Dvorci, crkve i stari gradovi

25.07.2017., utorak

ujela me ljuta guja

Čvrsto vjerujem da bi se u onim danima teških političkih previranja u borbi za domaću reč pjevala stara domaća Ilirska popevka „ Ujela me ljuta guja tko se takne mog dragulja“,koju je puno godina kasnije ,a isto tako u političkim i strašnim ratnim uvjetima otpjevao isto tako jedan narodni ratni heroj,a isto tako za opstojnost prave hrvatske popijevke i budnice.
Stislo nas sa svih strana,kaj ti Hrvati tam delaju,a bratija Madzari stisli i carsku kuću,pa da ih se smiri,dano im je da raspolažu našim životima i našom rječju,pa se uveo i jezik u stari hrvatski sabor,kao zadani jezik na svim krugovima i postajama života,pa su tako i siroti kondukteri morali znati ugro-finsku skupinu jezika bez padeža napamet,prodajući karte kumicama koje su nosile sira,putra ,vrhnja ,mleka u naš stari beli Zagreb-grad.Kak bi rekli lepo onak za praf i za krif ,nek sve ide vrit. U tim danima ,isto tako mislim vrućim i sparnim,jer je bio srpanj,a dečki i muži bili oblečeni kak se spada,a ne ko danas da im se naplaćuju kratki rukavi u šetnji gradom na plus 80,puklo je sve skupa skoro pa do raspada.Madžari i njima slični idolopoklonici organizirali su skupštinu zagrebačke županije krivotvoreći potpise kako bi prikrili rezultate na nedavno dobivenim izborima ,odnosno restauraciji ,obnovi činovništva u Županiji,umanjili efekt Narodne stranke.Naša je ekipa prolupala, te sa svoje strane okupila domaću momčad da brani boje domovine kontra carske vojske koja je već bila na gotovs s oružjem i samo čekala priliku da zapuca. Naš je reprezentativac inače književnik,a zna se kako su umjetnici kratkog temperamenta, Bogović,povukao sablju na jednog časnika, a drugi časnik kako bi obranio svojeg zapuca na našega i tu izbi opća pucnjava,jer je vojska carske kuće shvatila da je dano odobrenje da zapuca.Na samom Markovom trgu nastade pucačina,kakve se ne bi postidjeli ni Ameri u svim svojim holivudskim senzacijama. Vatra je obustavljena tek kada je ispaljen i zadnji metak.

( Usnuli lav,1855)
13 je osoba poginulo,a njih deset sahranjeno je na tadašnjem Jurjevskom groblju.Sami pogreb prerastao je u prosvjed protiv austrijske kuće i Madžara,ali badava,jer je sila jača,a mi slabi i navikli da nam drugi diktira tempo.
Svi oni Mutimiri,Zvonimiri,Borne,Gupci,Zrinsko i Frangepani i ostali nisu nam dali srce u junaka,nego su nas samo smirili....
Kosti nesretnika ponovo su krenule na put te su tako s Jurjevskog groblja prenesene na Mirogoj da bi ovdje bili vječna opomena i našli svoj domoljubni mir...

Pa neka kaže što god hoće i želi,ali neka im je lahka Hrvatska ilovača....i neka ih zauvijek čuva uspavani lav,koji će se možda jednom i probuditi...

Oznake: srpanjske žrtve, srpanj, borba, Hrvatska


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.