Dvorci, crkve i stari gradovi
09.01.2019., srijeda
Gvozdansko
|
Godina 1577 ni počemu nije istaknutija od ostalih godina koje dolaze ili onih koje su prošle.Renesansa je na vrhuncu,čovjek u centru,polako se približavamo raskošnom baroku,koji već naveliko kuca u Španjolskoj,,gonjaju se vještice,inkvizicija radi svoje,lažno se moli,pravo se kurva.Venecija veliča kurtizane,ševci u mantijama i civili u svili.Grgur XIII je na papinskoj stolici,nema drugog posla doli kako promijeniti kalendar i da ostane zapisan njegovim imenom,i to se desilo,kad je iza nas na, ko ih jebe, Kordunu, sve gotovo,1582 godine. Svijet se okreće kao i sada,samo za ove naše krajeve usko spojene u boju i krvi,vrti se brže,pa kad gledamo današnji asfalt još od druga Tita,nije nas briga,niti da okom,koga jebe,svrnemo na grad koji tužnim okom,uz posljednji pjev ptica,kazuje ,hej vi što prolazite,stanite.Priču koju imam nećete čuti samo tako ma bilo gdje.... Pleše se na dvoru,pleše se na svim dvorovima,vode svoje politike,besposličarski gledaju kako da posvade ili se uopće ne osvrnu na opasnost koja prijeti.Rudolf je na bečko-hrvatskom tronu i nema druga posla,nego piše svom bratu kako se obavezno moraju istjerati Vlasi,što su ih Turci naselili u Liku.Sastaju se sabori,pljačka se zemlja od strane krajišnika,Turci sve više nadiru bliže,obnavljaju gradove,a one koje nisu osvojili,a prijete Beču i Budimu,zauzimaju. Hrvatska u svojoj bližnjoj ljubavi sa Bosnom pada na koljena,padaju i gradovi,sve oni koji štite staru kraljevinu krvlju opranom.Zaredom Podvizd,Hrasno u Bosni,spaljuje se Mazin u Topuskom.Englezi kao i uvijek po engleski,upregnuli lađice ,upregnuli robove,upregnuli kolonije i istražuju po redu svoje urođene finoće u čipkastim rukavicama. Toliko je promašaja,premda se sastančilo i saboravalo,da se učvrste granice i teritoriji za spas carstva,a doveli smo to carstvo tek nemalo,i nema veze što se hrvatski staleži bune već uskoro na potpisan danak 1527 na Cetinu i što žele iz Topuskog da se vrati darovnica i potpisanica austrijskoj kući,dalje je sve samo krvavo.....Hrvatsku je opasala guja..... Nema mira na granicama,a pleše se i dalje...... Od listopada slavni Ferhat-paša osvaja Gvozdansko,pa drš ne daj,hrabri ga naši brane......ono malo sirotinje koja je ostala da obrani zadnju svoju čast,uzdrži i sačuva svoj život,toliko sada bezvrijedan dok se kopita konja ispod grada skupljaju sve više.Tvrd je orah,ne da se tako lako staro Gvozdansko...... Pada Hrvatska povijest ,hrvatski život na koljena,pada i stari Zrin onih Šubića koje više ne srećemo dalje u povijesti,ali iza njih ostaju Zrinski........Od obitelji koja je toliko jada progutala na račun svojih domaćih,da nađu konačan san,poslije svih ratova,i da možda sada negdje sanjaju neki san,koji niti mi danas nakon 400 godina još ne sanjamo.Oj,slobodo,jebem li te....... Jeknu šume u suzama,utihnu se i Una i Glina,samo zvijeri promatraju ljude..... Hrvatska Krajino,do sada majko junaka Do sada lovor vila,a čemer si bila Lovor pokloni srdašca radosna,lahka Blagoslov mira,majko,sad prihvati mila! Izdajice obraza, rob roda svoga, rasula se Krajina obrane radi nečijih tuđih ideja.Europa gori od vijesti o hrabrim ratnicima Gvozdanskog,koji brane,kako ih je onaj derpe nazvao,predziđe kršćanstva,pa papa Grgur iz Rima bogatoga,šalje blagoslov,nemoj me jebat. Padaju gradovi jedni za drugima,nema niti spomena povijesti staroj,Rudolf je odstranio radi pohlepe i miješanja u politiku kraljevine biskupa bana Draškovića,a potom se i podban Alapić zahvali na časti.Prazna je banska stolica od junaka te Turci još jače udare na Hrvatsku. Ostalo je samo to staro Gvozdansko na crti,te samo kule gledaju na sve strane,odakle bi hrana za junake mogla stići ili kakva pomoć.Niti ptica,niti zvjerka ne usude se niti van,a niti unutra.Stislo je i treba izdržat.Još malo još malo viče netko,a onda mir i samo mir.....NI pas kosti nema! „Po dvorištu,odajama i trijemovima ležala su mrtva tijelesa hrabrih branitelja ogrezla u krvi od zadobivenih rana.Neka opet bila su čitava,ali blijeda i suha bez daha života.Ti su poginuli od gladi,žeđe i teškog napora.U gradu nisu Turci našli ni mrvicu hrane ni kap vode.“ –Klaić Digao je ovaj grad još prije stotinu godina Petar II Zrinski kako bi zaštitio svoje rudnike na ovom području,a uz njih talionicu i kovnicu novca. Gvozdansko se branilo od listopada,kad su mnogi drugi susjedni gradovi pali,on se još držao sa 300 tinjak vojnika.Ferhat-paši smetao je on kao trn u oku,te odlučno krene 9.1. 1578 godine da grad osvoji. Zalihe hrane i streljiva napunjene su krajem kolovoza 1577 godine i bile su dovoljne za tri mjeseca.Već potkraj studenog nestalo je i hrane i vode ,pa i streljiva,pa su vojnici jeli što su mogli i što je ostalo,pa čak i pse koji su ostali s njima.Jad i bol!Ali predaja nije dolazila u obzir.Pod zapovjedništvom kapetana Doktorovića,Nikole Ožegovića i Andrije Stepšića mala se četa držala junački.Nakon što su odbili poziv na predaju,Ferhat-paša počeo je opsjedati grad.Bezuspješno je jurišao na grad 10,11, i 12 siječnja.Strijelama su ubacivali u grad zatrovano meso i tako su uginula i posljednja dva psa. Zima je te godine bila jaka,tako da je i drveće u okolnim šumama pucalo od hladnoće,a konji koji su bili na otvorenom ugibali od hladnoće. U starim zapisima stoji : Kad je pristigla glavnina osmanske vojske Ferhat-paša poslao je izaslanika do gradskih zidina s ponudom braniteljima Gvozdanskog da u 3 sata napuste utvrdu i slobodno otiđu sa svom pokretnom imovinom na slobodni prostor Hrvatske. Kako već mjesecima nije bilo komunikacije grada sa slobodnim ostatkom Hrvatske, a ni pomoć ni hrana nisu stizali do grada, zalihe u gradu su nestale, pa se paša sa svojim zapovjednicima nadao da će se u takvim okolnostima grad predati. No i u noći na treći dan opsade iz grada nije bilo predaje, hrabri vitezovi nisu pokleknuli. Te noći 12. na 13. siječnja ljeta 1578. Ferhat-paša zapovjedio je osobnoj straži da nalože još nekoliko vatri i donesu još bundi jer nije mogao zaspati od hladnoće, temperatura zraka toliko je pala da su i konji, koji su bili na otvorenom, počeli ugibati od hladnoće. Cijele noći čuli su se jezivi pucnjevi drveća, koje je pucalo od hladnoće, a u gradu u kojemu je sve utihnulo ugasle su i zadnje vatre, što je strašno uznemirilo turske izvidnice, koje su o tome smjesta izvjestile pašu. Paša je zbog bojazni da bi mogao uslijediti napad iz utvrde podigao uzbunu i pripremio svoju vojsku za obranu, no cijele noći, čas se grijući, čas motreći naizmjence, turski i vlaški vojnici bili su u strahu." U tri naredna dana Turci su navalili još jače,ne bi li razbili i zadnji atom snage hrabrih branitelja grada,ali bolje je umrijeti časno,nego se predati,odgovarali su.Ostalo je još samo 30-tak vojnika koji su do posljednje snage branili domovinu,a onda više nije bilo nade.Nisu se predali vojsci ,nego gladi i nadi u pomoć koja nije stizala. 13.siječnja 1578 godine,svanuo je crni dan,Ferhat-paša ulazi u grad,nalazi mrtva tijela branitelja,ali toliko je bio osupnut i zadivljen njihovim junaštvom,da ih je dao pokopati uz sve časti,čak dovevši jednog svećenika kako bi dao zadnju riječ junacima. Oj stari dusi! Dom vas zove Na brijege hrle Une, Ded vratite nam kraje ove, Gdje rob tirana kune; Gdje i sad traju turske stope S blagoće dične Europe Vaš duh nas neka jari, Hrvati dični stari! Da li da stanem i vratim se,ili da krenem asfaltom dalje do u tri p... materine!        Oznake: gvozdansko, Hrvatska, povijest |
06.01.2019., nedjelja
Špišić Bukovica
|
Oduvijek je bilo pohlepe i tradicija na ovim prostorima poneki put,ne želim reći često,oduzima i ono malo časti i dostojanstva što je nekome preostalo da ostane vjeran samom sebi.To se možda najviše vidi u ovo naše vrijeme,kad čovjek više nije dio života,čak niti svoga,nego postaje stroj neke nevidljive,ali opet jake mehanizacije,polako se pretvarajući u robota za više ciljeve.No,ti ciljevi znaju biti toliko montirani,da taj isti čovjek nije centar svoga svijeta,kao u renesansi,nego obična lutka na koncu,koja se okreće u kotaču kojeg drugi vrti,pa se može pretpostaviti da je današnji čovjek onaj grčki Sizif,koji vuče kamen,a on stalno pada natrag.Očuvanje imena,roda ,poroda,a ponajviše imanja,nekako je naprosto upisano u genetski kod sve do onog trenutka kad nam osim dva metra zemlje i hrpe ilovače više ništa niti ne treba. U vremenima uz one velike dvorce i moćne ,danas propale gradove i njihovu povijest,srećemo ili prođemo često pored malih,na oko beznačajnih „kuća“,onih malih kurija,koje isto tako kriju i velika imena i velike ljudske priče.Ljubav je u onim vremenima iza nas malo značila,osim u ljubavnim romanima,za kojima su uzdisale dame,ili u ponekim trenucima kad bi velike ljubavi bile osuđene na propast ,upravo na prvi pogled oka.Neke od su preživjeli,uz možda velike patnje,ali tih je bilo malo u vremenima očuvanja posjeda.Sve je bilo dogovoreno,zapečaćeno i pečatom potpisano. Spissics de Japra ili Špišić od Bukovice upravo je jedna takva mala ,ali stara plemićka obitelj,porijeklom iz Karlovca,koja je naselila područje nedaleko Virovitice.Plemstvo su dobili davno,pa je to možda bio preduvjet plemičkog osmog koljena da ožene „velikog“ susjeda.Kralj Vladislav 11.11.1503 godine dodjeljuje naslov u Budimpešti ovoj obitelji,a samo plemstvo potvrđeno im je i iskazano u virovitičkoj županiji 1785 godine kad je glava obitelji bio Japra Ladislav.Meni nije poznato,a nisam išao niti za time da li se na maloj ,ali vrednoj klasicističkoj kuriji isticao grb u poluokruglom plavom štitu na zelenom podnožju uspravno je stajao lijevo okrenut zmaj koji riga vrat,a za vrat ga drži okrunjeni zlatni lav.Između njih stoji bundeva sa zelenim lišćem.Od nakita se ovdje isticala kaciga sa zlatnom krunom,a plašt je bio s desne i lijeve strane plavo-srebrni. Od starog dvorca nema niti spomena,osim ako se listaju stari papiri.Spomenut je on u darovnici kralja Ferdinanda iz 1535 godine kad bukovačko imanje daruje Ivanu Tupoglavom i Petru Palfiju.Do 1748 godine imanje je bilo pod kraljevskom komorom,odnosno vojnički posjed,a onda ga Carica Marija Terezija poklanja Antunu Špišiću,bilježniku virovitičke županije.Oko godine 1785 Antunov sin ovdje gradi dvorac,uredan i prostran u klasicističkom stilu.Ustvari ovaj dvorac možemo nazvati kurijom,zbog njegovog obima i arhitekture. 1812 godine ovu kuriju kupuje grof Stjepan Pejačević sa ženom Marijom rođ.pl.Kiss.Pejačevići su ovu kuriju preuredili i obnovili od 181-1826 godine. Mala je to skromna kurija,jednokatna,tlocrtno pravokutnog oblika,koja je imala na sjevernom ulaznom pročelju altanu nošenu arkadom,dok južno glavno pročelje ima u sredini plitki rizalit s trokutastim zabatom u sredini krovišta.Grofica Pejačević ostala je poznata i kao donatorica crkve,koja je upravo zahvaljujući njoj dobila klasicizam.    Oznake: putovanje slavonija |
