Dvorci, crkve i stari gradovi
10.07.2022., nedjelja
Volosko
|
U Kratkom posjetu Volovskom – Voloskom, jer se ovo v ili ne izgovara ili ne čuje, pa se uvriježilo kao Volosko, pojeli smo pizzu , jako dobru i jako hvaljenu, restoranu- pizzerii se ne sjećam više imena, morao bih provjeriti , no to sada i nije bitno. Nedaleko na samoj obali, koliko se sjećam rodna kuća Andrije Mohorovičića zatvara šetnicu, odnosno uži cestu, Na samoj je kući i spomen ploča. Kako je red da se jelo malo slegne ,a i potroše kalorije – mješavina pizze i pive , prošetali smo ,odnosno popeli se stepenicama više od obale. Centar klasičan , primorski ,uski red kuća spojenih jedna uz drugu. No, postoji ovdje i niz vila koje su poslije 1945 godine nacionalizirane , konfiscirane i u njima uređeni stanovi za pregaoce tekovina revolucije. Industrijaci, grofovi , baruni strani ili domaći gradili su ovdje vile za odmor , sa ograđenim dvorištima , daleko od običnog puka. Struktura je kasnobarokna klasicistička ili sve to skupa neo. Istu arhitekturu naći ćemo posvuda po Primorju , Istri ili Dalmaciji. Kapetanske vile, diče se još svojom ljepotom, mada sada teško zapuštene. Prolazimo pored jedne Villa Teresina iz kraja 19 stoljeća ,nažalost nisam saznao podatke o njoj ,a i iskreno nisam se raspitivao. Malo dalje iznad ceste velebna građevina – crkva sv.Ane iz 1850 godine , neobaroka. Dva visoka zvonika i kovana ograda, ulazni portal skromnog rješenja , no nekog izrazitog stila i nema, barem ne baroknog. Unutrašnjost je bogatija ,pogotovo od kad su nađene skrivene freske , koje je pokrivao sloj ili slojevi boje 50tak godina. Resturarine su. Oltar je mramorni, novi – Rendić je htio ukrasiti svojim djelom ovu crkvu. Volosko je pomorski gradić ,kažu da je stariji od mnogih,ali to još treba dokazati. Zvona milo zvone – kako nam to kaže vječiti lutalica Matko Laginja ,a isto tako nam govori da je liturgija domaća, hrvatska, premda je ovdje talijanski jak kao jezik, jer se nekako oduvijek upravo tim jezikom služilo za preživljavanje. Možda se mnogi stariji sjećaju i pjesmice : Predrago Volosko,lip moj dijamante, U tebi se goje tri vile gailante Nekada su na glasu bile ženske pećarice koje su nosile na Rieku, slavne volovske hljebce i kolače, koje su vrijedne žene rano zorom pekle kako bi na Rijeku – u Rijeku došli svježi. Nekada je u Voloskom postojao i sajam na svetog Roka (16 kolovoza) i tu se sastajalo, dogovaralo, prodavalo. Bila je popularna taščica – srce od sladora – šećera ukrašeno umjetnim cvijećem i u sredini bio je komadić papira, na kojem je stajao jedan klasičan stih stare „Kranjske šprahe“ Al me maš rada,al ne Men to vse eno je Zapjevajmo po domaću na kraju i odlazimo doma , u Rijeku. Voloscana bella Ta lipota tvoja! Tu sei la mia stella I sva dragost moja        Oznake: Istra, Kvarner, putovanje, povijest, Hrvatska |
18.06.2021., petak
Rab crkva sv.Justine
Crkva sv.Justine je kasnorenesansna jednobrodna crkva iz 16 stoljeća.Barokizirana je u 18 st. Građena je od 1573-1578 godine za samostansku crkvu benediktinki pučanki na mjestu nekadašnje crkve sv.Tome.Posvećena je sv.Justini u spomen na 500 nestalih i poginulih rabljana u Lepantskoj bitki 7.10. 1571.Crkva iam dva portala i dva polukružna barokna prozora prema Gornjoj ulici.U crkvi je raskošni drveni barokni oltar iz 17 st.u izrezbarenom stilu manirizma.Zvonik je u stilu baroka iz 1672 godine.Samostan sv.Justine danas ne postoji.Samostan su 1574 godine gradili rapski pučani,kad i crkvu.Samostan je napušten 1808 godine nakon Napoleonove naredbe iz 1807 .Po toj naredbi u jednom gradu može biti samo jedan samostan jednog reda.Tijekom 19 st. zgrada samostana je potpuno propala. POčetkom 20 st.ostatke samostana kupio je bečki industrijalac Eugen Wolf i na tom mjestu neposredno pred 1 sv.rat sagradio villu Antoniettu.      Oznake: Rab, povijest, Kvarner, Hrvatska |
17.06.2021., četvrtak
Rab i ja
|
U ovo zaista ludo vrijeme teško je odrediti kraj ili početak priče.Pričati,pisati ili govoriti o sebi je najteže,da netko ne bi krivo shvatio što poruku,što ono zaista i želiš reći.Puno je zla,zlobe,sebičnosti,a malo je srca. Nemam pojma i to zaista pojma nemam da li je tko od slavnih glavešina ikad bio na Rabu,a isto se tako ne sjećam da li je tko od njih imao svoju šetnicu ili rivu.Za jednog o kojem sam se kratko nabacio zna se,ostala je ploča i dan danas stoji plaža gdje je dotični skinuo švimhoze i ko od majke kraljice okupao se gol,pa mu je kasnije posvećena i jedna mala opereta ili mjuzikl.Premda je Rab stari otok još od stoljeća davnog,na kojem su se ispreplitale što povijest što priče,danas je okupiran torbama za plažu i silnim nekim likovima,koji o njemu ne znaju puno,i ne žele,samo u svojim obilascima protrče kroz slavnu povijest otoka,ne dotičući se svjetske povezanosti niti silne storije mediteranske.A on stoji tu odvajkada.Svojim zvonicima zove more,brani oluje ,štiti bure i juga,zove ljude i kao stari šminker kočoperi se pred oblacima. Napisati ukratko povijest Raba nije lako,jer je ta povijest skrivena u tim zvonicima,zidinama,palačama,podovima,srušenim crkvama ili pak onim koje su prešle sve moguće faze ljudske mašte koje su ukrašavale sami otok svojim djelima.Nekako je najpoznatiji onaj Allesio koji je dao veliki obol uređenju samog grada,a ostalo su odradili nomadi slikarski,graditeljski što iz davnina,a na današnju devastaciju odnosno strašnu gradnju neću se nadovezivati.Sve je dano turizmu,pa se to more i sunce plaća preskupo na račun ljudske pohlepe.Trpi on svašta,kao i svi ti ostaci slavne povijesti,bole ga rane koje mu zadaju ljudi,a nitko od njih ili malo tko da pomiluje te starine,da ih obgrli.I ja ga sam onako tek sada skoro nakon pola stoljeća života otkrivam.Kao dijete ili mi je bilo vruće ili se trčalo u dućan dok sunce ne zagrije,ali se uvijek i obavezno stalo da se kupe krafne,popije kava ili prošeta.Šetalo se naime tek navečer poslije kupanja i sunčanja i igranja.Sve se promijenilo od tada,pa čak i taj moj dragulj djetinjstva Lopar.To je ono što zauvijek nosiš u srcu,jer slika ,fotografija ne može snimiti sve one slike koje može upamtiti samo i jedino srce,dajući mozgu signal radosti i zaigranosti. Stara Arba Arbiana dolazi nam vjerojatno od ilirskih liburna koji su se igrali skrivača po tom otoku,a značilo bi tamna,mračna,jer je,premda je i danas,Rab bio izuzetno zelen i pošumljen.Danas su ga malo proredili,ali se sve skupa nekak drži na okupu.Osim današnjih turista redom pravih i čistih Slavena,pomiješanih sa Ugarima svih vrsta,na otoku su se prešetavali i grkljani,pa tako nalazimo i neke podatke o Rabu već i prije nego kaj se počel slaviti Božić ,odnosno točno 4 vijeka prije nego kaj su onoga razapeli na opomenu svima nama.Ja nekak vjerujem da nas on nije otkupio,jer bi to po meni bilo jako izdajnički od nas ,nego je bil žrtveno janje svima nama,kako bi mi lakše uživali u pivi,drogama i da prostite kurvanju svih načina i položaja. O položaju navedenog ne bih ,ljeto je još,pa bi mi bilo fest vruće u toplicama. Samo ime spominje se u raznim inačicama,neke sam spomenuo,a postoji i ime Arva,a onda su se ovđika naselili Hrvati,pa da budu kontra tam di ne treba preinačili onak pismeni ime u svoje Rab,i to sve po onoj ljepoti od pjesmi od stoljeća 7 i to poslije Krista našeg gospodina. Ratovali su tu svakakvi oni najstarije nađeni Liburni sa Grkljanima,pa je onaj kaj je zglajzal u ratovima ,pa su mu skupljali pare da ga se otkupi,nije imal dobar gps ko ja u kolima ,pa je sa lađom svojom završio upravo na šetnici,ispred nekadašnjeg hotela Beograd,danas Arba,Riki s lavljom grivom,pa onda su se tu malo poigrali lovice Mleci,Austrijanci,Hrvatski kraljevi oni starije kategorije,kojima danas treba znati pobrojati sva ona imena sa ratom i bez rata,sa mutilicom ko za kolače i ostali. Teško je datirati sve te povijesne činjenice i postaviti ih na noge,ali znamo nekako valjda,netko je spametan otkrio da su te stare zidine rapske još od vremena rimskog municipija 10 godine prije gore spomenutog s križa,pa je od tada Rab imao svoju upravu,premda ju je u nekim vremena i skupo plaćao,slično kao i jedan grad daleko na jugu,ali se do danas održao u sistemu,oj ta budi svoj. Nisu Rabljani i ostali pripadajući samo ratovali i ginuli za dom,kosile su ih i bolesti,kao što je strašna kuga u 15 stoljeću,pa su mnogi od njih pred strahotama bolesti bežali s otoka na susedne ,pa se Rab u to vreme nekako i promenio po pitanju demografije.Kasnije su se polako ipak vraćali natrag.Svoj najveći procvat ,a možemo to suditi po izuzetnim građevinama Rab doživljava u vreme 17 i 18 stoljeća,kad se starina presvlači u barok,sa izuzetno vrednim inventarom ,naročito što se tiče sakrala. Došao je on što festina lente i do današnjice,do onog trenutka onog sudbonosnog trenutka,kad moja malenkost davne sad već 1968 god,koja se pamti naravno u analima,stupa preko starog ,nema ga više tamo,Jablanca na sami otok,na staru Pudaricu.Bio sam mala slatka beba,i danas sam slatki ,premda još malo pa brojim sitno do pola vijeka života.Nitko mi ne može izbrisati sva ta moja sjećanja,danas tu i tamo zaplačem ili zakukam za prošlosti,ali eto i premda sam nastradao od bolesti bubrega,držim se nekako,barem za čežnju. Nemojte kaj zameriti......  Oznake: Rab, Kvarner, Hrvatska |
Rab palača Cernotta
|
Palača Cernotta sagrađena je u 15 st na mjestu jedne starije kuće.Vlasnik palače Kolan Cernotta obnovu je 1451 godine povjerio majstoru Jurju Dimitrovu Zadraninu. Sačuvan je u izvornom obliku jedino glavni portal.Izradio ga je u stilu cvjetne gotike majstor Andrija Alesi polovicom 15 st. Ovratnici i gotička luneta s vanjske strane obrubljeni su isklesanim zupcima,a unutrašnja tondiranim konopom. Na vrhu sz dva kapitela, a na vrhu lunete cvjetni akroterij.U luneti je grb obitelji s kacigom i hrastovim lišćem,a na vrhu lik sv. Pelegrina zaštitnika putnika.Na pročelju prema gradskoj loži su tri ulaza na koljeno.Na nadvratnicima ulaza uklesan je natpis MDLI DEO DUCE DIVO Q,VENET IMPERIO INCOATA 1551 rođeni Bogom božanskim venecijanskim duždom naredbom obitelji Cernotta  Oznake: Rab, Kvarner, Hrvatska, povijest |
16.06.2021., srijeda
Rab palača Galzinga
|
A LABIIS INQVIES ET A LINGVA DOLOSA SERVE ME DOMINE Od pogrdnih usta i himbena jezika čuvaj nas Gospodine piše na kasnogotičkooj rano renesansnoj palači Galzigna.Na prvom je katu prozor i klupčica u obliku lavljih glava. Ulaz u palaču je kroz renesansni portal iz 15 stoljeća. Pregrađivana je u baroku te time narušena njena izvornost.  Oznake: Rab, Kvarner, Primorje, Hrvatska, povijest |
15.06.2021., utorak
Rab Komrčar sveti Franjo
Crkva sv.Franje Komrčar Rab izvan je gradskih zidina i ujedno i grobna crkva Raba.U 15 st. spominju se tri crkve.Uz crkvu bio je nekada i samostan franjevaca trećeredaca .Napušten je u 19 st.a u 20 je počelo nicati groblje.U gotičko-renesansom stilu jednobrodna je sakralna građevina. Pročelje je u renesansnom stilu ukrasio Petar Trogiranin.Tri polukružne školjke i četiri vertikalna fijala na zabatu pročelja odaju lažnu trobrodnost ove jednobrodne crkve.U sredini isklesanog vijenca od bilja i voća je lateranski grb.S južne strane crkve podignut je mali zvonik na preslicu. Iznutar je tipična gotička građevina s bačvastim svodom i apsidom. U crkvi se nalazi i nadgrobna ploča španjolskog slikara Juana Boscetusa koji je živio i radio na Rabu.POkopan je 1515 godine.    Oznake: Rab, Hrvatska, Kvarner, povijest |
14.06.2021., ponedjeljak
Gradska loža Rab
Gradska loža građena je 1509 godine u renesansnom stilu s krovom oslonjenim na osam stupova i dva polustupa prislonjena na zgradu. U vrijeme mletačke republike bila je središte javnog života. Oznake: Rab, Kvarner, Hrvatska |
12.06.2021., subota
Rab sv. NIkola
Crkva sv. Nikole kraj gradske lože spominje se u 14 st. kao jednobrodna crkva sv.Duha,a od 15 st. kao crkva današnjeg titulara.U njoj je 1446 godine rapski plemić Petar Car (Zaro) potpisao ugovor darovnicu o gradnji samostana i crkve sv.Bernardina u Kamporu.Ovaj je ugovor izuzetno važan jer je u njemu prvi puta spomenut naziv Raba upisan hrvatskim jezikom.Glavni portal na pročelju krasi gotička luneta i zvono na preslicu s jednim zvonom.Staro zvono austrijska je vlast rekvirirala za ratne potrebe,ali je zalaganjem konzervatora vraćeno zbog velike vrijednosti.Ostaci polukružne apside mogu se datirati na kraj 13 i početak 14 stoljeća. Oznake: Rab, Kvarner, Hrvatska, povijest |
Rab banova vila
Banova vila - trifora - Sagradio ju je 30-tih godina 20 st. ban Savske banovine Ivan Perović. Vila je sagrađena na dijelu ostataka samostana sv.Ivana Evanđeliste.Prigodom gradnje porušen je dio zapadnog bedema,a uništeni su i ostaci nekadašnjeg samostana. Na sjevernoj strani prema ulici dignut je visok zid,kako bi se očuvala intima prostora.Vila ima perivoj sa egzotama i fontanom na kojoj je nekada bila skulpura maloga putta.Na visokom kamenom stupu stajala je isto tako i brončana skulptura Žene s mačem,rad kipara Frana Kršinića iz 30-tih godina 20 st. Putto i žena nestali su 1991 godine i još se nisu našli ,odnosno nisu vraćeni.U vili se nalazi knjižnica grada Raba.   Oznake: Rab, Kvarner, Hrvatska, povijest |
Mundanije sv. Ilija
Crkva sv.Ilije Mundanije spominje se u 14 stoljeću kao mala kapelica a u 17 i 18 kao hodočasnička crkva. POčetkom 20 stoljeća stara se kapelica povećava,a dograđuje se i prezbiterij,a 1970 godine zvonik na pročelju kroz koji se ulazi u crkvu. U njemu su dva zvona salivena 1923 godine u Rijeci    Oznake: Rab, Kvarner, Hrvatska |
Legende o Rabu
|
Legende o tri obrane grada čudima sv.Kristofora Historiae miraculorum sancti Christophori marturis tres iretarias descriptis rapskog biskupa Jurja de Hermolaisa (1292-1313) opis je triju obrana Raba od napadača.Biskup je legendu napisao 1308 godine,a događaji su se zbili krajem 11 i početkom 12 stoljeća.Budući da je u to vrijeme malo podataka o zbivanjima uopće,sama legenda je jedna od najvažnijih izvora za stariju povijest otoka i grada Raba i uopće tadanjih prilika u Hrvatskoj.Prvi ju je objavio u svom velikom djelu Iliricum sacrum Danijele Farlati,a zatim Franjo Tački u 19 sto. I Guisepe Praga u 20 st te Ferdo Šišić, po dijelovima,prvu, drugu i treću. Na hrvatskom jeziku legendu je prvi objavio 1867 godine dr.Ivan Crnčić,kanonik u zavodu sv.Jerolima u Rimu. „ Ljeta 1308 po Isuhristu našem gospodinu i spasu,ki je s Otcem sa Svetim Duhom jedan Bog i Gospod,čudo Rabljan zaprosi mene fratra Jurja svoga,ako nevridna građanina i biskupa,da što sam u nekadanjih povijestih čitao i od starih Rabljan čuo,da je preslavni mučenik Hristofor po velikoj mimlosti Božjoj,kada što čudnovata udjelao u ovom gradu Rabu, to da redom popišem, da neka znaju i koji su sada i koji budu. I hoću im ugodjeti na hvalui čast ovomu našem odvjetniku sv.Hristoforu,koji po svojih svetih zaslugah,a po Božjoj osebujnoj milosti nosio je na svojih posvećenih ramenih Spasa,česa nisu drugi. Ali ću na kratko koliko budem mogao izpripovijediti svim koliko je on premogao u ovom gradu. I to : kada biaše biskupom rapskim poštovani muž gospodin Domana,rodom Osoranin,nekih Ugrov velikih sila iz nenada pride pod zide ovoga grada,te ga opkoli, pak bij i nabijaj i probijaj i razbij, strelami i svakakovim oružjem,bez prestanka od 14 travnja sve do 9 svibnja. I nekoga toga dana izleti kamen iz njihova hitala ter preko sv. Stipana, prvog Hristovog mučenika,tvrdjave u grad, pade nekomu vlastelinu na kuću, probi joj krov i pod, te se zakopa u zemlju pol koraka. Toga se prestrašili jako Rabljani,pak su se dogovorili : da što im je koristnije,dati se pod jaram onomu narodu ili se braniti, i Boga prositi,da ih od tolike pogibelji, od toliko straha milostivo oslobodi on,koji veličina ponizi,a ponizna uzvisi čudovito. Pak Bog da po Duhu svetomu dobar svjet onomu biskupu, a on svim okolo sebe, rekav ovako : Hodimo po predragu glavu mučenika Hristofora,pak je častno bogomoljno zanesimo na tvrdjavu, neka se on bori za nas, neka nam on premože neprijatelje, mi se u njegovu pomoć vjerujemo. I pojdoše jako veselo u crkvu, u Svetu Mariju, popi i vas puk, ter onu predragu glavu častno iznesoše, moleći na velik glas pjesni i letenije, ter proseći Boga, da tako mu blaženoga Hristofora zaslug,da ih on iz neba oslobodi od onoga naroda moći,najbolje, pak ju liepo položiše onu dragu glavu na tvrdjavu. I čudo se veliko dogodi : neprijatelji hitiše ini kamen, i taj uleti tako visoko, da ga jedva mogahu vidjeti, pak strašno bubnu u more nasrid drage,a oni stajahu naokolo. I još kako su Rabljani svetu glavu ondje položili ni načinbe, ni strile, ni nikakovo oružje ni jim moglo nauditi,ni malo „  |
10.06.2021., četvrtak
Zvonik svetog Petra Supetarska Draga
Zvonik su sagradili benediktinci u vrijeme gradnje samostana i pregradnje crkve u 11 i 12 stoljeću.Sačuvan je samo donji dio zvonika jer je nakon udara groma 1850 godine nebrigom ljudi propao,pa je zbog opasnosti od rušenja smanjen na današnju visinu 1906.godine. U zvoniku su dva zvona.Duguljasto je najstarije u Hrvatskoj i još je u funckiji ,a izradio ga je majstor LUca Chendrigetus u Veneciji u rujnu 1290 godine. Drugo manje izradio je Jakov de Calderalli u Veneciji 1593 godine.    Oznake: Rab, povijest, Hrvatska, Kvarner |
Duh Lopara
|
U vrijeme prije „velikih“ dana i prije podizanja ruke u čudan stav,postojalo je vrijeme mira i radosnog djetinjstva, u kojem nije bilo skupih razbijenih auta,osim pokojeg tada vladajuće elite,mada su i oni strogo pazili ili se jako pokrivalo da se ne sazna,kao i danas. U to vrijeme mogao si se prošetavati gradom kad si htio da te nitko nije dirnuo,osim povremenih „aha“ majstora ,koji su pokazivali svoje obline damama,ali to sve završavalo je vrlo bezbolno,jer je milicija trenirala strogoću,dok je danas sve jako demokratično, pa je pokazivanje određenog dijela tijela ,vrlo popularno, pa se sve skupa i muško i žensko poskidalo i danas više nema egzibicija jer je sve na izvolte ga.U tim danima isto tako, bilo je stvarno zastrašujućih priča,kojima se kratilo vrijeme i zabavljalo društvo.Možda je nekome to ostavilo i traga ,pa je bilo vriskova i strahova,dok se sve skupa ne bi logično objasnilo kao još jedna legenda. Moje su legende ili priče počele dosta kasno, tako da su ustvari postale i stvarne. Od legendi i priča prema reali tanka je linija,bez obzira na to što se dodalo ili izmislilo ili to što se upravo dogodilo. Premda sunce prži, turisti uživaju u moru i radostima ljeta,ona stoji sama, kao starica opomena svima onima koji bi nešto pokušali, pa sve skupa izgleda kao u nekom horor filmu u kojem skupina adolescenata traži priliku za dobru avanturu i možda pokoji sex. Nad morem,ne tako visoko,obrasla da se ne vidi, ta starica u sebi krije strašnu priču i uvijek kad se nađem tamo ,premda je vrućina mene zazebe oko srca i okrenem se par puta oko sebe. Tamo ratnih,a možda i predratnih dana drugog svjetskog rata ,ovim šumama i plažama,tada još nenapućenim turistima,osim pokoje vile ili kojeg namjernika – lutalicu možda,ipak se sve svodi na domaće- domicil stanovništvo, jahao je jedan Nijemac na konju i svakog tog domaćeg koji je išao u polje ili šumom tražio zalutalu ovcu ili pokojeg magarca, ošinuo bi bičem,glasno podviknuo na njega ili ga kaznio na koji drugi način. Kažu stari Loparani da je bio nacista od glave do pete, jedan od onih kojima je arijevsko u njima dalo pravo maltretirati baš svakoga Slavena na kojeg naiđu,a kako je to sve skupa završilo zna se dobro. Jedne noći – o punog mjeseca, jer je šuma bila gusta – gušća nego danas, dogovoriše se mještani- seljaci na osvetu ,jer je bilo dosta trpljenja i ponižavanja, pa ga sačekaše upravo ovdje negdje u toj gustoj šumi na kozjem putu. Dok se konj propinjao od straha i užasa, osjećajući kako će se njegovom gazdi upravo nešto strašno dogoditi, seljani skinu sa njega omraženog Nijemca i ubiše ga. Kako bi prikrili trag, njegovo tijelo raskomadaju i porazbacaju po čitavoj šumi. Kažu upravo ti seljani, koji se poslije „Zdravo Marijo“ ni u snu ne bi prošetali tim dijelom, premda ih je ostalo možda na prste dva od tih osvetnika, da u noći strašnog juga ili bure, kad se sve zacrni nad Loparom ili u noći upravo punog mjeseca njegov duh luta i dalje ovim krajem. I ja kao dijete nisam se usudio proći uopće tom šumom,da ga slučajno ne sretnem,gdje traži svoje tijelo kako bi ga opet sastavio i opet haračio ovim krajem.   Oznake: lopar, Rab, Kvarner, Hrvatska |
09.06.2021., srijeda
Rab ,de Dominis - gay is ok
|
Palača Dominis i bista Marka Antonia de Dominis (1560-1624).nadbiskupa, primasa Croatiae et Dalmatiae,filzofa i fizičara. Najveća je renesansna palača na Rabu s kasnogotičkim elementima.Građena je u 15 st.,a najsačuvanije joj je sjeverno pročelje prema Srednjoj ulici. Renesansni prozori s jednim gotičkim iznad kojeg je grb obitelji.U njoj se danas nalazi ljekarna,a prvo ljekarništvo na rabu se spominje 1326 godine..Preko puta nje je bista Dominisa postavljena 1994 godine. Autor je Kosta Angeli Radovani ,na postamentu je natpis MARCUS ANTONIUS DE DOMINIS 1560-1624 i sad Gay is ok Kako se s godinama svakog dana u svakom pogledu sve više razvijam i napredujem uz kvatročentomilebači tako sam došao do zaključka da je malo falilo,a zavapilo se Hjuston vi hev a problem,da i Amerika i Engleska postanu zemlja proleterska.Mada se već uvriježilo da sa engleskom krunom nisam baš na ti,nisam niti na vi,niti na oni,nego naprosto i načisto nisam.Njihova cilivizejšn je naprosto toliko krvava da bi im na tome zavidio i knez Vlado Tepešov,a svi znamo kakve je on sisteme ugošćavanja imao.Mada kada ja gledam na sve skupa tako,čovek je bil iskren,svi su znali sve i tko se njemu spremal u goste bil je na zihera kaj ga čeka,dok kod ovih nikad nisi znal na čemu si.Sedneš na večericu,daju ti pehar zlatni vina i onda ti samo pozli i nema te.Još te pustiju da se mučiš i gušiš.I to mi je neka kruna.A pišali su iza forhange,zavjese,stora sve do skoro pa do danas. Naime i ime koje se provlači kroz našu i tu velikobritansku povijest je ono ime,koje je izdalo sve kaj se moglo doma,a kad su Engleri vidli na kaj je čovek spreman,mam su mu ponudili gostroprimstvo i tam je kod njih bil number van.Svaki lonac najde svoj poklopac,pogotovo ako se suđe već malo apšisalo,odnosno podrlo,odnosno potrošilo ilitiga pohabalo.Pa je i tamo na tom dalekom ostrvu ,kao i ovjde zaudaralo na sve strane od izdajstava,da ne bum sad prost.Svašta vulva rodi ,samo neće traktor,rekao je jedan pametan čovek,ali nažalost zbog te svoje misli nije završio u knjigama,kao relevantan čimbenik historijskih pošalica i anegdota,nego kao običan seljak.Ima toga još u našem narodu,što nikako ne može probiti crnilo povijesnih kretanja ,a bogami niti misli,pa se uvek i redovito setim,nije kurva ona koja da jel,nego ona kojoj kruh zagori.A puna je povijest zagorenog kruha. Uputstvo za upotrebu ili kako biti gay Još je 80-tih godina 20 vijeka na Rabu bio prvi gay kafić u tadašnjoj zajednici naroda i narodnosti i tamo su se igrali rukicama u čudnim položajima,pa da to ne delaju onak na otvoreno,jer si mogel ostati bez dijela tijela i pjevati sopran ,umjesto basa,i to u Metu ili Milanskoj Štali,lepo je bila i plažica gde si se mogel milovati do mile volje sa suistomišljenicima.Nešto ranije,par stoljeća ranije,na Rabu se rodio Marko Antun de Dominis1560 godine u vreme renesanse,kad je čovjek umjesto Boga postal središte svih zbivanja,mada je u tim našim prostranstvima otočno-kopnenim još uvijek cvjetala ,naravno kasna,gotika.Veliju da je ta slavna stara plemička obitelj bila usko vezana i sa prekputa Frankopanima,pa su mu i oni valjda pomogli svojom moći i ugledom da se mali probije ,ili su ga probili,sve do vrha crkvene hijerarhije.Kako je bilo to vreme obnove,renesanse,možda je mali već bio tada aktivan u pokretu veselih boja,pa se to kasnije samo učvrstilo kao tradicija i pozicija.Zna se da svakakvi geniji koji su imali svoje ja,nisu uspjeli od nas svih napraviti nišbogznakaj pametno,nego su ili kažnjeni,pa su odležali kao sir negde na tamnom,ili su im potpalili vatru,jer su imali slabu cirkulaciju.Tako da osim vagine i anus možeš dobro iskoristiti ako znaš kako.Dečec je narasel i prešel u veliki svijet,svršio na školama,a onda mu je došao poziv od Senjskih Uskoka za pomoć pri pomirbi sa Venecijom,no,dete je usko bilo vezano sa majčine strane,majka je majka,to sav svijet zbori,pa ih je malo pomaknul i naši slavni ratnici su popušili foru na veliko.A verovali su domaćem čoveku.Posle tog svog velikog uspjeha ,kao nagradu od samog Vatikana,kaj imaju lepe popove na onom svom kalendaru,to ni za verovati,biva postavljen od pape Klementića za splitskog biskupa i tamo on piše svoje remek djelo De republica ecclesiastica u kojem se kak ti zalaže za ujedinjenje svih crkvi,pa ga to stavlja u red prvih ekumenista.Predavao je po Italiji sve i svašta,a izgleda da mu je najbolje išla matematika,jer je dobro zračunal u glavi,kak se kaj dela i kako brojke pretvoriti u slova i obrnuti se na samom engleskom dvoru i tamo postati ugledan i pregledan.U Londonu,odnosno Kembriđu dodijeljen mu je doktorat teologije.No,pravda je spora,ali dostižna za sve one koji ne vjeruju u to,možda ih se prosvijetli pa postanu ljudi umjesto gayeva i tu ne ciljam na sex,nego na karakter.Samo kaj nije fino pisati u finom društvu pri lahkoj konverzaciji onu riječ sa P nego moraš u svakom trenu biti u trendu.Gay is ok!Ne uvijek naravno!Ipak se dečec počel vraćati korijenjima,nije zabilježeno da li se vratio tu i tamo na rodni otok,posjetiti obitelj,ali se zato vraća u Rim,pod zaštitu crkve,koja se još i tek oporavljavala od Borđa,ali ga tu ipak sudbina zgrabi za kragn ili ovratnik i biva proglašen heretikom i zatvoren u tamno da ,kako sam prije napisao,odleži i sazrije.Čuvaj se senjske ruke!Umire 20.12.1624 godine.,ali nad njegovim lešom još uvijek stoji osuda od strane inkvizicije za nevjerstvo,pa mu mrtvo tijelo biva provučeno na konjima kroz ulice Rima,spaljeno i bačeno u Tiber. Gay is ok,ali peder nije.......     Oznake: Rab, Hrvatska, Primorje, Kvarner |
05.06.2021., subota
Kugina kuća Vrbnik
|
Nad pučinom zadrhtao mjesec, Iz oblaka diže sjetno čelo, Tužno gleda prema onoj strani Gdje do brijega drijema malo selo. Drijema selo kao galeb bijeli Na igalu zguriv se pod krila, Ne hajuć jesu l' vali sjeli, Da l' još huji olujine sila. Zdrava minu Marija, Svud je mirna krajina; Poboja se mali Rade, Lijep jedinac Jele mlade. Skoči Rade preko puta, Strinina se hvata skuta: "Strino mila, strino slatka! Maja mi je u grad pošla, Maja nije natrag došla, Strah je, strino, tvojeg Ratka; Vidiš, vani noć je gusta, Rade samcat - kuća pusta; Noću idu vilenjaci I vještice, vukodlaci: Pusti, strino - ja se bojim - Da pod krovom spavam tvojim." I zadrijema mali Rade, Lijep jedinac Jele mlade. Nakraj sela stoji lipa stara, Starija od ljudskog pametara, A pod starom hladovitom lipom Drven krst sa Isusovim kipom. Naprot kipu čudna žena sjela, Crnoj smrti posestrima bijela, Zmijska kosa niz rame joj pada, Čelik-zubi stištu se od jada, Krvav mjesec oči su joj plamne, A sred noći vijori se tamne Bijela halja - gole kosti krijuć, Crni vazduh bijelim bičem bijuć. U raspelo gnjevnim okom gleda, Vehle usne s bijesom joj se pjene, Rad bi naprijed - ali krst joj ne da Poć u selo - ali eto žene, Mlade Jele, gdjeno ide žurna Da je ponoć ne zastigne burna. "Stani, Jelo!" - bijela prosi - "U selo me odmah nosi, Noć mi stazu zagalila1, Noga mi se utrudila!" "Da te nosim čudna seko?" Kroz strah vrati mlada Jela, "Potrena sam bome cijela, Naše selo nij' daleko, Na kapljice, pa se napi', Na mene se tad uštapi." Al' sve življe bijela prosi: "U selo me, Jelo, nosi!" "Neću, kumo", Jela veli, "Ma ni za svijet neću cijeli!" "Nećeš? Znajder, ja sam ona Grobarica svesiona Koja ništi, hara, gazi Što po mojoj niče stazi; Kud mi noga stane, Trenom život sane; Carstva minu, Sela ginu, Dub se suši, Svijet se ruši, Svuda, svuda rastu grobi Gdje se moja noga kobi. Ako mariš živjet, Jelo, Ponesi me sad u selo!" "Strašna ženo, men' se mani!" "Čuješ, Jelo, stani, stani! Ja sam zator smrtne krvi, Što god dirnem, sve se mrvi, Vojska pada Iznenada, Ne od sablje, ne od strijele, Neg' od mene - žene bijele. Vodom plivam - burom srnem, Zrakom letim - zemljom prhnem; Usporedo Sred postelje Morim čedo, Roditelje; Morim popa i ratara, Davim bokca, smaknem cara, Ljudska kletva - moja žetva, Moja radost - ljudska tuga, Rasap svijeta - moje biće, Smrt čovjeka - moje žiće, Ja sam, Jelo - kuma kuga. Ili gini il' me nosi!" "Vražji rode, ma i tko si, Ni za carsku svijetlu sreću U selo te ponijet neću!" Zdvojno Jela vrati kugi. "Ti me nećeš, pa će drugi; Ali čuj me, u svem selu Štediti ću čeljad cijelu; Žrtvu obrah si jedinu, Glavu smrvih tvomu sinu. Nuder, Jelo, ne prkosi, U selo me brže nosi! Sve će kuće smrt obredit, Ali tvoju hoću štedit." "Rade! Sinko!" majka vrisnu, Zdvojno rukom srce stisnu. "Rade! Sinko! Tebe gubit, Tebe gubit i ne ljubit, Tebe da mi jedu crvi, Slatka krvi moje krvi! Tebe više da ne gledam! Ne, ne, zlato! Ja te ne dam!" "Nuder, hoš' li? Nemoj dugo!" "Evo pleća! 'Ajd'mo, kugo!" Čujder, čuj! Tam' i tuj Šušti selom bijela sjena, Uz ulicu, niz ulicu, Svaku dirnu kolibicu, Tek bje jedna pošteđena. Sjena hukne - Srce pukne, Sjena dahne - Život sahne; Pa kad muklo Ponoć tuklo, Svuda teško uzdisanje, Svuda strašno umiranje; Što god mrakom počinulo, Nije zorom osvanulo. Zaman zoveš i grobara, Zaman popa i zvonara; Od kuge je cijelo Izginulo selo. Jela? - Nju mi goni strava Gdje kod kuće Rade spava. Kuća sama, Svud je tama. "Rade!" Glasa ne imade. "Sinko!" vikne sad na vrati', Al' joj jeka "sinko!" vrati. Čučne, plaho prisluškiva Da l' se dahom sin odziva. Ništ' ne diše. Pali svijeću Ne bi l' našla svoju sreću. U komoru munjom hrli, Ali praznu postelj grli. "Rade! Ču li? Dođe maja, Evo slatkog zagrljaja, Sto cjelova, Halja nova. Rade, sinko, nevaljanče! Što se skrivaš, moje ranče?" Sve preleti, sve prekapa, Sred dvorišta, kraj ognjišta, Ali nigdje - nema ništa. "Ha! Tu, gledaj, leži kapa! Njeg'va kapa! - Ne budali! Već te imam, tepče mali! Ali čija usred puta Ondje noga utisnuta? To je njeg'va! Kamo? - Jao! Od kuće je otišao! Bože! Ljudi! - Draga kugo! Dajte dijete, nemam drugo! Rade! Rade! mili Rade - - " Polumrtva na tle pade Na koljena, Bijedna žena. Po zemlji se plačuć vlači, Sto cjelova žarkih tlači Gdje su sinka stope male Tuj u pijesku zaostale. "Kleta kugo, kukavice! Uzmi mene, varalice! Sve ću, slatka kugo, dati, Al' mi dijete - dijete vrati!" Za ogradom stoji kuga, Vjetar vije plašt joj bijeli, U pol grožnje, u pol ruga Strašna kuga majci veli: "Šta me kuneš, ženo luda? Kuću sam ti poštedila; Zar je kuga kriva bila Da van kuće sin vrluda? Tam' kod strine ga zatekoh, Pade on i pade strina; Jelo, ti već nemaš sina! Što ti rekoh, ne porekoh." Na to smjesta Kuga nesta. Iz starinskijeh tad grobova Proklijala čeljad nova, Pomladi se malo selo, Radi revno i veselo, Na svih licih cvate sreća, Ništ' se kuge već ne sjeća, Samo gdje se bibavica2 Na igalu grmeć pjeni Stoji kuća samotnica, Pusta stijena na toj stijeni. Sve naoko vrijeme shara, Kuće vrijeme ne ogriza. Al' ne vidiš tu ni s bliza Ni pješaka ni ribara. Samo kada mjesec zasja, Zlato sipljuć na to stijenje, Iz valova gromoglasja Čudna pjesma čudno stenje: "Tko ste, Božji ljudi, Kazano vam budi: Ne želi nevolju Susjedovu polju; Njeg'vo poharano, Tvoje razrovano; Brata tko zagrebe, Zakopao sebe. To vam Jela veli. Ah, vjerujte Jeli, Pa molite Boga Za jedinca moga, Da mi dâ počinka Kraj mojega sinka!" Tude pjeva slijepa Jela, Kraj postelje prazne čuči, Kapu ljubi pjevajući. Tako priča svijet iz sela. Dom joj jošte dobe ove Kuginom se kućom zove. August Šenoa  |
18.05.2021., utorak
Ledenice
|
Ljeto je, plaže pune,vrisak djece ,pjeni more, kamen gori.Ostaviti to sve za sobom i krenuti negdje gore visoko, među divlje konje,starom razrovanom cestom,punom smeća ,nažalost. Tamo nas čeka stara razvalina velikog grada. Njegov kamen gori, bole ga staračka leđa, trpi zaborav ljudi, samo ga zmije čuvaju da ne ostane totalno sam.Gleda on na more,još uvijek staračkim očima pazi ovaj kraj, kako je navikao od svojih početaka,jer protiv navika se ne može, Ispod njega groblje, groblje ljudi,ali i groblje uspomena i samo je ono razvalina. Nema tu više ukopa, sve je prepušteno modernom. Neki prolaznik ili namjernik svrne okom,poslika, a onda se ipak u modernom duhu vremena popne malo više, grad je grad,ali pogled je fantastičan. Povijest ljudskog uma ne pazi na suze tog starca. Poza i slika je sve ono što oni, ljudi od njega traže.Nitko od njih ne misli, da nije njegovog „djetinjstva“,njegovog mladenačkog borbenog žara i junaštva ,da istom danas ne bi bilo niti tog pogleda,a možda niti nas samih na ovom kraju. Trenutak užarenog sunca i bol. Selo je malo,modernizira se ,premda spava onim seoskim napuštenim snom,sa nekom crkvom, s obzirom na povijest ,dosta mladom, tek iz 1827 godine i posvećena je kao velika većina i ovdje opet zagovoru BDM. Župni je dvor iz 1826 za vrijeme župnika Đure Rukavine. Iznad sela, na oštru kamenu stoji ta ruševina ,ograđena još jedva vidljivim tvrdim zidima.Sam taj grad stajao je na uzvisini ,na najvišoj točki, radi pregleda svega ono što može prijetiti i branio ulaz u Vinodol,a nije bio sam. U sredini je bila jaka četverouglasta kula, a naokolo zid sa dvije polukružne kule na vanjskoj strani ,koje su ujedno bile uglovi gradskih utvrda. Ulaz u grad bio je od strane sela,a do njega se pružio jak bastion. Pretpostavlja se da je grad ovdje još od rimskog doba i na tim rimskim zidinama podignut. Onuda je svakako prolazila rimska cesta s Tarsatice k Senju i prema Dalmacije, pa je naravno da je tamo trebala biti kakva stacija. U to „hrvatsko“ vrijeme pripadao je taj kraj,ledenički, staroj hrvatskoj knežiji (comitatus) vinodolskoj, te je u njoj bila posebna općina. Godine 1225 dobiva knez krčki Gvido (Vid) od kralja Andrije II ovaj posjed, i tada već vjerojatno stoji ovaj grad,a u njemu Frankopani smještaju svog satnika. Kad su se u Senju 14 lipnja 1248 godine mirili Senjani s Dubrovčanima zbog nekih otimačina na moru, spominje se među nazočnima i Stjepan iz Ledenica. Pod kraj 13 stoljeća imale su Ledenice dva svećenika i satnika i to Ratka i popa Radoslava te satnika Dobroša. Ovu trojicu isto tako nalazimo i 1288 godine na zboru Vinodolaca u Vinodolu, gdje zastupaju svoju općinu kod stvaranja „Vinodolskog zakonika“. I tako stoljećima Frankopani rješavaju nesuglasice između općina,kao pravi vladari ovog područja. Možda je zanimljiv podatak, a radi se naravno o imenima i posjedima, da je knez Dujam Frankopan često boravio u Ledenicama i tako je ondje 17 5 1477 god.izdao pismo Đuri Riječaninu (Rezanin de Richa) kojim je potvrdio dar svoga brata Martina (posjed imanja Mrkoplja). Isto tako je knez Dujam u Ledenicama pobirao i carinu i nije štedio niti zagrebačke trgovce koji su onuda prolazili s robom prema Senju. Kako su zagrebački trgovci po svojim povlasticama bili oslobođeni od plaćanja „trgovine“ požale se oni kralju,našto kraljevski sud u Zagrebu 1481 godine zabrani knezu pobiranje carine. God 1530 ponovni pohod Turaka na Ledenice.Taj su put Turci poslali glasnika kaštelanu Pflegeru ,htjevši ga pridobiti za sebe,kako pucanjem ne bi odao njihov dolazak, kako bi što skrivenije i tajnije ušli u Vinodol,ali je on to odbio ,te javio Jakobu Reinachu,kapetanu u Preinu. No i kasnije borio se ovaj grad za slobodu.Za jakih turskih provala u Hrvatsku 1575-1582 snašla je Ledenice strašna nevolja.Iz Like provale Turci u jakim skupinama u Primorje te se 8.12.1577 godine našli pod Ledenicama.Bilo ih je oko 500.Popale mjesto i odvedu 20 žena i djece u ropstvo. Ubrzo se skupi narod te kamenjem potjera Turkei tako bude spriječena još veća šteta. 1612 godine navodi se da je grad bio ruševan,zbog slabog održavanja,odnosno nije bilo dovoljno novaca,a i političke prilike i svađe pogodovale su tome.Mlečani,Turci Uskoci vječna borba ovaj krajeva protiv stranaca, a nebriga Austrije pojačavala je cijelu situaciju. Kada je Lika oslobođena od Turaka i Uskoci napuštaju Ledenice počinje njihovo propadanje. U gradu je romanička crkvica Sv.Stjepana. Ne zna se datum izgradnje. Ledenice ,kao i svi ti naši gradovi ,kao pravi starci traže našu pažnju, malo njege u te stare kosti,pa kad ste gore,pomilujte ih.To starci vole.  Oznake: Novi Vinodolski, Kvarner, Hrvatska |
17.05.2021., ponedjeljak
Badanj
|
Stari grad Badanj zaštitnik,još jedan u nizu,Vinodola,rano je uništio i porušio potres u 14 stoljeću i takav stoji ovdje sa golemim zidinama,još tek nešto se propinje prema nebu,no,ovom starcu nema više spasa. Po svom položaju,a i načinu gradnje očito je Badanj bio impresivna gradina i vrlo jak grad i svakako čvrsti branič ovog kraja,jer je gospodovao prostorom što se pruža od mora prema srcu Vinodola.Unutarnji grad,glavna utvrda,bila je jajolikog oblika,te sve skupa izgledalo je kao jedna omašna kula.Između kule i grada bila su vrata na mjestu gdje je taj ulaz,predvorje zidano debelim obrambenim zidom. Tko je i kada sagradio taj grad ne može se točno utvrditi,no,vjeruje se da ovdje stoji od ranog srednjeg vijeka.Nijedan spis ili dokument ga ne spominje i nažalost se o njemu vrlo malo zna.Pretpostavlja se da je stariji od Grižana,čim ga već u 14 stoljeću zatičemo ruševinom. Govori se o njemu,pretpostavkom još u rimsko –grčko doba i Kukuljević drži da ga svrstaju među 7 rimskih tvrđava stare Liburnije.Isto tako,Ivan plemeniti Kukuljević- historičar,zabilježio je u 19 stoljeću,da su mu ljudi pričali,narod,kako je malo ispod grada bilo nekoliko stupova o koje su se vezali brodovi,jer je ,do tuda,sezalo more.Stupovi su imali na sebe,navodno,gvozdene ručke,kolobare za vezanje brodova. Da li se Badanj možda nekada davno zvao drugačije,to su sada nagađanja,ali postoje neke sumnje ili opet nagađanje da se nekada zvao Kotor,koji je 1449 godine na modruškoj diobi braće,pripao Martinu Frankopanu zajedno s Bribirom,Bakrom, Novim i Trsatom. I pop Grgur kapelan istog kneza nabrajujući gradove svoga gospodara spominje i Kotor. Već u 15 stoljeću svakako je napušten,ali je po obliku svoje omašne kule,dobio naziv badanj- bačva.  Oznake: Novi Vinodolski, Kvarner, Primorje |
16.05.2021., nedjelja
Grižane
|
Nekada se samo mjesto zvalo Griže I Grižane I jedino je takvog imena u nas.Naziv jednak ovome nalazimo spomenutog u istarskom razrodu 1275 god. Našli su Grižane selo s ruševinom starog grada. Kamene stijene koje okružuju selo Vinodolci zovu Griže,a po tome je to mjesto dobilo ime,kao I samo stari grad. Župna crkva je tipična primorska građevina,sami gotički izvorni slog je stradao,na krstionici je glagolski natpis,koji ćemo često naći u Istri I Primorju, I na otocima. Taj isti glagolski natpis govori nam o tome da je crkvu podigao pop Barić Franić 1579.godine. U crkvi se nalazi I grobnica Ivana Benkovića iz 1601 godine. Ima nekoliko lijepih komada posuđa ,ali oni pripadaju 18 stoljeću,nikako ranije. Titular ovdje je sv.Martin. Znatno je preuređena 1906 godine I tada dobiva elemente historicizma. Kamene stijene skrivaju dragulj ovog mjesta,utvrdu I stari grad građenog u četverokut,s okruglim kulama na krajevima,što se danas jedva I vidi.Glavna je stambena zgrada bila između kula okrenutih prema cesti I sjedište je bilo kapetanata frankopanskih dobara.PO unutarnjim su zidovima bili obrambeni trijemovi,a uokolo dvorišta.Kao I uvijek I ovdje narod voli pričati o svojim starinama,mada je to sve rjeđe I rjeđe,pa ćemo kao spomen naći zadnjeg vladara ovog grada,Adama,darežljivog I dobrog čovjeka,koji je često narod darovao srebrnim talirima.Njegov pouzdanik bio je neki Crnulić,koji je dobivao plaću 30 forinti na godinu. Sami taj grad htio je kupiti grof Ivan Drašković,no , općina je tražila preveliku svotu. S gradine se pruža I pogled na Velebit,a ispod na Vinodolski kraj. Legende kazuju da su Grižane sagradili Grci I Rimljani ,a ako ta legenda I ne stoji,svejedno je svakako lijepo svjedočanstvo o starosti toga grada I mjesta. Pretpostavlja se da je svakako starije nego se spominje. S vinodolskom županijom došle su I Grižane pod vlast kneževa Frankopan 1225 godine,kad su Vinodolci popisivali svoje pravne običaje. Na tom zboru Grižane su zastupali popovi LJuban I Petar,satnik Domjan, te Dunat,Dragoljub I Vidomir Vučić. 1323 god strašan potres znatno je oštetio stari grad ,pa se piše da su se “gradi razvalivali”. Grižane ostaju u rukama Frankopana kroz stoljeća I susrećemo ih na svakom zboru Vinodola. Na kraju 15 stoljeća I 16 stoljeće vlada ovdje ban Nikola knez Krčki,a poslije njegove smrti 1432 godine vladaju Vinodolom njegovi sinovi koji god 1449 na Modrušu podijele imanja između sebe,a Nikola Frankopan dobiva uz ostale I Grižane koje kasnije daje svojoj kćeri Margareti ,opatici u Zadru,a od koje ih otkupljuje Martin Frankopan 1455 godine.Kroz stoljeća I ovdje se smjenjuju dvije obitelji Frankopana I Zrinskih ,a poslije njihove propasti sve skupa ustvari počinje propadati.Kada je poginuo zadnji Zrinski grof Adam 1691 godine pala su konačno sva imanja moćnih obitelji ,te isto tako I ove u mađarske ruke,a potom u ruke austrijske komore,odreknućem 1692 godine udovice Zrinske. Moram isto tako napomenuti da je ovdje I kuća velikog Julija Klovića,koju možete sa svime ostalime obići.     Oznake: Novi Vinodolski, Kvarner, grižane |
14.05.2021., petak
Kraljevica
|
...“ te su oči stare bez kolura i piture,ča se na nji napuhalo z juga il z bure,ne čuju se glasi dice,zamrle su postejice.....“ pjevao je pokojni Toni Kljaković davno i ta me pjesma uvijek prati u glavi,kad god se nađem nasred Kvarnera,a obavezno tom pjesmom pozdravljam more prvi put u godini. Zapuhala bura ,nosi valove,trese auto kojim žurim opet i opet prema Novom Vinodolskom.Stajem negdje u Kostreni da poslikam buru,no ona mi iz inata nije dala van iz auta.Pokušam joj se ulizati,provući barem na tren,ali nosi i mene ,a nosi mi i kapu s glave i kaže ne dam,Sjedni u auto i bježi od mene na toplo.No,nisam niti ja tako mekan,tvrd sam ja ko orah,pa mi sve oni bikovski rogovi vani,idem pa makar pucalo.Borimo se volan i ja protiv nje,a ona kao prava dama malo pleše i pjeva,a malo urla i razbija.No,ipak sam ,čini se našao malo zaklona,ali prevara,ona bjesni i bjesni na mene.Već izdaleka vidim tvrde ,koji čuvaju ulaz u Bakarski zaljev,zide i tu sam još malo,pred ovom zadnjom baroknom crtom Zrinskih ili Frankopana,jer je Zrinski dao svojoj ženi upravu nad Kvarnerom i Primorjem i ovim gradom,misleći da će se dvije žene bura i Katarina Frakopan lakše složiti,no,obadvije bijahu jake i prkosiše jedna drugoj. IZ prethodnih stoljeća renesanse stare Kraljevice diže se ona Nova,sa još arkadnim dvorištem,ali uređena od strane venecijanskih i lombardijskih arhitekata nanovo u novom duhu razgibanog baroka.Poslije ravnih linija dolaze nove,šarene,oble ,okrugle,ali zadržavaju ipak onaj prvi osnov obrane,premda je to već danas dvorac,ali sa zidinama i dvorištima opasan,da ipak čuva privatnost i sigurnost obitelji,ali i da brani zimu koju vjetrovi nose u taj kutak.Ta Nova Kraljevica rezidencija je dinasta,skoro pa kralja,izgrađena „ex fundametis et Sumptuoso opere“. 1653 godine već ovdje stoluje Knez Petar i naziva ovu rezidenciju „ naša Kraljevica“,a naziv Nova Kraljevica ili Novi Zrinski Grad srećemo 1665.godine.Sam taj korpus dvorca postavljen je na osami,izvan središta naselja,na samom moru,a njegovo pravokutno dvorište zatvoreno je sa četiri jednokatna trakta.Prizemlje je namijenjeno internom gospodarstvu i obrani,a na katu su sobe za stanovanje.Njegove barokne ugaone kule uporišta su za obranu i za osmatračnicu.Na tom dvorcu kao da je sve novo u arhitekturi hrvatske,zato on predstavlja taj pravi kaštel,obrana i stanovanje i nema kompromisa sa starim shemama gradnje.Njegovo je mjesto točno odabrano na ulazu u Bakarski zaljev,sa svih je strana jednako uočljiv,i vidi se jasno i točno da je građen po baroknoj logici,precizno odabranim položajem sa jasnim vizurama.No,nije samo ona raskošna vani,ta rezidencija daje stanovanju i naravnu bogatstvu silnih Zrinskih-Frankopana,sa točno naglašenim ukusom ženske ruke banice Katarine u ukrašenim kožnim pozlaćenim tapetima,mramornim kaminima,podovima složenim od mramornog mozaika,upravo ono što se traži kao reprezent jedne moći.Bliže kralju,manje plemiću. Kao i ostalim dvorcima ovdje ostaje samo spomen te velike obitelji,sve je odnešeno i razneseno u vihoru izdajstva,ali se grad drži i čeka novo lupanje potpetica,novu neku obnovu i smiruje buru u svojim zidovima.A ona mu vraća tako da mu daje potrebni sjaj i pogled iz daleka i kao da te gura prema njemu.Skreni ovdje putniče,ja te nosim i nećeš mi pobjeći dok se ne pokloniš ovoj ljepotici,mojoj prijateljici. Pa ako i Vas bura natjera ,ona senjska ili ova kraljevička, da stanete neće Vam biti žao,ući ćete u povijest,popiti kavu na vjetru,pogledati zapjenjeno more i valove koji čuvaju našu Kraljevicu. Oznake: Kraljevica, Kvarner |
Kraljevica
|
"Novigrad" Kraljevica spada u red najmlađih gradova Vinodolskog kraja.Kraljevica kao mjesto spominje se 1525 godine u oporuci Vjenceslava Spina (Portus regius) u kojoj se kaže da je Kraljevica na teritoriju kneza Bernardina Frankopana.Štiti ulaz u bakarski zaljev.Petar Zrinski 1650 godine počinje gradnju ovog zdanja,a kako stari dokumenti kažu " ex fundamentis,magnifico et sumptuoso opere" ( od temelja veličanstvenim i skupim djelom).Već 1653 godine Petar Zrinski naseljava ovaj grad.U ugovoru od 1665 godine kojim se ban Petar Zrinski nagađa s udovicom svoga brata Nikole Sofijom rođenom barunicom Loebl zbog diobe i uživanja imanja Zrinskih naziva se taj grad Novi Zrinski grad i Nova Kraljevica. Narodno pričanje dalje nam kazuje ,zavjeriše se u Kraljevici i to ovoj Zrinski i šogor mu knez Fran Krsto Frankopan pred kipom Majke Božje u gradskoj kapeli da će domovinu osloboditi od tuđina,a tu da su i drugi urotnici pložili Zrinskom zakletvu vjernosti. 1670 godine pišu povjerinici kraljevskog fiska i to dana 23 lipnja da ju zapljene Petar Prašinski i Franjo Špoljarić pišu dakle ovako : Nedaleko od pređašnje luke (Bakarca) stoje dva grada,jedan novi,jedan stari,a oba stoje na obali Jadranskog mora.Stari je grad naime ruševan,razrušen,a u njemu nisu nađene nikakove druge pokretnine osim morska so u dvjema solarnicama ili spremištima,magazin zvanim.U jednoj ,koja je puna,nalazi se prilici 8000,a u drugoj koja je napola prazna 4000 mjerova soli.Spomenuti pak novi grad Kraljevica,koji je sagrađen s velikim troškom ukrašen različitim kipovima i vratnicama,te mramornimpodovima po izbor radnje,nije manje oustošen i razrušen od vojnikama poimence od potkapetana iste senjske tvrđave zvanog Gall,jer je on sve mramorne kipove,pače i jedan dio mramornog poda s drugim svim pokretninama velike vrijednosti,te nekoliko lađa,natovarenih morskom solju,odvezao u Senj,niti je što drugo ostavio osim ovih 30 mjerova soli,koju smo popisali i unijeli u inventar.Nijesu se ovi ugrabljenim pokretninama zadovoljili,već su razbili vrata i ključanice te s njih poskidali željezninu,koju odnesoše.Ovaj smo grad kao i stari uz nalog suca (Znike) 23.dana mjeseca lipnja za kr.fiskus zaplijenili i zaposjeli. Za upravitelja Kraljevice postavljen je Matija Matić, koji je nadzirao i Bakarac. Kraljevica je za vrijeme Marie Theresie bila pripojena Bakru. 1818 godine grad je uređen kao bolnica.Puno godina stajao je prazan.20.12.1882 godine kupile su sestre Milosrdnice od državnog erara ovaj grad s namjerom da u njemu urede popravilište,ali ga i one već 17.05.1883 godine prodaju isusovačkom redu za 4000 forinti.Isusovci ga urede i dograđuju drugi kat.U gradu je smještena misionarska škola. Za banovanja dr.Nikole pl.Tomašića kupila je zemlja taj grad,a onda je bio vojarna......     Oznake: Kraljevica, Kvarner, kvarner bakar |
08.04.2021., četvrtak
S.S.Kranjčević
|
Zavadi ,pa vladaj fora je i danas,toliko smo svi skupa posvađani uzduž i poprek da je to postala tradicija,a da je tome tako,odnosno da je povijesno uvriježeno govori nam još i ona stara popijevka „ Bilo je to godine 1903“ i sjajna politika onog zloglasnog mađarona Khuena,pa su je naši preuzeli i premda su naši i opet tada gorko zdvajali zbog ne-slobodne misli i volje.NO,kako stalno ponavljam,povijest se uvijek vrti u krug. Imamo nekoliko predstavnika koji pišu narodnim jezikom,koje guše mađarizacija,koji se bore za slobodu ovog naroda,koji uredno i stalno zaboravlja korijenje,pa i danas je to toliko očito da možemo kliknuti vazdazeleno. U tim vremenima,a poslije uskoka,Mletaka,Turaka,kad nas čeka samo napredak,kad se i opet po stoti puta sve raspalo na krpicu,ne samo riječku,nego na krpicu ostavine ugarsko-hrvatske nagodbe.Kukuljević klikti u saboru,Mihanović podržava,ban Mažuranić iz naroda i svi oni ostali koji čeznu za domovinom ili onime što i opet ostaje od nje. U Senju se rađa još jedan ,nošen duhom onog i propalog narodnjaštva,onog ilirizma,kojemu duša pjeva hrvatski.No,ta duša možda jest i usamljena uslijed svih onih kojima je novac važniji od zemlje,premda se ,kao i danas kunu u nju,ljubav prema domovini. Taj hrvatski pjesnički izraz nadahnut epovima,Gundulića,Marulića,kasnije Preradovića,Silvije Strahimir Kranjčević,rođen u Senju 1865 godine,17.veljače,upravo želi prikazati jad stanja u kojem se Hrvatska našla.On opisuje bosanski provincijski čemer,raseljenu od gladi zemlju i zaostalost,podmuklost duhovnih i socijalnih prilika.On ništa značajno ne može učiniti,nego svojim srcem pjeva ono,što će kasnije možda još većim buntom pisati Krleža i Polić i nakon njih Ujević.Mora mu se odati čast jer je utjecao na mnoge kasnije generacije pjesnika,koji klikću Narodnom potrebom za slobodom.On je vikao dušom,tihom,pjesmama,ne urlikom i bukačenjem,njegov glas bio je glas davljenika s kojim se poistovjetilo sve što je u Khuenovoj Hrvatskoj disalo slobodarski. Bolestan na lječenju u Beču 1906-1907 godine,on piše pisma ,ljubavna,svojoj ženi Eli rođenoj Kašaj i taj dio intimne konverzacije govori o njemu kao velikanu pisane riječi u nas,svojom jednostavnošću. Beč,6.12.1906. Mili Zlaty, Danas nijesam primio ni retka od Tebe.Uhvatio me je strah da Ti što nije.Osobito kad pomislim na Tvoja četiri posljednja pisma u kojima mi se tužiš na glavobolju i kašalj.Mili Zlaty,ta valjda neće Bog dopustiti da ja ležim ovdje u Beču,a Ti tamo u Sarajevu,a Višnjica među nama,ne znajući kome će!? O,moj Bože,kako mi je gorko,da samo znadeš. Inače se bolest u mene razvija kako doktori vele – normalno,tek je meni neugodna. Boli me cijev u mjehuru,a ni rana neće da cijeli brzinom,kojom bi trebala,doktori mi vele,neka silom jedem,nu ja jedem dosta,a što se ne može ,ne može se . Ovako,teško da ću prije šest nedjelja iz kreveta. Zlaty,čuvaj novac,jer će me možda kuda poslati,pa da ne prosjačimo,ako bude trebalo. Jutros sam mislio kako u Tvojoj i Višinoj sobi sviće.Vi još spavate,a ja se kradem da vam natrpam cipele.Onda sam,Zlaty,plakao.Al zato na godinu dat će Bog drukčije. Viši bezbroj cjelova,a Tebi isto toliko od Tvoga Pozdrav svima Cica  |
04.08.2017., petak
moje loparsko djetinjstvo
|
Poneki put znam zaista biti izgubljen i ono što gledam očima volio bih prenijeti ,ali nema tog fotoaparata koji može uhvatiti taj moj trenutak u koji gledam.Pogledam kroz prozor,šuma,ptice,grane se njišu od laganog vjetrića i sva sila emocija ,sva sila misli koje naviru a opisati ih se ne može.To je ona sam sa sobom i svojim ja.Ja sam uvijek bio prozan čak i u pjesmama.Nikada nisam volio one srcedrapateljne stvari,poput čaše lomim,ruke mi krvave,više sam volio one stvarne činjenice,kroz koje svi mi svaki dan prolazimo,smijemo se ili plačemo,osmjehnemo ili zasuzimo,onaj trenutak kad nam jedna obična sitnica popravi ili pokvari dan i progoni nas dugo u vremenu. Od silnih sjećanja i prolazaka kroz mozak,kroz one vijuge ostaje samo taj tren doživljaja koji ostane negde duboko uklesan u nama.Nekako mi uvijek u ovo ljetno sparno i vruće doba,dođe na pamet u mojoj nekoj privatnoj sjeti jedan stih,opet si godinu dana starija Marija....u zraku žali te zrelo ljeto...... Takva su i ta moja ljeta,kad u noći cvrči cvrčak,sve se stisne,a opet neki dašak doleti kao nada i ti sjediš ,a misli mrtve,tupe,a opet žive.Sjene prošlosti u mojem ja. Kako opisati čvrste povijesne činjenice,na koje smo navikli u školi ,a ne dati sebe ,ne dati ono kako ti na to gledaš ,a da ne zabrazdiš u neku svoju frustraciju.Ja volim dati sebe u svim situacijama do kraja,a takav je i moj tekst ,mada mi znaju prigovoriti,ali zaista se ne želim žaliti,nego samo hoću dati dio svoje privatne povijesti na vlastiti način. Kaže neka priča ili čak legenda,da je dragi Bog gore visoko na nebu želio sebi napraviti mali komadić raja na zemlji i napravi Rab,tu si je on mislil,tu će mi biti lijepo,odmorit ću se od svih molitava,zapomaganja,kukanja i kletvi,ali kako to uvijek biva,da i nad Bogom ima Bog,vrag da mu napakosti napravi Lopar.tu malu jedinicu na svijetu,divlju,ali opet dovoljno pitomu da vali peru stari mol.  Svašta je od te moje privatluke bilo i to je toliko živo,da kada stisnem ili zatvorim oči one su predamnom,te sjete djetinjstva,loših i dobrih stvari,igre,nestali ljudi u mojem sjećanju,sva ona djeca i svi oni ljudi dobri ili loši.Pakiramo se doma u neko davno doba,kad najedamput čuješ strašan udar....Svi se slete,pa kaj je bilo sused? Joj,pa to je trajekt udaril u mol u rivu,nije mogel zaokrenuti od silnog juga i odvuklo ga je u plićak,došel je do stare pošte kak bi se brže javil ženi...... Bura od Senja,vražji i coprijićji tanac,kanat stvarne divlje prirode koji urla,ukrcavaju trajekt,mada mi se ,još kao djetetu čini,da je stari kapetan nekako zabrinut,ali zna on da će nas sretno dovesti do luke one Senjske u stare,čvrste ruke uskoka ....13 je sati umjesto 2 trajala ta plovidba...more huči,baca stari američki trajekt koji je Tito dobio od Amera,a posle napada na Normandiju..ne da se taj,žilav je i bori se s morem......Grgur ,u daljini Goli,prvić,Krčka vrata,velo more......baca,dođem ti opet moj Lopar...Baki i tati je zlo,dok se mama i ja smijemo i puštamo da nas more pere.......Vidi more,drš se kraja..... Ovo je samo moja opservacija u toplo ljeto u Zagrebu doma,dok na tv gledam razdragana lica u moru.Nije zavist ,nije jal,nego samo trenutak te neke male tuge u krajevima moga srca.O samom Loparu nemam baš bogznakaj pametno napisati i nećete ništa puno naučiti od mene,osim da su tu davno bili neki Grci koji si i digli tu malu danas općinu,da postoje prekrasne pješčane dine,da je Lopar malo mjesto na otoku Rabu,da smo par puta našli auto na klocnama,da su u neko davno doba,prije nego su postali pokondirene tikve seljanke ovijene u crno ruho nosile po kućama povrće i nosile tračeve tim zagrepčanima.49 godina mojeg Raba i mojeg Loparik(ć)a.To se ne da tako lako napisati jer se k i meko ć izgovaraju zajedno,pa ako imate volje recito to sami sebi na glas.To je onaj bodulski ć u k ili k u ć i tu nema neke velike rasprave. Ali osim tih mojih razgovara samog sa sobom,postoji i mala crkvica koja se slavi na dan Male Gospe,kad procesija prolazi od 13 km udaljenog Raba prema Loparu,a sve u molitvi i traženju Majke Božje da grad i otok spasi od strašne kuge u 14 stoljeću.Pričaju stare žene,kojih je malo danas,da su tu crkvicu , u kojoj i pomorci ostavljaju svoje zahvale,gradili ljudi danju i noću,no nekako su je te šumske loparske vile ili sami vrazi rušili i Loparani bi je ujutro našli srušenu.Kako bi ipak podigli tu crkvu morali su žrtvovati nekoliko djece pa su njihove male duše zazidane u tom malo zidiću oko crkve. Nema više niti one strašne bure posle Vele Gospe koja kreće od Senja,kad se ruše stabla,kad more pjeni u plićaku,nema više niti lanca probijanca,niti lovice,niti skrivača......samo ja u Zagrebu sanjam svoj Lopar...... Hvala Vam |
