Dvorci, crkve i stari gradovi
08.04.2021., četvrtak
S.S.Kranjčević
|
Zavadi ,pa vladaj fora je i danas,toliko smo svi skupa posvađani uzduž i poprek da je to postala tradicija,a da je tome tako,odnosno da je povijesno uvriježeno govori nam još i ona stara popijevka „ Bilo je to godine 1903“ i sjajna politika onog zloglasnog mađarona Khuena,pa su je naši preuzeli i premda su naši i opet tada gorko zdvajali zbog ne-slobodne misli i volje.NO,kako stalno ponavljam,povijest se uvijek vrti u krug. Imamo nekoliko predstavnika koji pišu narodnim jezikom,koje guše mađarizacija,koji se bore za slobodu ovog naroda,koji uredno i stalno zaboravlja korijenje,pa i danas je to toliko očito da možemo kliknuti vazdazeleno. U tim vremenima,a poslije uskoka,Mletaka,Turaka,kad nas čeka samo napredak,kad se i opet po stoti puta sve raspalo na krpicu,ne samo riječku,nego na krpicu ostavine ugarsko-hrvatske nagodbe.Kukuljević klikti u saboru,Mihanović podržava,ban Mažuranić iz naroda i svi oni ostali koji čeznu za domovinom ili onime što i opet ostaje od nje. U Senju se rađa još jedan ,nošen duhom onog i propalog narodnjaštva,onog ilirizma,kojemu duša pjeva hrvatski.No,ta duša možda jest i usamljena uslijed svih onih kojima je novac važniji od zemlje,premda se ,kao i danas kunu u nju,ljubav prema domovini. Taj hrvatski pjesnički izraz nadahnut epovima,Gundulića,Marulića,kasnije Preradovića,Silvije Strahimir Kranjčević,rođen u Senju 1865 godine,17.veljače,upravo želi prikazati jad stanja u kojem se Hrvatska našla.On opisuje bosanski provincijski čemer,raseljenu od gladi zemlju i zaostalost,podmuklost duhovnih i socijalnih prilika.On ništa značajno ne može učiniti,nego svojim srcem pjeva ono,što će kasnije možda još većim buntom pisati Krleža i Polić i nakon njih Ujević.Mora mu se odati čast jer je utjecao na mnoge kasnije generacije pjesnika,koji klikću Narodnom potrebom za slobodom.On je vikao dušom,tihom,pjesmama,ne urlikom i bukačenjem,njegov glas bio je glas davljenika s kojim se poistovjetilo sve što je u Khuenovoj Hrvatskoj disalo slobodarski. Bolestan na lječenju u Beču 1906-1907 godine,on piše pisma ,ljubavna,svojoj ženi Eli rođenoj Kašaj i taj dio intimne konverzacije govori o njemu kao velikanu pisane riječi u nas,svojom jednostavnošću. Beč,6.12.1906. Mili Zlaty, Danas nijesam primio ni retka od Tebe.Uhvatio me je strah da Ti što nije.Osobito kad pomislim na Tvoja četiri posljednja pisma u kojima mi se tužiš na glavobolju i kašalj.Mili Zlaty,ta valjda neće Bog dopustiti da ja ležim ovdje u Beču,a Ti tamo u Sarajevu,a Višnjica među nama,ne znajući kome će!? O,moj Bože,kako mi je gorko,da samo znadeš. Inače se bolest u mene razvija kako doktori vele – normalno,tek je meni neugodna. Boli me cijev u mjehuru,a ni rana neće da cijeli brzinom,kojom bi trebala,doktori mi vele,neka silom jedem,nu ja jedem dosta,a što se ne može ,ne može se . Ovako,teško da ću prije šest nedjelja iz kreveta. Zlaty,čuvaj novac,jer će me možda kuda poslati,pa da ne prosjačimo,ako bude trebalo. Jutros sam mislio kako u Tvojoj i Višinoj sobi sviće.Vi još spavate,a ja se kradem da vam natrpam cipele.Onda sam,Zlaty,plakao.Al zato na godinu dat će Bog drukčije. Viši bezbroj cjelova,a Tebi isto toliko od Tvoga Pozdrav svima Cica  |
