitelj Ehrmann je od 1926. do 1939. godine okupljala u Jaski društvenu kremu i organizirala brojne lovove za svoje prijatelje i poslovne partnere. Dora Ehrmann je s mnogo ukusa stilskim namještajem namjestila 17 soba dvorca. Zoološka zbirka i arhiv obitelji Erdödy dugo nisu imali sreće u traženju svoga novog doma. Dora Ehrmann zapisala je u knjigu gostiju: „Danas preuzelo je sl. načelstvo Trgovišta Jastrebarskog muzej (životinje i ptice) sa katalogom (sastavljen od prof. Miroslava Hirtza) kao i arhiv pok. grofa Stjep. Erdödy, kao dar obitelji Ehrmann. Dvor Jaska, dne 23. lipnja 1937. Dora Ehrmann“. U prosincu 1940. Ehrmann je darovao ozaljskom muzeju daljnjih 48 vrijednih isprava iz ostavštine obitelji Erdödy, među kojima i proglas bana Josipa Jelačića o ukidanju kmetstva iz 1848. godine.
Za vrijeme NDH pomagali su Židovima pred ustaškim režimom ,a poslije 2 svjetskog rata nova Jugoslavenska vlast nije imala sluha za bivše posjednike, te je ,i premda antifašist ,Alexandar Ehrmann umro u siromaštvu u Zagrebu u Martićevoj 31,1965 godine.Dora umire u Heinzelovoj ulici 1971 godine.
Dvor ,nekada bogat i moćan od tada stoji,a oko njega se i dalje stvara kontorverza.

Oznake: erdoedy, (Jastrebarsko)

- 07:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.02.2021., srijeda

Stjepan Erdoedy i Barica Zdelar

Stjepan Erdoedy i Dragica Zdelar
Skoro pa zadnji od svoga roda,možemo reći i zadnji,Stjepan grof Erdoedy,hrvatske loze slavnih velikaša,još od Tome Bakača,pobjednika kod Siska,pa preko svih onih titulara,naslova,predikata,posjeda,tajnih i javnih kraljevskih i carskih savjetnika,sudaca,banova,biskupa,generala i vojskovođa,zaokružuje ovu cijelu povijesnu storiju u nizu,zaljubivši se u prekrasnu mladu seljanku Baricu Zdelar.
Ne zasluživši puno povijesti oko njega,ipak ga je slučaj nekako gurnuo upravo u ruke povijesti,da tako možda ostane i postane najslavniji od svoga reda mađarskog i hrvatskog i to ne zbog svog ratničkog ili poduzetničkog duha,nego upravo samo sa tako važnom,a opet tako običnom stvari kao što je ljubav.
Tu ljubav svjedočimo u Jaski,Jastrebarskom,gdje je podignut most u čast romanskog lika Ljube Kraljićeve,kako ju je nazvao Janko Matko u svom romanu „Žrtva“,ali preko toga mosta ona ustvari nikada nije prešla,niti je isto tako bila žrtva jednog velikaškog gospodskog hira.
Roman je 1938 godine objavljen,ali zbog još uvijek živih likova,a Barica umire 1958 godine,nije smio odati identitet ljepotice u koju su tada,upravo zbog tog romana bili skoro pa svi zaljubljeni,Žene su patile ,zavidile,a muški koji su možda pročitali taj roman,ili su čuli za slavnu jaskansku ljepoticu,sanjali da upravo takva ili ona sama bude njihova.
Grof Stjepan i premda je ostao samac do kraja svog života 1922 godine,bio je neko vrijeme zaručen,a i zaljubljen u plemkinju,damu svoje vrste i podrijetla,kontesu Helu Hedervary,a o mladom grofu brigu je vodila njegova teta,umjesto rano umrlih roditelja.
Sve se to razvrgne,poradi ljubavi prema seljanki Ljubi Kraljić.Grof Stjepan često je svojom kočijom dolazio po Ljubu-Baricu u Cvetković selo,jednom je prilikom potjerao pse na Baričinog očuha,jer se ovaj naljutio zbog toga što grof,dolazi pred njihovu kuću,jer je to bila sramota obitelji da ženska bude nečija ljubavnica,ali se Josip-očuh brzo snašao i izmlatio pse,zbog čega je čak odgovarao i u Beču zakonski.
Zanimljiv je podatak isto tako,ispričao Dragutin Novosel,danas mrtav,čiji je otac Stjepan bio kočijaš kod grofa.Jednom ga je prilikom grof Stjepan poslao po Ljubu s kočijom.Ljuba je tada rekla grofu kako ima zgodnog kočijaša i Dragutin više nikada nije otišao po Baricu.
Moramo istanknuti ipak da ovo nije bilo protiv volje Barice,kako se zvala zapravo Ljuba,već je ona od samog grofa dobila dosta toga,zemlju,nakit novac,darove ,pa je mogla tako pomagati i svojoj obitelji,koja se na neki način,koliko god se protivila,dobro obogatila na ovoj ljubavi.Barica je isto tako pomagala i selu.O tome nam priča dokument darovnice 1921 godine,od strane Barice prema očuhu,kojom mu ona daje komad zemlje.
Nakon smrti grofa,pokopana je i njihova ljubav,koja nikada nije mogla zbog društvenih normi biti i legalizirana,odnosno okončana i brakom.
Do kraja svog života,kažu ,Barica je više bila zatvorena u sobi,vjerojatno sanjajući,maštajući ,ali i tugujući za velikom ljubavi svog života u vrijeme kad su klasne razlike bile tolike da su čak i velike ljubavi morale biti tajne.