Dvorci, crkve i stari gradovi
21.05.2021., petak
Cres samostan sv.Frane
|
Creski samostan sv. Frane u povijesti Reda franjevaca zaslužuje izuzetnu pažnju. Dok u prva dva stoljeća postojanja jedva da ima većih zapisa o fratrima, potkraj 15. stoljeća samostan sv. Frane doživljava meteorski uspon, koji traje sve do naših dana. Prvi provincijal matične Provincije sv. Jeronima iz Cresa bio je već spomenuti fra Antun Marcello de Petris, ne samo provincijal Dalmatinske provincije nego potom i Padovanske provincije sv. Antuna, da bi potom bio izabran za vrhovnog poglavara Reda franjevaca konventualaca krizne 1517. godine, kad je Franjevački red podijeljen u dvije posve samostalne obitelji, konventualsku i opservantsku. Bila je to samo najava blistave prisutnosti creskih fratara u pisanju povijesti Provincije i Reda. Dovoljno je spomenuti da je nakon Petrisa samostan iznjedrio još dvadesetak (!) provincijala Dalmatinskoj provinciji, nekoliko Padovanskoj provinciji, a cijelom Redu još tri ministra generala. Vjerojatno nema slučaja, ili je zaista izuzetno rijedak, da jedno razmjerno malo mjesto, kao što je otočki gradić Cres, sa svega nekoliko tisuća žitelja, daje Redu toliko odličnika. Od navedena četiri vrhovna poglavara, uz već spomenutoga Petrisa, istaknuo se osobito fra Bonaventura Soldatić, u drugoj polovici 19. stoljeća, umro u Rimu 1895., čovjek koji je pokrenuo obnovu i obilježio uspon Reda koji se nalazio gotovo na izumiranju. Ne treba omalovažiti ni značajnu ulogu još dvojice Crešana koji su vršili službu vrhovnih poglavara, makar zbog svojih talijanskih osjećaja, unatoč očitim hrvatskim korijenima, u nečijoj perspektivi možda pobuđuju određene rezerve. Radi se o fra Alfonsu Orlichu (kasnije je prezimenu dao talijansku formu: Orlini) i fra Vitalu Bommarcu (izvorno mu prezime glasi: Bolmarčić). Obojica su ostavila duboke korijene u novijoj povijesti Reda, a objektivni će promatrač prosuditi da se radi o zaista sposobnim ljudima i zauzetim poglavarima. Zato ne začuđuje da im je Hrvatska provincija sv. Jeronima, kojoj oni formalno i nisu pripadali, u klaustru samostana sv. Frane u Cresu postavila biste, zajedno s prvom dvojicom, na trajni spomen. Samostan sv. Frane u Cresu od kraja 15. stoljeća bilježi dakle mnogostruki uspon i dugo vremena predstavlja središnji samostan Dalmatinske provincije sv. Jeronima. Iz akata Provincije, a još više iz bogate ostavštine creskoga samostanskog arhiva, koji je dobro proučen i predstavljen javnosti, vidi se da je u tom samostanu bio smješten novicijat za odgoj podmlatka ne samo ovog samostana nego i za ostale samostane Rapske kustodije, kojoj je ovaj samostan pripadao sve do 19. stoljeća, kad je pripojen Istarskoj kustodiji, gdje je stoljećima vodeću ulogu imao piranski samostan sv. Frane (danas pripada Slovenskoj provinciji sv. Josipa). Iz zapisnika vijeća grada Cresa proizlazi da su creski franjevci poučavali domaću mladež u gramatici i slobodnim umijećima, a grad ih je za to nagrađivao. Fra Ivan Jakov Draža iz Cresa, jedan iz niza provincijala koje je dao samostan sv. Frane, predložio je na generalnom kapitulu u Rimu 1644. da se u creskom samostanu otvori i svojevrsna bolnica („valetudinarium”), što je i odobreno. Može se samo zamisliti što je u ono vrijeme značilo u malom otočkom mjestu imati mogućnost liječenja. U creskom samostan u bilo je, čini se, vrlo živo, čak ponekad i napeto. Dokumentiran je slučaj propovijedanja fra Balde Lupetine iz Cresa, koji je u protestantskom žaru propovijedao Korizmu u creskoj župnoj crkvi, i tom prigodom otvoreno iznio luteranske ideje i napao neke katoličke istine. U samostanu je došlo do pravog meteža, a jedan revni svjetovnjak, imenom Jakov iz Korčule, obavijestio je inkvizicijski sud, koji je ubrzo pozvao labinskog fratra na odgovornost. Na žalost, stvar je tragično završila: nakon trokratne osude i odbijanja da se odrekne krivovjerja, fra Baldo je u Veneciji osuđen na smrt, i tako je, izgleda 1562. godine, utopljen u moru. Franjo Bučar u „Povijesti hrvatske protestantske književnosti” spominje da je creski fratar fra Nikola Mojzes pregovarao s protestantima o Bibliji na hrvatskom jeziku i u tu je svrhu 1562. godine putovao u Ljubljanu. Čini se da Biblije nije imao, nego se radilo o Bibliji Bernardina Frankopana, koja se čuvala u Rabu u samostanu Male braće konventualaca, gdje su je fratri prepisivali, a među njima je bio i fra Nikola Mojzes iz Cresa. Na povratku iz Ljubljane fra Mojzes je umro. U knjigama vijeća creske općine zabilježeno je da se 7. siječnja 1559. fra Nikola Moyseo, franjevac konventualac, natjecao za učitelja gramatike u mjestu. Osobiti uspon creski samostan sv. Frane doživljava u vrijeme već spomenutoga vrhovnog poglavara Reda fra Bonaventure Soldatića, Crešanina. On je prethodno petnaest godina bio provincijal tada Ujedinjene provincije, koju su sačinjavali ostaci nekadašnje Padovanske provincije (Padova i Riva di Trento) i Dalmatinske provincije (Piran, Cres, Šibenik, Split i Vis). Kako je nakon ujedinjenja Italije venetski dio Ujedinjene provincije potpao pod Kraljevinu Italiju, a u tom dijelu Provincije počeli su se 1867. godine primjenjivati restriktivni zakoni prema redovnicima, zabranjivala se njihova djelatnost i zatvarali preostali samostani, središte života Ujedinjene provincije premješta se u Soldatićevo doba u Cres. Ovdje je već njegov prethodnik, provincijal fra Ljudevit Marangoni iz Padove, bio odijelio sjeverni dio creskog samostana posebnom klauzurom i tu smjestio središnje sjemenište za pitomce. Soldatić je sada u Cres premjestio i sjedište Ujedinjene provincije, zajedno s novicijatom. Providonosno je za magistra novaka postavio pobožnog i sposobnoga markijskog fratra fra Pacifika Rabuinia, koji je odgajao svoje pitomce tako velikim žarom i pedagoškim umijećem da se o tome pronio glas u cijelom Redu. Zbog toga je uprava Reda ustanovila u Cresu generalni novicijat za mnoge provincije Reda. Nakon diobe Ujedinjene provincije na izvorne sastavnice, Dalmatinsku i Padovansku provinciju (1. siječnja 1908.), u creskom je samostanu ostala rezidencija provincijala Dalmatinske provincije i sjemenište. Po svršetku Prvoga svjetskog rata otok Cres je pripao Italiji, a redovnici hrvatske i slovenske nacionalnosti protjerani su iz Cresa 4. ožujka 1919. i brodom prebačeni u Crikvenicu. Odatle su nakon skoro dvije godine boravka u jednoj vili slovenskog industrijalca i dobrotvora Jana Pollaka prešli na sjever, gdje su 1922. U Zagrebu otvorili samostan Svetog Duha. Sve do svršetka Drugoga svjetskog rata u Cresu je bilo sjemenište sa školom za obrazovanje budućih redovnika Padovanske provincije, da bi 1948. samostan sv. Frane u Cresu bio vraćen matičnoj Provinciji sv. Jeronima. U tom je samostanu od 1954. smješten novicijat, dugo vremena zajednički za hrvatske i slovenske novake, a od 1992. u novicijatu borave samo kandidati iz Hrvatske provincije sv. Jeronima.     Creski samostan sv. Frane u povijesti Reda franjevaca zaslužuje izuzetnu pažnju. Dok u prva dva stoljeća postojanja jedva da ima većih zapisa o fratrima, potkraj 15. stoljeća samostan sv. Frane doživljava meteorski uspon, koji traje sve do naših dana. Prvi provincijal matične Provincije sv. Jeronima iz Cresa bio je već spomenuti fra Antun Marcello de Petris, ne samo provincijal Dalmatinske provincije nego potom i Padovanske provincije sv. Antuna, da bi potom bio izabran za vrhovnog poglavara Reda franjevaca konventualaca krizne 1517. godine, kad je Franjevački red podijeljen u dvije posve samostalne obitelji, konventualsku i opservantsku. Bila je to samo najava blistave prisutnosti creskih fratara u pisanju povijesti Provincije i Reda. Dovoljno je spomenuti da je nakon Petrisa samostan iznjedrio još dvadesetak (!) provincijala Dalmatinskoj provinciji, nekoliko Padovanskoj provinciji, a cijelom Redu još tri ministra generala. Vjerojatno nema slučaja, ili je zaista izuzetno rijedak, da jedno razmjerno malo mjesto, kao što je otočki gradić Cres, sa svega nekoliko tisuća žitelja, daje Redu toliko odličnika. Od navedena četiri vrhovna poglavara, uz već spomenutoga Petrisa, istaknuo se osobito fra Bonaventura Soldatić, u drugoj polovici 19. stoljeća, umro u Rimu 1895., čovjek koji je pokrenuo obnovu i obilježio uspon Reda koji se nalazio gotovo na izumiranju. Ne treba omalovažiti ni značajnu ulogu još dvojice Crešana koji su vršili službu vrhovnih poglavara, makar zbog svojih talijanskih osjećaja, unatoč očitim hrvatskim korijenima, u nečijoj perspektivi možda pobuđuju određene rezerve. Radi se o fra Alfonsu Orlichu (kasnije je prezimenu dao talijansku formu: Orlini) i fra Vitalu Bommarcu (izvorno mu prezime glasi: Bolmarčić). Obojica su ostavila duboke korijene u novijoj povijesti Reda, a objektivni će promatrač prosuditi da se radi o zaista sposobnim ljudima i zauzetim poglavarima. Zato ne začuđuje da im je Hrvatska provincija sv. Jeronima, kojoj oni formalno i nisu pripadali, u klaustru samostana sv. Frane u Cresu postavila biste, zajedno s prvom dvojicom, na trajni spomen. Samostan sv. Frane u Cresu od kraja 15. stoljeća bilježi dakle mnogostruki uspon i dugo vremena predstavlja središnji samostan Dalmatinske provincije sv. Jeronima. Iz akata Provincije, a još više iz bogate ostavštine creskoga samostanskog arhiva, koji je dobro proučen i predstavljen javnosti, vidi se da je u tom samostanu bio smješten novicijat za odgoj podmlatka ne samo ovog samostana nego i za ostale samostane Rapske kustodije, kojoj je ovaj samostan pripadao sve do 19. stoljeća, kad je pripojen Istarskoj kustodiji, gdje je stoljećima vodeću ulogu imao piranski samostan sv. Frane (danas pripada Slovenskoj provinciji sv. Josipa). Iz zapisnika vijeća grada Cresa proizlazi da su creski franjevci poučavali domaću mladež u gramatici i slobodnim umijećima, a grad ih je za to nagrađivao. Fra Ivan Jakov Draža iz Cresa, jedan iz niza provincijala koje je dao samostan sv. Frane, predložio je na generalnom kapitulu u Rimu 1644. da se u creskom samostanu otvori i svojevrsna bolnica („valetudinarium”), što je i odobreno. Može se samo zamisliti što je u ono vrijeme značilo u malom otočkom mjestu imati mogućnost liječenja. U creskom samostan u bilo je, čini se, vrlo živo, čak ponekad i napeto. Dokumentiran je slučaj propovijedanja fra Balde Lupetine iz Cresa, koji je u protestantskom žaru propovijedao Korizmu u creskoj župnoj crkvi, i tom prigodom otvoreno iznio luteranske ideje i napao neke katoličke istine. U samostanu je došlo do pravog meteža, a jedan revni svjetovnjak, imenom Jakov iz Korčule, obavijestio je inkvizicijski sud, koji je ubrzo pozvao labinskog fratra na odgovornost. Na žalost, stvar je tragično završila: nakon trokratne osude i odbijanja da se odrekne krivovjerja, fra Baldo je u Veneciji osuđen na smrt, i tako je, izgleda 1562. godine, utopljen u moru. Franjo Bučar u „Povijesti hrvatske protestantske književnosti” spominje da je creski fratar fra Nikola Mojzes pregovarao s protestantima o Bibliji na hrvatskom jeziku i u tu je svrhu 1562. godine putovao u Ljubljanu. Čini se da Biblije nije imao, nego se radilo o Bibliji Bernardina Frankopana, koja se čuvala u Rabu u samostanu Male braće konventualaca, gdje su je fratri prepisivali, a među njima je bio i fra Nikola Mojzes iz Cresa. Na povratku iz Ljubljane fra Mojzes je umro. U knjigama vijeća creske općine zabilježeno je da se 7. siječnja 1559. fra Nikola Moyseo, franjevac konventualac, natjecao za učitelja gramatike u mjestu. Osobiti uspon creski samostan sv. Frane doživljava u vrijeme već spomenutoga vrhovnog poglavara Reda fra Bonaventure Soldatića, Crešanina. On je prethodno petnaest godina bio provincijal tada Ujedinjene provincije, koju su sačinjavali ostaci nekadašnje Padovanske provincije (Padova i Riva di Trento) i Dalmatinske provincije (Piran, Cres, Šibenik, Split i Vis). Kako je nakon ujedinjenja Italije venetski dio Ujedinjene provincije potpao pod Kraljevinu Italiju, a u tom dijelu Provincije počeli su se 1867. godine primjenjivati restriktivni zakoni prema redovnicima, zabranjivala se njihova djelatnost i zatvarali preostali samostani, središte života Ujedinjene provincije premješta se u Soldatićevo doba u Cres. Ovdje je već njegov prethodnik, provincijal fra Ljudevit Marangoni iz Padove, bio odijelio sjeverni dio creskog samostana posebnom klauzurom i tu smjestio središnje sjemenište za pitomce. Soldatić je sada u Cres premjestio i sjedište Ujedinjene provincije, zajedno s novicijatom. Providonosno je za magistra novaka postavio pobožnog i sposobnoga markijskog fratra fra Pacifika Rabuinia, koji je odgajao svoje pitomce tako velikim žarom i pedagoškim umijećem da se o tome pronio glas u cijelom Redu. Zbog toga je uprava Reda ustanovila u Cresu generalni novicijat za mnoge provincije Reda. Nakon diobe Ujedinjene provincije na izvorne sastavnice, Dalmatinsku i Padovansku provinciju (1. siječnja 1908.), u creskom je samostanu ostala rezidencija provincijala Dalmatinske provincije i sjemenište. Po svršetku Prvoga svjetskog rata otok Cres je pripao Italiji, a redovnici hrvatske i slovenske nacionalnosti protjerani su iz Cresa 4. ožujka 1919. i brodom prebačeni u Crikvenicu. Odatle su nakon skoro dvije godine boravka u jednoj vili slovenskog industrijalca i dobrotvora Jana Pollaka prešli na sjever, gdje su 1922. U Zagrebu otvorili samostan Svetog Duha. Sve do svršetka Drugoga svjetskog rata u Cresu je bilo sjemenište sa školom za obrazovanje budućih redovnika Padovanske provincije, da bi 1948. samostan sv. Frane u Cresu bio vraćen matičnoj Provinciji sv. Jeronima. U tom je samostanu od 1954. smješten novicijat, dugo vremena zajednički za hrvatske i slovenske novake, a od 1992. u novicijatu borave samo kandidati iz Hrvatske provincije sv. Jeronima. Prema pisanju creskog franjevca konventualca, fra Frane Dobrovića, na mjestu današnjeg samostana i crkve krajem 12. stoljeća nalazila se crkvica sv. Ivana Krstitelja, otprilike šest metara dugačka i četiri široka, a u blizini se nalazio napušteni samostan grčkih bazilijanaca. Ta skučena crkvica i ruševni samostan darovani su redovnicima sv. Franje Asiškog kad su ovi zakoračili na otok. Pozivajući se na raspravu od 25. veljače 1508., koju je provincijal Antun Marcello de Petris iz Cresa vodio o ukopu Crešana u crkvi i oko samostana pred sabranim svećenstvom i knezom i kad je izjavio da su osorski biskupi „pred 250 godina” dali isključivo pravo pokapanja crkvi i samostanu sv. Frane u Cresu, Dobrović zaključuje da samostan ima svoj početak oko sredine 13. stoljeća. Prema tom izračunu franjevci u Cresu žive i djeluju od oko 1258. godine. Samostan i crkva sv. Frane – pogled s vrtne strane Creski samostan sv. Frane u povijesti Reda franjevaca zaslužuje izuzetnu pažnju. Dok u prva dva stoljeća postojanja jedva da ima većih zapisa o fratrima, potkraj 15. stoljeća samostan sv. Frane doživljava meteorski uspon, koji traje sve do naših dana. Prvi provincijal matične Provincije sv. Jeronima iz Cresa bio je već spomenuti fra Antun Marcello de Petris, ne samo provincijal Dalmatinske provincije nego potom i Padovanske provincije sv. Antuna, da bi potom bio izabran za vrhovnog poglavara Reda franjevaca konventualaca krizne 1517. godine, kad je Franjevački red podijeljen u dvije posve samostalne obitelji, konventualsku i opservantsku. Bila je to samo najava blistave prisutnosti creskih fratara u pisanju povijesti Provincije i Reda. Dovoljno je spomenuti da je nakon Petrisa samostan iznjedrio još dvadesetak (!) provincijala Dalmatinskoj provinciji, nekoliko Padovanskoj provinciji, a cijelom Redu još tri ministra generala. Vjerojatno nema slučaja, ili je zaista izuzetno rijedak, da jedno razmjerno malo mjesto, kao što je otočki gradić Cres, sa svega nekoliko tisuća žitelja, daje Redu toliko odličnika. Od navedena četiri vrhovna poglavara, uz već spomenutoga Petrisa, istaknuo se osobito fra Bonaventura Soldatić, u drugoj polovici 19. stoljeća, umro u Rimu 1895., čovjek koji je pokrenuo obnovu i obilježio uspon Reda koji se nalazio gotovo na izumiranju. Ne treba omalovažiti ni značajnu ulogu još dvojice Crešana koji su vršili službu vrhovnih poglavara, makar zbog svojih talijanskih osjećaja, unatoč očitim hrvatskim korijenima, u nečijoj perspektivi možda pobuđuju određene rezerve. Radi se o fra Alfonsu Orlichu (kasnije je prezimenu dao talijansku formu: Orlini) i fra Vitalu Bommarcu (izvorno mu prezime glasi: Bolmarčić). Obojica su ostavila duboke korijene u novijoj povijesti Reda, a objektivni će promatrač prosuditi da se radi o zaista sposobnim ljudima i zauzetim poglavarima. Zato ne začuđuje da im je Hrvatska provincija sv. Jeronima, kojoj oni formalno i nisu pripadali, u klaustru samostana sv. Frane u Cresu postavila biste, zajedno s prvom dvojicom, na trajni spomen. Samostan sv. Frane u Cresu od kraja 15. stoljeća bilježi dakle mnogostruki uspon i dugo vremena predstavlja središnji samostan Dalmatinske provincije sv. Jeronima. Iz akata Provincije, a još više iz bogate ostavštine creskoga samostanskog arhiva, koji je dobro proučen i predstavljen javnosti, vidi se da je u tom samostanu bio smješten novicijat za odgoj podmlatka ne samo ovog samostana nego i za ostale samostane Rapske kustodije, kojoj je ovaj samostan pripadao sve do 19. stoljeća, kad je pripojen Istarskoj kustodiji, gdje je stoljećima vodeću ulogu imao piranski samostan sv. Frane (danas pripada Slovenskoj provinciji sv. Josipa). Iz zapisnika vijeća grada Cresa proizlazi da su creski franjevci poučavali domaću mladež u gramatici i slobodnim umijećima, a grad ih je za to nagrađivao. Fra Ivan Jakov Draža iz Cresa, jedan iz niza provincijala koje je dao samostan sv. Frane, predložio je na generalnom kapitulu u Rimu 1644. da se u creskom samostanu otvori i svojevrsna bolnica („valetudinarium”), što je i odobreno. Može se samo zamisliti što je u ono vrijeme značilo u malom otočkom mjestu imati mogućnost liječenja. U creskom samostan u bilo je, čini se, vrlo živo, čak ponekad i napeto. Dokumentiran je slučaj propovijedanja fra Balde Lupetine iz Cresa, koji je u protestantskom žaru propovijedao Korizmu u creskoj župnoj crkvi, i tom prigodom otvoreno iznio luteranske ideje i napao neke katoličke istine. U samostanu je došlo do pravog meteža, a jedan revni svjetovnjak, imenom Jakov iz Korčule, obavijestio je inkvizicijski sud, koji je ubrzo pozvao labinskog fratra na odgovornost. Na žalost, stvar je tragično završila: nakon trokratne osude i odbijanja da se odrekne krivovjerja, fra Baldo je u Veneciji osuđen na smrt, i tako je, izgleda 1562. godine, utopljen u moru. Franjo Bučar u „Povijesti hrvatske protestantske književnosti” spominje da je creski fratar fra Nikola Mojzes pregovarao s protestantima o Bibliji na hrvatskom jeziku i u tu je svrhu 1562. godine putovao u Ljubljanu. Čini se da Biblije nije imao, nego se radilo o Bibliji Bernardina Frankopana, koja se čuvala u Rabu u samostanu Male braće konventualaca, gdje su je fratri prepisivali, a među njima je bio i fra Nikola Mojzes iz Cresa. Na povratku iz Ljubljane fra Mojzes je umro. U knjigama vijeća creske općine zabilježeno je da se 7. siječnja 1559. fra Nikola Moyseo, franjevac konventualac, natjecao za učitelja gramatike u mjestu. Osobiti uspon creski samostan sv. Frane doživljava u vrijeme već spomenutoga vrhovnog poglavara Reda fra Bonaventure Soldatića, Crešanina. On je prethodno petnaest godina bio provincijal tada Ujedinjene provincije, koju su sačinjavali ostaci nekadašnje Padovanske provincije (Padova i Riva di Trento) i Dalmatinske provincije (Piran, Cres, Šibenik, Split i Vis). Kako je nakon ujedinjenja Italije venetski dio Ujedinjene provincije potpao pod Kraljevinu Italiju, a u tom dijelu Provincije počeli su se 1867. godine primjenjivati restriktivni zakoni prema redovnicima, zabranjivala se njihova djelatnost i zatvarali preostali samostani, središte života Ujedinjene provincije premješta se u Soldatićevo doba u Cres. Ovdje je već njegov prethodnik, provincijal fra Ljudevit Marangoni iz Padove, bio odijelio sjeverni dio creskog samostana posebnom klauzurom i tu smjestio središnje sjemenište za pitomce. Soldatić je sada u Cres premjestio i sjedište Ujedinjene provincije, zajedno s novicijatom. Providonosno je za magistra novaka postavio pobožnog i sposobnoga markijskog fratra fra Pacifika Rabuinia, koji je odgajao svoje pitomce tako velikim žarom i pedagoškim umijećem da se o tome pronio glas u cijelom Redu. Zbog toga je uprava Reda ustanovila u Cresu generalni novicijat za mnoge provincije Reda. Nakon diobe Ujedinjene provincije na izvorne sastavnice, Dalmatinsku i Padovansku provinciju (1. siječnja 1908.), u creskom je samostanu ostala rezidencija provincijala Dalmatinske provincije i sjemenište. Po svršetku Prvoga svjetskog rata otok Cres je pripao Italiji, a redovnici hrvatske i slovenske nacionalnosti protjerani su iz Cresa 4. ožujka 1919. i brodom prebačeni u Crikvenicu. Odatle su nakon skoro dvije godine boravka u jednoj vili slovenskog industrijalca i dobrotvora Jana Pollaka prešli na sjever, gdje su 1922. U Zagrebu otvorili samostan Svetog Duha. Sve do svršetka Drugoga svjetskog rata u Cresu je bilo sjemenište sa školom za obrazovanje budućih redovnika Padovanske provincije, da bi 1948. samostan sv. Frane u Cresu bio vraćen matičnoj Provinciji sv. Jeronima. U tom je samostanu od 1954. smješten novicijat, dugo vremena zajednički za hrvatske i slovenske novake, a od 1992. u novicijatu borave samo kandidati iz Hrvatske provincije sv. Jeronima. |
18.05.2021., utorak
Ledenice
|
Ljeto je, plaže pune,vrisak djece ,pjeni more, kamen gori.Ostaviti to sve za sobom i krenuti negdje gore visoko, među divlje konje,starom razrovanom cestom,punom smeća ,nažalost. Tamo nas čeka stara razvalina velikog grada. Njegov kamen gori, bole ga staračka leđa, trpi zaborav ljudi, samo ga zmije čuvaju da ne ostane totalno sam.Gleda on na more,još uvijek staračkim očima pazi ovaj kraj, kako je navikao od svojih početaka,jer protiv navika se ne može, Ispod njega groblje, groblje ljudi,ali i groblje uspomena i samo je ono razvalina. Nema tu više ukopa, sve je prepušteno modernom. Neki prolaznik ili namjernik svrne okom,poslika, a onda se ipak u modernom duhu vremena popne malo više, grad je grad,ali pogled je fantastičan. Povijest ljudskog uma ne pazi na suze tog starca. Poza i slika je sve ono što oni, ljudi od njega traže.Nitko od njih ne misli, da nije njegovog „djetinjstva“,njegovog mladenačkog borbenog žara i junaštva ,da istom danas ne bi bilo niti tog pogleda,a možda niti nas samih na ovom kraju. Trenutak užarenog sunca i bol. Selo je malo,modernizira se ,premda spava onim seoskim napuštenim snom,sa nekom crkvom, s obzirom na povijest ,dosta mladom, tek iz 1827 godine i posvećena je kao velika većina i ovdje opet zagovoru BDM. Župni je dvor iz 1826 za vrijeme župnika Đure Rukavine. Iznad sela, na oštru kamenu stoji ta ruševina ,ograđena još jedva vidljivim tvrdim zidima.Sam taj grad stajao je na uzvisini ,na najvišoj točki, radi pregleda svega ono što može prijetiti i branio ulaz u Vinodol,a nije bio sam. U sredini je bila jaka četverouglasta kula, a naokolo zid sa dvije polukružne kule na vanjskoj strani ,koje su ujedno bile uglovi gradskih utvrda. Ulaz u grad bio je od strane sela,a do njega se pružio jak bastion. Pretpostavlja se da je grad ovdje još od rimskog doba i na tim rimskim zidinama podignut. Onuda je svakako prolazila rimska cesta s Tarsatice k Senju i prema Dalmacije, pa je naravno da je tamo trebala biti kakva stacija. U to „hrvatsko“ vrijeme pripadao je taj kraj,ledenički, staroj hrvatskoj knežiji (comitatus) vinodolskoj, te je u njoj bila posebna općina. Godine 1225 dobiva knez krčki Gvido (Vid) od kralja Andrije II ovaj posjed, i tada već vjerojatno stoji ovaj grad,a u njemu Frankopani smještaju svog satnika. Kad su se u Senju 14 lipnja 1248 godine mirili Senjani s Dubrovčanima zbog nekih otimačina na moru, spominje se među nazočnima i Stjepan iz Ledenica. Pod kraj 13 stoljeća imale su Ledenice dva svećenika i satnika i to Ratka i popa Radoslava te satnika Dobroša. Ovu trojicu isto tako nalazimo i 1288 godine na zboru Vinodolaca u Vinodolu, gdje zastupaju svoju općinu kod stvaranja „Vinodolskog zakonika“. I tako stoljećima Frankopani rješavaju nesuglasice između općina,kao pravi vladari ovog područja. Možda je zanimljiv podatak, a radi se naravno o imenima i posjedima, da je knez Dujam Frankopan često boravio u Ledenicama i tako je ondje 17 5 1477 god.izdao pismo Đuri Riječaninu (Rezanin de Richa) kojim je potvrdio dar svoga brata Martina (posjed imanja Mrkoplja). Isto tako je knez Dujam u Ledenicama pobirao i carinu i nije štedio niti zagrebačke trgovce koji su onuda prolazili s robom prema Senju. Kako su zagrebački trgovci po svojim povlasticama bili oslobođeni od plaćanja „trgovine“ požale se oni kralju,našto kraljevski sud u Zagrebu 1481 godine zabrani knezu pobiranje carine. God 1530 ponovni pohod Turaka na Ledenice.Taj su put Turci poslali glasnika kaštelanu Pflegeru ,htjevši ga pridobiti za sebe,kako pucanjem ne bi odao njihov dolazak, kako bi što skrivenije i tajnije ušli u Vinodol,ali je on to odbio ,te javio Jakobu Reinachu,kapetanu u Preinu. No i kasnije borio se ovaj grad za slobodu.Za jakih turskih provala u Hrvatsku 1575-1582 snašla je Ledenice strašna nevolja.Iz Like provale Turci u jakim skupinama u Primorje te se 8.12.1577 godine našli pod Ledenicama.Bilo ih je oko 500.Popale mjesto i odvedu 20 žena i djece u ropstvo. Ubrzo se skupi narod te kamenjem potjera Turkei tako bude spriječena još veća šteta. 1612 godine navodi se da je grad bio ruševan,zbog slabog održavanja,odnosno nije bilo dovoljno novaca,a i političke prilike i svađe pogodovale su tome.Mlečani,Turci Uskoci vječna borba ovaj krajeva protiv stranaca, a nebriga Austrije pojačavala je cijelu situaciju. Kada je Lika oslobođena od Turaka i Uskoci napuštaju Ledenice počinje njihovo propadanje. U gradu je romanička crkvica Sv.Stjepana. Ne zna se datum izgradnje. Ledenice ,kao i svi ti naši gradovi ,kao pravi starci traže našu pažnju, malo njege u te stare kosti,pa kad ste gore,pomilujte ih.To starci vole.  Oznake: Novi Vinodolski, Kvarner, Hrvatska |
17.05.2021., ponedjeljak
Badanj
|
Stari grad Badanj zaštitnik,još jedan u nizu,Vinodola,rano je uništio i porušio potres u 14 stoljeću i takav stoji ovdje sa golemim zidinama,još tek nešto se propinje prema nebu,no,ovom starcu nema više spasa. Po svom položaju,a i načinu gradnje očito je Badanj bio impresivna gradina i vrlo jak grad i svakako čvrsti branič ovog kraja,jer je gospodovao prostorom što se pruža od mora prema srcu Vinodola.Unutarnji grad,glavna utvrda,bila je jajolikog oblika,te sve skupa izgledalo je kao jedna omašna kula.Između kule i grada bila su vrata na mjestu gdje je taj ulaz,predvorje zidano debelim obrambenim zidom. Tko je i kada sagradio taj grad ne može se točno utvrditi,no,vjeruje se da ovdje stoji od ranog srednjeg vijeka.Nijedan spis ili dokument ga ne spominje i nažalost se o njemu vrlo malo zna.Pretpostavlja se da je stariji od Grižana,čim ga već u 14 stoljeću zatičemo ruševinom. Govori se o njemu,pretpostavkom još u rimsko –grčko doba i Kukuljević drži da ga svrstaju među 7 rimskih tvrđava stare Liburnije.Isto tako,Ivan plemeniti Kukuljević- historičar,zabilježio je u 19 stoljeću,da su mu ljudi pričali,narod,kako je malo ispod grada bilo nekoliko stupova o koje su se vezali brodovi,jer je ,do tuda,sezalo more.Stupovi su imali na sebe,navodno,gvozdene ručke,kolobare za vezanje brodova. Da li se Badanj možda nekada davno zvao drugačije,to su sada nagađanja,ali postoje neke sumnje ili opet nagađanje da se nekada zvao Kotor,koji je 1449 godine na modruškoj diobi braće,pripao Martinu Frankopanu zajedno s Bribirom,Bakrom, Novim i Trsatom. I pop Grgur kapelan istog kneza nabrajujući gradove svoga gospodara spominje i Kotor. Već u 15 stoljeću svakako je napušten,ali je po obliku svoje omašne kule,dobio naziv badanj- bačva.  Oznake: Novi Vinodolski, Kvarner, Primorje |
16.05.2021., nedjelja
Grižane
|
Nekada se samo mjesto zvalo Griže I Grižane I jedino je takvog imena u nas.Naziv jednak ovome nalazimo spomenutog u istarskom razrodu 1275 god. Našli su Grižane selo s ruševinom starog grada. Kamene stijene koje okružuju selo Vinodolci zovu Griže,a po tome je to mjesto dobilo ime,kao I samo stari grad. Župna crkva je tipična primorska građevina,sami gotički izvorni slog je stradao,na krstionici je glagolski natpis,koji ćemo često naći u Istri I Primorju, I na otocima. Taj isti glagolski natpis govori nam o tome da je crkvu podigao pop Barić Franić 1579.godine. U crkvi se nalazi I grobnica Ivana Benkovića iz 1601 godine. Ima nekoliko lijepih komada posuđa ,ali oni pripadaju 18 stoljeću,nikako ranije. Titular ovdje je sv.Martin. Znatno je preuređena 1906 godine I tada dobiva elemente historicizma. Kamene stijene skrivaju dragulj ovog mjesta,utvrdu I stari grad građenog u četverokut,s okruglim kulama na krajevima,što se danas jedva I vidi.Glavna je stambena zgrada bila između kula okrenutih prema cesti I sjedište je bilo kapetanata frankopanskih dobara.PO unutarnjim su zidovima bili obrambeni trijemovi,a uokolo dvorišta.Kao I uvijek I ovdje narod voli pričati o svojim starinama,mada je to sve rjeđe I rjeđe,pa ćemo kao spomen naći zadnjeg vladara ovog grada,Adama,darežljivog I dobrog čovjeka,koji je često narod darovao srebrnim talirima.Njegov pouzdanik bio je neki Crnulić,koji je dobivao plaću 30 forinti na godinu. Sami taj grad htio je kupiti grof Ivan Drašković,no , općina je tražila preveliku svotu. S gradine se pruža I pogled na Velebit,a ispod na Vinodolski kraj. Legende kazuju da su Grižane sagradili Grci I Rimljani ,a ako ta legenda I ne stoji,svejedno je svakako lijepo svjedočanstvo o starosti toga grada I mjesta. Pretpostavlja se da je svakako starije nego se spominje. S vinodolskom županijom došle su I Grižane pod vlast kneževa Frankopan 1225 godine,kad su Vinodolci popisivali svoje pravne običaje. Na tom zboru Grižane su zastupali popovi LJuban I Petar,satnik Domjan, te Dunat,Dragoljub I Vidomir Vučić. 1323 god strašan potres znatno je oštetio stari grad ,pa se piše da su se “gradi razvalivali”. Grižane ostaju u rukama Frankopana kroz stoljeća I susrećemo ih na svakom zboru Vinodola. Na kraju 15 stoljeća I 16 stoljeće vlada ovdje ban Nikola knez Krčki,a poslije njegove smrti 1432 godine vladaju Vinodolom njegovi sinovi koji god 1449 na Modrušu podijele imanja između sebe,a Nikola Frankopan dobiva uz ostale I Grižane koje kasnije daje svojoj kćeri Margareti ,opatici u Zadru,a od koje ih otkupljuje Martin Frankopan 1455 godine.Kroz stoljeća I ovdje se smjenjuju dvije obitelji Frankopana I Zrinskih ,a poslije njihove propasti sve skupa ustvari počinje propadati.Kada je poginuo zadnji Zrinski grof Adam 1691 godine pala su konačno sva imanja moćnih obitelji ,te isto tako I ove u mađarske ruke,a potom u ruke austrijske komore,odreknućem 1692 godine udovice Zrinske. Moram isto tako napomenuti da je ovdje I kuća velikog Julija Klovića,koju možete sa svime ostalime obići.     Oznake: Novi Vinodolski, Kvarner, grižane |
15.05.2021., subota
Novi Vinodolski
|
Krenuli smo rano ujutro iz Rijeke prema Fužinama,tamo ćemo I ručati,jer nam se natrag nekako I ne žuri,a krasan je zimski dan,koji već pomalo miriše na proljeće.Cesta je mirna,nema gužve niti puno auta,jer Hrvatska radi.Najradije biram radne dane za svoja putovanja,jer ona je I lakše slikati,a isto tako I prošetati u miru.Udahnuti zrak Gorskog kotare,koji miriše I na sol s mora. Toliko toga je vrijedno vidjeti u ovom kraju,ali se nekako prepuštam odmoru I trenutno me ne zanima niti povijest niti povijest umjetnosti,nego samo šetnja uz jezero,vožnja kočijom I opušteno uživati u prirodi.Tamo preko puta tog restorana –hotela Bitoraj na vratima neka glava.Odmah naravno automatski nekako počinje I moja znatiželja ipak.Od profi deformacije ipak ne mogu samo tako pobjeći,kad me goni ta znatiželja.No,ovaj puta ću to preskočiti I krenuti možda s time kad se vratim s mora kontinentu I krenem prema unutrašnjosti. Dan koliko je kraći još uvijek ipak I diktira vrijeme,a povratak ne može proći da ipak nešto I ne vidim.Ipak se nakon šetnje opet I ogladni.Gore po brdima I šumama ljudi beru šparoge valjda,pa je uz cestu parkirano I nekoliko automobila,a mi se žurimo prema Novom.Dugo nisam bio u tom Novom Vinodolskom,pa se eto nakon nekog vremena,uz sjećanje na ljeto I turizam,sjetim one Vinodolski dolče da si zdravo.Nekako su mi moja doma to stalno ponavljali,kao da su željeli da to dobro upamtim.Od mojih mladih dana,djetinjstva ću bolje reći,ipak se taj Novi promijenio.Naoružao se turizmom,kafićima,fast foodovima,hotelima,marinom I svime onime što bi moglo nekoga nagovoriti da ovdje okupa svoje tijelo,da potroši novac ili se samo zabavi. Cesta me je dovela I tu sam već pred kućom u kojoj je neko vrijeme boravio I August Šenoa 1874 godine.A zamalo do nje je I ostatak grada ,onog Frankopanskog kaštela iz 13 stoljeća.kula Kvadrac. Ovako nekako opisuje Kukuljević-Sakcinski Novi Vinodolski Za četvrt ure vožnje dodjoh sretno u Novi i odjedoh kod tadašnjega predstojnika crkve senjske, kanonika Agrikole Kargačina, koj me sa svojim otcem, starcem od . 83 godine, veoma prijazno primi, ali oba posljednji krat u svom životu, jer za malo godina zatim umroše oba. Prvi moj hod bijaše u crkvu sbornu, koja je u XIII. ili XIV. vieku sagradjena u romanskom slogu. Ima ti i broda, od kojih je srednji višji od drugih dvajuh. Od ovih dieli srednji šest obi ili lukova, počivajućih na konzolih ili glavicah od četverouglastih stupova. Iznad lukova ili arkada stoje sa svake strane tri podugačka odozgo obla poluprozora, a u pobočnih prozorih ima. isto toliko četverokutnih prozora, koji bijahu njegda, po svoj prilici, takodjer obli. Sveti-lišće dieli od sriednjega broda obli luk sa rebri, a prima svjetlost kroz tri obla prozora. Svod je tu okrugao poput kube, dočim je srednji brod ravnim štukom (Sturzboden) pokriven, pobočni pako brodovi svodjcni su na oblo. U sakristanu vode dvoja vrata, jedna iz svetilišća, druga iz desnoga broda crkve. Pročelje crkveno ima troja vrata, srednja velika na oblo svodjena, a uz bok dvoja četverokutna, valjda kasnije načinjena. Do srednjih vode visoke kame-nite stube. Crkva je posvećena sv. Filipu i Jakovu, te ima na glavnom oltaru liepu sliku otilr svetaca iz mletačke škole. Liep je umotvor takodjer oltarna slika sv. Ivana Nep. Pred velikim oltarom stoji grobna kamenita ploča sa izvajanim likom modruškoga biskupa Krstofora, koj g. 1493 pred Turci ovamo pobježe i za njekoliko godina umre. Njegov nećak, Feliks Plianko Dubrovča-nin, stavi mu na istoj ploči god. 1517. sliedeći napis; NTOHIORO EPISCOPO MODRVSIENSI FELIX PLIANCVS DE RAGUSIO PATRVO F. OB AMOREM PIENTISSIME POSVIT. MDXVII. Sa svake strane velikoga oltara stoje mramorne grobne ploče senjskih biskupa Kabalina i Ježića. Zatim s desna starinska biskupova stolica iz lipova drva umno rezana i grbom, kako kažu biskupa Krstofora, urešena. S vana na svetilišću urezana je godina I5XX, a glagolski (1520), kad je sveti-lišćc popravljeno. Na pročelju crkve diže se iznad srednjih vrata liepi zvonik u visini na dva poda. Ima tri obla tanka prozora, poduprt je sa strane pobočnimi zidovi, pokriven šiljastim krovom. U sakristani čuva se veoma ukusno u gotičkom slogu tankimi žicampločicami izradjena srebrna i dobro pozlaćena monstranca, donesena ovamo koncem XV. vieka iz Modruša po biskupu Krstoforu. Isto tako ima još od njegovih vremena moći sv. Uršule, dvic srebrne glave s moćmi njekih svetaca, srebrni krst s komadićem drveta od Isusova križa i stupalom sv. Jakova. Barem se tako od starine pripovieda, pa tko će u 19. vieku da posumnja o čistoj istini toga pripoviedanja! Osim sborne crkve ima Novi još tri stare crkvene sgrade u gotičkom slogu. Prva je kapela sv. Trojstva. Njezino pročelje naliči običnim našim primorskim crkvam, s malim probušenim zvonikom, u kojem zvonovi prosto vise, i s oblim prozorom u slici deteljina lista. Vrata ima šiljasta, a u jedinom brodu dva prozora, takodjer šiljasta. Apsis dieli od broda šiljasti luk, a svod je na oblo sveden, bez ikakovili rebara. Druga je zapuštena crkva u Novom razvaljenoga sada monastira pavlin-skoga. Njezino pročelje sa probušenim šiljastim zvonikom naliči kapeli sv.Trojstva, samo što su na ovoj crkvi četverouglasta vrata i odozgo tri četverouglasta prozora. Nad vratili stoji frankapanski grb. S nutra je crkva dosta prostrana, premda ima samo jedan brod. Svodjena je na krst, a rebra od svoda poči-vaju na osam polupilova, kojih glavice urešene su lišćem i figurami. U svetilišću vide se s obiju strana iznad velike oble uložnice dva sliepa šiljasta prozora, koje dieli zidni polustup, urešen na šiljku lavskom glavom. U brodu ima šest četverokuta ili prozora, koji su valjda, kao i oni na pročelju, zajedno s vratami, prilikom popravljanja, mjesto šiljastih načinjeni, budući da neod-govaraju ni vremenu gradjenja (XV. viek), ni slogu crkve. Čitava crkva zajedno s kapelom, koja je s južne strane prizidana, bijaše njegda urešena slikarijom na ljepu, ali se sada vide samo tragovi. Sa sjeverne strane crkve pružao se njegda veliki samostan pavlinski. Usred njegovih porušenih zidova stoji sada novljansko groblje. Medju novijimi zapamtio sam grob otca Mažu-ranića, koj umre 1844. u 72. godini. Treća gotička crkvica SS. Fabijana i Sevastijana sagradjena je godine 1511, kako njezin glagolski napis svjedoči. Budući da bijaše zatvorena, nemogoh ju razgledati. Rečeni glagolski napis glasi ovako: ˝Va ime božje amen. Ljet gospodnjih č. f, a. i (1511.) va vrjeme presvetoga oca i gospodina, gospodina Julja pape b. (II.) ljeto nega z. (S). I biše tada naš gospodin vzveličeni knez Brnadin, i biše tada plovan gospodin Andrij. Tada bi učinena ova crkv s. Fabjana i Šestjan (Šebastjana). Znamenit je u Novom stari polurazoreni grad frankapanski, jer je on upravo zametak čitavomu mjestu, kojemu ime poda. Bijaše sagradjen na četiri ugla u dva poda. Na iztočnom kutu nalazilo se branišće sa visokom četverouglastom kulom. Odtuda prolazilo se na poveći okrugli prostor, gdje bijaše drugo veće branišće, ogradjeno debelim zidom s puškaricami. Zapadna i sjeverna strana grada, gdje stojaše njegda kapela, od koje se vidi još jedan gotički prozor, porušena je skoro sasvim. Južna i iztočna strana grada saču-vana je još i priredjena za stanove i pisarne ureda tridesetnice i obćine. Tu je takodjer obćinska učiona. Prije bijahu manje skaline sa zapadne strane, a velike sa juga, koje vodjahu u velike dvorane. Sada stoje male skaline s iztočne strane. U sredini grada bijaše prostrano dvorišće. S nutra imao je grad sa sjevera i iztoka četverouglaste visoke tornjeve, od kojih je iztočni jošte sačuvan i gustim, bujnim bršljanom obrašćen. U taj toranj zatvarahu njegda prestupnike i sužnje. Na iztočno-južnom uglu, kod glavnoga ulaza, stoji visoki okruglu toranj, od zdola širji, od zgora užji, dobro sačuvan. Okolo grada bijaše brana ili platno, utvrdjeno na sve četiri strane malimi okruglimi tornjići. Prema jugu bijaše izlazak na more.    Oznake: Novi Vinodolski, Hrvatska |
Lič
|
Poneki se puta zaista nađem totalno odvojen od svijeta I sve mi izgleda kao scenografija filma,a kostime daje ono što vidim pred sobom,crkvicu,zavjetnu, I brda. Ostalo je nešto snijega ,ali proljeće navaljuje svom snagom,premda je šuma još gola I nije se zavila u zelenilo. Još samo kratko I onda će prolistati,ali mene onda neće biti tu, pa hvatam I zrak I sliku,a onda možda jednom vratim se opet u neko drugo vrijeme. Sad sam tu. Uska cesta dovela me,no,ovaj put nije sama, nego sam je tražio namjerno,kao ,ali ,da me nešto vuklo. Prazno je ,nema ljudi ,samo ova mala građevina čeka ljude. Malo je to mjesto,selo u polju koju čuvaju planine,a griju je I maze suze onih koji su došli Majci Božjoj po utjehu,nadu ili pomoć u teškim vremenima. Potok što teče LIčanka daje život,ali I čar. Selo stoji na 126 nm I tu je ta mala skladna kapelica BDM . Nedaleko na brdu postojao je I grad I papiri kažu tako da je sagrađen 1605 godine,no nema ga više. Župa u selu utemeljena je 1807 godine,dok je tu od konca 18 stoljeća bila kapelanija ,koja je pripadala pod župu Hreljin. Prvi kapelan spominje se Mato Miloš rodom iz Hreljina. Narod se I ovdje ponosi, pričom I legendama o gospodarima Zrinskim ,pa I o turskim provalama I nekadašnjim slavnim bitkama protiv istih. Stoji priča staraca, neki Tomljanović ,da su Ličani došli iz Hercegovine kao “Vlasi”,otkud su pobjegli pred Turcima,koji su ganjali katolike,no to svakako treba uzeti sa rezervom. Nekako samo pisma I dokumenti govore o tim davnim vremenima,jer je ipak sve progutalo I vrijeme I ljudska ruka,pa ni one stare curie Zrinskih ovdje više nema,barem fizički. Lič je svakako bio naseljen u 15 stoljeću,a pripadao je županiji zagrebačkoj.Tu postoji još I selo Maševo koje je 1477 godine knez Martin Frankopan darovao Mikulici,sinu Mamjana,Momjana iz Drozgometa.Mjeseca svibnja,kažu knjige arhiva,1603 godine, došla su dva vlaška kneza iz Turske karlovačkom general Vidu Kiselu I zatražili da se žele preseliti s obiteljima iz Turske. General Kisel bio je sklon toj molbi,pa je preporučio Nadvojvodi Ferdinandu da bi se ovi Uskoci mogli naseliti u LIč.Ti doseljenici mogli bi biti čvrst zid obrane. Za ove doseljenike počeo se zanimati Julio Čikulin ,gubernator primorskih imanja kneževa Zrinskih, da ih naseli u pusti Lič,a oni bi štitili Vinodol. Dopuštenjem Nikole Zrinskog tako I bi. O samoj kapeli postoji legenda 1733 godine krenulo se u obnovu neke starije kapele sv. Ivana Krstitelja, no kako su je oni podizali tako se preko noći kapela stalno urušavala I nikako je podignuti. No, desi se čudo usred vrućeg ljeta, baš kako I legende trebaju biti, ili je to istina te padne 5 koloviza strašan snijeg ,te je sva kapelica bila zaogrnuta bijelim plaštom snježnim. U kapelici seljane je očekivalo čudo, ukazala se Majka Božja, I upravo njoj odlučiše oni preimenovati ovu kapelu te je posvetiti zagovoru Majke Božje Snježne.   Oznake: Li, Novi Vinodolski, Bribir, Hrvatska |
14.05.2021., petak
Kraljevica
|
...“ te su oči stare bez kolura i piture,ča se na nji napuhalo z juga il z bure,ne čuju se glasi dice,zamrle su postejice.....“ pjevao je pokojni Toni Kljaković davno i ta me pjesma uvijek prati u glavi,kad god se nađem nasred Kvarnera,a obavezno tom pjesmom pozdravljam more prvi put u godini. Zapuhala bura ,nosi valove,trese auto kojim žurim opet i opet prema Novom Vinodolskom.Stajem negdje u Kostreni da poslikam buru,no ona mi iz inata nije dala van iz auta.Pokušam joj se ulizati,provući barem na tren,ali nosi i mene ,a nosi mi i kapu s glave i kaže ne dam,Sjedni u auto i bježi od mene na toplo.No,nisam niti ja tako mekan,tvrd sam ja ko orah,pa mi sve oni bikovski rogovi vani,idem pa makar pucalo.Borimo se volan i ja protiv nje,a ona kao prava dama malo pleše i pjeva,a malo urla i razbija.No,ipak sam ,čini se našao malo zaklona,ali prevara,ona bjesni i bjesni na mene.Već izdaleka vidim tvrde ,koji čuvaju ulaz u Bakarski zaljev,zide i tu sam još malo,pred ovom zadnjom baroknom crtom Zrinskih ili Frankopana,jer je Zrinski dao svojoj ženi upravu nad Kvarnerom i Primorjem i ovim gradom,misleći da će se dvije žene bura i Katarina Frakopan lakše složiti,no,obadvije bijahu jake i prkosiše jedna drugoj. IZ prethodnih stoljeća renesanse stare Kraljevice diže se ona Nova,sa još arkadnim dvorištem,ali uređena od strane venecijanskih i lombardijskih arhitekata nanovo u novom duhu razgibanog baroka.Poslije ravnih linija dolaze nove,šarene,oble ,okrugle,ali zadržavaju ipak onaj prvi osnov obrane,premda je to već danas dvorac,ali sa zidinama i dvorištima opasan,da ipak čuva privatnost i sigurnost obitelji,ali i da brani zimu koju vjetrovi nose u taj kutak.Ta Nova Kraljevica rezidencija je dinasta,skoro pa kralja,izgrađena „ex fundametis et Sumptuoso opere“. 1653 godine već ovdje stoluje Knez Petar i naziva ovu rezidenciju „ naša Kraljevica“,a naziv Nova Kraljevica ili Novi Zrinski Grad srećemo 1665.godine.Sam taj korpus dvorca postavljen je na osami,izvan središta naselja,na samom moru,a njegovo pravokutno dvorište zatvoreno je sa četiri jednokatna trakta.Prizemlje je namijenjeno internom gospodarstvu i obrani,a na katu su sobe za stanovanje.Njegove barokne ugaone kule uporišta su za obranu i za osmatračnicu.Na tom dvorcu kao da je sve novo u arhitekturi hrvatske,zato on predstavlja taj pravi kaštel,obrana i stanovanje i nema kompromisa sa starim shemama gradnje.Njegovo je mjesto točno odabrano na ulazu u Bakarski zaljev,sa svih je strana jednako uočljiv,i vidi se jasno i točno da je građen po baroknoj logici,precizno odabranim položajem sa jasnim vizurama.No,nije samo ona raskošna vani,ta rezidencija daje stanovanju i naravnu bogatstvu silnih Zrinskih-Frankopana,sa točno naglašenim ukusom ženske ruke banice Katarine u ukrašenim kožnim pozlaćenim tapetima,mramornim kaminima,podovima složenim od mramornog mozaika,upravo ono što se traži kao reprezent jedne moći.Bliže kralju,manje plemiću. Kao i ostalim dvorcima ovdje ostaje samo spomen te velike obitelji,sve je odnešeno i razneseno u vihoru izdajstva,ali se grad drži i čeka novo lupanje potpetica,novu neku obnovu i smiruje buru u svojim zidovima.A ona mu vraća tako da mu daje potrebni sjaj i pogled iz daleka i kao da te gura prema njemu.Skreni ovdje putniče,ja te nosim i nećeš mi pobjeći dok se ne pokloniš ovoj ljepotici,mojoj prijateljici. Pa ako i Vas bura natjera ,ona senjska ili ova kraljevička, da stanete neće Vam biti žao,ući ćete u povijest,popiti kavu na vjetru,pogledati zapjenjeno more i valove koji čuvaju našu Kraljevicu. Oznake: Kraljevica, Kvarner |
Kraljevica
|
"Novigrad" Kraljevica spada u red najmlađih gradova Vinodolskog kraja.Kraljevica kao mjesto spominje se 1525 godine u oporuci Vjenceslava Spina (Portus regius) u kojoj se kaže da je Kraljevica na teritoriju kneza Bernardina Frankopana.Štiti ulaz u bakarski zaljev.Petar Zrinski 1650 godine počinje gradnju ovog zdanja,a kako stari dokumenti kažu " ex fundamentis,magnifico et sumptuoso opere" ( od temelja veličanstvenim i skupim djelom).Već 1653 godine Petar Zrinski naseljava ovaj grad.U ugovoru od 1665 godine kojim se ban Petar Zrinski nagađa s udovicom svoga brata Nikole Sofijom rođenom barunicom Loebl zbog diobe i uživanja imanja Zrinskih naziva se taj grad Novi Zrinski grad i Nova Kraljevica. Narodno pričanje dalje nam kazuje ,zavjeriše se u Kraljevici i to ovoj Zrinski i šogor mu knez Fran Krsto Frankopan pred kipom Majke Božje u gradskoj kapeli da će domovinu osloboditi od tuđina,a tu da su i drugi urotnici pložili Zrinskom zakletvu vjernosti. 1670 godine pišu povjerinici kraljevskog fiska i to dana 23 lipnja da ju zapljene Petar Prašinski i Franjo Špoljarić pišu dakle ovako : Nedaleko od pređašnje luke (Bakarca) stoje dva grada,jedan novi,jedan stari,a oba stoje na obali Jadranskog mora.Stari je grad naime ruševan,razrušen,a u njemu nisu nađene nikakove druge pokretnine osim morska so u dvjema solarnicama ili spremištima,magazin zvanim.U jednoj ,koja je puna,nalazi se prilici 8000,a u drugoj koja je napola prazna 4000 mjerova soli.Spomenuti pak novi grad Kraljevica,koji je sagrađen s velikim troškom ukrašen različitim kipovima i vratnicama,te mramornimpodovima po izbor radnje,nije manje oustošen i razrušen od vojnikama poimence od potkapetana iste senjske tvrđave zvanog Gall,jer je on sve mramorne kipove,pače i jedan dio mramornog poda s drugim svim pokretninama velike vrijednosti,te nekoliko lađa,natovarenih morskom solju,odvezao u Senj,niti je što drugo ostavio osim ovih 30 mjerova soli,koju smo popisali i unijeli u inventar.Nijesu se ovi ugrabljenim pokretninama zadovoljili,već su razbili vrata i ključanice te s njih poskidali željezninu,koju odnesoše.Ovaj smo grad kao i stari uz nalog suca (Znike) 23.dana mjeseca lipnja za kr.fiskus zaplijenili i zaposjeli. Za upravitelja Kraljevice postavljen je Matija Matić, koji je nadzirao i Bakarac. Kraljevica je za vrijeme Marie Theresie bila pripojena Bakru. 1818 godine grad je uređen kao bolnica.Puno godina stajao je prazan.20.12.1882 godine kupile su sestre Milosrdnice od državnog erara ovaj grad s namjerom da u njemu urede popravilište,ali ga i one već 17.05.1883 godine prodaju isusovačkom redu za 4000 forinti.Isusovci ga urede i dograđuju drugi kat.U gradu je smještena misionarska škola. Za banovanja dr.Nikole pl.Tomašića kupila je zemlja taj grad,a onda je bio vojarna......     Oznake: Kraljevica, Kvarner, kvarner bakar |
Crikvenica samostan i crkva
|
Godina 1786 bila je kobna za mnoge redove,pa je tako I nastojanjem cara Josipa II papa ukinuo I ovaj crikvenički pavlinski red.Narod priča ,kao I uvijek, da su došli serežani iz Bakra I protjerali redovnike iz samostana,pa su se istog trena morali iseliti.Samostan je bio ukinut, kao I imanja koja su darovnicom dobivali fratri još od doba Frankopana predani su naukovnom zavodu,odnosno zakladi. Samostan je došao u vlast financijskog erara ,potom općine,a zatim ga je općina darovala 1893 godine nadvojvodi Franji Josipu,a ovaj ga je dao urediti I obnoviti za stanove bolesnih časnika I rahitične djece. Stari kaštel uz kojeg stoji crkva BDM ,na samoj rječici Vinodolčici, preko koje je most sagrađen 1826 godine nastojanjem upravitelja primorskoga Franje pl. Urmenyia,vodi nas u povijest prije nego je Crikvenica postala mondeno I popularno ljetovalište. Stari kaštel građen je dva kata,okrenut užom stranom prema mjestu.Na uglu ima okruglu kulu sa kruništem.Do kule su sjeverna vrata,koja vode pod nadsveđen prolaz u dvorište. U prizemlju kaštela pod boltom bile su nekada za vrijeme vinodolskog kastelanata tamnice. U dvorištu je cisterna ,zidana sa jedva čitljivom godinom 1729. U vrt se ulazilo sa strane rječice svođenim portalom na kojima se nalazi grb pavlina.Isti samostan poklonio je redu Nikola IV Frankopan darovnicom izdanom u Modrušu 1412 godine. Te godine nalazimo malu crkvicu skroz ruševnu,ali je pobožni knez Nikola iznova digne I popravi I preda ju kao I samostan redu ,tada omiljenom u narodu,pavlinima.Prvi redovnici došli su ovamo iz samostana sv.Nikole u Gvozdu Godine koje dolaze obogatit će I samostan I crkvu ,kao I pavlinime raznoraznim darovnicama. Sam Nikola bogato je darivao fratre,pa im tako dopušta 4.siječnja 1428 godine sagraditi pilanu. I NIkolini nasljednici daruju bogato samostan, tako ostaje da je Ivan Frankopan 1440 godine daruje jednu zemlju pod Sopljem sa dva “hižišća” ,a na molbu priora Stipana zvanog Mrav. Donatore nema smisla sad sve navoditi,no svakako je interesantan podatak da su se za vrijeme kneza Stjepana Frankopana često ovdje pred burom u luku pod samostanom sklanjale lađe. Tako se desilo da se 1534 godine ovdje zaklonio brod Jeronima Zadranina koji je vozio drvo I sol. Od rane romaničke crkve nije ostalo ništa,jer je kao I ostale dobivala kroz vrijeme novi sjaj,no zasigurno ostaje da je knez Nikola podiže kao gotičku,a kasnije dobiva I novi barokni stil. Kroz stoljeća konstantno se ovoj crkvi dodaju detaljia nekako svoj završni izgled dobiva u 20 stoljeću nadogradnjom bočne kapele u kojoj stoji kip Majke Božje Lurdske,djelo Zvonka Cara.    Oznake: Crikvenica |
13.05.2021., četvrtak
Popeljuha Zaveljuha bajka hrvatskog primorja
|
Popeljuha Zavaljuha Bil je jedan kralj I jako je lipo živel svojun ženun.Žena mu zaten jako oboleje I kad je videla da njoj već ni pomoći , da njoj je nabrzo umret, zazove svoga muža k sebe , pa mu reče : -Mužu moj dragi, ja ću ti umret , to san sigurna, a ti si još mlad I oženit ćeš se. Ovo ti j’ moj prsten, a davajuć ti ga govorin ; prokljet bil ako drugu zameš leh onu koj bude ov prsten pristal I kraljica umre. Kad je kralj odžaloval, da k sebe dozvat ‘se divojki iz grada, da vidi koj će prsten dobro stat ; ale prsten ne stoji nidnoj dobro. Sad on raspiše po sen svojen kraljevstvu neka se gljeda koj će divojke ta prsten pristat, ali posvuda ne najde takve divojki. Sad je ostala leh kraljeva kćer ka još ni provala prstena. Borme gredu I njoj provat. Kad tamo, noj najoblje pristine. Sad ni druga, leh oženiti kćer. Kćer se je na saki način otela te ženidbe oslobodit, ale kad je videla da si načini ne pomažu, reče svom ocu da te se oženit onput kad njoj donese sunčani halji. Kralj otac reče da će. Projde iskat sunčene halji I donese njoj je. Sad mu kćer reče neka njoj kupi mjesečeve halji. Opet projde kralj iskat I donese njoj mjesečeve halji. -Još mi morate donest zvezdane halji – reče kćer ocu – pa ćemo se onput oženit. Kralj projde pa donese I zvezdane halji. Ča će sad kćer ? Ča god reče ocu, se njoj učini I se njoj donese. Vidi da već ni ča zatezat, a nikako se ne rad za oca oženila. Sad dojde k njoj sunce pa ju naputi, neka se one halji I sunčene I mesečne I zvezdane spravi va jednu škatulicu, zaten neka kupi jednu racu pa ju neka klade va vodu I va svojoj Kamari zapre ,a ona neka pobigne ono jutro kad bi se morala oženit. Kćer posluša sunce, zapre halji, kupi racz, klade ju va vodu I zapre va svojoj kamare , I projde ča. To jutro ‘se se j’ već spravilo za pir, ‘se j’ već obučeno, leh još čekaju nevisticu. Projdu do njeje Kamari I naslišu ,a kako je raca va vode pljuskala , misleli su da se nevistica pere I obučiva. Borme već bilo kasno, bilo toga čekanja dosti, pa su šli sami va kamaru , a kad opaze racu va vode, valje se domisle ča je . Počeli ju iskat, ali ki znade kade j’ već ona bila! Nakon više vrimena dojde ona kodi petljarica obučena pred kraljev dvor – va drugen kraljevstvu – I prosi neka bi ju zeli na konak I ako njin trebe kakova divica, da će ona služit. I zamu je va dvor više z milosrja leh za službu I daju njoj mesta za kuton med popelon. Kraljev sin dojde jedanput na ognjišće da zapali cigar. A ona ne budi lena, ponudi mu z zakuta ognja. On pak zame lopatu pa ju udri po ruke I reče -Ča ćeš ti mane davit ognja,Popeljuho Zavaljuho, tako blatna I nesnažna? I prrojde, kad je cigar zapačič, ća. Navečer da kraljev sin bal I velo veselje. Za to čuje I Popeljuha pa zaprosi gospodari da bi malo I nju pustili nab al, da vidi, kako će to biti. Borme ju puste. Ona se pak podmučeć obuče va sunčene halji, ke je bila va škatulice sobun zela, I projde nab al. Kad ju je kraljev sin opazil, vas se zažari I porumeni I zaželi ju valje za ženu. Niš ne govori, leh projde k njoj pa ju prosi neka gre s njim tancat. Ona projde s njin tancat. Kad je tanac fini, paita ju on da otkud je,a ona mu reče da je z Lopatova grada. I ča bi z okon maknul, nje već nestane. Kraljev sin gljeda, obrnja se, ali nje ni nigder . On sad žalostan ča je ona prošla, već ni otel z nidnen govorit I projde tako žalostan doma. Jutradan dojde zamišljen opet na ognjišće da zapali cigar, a Popeljuha mu ponudi ognja. -Ti Popeljuho Zavaljuho, kako mi moreš ti tako zamazana ponudit ognja? – reče on – zame popečak pa ju udre š njin po prsteh I projde ča. Navečer je opet bil bal I veselje. Opet prosi Popeljuha neka ju puste na bal, da vidi kako će bit. Gospodari reku neka gre, kad se lipo nazad povrne I mirno se tamo ponaša kodi da je ne bi bilo.Sad ona obuče mesečeve halji, I dojde na salu I se se od nje zasvetli, a ona lipa da ćeš lipju. Opet ju kraljev sin zaprosi neka gre s njin tancat.Tanac se fini ,a on ju pita otkud je -Ja san van ,kad ćete da znate, s Popeškova grada. On se nekamo obrne ,a ona pobigne doma,suče se s halj I obuče svoje siromašne. Kraljev sin opet jako žalostan,ča mu je divojka pobigla I ni otel z nidnen govorit, leh valje projde spat. Jutrodan opet dojde onako žalostan zapalit cigar. Popeljuha mu opet ponudi ognja. -Ej, Popeljuho Zavaljuho – reče on – san ti tuliko put rekal da mi nimaš ti ognja davit! – Zame klješća pa ju š njimi udre po prsteh. Opet je navečer bal. POpeljuha opet prosi da bi ju pustili da vidi kako će bit. Oni ju puste, a ona se obuče sad va zvezdene halji I dojde tako na salu. Kad ju kraljev sin opazil, dojde valje k sebe I razveseli se da ju opet more videt I odluči da ju večeras neće z ruk pustit, da mu kakogod opet ne pobigne. Tanca z njun I pita je otkud je,a ona mu reče da je s Klješćeva grada. On ju se čuva I drži da mu ne bi pobigla. -Pustite me – reče mu ona – da rubac z žepa znamen. -Ale morate zet od mane ov prsten, pa ću vas onput pustit – reče on njoj. Ona zame prsten,on ju malo pusti nekamo leh oči obrne I nje već nestane bržje leh bi z okon maknul. Kraljev sin opet žalostan, tužan, z nidnen neće da govori, neće da ji I najzada oboli. Pita ljudi,znanci, prijatelji kade j ta Lopatov grad,raspišiva se, na se strain da bi morda ki zna, ali nidan. Pita za POpeškov grad,ni za njega ne zna nidan. Pita za Klješčev grad, još manje. Sad je on počel zdvajat, još jače oboli. Oboli borme nasmrt. Pepeljuha je za se to znala,pa kad je sinu mat kuhala juhu, zlomi ona prsten nadvoje I klade ga polovicu va zdelicu va koj mu mat juhu ponese. Na dnu zdelice najde on toga pol prstena. Sad se on razveseli I pita mater ki je juhu kuhal. Ona mu reče da ju j sama kuhala. -A ki van je pomagal? Nidan Ki j bil blizu? Nidan Ma neki je moral bit blizu , recite mi, sakako mi morate povedat, aš od toga zavisi moje zdravje ale smrt. Ma nidnoga ni bilo blizu - reče mu mat- leh će Pepeljuha za kuton. Ako ni nidnoga bilo blizu leh ona, to zovite nju neka simo dojde. Mat projde va kuhinju, pa reče Pepeljuhe da ju sin zove. Sad se ona obuče va sunčene halje I zasveli kodi sunce – takove divojki nip o sen široken svitu bilo. Dodje gori k sinu, a njemu valje on čas bilo bolje. On ju pita kako je to došla za Pepeljuhu simo, kako se j to pretvarat mogla I tako naprvo. Ona mu sad se poveje kako se j š njun I z ocen njejen dogodilo, kak j od oca pobigla – na bal došla,kako ju j on z lopatun udaril, a zato ona rekla, kad ju j na balu pital otkud je,da j z Lopatova grada I s se drugo. Kad mu j se to natanko povedala, prosi ju on za oprošćenje. Ona mu se oprosti,a on ozdravi I ožene se. Pa kakov je to bil pir tamo! Ni tičjega mleka ni njin falilo, zato I sad ljudi žele da bi se ono vrime povrnulo.  Oznake: Književnost, hrvatsko primorje |
