Dvorci, crkve i stari gradovi
03.03.2023., petak
Ivan Krstitelj Tkalčić
|
Uče nas od djetinjstva da je povijest učiteljica života, no, kako stisnuti veliku povijest u malo redaka knjige i reći baš sve ,a da se ne ode predaleko, da ne pobjegne misao i da se pri tome ostane i objektivan u pisanju ili kazivanju ,a da se to kasnije ne prostre u krčma savjetima i igranja gluhog telefona, kada učiteljica života ustvari postane izmišljotina ili što jest najgore, pretvori se u trač ili izmišljotinu pola načutu negdje usput u kakvoj pijanoj glavi. S time se bore svi povjesničari koji žele zorno i stvarno prikazati povijest upravo onako kako se je desila ili samo sa kratkom mišlju kako se ona ustvari mogla dogoditi ako je samo malo prevedemo subjektivno. Ima grešaka slučajnih, ali ima jako puno namjernih. U tim namjernim mi živimo danas, a to nikako nije dobro, jer gubimo osnove postojanja i osnove ponosa ovom našom surovom, po tko zna koji put , pišem ili kažem , krvavom. Ako bi autor povijesne kakve knjige krenuo u stvarnu , onu zapisanu povijest bez svoje ideologije ,poštujući materijal, upravo mu se desi da u jednom trenu stane i sam sebe zapita, gdje je kraj ili početak ili da li smo sve već sve rekli o zbivanjima u prošlosti na način da ona ostane i čvrsta, postojana i da uči. Nećemo se to pitati, ali svakako trebamo povijest učiti dobro otvorenih očiju ili ušiju da bi ona i doprla upravo onakva stvarna kakva bi i trebala biti . Sada dok ovo pišem, razmišljam kako ustvari napisati ovaj tekst, a poslije jedne kratke šetnje po Novoj Vesi, onoj koja ja oduvijek tu , oduvijek zagrebačka. Ustvari ves-selo, bila je selo koje je pripadalo zagrebačkom Kaptolu, a onda kako se grad širio, postala je ulica, još jedna poveznica između kvartova. O njoj neću sada, vratit ću se ,mada dosta toga i znamo. Na jednoj kući dočekao me spomen na onoga koji se upravo od svoje rane mladosti borio sa poviješću. Već prije navršene 21 godine života,a završio je bogosloviju Ivan Krstitelj Tkalčić imao je dovršen rukopis prvog udžbenika iz povijesti Hrvatska povjestnica. Bilo je to 1861 godine, vrijeme buđenja hrvatske političke scene, onaj zanos hrvatske mladosti , građanstva koje je povjerovalo da slabljenje centralne Austrijske vlasti znači istom i otvaranje puta Hrvatskom kraljevstvu i s time naravno i autonomiji. Između borbi i raskoraka u političkoj reali i radikalnih težnji rađala se i hrvatska histiografija. Tkalčić se rodio u Zagrebu i bio za njega doživotno vezan. 1862 godine se zaredio za svećenika da bi godine 1867 bio kapelan u Sisku,nakon čega se vraća u Zagreb i kao kaptolski prebendar obnaša razne crkvene funkcije. Povjesničar Ivan Krstitelj Tkalčić pišući svoju radnju 0 stanju više nastave u Hrvatskoj prije, a osobito za Pavlinah ocrtavši stanje sjemenišnih, samostanskih i grad-skih škola ovako nastavlja: Ali od svih spomenutih sredovječnih redovah, samo jedan je shvatio svoju dužnost, koju je imao prema ovoj zemlji, koja ga je u svoje krilo pozvala i čiji su ga sinovi obilato posjedom nagradili, a to je bio red pavlinski. Dok je tako životarila zagrebačka sjemenišna škola i omeđašena bila samo na izobrazbu klera: da se ovo veliko pomanjkanje višeg naobraženja odstrani, a otvori novo vrelo pouke, pristupno i svjetskoj mladeži, zamisli i ponukom ljepoglavskogapriora Marka rodom iz Dubrave, koji bijaše pietate, eruditione, zelo et industria conspicuus, otvori se u pitomom Zagorju u samostanu ljepoglavskom oko godine 1503. prva javna gimnazija i za svjetsku mladež, koju su polazili sinovi mnogobrojnih plemića iz brdovitog Zagorja i ravne Podravine. Ova Ijepoglavska gimnazija, tim se je mogla sjajnije razvijati, jer je u izobilju bilo učiteljskih sila, a u tom prostranom samostanu nalazila se i obilna knjižnica, kojom se učeća mladež služila, pa i onako držana na okupu i pod stegom mogla se većma posvetiti knjizi. Prior Marko upravljao je ovim školskim zavodom sedam godina, kada se puno zaslužan za narod prestavio godine 1510. -Petnaest samo godina nakon njegove smrti mogahu vrijedni njegovi nasljednici neprekidno nastavljati njim zasnovano djelo, ali tada, uslijed poraza na mohačkom polju i dugotrajnih borba među Ferdinandom, nadvojvodom austrijskim, i Ivanom Zapoljom, vojvodom erdeljskim, te odatle nastavših i velikih turskih vojna, u kojih je Hrvatska izgubila zapadnu Slavoniju, Ijepoglavska se gimna-zija zatvoriti morala. Ovo bijaše ne samo ogroman udarac po prosvjetu u Hrvatskoj, već s njega je zaprijetila opasnost i samoj katoličkoj vjeri, jer, kako opaža Pavlin Josip Bedeković, počeo se protestantizam u drugoj polovici 16. vijeka uvlačiti u Hrvatsku tim, što se djeca siromašnih domaćih plemića pošiljala u protestantske njemačke i ugarske gimnazije i akademije, a školovala troškom stališa protestantskih ili podporom bogatih sljedbenika ove nove vjere. Sr. Ivan Krstitelj Tkalčić, o stanju više nastave u Hrvatskoj prije ,a osobito za Pavlinah, Zagreb 1888. Izvornik na pergameni sa zelenkasto-crvenom svilenom vrpcom i ostatcima visećeg pečata bio je prije uHrvatskom državnom arhivu u Acta monasterii Lepoglava, sv. I. br. 19, a sada je u Ugarskom državnom arhivu D. L. 34. 760. Orisavši Ivan Krstitelj Tkalčić loše stanje javne nastave u Hrvatskoj, u koju je nadro protestantizam, nastavlja: Da se tomu zlu doskoči i da se domaća najviša naobrazba i za svjetsku mladež uzpostavi, pritekao joj je u pomoć red pavlinski. U tom redu živjela je jošta bila uspomena na prvu ljepoglavsku gimnaziju, te plemstvo, zalazeće rado u mirne zidove ljepoglavske željelo je, da se opet ondje nastavi obuka za mladu plemčad. Ovoj plemenitoj želji bje doskora i zadovoljeno, jer učeni i pobožni Pavlin Stjepan Trnavljanin (rođen je bio u Trnavi u župi sv. Simunskoj kod Zagreba), pošto bi sa časti ljepoglavskog vikara, koju je već godine 1569. obnašao, izabaran bio godine 1576. generalom pavlinskim, da u svojoj domovini i za nju uspješnije djelovati može, prenese odmah prve godine generalsko sijelo iz budimskog samostana sv. Lovre u Liepuglavu. Znanstveni i književni rad Ivana Krst. Tkalčića 1844.—1905. ticao se i crkvene i svjetovne povijesti hrvatske. U prvom pogledu prikazuje nam on povijest zagrebačke biskupije, članova kaptola, stolne crkve i njezina obreda, zatim povijest slavenskoga bogo-služja i napokon povijest hrvatskih samostana. U drugom pogledu bavi se on poglavito Zagrebom i njegovom poviješću, a onda hrvatskom povjesnicom uopće. U Obzoru, pisao je Tkalčić o zagrebačkoj katedrali. Tako je g. 1895. opisao Riznicu prvostolne crkve zagrebačke., a g. 1901. (br. 153.) Sredovječne utvrde oko zagrebačke prvostolne crkve., Zastava grada Zagreba. (Obzor., 1902. br. 101). Jedanaest svezaka povjesnih spomenika grada Zagreba, koje je on uredio, neiscrpivo su vrelo ne samo za povijest grada Zagreba i njegove biskupije, nego i za povi-jest hrvatsku uopće. Tkalčić se bavio i općom hrvat-skom povijesti, napisao je kratku Hrvatsku povijes-nicu. (u Zagrebu 1861.), u kojoj se rišu dogadjaji HrvaLa od najstarijega doba pa sve do g. I851. Nakon odlaska zloglasnog Kheuna – bana hrvatske, novi zagrebački gradonačelnik Milan Amruš dao je suglasnost da se Ivana Krstitelja Tkalčića proglasi počasnim građaninom. Sama ceremonija bila je dogovorena za 11 svibanj 1905 godine u znak proslave njegova 65 rođendana, ali je Tkalčić preminuo toga jutra ne primivši priznanje.  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad, povijest, Obrazovanje |
01.03.2023., srijeda
Vlaška ulica u hodu
|
Bijelina Zagreba, gacanje po neočišćenom snijegu, noć i pahulje, skromna svjetla jednog srednjeeuropskog grada, sa vrlo malo ekscesa u mirnim noćima, vjetar kroz ulice , pa proljeće u zraku, a onda ljeto, ne takvo kao danas ,nego ono pravo, mirisno, vruće i jesen smirena sa kestenima i opet vjetar .Čistač vremena. Od nekada sajmišta Harmice ,za koju ili koji još nisam spreman, a mislim na Trg Republike ili Jelačić plac , na kojoj su Turopoljci prodavali krmad, Zagorci drva a pred prizemnim skromnim krčmama peku se na otvorenom kobasice i odojci. Vrijeme na tom mjestu kao da je stalo , jer se ništa promijenilo nije, osim da su dodane neke stvari , a to su te slavne danas i preskupe fritule. Svašta od vremena. Prolazim dalje – pogled na nekada slavni Varteks, na kojem se pojavio 80-tih godina čudan natpis kojem smo se tada svi smijali, radimo od 0- 24 h ,a mislilo se na one dame koje vole noćnu šetnju i vrtenje taškica u rukama. Skrećem tek iza ugla Gradske kavane, misli lete na podrum ,gdje sam tu i tamo popio nešto za okrijepu, a onda Vlaška, nekada parking danas velebni beton i staklo. Mirisa nema, okusa i ukusa još manje.Kad sam kod ukusa staviti ovakvog golijata među one male kuće , velike poviješću zaista graniči s dobrim ukusom onoga koji je dozvolio tu tamo zgradu. Glavno je bilo porušiti ,zidati nešto novo, narušiti sklad i eto ti novog vremena. I opet svašta. Hodam i hodam dalje, rimljanke nestale , ostao je asfalt, buka prometa i Šenoa, preko puta njega bilo je sirotište za đake, koje je podigao onaj Vrhovac i mala stisnuta crkva. Vrata dobro zatvorena, mali dućani koji se jedva drže na kupu još obrtništva ,guraju se raznorazna talijanska i čudna imena kafića i restorana, ipak je ovo Vlaška, u kojoj su doseljeni Talijani, oni koji su popravljali katedralu, bili alfa i omega. Trgovci, zidari ,a danas picerije sa imenima njihovog porijekla. Vicus latinorum njeno je davno ime, odnosno sela, selo Latina .Nekada su ovdje odzvanjali zvuci djece, njhove lopte i igara, bilo je to vrijeme onih starijih ,druželjubivih dok dječju ciku i igru nije u sobe zatvorio onaj kompjuter i igrice. Djeca su postala blijeda, bljeđa, zaboravila sve one igre, a dvorišta sada ,nekada vesela i puna zjape prazna i ona plaču i traže svoje male igrače. I opet bez mirisa. Zivot tih dvorišta bila bi interesantna tema, nekada cvjetna, pila se kava družili se ljudi , i svadili se, ali to je tako ,ali kasnije mir kao da je imao, mirenje, posebnu boju ,a i piće, piva, kava ,trač bili su slađi. Dolazili su tu nekada ugljenari, većinom Zagorci, crnih ruku i lica od ugljena što su ga nosili u vrećama prebačenim preko ramena,ali su ga vozili i na kolicima. Bilo je i onoga „pesko- belega pesko „ iz Varaždina, i verglaša. Bilo je i prodavača sitne robe sa uzvicima domaćicama – prodajući srećke u „škaniclima“ koji su bili ispunjeni mali magnetima a našlo se tu i bonbona i sličica. Pri tome je sasvim jasno da su dvorišta ciktala od sreće djece, koja su odmah istrčala van. Veglaši su uveseljavali i „razbijali „ dan sa sa svirkom napjeva iz opera, naravno da je Zrinski bio obavezan ,ali našlo se tu i Verdija. Bilo je i domačice ,nije da nije, kao one I ona mala ružice brala.....E to su bila dvorišta. Isto tako katkada bi u ta dvorišta svratio i Cigan vodeći medu na lancu, ja to osobno i ne volim baš. Kako su ta ,ne samo ta, nego sva dvorišta grada odzvanjala veseljem. Kada je u tadanji Zagreb stigao i cirkus „buffalo Bill“ sa ,mnogim kolima osvanuli su po gradu plakati iz kojih su iskakali indijanci, kauboji , August – klaun crvenog nosa i naprosto zapljusnuli grad i ova i sva dvorišta valovima čuđenja i sreće .To je tada bio taj Zagreb koji meni danas, dok hodam fali. Osvrnite, hodajte , glave gore, doživjet ćete razna čuda ukrasa i onih demona i sova i svog tog gradskog bestijarija,ali obratite samo malo svoje pažnje na svoje djetinjstvo , svoje dvorište i svoje mašte i snove ,i dvorišta i zgrade ove Vlaške, Laške ulice će na tren, barem , zabljesnuti sjajem Vašeg oka.  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad, povijest, pria, legenda |
25.02.2023., subota
Najstariji zanati
|
Najstariji zanati , osim onih naravno koji su nas hranili, su nekako ipak ,jer je odkad je ljudskog vijeka pa do njegovog kraja, kurveraj i lopovluk. Žene lahkog morala su nekada bile dobrodošle , imale svoje mjesto u društvu i na njih se pazilo, naravno , medicinski, pa im se isto tako dozvoljavalo da sagrade kuće za užitak, ali su bile i porezne platiše. Danas imaju svoje salone ili stanove, ali poreza malo,a čini se želje za sexom sve više i to raznoraznim. Lopovi su bili uvijek prikriveni, na marginama onim donjim naravno društva i uvijek su nekako uhvaćeni, a možda i nisu, na djelu. Danas se sve promijenilo. Kraljice noći se hvataju, a lopovi spavaju mirnim snom pravednika i još su elita. Nekada nije bilo tako. Mogel si se sexati po zakonu, a posuditi nekaj od nekoga na trajno nisi baš, jer su ti odrezali noge, ruke i slično tome. Današnje novine bilježe svako uplitanje u zakon na krivi način, ali iz starih vremena doznajemo samo ono, što su nam ondašnji kroničari ostavili, odnosno zapisali za sva vremena. Hvala Bogu te je to u arhivima, a rijetki mogu do toga i tko bi to i čital, kad ima i pametnijih stvari od povijesti. Iz godine 1703. dolazi nam vijest, danas bi rekli novinski članak, kako se Zagreb naš našao u strašnoj pogibelji od razbojnika. Te godine pronio se glas da se po cijeloj Hrvatskoj skiću nepoznati razbojnici koji plijene i robe gdje god mogu i stignu. S toga je na skupštini gradskoj 24.decembra o tom podrobno raspravljano,jer je sve bilo zabrinuto za varoš zagrebačku, crkve i njezine samostane, te gradjane. „pervo, da Nova vrata, Male Dverce, unaprijed ostanu zatvorena. Ostala dvoja vrata ,naime Kamenita i Mesnička otvaraju se sad u 7 ujutro ,a kad dan poraste u 6,a zatvaraju kad zamrači svečera“ „Zatim mala vratašca na Kamenitim vratima imadu ostati poluzatvorena do osme ure ,a poslije osme ure, imadu se i ova vrata zatvoriti i ključevi imaju se donijeti k.g. gradskom sucu. Treće. Za ove ključeve,najme Mesničkih vrata brinut će se obzirni Blaž Herendić,Kamenitih pako Andrija Koren;neka vrata otvaraju i zatvaraju u goreodredjeno vrijeme ,a ključeve na večer neka donose g. Sucu koji će i u noći ,ako ustreba vrata otvarati i na to imati grigu i stražiti će ih,ovima će se dodijeliti gradjani kojima su sad na brizi vrata. Napravljeno je sve radi predostrožnosti kako bi se grad očuvao, da li su opaki razbojnici ipak ušli u grad nije poznato, ali da su bili na domak ili imali u planu prevariti straže svakako jesu. NO tu lopovima nije kraj, jer nam iz godine 1754 dolazi zapis o krivotvorenju novca, koji se raspačavao posvuda po Hrvatskoj tako i našem gradu iz Kostajnice. Tamošnja dva srebrenara ,jedan pravoslavni, jedan katolik, Petar Srimac i Ivan Mogul dodaše se na krivotvorenje srebrenoga novca. Kakove je vrijednosti bio taj novac ne znamo, čini se ali , da su to bili „križevače“ i sitniji novac. Njih dvojica imali su i svoje jatake, pogotovo Mogul imao je u Zagrebu prijatelja nekog Gligu koji je po njemu u Zagrebu donašani novac raspačavao. Osim Glige, bili su njegovi pomagači Mato Ćorić, kovač i mesar, katolik, Laza Ivančević, krojač, pravoslavni, i Toma Katanović,katolik, sva trojica kostajničani. Ovu svu trojicu uapsio je u Zagrebu gradski kastelan,zatekavši ih kod raspačavanja. Ostaje nam i zapisnik izjava u gradskom magistratu, no sad ga neću donijeti pred vas,dovoljno je da uvidite da se vrijeme za neke ljude nikad ne mijenja i da će ih uvijek i zauvijek ostati među nama.  Oznake: povijest, Zagreb, Zagreb beli grad |
14.10.2022., petak
sv.Alojzije Gonzaga Popovača
|
Od cijele te popovačke priče ostaje samo gorak okus nekada slavne povijesti. Od svih Turaka, borbi, provala, obrana krvi i ponosa, kuće Erdeda de Moslavina ostala je samo bolnica potrebitih za zdravljem. Bolnica je za mentalno zdravlje, kao da je sudbina tom gradu upravo dala svrhu i dalje boli i ratova, ali ovaj puta sa samim sobom. Ulazeći u Popovaču na uzvisini , okolo rotora , ako me sada sjećanje ne vara, znam da smo se izvrtili po pločama, stoji crkva. Onako kao da je prenešena od nekud daleko , s juga Hrvatske, jer po svojoj vanjskoj arhitekturi kamenih blokova, prije bi pristajala jugu ,da ne navodim gradove ili mjesta po Jadranu, nego ovom krajoliku. Grubo obrađeni, nepravilni kamen, dominira ovim dijelom ,a iznutra možda ne tako bogato uređeno kako bi se očekivalo od onakvog bogatstva velikaške obitelji koja je donirala i čuvala na sve strane ,ali ovaj kraj kao da je zaboravila, upravo ovdje doma. Uprkos lijepim oltarima sv.Ane i Jakova, ipak djeluje skromno, sasvim i moderno. Građena je 1935 godine,a arhitekt bio je onaj Stjepan Podhorsky kojeg često srećemo kod gradnje crkvi ili popravljanju istih. Sam Stjepan Podhorsky rođen je u Zagrebu 1875 godine gdje je završio osnovnu školu,a onda tehničku srednju školu. Bio je „šegrt“ kod graditelja katedrale u Zagrebu. Nakon školovanja u Beču , vraća se u rodni grad i tu počinje njegova karijera, vidljiva tragovima kod popravaka mnogih crkava, kao npr one u Križevcima, sv. Križa. Titular ove crkve je sv.Alojzije Gonzaga, iz poznate talijanske (Mantova) moćne i bogate obitelji. Kao 7 dijete u obitelji odrekao se nasljedstva i tako krenuo svoj put svećenstva. Dajući sebe za siromahe, i sam se zarazio . U jednoj od svojih vizija prorekao je svoju smrt. Djelom je zaslužio biti svetac. Njegov dan slavi se 21.6. U 18 stoljeću Isusovac Milunović Josip napisao je godine 1759. 27.9. Šest nediljah na poštenje Alojzije Gonzage, vrijedno djelo o životu i radu ovog sveca. Crkva se svakako kategorizira kao vrijedan sakralni spomenik prve polovice 20 stoljeća,a ujedno je i vrijedan ukras Popovače.       Oznake: Moslavina, Popovača, povijest, povijest Hrvatske, priče, vjera, religija |
13.10.2022., četvrtak
Novska
|
Kada smo kretali putem Moslavine bila je zima I već je bilo I dosta kasno,a meni se ustvari žurilo na Kutinu. Krenuli smo ipak ranije, kako bi obišli ono što se može autom I cestom. Mrak brzo pada, ostavljamo za sobom POpovaču o kojoj sam pisao I toliko je toga rečeno o tom gradu onih Erdeda da nema potrebe ponavljati se. Stajemo Ipak u Novskoj, gradić tih , utonio u zimski san,vani je hladno, gledamo da li bi popili nešto , no nekako nam kafići I ne leže upravo sada. Slučajno je bila I crkva otvorena, jer se spremala misa, a ja sam uletio nabrzaka, kako bih je praznu mogao poslikati. Bilo je već ljudi, onih koji su valjda stalno u crkvi I oko nje. Kako ovo nije post o vjeri nego o građevini onda idem na sasvim mali opis. Novska je mala, možda kao I mnogi gradovi ili mjesta uspavana, skromna, jednostavna, sa crkvom kao možda jedinom svjetlom, reći ću tako, odnosno napisati, točkom nekakvog društvenog života, ili ja nisam info, a I ne bavim se životom ,osim ako mi treba I osim ako je kakva donacija samo gradnji kakve povijesno značajne obitelji ili osobe. Nad cijelim tim krajem moslavačka je gora, obitelj Erdedi I to je to. Najstariji pisani dokument o župi u Novskoj, kao i prvo spominjanje imena mjesta Novske, datira iz 1334., a nalazi se u Popisu župa Zagrebačke biskupije koji je sastavio gorički arhiđakon Ivan. U njemu se spominje župa «Item sancti Demetri de Belina». Ta crkva sv. Demetrija u Belini (današnjoj Novskoj) bila je na istome mjestu gdje je i danas župna crkva sv. Luke Evanđeliste, koja je podignuta 1744. na njenim ruševinama i sagrađena kao drvena kapela. Crkva sv. Demetrija i njezin župnik Andrija spominje se i 1489., kada je Bartolomej, čazmanski kanonik, vodio istragu protiv bivšeg bana Ladislava VI. I Jurja II. Svetačkog zbog nasilja učinjenih prema podanicima Katarine Svetački, udovice Ivana VIII. Svetačkog, vlasnice novljanskog grada. Posljednji puta novljanska župa sv. Demetrija spominje se 1501. u Popisu župa Zagrebačke biskupije, kad je njezin župnik imao i kapelana. Po dolasku Turaka 1540. u ove krajeve, Novska je do 1706. pripadala pod župu Kraljeva Velika, poslije te godine priključena je jazavičkoj župi, a poslije župi Rajić u čijem sastavu ostaje do 1789. godine – kada je osnovana samostalna novljanska župa. Godine 1755. izgrađena je sadašnja župna crkva sv. Luke Evanđelisten kao filijalna kapela rajićke župe. Sve do 1869. oko kapele bilo je groblje za Novsku, Brestaču i Stari Grabovac, a onda je premješteno na sadašnju lokaciju. Stara kapela za novoosnovanu župu postala je pretijesna, pa je 1802. proširena i dobila novi zidani toranj umjesto prijašnjeg drvenog. Konačni oblik dan joj je 1862., kada su joj dozidane dvije pokrajnje kapelice, koji joj dadoše novi izgled – tlocrt u obliku križa. Nakon tih dogradnji započeto je njeno unutarnje uređenje. Najviše se uređivalo 1886., kada je slikar Marko Antonini oslikao crkvu iznutra i kada je nabavljen novi drveni oltar. Priraštajem i doseljavanjem novih obitelji iz Podravine, župa se povećavala – i crkva je postala pretijesna. Župnik Luka Žiljar pokušao je sprovesti akciju za gradnju nove župne crkve – ali mu plan nije uspio, radi otvorenog otpora jedne male (ali utjecajne) skupine župljana, pa se dao 1914. na temeljitu obnovu župne crkve.To je ono što sam našao na netu I prenio Vama, koji možda niste toliko uporni ili znatiželjni za listanje po bespućima internet, a samo je potrebno par klikova. Pod zaštitom je ta crkva, kao I mnoge,ali nekako kao I mnoge nije baš briga za nju velika, pa bi kad bi bilo ,trebalo bi je malo urediti. Crkva je građena u nekoliko faza od 1744-1862 godine.Predstavlja nam klasicizam sa nešto sitno barokne funkcije,ali ona je možda I zanemariva. Ukras je svakako male Novske. Osim ove crkve ,a Novska I nema neku povijesnu gradnju, možemo spomenuti ovdje I Kraljevu Veliku, ili samo Veliku, stari grad koja je nekada bila u vlasništvu ,a prije turskih ratova I provala, plemena Zempče.Svakako je tu negdje postojala I još jedna gradina,ali spomena nema. Nikola Zrinski opisuje stanje nakon turskih provala I ratova I nabraja nam tužne ostatke onoga što je ostalo “hrvatsko” pa tako spominje I Kraljevu Veliku, koja je danas u ruševinama. POlovicom 16 sto. Ovdje stoji tvrdi grad. U njemu bijaše posada, koju je uzdržavao kralj Ferdinand, te nešto hrvatskih haramija, što ih je u Veliku na obranu Posavine stavila kraljevina Hrvatska. Godine 1542. nalazilo se u Kraljevoj Veliki do 100 branitelja, te je onda Turci nijesu mogli osvojiti. “Zbog pada Kraljeve Velike zavlada u Hrvatskoj; veliki strah. Juraj Wildenstein, zapovjednik na krajini, javlja iz Varaždina 10. srpnja kralju Ferdi-nandu, da je pala Kraljeva Velika, premda nije tvrdja bila nimalo oštećena. Na molbu njegovu šalje odmah kralj u Hrvatsku povjerenika svoga (Franju Teuffen-bacha), da se sa staležima hrvatskim dogovori ob osiguranju pograničnih mjesta. Medjutim se Turci iza osvojenja Kraljeve Velike vratiše u Cernik, kako to staležima štajerskim javlja ban Nikola Zrinjski 23 srpnja 1544. iz Gvozdanskoga.” I tu stajem …otišao sam malo dalje u povijesti od same Novske, ali sam nekako zalutao, kao I uvijek mislima, koje me tjeraju sve dalje I dalje u putevima hrvatske krvave I prašne povijesti. Ipak moram završiti , kada gledam danas na to sve skupa, I nameće mi se stalno jedna te ista: Drumovi će željeti Turaka, ali Turaka biti neće. Stanite u NOvskoj     Oznake: novska, izlet, putovanja po moslavini, Moslavačka gora, Moslavina, Crkva, vjera, povijest, Hrvatska |
Voloder
|
Iz 1905 godine dolazi nam opis Kada su Rimljani svladali Japode i osvojili Japodiju, pojavilo se je u povjesti ime Panonije, a rimski car Oktavijan Augusto bijaše prvi Rimljanin, koji je godine 34. Prije Isusova poroda stupio preko satrvene Japodije na panonsko tlo i osvojio tvrdi joj grad Segestiku na razvalinama koje niknula je poslije bogata i ugledna Siscia, današnji Sisak. Osvojivši Rimljani tvrdi ovaj grad, postali su po malo gospodari cijele Panonije, pa joj upoznali i prirodne prilike. Tako su Rimljani došli i pod ubavu Moslavačku goru, a uvidiv prikladan joj položaj, počeli ju krčiti, rediti i ravnati, da ju zasade vinovom lozom. Pripovijeda se, da je prve loze dao posaditi rimski car Claudio, pa je valjda njemu na čast Moslavačka gora prozvana ˝Mons Claudius˝ pod kojim imenom bijaše poznata Strabonu, Ptolemeju, Pliniju. Ime toj gori sačuvalo se u drevnim ostancima grada, kojega si Claudij sagradio iza današnjega grada Moslavine i kojega neki po Moslavini i danas zovu ˝Claudij˝ Moslavačka gora morala je za rimske dobe biti osobito pitoma i sigurno su joj sve južne obronke pokrivali vinogradi, koji i sada sežu u cjelini od Popovače do Volodera. U tim vinogradima gojili su Rimljani slatku vinovu lozu pa onda plemenitu kapljicu svažali u moćnu svoju Sisciu. Današnji vinogradi sjećaju samo na ono nedavno veselo vrijeme, kad se je za berbe Moslavačkom gorom orila jedna pjesma, u vinogradima pekli volovi, a vina bilo toliko, da su kadkad uzmanjkali sudovi. Za berbe stajao je kabao sa vinom pred kleti i tko je prolazio, mogao se napiti. Dan danas imadu u ovim krajevima, osim Moslavaca, svoje vinograde građani iz Siska, pak žitelji iz Preloščice, Kratečkoga, Gušća, Topolovca i drugih posavskih mjesta. ˝Mons Claudius˝ bijaše za rimske dobe, uz Frušku goru, u našoj domovini i najmilovidnija gora, jer su ju s jedne strane pokrivali vinogradi, a s druge strane ogrnule duboke hrastove i bukove šume, koje i danas u moslavačkoj gospoštiji zapremaju preko 9000 katastralnih jutara. Putujući iz Zagreba željeznicom na Dugo selo, mineš Prečec, Ivanić-Klošter, Ivanić-grad, projuriš malom postajom Širinec (ne ˝Sirinec˝), zagledaš Vojni Križ, pod njime daleko polje, a prošav rječicom Česmom, evo te na postaji Novoselec-Križ, otkuda zagledaš prvi puta Moslavačku goru. Kad si minuo Ludinu-Vidrenjak (ne ˝Vidrnjak˝), sve se to više ističe ubava ta gora, dok ti se od postaje Moslavina-Popovača zabijele pod gorom i tri grada vlastelinstva moslavačkoga, najveći djedovina slavnih Bakača. Na ˝Historičkom zemljovidu˝ čitamo uz ˝Mons Claudius˝ u zagradama ˝Gora zaprta˝, koje ime potiče od bivši gospodari grada Moslavine, pišu i danas ˝od Zaprte gore˝ — Pokojni Kukuljević smjestio je Mons Claudius u Zagorje, tamo prama današnjem Rogaču, pa je zove ˝Rogatska ili zagorska brda (Panonija rimska. Sa zemljovidom. Rad jug. akad. knj. XXIII. Zagreb, 1873., p. 5.) Takovi bijahu vinogradi na Moslavačkoj gori još i onda, kad nam ju opisao Lj. Vukotinović, kao bivši veliki sudac u Moslavini. Voloder (nekoć u 14. Stoljeću Vvoduer)tek je neznatno selo ali sa krasnom crkvom koja krasi ne samo ovo mjesto nego možemo slobnodno reći I Moslavinu, pa ću tu I nabrzinu zastati,jer nikako ne mogu propustiti priliku , kad sam već ovdje , barem ju poslikati izvana. Vezano za vino, po čemu je Voloder poznat jest podatak da je ovdje djelovala zadruga "Moslavačko vinogorje" razvila se iz "Hrvatske vinarske zadruge moslavačkih vinogradara " osnovane još 1913. godine koja do 1946. godine djeluje samostalno. Te godine ulazi u sastav Seljačke radne zadruge koja 1955. postaje Opća poljoprivredna zadruga, a 1962. kao i ostale poljoprivredne organizacije s područja općine Kutina ulazi u sastav PIK-a "Moslavina". Uz vrlo česte reorganizacije, djeluje do 1999. godine kada je pokrenut stečajni postupak. Stečajni je okončan 2005. Nekadašnja župna crkva bila je u Gračenici, no nakon pohoda Turaka na Moslavinu ,župa se li u Voloder u 18 stoljeću, ali današnja ljepotica potječe iz godine 1863 a građena je u duhu historicizma-neogotike.Krasi ju visoki zvonik I poligonalno svetište. Nadsvođena je križno-rebrastim svodom te mrežastim svodom nad apsidom.POsvećena je sv. Anti Padovanskom. U novinskom članku kojeg sam našao stoji I jedna priča o velikoj ljubavi prema orguljama ,ali I prema Voloderu, pa ću je ukratko ispričati. U 89 godini života Ivan Matijaš sjeo je ponovo za orgulje u crkvi, kako bi još jednom svjedočio svojom glazbom u slavu Bogu. Za vrijeme djetinjstva I odrastanja tukli su ga da se odrekne crkve I orgulja,ali on je uvijek odgovarao ,možete me I ubiti ,ali ja se niti jednog niti drugog nikada odreći neću. “Pucaj u mene, al' ne odričem se onoga za što sam se rodio“, Na putu od POpovače prema Kutini onom starom cestom , od grada Erdeda ,prati vas Moslavačka gora,a ova će vas ljepotica sigurno zaustaviti.   Oznake: vino, Putovanja, izlet, povijest, Hrvatska, Moslavina, voloder |
12.10.2022., srijeda
Kutina
|
U ona stara davna vremena kad još nije bila svojina raznih obitelji ,a samo se jedna ustvari nametnula kao bitna I čak dala plemički predikat prema posjedu, Moslavina se u rimsko doba zvala Mons- Claudius , jer da je rimski car Claudius u prvom stoljeću po Isusu zasadio ovu goru vinovom lozom. POčevši od 13 stoljeća bijaše Moslavina posebna županija pod imenom Monoslou I tu gospodariše oni davno nestali glasoviti Čupori, što su zauzimali važna mjesta u hrvatskoj politici ,a I povijesti ,I povijest razvoja cijelog tog kraja ili područja. Jedan od njih 1415 Paulus Chupor de Mono-szlow,( koji bijaše ljut protivnik bosanskomu vojevodi Hrvoju)bio je I ban Hrvatske. Da je Moslavina nekoć znamenita bila, svjedoče mnogobrojne ruševine, što se onuda nalaze. Tako n p. kod sela Kruškovice i potoka Podgorske ima tragova staroj varoši sa samostanom i crkvom. Tuj je po svoj prilici nekoć stojala varoš Podgorska oko g. 14.00 (oppidum Podgorska), u kojoj je bio samostan Franjevaca. Nalaze se u blizini i ruševine starih gradova: Jelen-grada (blizu Podgorske), zatim Košutice, koja se je nekoć zvala Košućak(castrum Cosuchak). Najznatnije mjesto vinorodne Moslavine jest Kutina, Ovo se mjesto spominje već u 14. stoljeću pod imenom Kotinna,no, pod raznim imenima – nazivima nalazit ćemo je skoro pa do današnjih dana. Gjuro Szabo navodi da je ovdje bilo nekoliko “gradova, pa I u samom centru Kutine, ali o tome danas nema niti spomena.:” Od onog sredovječnog grada Kutina nije sačuvala ništa do gradilišta u šumi,okružena dubokim šancem. Jedan su dio posjedovali Bršljanovački, a glavni gospodari grada bili su Roh de Decse”, Kasnije u 16 stoljeću u rukama je Kutina onog Tome Bakača koji sve skupa ostavlja obitelji Erdoedy pa možemo slobodno reći da je Moslavina ,a I Kutina, zadužbina obitelji Erdoedy od Moslavine. Kutina je u srednjem vijeku , pa I kasnijih stoljeća ,važno trgovište,. Neposredno pred tursku provalu s istoka, Kutina ima I utvrđeni kaštel ,a on se spominje 1494 godine pod imenima KOtina, Kotene, KOtennya, Kutena.U jednom popisu utvrda Petra Erdeda , koje su u ovom kraju služile za obranu, spominje se I Kuthyna Burgum. Iz onog vremena ,kad se konačno vojničke čižme mijenjaju u cipele I kad se konačno počinje graditi I slobodno ili slobodnije živjeti, za vrijeme Carice Marije Terezije ostaje nam u Kutini, danas muzej, kurija – dvorac obitelji Erdoedy.Kasnobarokna građena polovicom 18 stoljeća.Ova građevina ima oblik izdužena prevokutnika,prizemnica je s visokim krovištem ,a sjeverno I južno krilo oblikovano je rizalitima.Glavno pročelje ipak je klasicističko. Na zabatu je istaknuta I godina renovacije 1895. Ova kurije ipak mijenja vlasnike a jedan od njih je u 19 stoljeću I Johan Grisul Tolstoj. Ovako nam još kazuje povijest Gospoštija Kutina sa 62 sesije pripadala je do godine 1738. komori. Dne20. ožujka i. g. predade kralj Karlo VI. ovo imanje grofovima Erdodv de Monvoro-korok, koji su bili vlasnici i gospoštije Moslavine. Požeška je županija otposlala na ovu skupštinu Josipa pl. Garića i Antuna pl. Markovića. Osim redovnih poslova uprave ima županija i pod svršetak XVIII. stoljeća još uvijek nemila posla s trijebljenjem razbojnika iz županije. Podsudac Dragutin pl.Odobašić priopćuje n. pr. županiji iz Kutine, da u posljednje vrijeme nije uhvaćen ni ubijen niti jedan razbojnik. Ipak je javna sigurnost uzdrmana, jer da razbojnici svuda po volji zulumćare. Partikularna županijska skupština od 31. kolovoza 1793. određuje povodom toga izvještaja svakomu stanovniku županije nagradu i to ako uhvati živa razbojnika 12 dukata, a ako ga ubije 6 dukata iz domaće županijske blagajnice. Za progon razbojnika doznačuje županija barut i strogo određuje, koji trgovci smiju prodavati u Požegi i Pakracu barut. Sudac Dragutin pl. Zengevall priopćuje opet po pismu stjegonoše II. banske regimente Mišljenovića, da je ubijen Perica Turajlić, glavni ortak već ubitoga razbojnika Simeuna Baltarića. Županija zaključuje, da se onomu, koji ga je ubio, isplati 6 dukata iz blagajnice, a Mišljenović da se predloži banu na pohvalu. Glava ubitoga Perice imade se ˝na strah i trepet puka˝ nataći na motku kraj vješala u Batini (Kutina). Još je toliko legendi I priča za ispričati ,ali nešto morate I sami, najbolje je da odete u Kutini, prošećete gradom, koji ima u samom centru I vrijednu etno baštinu. Na samom kraju šetnje na vrhu iznad kutine čeka vam Marija Snježna, meni skoro pa najljepša crkva u Hrvatskoj.     Oznake: Putovanja, Hrvatska, povijest, priče, izlet |
20.09.2022., utorak
Velika Erpenja
|
Tlocrtnu osnovu župne crkve sv. Tri Kralja čine pravokutna lađa, uže poligonalno svetište te sakristija sa sjeverne strane i zvonik pred zapadnim pročeljem. U zapadnom dijelu lađe smješteno je pjevalište oslonjeno na dva stupa, a prostor pod njim svođen je češkim kapama. Vanjskim izgledom dominira vitak zvonik. Crkva je građena u 17. st. kao primjer tzv. "romantiziranja baroka", tj. oponašanja gotičkog stila u srednjoeuropskom baroku.Crkva Sveta Tri Kralja izgrađena je 1650. godine. Od svoje izgradnje bila je filijalna crkva župne crkve na Jezeru. Crkva Sveta Svetog Jurja na Jezeru U vrijeme zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca urađena je preraspodjela župa u biskupiji zagrebačkoj, te je osnovano preko 104 novih župa. Tada je osnovana i samostalna župa Velika Erpenja. Godine 1789. crkva je uzdignuta na rang župne crkve novoosnovane župe. Već od 18. 2. 1790. imala je vlastitog župnika. O crkvi Kako kaže natpis na kamenu zida iznad velikih ulaznih vratiju, crkva Sveta Tri Kralja po tradiciji mnogih ljudi učinjena godine 1650. po dobročinitelju i patronu presvijetlom grofu Mirku Erdödy, posjedniku dobara Velike Erpenje. Crkva je blagoslovljena, ali čini se da nije posvećena (konsekrirana) jer o tome nema ništa zapisano, niti je na oltaru označeno. Crkva Sveta Tri kralja Kako je bilo novaca i potrebe, crkva je preuređivana i obnavljana do današnjih dana. Tako je u prvoj polovici 19. stoljeća srušen stari drveni zvonik, i izgrađen novi koji je produžen te pokriven bakrenim limom. U isto vrijeme je uređeno krovište i kor, a iznad sakristije je uređen oratorij. Krovište i zvonik crkve nedavno su potpuno obnovljeni. Župnik Ivan Režek se upustio u taj zahtjevan i težak posao 1. srpnja 2002. godine. Crkva je ispočetka imala dva manja zvona, dok je veće zvono nabavljeno brigom i nastojanjem prvog župnika Ivana Sheshuka. Do prvog svjetskog rata, crkva ima 4 zvona. No tada dolazi do rekvizicije zvona. Sva zvona koja nisu imala umjetničku ili povijesnu vrijednost skidana su sa crkvi i topljena za potrebe rata. Crkva Sveta Tri Kralja u toj nedaći ostaje bez 3 zvona. Dok je četvrto ostalo spašeno zahvaljujući župniku, Albertu Hercegu, koji je upisao da je preostalo zvono takozvani cinkuš (zvono je lijevano u Zagrebu 23. lipnja 1873. Věkoslav Koch). Crkva uz glavni oltar Sveta Tri Kralja, posjeduje još tri drvena oltara. Oltar posvećen Prečistom Srcu Marijanskom ima kip Blažene Djevice Marije s djetetom. Oltar Sveta Tri Kralja Dok su druga dva oslikana. Posvećeni su Svetom Franji Ksaverskom (na strani Evanđelja), te Svetom Izidoru (na strani Poslanice). Također, crkva posjeduje vrijedne klupe za sjedenje (klecala). Klecala su drvena, a o njihovoj vrijednosti govori podatak da su pod zaštitom ministarstva kulture Republike Hrvatkse. Oltar Prečistog Srca Marijanskog 1804. godine, darovima vjernika, naslikana je na glavnom oltaru slika posvećena Zaštitnicima župe. Današnju sliku naslikao je Ivan Bayer, a kupljena je 20. VII. 1847. godine. U srpnju 1848. godine Ivan Decorlij Štajerac je oslikao svetište. Darovima naroda i zemaljskih gospodara nabavljene su 1847. godine orgulje. Napravio ih je Petar Rumpell iz Ljubljane a imaju 8 registara i smještene su na veliki kor, gdje se i danas nalaze. Orgulje su svirale do 1940. godine kad su ugasle uslijed nedostatka brige i materijalnih sredstava. Zahvaljujući gospodinu župniku Ivanu Režeku, ponovo su se oglasile 1991. godine. Na žalost još nisu u potpunosti obnovljene (od 8 registara osposobljeno je njih 5), ali kako bude financijskih sredstava tako će se obnoviti u potpunosti. Orgulje su obnovili fra Gabrijel Posavec i brat mu fra Karlo. Orgulje Dobra u vlasništvu crkve su se mijenjala, kao i njihova namjena. Tako je ispočetka crkva posjedovala crkvenu kuću. Kako je postojala potreba za školskim prostorom, krenulo se u gradnju župne kurije (farof). Drveni farof je izgrađen 1796. godine. Župnik Sheshuk je do tada stanovao u crkvenoj kući, koja je od 1841. potpuno prenamijenjena za potrebe škole. Kurija je imala 4 prostorije na katu i 4 u prizemlju. Kasnije je načinjen zidani podrum. Sagrađene su i staja i gospodarske zgrade. Nakon velikog potresa 1880. farof i crkva su oštećeni, te je 1883. župni dvor nanovo izgrađen. Crkva je imala u vlasništvu vinograde i obradivu zemlju. Od pamtivijeka je oko crkve bilo groblje. Tu su se ukapali ljudi kojima je bilo bliže. Kada je crkva postala župna (1789. godine), svi župljani, izuzev nekih iz Mrzlog Polja, su se imali tu pokapati. Kako se puno pokapalo, i u blizinu crkve, postojala je opasnost za zgradu crkve. Zato se je groblje moralo proširiti. Odluku su donijeli župnik Gregorić i patroni Erdödy. Prošireno je na račun – čini se – župskog zemljišta (vinograda). Novo groblje (proširenje) i križ blagoslovljeni su 2. studenog 1846. godine. Godine 1853. ponovo se proširuje groblje kupnjom susjednog vinograda. Ispod crkve nalazi se mjesno groblje. Danas su u blizini crkve ostale samo tri grobnice i spomenik novijeg datuma. Najznačajnija je grobnica Justine Mihanović Petropoljske, majke autora hrvatske himne - Antuna Mihanovića. Upravo je mjesto Justininog posljednjeg počivališta povod osnivanja spomen područja hrvatskoj majci na tom brdu.      Oznake: Crkva, vjera, povijest, Hrvatska, izlet, putovanja po Zagorju |
19.09.2022., ponedjeljak
Piščanovec
|
Kuriju Piščanovec nedaleko Varaždinskih toplica grad – općina prodaje za samo jednu kunu onome koji će je adekvatno obnoviti. Sama kurija je trošna obrasla živicom, bršljanom I trnjem, te se jedva I nazire kroz taj gustiš. Prepuštena je propadanju I sama sebi. Sami taj posjed Piščanovec spominje se davno, no nekako je važnija činjenica iz 19 stoljeća kada expavlin ,inače rodom iz Novog Marofa , Sakač, koji preuzima župu Bednja , gradi ovu empire – kuriju,nazvanu negdje I dvorac. Poslije njegove smrti nasljeđuje tu kuriju zajedno sa ogromnim imanjem njegov nećak Mirko pl. Drenovački, no on to sve prodaje zagrebačkom Kaptolu za 24.000 forinti. Sam posjed bio je ogroman, navodi se da je samo površina šume iznosila 200 jutara. Zadnji arendator biskupskog imanja u Biškupcu bio je Josip Krausz iz Varaždina, koji je koncem19 stoljeća uzeo u zakup i vlastelinsko dobro Piščanovec, vlasništvo zagrebačkog kaptola. Nepoznati obzoraš ovako opisuje 1895 godine Varaždinske Toplice i neposrednu njihovu okolinu ističući kako je lijepa šetnja drvoredom u ravnici do vlastelinskog majura. Ovdje te posluže mlijekom, mrzlim jelom i vinom. Liep je također put u gradić Piščanovec, gdje te također posluže. Pisac ističe i život okolišnih seljaka pa priča kako je u Drenovcu navratio u krčmu seljaka i kod njega popio čašu izvrsnoga vina koju je odmah pohvalio, a seljak je egoistički dodao, na našu pohvalu vinu: revera est valde bonum! Pisca je začudilo, odakle priprostom mužu ova latinština. U daljnjem razgovoru s njime uporedi ga pisac s Cintekom Dalskoga. Ali seljak pridometne: Nisam ni Cintek, nego mužek Stjepan, prvi i jedini krčmar u Drenovcu. Iz 1876 godine dolazi nam I ovo ,ali ću dati samo dio: Djevojačka je u obćinskoj viećnici , prostrana i liepa.Djevojčice su družtveuije, pa jim valjda treba rogobora činovnikah, pandurah, tamničarah. Dječice nenadjosmo u školi, ter nemožemo kazati ni bielo, ni crno; ali čujemo, da jih dobro podučuju, što rado vjerujemo po uzornom vladanju, čistom držanju, pobožnosti i skladnom pjevanju puka u crkvi. Milota je pogledati Topličanku svigdje, osobito nedjeljom u jutro pod gradskimi lipami prije službe božje. Ona čista biela suknja s modrom pregačom do kićice, one lahke čizmice, onaj crveni ili plavi prsluk, ona naborita čista košuljica, onaj šareni rubac na glavi ili dvie debele pletenice niz pleća, a nada sve, ona crIjena lica pokazuju ti pravu Hrvaticu. Mužkarei se pokrivaju malenim okruglim škrljačicem uzanih obodovah, odievaju plavom jaketom vrh gaćah izpod košulje, s čižmami do koljena. Djevojke ili sjede po ogradah, ili stoje u skupu, ili kupuju i zalažu svakovrstna voća; mladići stoje pušeći; jedni se i drugi razgovaraju, šale, smiju, ali čim je stalo odzvanjati, svi u tren u crkvu božju. Krasna li prizora pučke valjanosti! Izišavši iz djevojačke učione, eno gdje se iz Bistrice vraća druga medjumurska procesija istini redom, istom pobožnošću, samo što ženske nose na glavi zelen vienac od papira: — To je znak — reče nam nadošli župnik — hodočastnicah, koji one vrativši se kući poklanjaju crkvi. — — Pa kako dugo borave ti ljudi ovdje? — zapitali župnika. — Dok se okupaju i po perivoju razgledaju, — — Divna li estetičkoga ćuta u našem narodu, odakle se god promolio — primietih — pak pozdravši čestitoga župnika, s prijateljem kući. — No hoćemo li kamo na izlet? — zapita poslie njekoliko danah gospodja srednje dobe pobjed pred kavanom, tko bi uviek sjedio u mjestu. — Ako vam je s voljom — odgovorili — možemo namah; ili ćete u bližnji kaptolski Piščanovec preko Bednje po sočnih livadah podno bujne šume, ili u dolnji Novimarof Erddom u pohode, ili još dalje u Kneginjec, podno topličkih brežuljakah, gdje je ugarski kralj Emerik zatvorena držao brata si Andriju, velikoga dobročini-telja Varašdinacah, ili u Bauerovu villu na užitak prirode i umjetnosti skupa. — Krasne prirode imamo i ovdje dosta, osim ako je ondje pod drugim vidom; ali svakako će goditi umjet-nost ljudska. Hajdino s mjesta, tko pristaje? — Ne baš s mjesta, milostivna — rekoh — promi-slite: žega, prašina, pa se i kočija ima najniiti i prire-diti, poslie četiri sata, ako vam je s voljom. — Liepa hvala na savjetu — primieti gospodja — ja bih s mjesta poletjela, gdje je što viditi. U urečeno vrieme nas četvero u kočiju, a peti na bok, pak uz sjenovito brdo polagano, da se odveć neza-prašimo. Udjosmo u perivoj, što svuda oko ljetnika svakoja-kim, i redjim cviećeni cvate, podno ogromnoga hrasta, što se uprav pram ljetniku osovio na hvat i pol visokoj gromači, skladno sastavljenoj od topličke sige. Priča iz o I oko Varaždinskih Toplica.  Oznake: povijest, varaždin, Varaždinske Toplice, Hrvatska, Putovanja, izlet |
18.09.2022., nedjelja
Peršaves kapela sv. Margarete
|
Kapela svete Margarete Peršaves Kapela se nalazi na groblju, na brežuljku iznad naselja Peršaves. Jednobrodnu kapelu čine četiri prostorne jedinice koje se nižu duž longitudinalne osi. Na zapadnoj je strani zidano predvorje iza kojega se nastavljaju zvonik, lađa i svetište s potpornjima. Pravokutna sakristija je smještena uz južnu stranu lađe. Usprkos kasnijim intervencijama, kapela je zadržala osnovne karakteristike sakralnih objekata 17. stoljeća, s malim svođenim svetištem i jednostavno oblikovanom lađom. Interijer kapele sv. Margarete prostorno je oblikovan skromno, ali s vrijednim baroknim inventarom kojeg čine glavni oltar sv. Margarete i bočni oltari sv. Jurja i sv. Josipa. 1666 bila je posve trošna a obnovljena je 1786 godine. Na velikom oltaru stoji hrvatski napis: OV OLTAR JE MALAN ZA: GOSPODARSZTVA G. LACKA • ROGATICHA Y JVRE • BELVSICHA VV LETHV 1764. DIE 9. SEPTEMBER.  Oznake: Crkva, vjera, povijest, Hrvatska |
17.09.2022., subota
Čučerje
Zagrebačko naselje Čučerje spominje se davno još iz isprave kralja Emerika 1201 godine kao posjed zagrebačkog Kaptola., ali i kasnije u poznatom popisu župa iz 1334 godine Beata virgines de Cucherya kada je na mjestu današnje barokne crkve bila manja crkva/kapela. Predaja i legenda nam govore da se na ovom mjestu nalazio ribnjak /jezero i da se ukazala Majka Božja, nakon toga odmah jezero je isteklo u obližnji potok i ostao je samo mali zdenac ispred kojeg je sagrađena u čast Majci Božjoj i ova crkva. Današnja crkva je barokna iz radionice i pod patronatom biskupa Branjuga čiji se grb i nalazi unutar crkve ,no nije sigurno da li je to zaista njegovo djelo ili samo patronat kao i mnogim drugim crkvama,pa je ovdje grb postavljen samo kao podsjetnik - kopija. POsvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije i građena je između 1728-1735 godine.    Oznake: Zagreb, Hrvatska, povijest, vjera |
05.09.2022., ponedjeljak
Vinica
|
Ja najviše volim popreko i to šumama i gorama, bolje nego svakako cestom. Obično sam i toliko uzbuđen da uopće se niti ne potrudim saznati podatke ,primjerice, može li se do grada autom. Do grada autom stigao sam iz trećeg pokušaja. Prva dva bila su potrgaj noge i uživaj. Nad starim trgovištem ,kako se nekada govorilo , stoji grad po kojem je vjerojatno i samo mjesto dobilo ime. Grad je dobio ime po viniki, vinovoj lozi – Wilde Rebe, koja je ovdje oduvijek dobro uspijevala, a pogotovo od kad su je oplemenili pa rodi sjajnim vinom . Sami taj grad stoji ovdje od stoljeća 13tog. Spisi povijesni nam govore o nešto kasnijem vremenu odnosno 1391 godini kada ovdje gospodari kralj Sigismund ali već 1397 godine vlasnik mu je Hermann Celjski ,a zatim sin Ulrik. Poslije izumrća grofova Celjskih 1456 godine prelazi u ruke Ivana Vitovca ,a zatim Ivana Korvina ,koji ga zajedno sa Trakošćanom poklanja podbanu Ivanu Gylayu. Početkom 16 st dobiva jedan dio grada historičar Nikola pl. Istvanffy odSziiszaszonyfalve, koji je porijeklom Madžar,ali je dugo živio u Hrvatskoj i njoj pisao s ljubavlju. Prvi opis grada dolazi nam 1568 godine : Grad je imao vrlo visoki toranj iznad vanjskih vrata, branište sa zapadne strane te na vrhu kućicu za kupanje. Kod izvanjskih vrata bila je mala kućica koja je služila za čuvanje baruta. U popisu vlastelinstva, kojim je priznana 1767. moć jurae gladii, spominje se dominium Vinica duorum conportionatorum Gyulajano Istvanffyanorum. Od god. 1532. odnosno 1581.sačuvane su isprave Nikole pl. Istvanffya i Stjepana i Vuka pl. Gyulaya, kojima se uređuju odnošaji s njihovim podanicima. Iza toga reda se niz vlasnika :ban Benko Turoczy pa Keglevići Malakoczy Erdoedy i naposljetku grof Bombelles. Samo mjesto neću sada opisivati , premda je bogato baštinom, no , većina imanja raspodijeljena je seljacima nakon 1918 godine . Nešto se još nekako drži od starine na kupu, na koju pazi i koliko toliko je čuva svojim starim trošnim pogledom grad Vinica.  |
19.07.2022., utorak
Vinagora
|
Bilo gdje u Zagorju , pogotovo u onom dijelu gdje bregi skrivaju ljepotu, ukomponiranu sa vidikom i krajolikom ne znaš zapravo što ćeš prvo pogledati. Kakvu crkvu ili se svrnuti pogledom na dolinu ispod nje. Jedna takva ljepota čeka nas u Vinagori. Možda se meni čini da je malo i zapostavljena na odnosu recimo Trškog Vrha ili Marije Gorske, no , ona svakako zaslužuje svoje mjesto u krasotama Zagorja. Tek nekoliko stepenica, ulaz u intimu – cinktor – ograđeno dvorište ovdje još pojačano i trijemom kako bi se sve one koji dođu ovdje ufati se u milosti božju i pokloniti se Majci Božjoj zaštitilo od kiše ili snijega, što je karakteristično u baroku. Takve trijemove imaju proštenjarske crkve u Hrvatskom Zagorju,kao svoju karakteristiku. Iznad ulaza u crkvu zidne slike, prikazuju Mariju zaštitnicu. Od možemo reći skoro pa davnina ovdje stoji kip Marije koju zovu i Marija Vinagorska, još od 16 stoljeća, kojoj su se seljaci molili u predahu između kopanja bogatog vinorodnog kraja. Odatle i ime samom kraju zbog vinograda. Grofovi Ratkaj čiji je ovo bio i posjed, podigli su kapelu i u nju stavili kip. „ Čudotvornost kipa pronio se daleko I za malo vremena stvorimo se u Vinagori, gdje je župna crkva sa župnim stanom upravo monumentalno položena na istaknutom visu. To je nekad bila tek kapela župe desinićke, a god. 1780. nastade tu župa. Da pojača utisak kuće božje izveo je stari majstor dvije kapele pred njom u formi kula, pa sve skupa čini vrlo lijep dojam. U crkvi je bio umjetnički izveden portret senj-skoga biskupa Ratkaja, koji je možda tu crkvu posvetio. Toranj pokriven lijepom baroknom kapom, a u njem su 3 zvona, najstarije od god. 1607., a najoriginalnije ono iz god. 1773., što ga je izlio Balt. Schneider u Celju i uresio otiscima okosnice velikoga lista. Ostalo mi je sve u jakoj uspomeni, jer je kod razgledanja zvonova pukla daska podamnom, pa me kapelan zahvatio za ruku i spasao. A kad smo tek dolje sišli, gdje nas je srdačno primio naobraženi stari župnik Jakovina, poče se siromašni kapelan nenadano tresti kao šiba od spomena na netom minuli prizor ... ! Danas je pod novim, revnim župnikom Vukinom postala Vinagora centar velike karitativne djelatnosti prave blagodati za tamošnji bijedni svijet...glasom i odasvud su dolazili ljudi pomoliti se te je tako i kapela dobila ime Marijina Pohoda! – piše nam Gjuro Szabo. Križnog je tlocrta pravokutne lađe s bočnim kapelama i poligonalnim svetištem. Cilindrične kule pokrivene su baroknim kapama. Inventar je nastajao kroz 18 i 19 stoljeće. U zadnju nedjelju mjeseca listopada 1892. g. strašna nesreća: prema predaji nju su za vrijeme proštenjske mise, na kojoj je bilo veliko mnoštvo naroda, izazvali džepari. Nagovorili su jednu ženu da počne vikati: “Toranj se ruši!” To se doista tako činilo svima koji su okrenuli pogled prema tornju jer su u njegovoj pozadini brzo prolazili nebeskim svodom oblaci. Nastala je neopisiva zbrka i strka u kojoj je smrtno stradalo četrnaest ljudi.    Oznake: religija, vjera, povijest, Hrvatska |
18.07.2022., ponedjeljak
Maretić Rukavina
|
Dobro Maretić, koje je spadalo imanju Belec, na kojem si je Juraj barun Rukavina od Vidovgrada, nakon što je dobro Belec prodao svom sinu Amonu, sagradio bio lijepi zidani dvorac, te ondje i umre 30. decembra 1915. godine. Od njegovih nasljednika kupio je Maretić Jaroslav pl. Strižić, oženjen s Aliceom, kćerkom generala Ladislava pl. Halpera Sigetskog i od istog nešto zemljišta rasprodao seljacima. Izumrćem muške loze Najšića prelazi dobro Belec u vlasnost plem.obitelji Jurenić, a kad je muška loza Jurenića izumrla, udajom za plemiće Rukavina. Rukavine potječu starinom iz Like, ter im je kralj i car Franjo II. (1792.—1835. god.) podijelio austrijsko plemstvo 1800. god. s predikatom Vidov gradski. Ugarsko plemstvo dobiva pukovnik Juraj Rukavina poveljom od 10. septembra 1824. god., a barunstvo 1841. god. kao general topništva. Ovaj Gjuro barun Rukavina oženio je Ceciliju rod. Wohlgemuth. Sagradio je 1800. god. sadanji zidani dvor na imanju Belec, te 1848. god. igrao kao general topništva odličnu ulogu uz bana Jellačića, umro u Temešvaru god. 1848. Njegov sin Alfred, podžupan županije varaždinske, oženio je Ljudmilu pi. Pirkmayer od Puchelberga i dobio s njom dobro Trnovec kraj Krapinskih Toplica. Supruzi Alfred i Ljudmila baruni Rukavina imali su četiri sina i tri kćeri: G j uru, koji bijaše najprije časnik, a zatim je preuzeo dobro Belec, bio više godina narodni zastupnik kotara zlatarskog od 1881. god. na saboru kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i predsjednik Hrvatske stranke prava. Oženio je Mariju rođ. Pečnig, te umro na svom dobru Maretić 30. decembra 1915. god. Iz ovoga braka rodili su se sinovi Amon i Juraj te kćeri: Zdenka, udata za sveučilišnog profesora Dr. Milivoja Šrepela, Zamira udata za pukovnikaStjepana pl. Delića, Ivka udata za artil. kapetana Vilima pl.Pickela, Ida i Marija, udata prvi put za žandarmerijskog časnika Ivana pl. Rizoffy, a zatim za Franju Pogačara. Sin Amon otkupio je dobro Belec od oca, te na istom danas gospodari, oženio je Elzu pl. Reisner iz Osijeka. Ladislava, koji bijaše major te je bio oženjen sa Paulom rođ. Unger. Ovi su imali dvije kćeri: Jelu i Adelu udatu za Dr. Janka Jambrišaka. Mirka, oženjenog s Marijom Rukavina, koji su imali tri kćeri: Mariju, Ceciliju i Anu te sina Matiju; i Konstantina, koji bijaše časnik, oženjen s Anom rođ. Polet, koji je preuzeo dobro Trnovec. Ovi su imali kćer Anu, koja se je udala za Mirka pl. Igalffya te su preuzeli dobro Trnovec. Tri kćeri: Adelu, Augustu i Izabelu. Zadnja vlasnica bila je Barunica Rukavina Cecilia.Danas je u privatnom vlasništvu.     Oznake: povijest, Hrvatska, plemstvo, Zagorje |
17.07.2022., nedjelja
Republika Šupljika
|
Republika šupljika Nekoć u Puntu kuće bijahu razbacane po polju od Kandije do Mrižića I Kanajte. Ljudi su živjeli osamljeno pa bi se jako obradovali nekom susretu I ne bi se mogli napričati. U Slavnim kućama živio neki sudac čija je žena bila dobra I pametna. Narod bi joj se volio potužiti povjeravajući se što ga tišti I na srcu mu leži. Ona bi im samo odgovarala : Reči ću mužu,dođite u nedjelju kod nas pa ćemo vidjeti što se da napraviti. Dok je god čovjek živ ne treba gubiti nadu. Dosta joj se ljudi žalilo da im neki lupežina krade novce . Sretne ga ona putem pa mu reče : što to čujem da na tuđe ruke pružaš! Izdere se on na nju : Tko ti to govori! Nek me prvo uhvate pa tuže! – Radi što hoćeš,ali nećeš dokle hoćeš! Ne prođe dugo ,uhvate ga ljudi do Slavnih kuća. Suca nije bilo kod kuće pa je njegova žena riješila slučaj : Vodite ga naokolo s vrećom u rukama neka zna da je došao ljudima u ruke! Tjeraju lupeža da ide, ali on neće jer nije ga osudio sudac. –Dragi moj, svejedno sudac ili ja kad su kukuruzi u vreći! Sudac Pigurina imao je ženu koja se u sve petljala I govorila same gluposti. LJudi su gledali da je nema kod kuće I nastojeći o svojim problemima govoriti nasamo sa sucem. Jedna je žena došla kada ona bijaše kod kuće sama. Nije imala kamo pa joj reče zašto je došla. Sin joj je već dugo bio u vojsci u Mlecima I nikako nije dolazio kući. Došla je moliti da ga sudac, ako ikako može, izbavi iz vojske. Pigurina joj žena reče : Doći će on .doći ! – Doći će ,ali kada? Voljela bih ja da on bude kod kuće I u kolo ide kao I vaši sinovi. Odgovori joj žena,pomalo zavidna jer su suci uvijek znali svoju djecu osloboditi služenja vojske. – Nešto ću vam reći,ali nemojte nikom drugom govoriti! Moj muž sudac rekao je da je Republika Šupljika! Neće ona dugo izdržati I sva će djeca doći kući! Žena odmah otišla po selu od kuće do kuće. Reče jednoj pa drugoj da je Republika Šupljika. Uskoro dođu po suca što je protiv guvernera. Mleci uistinu propadnu . Sudac se vrati iz zatvora zasluživši još bolji položaj. Njegova će žena nato drugim ženama : - Sad ćemo mi vladati! Kad dođoše Francuzi,zavlada glad. Nije im sudac Pigurina dopuštao da vode narod u rat. Dođu Francuzi da ga vode u zatvor. Sprovedu ga vezanih ruku, a žena za njjim na vratima plače : Mužu moj, što je to došlo na ovaj svijet, činite dobro, a snađe vas zlo!- Nije on volio suze ,pa joj reče, Šuti ženo, ako jednog odvedu nisu sve odveli. Narod je više od jednoga, ne može se narodu konopac oko vrata staviti.  Oznake: bajka, Hrvatska, legende, povijest |
16.07.2022., subota
Đakovo - bajka Babina Bilka
|
Babina Bilka Bili djed i baba. E, baba veli djedu: Što ćemo djede? Nas dvoje ostarili smo. Daj Bože da makar prase okotim ili rodim, da imamo svoje potomke. I nekog dana čuje djed , dere se prase u sobi u kojoj je baba spavala. Babo , babo – zove djed – sto je to u tebe? Joj ,djede, rodila sam prase! I hranili ga oni i u sobi u čistom držahu. Baba veli djedu : Djede ,znaš , naš susjedić Jozo svinje čuva, pa neka pazi i našeg praščića. Dođe baba tome dečku: Sinko Jozo, dat ću ti komadić kruha, pa ćeš mome prasetu davati mrvu po mrvu, dok se ne priuči ići za tobom i za drugim svinjama. Platit ćemo ti što nam prase čuvaš! – djed doda Tako ga dečko čuvao nekoliko godina, dok nije to prase doraslo do krmeta. Ali, nikad se nije ono u kalilu kaljalo s drugim svinjama. Ne valjaše se u blatu , nego se napije vode iz korita i nađe si svoj grm pod kojim ti ono spava. Babino krme zvalo se Bilka. Obično bi i svinjar Jozo usnuo pod grmom. Okrenuo bi se krmači Bilki svojim licem. I oboje bi zahrkali u hladu. Tako bi on plandovao s krmetom. I prospava on neko popodne, otvori oči, pogleda, a u tome grmu sjedi djevojka. Zlatnih je vlasiju i češlja se zlatnim češljem. Protare on oči da ga možda ne varaju. Trgnuo rukom – nestade djevojke. Skoči do grma vidjeti je li sanja. Kad on u grm, Bilka zarokće na nj kao krmača. Ne reče nikom ništa. Sutradan na pašnjaku opet u podne prostre se on na travu. Pravi se da spava. Lažno zahrće,a kroz trepavice gleda. I vidi on, ondje gdje bi krmača Bilka, sad je zlatokosa djevojka. Češlja se zlatnim češljem. I opet ne reče nikome ništa Neki dan mati veli sinu: Sine Jozo, ja sam stara, za posao nisam, a ti se ženi , da imamo pomoć. Našla sam ti već djevojku! Ma koju, mamo ? Ta onu bogatu – veli – Škiljinu kćer Maru. Neću ja, mamo , nju, ženit ću se majko, ali ću uzeti Babinu Bilku, ili nju ili se ženiti neću! Sinko, što si lud, idi, krmaču oženiti?! E, majko , ili nju ili nikoju! I neće on drugu neg Bilku bakinu. Majka, što će jadna, ode se potužiti župniku. Veli on svinjaru: Kako si to smislio, pa ta nije krštena! Neka nije druge neću! W, što ćemo, bako – uzdahne župnik i javi na Duhovni stol, pa uskoro ti bijaše upis. Došao Jozo s krmačom. I pita župnik: Jel ti znaš Jozo, kad se ona okotila? Znam- veli svinjar. Upiše njezino godište. Bilka, a jel ti znaš, da si se te godine okotila? – župnik upita krmaču. Hrr, hrr, hrrr – triput mu ona odgovara. Došlo i to , bit će svadbe. Djed i baba se opravili, odjenuli se u najljepše ruho. Svadbuje se, piruje se. Cijelo se selo okupilo .Žele vidjeti kako će se vjenčati Jozo i krmača. Reduše pomeću ručak, pa kad su svati odručali, kum će djeveru: E, ajde i ajmo , u bake u svinjac po mladu! Svirci, vi veselo svirajte, neka nevjesta- krmača! Ajde svati svi k svinjcu. U njemu čista Bilka kao da se sapunom umivala. Djever prvi uđe u svinjac: E, hajde, mlada ,evo marame! Metne joj maramu u usta. Bilka je prevrati zubima. Usporedo s djeverom ode u crkvu. Došao župnik pred oltar. Veli on mladenki i mladoženji. Kleknite, mladići! Momak klekne do koljena ,a krmača puznu na guzicu. Pita župnik Jozu, voli li on mladu? Volim ! – reče mladić. Pita župnik krmaču , voli li ona mladoženju? Hrr, hrrr,hrr! – rokne Bilka. I što god nju pita, ona odzvoni njemu triput. A kad ih htjede prstenovati, njemu stavi prsten na desnu ruku ,a njoj ne može na papak.Plazi ona jezik. I župnik joj prsten navuče na jezičinu. Dočekale ih reduše doma, da će se prihvatiti svatovi jela, a stari svat natoči rakije, nudi Bilki punu čašu: Kumo, zini! Kuma zine, a kum joj salije čašu u gubicu. Kuma Bilka, bi l još jednu čašu? – pita, a Bilka sve klepeće ušima, tuče se po očima da neće piti rakije. Dosta joj čašica. Pa kad su odvečerali, zabavili se do pomoći, kum će ti svatima: Ponoć je, dosta je bilo svatovanja za mlade, oni sad moraju u postelju. Mlade otpreme u njihovu sobicu. Svatovi se vrati i dalje svadbovahu. Kad je bilo u ranu zoru, zakrutila jaka zima. Majka mladoženjina mislila da je hladno mladima. Ode naložiti peć. Uniđe u sobu i uz postelju spazi svinjsku kožu. Uzme majka tu kožu hiti je u peć. A kad je koža zasmrdjela, čuje iz postelje dreku. Što je djeco?, što je ? – pita majka. Majko ti si zapalila moju vjenčanu haljinu! – mlada će , a sva se umotala u pokrivač, načisto je gola kao od majke rođena. Majka donese svoju mladenačku opravu: Evo ti ovo! Opravila se mlada i uresila. I kad je unišla med svatove, svi su klekli na koljena. Pomolili jutarnju molitvu. Mislili su da se ukazala Majka Božja. I ne pomisle da je mlada ona što je je bila Bilka krmača. A kad doznaju, puče glas o tome po svemu kraljevstvu. Dozna to i njihov župnik. Dođe on na svadbu. Vidi, takve mlade u našoj kraljevini nema. Župnik sjeo i samo gleda. Najposlije dao mladima blagoslov. I pir još bi tri dana. Pijah i ja tako i sad mi je jezik mokar. Đakovo   Oznake: Hrvatska, bajka, povijest, Putovanja |
15.07.2022., petak
Grofova zla mater bajka Karlovačka okolica
|
Grofova zla mater Bile tri cure i jedan gorf. I taj se grof šetao pod njihovimoknom. Pa čuje kako one razgovaraju.Govorila najstarija Ah, da bi meni kočijaš našeg grofa,kočijaš! Govori srednja Kaj bi meni kočijaš grofov, da bi meni kuhar njegov,kuhar! Najmlađa će i najljepša Kaj bi meni i kočijaš i kuhar grofov, da bi meni sam mladi grof, samo mladi grof ! Drugi dan pozove taj grof te cure sebi na objed. Jako nas je toga sram – rekoše – što ćemo poći grofu na objed. Morale doći kako reče gospodar. Gle, na objedu ti grof najstariju oženi s njegovim kočijašem, srednju s kuharom, dok najmlađu i najljepšu oženi sa samim sobom, s grofom. No.grofu došlo da mora u boj. Noseća mu žena ostala s njegovom materom.Rodila ona dvoje lijepe djece sa zlatnim vlasima.Svekrva joj otela tu djecu netom ih je rodila. Zakopala ih u gnoj ,a majci podvrgla dvoje mačića. I sinu pisala da ima baš lijepu ženu, koja mu je rodila mačke mjesto djecu. Vrne se grof iz vojske .Rekla mu mater : Vidiš, sinko moj, kakvu ženu imaš.Namjesto djece je mačke rodila! Neka bude tako, neka, kad je Bog tako dao, nek se vrši volja Božja! A iz djece one izrasle dvije lijepe jele, lipe jelve rasle iz gnoja. I mladi grof najčešće njima dohodio,onim jelama. Najviše ga privlačile one dvijel jele što iz gnoja rastu. Hladuje pod njima i ptice sluša na njima, na jelvama. Ljutito mu mati veli jednoć: Sinko moj, mi ćemo te jele posjeći, napravit ćemo od njih meni postelju! Obnoć, kad je ona u postelji spala, čula je razgovor u daskama. U jelovini dvoje djece razgovaralo. I stara nikako ne usnula. Sinko moj, mi ćemo ovu postelju zgorit – ujutro sinu rekla – ne mogu ja u njoj spat! Sluškinji dala da izgori postelju: Dakle, pazi dobro da ti koja iskrica ne iskoči iz ognja! Iskrice su dvije ipak iz postelje iskočile. Prometnu se odmah u dva janjčića. I mladi grof spazi kako se dva lijepa janjčeka u djetelini igraju. Dođe on doma: Ah,majko, ali sam ja vidio dva lijepa janjčića. Mati mu rekla: Sinko moj, ja neću nikako imati tih janjčića, simo ih doreni i mi ćemo ih zaklat! Bijaše mu žao tih janjčića,ali za volju materinu dogna ih i zakla. Stara grofica na potok posla diklu, da ide drobe prati i još joj rekla : Pazi dobro da ti ne bi kakova ptica što uzela. Sluškinja je dobro pazila, ali je došla vrana, odnesla je dikli dva želudca. Ispadnu vrani iz kljuna, prometnu se u dva dječaćia.Prođe tada grof i milu djecu ugleda, kako po potoku tuku šibama. Bili mu jako dragi i reče materi svojoj: Ala, majko, kakva sam lijepa dva dečkića vidio tamo pri potoku, meni su se jako svidjeli i ja ću ih svakako doma dopeljati! Ha, dopeljaj, dopeljaj, kad nećeš drugač, ali što će oni nama! Grof pođe po djecu.No, nisu htjela s njim, nego su rekla grofu: Gospone, bojimo se poći u njihovu kuću. Dvaput su nas tamo dopeljali i dvaput nas satrli – djeca reknu – Mati nas je porodila s lijepim zlatnim vlasima, dok su oni bili u boju,ali nas je stara grofica materi otela. I djeca svu tajnu ocu odaju: Grofica je majci mačiće podmetnula,a u djecu u gnoj zakopala. IZ djece su izrasle dvije jele, lijpe jelve, Jele su posjekli i staroj materi od njih napravili postelju. Grofica je postelju užgala i od nje su postala dva lijepa janjčića. Janjčeke su zaklali i oni su opet postali dva lijepa dječaka, lipa dečkaca. Onda grof nagovori dječicu da s njim odu i da se ne boju.Sabere zatim na prelo sve žene s dvora, dopelja dječicu i sve ih upita: Kakova kazna pripada onomu tko uništi ovakvu dječicu?! Mati će grofu: Valalo bi toga vrgnuti u bačvu s čavlima naperenima, pa da ga se s brijega otpravi u dolac! Djeca su na to rekla : Tebe ćemo sada tako, stara majko! – izreknu.Napravila si iz nas postelju.Ali, mi smo razgovarali obnoć, pak nisi mogla spat, i dala si nas pogorit.Skočile su dvije iskrice iz ognja i mi smo postali dva lijepa janjčića. Dala si da nas zakolju, dikla je naš drob prala, ali je došla vrana, odnesla dva želudca, iz kojih smo opet dečkima. I nismo se dali svomu ocu doma, tebe se bojimo, i ako te otac naš sad ne sašundra, mi nećemo bit doma! S tobom nas je strah! Grof pripravi baćvu s čavlima.Zakuje u nju čavle i naperi im šiljke. Vrže nutar mater svoju. Otpelja bačvu na visok brijeg i zakotrlja je u dolac. Bijaše onako kako si je sama dosudila. Grof je iza toga još puno leti živil srično i veselo svojum ženum i dicum. Karlovačka okolica  Oznake: Karlovac, Hrvatska, hrvatske bajke, povijest, Putovanja |
11.07.2022., ponedjeljak
Rakalj
|
Cijela je Istra ukrašena freskama. I kad bi pitali što imamo u Istri, rekli bi naprosto sve I svašta. I brda, I ravnicu, I kamen na kiši I sunce, pa čak I snijeg. Prekrasni vidikovci, vidici, vizure, maleni gradići puni povijesti I preokreta iste kao I svugdje u Hrvatskoj. MIješaju se hrvatski I talijanski vikom, sajmom, prodajom. Sve to naravno izgleda idilično, no povijesno nije bilo uvijek tako, bilo je I tu kao I svugdje u hrvatskoj puno krvi I svađa, podmetanja I podlosti, preuzimanja I borbe. Habsburzi I Venecija nadmudrivali su se za ovo područje, a narod siromašan je patio. MOžda mu je jedinu utjehu pružala sopila koja sviri nad svim ovime opisanim. Reska I tužna melodija , pokoji narodni ples I teške žuljevite ruke seljaka , odnosno robova interesa na ovom području. U prvom pokušaju crkva, centar , kuća obojana u rozo. Nešto sam zaboravio I nikako se sjetiti ,a na vrh mi je jezika. Tek malo kasnije “puknulo” me je što. Pjesma I stih domovine, ime I sjećanje. U drugom pokušaju prijatelji su nas odveli tamo gdje smo I namjerili. Od prvog pokušaja, dijelilo nas je samo par metara, ali nekako nisam imao volje valjda ili što, ili mi je bilo svega dosta. Prazno selo, mjesto, nigdje nikoga ,bila je zima, a u drugom pokušaju vrućina , razgledavanje na plus 40. Puca pogled na raški zaljev, limski kanal , onaj sparan vrući vjetar kao fen suši zrak I usta, ali vredi svake kaplje znoja , popesti se samo malo više od centra Raklja I uživati u pogledu. Od cijele te priče, starog grada ostalo je ustvari pa I ništa. Zid kameni ,bedem do visine 6 metara ,a širokih dva. Kaštel se spominje već u 11 stoljeću ,a pretpostavlja se da je građen na nekim rimskim starinama ,no spominje se 1312 godine I to kao Castelare de Rachir I to u dokumentu kojim gorički grof Henrik Castellare daje Rakalj kao miraz svojoj kćeri Elizabeti I njezinom zaručniku Nikoli Brambergu. Vladali su ovdje I Habsburzi ,no oni posjed izgubiše od Venecije. Ovdje su rakljani živjeli do 1510 godine kada je kaštel razvaljen, spaljen I uništen. Tada se gradi Novi Rakalj , podno ovog starog. Ostala je samo skromna crkvica sv.Agneze Agnije s ulaznim portalom kasne gotike I preslicom. Postoji, dakle, vjerojatnost da je i u Barbanu prije kraja XIV stoljeća postojao neki, makar, i mali, komunski arhiv. Njegov kasniji opstanak dovode u pitanje nemiri i borbe u Istri što su ih imali sa Venecijom gospodari Barbana oglejski patrijarsi, gorički grofovi i napokon austrijski vladari, sve tamo do rata na početku XVI stoljeća u kojem je osobito stradao austrijski dio Istre u toku kojeg se je Barban predao Veneciji (1516. godine). Zbog založnog prava što su ga imali Talcsisi nad Barbanom i Rakljem još od 1505. godine, za zajam dan caru Masimilijanu, Venecija je Rakalj, a vrlo vjerojatno i Barban, ostavila u posjedu Taksisa sve do 1535. ili 1536. godine, kada ih je isplatila. Pošto su se za dugotrajnog rata koji je trajao poslije 1508. godine, Barban i Rakalj predavali 1508. i opet kasnije 1516. godine Mlečanima, može se samo nagađati što se dogodilo sa starim barbanskim i rakaljskim arhivom. Mogli su ih odnijeti Taksisi ili Mlečani, no ne mogu se, iz takvog nagađanja isključiti ni upravitelji i posjednici Pazinske grofovije koji su sudjelovali u tom dugotrajnom ratu. Interesantno je svakako spomenuti da su u rukopisu Barbanski anali uz datum 10. ožujka 1815. godine zabilježeni neki slučajevi obnašanja knjiga i dokumenata iz barbanskog arhiva. Tako su, navodno, ... nestale knjige i dokumenti u vrijeme pazinskog kapetana Mosconea 1525. godine ili malo prije nego što su Loredani ušli u posjed tog kaštela te da su valjda iz Pazina prešli u Ljubljanu.... Vjerojatno je Josip Batel, pisac tog dijela Anala našao neke podatke o tome u, tada još postojećem, arhivu. S godinom 1536, kada je Venecija 23. prosinca prodala na dražbi Barban i Rakalj kao cjeloviti feud mletačkim plemićima braći Loredan, započinje u povijesti tih komuna jedno novo razdoblje. Već je ranije, 1516. godine carski suverenitet zamijenjen suverenitetom Prejasne, a 1536. godine Barban i(Rakalj dobili su nove feudalne gospodare. Loredani su već na početku svog upravljanja stali bitno zadirati u stara prava Barbanaca. Koliko se je krozto pogoršao položaj barbanskog komuna i njegovih stanovnika, kako u pravnom tako i u ekonomskom pogledu, pokazano je na drugom mjestu. Namjeravajući već od početka što jače ekonomski iskorištavati kupljeni feud, Loredani su, jer su smatrali svoje vlasništvo nad Barbanom i Rakijom apsolutnim u smislu rimskog prava, stali organizirati upravu koja je sve više zadirala u sve tokove života, a na čelo iste postavili svojeg službenika kapetana. Ranije, dok je Barban i Rakalj bio u sastavu pazinskog feuda, u Barban je tek povremeno dolazio pazinski kapetan ili tamošnji ekonomski upravitelj. Sada je u Barbanu stalno zasjedao poseban kapetan. Uz njega se doskora nagomilala i druga administracija: kancelar, voditelj pisarnice, fatur ekonomski upravitelj, pomoćnik kancelara, a samom kapetanu, kao izvršilac presude, stajao je na raspolaganje cavalier, zatim straža od deset Barbanaca sa posebnim zapovjednicima contestabili i još neki. Ne mogu otići odavde od kad me je kako sam napisao “Puknulo” ,a da ne spomenem Matu Balota ,pravim imenom MIjo MIrković ,rođenog u Raklju 1898 godine. Na svaken samlju, na svaken piru nikad su kantale. Od bogzna kega vika su tako tarankale po cija dan. Svirači nisu znali miru. Vajk su naši dani teški bili, prazni žepi i žuljavi dlani, mučan nan je bija kruh naš svakidanji, ko ga je bilo. Ko ne, smo postili. Kašu su jili naši stari i brmeč brstili, stariće ovsa prodavali, da kupe malo soli, ma ki bi od nas unako, kako su oni umili, zakanta: "Rodila loza grozda dva." Velike sopele svire već miljare lit, kroza nje govore glasi naših starih od davne davnine, kamogod se krenemo oni gredu s nami, glasi crlene zemlje i krasa, glasi domovine.   Oznake: Istra, Istra-Adventure, Hrvatska, povijest |
10.07.2022., nedjelja
Volosko
|
U Kratkom posjetu Volovskom – Voloskom, jer se ovo v ili ne izgovara ili ne čuje, pa se uvriježilo kao Volosko, pojeli smo pizzu , jako dobru i jako hvaljenu, restoranu- pizzerii se ne sjećam više imena, morao bih provjeriti , no to sada i nije bitno. Nedaleko na samoj obali, koliko se sjećam rodna kuća Andrije Mohorovičića zatvara šetnicu, odnosno uži cestu, Na samoj je kući i spomen ploča. Kako je red da se jelo malo slegne ,a i potroše kalorije – mješavina pizze i pive , prošetali smo ,odnosno popeli se stepenicama više od obale. Centar klasičan , primorski ,uski red kuća spojenih jedna uz drugu. No, postoji ovdje i niz vila koje su poslije 1945 godine nacionalizirane , konfiscirane i u njima uređeni stanovi za pregaoce tekovina revolucije. Industrijaci, grofovi , baruni strani ili domaći gradili su ovdje vile za odmor , sa ograđenim dvorištima , daleko od običnog puka. Struktura je kasnobarokna klasicistička ili sve to skupa neo. Istu arhitekturu naći ćemo posvuda po Primorju , Istri ili Dalmaciji. Kapetanske vile, diče se još svojom ljepotom, mada sada teško zapuštene. Prolazimo pored jedne Villa Teresina iz kraja 19 stoljeća ,nažalost nisam saznao podatke o njoj ,a i iskreno nisam se raspitivao. Malo dalje iznad ceste velebna građevina – crkva sv.Ane iz 1850 godine , neobaroka. Dva visoka zvonika i kovana ograda, ulazni portal skromnog rješenja , no nekog izrazitog stila i nema, barem ne baroknog. Unutrašnjost je bogatija ,pogotovo od kad su nađene skrivene freske , koje je pokrivao sloj ili slojevi boje 50tak godina. Resturarine su. Oltar je mramorni, novi – Rendić je htio ukrasiti svojim djelom ovu crkvu. Volosko je pomorski gradić ,kažu da je stariji od mnogih,ali to još treba dokazati. Zvona milo zvone – kako nam to kaže vječiti lutalica Matko Laginja ,a isto tako nam govori da je liturgija domaća, hrvatska, premda je ovdje talijanski jak kao jezik, jer se nekako oduvijek upravo tim jezikom služilo za preživljavanje. Možda se mnogi stariji sjećaju i pjesmice : Predrago Volosko,lip moj dijamante, U tebi se goje tri vile gailante Nekada su na glasu bile ženske pećarice koje su nosile na Rieku, slavne volovske hljebce i kolače, koje su vrijedne žene rano zorom pekle kako bi na Rijeku – u Rijeku došli svježi. Nekada je u Voloskom postojao i sajam na svetog Roka (16 kolovoza) i tu se sastajalo, dogovaralo, prodavalo. Bila je popularna taščica – srce od sladora – šećera ukrašeno umjetnim cvijećem i u sredini bio je komadić papira, na kojem je stajao jedan klasičan stih stare „Kranjske šprahe“ Al me maš rada,al ne Men to vse eno je Zapjevajmo po domaću na kraju i odlazimo doma , u Rijeku. Voloscana bella Ta lipota tvoja! Tu sei la mia stella I sva dragost moja        Oznake: Istra, Kvarner, putovanje, povijest, Hrvatska |
07.07.2022., četvrtak
Metel Ožegovič
|
Madzarske pretenzije na teritorij Hrvatske nikad nisu prestale I neće ,dokle god nemamo volje zaista jednom zaustaviti tu ideju. U novije vrijeme afere pokazuju ustvari koliko smo mi kao narod slabi ili više volimo stranca nego domaćeg sina. Borbe s Madžarima traju odavna I to zaista odavna , toliko dugo da smo čak branili I Austriju od njihovih pretenzija. Kako je Marija Terezija pokleknula ,a trebao joj je novac za ratove, tako je dala I dio Hrvatske pod upravu, “riječka krpica” ,a I naš sabor odgovarao je saboru u Požunu , gdje se kriju isto tako I papiri hrvatske povijesti. U moru borbi , zalaganja za domaću riječ I protiv Madžarske vlasti , ustali su mnogi ,ali su se izgubili u moru istom takvom onih koji su uvijek radi svojih osobnih interesa plivali nizvodno. Između onih, koji su slabo znani povijesti I širem puku, odnosno hrvatskom čovjeku, jer je ipak 50 godina tako odgajan da sluša samo revolucionarne one tekovine slavne borbe ,a svoje nije pazio. Tek rijetki su pazili I dalje na domovinu Hrvatsku. Tu nije riječ o politici, niti o pokretu niti o vlasti ,nego pojedincima koji su se borili za pravo na slobodu I riječ ove zemlje. U 19 stoljeću počinje borba za narodno pravo I narodni jezik I tu nailazimo nekoliko osoba, ličnosti ,koje su se zalagale. MOramo shvatiti ipak da je narod mali, nepismen u to doba širom, ali je stvar bila I počivala na onima koji su bili školovani jer su si to mogli priuštiti. Ban Jelačić je za Austriju smirio Madžare, borio se za I pravo Hrvata na svoje ,ali u okvirima MOnarhije austrijske. Ostale sada neću spominjati, dovoljno je već rečeno o njima. Jedan od onih koji su se borili za domaće pripadnik je stare obitelji , koja je krenula na put svojeg probitka iz Križevačke županije I dala svoj obol Hrvatskoj. Dobri ili loši , ljudi su. U tom 19 stoljeću kad se svijet I pogled na svijet polako mijenja u žaru hrvatskog narodnog preporoda javlja se jedno lice, nepravedno zapostavljeno. Metel barun Ožegović , od njega I kreće taj barunski dio obitelji sve do danas, mada su danas taj naslov izgubili,ali ostalo im je ono plemeniti. Rođen 4 . svibnja 1814 u Zagrebu bori se za pravicu protiv madžarskog jakog utjecaja, pa nam ostaje I njegov govor 12 rujna 1844 godine kao hrvatskog zastupnika na ugarskom saboru : Ovako se je naročito razvila književnost jezika kojim govori naš narod u sdruženih kraljevinah I na jugu, poznat pod imenom ilirskim. Tako mogahu narodi slavenski , pod žezlom Nj.Veličanstva živući, u svojoj narodnosti znatno napredovati, što njim pruža novi razlog podaničke odanosti za toliku otčinsku brižljivost, koja štiti njihovo najsvetije blago, te se baš time učvršćuje neuzkolebiva vjernost naroda prema svom kralju I gospodaru, kao pšto I ljubav domovine u kojoj se narodom slavenskim duševni život ne samo neuzkraćuje već sve to krešćije razvija. ….. Naravno da Madžarima taj govor nikako nije pasao , niti išao na ruku, jer su u to vrijeme upravo baš stiskali svoj jzik I kulturu na ovom području. Zato je borba I sve jača. O izdajnicima ne želim sada, bilo ih je previse, a to je najgora stvar, nesloga naroda. Kukolj u žitu. Kao I danas . Ipak se vrijeme uvijek okreće. Dogovora sa Madžarima nikad nije bilo. Žestoko se on protivio I savezu odnosno Ugarsko-hrvatskoj nagodbi iz 1868. Istam tako zajedno s Jelačićem zagovarao je pripojenje Vojne krajine banskoj Hrvatskoj, kao I Dalmacije. Želio je pošten savez s Madžarima protiv Austrijske kuće Habsburga,ali nakon što je na podao način ipak Savez sklopljen,a ne štetu Hrvatske, povukao se iz javnog života. Obnašao je niz velikih dužnosti u Kraljevini I Carevini. U rodnom Zagrebu završio je klasičnu gimnaziju ,a u Pešti pravo. Nakon završetka školovanja desio se u Varaždinu gjde ga je grof Erdoedy postavio za honorarnog podbilježnika. Tijekom cijelog svog života zalagao se hrvatski jezik, za hrvatsku domovinu I nikako ne smije biti zapostavljen u povijesti Hrvatske. Nažalost se u školama on baš I ne spominje, nego samo nekolicima, čak I onih koji nisu zaslužili u novije vrijeme. Valjda smo takav narod. Kao pristaša Ilirskog narodnog preporoda, 15. siječnja 1838. godine tiskao je poziv za osnivanje Ilirske čitaonice u Varaždinu - Družtva Narodnoga - prve narodne čitaonice u Hrvatskoj. Pozivu se odazvao veliki broj hrvatskih rodoljuba i zahvaljujući darovanim knjigama čitaonica je počela s radom. Kao intelektualac bio je među utemeljiteljima Družtva za povjestnicu jugoslavensku, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Konzervatorija Hrvatskog glazbenog zavoda, Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva i drugih u društava koje su poticale razvoj znanosti i umjetnosti i gospodarstva u Hrvatskoj. Barun Metel Ožegović Barlabaševački I Belski kupuje dvoi I imanje Bela I I Bela II od niza vlasnika te sve skupa ujedinjuje u jednu cjelinu, tako da možemo reći da je imanje Bela bilo jedno od najvećih u kopnenom dijelu Hrvatske. God. 1858. kupio je Metel barun Ožegović-Barlabaše-vački i Belski dijelove od Josipovića i Lovinčića, a 1879. dio obitelji Barabaš te si time sastavio lijepo većinom šumsko imanje, s oba stara belska dvora. Ovom zgodom ne mogu propustiti, a da ne posvetim nekoliko redaka sjajnoj pojavi ilrskog doba Metelu barunu Ožegoviću. Veoma je on zaslužan za svoj narod, koji je uz oca si pronotara Stjepana Ožegovića i strica Mirka Ožego-vica, biskupa senjskog odličan pobornik hrvatskih prava. Uman muž, koji je bio posvema upućen u državno pravo, izabran bi po hrvatskom saboru uz Hermana pl. Bužana u svaku važniju deputaciju, a isto tako i na tadanji zajednički sabor u Požunu, 1842. i 1847. god. Početkom šezdesetih godina prijašnjeg stoljeća nakon listopadske diplome 1860. god., vršio je nekoliko godina čast kancelara, tada ustrojene hrvatske dvorske kancelarije u Beču. Metel barun Ožegović oženio se 1839. god. s Ivanom groficom Sermage od Susjedgrada i Medvedgrada. Iz ovog braka rodio se je sin Ljudevit oženjen s Olgom groficom Erdodv i kći Ida udala se za Alfreda baruna pl. Moscona, vlastelina u Pišecu u Štajerskoj. Danas je vlasnik vlastelinstva Bela Ivan barun Ožegović, odličan gospodar te veoma ljubljen i štovan od svojih se* ljačkih susjeda, koji ga visoko cijene kao svog svjetovatelja u narodno gospodarskim i imovinskim odnosima. Kod takovih odnošaja među vlastelinom i susjednim se1jacima nije niti agrarnom reformom današnjem vlastelinu belskom oduzet niti pedalj zemlje, jer su sami seljaci, kad je tamo stiglo agrarno povjerenstvo, jednodušno i odlučnoprosvjedovali, da se njihovom vlastelinu išta oduzme, te ma kome u zakup dade, ostaje nam za povijest. MOžda je ovo prekratko za jedan ljudski život, ali je sasvim dovoljno da Vas pokrene na misao I razmišljanje o svima onima koji su dali “život” za ovu zemlju,a malo im je spomena. Metle barun Ožegović umire u Beču, ne moram naglasiti , kao I mnogi ,razočaran.        Oznake: povijest, Zagorje, Hrvatska, narodni preporod, Putovanja |
06.07.2022., srijeda
Anka Jelačić
|
Kako bi negdje zaokružili priču o banu Jelačiću I imanjem Novi Dvori, koji se sustavno ,unatoč brizi ,devastiraju, pa je tako nestala altana iznad glavnog ulaza, moramo spomenuti zadnju vlasnicu dobra, Anku groficu Jelačić, izrazito narodno orijentiranu. Rođena je 18.6 1859 godine ,vjerojatno u NOvim Dvorima, koje je poslije smrti Josipa Jelačića, naslijedio njegov brat Juraj Đuro. Đuro je imao trojicu sinova, koji su svi umrli prije njega, a on sam umro je u 96 godini . Ostale su dvije kćeri Vera , koja ostavlja dio nasljeđa , oružja I slika , tadanjem Narodnom muzeju, danas Povijesnom, I Anka koja osniva udrugu 1919 godine kako bi spomen ,a I imanje banovo postalo nacionalna baština. Isto tako Anka nešto kasnije osniva I udrugu za pomoć siromašnim studentima. Anka gradi I grobnicu 1933 godine na imanju u spomen obitelji, no 24.7 1935 grobnica biva devastirana od nepoznatih vandala. Čemu? Nitko sa sobom na onaj svijet ne nosi ništa, osim svog obraza. Uspostavom Nezavisne Države Hrvat ske ukinuta je Zaklada kao samostalno tijelo i pripojena Zemaljskoj gospo darstvenoj zakladi, što je značilo da je potpala pod upravu tadašnjega Ministarstva seljač koga gospodarstva pod nazivom Držav no dobro bana Jelačića Novi dvori. Poslije rata nestala je zaklada ,kao I ban konjanik na glavnom gradskom trgu. Grofica Anka Jelačić neko je vrijeme bila dvorska dama na bečkom dvoru I strašno je držala do etikete I kasnije, kad se povukla u mir Zaprešića, tako da kažu da se presvlačila po tri puta dnevno. Voljela je goste I često ih je primila odasvud, a rado je odlazila u Zagreb svojom kočijom koju je vozio njen osobni kočijaš Ivek. Goste je uvijek dočekivala srdačno, kolači I vrsna kuhinja uvijek su bili spremni za najavljenog ili putnika namjernika. Iza nje ostaje I kuharica, svih onih jela koje je dvor pripremao. Iz davnina nam ostaje jedan opis Zagreba I djelovanja za pomoć siromašnoj djeci , I to ne samo u Zagrebu, nego u cijeloj Hrvatskoj, pogotovo tijekom 1.svjetskog rata, pa I poslije. Puno djece bilo je zbrinuto iz ratnih područja koji su ostali siročad. U subotu je kroz cijeli dan bilo lijepo i bez kiše, a uz Boga i nebo bilo je i svekoliko građanstvo sklono akciji za našu djecu. To se najbolje vidjelo po sakupljenom novcu. Već oko 5 sati u subotu poslije podne bilo je u centrali na Jelačićevom trgu vrlo živahno. Predsjednica Udruge učiteljica, sekcije za našu djecu, Milka Pogačić, blagajnica Anka Tkalec i velik broj odbornica bile su zaposlene preuzimanjem punih žara i škrabica. Odbornice i njihove marne pomagačice radosno uzbuđene nad lijepim uspjehom donosile su žaru za žarom, škrabicu za škrabicom, a sve jedna punija od druge. Sve je to išlo tako brzo, da nije bilo kada brojiti novac, već se je sav spremao u novčane vrećice, koje su zapečaćene i spremljene u Wertheim -blagajne, a danas ih činovnici austro-ugarske banke pomoću brojevnih sprava razvrstavaju i broje. Na dječji je dan u svem skupljeno stotinu vrećica novca. Mnogo je tome doprineslo i to, što su i najviši odličnici obilato pridonesli u tu plemenitu svrhu. U subotu se poslije podne preuzvišeni gospodin kraljevski povjerenik ban Slavko pl. Cuvaj od Ivanske sapreuzvišenom gospođom suprugom Ankom pl. Cuvaj od Ivanske izvezao automobilom u grad, te su vozeći se ulicama, kod svake žare stali i stavili u nju svoj prinos. Bilo je to prvi puta, da glavar zemlje na ovaj način kao jednostavni građanin radi u interesu plemenite i rodoljubne stvari. I ostali odličnici po rodu i položaju nastojali su što više darovati za siromašnu našu djecu, te tako pridonesli uspjehu dječjega dana. Jučerašnji dječji blagdan nije zaostao za dječjim danom. Bio je to pravi cvjetni blagdan. Već rano ujutro razmjestile se po trgovima i ulicama odbornice prodavajući cvijet Sunovrat-Narcisu, te nudeći ga svakome. Do podneva je već gotovo sav Zagreb bio okićen tim cvijetom, a što je vrijeme više odmicalo, to su i prolaznici bili sve obilatije iskićeni. Neki su kod toga razvili i dosta duha, te je bilo i zgodnih upadica. Jedan je na pr. gospodin sve zapučke okitio, a oko šešira spleo vijenac Sunovrata; drugi je opet, sav zakićen držao u jednoj ruci natpis bankrot, a u drugoj praznu otvorenu novčarku; neka su gospoda za pojedini cvijet platila po 1, 2, 5, 10 i 20 kruna. Nije bilo ulice, gdje nije bilo koje prodavačice, a gđice. Priester-Oblatt provezle su se u kočiji lijepo iskićenoj sunovratom kroz cijeli grad i na krajnjim točkama prodavale taj cvijet, tako, da od čestitoga radnika i obrtnika do najviših odličnika gotovo i nije bilo čovjeka, koji nije bio okićen. Poslije podne pobudio je sveopću pažnju elegantan sav sunovratom okićen automobil, u kom su se vozili kraljevski povjerenik, ban Slavko pl. Čuvaj od Ivanske i supruga mu Anka pl. Čuvaj od Ivanske. Automobil je posve lagano vozio, a prodavačice su pravile dobar posao, jer su preuzvišeni supruzi obilato kupovali ponuđeno im cvijeće. Pojedine odbornice posjetile su osim toga kraljevskoga povjerenika pl. Cuvaj a i u banskom dvoru, te dosta skupo prodale kitu cvjetova, nadalje su obilato kupila presv. gg. nadbiskup-koadjutor dr. A. Bauer, veliki župani dr. vitez Cuculić, pl. Belošević, banski savjetnici dr. Jakšić, pl.Fodroczy, Žepić, grofinje Vera i Anka Jelačić, zatim sva gg. kanonici i ostali odličnici, koje su odbornice posjetile i ponudile im cvijet. Grofica Anka umire 1934 godine,ali duh njen kao I duh njenih predaka, poglavito bana živi još uvijek u Zaprešiću.   Oznake: ban Jelačić, povijest, Zaprešić |
05.07.2022., utorak
Gomirje
|
Cesta je ona stara , između zelenila , podsjeća na djetinjstvo I na neke sretnije dane uzbuđenja od putovanja. Listopad je , magle se vuku Gorskim Kotarom I Likom, spremaju se drva , uređuju vrtovi, auti prolaze , ljudi žive spremajući se za zimu, onu pravu jaku , snježnu I hladnu zimu koja je blizu. Ni zime u ovom kraju više nisu iste, klima se svakako mijenja, ali ipak taj miris dima , te kućice drvene koje se pojavljuju između novih daju još uvijek onaj romantični duh starih vremena. Tik iznad ceste ograđeno dvorište ,u njemu građevina, dvor I crkva. Skromno dvorište, trava rosna I mokra, pokoja ruža I čovjek koji nešto pljevi, obučen u plavi kombinezon. Čuvar manastira I crkve, pop. Par riječi uz obavezno dobro jutro, I pušta nas unutra. Bogatstvo gradnje. Bio je manastir kao I crkva poslije Domovinskog rata I obnavljan I sada stoji tu za sve nas , bez obzira na vjeru ili naciju, svakako Bogu drag, ja vjerujem kao I svi oni koji bi voljeli ili željeli razgledati ovu ljepotu. Ja građevine gledam bez utjecaja na vjeru ili pripadnost. Godine 1600 naseli ovdje general Lenković pravoslavno življe iz KOrenice,ali već 1596 godine ovdje zatičemo tri pravoslavna kaluđera – Brankovića, Vučkovića I Orlovića I upravo oni 1601 godine osnuju ovaj manastir. 1657 godine 13.07 ugovorom dobi 420 rali zemlje od Jurja Frankapana. Gomirje je spadalo u modrušku županiju još od godine 1193 za vrijeme vladavine kralja Bele III. Manastir je nastao na posjedu kneževa Frankopana I najzapadniji je takav obnovljene pećske patrijaršije posvećen sv. Jovanu Krstitelju.Zgrada prema dvorištu u više je navrata od 18 stoljeća pregrađivana (1842-1846,1889). Crkva se odlikuje ukrajinskim slikarstvom tradicionalnog stila I smjera od 1762-1764 godine Simeona Baltića.Povijesni muzej u Zagrebu čuva neke predmete iz ove crkve kao srebrnu trbušastu posudu ukrašenu lisnatim ornametnom ima izduljen poklopac s lišćem na proboj I mrežastim motivom. To je kadionica, koja je nastala u Genovi 1741 godine I spade prema tome među rjeđe primjerke zlatarstva na području kopnene Hrvatske. U vrijeme obrane Hrvatske od turske sile naselio je ovdje ban Drašković uz pravoslavne I senjske uskoke, poradi čuvanja ovog dijela zemlje. No, vojsku je teško uzdržavati, a poznato je da se Draškovići nikad nisu bili predali grabežu, pa je morao ban prodavati svoja dobra kako bi izdržao vojsku. 1602 godine je Ivanu Jantoloviću prodao njekoliko kmetova u Hrašćini, Boltižaru Vlahoviću proda svoje dobro Košnica dolnja, Vinku Bekoviću založi godine 1609. njekoliko kmetova u pristojanju grada Grebena za 1.000 for., a Ivanu Petevu Belskomu dvadeset kmetova u Klenovniku za 2.000 for. 1713 godine osniva se gornjo-karlovačka episkopija a sjedište joj prvo bude u Gomirju,a potom u Plaškom. Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium vol. XVI) gdje se u ispravi od 30. IX 1632. spominje Gomirje, Moravice, Mrkopalj i Vrbovsko. Duga je povijest ovog mjesta ili sela I ne mogu se samo tako sabrati svi podaci vezani za područje. Ostaje na Vama otići, pogledati I doživjeti I taj dio Hrvatske ,ali I sam manastir I da sami donesete svoju sliku, a možda je jednom uz ovu kratku priču prenesete I na one koji će ostati iza nas I ponositi se svime što Hrvatska ima ili je imala od bogatstva. Sve je to naše, bez obzira na sve drugo.       Oznake: Putovanja, Gorski kotar povijest arhitektura, povijest |
04.07.2022., ponedjeljak
Sofija Jelačić
|
Toliko je toga napisano o Banu Jelačiću pobjedniku nad Madzarima, junaku, heroju ,sinu naroda, omiljen svakako među Hrvatima. Malo se zna da je Ban bio izuzetno omiljen među Hrvaticama I ne samo njima, žene carstva padale su mu pod noge. Tako je recimo za boravka u Križevcima Josipa Jelačića čuvala ženska garda ,križevačka djevojačka straža, i ne samo čuvala ,nego isto tako kažu I dvorila. Intimno. Koliko toga ćemo ustvari prikriti da se ne umanji slika jednog ovakvog heroja, ali moramo kako god ipak gledati I kao muškarca I kao muža I naposljetku kao osobu. Volio je Josip od rana vojnički život, žene I balove , karte ,udvarajući svakoj zgodnijoj curi ili ženi. Tako se desio slučaj I sa njegovom ženom, koju se malo spominje ili skoro pa nikako. Rečeno je uvijek nekoliko slova , možda zato jer se preudala I ostavila Hrvatsku, pobjegla iz nametnutog zločestog zatočeništva. Car Franjo Josip nikome nije želio biti dužan niti obvezatan, pa je za zasluge u obrani carstva bogato nagradio one koji su čuvali tron, a s time I tako I našeg Jelačića. Isplaćeno mu je 40.000 forinti što je smirio Madzare. Za taj novac on kupuje Nove Dvore. Bečki dvor uvijek je imao svoju računicu I dobro je zbrajao tako da je 1856 godine naloženo Jelačiću da određenu svotu , prekobrojnu , naprosto vrati carskoj blagajni. Na svečanom primanju u bečkom Hofburgu Car I njegov generalni ađutant grof Gruenne naprosto šikaniraju Jelačića, gurajući ga u stranu I rugajući mu se. Na svakom koraku Ban osjeća prezir ,te sitnim spletkama vrijeđaju banovu samosvijest I taštinu. Prije toga prigodom boravka u Olomucu ruskog cara Nikolaja I ,velikog poštivatelja Josipa Jelačića, grof Gruenne namjerno ga potiskuje ,ali Nikolaj traži Jelačića I u nazočnosti Franje Josipa , naprosto ga ljubi u čelo I uzvikuje “ Brate , naprosto ti zavidim na ovom čovjeku, ja ga jako volim “ I još se na ruskom jeziku obraća Jelačiću “ mi se razumijemo, zar ne?” I namigne mu. Tako je isto splet okolnosti ruganja doveo Josipu u naručje I ženu. Ban je zaista udvarao mladoj kontesi ,ali zbog razlike u godinama nije se usudio ništa započeti, odnosno zaprositi njezinu ruku. Razlika je bila zaista stvarno velika. Josipu je bilo 50, a mladoj kontesi Sofiji Stockau tek 16. Na ,dakle ,velikom primanju Car Franjo Josip uz porug glasno tako da su svi mogli čuti čestita Jelačiću na zarukama s kontesom. Josipu nije preostalo ništa drugo nego da ide u prosce . 1854 godine prigodom carevog imendana Josip Jelačić dobiva I grofovsku titulu I premda već slabog zdravlja. Sa groficom Stockau, dobiva I kćer Anu, koja umire od sušice s nepunih godinu dana, I to u grofičinom rodnom gradu, dvorcu Napajdli, a za vrijeme dok je Jelačić sa Sofijom bio na lječenju. To ga je shrvalo do kraja. Obitelj Stockau bila je bogata, u Napajedli je organizirala industrijsku preradu šećera i osnovala vrlo respektabilnu pivovaru. Malo je poznato da je Sofija rodbinskim vezama vezana I za Opatiju, a njen stric Georg von Stockau zajedno sa Balltazijem , rođakom banice pokopao je u tajnosti na mjesnom groblju u noći onu nesretnu Mariju Večeru iz afere Mayerling. PO nekim podacima Ban je bolovao od sifilisa raširenog u to doba vojničkog života. I ne samo vojničkog. Sifilis je naprosto bio bolest toga doba. Kada bi ovako gledali, ništa se nije od tog vremena promijenilo, samo su današanje bolesti od raskalašenog ponašanja puno jače. Isto tako preko njega I Sofija je dobila tu bolest. Ako se vratimo I malo unazad, kažu da je sifilis kod Bana bio izmišljen, trač naprosto, I da je bolovao od drugih bolesti, zbog kojih je rano oćelavio. Vjenčanje Josipa Jelačića I Sofije Stockau u OLomucu obavio je nadbiskup kardinal Maximillian Josef Sommerau – Beckh . U hrvatskom izaslanstvu kao Jelačićeva pratnja bili su grof KUlmer , barun Metel Ožegović , Herman Bužan I Josip Juraj Strosmajer koji je uputio I pozdravne riječi I čestitke te održao govor na hrvatskom, a potom I na njemačkom jeziku, obraćajući se upravo posebno Sofiji sa riječima da je postala miljenica južnih Slavena udajući se za Jelačića ,bana, te da je već postala miljenicom hrvatskog naroda. 1855 godine biskup osniva pjestovalište ( dječji vrtić bi to danas nazvali) I čuvalište za pomoć roditeljima sa malom djecom koja nisu imala gdje biti dok su se roditelji borili za koricu kruha, odnosno radili. Tom prilikom biskup udara temelje zavodu/ima sa 6000 forinti. Prva predsjednica društva bila je upravo Sofija Jelačić, a prva predstojnica grofica Sidonija Rubido –Erdoedy. Mnogo je dama dalo svoj prilog te su se uključile u rad. Društvo se zvalo Gospojinsko društvo za izdržavanje pjestovališta u Zagrebu. U Topuskom na Kordunu čuvaju uspomenu na banicu groficu Jelačić. Naime se tamo banica lječila od kostobolje, navodi se I sifilis. Isto tako kažu podaci da je iz kočije izašla na nosilima, a već za 40 dana otvarala časnički bal. Grofica je često boravila tamo kupajući se u blatnim kupkama. Nekoliko godina zaredom oko 2000 godine održavali su se balovi njoj u čast. Propalo je sve skupa. Ostaci kade vidljivi su I danas, mada zaboravljeni I jako uništeni. Bila je I banska palača, sagrađena na temeljima neke drvene zgrade I to sve do 1943 godine. Toliko je njena pojava pridonijela ,danas ćemo reći turizmu I popularnosti tog mjesta, da se otvaraju kavane i to 1818 godine Zdravljak sa plesnom dvoranom I to sve za doček Cara Franje I njegove žene Karoline. Sofijinu kadu izgradio je slavni Felbinger. Ban Jelačić umire usamljen, pun razočaranja jadajući se jedinom prijatelju Neustaedteru, koji ga je redovno obilazio. Njih dvojica sjećajući se davnih dana, polako blijede na povijesnoj sceni. U ponoć I 15 minuta sa 19 na 20 5. 1859 godine umire Josip grof Jelačić od Bužima u Zagrebu. POkopao je dijete davno, pokopao je svoje snove I nade u boljitak hrvatske. Tek mjesec dana nakon toga, kao po božjem ravnanju austrijska vojska biva poražena kod Solferina. Banica Sofija grofica Jelačić napušta Hrvatsku, preudaje se, dobiva dvoje djece. POslije napuštanja Novih Dvora I Hrvatske banova braća isplaćuju je ,kako bi dobro I imanje ostalo u obitelji. Sofija je rođena 31.siječnja 1834 godine u Napajedli-Češka, a umire u Beču 17 siječnja 1877 godine. KOliko god je možda mi osuđivali što je tako brzo “zaboravila “ svog muža I zemlju koja ju je dočekala raširenih ruku, toliko moramo shvatiti da je I njoj taj brak bio nametnut sa bolesnim ratnikom. Izgubila je I dijete I što očekivati nego pobjeći od svega od ružnih uspomena. MOžda je nebitno reći I to da je banica imala I prvog crnog slugu.   Oznake: Hrvatska, Ban, JosipJelačić, povijest |
28.06.2022., utorak
Franjo barun ban Vlašić
|
Ja ne mogu i ne želim pisati po narudžbi nečijeg nahođenja i reklama, premda je promidžba ipak jaka, ja se nekako ne oslanjam na nju ,niti mi je stalo do slave i prepoznavanja. Radim i pišem onako kako mi nalaže srce i ne mogu protiv sebe i neću. Riječ neću u mojoj je kući bila strogo zabranjena,ali danas imam godine i mogu si dozvoliti raskoš teksta. Poneki puta zaista i ne biram riječi niti to isto tako ne želim. Toliko je povijesnih osoba zaboravljeno ,jer su imali slabu reklamu ili su naprosto bili samozatajni toliko da ih su nepravedno zaboravljeni ili bačeni u kraj, u zapećak. Opet nasuprot tome ima osoba čije je djelovanje i malo sumnjivo ili čak možda preraskošno prikazano. Ako si na pravom mjestu u pravo vrijeme i ako ti , bez obzira na sve , sudbina pokaže svoj prst , onda si slavan, premda možda i nesretan,ali si slavan i vječan, a ako ti sudbina zakaže jer nisi bio dovoljno ,recimo , bahat i glasan , onda ti se sreća vječnosti ne smiješi i padaš u zaborav. Na gornjem gradu koji je doživio i opet tužnu sudbinu potresa , kad se urušava i ono malo jedinstvene baštine i povijesti, jer su zgrade stare, dotrajale i neodržavane ,nebriga je dosegla vrhunac. U nebrigu se svakako svrstava i novac, kojeg nikad nema za boljitak svih nas i za očuvanje onoga čime bi se trebali ponositi, a kao turistička zemlja , jer drugog nemamo , trebali bi , barem, pofarbati fasade. Fasade i jesu obojane, ali iznutra je tuga jednog vremena . Divot baroka i ponos Zagreba, crkva sv. Katarine porušena je. Urušio se strop, oltari dobili rane i sve te slavne priče u samo jedan tren propale su u ponor ništavnosti. Uspomene nitko ne može izbrisati, ali gledati tu žalost zaista nije lako. U crkvi osim bogatog inventara 18 stoljeća , stoji jedan nadgrobni spomenik ,jednom potisnutom velikanu o kojem se malo zna. Spomenik je od mramora, sive boje sa urezanim imenom i grbom . Grb i ime su stare obitelji plemenitaške. Spomenik je tom „borcu“ dao posvetiti i postaviti biskup Alagović. U tom grobu ,kripti svoj mir našao je Franjo barun Vlašić, ban Hrvatske ,rođen u Madjarskoj u Dombovaru 24.4.1766 god. Barun, hrvatski ban i podmaršal, Franjo Vlašić rođen je od oca Franje Vlašića i majke Marije Ane u Dombóváru, u Tolnadskoj županiji, 24. travnja 1766. godine.. Franjo Vlašić je potomak Hrvata koji su g. 1715. iselili s područja koje gravitiralo gradu Ogulinu i Brinju, te se naselili u Mađarskoj, u sjevernu Baranju: Hajmaš (Nagyhajmás), Dombovar (Dombóvár), Bikalu (Bikal), Magoč (Mágocs) i u Pečuh. Istakao se kao mlad izvanrednom hrabrošću u borbi protiv Francuza , te je odlikovan viteškim križem Marije Terezije. 1832 godine dobiva barunat. Ono što je za nas, za Hrvatsku najbitnije jest to , a mnogi ne znaju, borio se protiv Madjarskog prevelikog utjecaja , te uvođenja madjarskog jezika u škole. Kao izraziti domoljub podupirao je narodni pokret i Ljudevita Gaja te utjecao na izdavanje „Danice Horvatske“ . Isto tako odučno je branio i Slavoniju kao dio Hrvatske, koji su svojatali Madjari. Svojim jednostavnim životom i građanskim držanjem te velikim iskustvom stekao je popularnost među hrvatskim pukom. Branio je isto tako na saboru kraljevine i prava Hrvatske na Rijeku i Primorje. Toliko je daleko sve to skupa otišlo s madjarske strane da su zahtjevali da se uvede majdarski jezik u škole i neposredno je to ban barun Franjo Vlašić spriječio uputivši molbu Ferdinandu I da ne potvrdi tu odluku i u tome je uspio. Umire u Zagrebu 16.5. 1840 godine.     Oznake: Zagreb, Hrvatska, povijest |
27.06.2022., ponedjeljak
Brezovica
|
Tek petnaestak minuta od centra Zagreba, a prošli smo Remetinec, Savski Gaj, skrenuli prema Botincu , razgledali kuriju Vraniczany-Dobrinović i pred gradom smo- dvorcem Brezovica. Godinama stoje i čekaju zidne barokne freske svoj red. Ne dočekuju ga. Dvorac je u vlasništvu zagrebačkog Kaptola i ne dešava se ništa , osim po starim vrednim zidnim slikama, naslikana spolovila ,natpisi i nikome ništa. Teško je oštećen zadnjim potresima. Prolazimo ga ovaj puta, ne da mi se gubiti živce i po tko zna koji puta pokvariti si lijep i sunčan dan. Na zavoju poslije grada skrećemo lijevo , još samo malo i pred monumentom smo. Nedaleko grada poredale se kuće isto-imenoga sela, izmedju kojih se uzdiže župna crkva B. D. M. s dva okrugla tornja, a do nje stari drveni župni stan. Akoprem je ova crkva veoma stara, te se već spominje u trinaestom vijeku, to je ipak župa brezo-vička zasnovana tek g. 1680., kad su Draškovići zavladali gradom. U samoj crkvi nema baš nikakovih starina, do izvana visoko u zidu uzidana je kamen-ploča s natpisom – opisuje nam Laszowsky. U onom slavnom popisu župa iz 1334 godine spominje se tada mala drvena kapela posvećena BDM u Polju, tada posjedu okićkog vlastelinstva, odnosno na posjedu kneza Ivana Okićkog. 1380 godine dolazi njen stvarni opis. Ta mala drvena kapela biva zamjenjena od godine 1756 a ovu današnju podizali su grofovi Drašković, tadašnji posjednici dobra Brezovica. Zaslugu svakako izgradnji možemo pripisati zaslugama i trudu župnika Ivana Ignjacija Vukmanića. Odlikuje se jednostavnim pročeljem s trokutastim zabatom,a pobočno su uklopljena dva vitka zvonika cilindrična oblika, koji nas podsjećaju na obrambene kule. Josip Kazimir Drašković, kao pokrovitelj i mecena župe izabrao je projekt crkve, organizirao izvedbu radova i dovoz materijala te novčano podmirio troškove izgradnje, tako da je godine 1756. sazidana nova (današnja) crkva.Njegov sin Ivan dao je godine 1768. dograditi dva okrugla, cilindrična zvonika. U izgradnji crkve, osim pokrovitelja i župnika, marljivim radom svojih ruku, te sa volovskim i konjskim zapregama sudjelovali su i domaći župljani. U crkvi je postavljen glavni oltar Uznesenja Blažene Djevice Marije te još tri oltara – sv. Antuna Padovanskog, svete Barbare i zavjetni oltar sv. Vida, mučenika. Glavni oltar i propovjedaonica, izrađeni godine 1762. su remek djela baroknog kiparstva. Autor je kipar Franjo Straub. Njegova djela, izrađena u najboljoj srednjoeuropskoj tradiciji, uvrštena su u vrhunce hrvatskog baroknog kiparstva. Godine 1771. u crkvu su postavljene i nove orgulje. Novosagrađena crkva posve je ispunjavala potrebe župe. I više od toga. Skladno i lijepo građena, poluokruglog oblika sa dva vitka okrugla tornja, u unutrašnjosti ispunjena vrijednim umjetničkim sadržajima, ispunjavala je ponosom i divljenjem župljana ove župe. Uz crkvu je sve do 1906 godine bio i stari drveni župni dvor. U vrijeme njemštine, kada je plemstvo govorilo pretežno njemački ,ali i francuski, kada se čitalo samo strane , njemačke romane , u vrijeme kada su se presvukle vojničke čizme i počelo se živjeti mirnije i počelo se i graditi sigurnije, ali i napuštati gradove, utvrde .Kada su se gradile crkve i dvorovi, koji danas propadaju ,jedna je Keglevićka iz 1754 godine ovako : Jen krat bum vender probovala z mojem horvackim konceptom napervo dojti.Itak sin majku ne sme zmehavati. Nekako se sve danas i opet čudno vrti , pa naša mladež više koristi engleštinu nego domaću riječ. Tako gubimo i identitet ,ali i možda zbog toga zaboravljamo našu vrednu baštinu. Ako sam Vas imalo dirnuo ili probudio znatiželju tek nedaleko centra čeka Vas ljepota, premda ruševna i zapostavljena kao dvorac ili kao crkva sa dva visoka tornja koji se izdaleka vide, onda sam napravio dosta, ili da ne kažem puno.         Oznake: Zagreb, Brezovica, povijest, vjera, Putovanja |
26.06.2022., nedjelja
smiješan događaj u Varaždinu
|
Kad je u Varaždinu kasno u noći gospodin Josip Stjepan Žuvić, prijašnji kapetan, šetao s nekim gospođama I gospođicama, koje su javno bile prigrlile razuzdan život pokojnog Najšića, od šale ili obijsti ugrabiše gospodinu Blaškociju jarca, te ga privezaše za konopac zvona na vratima samostana. Jarac se prevrčući silno derao, baš kad su franjevci bili otišli na kor.Dođe vratar,otvori prozorčić, ugleda rogove, crnu boju I začuje dreku pa upita, tko je. Promijenivši glas Žuvić odgovori : Đavao sam, protjeran iz Gora; tražim kod vas stan.Fratar laik otrči do gvardijana I ,našavši ga na koru, sav uplašen javi mu, da đavao pred vratima traži stan. Ispripovjedi mu, da ima rogove, da je potpuno crn, da se prevrće I raznovrsno glasa.Franjevci se uplašiše ,kad su čuli buku I dreku, pa zaključiše da neugodnog gosta treba otjerati pomoću svetotajstva.Stoga jedni dobiju nalog , da se odadu pobožnosti I molitvama, a drugi požure u sakristiju po svetojastvo. Međutim bačvar svjetovnjak ,koji je bio pijan još od prijašnjeg dana, probudi se kod te učestale zvonjave I ,misleći da je vratar zaspao ,pođe do vrata. Tu nađe ključeve, otvori vrata I, nagazivši na jarca ,pomisli, da se slučajno zapleo u konopac. Dok ga je nastojao odvezati, dođu fratri sa svijećama I svotojastvom. Zaplašen tim novim prizorom, pomisli da su to sjene mrtvaca. Kad je prepoznao glas lektora teologije, upita ga što je to. Kako su I oni po glasu prepoznali bačvara, stanu ga psovati kao pijanicu I rušitelja noćnog mira. Dobivši svijetlo, on odveže jarca I ispriča, kako je bilo. Kad su pri svjetlu vidjeli, da je to jarac, uniješe ga u samostan I zatvoriše te ga ni sutradan,kad se saznalo za tu zgodu I kad je Blaškoci tražio svog jarca natrag, ne povratiše, nego ga zaklaše I dadoše koscima sjenokošama. Budući da se Blaškoci nije htio primiriti, oni, koji su izveli tu šalu, platiše mu za jarca tri zlatnika. 1765 godina     Oznake: varaždin, Hrvatska, Putovanja, povijest |
Botinec
    MOžda je nekako za nas u ova vremena najbitniji podatak da je prije ustoličenja na bansko mjesto Banus grof Jelačić upravo iz Botinca , koji je tada bio u vlasništvu Amboza Vranicani ,došao u grad. Ban je naime dan prije ustoličenja otputovao u Botinec I tamo večerao. U grad je ušao na bijelom konju arapu odjeven u narodnu nošnju : bijela surka, crvena kabanica, modre hlače, kratke hrvatske čizme, turska sablja na svilenoj vrpci, na glavi kapa s ilirskim grbom. Samo još jednom u životu nosio je to ruho, na Tijelovo 1849. Tako da ispada , kada danas naprosto projurimo, što ja znam često činiti , žureći se dalje prema Pisarovini ili Jamnici, nekako ne vidimo slavnu prošlost tog dijela ,možemo slobodno reći Zagreba. Krenuti jedno popodne , kad je doma dosadno , nedaleko samo par kilometara od asfalta grada u mir, u vrt prepun želja I nadanja. Sami posjed služio je upravo kao odmor barunu Ambrozu od političkog djelovanja. Tamo s pogledom na grad I na Savu. Na početku 19 stoljeća kuriju gradi Ignjat Gyulay, hrvatski ban, a koristi ju kao ljetnjikovac Vranicani. Kasnije ta kurija prelazi u ruke njegovog zeta Ivana Buratti. KOmpleks je danas obrastao, a uz kuriju pristaje I kapelica, danas devastirana. Slika ista po cijeloj Hrvatskoj. Bogatstvo koje možemo iskoristiti na razne načine se naravno rasipa I uvijek sebi kažem, mi smo bogat narod , ovakvo što nam ne treba. To treba onoj sirotinji vani , koja sve uređuje kako bi preživjela. Sarkazmom I ironijom svakako se lakše nosim sa baštinom. Zagrepčanima koji još nekako krpaju svoju ljubav prema baštini ne obazirući se na novu povijest evo predlažem taj mali izlet koji ne košta puno, ali ipak kako god da bilo puni dušu. Mir I kurija,kapelica za molitvu. Tako je malo potrebno da budemo sretni,a I sačuvamo u našem oku bar možda dio ljepote povijesti Hrvata. Krenite , obavezno, ali molim nemojte raditi zlo ovom zdanju ili nekadašnjem perivoju. Samo odmorite dušu u vrtu uspomena.    Oznake: Zagreb, botinec, Hrvatska, povijest |
25.06.2022., subota
Stupnik sveti Benedikt
|
Čula se glasna tutnjava dolazi nam opis iz 1893 god 20 lipnja potres snažan . Osjetio se na širem području,ali ovaj je vezan upravo za Stupnik. Nedaleko Zagreba, tek 15 ak minuta vožnje I već nas čeka blago.Nekako uvijek čekam I čekam, kažem blizu je I neće nestati samo tako, no toliko mi je građevina srušeno proteklih godina koje iz komocije nisam zabilježio. Kuća na Krugama , na samoj Slavonskoj, pa niz kuća s početka 20 stoljeća na Savskoj,a davno prije ,ima tome I više od 20 godina srušen je drveni ambar ,odnosno kompleks koji je trebao biti zaštićen ,a nije, nekog Šoštarića, akvizitera. Danas se ovdje na samom uglu Savske prije skretanja za Jadranski most nalaze nove zgrade , za mene ništa posebno arhitektonski vrijedne. Sjedam u auto , ne budi lijen I već sam tamo, malo jutarnje one rane gužve ,odlazak na posao, a onda samo cesta, krajolik, ljeto je . Prije posla I svakodnevnih obaveza , mir I građevina. Kapela je sv.Benedikta u Stupniku. Zaštićeno je kulturno dobro, autora ne znamo, ne znamo tko ju je gradio,ali dolazi nam s kraja, a umjesto starije drvene iz 1650 godine, 1696 godine. Na blago povišenom je terenu, nekada je imala I zid oko sebe, no on je srušen. Svakako daje ljepotu ovom kraju I krajoliku. Iznad same ceste. Mise I pobožnosti I ufanje Bogu je sve što joj je dano, inače na nju u jurećim autima nitko ne obraća pažnju kao ljepoti. Odlikuje se ustvari kasnorenesansnim zvonikom ispod kojeg se ulazi u prostor. Dinamika linije se bez zapreke diže do potkrovlja I tu se vidi ipak mala razlika za promjenu od ostalih crkvi istog stila gradnje, tako da se ovdje već vidi lagana promjena u gradnji. Vizitator 1705 godine navodi da je kapela građena iz temelja. Kapela se stvarno počela graditi 1688 godine za vrijeme župnika Pintarića ,a nastavila u nekoliko faza I kasnije sve do 1725 godine ,a za vrijeme župnika Čunčića. I tako je možemo datirati. Ne budite komotni kao ja u nekim stvarima, ne čekajte da se nešto desi ,nego krenite I pogledajte ovu ljepotu. Malo dalje čeka vas I nekoliko kurija I još jedan barok,Koji, sada vam neću otkriti.   Oznake: stupnik, Hrvatska, vjera, povijest, Zagreb |
24.06.2022., petak
Đavao u Gorama
|
POslije domovinskog rata vidio ,prolazeći tuda , prazne puste zidove, golu ciglu slavne prošlosti. Onda se obnovilo, lose, kako drugačije, tako lose da ga je ovaj potres ponovo porušio I što, bacilli smo lovu, narod sretan I možemo ispočetka. Gora ,ona slavna , stara , vjerska. Neću sada o povijesti toga mjesta, jer je napisano I previse, nego bih radije da sve skupa olakšam donio jedan događaj tamo iz davnina iz 1765 godine. U Gorama, vlastelinstvu zagrebačkog prepošta (predstojnik), zbio se sljedeći daleko glasoviti slučaj. Svi su ondje pripovjedali , da se u neku kuću uvukao đavo, da zlostavlja ljude I , jer je mjesni kapelan noću zaklinjanjem čistio kuću, da je taj đavao prešao u župni dvor u Gorama, da se tu u sjeni pokazuje, da govori I čudnovato se ponaša. Kad su neki oficiri, koji ni u šta ne vjeruju, došli u tu seljačku kuću, da Ih je izmlatio. Pričalo se I više priča, kako je tko bio vještiji u izmišljanju. Gorski župnik Matija Kos osobno dođe u Zagreb te o tom đavlu podnese opširan izvještaj biskupu, prepoštu I članovima kaptola, tako da se činilo krivovjernim sumnjati u to makar malo.Isticali su se , kako se to rado dešava., brojni razlozi božanske providnosti, a općenito se govorilo, da se to zbiva radi obuzdavanja krajiških oficira, koji žive odveć raskalašeno I koji su zbog čitanja knjiga donijetih iz Saska zadojeni bezvjervjem. Kad su za to saznali neki oficiri, smatrajući, da se novcem može razotkriti ta tajna, potkupe neke u onoj seljačkoj kući I doznadu da se tu nalazi starica, koja bijaše izjavila, da dobro pozna toga đavla. Stoga je stanu ispitivati ,a ona , vidjevši I primivši novac, ispriča, da je mjesni kapelan smrtno zaljubljen u neku ženu, pa kako mu se nije pružila prilika da s njom spava, pronašao je sljedeći način : Spomenuta žena, s kojom se spavao kao s milosnicom, podizala je buku, a donošeno svjetlo gasila duvanjem iz mijeha, tako da su drugi bježali iz kuće, koja je ostajala prazna. Nato je kapelan bio pozvan, da izgoni đavla, te se , ostajući tu mogao predavati ljubavnim užicima sa svojom ljubavnicom. To je sjajno uspjelo. Napokon uvjeriše seljake da je đavao rekao kapelanu, da progoni samo milosnicu,Budući da je kapelan ne može ondje stalno čuvati, da je đavao ne ugrabi, neka zamole župnika , da primi u svoju kuću tu kapelanovu priležnicu. Oni zamoliše , župnik pristade ,pa tako ta tobože uznemiravana žena bi preseljena u župnikovu kuriju. Da I župnik bude prevaren, I u njegovoj je kuriji lažno prikazivano uznemiravanje, koje je vršio neki plaćeni I najmljeni čovjek. Dvaput je silom htio provaliti,a jedamput je srušio vrata. Zbog mjesečine vrlo je lako stvarao sjene, ričući, kako je bio upućen, puštao neke glasove I oponašajući promukli glas psovao kapelana što mu oduzima dušu, koja mu pripada. Stoga je radi sigurnosti ta žena svake noći spavala s kapelanom. Pošto je starica otkrila navedene zgode, s mnogo drugih okolnosti I pošto je za to saznao župnik, kapelan bi odande maknut, a đavla nestade. Za priležnicu našao se muž, a oficirima je naposljetku bilo zabranjeno da o tome govore, da ne bi svećenstvo postalo omraženo, a puk nemaran u primanju sakramenata. Taj je događaj jedino ostavio sjećanje na đavla u Gorama, tako da služi kao podloga poslovici : To je đavao u Gorama.     Oznake: vrag, povijest, Hrvatska, legende |
Župić selo - spomenik Jelačiću
 Nekada je spomenik Banu Jelačiću stajao na cesti , odnosno malo iznad nje, a onda se napravila obilaznica da se taj zavoj zaobiđe I on je gurnut sa strane, tako da ga baš moraš okom potražiti. Uz sami taj put od Gline prema Petrinji postoje I vrela, gdje se putnik – namjernik može napiti bistre vode, po onoj staroj tradiciji koju pišemo mnogim vrelima, kad se iz njih napiješ vode , uvijek ćeš se vratiti natrag. Ja se uvijek vraćam iznova, ali vode se nisam napio, uvijek mi se žuri dalje I dalje. LJeto je u cvatu, jutro , sparno , vruće , sve gori, ali stajem . Taman sam u autu zapalio cigaretu ,a moram posnimiti spomenik I kako nego s cigaretom u ruci. POla dima, pola kamere ,oči suze ,ali slikam. Taj spomenik ,piramida sa natpisima zahvale I hvale , jednom od najvećih sinova Hrvatske, premda bi se tu dalo još štošta reći, ali zašto se da uvijek borim protiv vjetra I dokazujem nešto što nikada neću moći dokazati. Ne volim previse reklame na uštrb ostalih koji nisu toliko slavni. Ratnici uvijek bolje prolaze, ma kakvi god oni bili . 1846 godine dignut je ovaj spomenik na čast I slavu sinu – borcu ,koji je službovao u nedalekoj Glini I od tamo postao ban svih Hrvata. Onaj ban koji je tu sirotinju oslobodio kmetstva , ratovao protiv Madzara , I koliko bi se toga dalo još napisati o njemu. Koliko god on bio cijenjen I poštovan ,toliko njegov spomenik na toj cesti nije imao sreće, mada ni sam ban na kraju svog života, istrošen, prevaren, ostavljen u svojim mislima I tuzi nije je imao, ali sada neću pisati o njemu, možda jednom ,mada sam toliko toga već napisao I rekao . Kako je ta cesta u 19 stoljeću bila izuzetno loša , puna zavoja I rupa, možemo reći jako slična ovoj danas, tako je pukovnik Josip Jelačić dao tu cestu popraviti I zbog toga mu je dignut spomenik. 1.lipnja 1846 godine osobno je nazočio događaju sa bratom Đurom, koji je službovao tada u Petrinji, stanovnicima , pukovnijom I ostalima. Na spomeniku su hrvatska slova, umjesto uobičajenih tada latinskih ili njemačkih I na tome se inzistiralo. Autor je pjesnik Trnski. Sve to tako lijepo izgleda ovako opisano , no spomenik čekaju ružni dani. Prvi puta oštećen je 1891 godine, pa zatim poslije 1 svjetskog rata I onda biva porušen poslije 2 svjetskog rata da mu se zatre trag 1947 godine, ali se on ipak vraća natrag, mada I opet gurnut sa strane 2009 godine. Banov kamen kako su ga prozvali danas stoji tamo , usamljen na cesti I čeka svakog od vas da mu priđete.     Oznake: Banovina, Hrvatska, povijest, Putovanja |
23.06.2022., četvrtak
Sela kraj Siska
|
Proći ćemo Sisak ovaj puta. Nema nekih velikih vrijednosti, ali ima kuća koje svakako pričaju svoje kroz sada uništene zidove. Od one nade da Sisak nikad neće biti Cucak nije nažalost ostalo niti lanca za privezati tog psa. Od one ranjene nade da će krenuti ostaje Sisak grad slučaj. Zapušten, bez posla bez neke velike obnove ,osim tu i tamo kakvih entuzijastičnih možemo reći ispada, jer drugi naziv ne postoji. Stari grad ostaje za nama, toliko smo ga puta prošli , i žurimo dalje. Sada je Grad uništen potresom. Kada na to sve skupa pomislim , na baštinu cjelokupnu uvijek mi u glavu dođe onaj stari hit : Papa was a rolin stone , jer kad ovako pogledamo i sagledamo cijelu sliku – samo ćemo se mi stariji možda sjećati nekih ljepota, a mladima i onima koji dolaze poslije nas ostavljamo samo hrpu kamenja. Pitat će nas pokoji možda , što ste napravili, zašto niste ,a mi ćemo šutjeti ,jer razloga i opravdanja nemamo. Izlazimo iz Siska mostom i taj čas smo u Selima. Na polovici ceste ,obično selo, ništa posebno ,red kuća, red dvorišta ,stoji divota, barokna sa tornjevima – zvonicima ,kupolom. Iz godine 1751 dolazi nam odredba o svadbama i troškovima za istu a odnose se na seljake i siromašnije plemiće, te da se ti troškovi ograniče prema odredbama, jer je u tome svemu bilo silnog razbacivanja. Baltazar Krčelić tako u Selima već 1743 godine ograničava pirovanje na dva dana, a na to je pristao biskup Branjug, koji je tada bio i banski namjesnik. Ta odredba usvaja se za sve. Od kamenja stare Sisciae gradi se ova ljepota usred polja na seoskom travnatom groblju , a usred isto tako i drvene arhitekture –gradnje toga kraja. Građena je od 1759- 1765 godine za vrijeme službovanja i pod posebnom paskom Matije Šanteka Remetinečkog. Bio je školovan u Rimu, Beču i Varaždinu.Vjerojatno je želio i htio dio tog bogatstva vidjenog vani prenijeti i ovamo u Hrvatsku. Rekli bi pravi domoljubni sin. Titular je dan Mariji Magdaleni ,a spada u red jedne od najljepših baroknih crkvi u Hrvatskoj. Crkva sa uzdužno položenom elipsoidnom lađom ima pravokutno svetište, koje se završava ravno stiješnjenim zaključkom zaobljneih kutova. Crkveno je predvorje između dva visoka zvonika kojima je masa konkavna. Kupola se izdiže iznad lađe 19,36 m visoko , no gledana s fronte ona ipak ne dominira, jer se iza zabata pripinje vitka lanterna. O graditelju ne znamo ništa,ali se vidi jak utjecaj austrijske gradnje ,odnosno bečke te stil odgovara arhitektima poput Fischer von Erlacha i Hildebrandta. Isto tako imamo i talijanskog dizajna ,te tu crkvu svakako čini izuzetno vrijednom , ne samo u nas ,nego možemo ju staviti u red i svjetskih ljepota. Potres je odvojio zvonike, nanio štetu ovoj ljepoti. Sprema se obnova, no takav zahvat traje godinama i nije svakako lak ,a o novcima ne želim ovdje niti pisati. Nadam se samo da ću ja doživjeti da je opet vidim kao nekad. Ona je svakako zaslužila da je se vrati u sjaj iz tame. 1765 godine biskup beogradski i prepošt zagrebački posvetio je ovu crkvu. Kad je nakon posvete služio misu, a propovjednik uzlazio na propovjedaonicu odjednom se u crkvi podigne silan metež i vika, neka bježe .jer da će doskora srušiti zvonik i crkva ,te da se vide neke iskre u zvoniku. Nato propovjednik izleti prvi, oni, koji su stajali uz biskupa, iskoče van kroz prozor, a narod sa silnim metežom i vikom poče bježati dijelom kroz vrata, dijelom kroz prozore. Više njih je bilo pogaženo, više njih povrijeđenih, a dvojica su bila potpuno zgažena i mrtva. Jedino ostade biskup,koji je služio pontifikalnu misu. Govorilo se , da je mjesni župnik prvi počeo bježati. Kad se taj metež smirio i narod razišao, jer su i zvonik i crkva ostali neoštećeni i čitavi ,biskup je , da bi mogao do kraja završiti misu, morao pozvati ministranta. Kad se taj vratio , biskup završi privatno misu. O toj zgodi dilo je raznih nagađanja i tumačenja. Najvjerojatnije se čini tumačenje , da je župnik želio, da se puca sa zvonika, pa je zvonar noisio stupu i slučajno je zapalio. Prije je naime bio spremio žeravicu potrebnu za kadionicu. Plamen te stupe opaziše oni, koji su stajali vani. Da bi uklonio taj strah od lošeg znamenja, župnik je na sljedećoj misi tumačio taj strah snagom posvete,navodeći da su bili đavli otjerani koji su tu htjeli uzrokovati zbrku Kristu izazvavši strah.no, ipak je naravno pobijedio Krist,jer je crkva ostala čitava. Đavli su bili zavidni jer je crkva građena od kamena ,koje su nekoć postavili pogani i koje je bilo možda posvećenmo poganskim bogovima ili demonima. Ovo je kratka crtica povijesti , priča ,ali koliko je takvih spomena u našim crkvama , u našim dvorcima i gradovima, utvrdama , vjerojatno se broja ne zna i ne može se sve baš prenijeti. Svjedočanstva su našoj kulturi, tradiciji, običajima i slavnim osobama. Svim onim ljudima prije nas, a razmislimo što ostavljamo onima poslije.....         Oznake: sela, putovanje, izlet, povijest, Hrvatska |
21.06.2022., utorak
Petrinja
|
Krećemo se prema centru cijele te Banijske priče, prema Petrinji. Ovaj cijeli kraj I Banije ( Banovine) I Korduna zaista je oduvijek na udaru nekih sila , što vojnih, što prirodnih, pa se čini kao da je neko prokletstvo o uništenju bačeno na ovaj dio Hrvatske. Stari gradovi , utvrde – ruševine , gradovi ,mjesta , sela stradali od ratova , koja I koji se više nikada izgleda popraviti neće. Stanovništvo sve više raseljava, bježi od neimaštine, tuge u strani svijet ,jer mu očito strani svijet bolje daje I više ga čuva nego njegova domovina. Poslije domovinskog rata, kad je bila nada da će sve biti bolje , da će se sve urediti , popraviti, sanirati ,ostala je samo gorčina koja je još više pojačana ovim zadnjim velikim potresom koji ćemo pamtiti svi , baš svi I oni stariji I srednji , pa čak I mladji. Ne usudim se niti krenuti na put prema Baniji, jer stalno mi glasi dolaze da su se kule još više urušile, gradovi slažu kamenje, utvrde još više plaču, a sama Petrinja odraz je I tuge I očaja I krajnjeg nemara. Što nije srušila vojska srušit ćemo mi I nebriga. Kao da I Bog diže ruke s ovog kraja. Zar se I zar je zaista istina da je stranac više dao I više pazio I više se brinuo nego mi sami prema nama I našemu. Iz Trsta 1770 godine 25.5. Njezino Carsko Veličanstvo udova carica Marija Terezija naredjuje kako se ima od turskoga korduna svaki put, kada razbojnici u Hervatsku zemlju uležu, svim obćinam u zemlji to dati na znanje, da se svaki za vremena opomenut, bude mogao čuvati. I to na trima jezicima, njemačkom ,talijanskom I hrvatskom. Petrinja se počela razvijati gospodarski u 19 stoljeću. Poljodjelci se stali udruživati u udruge. Od udruga te vrste spominjemo Poljodjelsku zadrugu u Petrinji osnovanu god. 1847. Mi tu zadrugu ovdje spominjemo, jer je ova, kako ćemo to kasnije opširnije istaći, preustrojena u Gospodarsku bratovštinu, a ova je temelj današnjoj Vinogradarskoj i voćarskoj školi. Tako da iz graničarskog kraja I obrane postaje važna činjenica gospodarstvu I Hrvatske, a slobodno možemo reći I Monarhije. Presvukle se ,mada već ima dosta vremena , vojničke čizme u cipele , pa je u samom centru povelik broj kurija, baroknih I klasicističkih. Danas su ruševine, a poslije velikog potresa 29.12.2020.. godine. Tada sam bio opet I po ne znam koji puta. Nedugo prije toga posnimio sam ih ,kao da me upravo nešto tjeralo da barem kamera zabilježi ono što oko možda više neće nikad vidjeti. Na terenu sve je mirno. Bukačenje je prestalo I busanje u prsa I od sto glasa ,glasa čuti nije, sve je stalo I sve propada. Glazbena škola u Petrinji osnovana je god. 1843. od ondašnjega glazbenog društva, koje ga je izdržavalo sve do godine 1877. Te je godine preuzeo izdržavanje toga zavoda po zaključku gradskoga zastupstva grad Petrinja. Puno toga napravilo je to 19 stoljeće za taj grad ,ali I za Banovinu. Krenulo je industrijski, poljoprivredno, da bi opet bio rat I to onaj Veliki I kad taman da je to stalo , opet rat I opet ispočetka. Smirilo se sve to skupa nekih 50-tak godina I da nije bilo ludih glava I usijanih I da nisu te glave stare opet napravile rat, vjerojatno bi bilo bolje . Nažalost je da svaki rat nosi neke nove ljude , koji su skloni samo sebi I samo sebi ili smo takav narod da grabimo a za opće dobro nas nije briga I to se vidi ne samo po ovome gradu nego I po cijeloj zemlji. Mogao bih ovdje sada napisati puno toga, ali iz Petrinje na kraju 19 I početku 20 stoljeće dolaze nam, kao I iz svakog grada ,mnoštvo pisanog, pametnih I sposobnih ljudi, koji kliču narodnim jezikom I voljom za napretkom. Nekada ratnici mačem sada pišu perom ., Matagić Lovro: Uspomene na pokojnoga druga. Pedagoško-didaktička pripovijest. Petrinja, 1904. Sadržaj: To je mala knjižica, no nakrcana zdravim poukama i obilnim iskustvom, a zadahnuta žarkom ljubavi prema narodu i pleme-nitom težnjom za promicanje njegove prosvjete. Razvoj grada možemo pratiti od 13 stoljeća gdje se navodi Petrinja kao dobro naseljeno mjesto, premda se smatra da se nije nalazila na ovom položaju kojeg zauzima danas. POtvrdu svojih prava, dobivaju Petrinjani kao I mnošto gradova 1242-43 godine od Bele IV ,poradi junaštva I obrane protiv Tatara. 1592 godine osniva se Nova Petrinja ,dozvolom carigradskog sultana a gradi je Hasan paša Predojević. I tada je izgrađena I tvrđava ,danas je više nema, a nalazila se na mjestu današnjeg hrvatskog doma. Osolobođenjem Siska od Turaka , oslobodila se I Petrinja ,mada je bilo još turskih provokacija I upada , ipak 1595 godine I od tada ostaje u domaćim rukama. POvijest Petrinje uglavnom je ratna, krajiška I obrambena a u 17 stoljeću vojna posada sastavljena je od pretežno njemačkih vojnika. Sama kapetanija pripada velikaškoj obitelji Erdoedy. Kako smo uvijek više za strance nego za sebe, tako je I Napoleon podijelio stanovništvo , pa je dio mislio da će biti bolje dok je drugi dio ostao vjeran Austriji ,pa je često dolazilo do svađa I trzavica. I tu polako već ulazimo u naše vrijeme,a da ne odem preopširno. Tvornica Gavrilović ostavila je veliki trag na gospodarstvo same regije,a poglavito Petrinje. MOžemo slobodno reći da je bio jedan od bogatijih krajeva naše zemlje. Plodna tla, uzgoj stoke, kooperanti I širenje industrije zaustavio je rat 1990 godine. Nikad pameti. U samom centru Petrinje nalazi se crkva sv. Lovre , zaštitnika grada, koja je oštećena u potresu.Kasno barokna crkva ,odnosno neoklasicistička građena je 1780 godine. Sve do onog trenutka 1992 godine kad je teško stradala. Stara crkva je porušena do temelja,a sagrađena je na njezinom mjestu nova, možemo reći kopija stare. Nikad kraja priči I povijesti, ali treba stati, krenuti doma I pozvati sve vas da krenete na put I upoznate I Banovinu I Kordun pa I s time naravno I Petrinju,ma koliko god ona sada lose izgledala.      Oznake: Petrinja, povijest, Hrvatska, priče, foto |
20.06.2022., ponedjeljak
Pecki
|
U ono sada se tako čini,sretnije doba ,zatvaram krug Banovine ,a oko Petrinje. Ništa nije upućivalo tada , da će sve to skupa postati jedna velika ruševna priča, zajedno sa svim tim gradovima i utvrdama. Lutam, ljeto je, adrenalin radi, srce se veseli posjetiti još jednu povijesnu bajku, jer vjerujem i to čvrsto da su svi ti „junaci“ danas ruine upravo izašli iz neke bajke.Skriveni prinčevi i princeze, neka prokletstva davna zbog ljubavi ili časti , čekaju poljubac ili ruku nekog onog koji će ih vratiti natrag u žive likove. Koliko je tu ljubavi prema Domovini utkano, koliko ljubavi obraniti svoju djecu i potomke od rata i osvajača ,a sada stoje prazni ,pusti i ruševni. Takav je i Pecki, još jedan u nizu onih branitelja kojima se jedva nazire traga,a niti groba im se ne zna. Koliko je suza ovdje opralo ove zidine koje sada strše upravo zastrašujuće u zrak. Šikara i ovdje, gusta šuma i pjev ptica. Dan je u rastu , sunce visoko gleda, vrućina je. Ja se stalno obazirem oko sebe, da ne ugazim na zmiju, koja ne bi bila toliko ljubazna prema meni, jer ona ne, da samo čuva svoje, ona kao zmaj čuva i ovaj grad. Kao da su svi gradovi čuvani od strašne nemani kao jedine svoje zaštite. Vandali rade svoje.Vrijeme haba svoje junake. Cesta je stara , asfalt i nikako naći taj grad. Ne vidiš ga odmah ,nego kod okreta i stalno ti se vrti tu negdje ,ali naći ga teško je. Ne može biti blizu ,jer je ipak obrana ,mora biti negdje daleko u šumi. Prazno je selo , nemaš koga pitati. Nekako smo ipak otkrili polazište. Parkiramo auto i krenemo zemljanim putem prema Njemu. Nije daleko od glavne ceste ,samo par koraka, kojih 5 minuta i već stojimo pred gradom Pecki. Slika je klasična , ruševna , ali još uvijek ponosno stoji bar ono što je od njega ostalo. Stoljeća su naravno ostavila trag, ali on i dalje prkosi, upravo se inati. Pecki grad spominje se u 16 stoljeću točnije 1563 godine u izvještaju baruna Lenkovića ,a pripadalo je zagrebačkom Kaptolu. Četvrtasta je oblika ,a sačuvana nas u šikari gleda ruševina do visine drugog kata. Kao i ostali gradovi- utvrde nedovoljno je istražena,a ako uskoro ne krene i neka sanacija ili barem zaštita, već naša djeca na tom mjestu vidjet će samo hrpu kamenja. Bila je opasana zidom i služila je osim obrane i kao utočište stanovništvu tog kraja. Možda ljeto nije najbolje vrijeme za posjet tom ljepotanu, ali ako krenete ili vas put slučajno nanese, obavezno stanite ,pogledajte još jedan biser u obrani Hrvatske koji stoji i čeka neku ruku koja će ga pomaziti.     Oznake: Banovina, Hrvatska, povijest, Putovanja |
18.06.2022., subota
Krstinja
|
LJeto je u punom zamahu,bliži se podne , sve se smirilo osim pčela ,osa I kukaca koji danonoćno zuje I rade. I u ovo sparno vrijeme oni ne staju, jer vrijeme brzo prolazi I skoro će zima. Ona teška tvrda hladna kordunaška zima. Klima u autu je ugašena , prozori otvoreni, puštam ljeto k sebi. Duboko udišem mirise sparine, poljskog cvijeća , meda, vatre I asfalta koji gori pod gumama. Od Vojnića prema Maljevcu, vozim polako , rekli bi umorno, ali nije ,nisam umoran , već mi se naprosto nikuda ne žuri. Toliko sam zadovoljan danom, pjevušim u sebi I samo mi dolazi neki tekst koji sam ,ustvari I nisam baš zapamtio, nego samo početak ,a prije 4 godišnja doba Vivaldija : LJeto, malakše čovjek…..Auti žure prema granici Bosne. Kordunaši se povukli u hlad, neki natpisi – narodni grafiti koji hvale onog slavnog Babu – Fikreta Abdića “Sve je dzabe, kad nema Babe” I ljeto, samo ljeto u meni ,u mojem autu I u zraku .Sunce pali. Brojim zavoje jer na jednom moramo skrenuti naglo. Selo je Krstinja , jedno od onih mnogobrojnih sela. Zaseoka možemo reći koji ljubomorno čuvaju I skrivaju svoje bogatstvo ,pa se ponekad putujući ovako ili lutajući osjećam kao gusar – pirat koji traži upravo to skriveno blago. Skrećemo konačno na pravom zavoju, promašimo isprve ,jer nije to samo tako naći Tvrdinu , treba se ipak malo pomučiti. Dvije žene , same ,usamljene u starim pohabanim kućama, razveselile se nenadanim gostima I bile su sretne što mogu pomoći. Stari duh , starih dobrih vremena, pomoći čovjeku u nevolji ili potrazi. Spuštamo se natrag niz padinu, brdo I onda parkiramo. NIje daleko hoda pa polako. Ne osjećam niti vrućinu niti sparinu ,niti se znojim, samo čekam kad ću ugledati Grad. I onda pojavi se On – tvrdi kameni grad – Krstinja. Ustvari ono što je od njega ostalo,slika je ista kao I svugdje – bršljan. Koliko god da je štetan I agresivan, nekako ustvari upravo on, otrovan posesivno čuva te starine,brani I grli I štiti da se baš zadnji kamen na kamenu ne raspadne. KOliko god ga ne volim u vrtu ,ovdje je on moj saveznik I moj prijatelj. Gola cigla, branič kula ,prozor sve je što je ostalo od nekada slave I obrane Hrvatske od turskih-osmanih osvajanja,a sada sve to skupa stoji prosto , zapušteno I napušteno. Ne treba nam. NIje slavan niti dičan , kamen običan I cigla isprana vremenom. Nije nam za slavu niti za diku ,jer od njega nemamo neke velike sadašnjo – političke koristi. Legenda I seljani kazuju da je grad gradila neka kraljica – kneginja Kristina pa ga I po sebi prozvaše I stvarnog mu datuma gradnje ne znamo. Ocijenimo li ga onako stručno ,kao što je red, bez imalo empatije, reći ćemo da je kockast ,okrugla glavna kula opasana je zidom uokolo,a pojačana s tri polukule I ulaznom kulom kako smo već vidjeli na mnogim našim gradovima-braničima.Prostrano predvorje okružuje zid s polukulom koja je već 1701 god porušena.1744 godine dolazi nam I slika, mada autora ne znamo,a taj nacrt čuva se – gdje drugdje nego u Beču. 1334 godine imala je Krstinja I župu I naći ćemo je na popisu župa u Hrvatskoj, a prvi župnik bio je Grgur. U samom početku tu je prebivalo pleme Ladihovića,a najstariji iz tog plemena Juraj Sanković. Prodaje on grad Frankopanima Cetinskim. Ne želim sad nabrajati sve vlasnike ,ali je za sami ovaj prikaz važno da od 1575 godine ,siječnja, ovdje sjeda turska vlast I ostaje sve do mira u Karlovcima (Sremskim) 1699. Godine. Od 1712 godine stoji Grad napušten ,porušen,ali se drži još uvijek starac I ne da se. Bršljen ga miluje I mazi I oni dvojica , prijatelja .čuvaju I zadnji spomen na sliku jedne povijesti da barem netko pamti dok je zadnje cigle na kupu. Šušti lišće, šuma je u cvatu, pjev ptica kao lajtmotiv, gušter brzo prođe kroz travu. LJeto,ali sada mi je već pomalo tužno…..     Oznake: kordun, Hrvatska, Putovanja, izlet, povijest |
KLinac grad
|
Nije Banovina, u kojoj se odavno ori pjesma: ˝Oj banovci, oj junaci!˝ znamenita samo u povjesnom, gospodarskom, a naročito po svojim ˝crnim draguljima˝ i u rudarskom pogledu, već je ona prezanimljiva svojim prekrasnim krajevima. Pođite iz Siska preko Pračna i Češkog sela u Hrastovicu, pa se odanle popnite do podora Klinac-grada I ova nas starina vuče da ju pogledamo. Sasvim slučajno na cesti opazih pločicu, malu neznatnu, a vraćajući se od Kostajnice cestom prema Petrinji. Pa ajmo gore. Vrućina je velika, sunce svojim zrakama reže nebo I prži zemlju,ali pogledati grad,popesti se gore tamo negdje , ne može me spriječiti ništa, mada postoje sve naznake I upozorenja da bi gore moglo biti I zmija I to ne onih onako nego pravih. Čovjek na cesti govori mi ,ako imate kakav budak ili ašov , možete naći I ostatke kakve materijalne, ali ja nisam ovdje radi posla, a niti da se bavim arheologijom, a niti da odnosim bogatstvo ,nego da u miru pogledam I to čudo povijesti. Parkiramo pored kuće ,zadnje u selu ,na prašini I šljunku,pa gore. LJubaznost je ovdje nekako utkana u ljude I nitko nema ništa protiv jer ionako gosti slabo dolaze,a tih pola sata sigurno nitko neće trebati ulaz.Penjemo se zemljanim putem polako. Scenografija uvijek ista, šuma, ptice, muhe ,zujanje orkestar prirode. I eto ga pred nama. Četverokut sa prozorima, kameni zidi dobro se drže,široki proctor dvorane I jeka. Ona stara odvajkada. Nema bršljanja. Vide se tragovi čuvanja ,tragovi I popravka, kamenje naslagano uredno na jednom mjestu. Radi se nešto! I to je bitno! No ,kao I uvijek pitanje, zašto je on važniji od sve braće? Svejedno je , glavno da ga se čuva. MOžda netko od mladih I krene ovim putem povijesti I baštine I možda se zaljubi u sve te kamene starce. MOžda! Iz starih slika I crteža I zapisa saznajemo da je bio petokutni – peterokutni grad, toranj s puškarnicama,a podigli ga biskupi zagrebački,ali se već 1563 godine predlaže da se “Klinbnagor” poruši. 1574 godine udarali su Turci na ovaj grad. Pretpostavlja se da su grad gradili madjarski zidari, no kako na lokalitetu traju arheološki radovi bolje će se znati nakon njihove procjene. JOš malo slika, još pogled ,a onda ,doći ću opet jednom…….Drži se , stari moj……  Oznake: Banovina, Hrvatska, Putovanja, izlet, povijest |
17.06.2022., petak
Kolarić Vojnić sv.Petka
|
Povijest se nažalost koristi vrlo zlobno, zločesto I ovakva kakvu danas imamo ,a mediji pomažu, poglavito internet , nikako ne govori o njoj kao učiteljici života. Nažalost , u vremenu brzine I instant informacija , površno se shvaća I istina, koja bi morala svakako stalno I redovno biti prisutna ,a Isto tako I objektivnost prikazivanja. Svakojaki povjesničari, nazovimo ih tako, vole širiti svoju istinu onako kako njima paše ,a žalosnije od svega je nepismenost I ne voljenje povijesti, zato se ona lako I tumači I piše kako se želi. Pola laži ,pola istine svakako je uvjerljivije I lakše je primiti učenje nego saslušati dokaze I činjenice I s njima izboriti svoje mjesto u vremenu. Žalosno je isto tako da baš svatko bez recenzije ili ispravka može napisati što želi I da ga više ne možeš ispraviti. Rekli bi to po onoj staroj : Što jedna budala učini, sto pametnih više ne može ispraviti. Prošao sam brzinski cestu od Zagreba do Topuskog, a puno sam pisao o njemu , kao I o samom Kordunu, ni nikada kraja I točke. Sami taj Kordun je opustošen , usamljen, rijetko ili nikako se čuje glas djece, jer ih zapravo I nema. Politika, ekonomija I rat učinili su svoje, tako da se čini da taj dio svijeta, planete ili Hrvatske uopće više niti ne postoji. Kao I slični krajevi koji nestaju, ili koji se samo malo bore na svjetlu, Kordun tone sve dublje. U selima sami umiru starci, djeca pobjegla, stanovništvo raseljeno I nitko nema volje dati bar prst spasa tonućem, nego ga gura dalje I dublje u nepovrat. U bezdan. Ponor. Ipak opet sjedam u auto. Povijest me udara I znatiželjan sam. Uvijek se sretnem ipak sa ratom , bilo kojim, ali uvijek I nanovo me rat pogađa u glavu, ma koliko god ja bježao od njega. I to onaj 2 svjetski rat. Riješiti taj rat nikada nećemo, jer ne želimo. Dobro nam dođe u obračunima I stalno se vraćamo na njega, kao da upravo to netko želi stalno nas držati robljem jedne ili više suludih ideja. Kružim Kordunom.Svi slavni I veliki ratnici padaju I opet , gradovi I opet gore, utvrde nestaju , ne pred borbom , ne pred junakom , nego pred upravo tim 2 svjetskim ratom. Cesta ona davna , prije asfalta, prašnjava, šuma se nadvija nad cestu , dole Glina teče u brzacima, skače preko kamena, zaobilazi mostove . Žica u vodi, nekad bratstva I jedinstva. Sad je asfaltirana, šume nestaju u pohlepi, Glina I dalje teče tijekom I tokom, ali je I ona sama, usamljena, dijeli dvije države nekada sestre. I to je povijest. Kamioni jure pored kuća, odnoseći naše šume negdje daleko. Novaca nema, prodaje se I ono malo djedovine da se prehrani. Nema milosti, možda pokoja suza, I puno alkohola I to jeftinog. Škole zatvorene. Bolest I starost još nekako čuvaju Kordun. Ne želim misliti o ratu, barem ne ovom zadnjem, niti onom prije. Želim misliti na ona vremena smijeha I veselja, punih kuća I staja.Muk krava, blejanje ovaca , trešnje u proljeće, vesela igra valova, rascvjetala mladost ,pjev ptica . Melodija prirode. Tik uz cestu ,a pred Vojnićem stoji ruševina. Njeni zidovi pričaju priču, onu žalosnu naravno, jer je I ona smetala nekome, I ona je kriva za ono što I nije napravila. LJudi su. Isti oni ljudi koji su je gradili I isti oni ljudi koji su je rušili. Uvijek I samo ljudi. U Kolariću malo iznad ceste stoji sv.Petka građena je 1804 godine. Danas je samo spomenik ratu. Crkva je spaljena I od nje su ostale samo gole cigle I perimetalni zidovi do visine pokrovnog vijenca ,jer se zvonik s krovom I svodom urušio. Bila je slična svim onim I većim crkvama početkom 19 stoljeća ovdje na ovom krajiškom području. Pravokutna, jednobrodna sa zaobljenim užim I izduženim svetištem,a u duhu klasicizma. Niti jedna priča , niti jedna molitva ne svjedoči o njoj kao ljepotici, kao građevini, kao zdanju molitve I nade, nego samo nam svjedoči o suludosti. Stoji kao spomenik fašizma. Nije bitna niti njena graditeljska vještina niti ljepota ,nego stoji nam da je 1942 godine 17. Travnja zajedno s crkvom stradalo mnogo nevinih ljudi. Nedaleko dud je dao svoje plodove I upravo mami I zove da se zagrize u slatkoću I glasno se nasmije. LJeto je ipak tu I treba se smijati. Tako glasno I odlučno da se I priroda nasmije s tobom. I sve je tada ljepše. Mene cesta zove, već mašina auta nestrpljivo bruji. Krenimo!    Oznake: kordun, Hrvatska, povijest, vjera, Putovanja |
31.05.2022., utorak
Lovreća Sela
|
Poslije smrti svoga supruga Ernesta grofa Oršića god1864. prodala je udova grofica Julija -rođ.Jellacich Bužimska i Antun pl.Kuchtich dobro Dubrava Jakobu Badlu te se zajedno sele na dobro Lovreća Sela ispod kapele Sv.Jurja ,te ona tamo i umire 1875.godine. Stari pl.Kuchtich bio je čovjek nemirna duha,veliki ženskar te odvjetnik svih zagorskih velikaša i vlastelina,te je bio dobro upućen u kućne prilike i obiteljske okolnosti istih. Taj stari galamdzija -rabulist imao je pravu maniju pisanja dugih listova i pisama ,a kako je naglo umro od kapi u 86 godini života 1885 godine ,njegovi prijatelji i znanci primili su dugačko pismo ,prave čitulje nekoliko dana iza njegove smrti. O njemu kao pravom ženskaru svjedoči nam i sljedeći slučaj : iza smrti grofice Julijane ,dolazila je k njemu mlada djevojka iz Rogatca.Upravo, kad se u subotu pod večer spremala na kola, da se odveze kući, opazi, da je kuharica izvadila iz krušne peći dvanaest ogromnih hljeba kruha za sluge namjestivši ih na kamenje pred kućom, da se ohlade. Štajerka siđe s kola i natovari si sav ispečeni kruh. Stari špan, koji je imao u nedelju u jutro razvagati kruh služinčadi, poleti u sobu do Kuchticha riječima: Za petram Boži, poglaviti gospodin, Štajerka nam je odpelala ves kruh, a kaj bum ja zutra družini vagal? Stari mu Kuchtich odvrati: Naj si ga vozi, kaj ti osel znaš kaj je to lubav. Curiae nobilitaris Lovreća Sela    Oznake: Zagorje, Hrvatska, Putovanja, izleti, povijest |
06.12.2021., ponedjeljak
Zabok
|
Naša povijest, naši junaci sveli su se na onu kad ti netko stisne šamar ,okreni mu drugi obraz. Tolika je letargija ,toliko je senzacionalistički prikazano naše bivstovanje na ovim prostorima da se sve svelo – tipa pala knjiga na dva slova ,da je to naprosto nemoguće više i čitati i slušati. Par gradova, par dvoraca, par crkvi gdje sam krštena/ a ili ko dete hodal/a na misu i nekoliko imena koja nam služe za svakodnevnu raspravu o junaštvu ili pak o teškoj borbi potlačenih kroz stoljeća. Frankopani – Zrinski i Tahy sve jedna obitelj ruku pod ruku doveli su nas u stanje trpi i šuti. Malo viči ,ali nemoj glasno. Blokada povijesti i ljudskog uma, ruka u zraku i gajba pive. Uništen se vratiš kući , istučeš ženu i decu i onda suze i bol u ionako prepunoj boci tuge. Junaci u flaši ,ratnici birtije i poluševci bez erekcije. Dignuti na tren ponos ,a onda dostojanstvo pada na prvoj stepenici uzdizanja. Ja se vrtim u kolu i toliko sam puta sam sebi rekao dosta je toga svega, dosta je praznih i pustih zidova, opustošenih staračkih pogleda i prozorskih osi u nizu ,ali i opet nekako me vuče sve dalje i dalje. U mojoj priči ogoljelih zidova ,nekoliko još držećih cigli ,čuva samo jedan pas – Cane Corso. Ogroman, kroz ogradu gleda poluzainteresirano ,nimalo uzbuđen. Preda mnom nekada grad – kaštel ,a onda dvorac. Silna historija počiva sada u Lepoglavi sa ukrasima nad grobom latinski pisano , da barem tamo ostane trag da su upravo tu vladali oni koji su dali ime tog mjesta, grada . zagorske metropole – Zaboky! Sami posjed spominje se 1335 godine , a ovaj kaštel najvjerojatnije sagradili su Zabočki 1471 godine ,premda se 1719 godine spominje kao drvena utvrda. U rukama Zabočklih ostaje do 1655 godine kad umire zadnji Baltazar . Poslije njegove smrti posjed dolazi u ruke njegovog zeta Baltazara Vojkovća od Klokoča. Dana 11 studenog 1639 godine obvezuju se Baltazar Zaboky, Gabrijel Chernkoczy i Baltazar Vojković sa ženom Evom Zaboki vlasnici i posjednici imanja Zabok pred Petrom Znikom ,protonotarom hrvatskog kraljevstva da će lepoglavskom samostanu ostaviti legat od 3000 rajnskih forinti. Sama isprava pod naslovom Obligatoria Helenae Gotthal ,relictae Ladislai Chernkoczy čuva se u zagrebačkom Kaptolu,a datirana je na dan sv.Martina Biskupa. Po ovoj obavezi ostavlja udova iza Baltazara Barbara Gereczy samostanu gore navedeni iznos ,a imaju ga isplatiti nasljednici iza njenog muža : Franjo i Gabrijel ,sinovi Ladislava Chernkoczyja i prve mu žene i Nikola i Baltazar ,sinovi iz drugog braka te Ivan Vojković i Petar Greguroczy. Barbara Zaboky – Gereczy pokopana je 1678 godine u Lepoglavi u kapeli – zvanoj kapela mrtvih Muke Isusove kao izuzetna i značajna donatorica samostana i stoji natpis na njenom grobu : NOTA DEO , PATRIAE TOTI SIMVL ET PEREGRINIS SACRIS PRESBYTERIS , PAVPERIBVSQVE VIRIS. BALTHSARIS ZABOKY QVONDAM CARRISIMA CONJVX BARBARA GERECZY PRIMA SEPVLTA IACET. NAM QVAE CONFRATRES SVMMAE DVM VIXIT AMAVIT. haeC qVoqVe VVLt obIens fiDa Manere sVIs ied est anno 1678 Poznata Bogu i cijeloj domovini ,kao i strancima ,svetim svećenicima i prosjacima draga nekoć žena Baltazara Zaboky Barbara Gerecz prva je ovdje ukopana. Ona bo , koja je braću vrlo ljubila ,hoće da i mrtva ostane vjerna svojima. U 18 stoljeću Sigismund Vojković – Voikffy ovdje gradi baroknu kuriju – dvorac , a isti je poznat i kao graditelj i donator crkve sv.Jelene Križarice. Još krajem 19 stoljeća ovdje stoji uređen vrt – perivoj i sama zgrada, no danas su od cijele te priče ostale samo hrpe cigli. Te cigle čuva izgleda samo onaj pas koji me je gledao kroz ogradu. Zarasla građevina, trava koju više nitko ne kosi i vjetar koji odnosi i mene i sve slavne na cestu prema sadašnjici. Ruina skriva svoje staro lice među kao stidlijva , pomalo ružna djevojka među šikarom povijesnih bitaka.  Oznake: zabok, povijest, Hrvatska, izlet |
05.12.2021., nedjelja
Klanjec i smrt Katarine Žuvić
|
Klanjec je malo mjesto,neprimjetno pa skoro na zemljopisnoj karti i svakako je potrebno ukucati njegovo ime sasvim posebno da bi ga se našlo, ali ipak za to mjesto vezano je toliko povijesnih priča i događanja ,da ga nikako ne može zaobići u toj cijeloj hrvatskoj storiji – historiji. Osim onih slavnih Erdeda koji su doveli bosanske franjevce u ovo mjesto , donirao crkvu i dao im vječnu zadaću da čuvaju njihove sarkofage ,imamo i onog Antuna Mihanovića, pa grob Otona Ivekovića i još mnoštvo raznih spominjanja i događaja. Možda je ustvari nebitno za ovu priču , ipak je povezano, pa kad se nađete u Klanjcu , osim što ćete posjetiti Antuna Augustinčića i njegovu galeriju ,crkvu ,sjetite se ove priče. U Glogovcu 8 rujna 1763 godine u 9 sati ujutro umre kao neudata Katarina Žuvić, djevojka divne ljepote i tijela. Umrla je od pogubne groznice – eto kako se vremena uvijek nekako ponavljaju i kako je povijest kao kotač koji se stalno i nanovo vrti ukrug – nakon 17 dana bolovanja u 22 godini života. Potkrijepljena je sakramentima ,a pokopana je u franjevačkoj crkvi u Klanjcu. Roditelji su joj bili Franjo Žuvić i Ana Novaković. Žuvić je došao u Zagreb iz Primorja, točnije Bribira , te je prvo služio kao provizor kod Erdeda . Tu je službu napustio s dosta novaca, pošto se pomoću novca ugovorom otkupio od obaveze da položi račun. Bio je vrlo usko povezan s Ignjatom Cindorijem. Imali su međusobne ugovore , zbog kojih su kasnije i jedan i drugi proglašeni nečasnima. Bio je lukav i vrlo oštrouman čovjek. Živio je dolično i nastojao valjano odgojiti svoju djecu,ali nije imao sreće sa sinovima, pošto su ,osim Stjepana , svi pomrli prije svoga oca. Kćeri su mu bile elegantne, lijepe i odlično odgojene. Najstarija Barbara ,pa Eva, Terezija Magdalena ,sve su bile dobro udane. Kao neudate umrle su dvije : Katarina i Marta. Žuvić se toliko obogatio da je u Kranjskoj kupio dvorac i vlastelinstvo , u Hrvatskoj od Balogha Glogovec i još neka imanja u Ugarskoj , ali nikad nije ušao u posjed istih . Upao je u teške parnice zbog krivotvorenja plemićkog lista nekog Salopeka. Franjo Žuvić dobio je barunski naslov i čast preko dvorske kancelarije i to za Kranjsku tako da se često čita i čitat će se njegovo ime s barunskim naslovom,no budući da zbog parnice i zbog tako velikog broja kćeri za koje je predviđen da će ih moći udati za barune, nije dobio imenovanje preko Ugarske kancelarije,na području ugarske krune i nije bio niti će biti smatran barunom.  Oznake: Zagorje, klanjec, Hrvatska, povijest |
03.12.2021., petak
Nikola Halper Sigetski
|
Prosinac je , svijet se sprema za još jednu promjenu godine, sve je okićeno, čeka se samo nada u noći kad je rođen sin koji će donijeti ili je trebao donijeti planeti, svijetu , čovjeku mir I blagostanje ,a isto tako I vječni život u neumrloj duši , u vječnom blaženstvu sna I pokoja. Nažalost uprkos svemu tome, svijet postaje sve gore I gore mjesto I premda se pale svijeće ,daju se zagovori I molitve premda su glasnije , ustvari postaju beznadne I sve tiše. Lampice koje gore okovane bolestima ,ratovima, ubojstvima ,paležima I razbojstvima nisu dovoljne da osvijetle našu dušu I da zaista se predamo veselju Prvorođenca među svima . Vjere u sivoj eminenciji sve glasnije pozivaju na molitvu sa oružjem u rukama. Svijet ide svom kraju , naspram one stare , koja se šaptala 2000 godina ili ili , kad je Isus Uskrsli trebao doći na ovaj svijet I ugasiti I kazniti sve ono što ne valja. NIje došao, valjda I on negdje s neba gleda, što smo učinili sa svom onom Božjom idejom o zemlji ljepote , o onom kutku svemira koji nam je dan da uživamo na ovom svijetu divote I onda preselimo u Božje krilo. Sve smo pokvarili I tu ljepše riječi nema. Kao I sve na ovom svijetu , ipak završava , kako kome , na mjestu kojem svi idemo, na groblju. I zbog toga ostajem u Krapini ,premda I nema veze sa zadnjim spokojem nakon divljine života. Mauzolej na krapinskom groblju samo je pokazatelj svega onoga , što je netko ostavio za sobom, premda I ovdje nisus vi jednaki u zadnjem času. Skromniji ili bogatiji grobovi upravo su ono što pokazuje koliko smo u ovom životu vrijedili, a ipak idemo goli I sami pred oči Stvoritelja. Mauzolej obitelji Halper ( Radić). Obitelj Halper došla je ovamo, rekli bi , dotepla se iz Mađarske I to nije ništa novo, znajući da su mnogi došli ovamo upravo iz Mađarske I ovdje na ovom tlu Hrvatske ostavili svoje tragove. Mnogi vezani za ovaj kraj, a upravo oni domaći nevezani. Sve je kako se gleda ustvari. Stranci u dobroti I domaći u zloći. PLemstvo su dobili davno , po broju I statusu od osmog koljena pravo da mogu pogledati kralja u oči, premda se kralja ne gleda u oči ,nego se kleči I smjerno čeka njegova ili njezina odluka. No, osmo koljeno se broji po pristupu I pravu vladavini nad zemljom. Plemstvo obitelji podijeljuje kralj Matija II. godine 1611. Obitelj Halper se iz Mađarske (Szigethy penes fluvium Zeck in Comitatu Castriferrei). U Hrvatsku doseljavaju 1760 godine , što stoji u arhivu obitelji ,a prvi od njih bio je provizor obitelji Erdoedy. Nekoliko im je puta to isto plemstvo potvrđivano ,a obitelj seli u Zagorje krajem 18 stoljeća I tu stječe posjede : Zajezdu, Turnišće I jedinu drvenu kuriju Škarićevo. Ivan Halper kupuje posjed Plusku . Samo nekoliko kilometara od Zagreba stoji mjesto Luka sa crkvom , župnim dvorom I školom iz 1912 godine. Ta škola sagrađena je na mjestu gdje je nekad stajao dvorac Luka , koji je pripadao Nikoli Halperu Sigetskom ( ugarsko plemstvo po Sigetu) ,a poslije njegove smrti nasljedila je to njegova kćerka Antonia udata Speciari ,od koje je školska općina kupila dvor sa gospodarskim zgradama. Tu nalazimo zgodan zapis , koji je Nikola našao među svojim papirima, a sam zapis potječe od njegove pra-strine ,koju su roditelji poslali na “Kraljevski sajam “ u Zagreb, kako bi kupila sve moguće što je potrebnu kućanstvu. Sam list – pismo pisano je na kajkavskom : “Zagreb 22 Augustuša 1745 Draga moja mama!Ja sem kobila ( kupila) samo ako bu njim to prav kaj sem ja kobila. Sve sam pokubljena duguvajna dala dobro složiti I spaketeriti, kak kučiš Jakob nebi kaj sgubil.Tulikajše sem zakleščila I puranaru Smodili, naj zmirom na zad gledi kak bu mogel nefaljeno I na zajdnicu kol imati brigu I taki spetiti kak bi koje dugovanje med lojtricami …itd “ Kako se vidi iz pisma dotična milostiva gospodična – frajlica nije baš bila do kraja vična kajkavšitni. Tada se naime više koristila njemština među plemstvom. Po opisima upravo taj Nikola Halper Sigetski bio je u obitelji najčudniji primjerak, rekli bi crna ovca, pa se zato I zadržavam upravo na njemu . Postoji opis dotičnog plemića : “ Muž ovisokog uzrasta, širokih plećiju te rijetke fizičke jakosti – pravi atleta – rodio se je prvih godina 19 vijeka na dobru svog oca Ivana vlastelina u Pluski. Sve do 6 razreda zagrebačke akademijske gimnazije prolazio je za nuždu s prvim redom, nu u sedmom ili tada t.z. logici zapeo je posvema. Pošto mu je strogi otac zaprijetio ,da se s lošom ocjenom ne smije kući vratiti – školska godina završavala je 20 kolovoza, nestao je iz Zagreba, te se uputio pješke kroz Štajersku u Kranjsku. Više je dana tražio zaradu ,a kako je bio praktičan , našao je naskoro u dražesnom gorskom kraju uređeni seoski posjed. U kući je bila lijepa jedinica. Isprva je spavao u staji, orao I kopao te rukovodio gospodarstvo, Prigodom nadziranja blaga na paši ,razmišljajući prečesto o svom domu I školi ,pričinjalo mu se sada danomice sve jasnije I shvatljivije. Govorio bi si: Kako dovraga nijesam ovo ili ono znao, sad mi je posve razumljivije.” Nikada nije polazio na zabave , uvijek je bio trijezan I marljiv poput mrava ,te se postepeno sve više sviđao svom gospodaru. Ovaj ga je zavolio , uzeo u službu pomoćnog slugu, a Halpera premjestio u kuću. Sve više je općio s domaćinima ,pak se kći domaćina u Halpera kao momka od oka zaljubila. Roditelji lijepe Micke dakako su s time bili sporazumni, no nekako se Nikola nećkao. Nikola kako je nenadano došao, tako je nenadano I odmaglio nakon 16 mjesečne službe. Vratio se u Zagreb……..”Ova godina duševnog odmora I rada u prirodi silno ga je okrijepila te upisavši ponovo 7 razred s odlikom ga završi,a kasnije I pravoslovnu akademiju. Izmirio se je s ocem. Bio je poštovan I opće poznat kao napredan I praktičan vlastelin., koji je prednjačio u svakom poljskom radu.   Oznake: Krapina, povijest, Hrvatska |
02.12.2021., četvrtak
Krapina
|
Reklama je izgleda i to dobra, najvažnija stvar na svijetu, uzevši od ratovanja, prodaje , turizma ,pa čak i najstarijeg zanata. Reklamom se kupuje nešto lijepo, reklamom se stvara negativa ,reklamom se svadi nacija ,a isto tako dobra promidžba može rušiti vlade, spaljivati ljude ili žene ,a isto tako i stanovništvo cijelog svijeta natjerati da se cijepe protiv zaraznih bolesti. Kod nas i u nas reklama nas je toliko posvadila, da samo čekamo koju vijest kako bi se još više uspjeli zamrziti, posvađati oko gluposti i prebrojati tko je kome i kada stavio ,a tko kome i na pravom mjestu nije,a stavljaju nam ga svaki dan, a mi od toga ubiremo plodove sve većeg nezadovoljstva i sve skupljeg goriva. Mi smo ovce i lepo blejimo u miru, u užitku što možemo makar kao i u orgazmu svršiti na sve servirano od strane dobre ,pobožne reklame. U turizmu imamo biser Jadrana – Dubrovnik , Opatiju staru damu , Ča je pusta Londra kontra Splitu gradu , Vukovar – grad heroj ,a ostala mjesta i gradove kao da smo izbrisali ,premda mnoga od njih imaju i veći potencijal za razvoj reklame nego ovi pobrojani. MI volimo more, volimo rijeke, ali prave velike ,ne one male ,jer patimo od veličine, koju nikako ne nalazimo u samima sebi ,pa zato pljugamo na reklamu. Tu i tamo podviknemo pa to je skupo , preskupo ,a branili smo , ali i dalje uživamo kad nam uplovi koji kruzer ,jer nam bude bolje , ako skupimo lovu od dvije smokve, tri razglednice i ako se netko divi ljepotama Groda . Nažalost ta ista reklama nije bila niti jest još uvijek blagonaklona Krapini. Mali je to gradić , poznat jedino po hohštapleru Gaju ,koji je napisao reklamnu knjižicu Die Schloesser bei Krapina i to je sve. Još Hrvacka ni propala više ne vrijedi, kao vjerojatno niti onda. Ne daj Bog dragi da nam stranac nešto napiše ,jer onda razvlječemo to na pasja i mačja kola. Da nije bilo Gorjanović- Krambergera ne bi niti znali da su stari Krapinci razbijali kosti ko s filma, čiji je početak praćen muzikom Also sprach Zaraturstra niti isto tako da spadamo u red vrlo rijetkih zemalja svijeta koji imaju dokaze o postojanju pračovjeka – ovde krapinskog. U spilji Hušnjakovo. Prije nekoliko godina napravljen je sjajan interaktivan muzej kojim valja prošetati, mada sumnjam da ga je većina Hrvata i posjetilo . I to je žalosno. Iznad Krapine velebna je građevina Trški Vrh, donirana i oslikana bogato, okružena zidom i zatvorena u molitvi Bogu. Smještena je Krapina između zagorskih brda ,a utonula u dolini , i već nas s ceste gleda i poziva, skrenite, otkrijte priču jednog zaista starog grada. O povijesti Krapine napisano je dosta toga, ali nikako ne može uzeti svoje mjesto ,kao recimo barokni Varaždin . Još davne 1193 godine ostalo je zapisano da Calanus ,gubernator Hrvatske i Slavonije odredjuje da se ima plaćati desetina zagrebačkom biskupu Dominiku ,a isto tako tu se i spominje izrijekom „locus Krapina“. 1222 godine spominje se „Petrus ,comes de Crapuna „ i vjerojatno je već tada Krapina bila sijelo plemenske župe. 1225 boravi ovdje I Bela,sin Andrije II i rješava pitanje vlasništva zemlje Mogoš. PO tome se da zaključiti da je već tada postojao Burg i to kraljevski, „castrum de Zagoria“. Za Krapinu je važna i godina 1347 kada im kralj daje dozvolu da Krapinci sude po svome sucu. Mijenja mnoge vlasnike Celjske, Vitovac, Ivaniš Korvin- koji upravo mlad umire u Krapini,a zadnje počivalište našao je u Lepoglavi. Mnoštvo kapela ,neke od njih su nestale, ali zauvijek stoji „katedrala „ crkva sv.Nikole i franjevački samostan. Crkva je djelo Franje Keglevića,na mjestu stare ubožnice pod brdom, na kojem je kasnije stajala ona , sada je nema više, kapela sv. Josipa. S gradnjom se počelo 1644 godine a dovršena je 1657. Jednostavna vanjštinom s pročeljem i solidnim portalom nad kojim je freska iz 18 stoljeća. Nad slikom sv.Katarine grb je Bedekovića ,a tu je u crkvi grobnica Keglevića ,pa kad je posljednji Oskar i žena mu ,druga, Matačić preminula ,grobnica je zazidana. „ I to je grad Zrinjskog ( Zrinoglu). To je tvrd grad. Njegova citadela je sazidana od cigle. Spoljašnje utvrđenje je jako i utvrđeno kao grad Temišvar, i kako može da primi nekoliko hiljada vojnika ,tu u zasjedi izvan grada čekalo je nekoliko hiljada nevjernika. Oni su poveli podlu i krvničku borbu i borili su se tako da se to ne može ni na koji način opisati. Postupali su podmuklo i uopće nisu izašli na bojno polje. Napokon, nepriajtelj nam je dao malo prilike za spavanje, jer su se i oni smjestili na počinak preko puta grada i pospali. Tu noć i mi smo zakonačili na suprotnoj strani prema neprijatelju. Postavili smo stražare na sve četiri strane ; puškare krajiških ratnika poslali smo na stranu prema neprijatelju, a mi smo se povukli u miran san. Ujutro, kad je cijela islamska vojska bila spremna za boj, nesretnici su, misleći da su naši ratnici nepripravni,svi poskakali na konje , te s uzvicima „Jezuš! Jezuš!“ napali na nas....“ Zapisao je kratku reklamnu crticu onaj slavni putopisac Evlija Ćelebi. Ako sam uspio ovim tekstom imalo izreklamirati Krapinu, da ne ostane samo grad na skoro samoj granici Hrvatske, i ako cestom žurite dalje prema Sloveniji ili Austriji , spustite nogu s gasa i barem popijte kavu kod Gaja. Iznenadit će vas Krapina iza svakog ugla, svojoj samozatajnom skromnom ljepotom.     Oznake: Krapina, Hušnjakovo, povijest, izlet |
01.12.2021., srijeda
Vižovlje
|
Iz povijesti do gemišta nije dalek put, a I treba zaliti to silno novostečeno znanje I poimanje, ožedniš vozeći se pa s kraja na kraj, nekako se sve skupa uvijek završi u birtiji. Od blistavog salona I mramornih crnih peći do jednostavnih birtijaških čaša samo je kratak tren I nekoliko kilometara više . Zagorija ,odnosno stara zagorska cesta ,na kojoj su mnogi ostavili svoje živote, a u vrijeme kad nije bilo autoputa, možda I straši pričom, no na svakim koraku, uglu stoji nešto vrijedno za vidjeti ,pa se pustiš gasu da te vodi. Lagano ,jer policije ima svugdje , pogotovo ako je tmurna I dosadna nedjelja, a Zagorci I ostali vole si pepiti nekaj ,pa znaju prodivljati polovicom ceste pokazujući zavidno znanje relija. Na svakom bregu , brdu , zelenilu stoji ili crkva, ili kapela, ili kakav poklonac ,a ako uđeš malo dublje u storiju stvori se pred tobom I dvor. Jednostavan ,klasicistički s altanom I balkonom, u bazenu lopoči, seoska bezbrižna igra kakvog vlastelina iz davnih vremena, samo nema mirisa purice I mlinaca, nema više užurbanosti inoša I slugu, samo mir vrta I šume ,a na sve to gleda crkva I Majka Božja. Noviju povijest kakve seoske trošne, sada obnovljene kuće zlatnih kvaka I brava , sa čudnom povijesnom pričom o veličini bez svinjske glave zaobilazimo I još malo pa smo tu u dvoru, bolje bih rekao kuriji – gordo, uznosito ,ponosno – curiae nobilitaris. Navališ autom u dvorište ko sivonja ,dolaziš iz vrata, lavež pasa, da to malo starine sačuva od jala I zavisti na prevelikoj površini samog terena. Izlazi hrvatski ovčar, raščupan, sa crnim kovrčavama , a onda iza njega Zlatokosa , odnosno sjedokosa curica kojih 60-tak godina. Duga sijeda kosa, štucne I samo puloverček koji ništa ne pokriva . Čuđenje I osmijeh , pogled ,ali nismo zato tu, “Molim Vas , pardon, samo bi pogledali dvorac izvana I poslikali “. NIje baš sretna, ali eto vodi nas I priča. Nimalo čudno ,ako znamo povijest Hrvatske I Zagorja, jer je mnogo ljudi došlo ovamo I zavoljelo I zemlju I kraj, ona je iz Švedske. Možda je to objasnilo I kompletan outfit dame. Totalno švedski opuštena u oskudnoj garderobi , bez imalo srama. Muža nema više , onog Zlatka Špilera koji je obnovio zapuštenu kuriju iz 19 stoljeća, a gradili je oni Galjufi , stara plemićka obitelj koja je dala jednog biskupa u čijoj su se kući na Šalati u 18 stoljeću, kažu povjesnici odigravale I prve , ustvari , kazališne predstave . Skroman je to dom ,nimalo značajan, ali čuva još neko blago unutra, koje je promijenilo nekoliko vlasnika. Vižovlje , Visovlje ili još možda bolje Huegelland kupuje poslije trgovac drvima Eisner koji nedaleko Dvora,a na pola puta prema crkvi diže sebi u čast I poklonac na kojem je za sve vjeke vijekova urezao svoje ime I valjda zahvalu. Slova se brišu I nestaju, kao I sve što guta vrijeme, tako da zamalo od vjeka neće ostati ništa , osim možda onima koji će piknuti nosom u knjige I otkriti čiji je taj znak pobožnosti. Nabrajati imena slavnih Galjufa ovdje bi bilo nepotrebno , jer nas ,nakon pozdrava , čeka I gemišt na drugom kraju. U etno selu Kumrovec veselo je, birtija je puna, naručujemo piće, deci vina – deci radajnera I živili. Nedaleko odavde ustvari je sijelo tih Galjufa – kurija POklek iz 18 stoljeća,ali ja tu stajem , popit ću gem I onda doma. Nekako nedjelja nije više dosadna.  Oznake: Zagorje, Hrvatska, povijest, izlet |
21.11.2021., nedjelja
Grobnik
|
Toliko starine na jednom mjestu I to od davnina teško je I predočiti. Ratujemo I branimo, gradimo I gubimo, ljubimo I krvarimo I nikad nema onog stop da zaustavi barem na jedan kratak moment svo naše postojanje na ovoj zemlji na ovom tlu, još od dolazaka Slavena na ove prostore. Rim u kršćanstvo ,pa romanika I gotika I novi vijek ,novo doba uvijek se baš nekako, barem se tako čini, lome upravo na ovom malom dijelu planete kojeg zovemo Hrvatska. Ratnici I vitezi, plemstvo I aristokracija, pa novi neki likovi, buržoazija I suze cajki nad prolivenim mlijekom kojeg nismo nikad uspjeli pokupiti nego I dalje kappa I curi I teče kao slap. To se valjda zove povijest. Princeze u rasulu, poderane haljine ,pad monarhije I šeširići ukrašeni perjem kao da baš upravo ovdje imaju svoju najveću moć I snagu. Dvije od tih princeza kao da su odredile put tog nekog novog koraka puknutih guma I turista, prometnih nesreća I tunela koji nose kišu. Dale su dvije austrijanke – francuskinje sve u sklopu mira na prostorima ovim cestama svoja imena, ali nisu svojom ženskom rukom odredile I dale stil, nego kao da su još više posvadile I ono malo spokoja, pravo ženski ,tračerski, opako. Jozefina I Lujza putuju s nama starim cestama I novim asfaltom sve do kraja I još dalje I dalje…. Naplatne kućice I već nas s brda podozrivo, opominjući ,ali I dobrodošlo gleda grad. Pod njegovim zidovima vodila se bitka, pisale se tragedije ,a on od davna čeka svoje goste I pruža ruku smežuranu ,staru ruku I kao da nam govori dosta je ,stannite. Grobnik je to grad, čvrsti, pravi grad zidan od kamena u davna vremena I prije vinodolskog zakona stoji ovdje. Svjedočioj e I bježanju Bele IV pred Tatarima I vodio bitku protiv njih, malo niže ispod , na kojem se godinama održavaju motodromi, a nekada se to polje zvalo Jelensko, sam grad zvao se Zelengrad. Ogledalo zelenila kojeg nema u zidovima koji drže zaleđe I donekle mir gradu ispod njega, Rijeci. Brani I štiti, opominje I blagosljivlja, upravo kao što roditelj brani svoje dijete. Svoju je djecu on slao rano u škole, da nauče kako voljeti dom I kako voljeti svoje , pa nam tako dolazi podatak iz 17 st. kada je najmlađi kanonik bio I učitelj. 1678 godine biskupska naredba ovako glasi “ pomlaji ki bude kanonik, bude takajši školnik žakne vučil I dičicu”. NIje imao stalne nagrade, plaću, nego je dobivao nešto više hrane iz menze “ kako marljiviji dičici popašći se uslužiti”. Koliko su Grobničani voljeli školu I školovali dolazi nam I podatak da je u školu te godine upisano 300 djece,a moglo ih se primiti samo 70-tak. Prvi učitelj bio je kapelan Josip Škrobonja. O njegovom starom imenu Jelengrad I nema puno spomena, već se predpostavlja se je ime Grobnik dobio od grobova, možda tatarskih , ali I tome nema uporišta u povijesti. Malo dalje od Grada iskopano je I “starih novaca, žarah s pepelom, grobnih svjetionicah” pa bi se I tome dalo pretpostaviti da je sve ovo poteklo iz rimskog doba, no kako je sve raznešeno ili pobacano nemamo pravu potvrdu. Pavao Vitezović u svojoj “ Kronici aliti spoemnu svega svieta vikov” tiskanoj u Zagrebu 1696 piše : 1235 godine Bela sin Andrašev kralj ugerske posta. U vreme ovega kralja ves ugerski orsag od Tatarov požgan I porobljen be, da I sam kralj pobeže med otoke morske ,ali pomoćju vitezov rodianskih I knezov Frankapanov od Veje (Krka) opet vu ugersku zemlju dopeljan be. 1241 Senjani veliku vernu službu I jakost iskazahu proti kralju Beli ki udriše na Tatare u grobničkom polju I pobiše ih oko 50 I 6 tisuć ,I od one dobe grobničko polje ni današnji dan ničim ne rodi”. Iz 1702 godine Vitezović I ovako kazuje u svom djelu “Plorantis Croatie etc” “ Ad Grobnik ( Castrum et Vinosa in valle, sepulchri. Forma illi nomen dedit hoc ),est campus ,in isto Millia caesa olim sunt Quinquanta Getarum. Sennonidum dextra pro Regis Belae Salute” Prvi puta javlja se ipak jasno u 1449 godini u rukama Stjepana II Frankopana,a u njegovo ime vladahu gradom podknežini. 1550 godine dolazi u ruke njegove sestre Katarine a s njom I u ruke Zrinskih. Kao I svi ti naši gradovi mijenja mnoge vlasnike. Pravi je frankopanski grad, sazidan u obliku trokuta, učvršćen kulama I polukulama, opasan jakim zidom, pojačanim jednom kulom I trima polukružnima. U 19 stoljeću kupuju ga oni Turn und Taxis (Tasso el Toro) koji I dan danas polažu na njega pravo posjedovanja. Uređuje se pomalo, skromno, ali ipak se pazi da njegovi zidi nikad ne padnu ,ne uruše I da zauvijek čuvaju Grad, Rijeku I svoju čakavštinu, koja je na Grobniku ipak posebnija od svih ostalih. Krenete prema gradu, fulate cestu kao ja , parkirate pod zidom I onda vas stepenice dovedu do vrha, skojeg puca pogled u svijet. Grobnik I ja se volimo javno.   Oznake: grad Rijeka, grobnik, povijest, Hrvatska |
18.11.2021., četvrtak
Vukovar
|
Vukovar – dvorac Eltz Povijest nam nekako nije baš naklonjena na ovim našim prostorima.Od davnina do danas,borili su se svi za ovaj komad zemlje,osim nas samih,pa je uobičajena parola ,da smo dobri sluge,a loši gospodari postali ustaljena,sve do onog trenutka,kad se raspišu izbori,i tu onda opet pokažemo da smo slugani.Proklinjemo sve od reda,svi su nam krivi,mrzimo sve od reda,radi svoje vlastite nesposobnosti da sami sebe dovedemo u red.Djeca,pa i stariji bježe na sve strane,čak i više nego za svih vremena,pa nam područja ostaju bez ruku,koja će nam,ili trebaju dodati bar čašu vode u starosti.E,ta starost upravo i izlazi na izbore i pod savršenom ,što ako otkriju,glasaju za neke svoje ideale,koje je vrijeme odavno pregazilo u nekim pustošima želja.Crveni ili bijeli kvadrat na nacionalnom grbu,upravo na tim izborima gubi svaki smisao,jer se te dvije boje toliko pomiješaju,a kako je crvena ipak dominantnija,ostane samo crveni,krvavi trag našeg neuspjeha. Od siline kraljevine,ne osta niti konja,kako bi spasio kralja.Svi oni silnici,kraljevi,carevi,kuće cijenili su ipak ovaj naš prostor više nego mi sami,inače se za njega ne bi otimali i lakomili.Iskoristi su sve naše resurse i potencijale,dali nam motiku,umjesto olovke ,kako bi nam lakše vladali.Nekadašnja kruna i današnji novac vraćaju nam opet te iste motike u ruke,samo nikako sjekire i vile ,da zaista branimo svoje,naš dom,bez mržnje,čistoga srca za nas same i našu djecu. Vrijeme gazi sve,ratove i sukobe,mržnje,jer živjeti se mora dalje.Borba za goli život ne dam nam predaha. Magla ljudskosti obavila je stari Vukovar ,gospodarsko i društveno središte Slavonije,ugasila onaj romantični stil starog baroka,svih onih pređa i prela i sijela,ali ostaju ipak ,makar i u ruševinama te iste ljudskosti tragovi daleke ,bogate prošlosti.Kontinuitet naseljenosti pratimo od prethistorije,vučedolske kulture preko antike pa do bjelobrdske kulture.U dokumentima srednjeg slavenskog vijeka Vukovar se spominje vrlo rano.Po pisanju historika već u 11 stoljeću zatičemo Vukovar kao razvijeno ,naseljeno mjesto,a tome pogoduje najviše rijeka – Dunav. Boesedorfer navodi pisane tragove 12 stoljeća:hospites iuxta castrum Valkow 1131 godine.Kasnije se hospitesi (kraljevski gosti koji su širili trgovinu) spominju u godinama 1244 i 1262 i to kao stanovnici podgrađa,što nam govori da je Vukovar bio grad,odnosno utvrda –hospites in suburbio castri Walkow. Godine 1398 eto nam i samog spomena trgovišta Vukovar – oppitus dum Walkowar. Najprije posjed kraljev,a potom 1382 godine u rukama Barinskih Szentgyorgyskih grofova. Isto tako postoji i zapis da su grad i posjed u 15 i 16 stoljeću držali Gorjanski,pa Talovci i još neki velikaši. Od starog utvrđenog grada,danas nije ostao niti kamen. U ratnom arhivu Karlsruhe čuva se još nacrt onog turskog Vukovara ,a držali su ga Osmanlije od godine 1526-1687.To je najstariji nacrt ikojega grada u Hrvatskoj,a napravili su ga španjolski mjernici.Još su tamo prikazane džamije i karavansaraj,a koliko se može prosuditi i dan danas je nekako taj nacrt točan. Prema opisu Prandstettera 1608 godine grad je lociran na brijegu,bio opasan zidom,a na mjestu današnjeg franjevačkog samostana.Ottendorf 1665 godine prikazuje nam tvrđavu sa četiri ugaone kule,a unutar utvrde turske kuće.1752 godine tvrđava je srušena. Dakle je taj turski Vukovar,kao nastavak srednjevjekovlja imao čak 5 mahala,džamiju sa sahat kulom,hamam i druge orijentalne objekte. Preskočimo li opise starog Vukovara i rušenje utvrde dolazimo do godine 1751 kada grofovi Eltz,čiji zamak postoji još u Njemačkoj,i možemo reći da se broji u svjetska čuda,grade ovdje barokni reprezentni dvor.Pregrađivan je nekoliko puta -1781,1811 i 1824 godine.Spomenik je nulte kategorije i predstavlja jedan od najvrednijih profanih kulturno povijesnih spomenika.Dvor je proširen tijekom 19 stoljeća i tada on dobiva današnji izgled ,neobaroknih stilskih oznaka.Orijentiran je prema Dunavu,sa krasnim parkom.Otvoren je tako prema rijeci pročeljem i na tu stranu otvorio svoje svečane dvorane.Proširen je isto tako i registar baroknih ukrasa i štukatura.Široke stube,mramor,stupovi vode nas u raskoš dvora ali i u priču o negdašnjem Vukovaru.  Oznake: Vukovar, Vukovar Grad Heroj, povijest, Hrvatska |
16.11.2021., utorak
Zlatna bula
|
U ime svetog Trojstva i nerazdjeljivog jedinstva. Amen. Bela milošću Boga Ugarske , Dalmacije, Hrvatske, Bosne, Srbije, Galicije, Lodomerije i Kumanije kralj zauvijeke. Uzvišenost kraljevska zahtjeva i visočanstvo duguje časti, da toliko uživa u mnoštvu naroda, koliko ovo ugledom nadvisuje. Odatle slijedi , da toli sadašnjima, koli budućima ovime očitujemo, da kad se našoj volji svidilo, da u Zagrebu, na brdu Griču uredimo slobodnu varoš i onamo prizovemo goste i onaj dio kraljevstva utvrdimo i učvrstimo za sigurnost granice i druge pogodnosti, pošto smo se posavjetovali s dragim i vjernim našim Dionizom banom cijele Slavonije i s drugim prvacima kraljevstva, koji su ovu našu nakanu i volju jednodušno odobrili, izveli smo našu nakanu, dozvoljujući da na spomenutom brdu bude varoš , pridolaze gostovi, imadu zemlje i posjede, preimućtva i slobode od nas doznačene i niže popisane drže i ne povrijeđene čuvaju. Preimućstva dakle i slobode građana na rečenom brdu stanujućih i sabranih, koje su oni međusobno uredili, a mi ih odobrili , jesu sljedeće : Ako bi isti gosti u području Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije bili orobljeni od razbojnika ili inih zločinaca, dužan je gospodar zemlje , u kojoj su orobljeni, pošto se po sudu dobrih ljudi i prisegom sugrađana procijeni količina novca, ili oteto povratiti ili zločinca označiti. Zatim nijesu dužni ni na kojem mjestu u granicama kraljevskim plaćati daće. Zatim, koji god građanin drugoga građanina pogrdi psovkama , pogrdama ili psinama , te ako zbog toga bude odsuđen , neka plati uvrijeđenomu deset pensa , u općinske troškove 100 denara , koji, ako se iza trokratnoga ispravljanja ne poboljša , pošto mu se sve stvari u općinske svrhe priklope , neka se kao nepoštenjak sramotno iz varoši protjera. Ako bi također tko drugome dao ćušku, ili ga zlobno za vlasi vukao , neka trpi istu kazan . Ako bi tko koga nožićem, mačem, kopljem ili strijelicom ili kojim takovim načinom ranio, a ranjeni se oporavio bez štete na udovima, neka plati liječnika ranjenikova, a ranjenomu neka plati 5 pensa , a pet u varoške svrhe. Bude li pako osakaćen na kojemu od uda , ima platiti liječnika ranjenikova, i ranjenomu deset maraka i za varoške potrebe 10 pensa.Ako pako umre, imadu dva dijela njegova imetka pripasti roditeljima ubijenoga, treći dio varoši. Bude li pako ulovljen ima se po običaju kazniti, osim ako je tko koga ubio u igri bez zle nakane, u ovom bi slučaju neka usmrtitelj dade u ime otštete sto pesna rođacima ubijenoga , dvadeset pako pensa za općinske svrhe ; ako mu imetak ne bi bio dovoljan , neka se prepusti presudi građana. Ako bi pako tko od stranaca, ulazeći u varoš , budi na cesti, budi u kući ili na trgu slično , kako gore zabilježeno počinio, neka mu sudi sudac varoši i odsuđen neka trpi iste kazni. Ako bi pako tko od stanovnika varoši , ili stranaca bio ulovljen u krađi ili razbojstvu unutar međa varoških, neka se po gradskom sucu kazni. Zatim, ako bi koji stranac , kojega iz varoši hotio pozvati na sud zbog novca ili nanesene nepravde, neka ga kod suca tuži; i nikoja parnica ne smije se suditi na dvoboj, već ima dovršiti po svjedocima i prisezi, bila ona sa strancima ili domaćima. Svjedoci pako imadu se uzeti takova preimuštva , slobode , koje su ovi; na isti način, bilo da nađe stranac kod stanovnika, ili stanovnik kod stranca konja ili vola, ili neke ukradene stvari , uvijeke se imadu postaviti svjedoci, kako smo gore spomenuli . Zatim, građani spomenute varoši ili kmetovi po selima, koja ovoj pripadaju, koja su blizu teritorija iste varoši, nijesu dužni stajati na sudu ikoga osim varoškoga suca; pak, ako bi sudac bio sumnjiv, i tužitelj bi ustvrdio zakoniti otklon, to, pošto se zazovu sve starješine varoši pod predsjedanjem samoga suca, neka se riješi stvar, o kojih presudi, ako bi se još sumnjalo, i nezadovoljan ih tužitelj izazvao pred kralja, ima sam sudac za sve ostale do kralja.Na isti način , kad bi zbog kojemu drago parnica tkogod gradskog suca i građane, ili samo građane pozvao pred kralja , nije dužan poći drugi van sam gradski sudac .Iako bi tko kojega građanina ili građane, ne tražeći prije pravicu od gradskoga suca, izazvao pred kralja, za onoga ili one je dužan poći sudac , i njemu će izazivač namiriti izdatke, za to , što je prezrevši ugled kraljevskog povlastice , koju je poznavao, ne potraživši gradskoga suca , ovoga uzalud trudio poslovima i troškovima . Građani pako neka imadu slobodnu vlast izabrati varoškoga suca odakle god hoće, koji se ima nama predložiti, i svake ga godine izmijeniti po sudu svoje volje. Zatim ako bi tko iz varoši umro bez nasljednika, neka ima slobodnu volju sve svoje pokretnine raspoložiti kome hoće. Nekretnine bo, kuće,dvor, vinograde, zemlje i zgrade , posavjetovavši se sa svojim sugrađanima, neka ostavi svojoj ženi ili kome od rođaka svojih, nu tako, da se ove ni po njemu, ni po ženi, ni po rođacima ne mogu otuđeti vlasti varoškoj, niti izuzeti ili otkinuti. Zatim umre li tko bez oporuke , a ne bude imao ni sinova ni žene ni rođaka , imadu se dva dijela njegova imetka po povjerljivim muževima , za to po vijeću građana određenima podijeliti siromasima i crkvi iste varoši, treći pako dio neka se pridrži u korist varoši. Onda određujemo , da se u istoj varoši obdržava svečani sajam na dva dana u sedmici, naime u ponedjeljak i četvrtak , a osim toga dnevno dnevni sajam. Obćina pako gore spomenute varoši, obvezana je nama na slijedeće službe : Kad bude kralj ugarski hotio povesti vojsku u primorske strane ili na korušku ili Austriju, dužni su rečeni građani poslati 10 vojnika opremljenih vojničkim oružjem . Osim toga dužni su dati kralju, kad se zbude , da on amo pođe, za objed 12 volova, 1000 kruhova, četir bačve vina. Hercegu pako cijele Slavonije, ako je od kraljevske djece, dužni su polovinu rečenoga dati. Banu pako koji bude ,ali ne podbanu , nisu dužni ništa drugo plaćati, nego na početku njegova banovanja: jednoga vola, sto kruhova, bačvu vina, jednom dok god bude banom. Zapravo od svih ovih služba biti će 5 godina slobodni i prosti; nakon izminula petgodišta budu obvezani na plaćanje. Nadalje, isti građani dobrovoljno, na se uzeše , da vlastitim troškovima rečeno brdo Grič dobro utvrde čvrstim zidom. Za uzdržavanje pako gostova , koji stanuju na rečenom brdu, dali smo zemlju oko toga brda Griča, koju smo istim gostima po našem dragom i vjernom Dionizu banu cijele Slavonije, pod izvjesnim i razlučenim međama uručili , da ju zauvijeke posjeduju, koje zemlje međe ovako teku; prva je međa na luci Save, koja se zove Kraljev prijevoz do velike ceste , i po njoj se stere do potoka, koji se zove Zoiska, koji potok prolazi preko mosta ; onda po istoj cesti pruža se prema sjeveru, prelazeći vodu, koja se zove Mlaka i dolazi na brežuljak, uz koji je zemljani međaš , koji dijeli zemlju kraljevskih pučana s tistočne strane ; zatim prelazeći manju Mlaku dolazi na veliku cestu, koja se općenito zove Eteven, po kojoj dolazi do potoka Cirkvenića , tamo je most, odovuda gore istim potokom uz brdo Grič polazi ravno međom prema sjeveru , sezući do izvora , koji se zove Kubulkut , uz koji je zemljašni međaš , od kojega gore uz potok Cirkvenić prema sjeveru dolazi do potočića , koji se zove Sopotnika , oduvuda prelazeći brdašće pada, u neku dolinu , kojom prelazi k potočiću, koji se zove Lomski potok, zatim se uspinje k međi zagrebačkoga Kaptola, druga je gostova gričkih , treća sinova Dobča od plemena Aga, zatim polazi na vrh istoga brda po imenu Medveniča, prema zapada i dolazi k međi sinova Mikula, koja se zove Plešivica, do koje je zemljani međaš, zatim prelazeći od vrhunca istoga brda prema južnoj strani uz međaše ka kestenovom drvu , do kojega je križ i uz ovo je zemljani međaš; zatim silazi do glave vrela , koje se zove Čičerja, koje vrelo dijeli zemlju Andrije od zemlje prije spomenute, i tako silazeći po njemu skreće ponešto prema zapadu k brdu, i ondje je drvo kestenovo označeno križem, do kojega je zemljani međaš, zatim na vrh ovoga brda polazi prema jugu dijeleći zemlju zagrebačkoga Kaptola ; zatim na okrug prema zapadu nešto skreće i ondje prelazi potočić, koji se zove Neznić potok , i odonud penjući se gore od zemlje Andrijine po dolini k vršcu jednoga brda , tamo je međa, odavde dijeleći po starim međašima zemlju Gremlu silazi k drvu, koje se zove javor, i tamo je međaš , i pada k cesti, koja polazi iz sela Gremle, zatim po istoj prema jugu polazi do polja k zemljanom međašu odonud nešto skreće na lijevo po cesti i dolazi do močvara, koje se zovu Mlaka , tamo je međa do iste Mlake s lijeve strane polazi do orahova drva , tamo je međaš, onda k bazgru , pod kojim je međaš zemljani , otuda po međašima ide i pada na rijeku Savu, odavde spušta se na prvotni međaš i tako dovršava. Da dakle ova naša rečena odredba i sloboda rečenih gostova čvrsta i nepovrijeđena ustraja , ovu smo im povlasticu podijeliti potvrđujući je vječnom krepošću našega zlatnoga pečata. Dano kod Verevče kroz ruke meštra Benedikta prepošta stolno biogradskoga , dvora našega kancelara , izabranoga nadbiskupa kaločkog; za vrijeme Bartola pečuhskoga, Kleta jegarskoga , Stjepana zagrebačkoga , Bartola ( nitranskoga) Blaža čanackoga , Benedikta varadinskoga i predloženoga gjurskoga, Stjepana vackoga i predloženoga za nadbiskupa ostrogonskoga, biskupa, koji su upravljali crkvama ; za vrijeme dragoga našega rođaka Ivana Angela gospodara Srijema i župana bačkoga, Ladislava Palatina, Mateja meštra tavernika i župana šopronskoga , Rolanda Stolnika i župana nitranskoga , Mavricija meštra Peharnika, Stjepana meštra konjušara Arnolda , župana simeškoga , Pavla župana stolnogradskoga, koji su obnašali poglavarstva i županske časti.Godine od utjelovljenja gospodnjeva tisuču dvijesto četrdeset i druge, šesnaestog kalenda decembra, kraljevstva našega godine osme.  Oznake: zlatna bula, Zagreb, povijest |
12.11.2021., petak
Lukavec
|
Imam toliko podataka u glavi,da ih poneki put pošteno i sam sebi zbrkam,jer s godinama sam se malo i pogubio,a i uslijed posla i neke druge ,nažalost ili na sreću stručne literature,nemam vremena za studij.Kad trebam napisati kakav tekst,razlistam se na sve strane,da malo obnovim gradivo,podsjetim se koječega ili čega,da ne izvalim kakvu glupost do kraja.Mada i glupost ima svoje dobre strane,izazove diskusiju i raspravu što i nije loše.Svaki povjesničar ili povjesničar umjetnosti ima neke svoje postavke ili svoje teorije,koje se naravno moraju odmah pobiti,jer je to kolegijalno, a i vodi tome da se male sive stanice razbežiju na sve strane.Ja strašno volim raditi sa mladim kolegama,koji su još friški i nadobudni,ne psuju ko ja na sve i svašta i na sve strane,a imaju i želju možda nešto naučiti iz čisto životne prakse,poglavito ako voliju piti.A ja si volim popiti.Naravno,da ne bi odmah bilo joj,kad voziš ne pij.I ne, ovo nije tekst o mom moto crosu po cestama,za koji sam neki dan bio zamoljen da uplatim odmah 250 kn ,a kasnije 500 zbog izvjesnog prekoračenja,kojeg sam odmah na licu mjesta skrušeno priznao uz naslonjenu desnicu u pravcu srca i mea kulpa,mea klupa,dok me policijac čudom gledao,ovi muslići su strašno pretvorni kad se kunu u našeg Boga.Možda se onako jadan ipak s prstom prekriženim iza leđa nadao,da ću u vapaju očaja zbog uhvaćene prekoračene brzine ipak smilovati se i njemu i kolegi i naprosto uzviknuti Allahu Akbar,ali sam ostao čvrst i postojan i nisam se dao pokolebati.Valjda je to ta moja turopoljska krv.A možda i švapska,kak je govorila moja pokojna baka,da nisam niš na njih prave Hrvate dobil,nego samo na Švabe,premda je Švapska dosta udaljena od rodne domovine mojeg pokojnog dede, Austrijanca.E da,vraga,ali sam na tog istog dedu dobil i tu slobodno plemenitu krv,pa se nedam tako lako niti olujama ,a kamoli policiji na cesti. Nekako je normalno zapravo,da ono kaj ti je blizu ili ne vidiš ili ti je pod normalno pa se poneki put i ne obazreš,kao na primer,zgrada Hnk je tu i to je to i stajala bu tu još dugo i onda lepo prolaziš pored nje i to ti je pod normalno,da nemaš niti jedne slike o njoj.Tako da ja ustvari i premda sam počeo sa Zagrebom,danas imam ili jako malo ili nemam slika Zagreba.Nekako sam prije par godina doživio svoj najveći šok,kad me je lik pred palačom umjetnosti pitao kad ide vlak,našto sam mu ja odgovorio da mora na glavni željeznički kolodvor po odgovor,na što je on meni sav zapanjen rekao,pa šta nije to ta zgrada?!Nadometnuo mi je da mu je jedan purger,jer je pretpostavljao da ja ovako sexy tamnoput to nikako ne mogu biti,pokazao da je to željeznički kolodvor.Nakon kratkog izmjenjivanja riječi i već moga poluglasnog osmijeha koji je lagano prelazio u histeriju,uputio sam ga nekako na pravu adresu,premda se on nekoliko puta okrenuo leđima prema meni,pitajući se da li ja imam pojma di je to željeznički kolodvor i da ga možda ne želim zeznuti. Ja se ne bum tu sel na vlak ili na šnelcug do Gorice,pa odande lagano drndajući kočijom ili kolima punim sijena do Turopolja,nego lepo se sednem u auto ubacim u 6 i za kojih 20 minuta već sam doma u plemenitoj općini,na samim vratima obrane Zagreba. Osim puno doživljaja Turopoljaca sa raznoraznim obiteljima kroz stoljeća,većinom dosta loših,od kojih su im skoro svi branili ili uništavali njihovo visokorođenje,pa i osporavali od kralja datih povlastica plemstva,ne samo pojedincima ,nego celom tom kraju,ipak su se nekako obranili i donijeli nam u naslijeđe što bogatu tradicijsku gradnju drvenih crkvica,navek su si bili na per Tu s Bogom,od hrastovih bogatih šuma,do lijepih žena ili djevojaka koje su plesale obučene samo u grane i lišće istog hrasta,a posebice na dan Sv.Jurja,zaštitnika plemenitašije,uz vatru i pjevanje :Lepi Juro kres nalaže“,dok su se momci sve redom vrli Turopoljci „šminkali“ ,koji će više i bolje preskočiti kres,kako bi se naravski i više dopal curama,te kako bi jedan od njih dobio titulu najboljeg ševca Općine. Prvi je statut turopoljski potvrdio kralj Ladislav III. (IV.) god. 1279., a taj je dao ovim plemićima pravo, da sebi slobodno biraju svoga župana (comes) i ostalo činovništvo (officiales) na zboru čitave općine (congregatio generalis), i to svake godine. Na ovim zborovima Turopoljci su raspravljali o svojim lokalnim potrebama i branili svoj posjed i svoj iznimni pravni položaj. Sam župan turopoljski bijaše inače podređen zagrebačkomu županu, ali je u kaznenim stvarima sa svojim prisjednicima bio u općini neograničeni sudac. Pored toga zastupao ’je općinu pred kraljem, hercegom, banom i svim sudbenim oblastima u Slavoniji. Kao plemići, Turopoljci služili su i u vojsci pod banskom zastavom, no ipak tako, da su sačinjavali zasebnu četu pod svojim zapovjednikom (captaneus). Na ovaj svoj autonomni položaj pazili su Turopoljci veoma surevljivo. Redovito bi dali svoje pravice potvrđivati od kraljeva i banova. Međutim 1422. provale u Turopolje prvi puta Turci. Odsada dalje, morali su se Turopoljci brinuti i za svoju obranu, pa tako podigoše 1479. grad Lukavec i smjestiše u njemu kaštelana da ga čuva. Ali podjedno oni zamoliše i medvedgradskoga vlastelina za pomoć, a taj im posije 12 strijelaca, koji sada uzmu Lukavec u posjed za svoga gospodara, odnosno za kralja kao kraljevski grad (castrum regium). Iz toga rodi se mnogogodišnja parnica, za koje pretrpješe Turopoljci mnoge nepravde i svakojaka zla. Konačno im je vraćen 1553. grad Lukavec. Tako su opet postali slobodni starajući se oko unapredjenia svoje općine. No,nije samo to donijeli su nam i stari slavni grad Lukavec,na kojem se ponosno diči i grb Općine. Od svih tih „kijameta“ i zala što su ih Turopoljci predrli preko svojih leđa postoji i priča,zasnovana povijesno naravno i o obitelji Tuz od Laka,vlasnika Medvedgrada,od kojih su tražili pomoć u obrani od Turaka ,a oko godine 1477,ne nadajući se da će stari lukavac doživjeti većeg lukavca od sebe.Posla Tuz ,naravno uz plaću općine,svoju posadu,da pomogne pri obrani,ali se i poslije obranjenog grada i kad je opasnost prošla, više nije dao odande,nego dapače,istjera domaće iz grada i zaposjedne ga. Pribroji Tuz i ovaj stari grad Medvedgradskoj gospoštiji,kao i Rakovac,te za njega i dobije odobrenje od samog kralja Matije Korvina.No,kako bi mi rekli tu doma ,svaka rit dojde na šekret,pa je zbog mnoštva nedjela i zala ,što ih je učinio,kao na primjer kalničkom plemiću svećeniku Benku,kojemu je dao izvaditi oči,a i zbog nasilja i silovanja koje je činio turopoljcima,biva osuđen na smrt i na gubitak imanja.Ali kako to nije ništa novo za nas ,i kako se stalno ipak povijest ponavlja,bježi u Mletke.Kralj Matija sve gradove pa i taj naš dragulj turopoljski daruje Ivanu Korvinu,sinu svome.No naravno tu priča ne prestaje samo tako,jer su i dalje sinovi Tuza,koji su ostali u Hrvatskoj nikako nisu htjeli odreći prava na gradove,ali ih nikad više nisu dobili natrag.Postoji priča o dolasku ili posjetu Ivanu Tuzu u Veneciju,kojemu je njegov brat inače biskup zagrebački,poslao svog izaslanika ,kojega je Tuz priupitao kako žive sada ti jadni Turopoljci,ipak mu je proradila savjest,našto mu je ovaj odgovorio,upravo onako kako ih je Vaše gospodstvo i ostavilo.Nato je odvratio Tuz ..“ Ja neću izbjeći vječno prokletstvo radi tlačenja onih plemića,od kako sam ih tlačio“..... Ivan Tuz umire u Veneciji,u Mlecima sa teškom slikom vječnog prokletstva.... Moramo ovdje napomenuti kako su Turopoljci i slavna općina imali problema i sa Nikolom Zrinski koji na prevaru dobi grad Lukavec. Idemo kraju polako,no još prije bih se vratio samo malo unatrag,na djevojke Dodole,Jurjašice u Turopolju. Tako treba spomenuti dodole u balkanskim zemljama. Kad zategne suša, svuče se jedna djevojka do gola, uveze i obloži različnom travom i cviećem i pode s drugaricama kroz selo, gdje je suseljani polijevaju vodom. Istom krugu predočaba pripadaju i mnoga ljubavna čaranja, kao i čarolije, kojima utječu na plodnost i porođaje. Naše Turopolje omatale su grane pune lišća oko sebe,a tu vrijeme svetkovine svetog Jurja 23.04.pali se kresovi,jedan veliki glavni,a mnogo malih po dvorištima.Djevojke su obilazile kuće,a domaćice darivale čime su imale.Isto tako grančice su domačice zaticale za gradu kuće,kako bi ih te granćice spasile ili čuvale od groma,pa bi prigodom kakva nevremena koje se nagoviještalo,spaljivale u pećima.Isto tako bi te grančice zatakle i u vrtu,kako bi godina bila plodna.Orilo se Turopoljem našim i pjesmica koja bi se pjevala oko kresa Tko nije na kresu,na leto je v lesu Nama je ostao naš Lukavec poslije sijaset peripetija,sada još i ljepši i obnovljen,a njegovi zidi ipak pamte strašne gospodare,ali i one dobre,naše dobre plemenite Turopoljce.......     Oznake: lukavec, turopolje, Hrvatska, povijest |
11.11.2021., četvrtak
Mirkovec
|
Godine idu i premda nas ogledalo mnogo puta zavara ,ipak i ono kaže ostario si. Što nas sve čeka do samog kraja ,bolje je da ne znamo ,a kako će nam završiti ovaj život, to ćemo vidjeti kad Bog kaže dosta.Dosta si se umorio ,sad te čeka san. Pakao na zemlji, raj na nebu i opet ona ista igra prah-pepela,kojom nas oduvijek ispraćaju čekajući upravo onog prvog među nama koji se umorio i čeka ga blaženstvo božje. Na to sve skupa nije dosta reći samo Amen, Amin ili što već drugo, isplakati se za pokojnikom koji se riješio ognja na zemlji i vode u raju,nego ga i za života smiriti i dati mu upravo toliko ljubavi da može na onaj svijet zadovoljno i zauvijek sklopiti oči sa dostojanstvom i mirom preći u svjetlo i ruke koje ga raširene čekaju na onom svijetu. Još jedan u nizu onih dvoraca čiji zidovi i prozori nisu prazni, razlupani, namještaj samo tako odnesen jer se tako nekome htjelo, mada tog namještaja ovdje nema, krasi kuću nekog lokalca čija je baka bila kuharica plemenite obitelji ili djed kočijaš.Ipak ovdje vlada tuga. Iza zidova nekadašnjeg sjaja i bogatstva , vrijednih i skrbnih ruku velmože ostali su samo starci, ostavljeni na patnju ovog svijeta, na tugu i bol svih nas, koji nismo znali dati ruku i dati samo malo ljubavi. Osjećaj svakako nije ugodan kad se uđe već u samo dvorište. Nekadašnje princeze i prinčeve, mamime i tatine maze, nekada vrijedni radnici i pošteni ljudi ovdje čekaju svoje svijetlo i svoj prelazak u konačno dobro. Izgubljeni tumaraju suncem, kišom, snijegom, žicaju lovu, cigarete, razgovor , srce i malo dobra. Malo i jesu u svom svijetu i to te dotakne. Ako si mlad i prestraši te,ali s godinama se ipak zapitaš ,a što sa mnom? Da li to i mene čeka? Da poludim od svijeta i upravo ovdje završim svoj put žicajući i ja i čekajući onu obitelj koja po mene nikad neće doći. Dvorac je Mirkovec – stari plemenitaški dvor obitelji koja je nestala, barem po plemstvu Mirkovec, Mirkovci iz 16 i 17 stoljeća. Iz svoje plemenitosti odvedeni su i oni, vremenom, u ruke nekog novog doba, brišući tako stare pravice i navade svoje plemenite, sada bremenite loze. Stara kurija presvukla je svoje ruho u novo doba , novo vrijeme i nastaje u 19 stoljeću ovaj dvor. Zaslugom onih Vranjicana koji su svoje ime germanizirali ,a prekidat i porijeklo samo dodali svemu tome. No, ipak prije toga, moramo se sjetiti i politike i moći i velikog utjecaja i bogatstva još jedne obitelji Bedeković – Komorski koja od stare obitelji kupuje ovaj ogromni posjed od 400 jutara. Prodaju ga oni tako tima Vranicanima – Dobrinović i upravo oni staru plemenitašku kuriju pretvaraju u dvor 1892 godine i tako završavaju krug prodaje i kupovine ovog dobra. Plemenitaši su u ono vrijeme bez tehnike nekako morali kratiti vrijeme, a najdraže od svega bio je lov, ne samo zabave radi ,nego i radi prehrane. Tako je u Zagorju bilo nekoliko lovačkih dvoraca, kao i ovaj Mirkovec, nekada su čak ovdje gospodarili i Celjski, pa Sermagi. Sami Vranicani opremili su ovaj dvor umjetninama kojima je nestalo traga. Na nekim dijelovima još do prije nekoliko godina mogle su se primijetiti strijelnice koje bi nam i govorile o njegovoj starosti ,no nestalo je i njih. Szabo od sve siline namještaja i pokućstva navodi ormar iz 18 st. sa 27 ladica. Izrađen u Gornjoj Austriji i donesen ovamo. Na njegovim su intarzijama prikazani orijentalni gradovi ,na stranicama njemački gradovi ,a u samoj sredini bio je Hercegovac s puškom. Poslije smrti, i poslije one nesretne 1918 godine, kada je umjesto rata , strašna bolest, kao i danas , odnosila živote, španjolka, Ernesta Vranicana ,ostaju ovdje živjeti njegove dvije kćeri Gizela i Marija, uživajući u ostacima svoga plemstva ,a ostalo su dobili njihovi nekadašnji težaci na uživanje i rad. Tempi passati. Izlazim brzo iz dvorišta, okrećem se ,na staklu mojeg auta lice , izgubljeno, staro, izmučeno moli samo jednu kunu koju ionako neće imati gdje potrošiti. Traži ustvari samo trenutak trenutka moje pažnje. Iz pepela si nastao i u pepeo ćeš se vratiti.  Oznake: Zagorje, izlet, putovanje, putovanje zagorjem, povijest, Hrvatska |
10.11.2021., srijeda
Gornja Bistra
|
Sreća u nesreći Na prvi pogled izgleda kao da je sve propalo sve nestaje, sve se još više upropaštava,a ono što se održi nekako na životu gubi svoj smisao,svoj sjaj i čar onih minulih vremena, za kojima neki tuguju, uzdišu. Krinoline su zamjenjene sve kraćim suknjama, tako da se čini da nije niti to potrebno. Novo je vrijeme svijesti u kojem gledamo samo sebe u sebe i na sebe i ne dotiče nas nimalo niti zrno povijesti ,mada volimo reći da je ona učiteljica života. Kao što sve propada vremenom, tako će i iza nas ostati generacije koje će propadati ovo naše danas . Baština se ne cijeni, prodaje se u bescijenje ,ne radi očuvanja i ponosa nego poradi samo i osobnog „vlasnik sam....“. Neki od naših dvoraca doživjeli su tešku sudbinu ,onu tešku zbilju, kad se babe po društvenim mrežama primaju za srce, utiču se molitvama ,a sve glasnije viču „da nam se rodi opet jen Gubec“.No, taj se ne rađa dvaput,a i sve skupo toliko je smiješno,toliko pusto i prazno, toliko jalovo, da nema smisla više ništa niti ne objašnjavati. Isti ti dvorci, naši, naspram svijeta skromni ,ali ipak naši, naša povijest, naše opstojstvo i naš bitak, ruševine su ljudskosti.Neki od njih imali su malo više sreće, pa su postali bolnice nekim jadnim od svijeta ostavljenim starcima ili pak kao ovaj, djeci, za koju se čini da ih je i Bog zaboravio. Možda ih Bog više voli, pa im je dao zaborav da ne gledaju sav jad ovog planeta i da žive u nekom svom svijetu, daleko od grube stvarnosti vijeka. Sunčani je dan, negdje 1990 godine, osjeća se onaj pritisak neke podivljale politike, koju nismo riješili sami sa sobom davno. Petokraku zamjenjuje križ, mijenja se garderoba i okreće se druga strana.U zraku je rat, kopaju po povijesti svoje histerije i svojih velikih ideja – naravno propalih, neki ljudi ,koji i danas , ne mogu se pomiriti da vrijeme ide, da smo kratko na ovom svijetu i da nije potrebno toliko puno krvi,a proliveno je i previše na ovoj zemlji.Oni sanjaju neku utopiju o velikom carstvu , koje je izmišljeno i zamišljeno i nikada ga nije bilo. Tog nekog sunčanog dana, proljeće je kasno, ptice pjevaju u krošnjama, zelene se bregi, cesta predamnom. Tražim zgradu onih slavnih Oršića koji su se iz plemena – plemenskog plemstva digli do velike moći političke ,bogataške dinastije i držali uzde Hrvatske u svojim rukama od davnima do 1918 godine. Gradili su puno, vladali – kažu – dosta narodno, hrvatski, za seljaka više manje,za žuljevite ruke svoga kmeta možda brinuli više od drugih. Nikako naći dvor. Najednom na autobusnoj stanici spazim dvije žene, zaustavim se i pitam : Molim vas gdje je dvor? – odgovaraju one ,tu nedaleko ,mi čekamo autobus i on ne dolazi. Dajte nas povezite. Ma nema problema. Za zahvalu na vožnji odlučile su mi pokazati unutrašnjost dvorca. Nisam znao što je unutra, bio sam mlad i sve mi je bilo presunčano, svijet je bio divan. U jednom malom, nezamjetnom trenu potamnio je toliko da ga i danas nosim pred očima i u srcu. Ono što sam tamo vidio u tom pljesnilu, vlagi nikada neću zaboraviti i rekao sam sam sebi ,ovdje se nikada neću više vratiti. Iskreno izašavši iz te žalosti, tuge, napuštenosti potražio sam prvu seosku birtiju i naručio konjak. Tresao sam se toliko da nisam mogao primiti čašu u ruke. Nije me bilo briga više za ništa. Bilo je previše za jednog mladog dečka. Možda me i to nekako odredilo u životu da se nikada ne rugam ili ne smijem kad netko padne ,ili se ne veselim tuđoj nesreći. Vratio sam se tamo, ipak, poslije 30 godina. Nisam vidio nikoga, nisam gledao unutra,mislio sam samo da ga poslikam i odem. Romantični barok dvorca krije i danas veliku tugu. Gradio ga je na čast I diku sebi I cijelom narodu onaj ratnik Krsto II Oršić , koji je prekinuvši studij prava 1741 godine prešao u vojne nauke.Istakao se on u mnogim okršajima I borbama, dobio čin generala ,a sve skupa nagradila je carica Marija Teresia grofovstvom. Nakon toga vršio je mnoge visoke dužnost ,čak I zagrebačkog velikog župana. Bogatstvom I moći vladao je Severinom ,Gornjom Bistrom I Gornjom Stubicom. Njegova žena Josipa Zichy napisala je prvu knjigu za životinje, odnosno veterini- liječenje životinja I umire upravo u ovom dvorcu. Krsto školovan u Bologni I Beču , sagradio je sebi upravo ovdje dom ,daleko od svijeta ,podno Medvednice, jednokatan I elegantan u obliku slova U. Uredio je I park od kojeg je , ostao I plan.Fine plohe ulaznog glavnog portala ukrasio je grbom obitelji I dao godinu MDCCLXXIII – 1773. Szabo samo kratko dodaje opisu I kaže da je sve to skupa previse francuski. Kada krenete sjenovitom alejom zastrtom od krošanja graba budite tiho. Ukoliko ne možete podnijeti ono što vas unutra čeka, otiđite, a ako se ipak možete nositi sa boli, pomozite I učinite toj djeci kratku radost. Bog će se nasmiješiti. NIje kraj, prije nego ipak dodam ono što me muči I što moram reći nakon toliko godina od svog prvog posjeta. U prvom katu popevši se stubištem, gdje su još stari visoki ormari u stolici totalno napuštena sjedila je curica, kratka crna kosa, normalna ,zdrava prisebna. POzdravio sam je I pitao kako je. NIje odgovarala ustima nego očima tuge. Curicu su tamo smjestili roditelji, jer je imala kožu kao riba.MOžda je bila samo zalutala sirena. Plačem….  Oznake: Zagorje, povijest, Hrvatska |
08.11.2021., ponedjeljak
Noć vještica
|
I ove godine kršim sva pravila ponašanja! Razlika je možebitno između selo i grad,a kako sam ja gradsko dete razmaženo onda prihvaćam kompletnu amerikanizaciju u svim segmetnima.Oblikujem bundevu,na što je prodavačica okretala očima kad sam je kupoval,na što sam ja rekao da idem ziheraga u pakao i ogenj pekleni i da me nije briga,na što sam ja njojzinoj vratio,a vi niste kupili,a na to će ona meni,opet oči lepeza,križ i češnjak ,ja slavim drugačije.Dobro da ne nosi naočale,jer bi joj ispale,pa nemoj meni lagati,meni je ipak dosta godina,da znam prepoznati ženu koja da ili ne da.Molitva s time nema veze,možda samo to kaj ti vrćeš okicama u stilu,vidi komunista još jedan predamnom pobožnom na blagajni.Dakle kršim sve stvari i totalno sam pogan,apsolutno u jeziku,u duši sam puno mirniji,ko bubica dobar,samo ne ko ova najezda smrdljivih martina ove godine,valjda to nije neko pretskazanje.Od mog poganstva može se nabrojati nekoliko, oblikovanje,rezanje bundeve,kićenje bora,farbanje jaja,po islamu imam likove po kući,a nije mama ili sestra ili brat,na Dušni dan idem na groblje i premda me uvjeravaju da je duša neumrla,samo tijelo ode vrit,a kako onda duše taj dan hodaju,ako to crkva ne priznaje ili priznaje,sad sam se zbunio.Da ne nabrajam dalje pun sam poroka koji se ne priznaju.Ali imam i dobrih strana,malo manje vrednih,ali imam,kao npr.ne lažem,ne kradem,ne tračam,ne idem na misu da bih vidio tko je tamo ,a tko nije,baš me briga tko s kime spava i tako te gluposti,koje nisu baš cijenjene.Ali si isto tako ne mogu nikako pomoći,nikako se promijeniti i biti samo obična osoba,koja zna pravila igre,nego udaram jezičinom baš tamo di ne treba.Ustvari kad bolje razmislim baš sam loša osoba! I tako ću i ove godine veseliti se ,okititi kuću na Noć vještica,gledat ću one grde horor filmove u kojima je obavezno svećenik koji vrši egzorcizam na nekoj maloj curici koja se previja po krevetu i govori proste riječi.Nekako mi je to sve neka pritajena erotika u svemu tome,ali kako sad nije dan od pedofilije nego od vještica onda ne bum o tome. Ako je Dušni dan,ako su duše neumrle,zašto se onda ne bojimo toga,zašto onda ne idemo po onome što prava vjera ne propovijeda,nego nas s oltara zovu da upravo na te duše griješimo,a te su duše naši dragi, i da slavimo razvrat i još to plaćamo u škrabicu,umjesto da odemo u kino ili kazalište.Mladi diljem svijeta mole za spas moje danonoćnovještičje igre,a onda se odu lepo svi..... ,a nakon zanosnih pogleda i to pred očima Svetog.I ona je vjernica! Gleda u križ ravno s koljena! Takvu vjeru ja ne trebam,ja sam radije pogan,pa sam mirniji i barem samog sebe ne lažem! Ipak me je malo strah u toj noći da mi vještice ne zametu put.Duh sveti sa aureolom iznad pomazanog Krista,Majka Božja i Svi Sveti.Upalit ću svijeću za sve one moje kojih nema,za one koji su u mom životu ostavili trag,za sve one moje koji su mi dali izbor vjere,poganstva,učenja,života,glazbe, širokog razmišljanja i pogleda i izbora o načinu slobodnog razmišljanja. Bundevu sam oduvijek rezbario,moja je baka radila za nas decu te stvari i stavila je u noći na balkon,da plaši sve one LJUDE koji bi nam mogli nauditi,jer duhova se nije bojala.Duhova se ne treba bojati,samo živih ljudi koji umjesto srca nose zlo.A moja baka nije bila komunista,nije bila niti nevjernica,niti vjernica niti hrvatica,niti svjetska,niti kućna niti vanjska,bila je baka! Ona dobra,s kolačima,koja je uvijek svojima napravila nešto posebno.Strogo se držala vjerskih pravila i regula,išla u crkvu,molila u sebi i nikada nije razglabala o svojoj vjeri kao o nečemu posebnom i velikom,to je bila njena intimna vjera daleko od svega i svih.Obična mala vjernica pred Božjim očima,građanka,plemkinja,osoba.Čovjek- žena!i Rezbarila je tu bundevu još onih davnih 70 i 80- tih godina moje mladosti i nije u tome gledala nešto protiv nekoga,bilo je to samo malo veselje za njene unuke. Kako se zna da ja prezirem laž,pretvaru,glumu,licemjerje,a najviše glupost,onda svim vjernicima ovog svijeta želim mir u duši,a svim VJERNICIMA želim malo radosti u Bogu,jer nam je taj isti Veliki i dao radost veselja i to ne umanjuje Duh Njegov na ovoj zemlji. Poganski je običaj to se zna,od starih Vikinga,čudno obučenih da plaše neprijatelja i to kad nastupa zima,negdje oko našeg Božića ,a za njih kraj sezone,palili su tu bundevu za spas kraja,teritorija,umrle duše koje bi se mogle vratiti,a koje su oni ubili u svojim ratovima,od svih zla i demona koji su prijetili i više su po meni dali vjeri tom bundevom u noći nego sva lažna koljena pred oltarom. NO nisu samo vikingi i dalje idemo do Kelta koji su ostavili traga i na našim prostorima,pa su vjerojatno po gorju Žumberačkom palili i bundeve,za sretan kraj ljeta i početak duge zime,uspješne ljetine i blagostanja. U toj noći,vraćaju se duše po svoj dug na zemlji,plaše nevjerne i one slabe lažljivce i izdajice,pa se pali ta mala bundeva kako bi ih otjerala.Opet je faktor samo čovjek i njegov strah,nikako duše nisu krive.One su našle smiraj!A ako se i vraćaju tu noć,pošten,iskren čovjek ne treba se bojati. Amerika je donijela taj običaj u Europi,ali u Ameriku su ga donijeli još u 19 stoljeću Irci,a Irci su katolici oduvijek,ne probuđeni nanovo preporođeni komunisti.I to za vrijeme gladi,kako bi otjerali demone koji uništavaju ljetinu,šalju kugu i koleru i bolesti.No,kako su bili siromašni,rezbarili su repu,a ne bundevu,povrće od kojeg su preživljavali. Postoji i legenda : Prema jednoj verziji irske legende pijanac i niškoristi Jack (ili Will) sklopio je ugovor s vragom – Jack će prodati dušu vragu ako mu ovaj plati dugove u pabu. Kad je vrag došao po svoje, Jack ga je namamio da se popne na stablo. Potom je ispod stabla urezao križ, pa se vrag više nije mogao spustiti. Jack je obećao da će izbrisati križ ako vrag raskine ugovor. Nakon smrti Jack nije mogao ići u raj jer je bio grešnik, a vrag ga za osvetu nije htio pustiti u pakao. Ipak, dao mu je žeravice od vatre pakla da mu osvjetljava put dok luta međusvijetom na koji su osuđene proklete duše. Jacku nije preostalo ništa drugo, nego da stavi žar u izrezbarenu repu i krene na vječno lutanje. ( Marsela Alić) Pa ako vi mame i bake želite napraviti malo veselja svojoj djeci,a sigurne ste u svoju vjeru,onda izrezbarite tu malu žuticu i dječji smijeh znaćit će vam više od svake pogane misli ili lažnog klanjanja kipu umjesto Gospodu na nebu.  Oznake: noć vještica, vjera, povijest |
06.10.2021., srijeda
Careva dzamija Sarajevo
|
Careva džamija je izgrađena 1462. godine a njenu izgradnju je financirao i omogućio osnivač grada Sarajeva Isa-beg Isaković. Ova džamija je izgorjela 1480. godine kada je despot Vuk Grgurević provalio s vojskom iz Jajca i popalio Sarajevo (ne zna se točno da li je džamija bila cijela uništena ili je tek kupola bila uništena). Na istom mjestu ponovno se gradi i u današnjem obliku izgrađena je 1566. godine. Njenu gradnju financirao je Sulejman I. Veličanstveni. U to doba glavni arhitekt Carevine bio je mimar Sinan, a gradnju ove džamije je vodio ili netko od njegovih suradnika ili njegovih učenika. Careva džamija u Sarajevu je centralni tip džamije s trostranim trijemom. Pošto je džamija u doba molitve (naročito petkom) morala primiti veliki broj vjernika, ostavljeni su trijemovi sa sve tri strane, s tim što su dva bočna 1847. godine zazidana i pretvorena u tetime (bočne prostorije). Centralna kupola džamije ima oblik polukruga u presjeku, tipično za klasični period osmanske arhitekture, a smatra se da je stara kupola eliptičnog presjeka izgorjela u požaru 1480. godine. Tijekom konzervatorskih radova krajem prošlog stoljeća (1980-ih ili 1990-ih) otkrivena su i djelomično restauirana četiri sloja zidne dekoracije, i to iz XVI., XVIII. i početka XIX. stoljeća. Osmokutna munara, čije je šerefe pokriveno stalaktitima, predstavlja jednu od najljepših starih munara u Bosni i Hercegovini. Vrijedni nadgrobni spomenici nastali u razdoblju od XV. do XIX. stoljeća, nalaze se na groblju iza džamije. Za par arhaičnih nišana iza mihraba pretpostavlja se da označavaju grob osnivača Sarajeva Isa-bega Isakovića. Godine 1912. arhitekt Karl Paržik je projektirao zgradu Ulema-medžlisa i uspješno je ukomponirao u cjelinu sa Carevom džamijom.     Oznake: povijest, islam, bosna, Sarajevo |
30.09.2021., četvrtak
Franjo Josip I u Bosni
|
29 srpnja 1868 godine udje austrijska vojska pod zapovjedništvom baruna Josipa Filipovića u Bosnu ,19 kolovoza osvoji Sarajevo ,te se tako skrb Njegovog Veličanstva povećala. DA BOG JOŠ DUGO UZDRŽI, OČUVA I POŽIVI NJEGOVO VELIČANSTVO NAŠEG KRALJA FRANJU JOSIPA I Takvo stanje ,poslovično, nije odgovaralo Rusiji, Engleskoj i Francuskoj jer su imale pretenzije na teritorij Balkana, a pogotovo Srbije, Crne Gore i Bosne, premda su u početku davale svoje blagoslov takvom razovju situacije ,a posebno nakon ubojstva kneževa srpskih 1903. Miroljubivi car Franjo Josip nije želio vojni napad ,nego je težio miroljubivom rješenju. Sama aneksija, možemo slobodno reći najviše je smetala upravo Srbiji ,a imala je potporu zemalja koje sam naveo. Laž i prijetvornost kojom se srpska politika služila u nemalo slučaja,a naučena od engleskog dvora, nakon što je Rusija izgubila rat protiv Japana i tako se povukla, 1909 godine Austro-Ugarska daje ultimatum Srbiji da prestane sa huškačko-propagadnim terorizmom u Bosni i Hercegovini ,a istom je Car zapovjedio mobilizaciju , Srbija se smirila i kapitulirala ,te obećala da će biti dobar susjed. No, ipak samo huškanje nije prestalo, nego je rezultiralo onime što možda ipak nitko nije očekivao,a to je I svjetskim ratom. Malo ću odmaknuti od politike i predstaviti možda zadnje dane prije svjetskog rata u liku Cara Franje Josipa. Bio je miroljubiv, promišljen čovjek, koji je volio biljke i cvijeće, pa je veliki rasadnik i ogroman paviljon razno raznog bilja donesenog iz cijelog svijeta, zajedno sa agrumima, upravo u Schoenbrunnu sagrađen za vrijeme njegove vlasti. Osvrnut ću se na njega kao na čovjeka, van carske moći ,najmoćnijeg i najvećeg carstva Europe. Kao da krajem 19 stoljeća i početkom 20 nestaju one prave velike romanse,one prave velike ljubavi, u svom zadnjem žaru zagrljaja starih kavalir vremena i dama u rukavicama sa obaveznim zbogom do u vječnost.Pravi muškarci i prave dame,koji sa šutnjom o svojoj velikoj ljubavi odlaze s pozornice,duboko šuteći u sebi ,noseći tajnu koja nosi i život. Dok se već cijeli svijet sprema na veliki rat,koji je na pomolu i o kojem se već u samom dvoru sve glasnije šapće i kad je kraj jedne stare epohe toliko blizu,da onaj pucanj u Sarajevu ustvari samo znači olakšanje onoga što krije sami strah.Kao da taj pucanj sarajevski odnosi i ono malo romantike u leševima planete.Veliki rat! Još carski orkestar svira po partituri koju dirigira Car u Beču,dok špijuni traže i žbiri sumnjaju,dok se pije šampanjac ,a sirotinja sve glasnije steže,srpska Crna ruka u Bosni otklanja svaku nadu da ipak rata neće biti.Zna se dobro tko na tom crvenom krvavom Balkanu diktira tempo rata i koga je najlakše upotrijebiti za potrebe sila koje žele novu podijelu svijeta.Kraj je stoljeća,početak novoga,koji će donijeti samo ratove u kojima će ginuti oni nevini,bez obzira na krunu i položaj,bez obzira na status i imovinu.Sve će to u samo jednom trenu vratiti kućama obogaljenje ljude u velikoj depresiji 20 stoljeća. Možda će nekolicina platiti sav grijeh svijeta,platiti posebno onu veliku cijenu ljubavi u razlici prema klasama i društvenim normama,možda će baš ti neki platiti razvrat svijeta radi velike svoje romantike,i umrijeti kao zadnji stijeg noseći tajnu upravo velike romanse sa sobom,a ona će počivati na francuskom groblju Per-Lachaise. Vratimo se u Beč,na sam skoro kraj 19 stoljeća.Na tronu sjedi ostarjeli Car Franjo Josip I ,nimalo romantičan,ni najmanje sentimentalan,komu je svaka poza strana,nekompliciran,iskreno pošten i koji nije nikada pomislio da hini osjećaje,koje zapravo nije stvarno osjećao. Kada je u Ženevi tragično preminula Carica Elizabeta – Sissy ,priča se da je carev poboćnik grof Paar jednom francuskom novinaru,a na upit kakvo je Carevo duševno stanje,odgovorio :Njegovo Veličanstvo gleda u svim događajima Božju providnost,te će zbog toga podnijeti ovu nesreću,kao što je podnio i sve ostale,što su ga već snašle.U njegovu će životu teško doći do promjene:jer je njegov život jednostavan i bez radosti..... U suhoparnom životu ovog čovjeka,kojeg je sudbina postavila na najviše prijestolje ovog svijeta,jedine romantične stranice ,ili romantizmom prožete stranice napisala je glumica Katarina von Schratt,25 godina mlađa od svog moćnog prijatelja.Rođena je u Badenu 11.rujna 1855 godine,odgajana najprije u jednom samostanu,a zatim u ženskom zavodu u Koelnu,vrlo je brzo upoznala sve čari pozornice.Potajno je nastupala u badenskom kazalištu.Pohađala je nekoliko kazališnih škola,da bi se obrela u Berlinu u dvorskom kazalištu.No na poziv slavnog Laubea vraća se u Beč.1887 godine imenovana je dvorskom glumicom,a 1893 godine postaje doživotnim članom Burgtheatra,gdje je nastupala do 1.10. 1900 godine.PO želji Franje Josipa povukla se sa scene.Možda bi postala velika heroina scene da nije bila bila njegova prijateljica i da se isto tako nije složila da se o njoj sudi samo kao o ljubavnici zadnjeg cara Austrije. Postoji nekoliko verzija kako se Car upoznao sa Katarinom,pa jedna od njih priča preko same Sisi,kojoj je platila sladoled u jednoj slastičarnici u Ischlu,a Carica kod sebe nije imala novaca.Kasnije u šetnji sa Carem prošli su pored djevojke plave kose,plavih prodornih očiju i dražesnim kretnjama,u kojoj je Carica prepoznala svoju spasiteljicu i tako su je Carica i Car pozdravili.Nakon toga Car je stalno viđan u kazalištu. No postoji i još jedna verzija,koju ćemo nekako uzeti točnijom od prethodne,a ta je da je carski par slavio 25 godišnjicu svojeg braka i njima u čast davao se „san ljetne noći“.Prije predstave Schrattova je imala čast održati paru patriotski prolog.No,ipak je cijela ta veza krenula tek 5 godina nakon tog događaja........   Oznake: povijest, bosna, Bosna i Hercegovina |
29.09.2021., srijeda
Sarajevski atentat
|
Pucanj u žrtve Bijela dama prošetala je bečkim Hofburgom ,točno u ponoć,kao I uvijek kad bi neki član carske kuće morao umrijeti. Toliko su je puta vidjeli kako šeta hodnicima,kao sudbina,koja točno zna kada će koji od članova Habsburga napustiti ovaj svijet . Ovaj puta kao da je I ona sama bila drugačija,nekako uznemirena. Hodala je puno laganije I polakše negoli toliko puta prije. Od samih početaka Habsburga kao da je točno ovaj puta nosila ono prokletstvo koje već stoljećima visi nad glavama te obitelji. Vrane u grbu, koje su toliko puta slijetale nad gradom ,iskonom obitelji, ovaj puta su u jatu proletjele starim carskim burgom. Več poslije bečkog kongresa kao da se naslućivalo ono neminovno što se sprema I što polako dolazi. 100 godina prije same propasti te obitelji, već je sve bilo gotovo, točno se znalo tko je grobar stare vladajuće dinastije. Svi dvorovi svijeta su nakon 1850 godine čekali onaj hitac , točno pogođenu metu koja će uzvitlati svijet I sve te bratiće na krv posvaditi. Taj hitac pritajeno je čekao u Sarajevu I premda su špijuni I žbiri svih kraljevina I carstva radili danonoćno, nikako nisu mogli znati točno onaj trenutak kada će svijet okrenuti leđa starom poretku I kada će milijuni krvi proteći starom Europom, srušiti nekoliko starih kuća I uspostaviti novi red I novu vlast, onu građansku, koja se već krajem 19 stoljeća bunila protiv starih ustaljenih običaja aristokracije. Prije nego li će Veliki ceremonijal meštar u Beču uzviknuti : Vaša Veličanstva , die Bosniaken kommen, sve se raspada ,upravo u Bosni. Budući car, nasljednik velikog carstva I slavne kuće ,putuje prema svojem kraju I svojoj sudbini.Pratnja kao da zna, te ga nagovara na povratak, no jedan budući car ne bježi, premda I njemu u glavi kuca sat. Svi su u užasu čuli kako viče : Došao sam u Sarajevo kao zamjenik carev – a dočekali su me bombama!! Generalnog ađutanta careva grofa Paara,pozvali su u carskoj vili u Ischlu,hitno na telefon,te je on koji se nikada nije javljao na telefon,jer ga je mrzio kao I njegov gospodar,oskvrnuvši tako prvu nedelju odmora u carskoj rezidenciji,ipak javio. POslije razgovora noge su mu se tako elastično I brzo pomicale idući prema carevoj radnoj sobi. U samoj sobi ostao je pola sata, dok je cijeli već Ischl brujao o ubojstvu Prijestolonasljednika. Car je samo rekao : Svemoćni se ne da izazivati,Viša je moć uspostavila ovaj red,koji ja nažalost nisam više mogao držati. Maloljetna djeca,koja su u jednom danu izgubila I majku I oca plakala su,maćeha Franje Ferdinanda ,Marija Terezija ,bila je očajna od bola I žalosti. U 10,50 h odjeknuo je pucanj koji će pobiti preko 6 miliona ljudi, a ne samo Nadvojvodu ,Prijestolonasljednika Austro-Ugarske krune. Sve skupa kao da je već bilo u zraku,a visilo nad glavama I Prijestolonasljednika I žene mu Sofije,pratnje, stanovnika Sarajeva ,fesova koji su pozdravljali, I crne ruke Srbije koja je ,uz pomoć , I stranih kuća, sve to pripremala I izvršila. Sve upravo kao da je taj čas u gradu Subina kucala svakome od njih na vrata I živote, najavljujući strašnu sudbinu svijeta koja će uskoro uslijediti. Jer nitko nije bio niti će biti pošteđen krvavog sukoba koji će zamala svima doći glave. Veliki rat upravo je u taj dan počeo u svijetu. “Dne 28 lipnja 1914 godine probudio sam se u tri I poi z strašnog sna.Sanjao sam da sam ujutro pristupio k pisaćem stolu, da pregledam prispjelu poštu.Sasvim gore ležalo je pismo s crnim rubom, crnim pečatom I grbom Nadvojvode. Smjesta sam prepoznao njegov rukopis.Otvorio sam pismo I vidio na gornjem dijelu papira sliku u modroj boji, koja je kaon a razglednicama predstavljala cestu I usku ulicu. Visočanstva su sjedila u jednome automobile : njima sučelice neki general, pokraj šofera neki oficir. Na obim stranama ulice mnoštvo svijeta.Dva se mladića skočila naprijed I pucala u Visčanstva. Tekst pisam koji sam vidio u snu glasio je doslovno ovako : Vaša biskupska milosti! Dragi doktore Lanyi! Saopćujem Vam da ću danas sa svojojm ženom pasti u Sarajevu kao žrtva umorstva iz zasjede.Mi se preporučujemo Vašim pobožnim molitvama I svetim žrtvama pri miasma,pa Vas molimo, da našoj siromašnoj djeci I nadalje ostanete odani u ljubavi I vjernosti,kao što ste bili dosada. Najsrdačnije Vas pozdravlja nadvojvoda Franjo.Sarajevo,28 lipnja 1914 godine. Tri I po izjutra! Dršćući o suznih očiju skočio sam iz kreveta I pogledao na sat,koji je pokazivao tri I po sata. Smjesta sam se požurio I napisao što sam čitao I vidio u snu. Kod pisanja sam čak reproducirao formu nekih slova,kao što ih je napisao Nadvojvoda.Moj je sluga istoga jutra u pet I tričevrt stupio u moju sobu, videći me,kako sjedim blijed I molim krunicu. Pitao me da li sam bolestan.Ja sam mu kazao: Pozovite smjesta moju majku I gosta.Ja bih htio čitati misu za Visočanstva.jer sam strašno sanjao. Potom sam otišao s njima u kućnmu kapelicu. Pripovjedanje u 6 ujutro bivšeg duhovnog savjetnika I učitelja Franje Ferdinanda biskupa dr. Lanyi u Velikom Varadinu svojoj majci,sluzi I nekome gostu.Protokol za grobnicu Od dana najavljenog posjeta visokih gostiju najviše se upravo znojio načelnik Sarajeva Fehim efendija Čurčić. Dao je objaviti proglas stanovnicima glavnog grada Bosne,kojim su se izražavali “duboko ukorijenjeni osjećaji sinovske zahvalnosti prema Caru I članovima carske kuće” građana Sarajeva.Taj je proglas završavao pozivom da se svečano okite kuće, pogotovo onim putem kojm će prolaziti Nadvojvodski par. U Beču u ljetnoj rezidenciji na koju je Maria Theresia potrošila skoro cijelo carstvo,mumije ,članovi kabineta skupili su glave,upravo primivši putni plan nasljednika prijestolja I vojvotkinje HOhenberg.Iz tog je plana proizlazilo da Prijestolonasljednik želi da ga se u Bosni pozdravi najsvečanijim ceremonijalom, a Nadvojvotkinji da se imaju odati sve počasti koje su pripadale samo gospodarici zemlje. Program se do tog trenutka držao u najvećoj tajnosti pred bečkim dvorom. To je bio prvorazredni skandal. Stari grof Paar I knez Montenuovo koji nikada caru nisu javili ništa lose ,ovaj put morali su javiti ovaj program koji je jedino doličan dočeku samog Cara,ali isti taj program I raspored nitko nije mogao zabraniti upravo osim Njegovog Apostolskog Veličanstva. Generalni ađutant I ceremonijal meštar nisu nimalo sumnjali da će Car taj program zabraniti,jer se on upravo čvrsto držao etikete I ceremonijala.To mu je bila svetinja. No, Franjo Josip samo je zaklimao glavom I rekao,da će nešto ranije ,ali svakako prije povratka nasljednika,otići u Ischl na odmor! Put iz Beča započeo je s malom nezgodom.Franjo I Sofija putovali su svaki iz svojeg smjera,on iz Beča ,a ona iz Mađarske. Očekujući da će dobiti salonska kola u vlaku, javljeno je da su samo jedna salonska kola osposobljena ,ali da u njima ne funkcionira električna rasvjeta,nego salon moraju obasjati svijećama. Bilo je devet I trideset tople lipanjske večeri. Ulazeći u salon,kojeg su polutamno osvjetljavale svijeće,Franjo Ferdinand je samo rekao,zastavši na vratima,”Kao u grobnici,zar ne?!” Nadvojvotkinju su svečano dočekali na Ilidži,gdje je htjela dočekati svog muža.Djevojčice u bjelini predale su joj cvijeće, svakoj se nježno naklonila ,potapsala po obrazu,kako je I red carskoj glavi.Vojnička je glazba zasvirala na peronu “Bože živi” I na tren se sve skupa činilo da je Sofija zaboravila sve one strahove pred putovanje, ali su je ipak prolazili žmarci. Putujući kroz Madjarsku ,skrivajući se u svom kupeu,vidjela je na svakoj stanici pune vlakove koji su donosili Srbe I iz Srbije I iz Bosne, a koji su putovali na granicu sa Moravskom,a dalje u Brno kako bi prisustvovali sokolskoj svečanosti upravo na Vidovdan 28.lipnja. “Na dan koji ćemo mi provesti u Bosnu u Sarajevu” sa zebnjom je pomislila. U svečano okićenom hotelu “Bosna “ na Ilidži sastala se sa mužem. Prijestolonasljednik je putovao iz Beča do Trsta,a dalje od Pule do Metkovića brodom.Stao je I u Splitu, pozdravio je nazočne “Morlaken” (Vlaje),kako je nazivao Hrvate. U Metkoviću je dočekan sa svim počastima,a onda dalje vlakom do Bosne. Priređeni su I manevri I Prijestolonasljednik je bio izuzetno zadovljan viđenim.Okićenim kućama, vojnom spremom I radom četa.”Čini se da se ovdje dolje mnogo toga popravilo” izjavio je. Vidjevši da je zadovoljan –general POiterek zapitao ga je bi li se prošetao Sarajevom popodne mimo protokola,ali Sofija nikako to nije htjela I pogledom I glasom molila je Molim ne,molim ne!,no Franjo Ferdinand odlučio je Idemo!Naprijed!” Ali, Sofka,zar ne shvaćaš? Ako sada dođemo U Sarajevo ,nenajavljeno,nitko nas neće očekivati I ne može nam se dogoditi ništa lose!” 28.lipnja počeo je veselo I velikom galamom I na željezničkoj stanici I u gradu,jer je sve htjelo prisustvovati događaju I prvi puta vidjeti Nadvojvodu,osjetiti dah onih velikih gradova, koji su već imali priliku vidjeti carsku kuću. Vidovdan je! U hotelu “Bosna” jednu su prostoriju preuredili u kućnu kapelicu.Svećenik je odslužio misu,a nakon mise rekao je Franjo “Sofka, čudnovato je ,kako sam se danas bunio kod mise, to mi se još nikada nije desilo” I Sofija se bunila “ I ja sam se odmah,čim sam se probudila ,pomislila,danas je Vidovdan,28 lipnja” Kola povijesti voze cestama, kamenje ih kotrlja, iskre iskaču od trenja, prvi automobili I carske glave. Rat je ,veliki, koliko se njih neće nikada vratiti doma, koliko njih neće više vidjeti svoje bližnje,a sve za račun glava , koje nikada savjesti neće imati. Duga zimska noć Majko moram poć Rodna gruda pradjedova To me zove upomoć Ako se majko ne vratim Nemoj me zalud čekati Pusti jednu suzu tihu I prouči mi fatihu Nek me ona isprati      Oznake: bosna, povijest, Habsburg, Habsburška Monarhija |
28.09.2021., utorak
Sarajevska kuga
|
I u ovom novom stoljeću,stoljeću napretka i letova na mjesec, zaštite ljudi i životinja,prava žena i borba protiv nasilja , kao da se ništa ustvari promijenilo nije. I dalje se dešavaju ubojstva, žene se i dalje tuku, djeca se ubijaju , a bolesti naprosto haraju isto kao i u srednjem vijeku. Uvjeti i načini života osim telekomunikacija, medija nisu se puno promijenili od naših predaka, pa se čini da se svjesću upravo vraćamo natrag ,a ne gazimo naprijed. Jedino što fali jest sveta inkvizicija, nekoliko poznatih zatvora i logora, iako se čini da svi skupa živimo u jednom velikom globalnom zatvoru nekolicine moćnika. Pandemije ,bolesti koje nas ubijaju nekoliko desetljeća , od aids-a ,svinjske kuge, ptičje gripe ,pa sve do današnje korone, možemo poistovjetiti sa kugom i kolerom minulih stoljeća . Izuzetno vrijedan podatak, a o kojem se možda malo zna, da je Sarajevo upravo zbog kuge dobilo u davnim danima jednu pogrdu krilaticu „sačuvaj nas Bože sarajevske kuge „ kao i ona „ne izbija kao kuga iz Sarajeva“ . Moramo ipak napomenuti ovdje, da se kao i danas , sve velike pandemije poistovjećuju samo sa jednom bolešću, tako da sve ostale padaju u zaborav. Tako je isto bilo i sa kugom. Sve bolesti u doba pandemije naprosto su se prispodobljavale sa kugom ili kolerom. Točnih kliničkih slika i nemamo zapravo, jedino možemo vjerovati povjesničarima ili kroničarima vremena na izvještajima. Isto tako , interesentno je da niti jedan bosanski ili reći ćemo sarajevski kronik nije zabilježio baš ništa od tih težih bolesti ,a naročito epidemije. Uvjeti života u Europi, dakako i Hrvatskoj,a ništa manje u Bosni bili su idealni za stvaranje boleština,koje su se prerastale u katastrofu, toliko da se mrtve nije niti pokopalo,nego su ih po cestama jeli vukovi ili gavrani. Naravno je isto tako da u ono doba praznovjerja kroničari bilježe vezano uz bolesti niz događaja,a obično su vezani za nebeske fenomene tipa pomrčina sunca i mjeseca, kometa ,a zrak je bio pun crne pare. Sve to ,dakle , svi ti znaci predskazavali su katastrofe koje su se povezivale sa krajem postojanja svijeta. U Sarajevu se kuga prvi puta spominje 1690 godine, te nekako u narednih 110 godina ,od 1740 do 1850 upravo ozčava Sarajevo kao izvor zaraze, pa odatle dolaze i one krilatice. U tim godinama strada Sarajevo teško 5 puta od strašne bolesti. Najjače epidemije bilježe se 1690 i 1741 s time da je ova posljednja trajala dvije godine ,a navodno je Europu upravo zarazilo Sarajevo. Fratar Nikola Lašvanin bilježi nam i daje na znanje : 1690 godine oko Nove godine , bjesnila je kuga. Ljudi pripovjedaju da naselja obilazi neki fantom sa kolcem u ruci.Turci čvrsto vjeruju ,da je to istina, .Vjerojatno je pak da to nije niko drugi nego sami vrag,od koga se Turci, nastoje zaštiti raznim kletvama.Ali protiv njega nema sile osim svete mise,molitve i posta. Po istoj kronici pojavljuje se kuga 1731 godine u Fojnici, a 1730 godine bjesnila je u Sarajevu. U kratkom opisu o postanku i povijesti Sarajeva dolazi nam i ovo :Još su strašnije bile katastrofe,koje su nailazile na varoš uslijed epidemija. Sarajevo , čiji je položaj , može se zamisliti, zdraviji, bilo je od turskih vremena leglo zaraze. Svaka kužna epidemija ,koja je došla u Bosnu, imala je ovdje svoj početak tako da je u cijeloj zemlji postala poslovična želja : sačuvaj nas Bože sarajevske kuge“.Ovo se može poistovjetiti i protumatičiti sa gustoćom naseljenosti, oskudnom kanalizacijom ,kao i time što su mnogi vodovodni čunkovi išli preko svuda raštrkanih groblja, gdje su mrtvaci vrlo plitko zakapani, pa su svaku klicu bolesti u najkraće vrijeme donosili onima, koji su u vodi tražili okrijepu. Za kraj ovoga prikaza ostaje nam i jedna stara, možda neprovjerena izreka, od onih koji su bolovali od kuge,a ta je , da svaki onaj koji je kihnuo, istu nije imao, odnosno bio je zdrav,pa nam iz toga dolazi i ona kada kihnemo kaže nam se „nazdravlje“.  Oznake: kuga, pandemija, Sarajevo, povijest, bosna |
27.09.2021., ponedjeljak
Blagaj
|
Kada se spomene Blagaj,možda svi automatski pomislimo na tekiju,mistiku i filozofiju samog mjesta, gdje se stolovalo, promišljalo ,ali i vodila politika. Derviši su upravo odabrali to mjesto kako bi se zadubili u najveće tajne Islama ,same vjere, ali i društveno-političkim smjerovima i situacijama,te svakako i uživali. Voda koja neprestano već stoljećima teče krijepi i duh i tijelo,ali isto tako i ima onu isceljujuću moć,daje smiraj ,ali i svakako pere dušu. Upravo ovdje osjeća se prisustvo onog nečeg moćnog i nadljudskog ,kao da je Bog upravo odabrao to mjesto, kako bi i sebi i onome što je stvorio, čovjeku, dao mir i spokoj. Tekija je ustvari i ono što sam želio vidjeti,jer slike koje sam gledao, nikada ne mogu dočarati onaj osjećaj kada se nađeš na mjestu. Iz pećine slapovima teče Buna, kažu legende da je bazen u koju voda pada, toliko dubok da mu se dna ne može naći,a da su bezbroj puta bacali visak na konopcu,užetu od sto hvati i da mu opet nikako nisu mogli naći dna. Upravo na toj litici pored stijene dao je mostarski mufti-efendija sagraditi tekiju halvetijskog reda.Taj red asketskog je tipa, poniranje u sebe i vlastito ja, i povlačenje u osamu. Rekli bi , duhovna obnova. Zijaudim Ahmed Ibn Mustafa ,rođen je u Mostaru , gdje je bio oko 40 godina bio profesor i muftija.Istaknuo se kao vrstan poznavalac islamskog prava. Otomanski barokni utjecaj se vidi u oblikovanju krova i dekorativnim elementima na zabatu glavne fasade (iznad gostinjske sobe zvane ćošak). Krov je blago povijen, neuobičajne forme za pokrivanje kamenim pločama. U prostoriji ćošak strop je raskošno ukrašen drvenim polihromnim rezbarijama. U prostoriji su i tradicionalne musandere zamijenjene nišama koje danas imaju dekorativnu ulogu. Uz tekiju se nalazi turbe u kome se nalaze dva groba, obilježena drvenim kaburima. O tome ko je ovdje sahranjen nema pisanih podataka, ali prema legendi tu leži dugogodišnji šejh blagajske tekije Ačik-paša (Muhamed Hindija), koji je 1848. godine postao šejhom ove tekije. On se izdavao za Indijca, a stvarno je bio poslan iz Istambula da špijunira rad Ali-paše Rizvanbegovića i druge feudalne gospode u Herecegovini. No, nije samo Tekija ta koja čini ovo mjesto,nedaleko odavde i stari grad oko kojeg su se lomila koplja odvajkada, što za vrijeme hrvatskih kraljeva a što i poslije za vrijeme vladavine Osmanskog carstva. Nije niti čudno onda da je nedaleko starog grada Blagaja ,nađeno i prijestolje ,u Hodbini, u dolini Bregave, potoka, sa natpisom : Si kami varda, či li e bio , či li e sade, či li neće biti“.Priča i tradicija nam kaže da je to prijestolje kralja Stjepana ,na kojoj bi sjedio kad bi narodu krojio pravdu na domaku starog Blagaj –grada.Često je ovdje stolovao,kao i neznani moćnik koji je prikazan na stećku,a kojeg uspoređuju po crtežima i natpisima upravo sa tim prijestoljem.    |
24.09.2021., petak
Počitelj vladar u kamenu
|
Vladar u kamenu Iz Sarajeva smo krenuli rano,jer je put pred nama. Ovaj puta idemo dalje sve do Hercegovine. Usput na planinama ,ukrasu Bosne, gledamo snijeg ,premda je već vruće i ljeto je blizu. Prošli smo Bradinu, rodno selo Ante Pavelića, pa stali kod Josipa Broza na Neretvi,a onda sve dalje i dalje. Neretva teče spokojno,daje ritam mašini, a ona teče u brzacima i valovima brza i nagla , ljuta i mirna, žalosna i sretna. Mir je zavladao ,poslije onoliko puno krvi i suza. I sada oplakuje obale i smiješi se šumama. Smiješi se i nama. Toliko bih sada volio ušutiti, no nije pristojno šutiti u društvu, a najradije bih iskočio iz auta i sjeo pored rijeke,da gleda ona mene i ja nju. Radovi na cesti ,što je normalno, jer se bliži odlazak na more, pa se svakako treba zagorčati i ono malo radosti.Isto kao da sam doma u Hrvatskoj. Kolona auta čeka na svoj red ,a ja sve nestrpljiviji. Orahovica i doručak ,jezero ,priča i slikanje ,a onda put. Već se režu na pola puta kamenjar hercegovački i šume bosne,a onda ravnica , šikara, pustopoljina. Cesta nas vodi sve dalje i dalje. Najednom s poluprazne ceste skretanje u lijevo, redovi kuća , spava grad,nigdje nikoga ,sve se povuklo u svoj mir. Nisam očekivao takvu ljepotu upravo ovdje ,ali nekako sam naslućivao da će me na prvi pogled osvojiti. I jest. Ljubav na prvi pogled. Grad u kamenu. Jedva sam čekao popeti se gore ,više ,vidjeti više , čak me ni one „rimljanke „ kamena cesta nisu mogle zaustaviti. Kao da me i noga prestala boljeti najednom i štapom na štap, srce udara i gore sam. Pogled na grad ,pogled na ratove i puteve, pogled na karavane i čežnja za morem. Čak je i Dubrovnik sudjelovao svojim kamenom u izgradnji ovog grada, i to kažu izvori.I majstori dubrovački gradili su ovog ljepotana. Počitelj. Bio je Počitelj administrativno- teritorijalni centar župe Dubrava ,a povezivao je strateški put iz Blagaja prema Stocu i Gabeli. Kontrolirao je tako prilaz dolini Neretvi i zato je morao biti tvrda,čvrsta kamena građevina.Kao sami posjed spominje se davno u 15 stoljeću u poveljama kraljeva Alfonsa V 19.2.1444 i Kralja Fridricha II 20.1.1448.Kada su ga kraljevi spominjali to mora puno značiti.Sama utvrda na vrhu bila je malena,ali je zamah dobila 1465 godine kada ju je kralj, i opet jedan kralj, Matijaš Korvin uzeo za bazu u borbi protiv Turaka. „ U to je doba kralj Matijaš uzeo Emeriku Zapoljskom 1466 čast gubernatora bosanskoga, a bosansku banovinu pridodao pod starim imenom Rame hrvatskim banovima.U rujnu 1471 godine zauze Hamzabeg Počitelj ,a s njegovim padom dođe gotovo čitava zemlja ,između Cetine i Neretve u turske ruke“ Premda malen,ali izuzetno važan i bitan za bosansku povijest i kao da oko njegovih nogu plelo se zavjera i borbi i kao da su se za taj maleni biser spoticale velike politike. Alipaša Rizvanbegović-Stočević sin je Zulfikar kapetana stolačkog.Kao mladić zamjerio se ocu i otišao u svijet. Kad mu je otac umro povrati se on kući. Godine 1813 zavadi se on i krene vojnu na Smajil kapetana počiteljskog. Kod opsade bio je ranjen u nogu. Toliko se bi se toga dalo nabrajati povijesnog,ali ima li to smisla uopće , svesti jedan ovakav grad na povijest ,bez imalo duše, a on sam diše istom. Daje mir, spokoj jer je sam toliko toga lošeg i krvavog proživio u svojoj mladosti da i njemu kao starcu, ruševini sada daje mir. Ispod njega je bogomolja,Dzamija, da se pomoliš Bogu za sve one ljude i za sve one loše stvari,ali i za njega, da ga sam Allah s nebesa štiti. To je taj moj Počitelj. Prvi puta sam ovdje i već se ne mogu otrgnuti,zaljepljen sam za njega kao da sam uz njega rasao. Dođu ljudi, nije da ne dođu,ali kao da brzo i prođu i ne misle ili se barem pitaju kako ih je put ,cesta dovela ovamo ovom starcu. Nisu samo Hrvati i Turci čuvali svoj položaj i oni pohlepni Mlečani,koji su koristili naše šume za svoju promociju,ovdje su ostavili traga. Pokušali su ga pokoriti ,ali se on nije dao. Počitelj se nije dao, nego samo dobrom vladaru, kakav je i on sam dobar. Utvrđen je negdje u 17 stoljeću i opasan je bedemima.Izgrađene su dvije tabije,Mehmedpašina i Delibašina.što potvrđuje jedna bujrudlija (je osmanska pravna isprava koja sadrži zapovijedi pripadnika središnje osmanske vlasti i namjesnika pokrajina) iz 1698 godine.U sami grad ulazilo kroz dvoja vrata, kapije, i kroz dvije kapi – kule. Prema Evliji Čelebi imao je 500 malih šahi-topova.Nakon toga postao je i sjedište kapetanije,a od 1782 do 1879 i samo sjedište iste. U upotrebi, ostao je do 1835 godine u prirodnom amfiteatru,opasan bedemima,a ispod njega malo seoce. Evlija Čelebi će za njega reći ovako „To je malen i nizak grad na najvišem vrhuncu jedne prilično visoke i strme litice na istočnoj obali rijeke,to jeste,na onoj strani prema gradu Blagaju.Samo je vrlo strm i čvrst. Ima jednu gvozdenu kapiju koja se otvara prema jugu,a opkopa nema. U gradu ima kuća gradskog zapovjednika (dizdara) žitnica i malena dzamija u jednoj maloj kuli“ Sada se i ja molim , obraćam se Bogu svemogućem da me i opet jednom dovede u Počitelj.     Oznake: bosna, Bosna do Tokija, povijest, Počitelj |
23.09.2021., četvrtak
Medresa Travnik
|
Elči Ibrahim pašina Medresa Travnik. Prvotna je medresa sagrađena 1705 godine,a za potrebe željezničke pruge srušena i za vrijeme austrijske vlasti sagrađena 1895 ,odnosno od 1892 do 1895 godine. "Uvakufio je Elči Ibrahim-paša govoreći: 'Dobra djela odstranjuju zla..."    Oznake: bosna, povijest, islam |
21.09.2021., utorak
Travnik
|
Travnik zapaljen očima Već ga Janja očim zapalila. Što se ono Travnik zamaglio ? Izgorješe dva nova dućana, Ili gori, il ga kuga mori? Dva dućana I nova mehana Il ga Janja očim zapalila? I mešćena ,gdje kadija sudi! Niti gori, nit ga kuga mori. Starina iznad grada . Utvrda ,tvrđava, pravi grad. Popeti se gore laganim hodom ,uskom cestom kojom se prometuje danas je ustvari mala gimnastika, ali u ono davno vrijeme bio je pothvat. Čuva ga voda koja teče kroz slapove I daje gradu vodu I život. I most je tu, da se dignu vrata ona drvena, jaka , da se neprijatelj ipak jako namuči,ako bi ga želio osvojiti. Jedan djedica, već sav pogrbljen sjeda na bicikl, malo se zaljuljao ,a onda se oštro I hrabro spustio niz strminu ceste. Iskreno moram reći da smo se prepali,a onda vidjevši kako se spustio ,ostali smo bez riječi, dok smo mi zadihani uspinjali se prema Gradu. Spominje se ovaj starac prvi puta 1463 godine pri prolasku Mehmeda II na putu za Jajce, a izvještaj o tome događaju napisao je I zapisao Ludovik Lando ,knez trogirski I ta se isprava čuva u Zadru.Putopisac Evlija Čelebi navodi ga I kao grad “hiljadu vrela”. Travnik je isto tako I Vezirski grad od 1699- 1851 godine,a kao glavni grad bosanskog pašaluka ovdje je stolovalo 77 vezira. Za sami grad ne postoji točna datacija, ali se vjeruje da grad postoji kao takav I prije 15 stoljeća,pa se spominju I hrvatski kraljevi kao graditelji Trtko II Kotromanić ili čak I Stjepan Dabiša još početkom 14 stoljeća ili krajem 13. Na gradu se sustavno radi I obnavlja, pa vjerujemo da će povjesničari doći I do još podataka, a što možemo zahvaliti isto tako I arheolozima. Samo naziv grada potječe vjerojatno od “Travnika “ – poreznika koji su ubirali porez na travarinu. Sam opis grada I vjerne crteže tvrđave da je 1809 godine konzul MItesser.Grad je u osnovi nepravilan polygon sa gornjim, srednijim I donjim gradom,koji se nižu od sjeveraka jugu. Ulaz u sami grad je sa zapada u srednjem dijelu.Na najvišoj točki grada podignut je na grebenu bastion s dvorištem pod njim. Posadom u gradu upravljao je dizdar,a sami grad napušten je 1878 godine. Tužna sudbina nije niti njega zaobišla ,pa je od starog srednjevjekovnog sjaja završio kao obična kasarna I skladište. Čelebi ovako skromno opisuje grad : Tvrđava se nalazi na vrletnoj litici, a sazidana je od klesana kamena u obliku petougla” . On je vidio tursku dograđenu utvrdu. Za samu povijest Travnika I tvrđave vezana je I jedna strašna priča. Oko 50 bosanskih prvaka opiralo se centralnoj I centralističkoj vladavini vezira ,samovoljnoj, I bivaju zadavljeni u travničkoj utvrdi,kako bi se svaka sloboda govora zatrla.    Oznake: bosna, Bosna do Tokija, povijest |
16.09.2021., četvrtak
Urmašice u Travniku
|
(H) Urmašice Počinje borba sa zemljom koju ustvari,bez obzira što obožavatelji prispodobljuju moje prezime sa istom, nemam nikakve veze.Nidje veze. I tu počinju prelamanja i dvojbe, kako opisati duh mahale sa novitetima. Mahala je svakako vidljiva, bez obzira na strance i turizam ,mada ih je oduvijek ovdje bilo,jer je Bosna prekretnica puteva onoga što zovemo i nazivamo Balkanom. Kao da joj je suđena uloga rata i tu se prelamaju koplja od starina pa sve do ovog rata 90-tih. I oko tog zadnjeg ,za nas mogu slobodno reći najkrvavijega, još se nisu smirile strasti u glavama toliko proključanim i zaraženim idejama veličine svake upravo te danas posebno nastalih država. Šampanj i oružje odavno je dogovoreno ,a još nismo isplahnuli niti ono iz 1914 godine, ubojstvo nasljednika velikog carstva. Crna ruka i dimije i danas nisu složne u pogledima i gledištima i to smo morali riješiti jednom za svagda , da janjetina ,rakija i urmašica daju jedna drugoj ruku. Nekako bi se moglo reći da se dvije carevine ,Austrijska i Turska, ovdje najbolje preklapaju, uzimajući jedna drugoj najbolje što se može iskoristiti, pa saloni kristalnih lustera i engleskog ili bečkog namještaja sjede na divanima. Kahva i bečki kolači čine toliko posebnu kulturu gledanja na svijet, ali ne toliko ubrzanog , nego onako sporog ,da upravo ovdje na ovim prostorima možemo sagledati povijest ,mirno, razborito ,staležno i opušteno u dimu cigara, cigareta i nargile. Bosna kao da se vraća zajedno s onim erkerima turskim koji su se raširili Europom ,baroknom ,nekom svom gledištu od starina. Ne baš od toliko davnih starina, nego od onih turskih. Bosna se opet mota nakon Tita, vraća se korijenima vjere ,one islamske , možda ne iskonske ,jer su bogumili ,a isto tako i bosanski franjevci dali svoj obol, no ,svi oni su i dalje bogu-mili. Allahu Premilostivom. Sudaraju se vjere i običaji i sve do ovog rata bilo je toliko dobrog ,toliko jednostavnog da se naprosto moralo, upravo radi ludih glava raspasti. Od hrvatskih kraljeva i borbi za Bosnu ,preko Turaka, Austrije, srpskog rušenja spomena slave do danas ,Bosna i dalje živi u svojim brdima i gorama, mirisu ugljena kojeg se ja kao dijete sjećam. Svaki puta prije kad sam došao u Sarajevo ,magla i miris ugljena je ono što me podsjetilo na starinu, na povijest. Nakon 30 godina vraćam se u Sarajevo, danas ga ne poznam i svuda ,baš upravo svuda sam tražio miris ugljena, no nema ga više . Možda zato jer je bilo kasno proljeće i zrak je bio pun mirisa već dolazećeg ljeta,ali sam nekako prolazeći autom kroz sela ipak želio da me upravo taj miris vrati u djetinjstvo. Stara gospoda ,hodže i imami, susjedi sa manirima Beča i govorom Bosne , njihove žene sa rukama u krilu u turskom sjedu i cigaretama u izvijenim prstima dama iz nekih drugih vremena na sečiji i u sjaju lustera ,čučavci kojih sam se grozio i bojao ,hoću li upasti ne vraćaju se više .Nisu se vratili u Sarajevu,ali sada sa odmakom od par mjeseci ,od moje posjete Bosni, dok ovo pišem ,kao da su žive slike mojih voštanih figura na stalku koje mi se vrte u glavi. Suze zaboravljenog davnog vremena. Starim i ja,pa sam više valjda emotivniji i tanji nego što bih trebao biti, a možda sam ,a vjerojatno jesam i puno nostalgičniji ,jer ne samo da se Bosna mijenja ,nego se mijenja sve oko mene, a ja na to nisam spreman, Kada sam dolazio mojoj sestrični u goste ,nakon 31 godinu ,imao sam par želja ,a jedna od tih bile su urmašice. Ne previše slatke i ne previše gnjecave, nego one ,kako ja volim reći ,malo zagorene, malo hrskavije. To je okus djetinjstva,meni. Obići zemlju, a sjećamo se onog ,jebeš zemlju koja Bosne nema, nije lako, ona je čvrsta i tvrda u svibnju još snijeg drži planine. No ,na put.Vozi! Vidjeti sve te gradove obrane i odbrane Bosne ,čak i Hrvatske, jer se i Hrvatska branila odavde, a dvije zemlje nekad su se više ljubile kao sestre nego što je to danas,nije moguće.Za to treba dana i dana. Gradovi i urmašice u mojoj glavi,jednostavno.No,naći te moje željene urmašice i nije lako. Probao sam jedne no bile su predebele i pregnjacave da bih bio zadovoljan,a onda put i konačno došao do onog što želim. Stari grad ,voda i kolač. I tu stajem jer grad koji me osvojio ne mogu samo tako opisati ,nego mu dati upravo svoje srce da bih ga mogao predstaviti Vama. Umjesto grada i povijesti ,dajem Vam recept 500 g putera/maslaca 4 žumanjca 650g brašna za pite i kolače 150g Oštrog brašna 1 Bourbon vanilija šećer 8 kašika soka od limuna 1/2 Praška za pecivo AGDA 1.5 kg šećera 1 l vode 1 limun narezan na kolutove Kremasto umutiti žumanjke sa omekšalim maslacem. Dodati bourbon vaniliju. Dodati iscijeđeni limun. Brašna prosijati i dodati u smjesu. Dodati i prašak za pecivo. Miješati rukom. Smjesa ce biti malo kompaktnija. Potrebno je malo više vremena da se sve sjedini Ehh, ja sam dobila količinu tijesta koje sam podijelila na 32 hurmašice po 45g Od svakog komada tijesta napraviti kuglicu pa valjak pa joj otisnuti renda mustru. Redati u pleh (veliki dublji od sporeta) Rernu zagrijati na 250°C. Kada se ubace hurmasice na pecenje, smanjiti temperaturu na 200°C. Peći 10tak minuta(dok ne zamirise), pa smanjiti na 160°C. Na 160°C peći jos 30 do 35 min (ovisno od rerne). Hurmašice ostaju svijetle kada su gotove i moraju "letati" po tepsiji (ako imaju prostora Agdu poceti spremati pred kraj pešenja. Secer, vodu ostaviti da prokuha. Kada je prokljucalo kuhati oko 4min. Dodati kolutove limuna i kuhati jos 1 min do 2. Zalijevaju se mlake hurmašice sa vrućom agdom. Ohladiti u frižideru.  Oznake: bosna, Bosna i Hercegovina, Bosna do Tokija, povijest |
15.09.2021., srijeda
Vrbovec Klenovec Humski
|
Panika U utorak je zatvaranje ,kompletni zatvor znan kao lockdown od stare hrvatske riječi lokot.Uz lokot ide i brnjica,valjda da manje lajemo i prigovaramo,nego da stoički podnosimo sve bure i nevere ovog života.Eto nisam tip tipa zašuti i trpi,nego gunđam i protestiram po načinu i stilu – on je provokator. Kaj sad bude,kaj ne bumo mogli više nikad nikam, „e kaj sam dočekal pod stare dane“,da mi brnjicu staviju na gubec , da moram biti doma .Jedino kaj mi ostaje kupiti si goblen i vezi ga,ali uporan sam ja i ne dam se baš tako lako.Makni se od ljudi, od svega kaj te može zaraziti i kam onda? Na put u vukojebine širine i prostora, a ti gradovi čekaju samo one koje upravo hvata panika od sveopćeg zatvora znanog kao covid 19. Kak su uspeli tak brzo izmisliti ime? Korona,kovid! Nekako se povučeš u sebe, zatvoriš, potresi i bolesti i polako te ždere iznutra i ponireš u svoje misli. Roza,njemačka ovčarka je spremna, jer nije prošetana, a sva je divlja i ona od ovog zatvora i to kaj plavi dečki patroliraju nasipom onim zagrebačkim i upozoravaju i ljude i životinje da se maknu jedni od drugih,jer ljudi božji, pa nije ovo šala, ovo je gore neg španjolka u prvom i poslije Velikog rata ( onog prvog). Pa na put.Penjati i verati se nemrem ,jer sam hokejaš,ali zato mogu mlade snage i pas.Pa nek se dete prošpancira i nekaj se nauči ( moj pas). Putešestvije selima i cestima,na uglu neka ruševina sa prozorčićem u kojem je vjerojatno ili jest ( zaboravio sam) bio ili jest kip nekog sveca, čuvara sela i Zagorja. Pa još malo ,zavoj poslije kuća i šumica,zima je ,veljača je i onda di se stati sa kolima ,da nikome ne smetaš ili da ti netko ne popravi auta,jer Zagorci voze ko nori. Ipak je tu njima domovina ,a to kaj ovi purgeri furt nekaj izmišljaju nam je već sikak prek glave. Klenovec je Humski a iznad njega ,iznad samog tog brdovitog sela stara utvrda o kojoj se datumi rođenja još nagađaju. Arheolozi vredno kopaju da ju datiraju ,ali borba i premišljanja nikad dosta. Utvrda Vrbovec spominje se prvi puta u dokumentima 1267 godine u županskom naslovu Barleusa ( Barleus comes de Vrbouch – Regan) ,a kao utvrda tek 1334 godine. Pretpostavka je da je ona i ranije rođena još prije Tatara, tak da su je i oni morali osvajati. No,njezino pravo lice vidimo za onih Celjskih koji su Zagorje dobili na poklon,sve poradi radi sexa. Lepo se udaš, daš i onda dobiješ sve kaj hoćeš.E to je pravo razmišljanje,a nije ono današnje sponzoriranje za sitnu lovu. Za razliku od ostalih di su se Celjski udomaćili, izgleda da im zrak ovde nije prijao pa utvrdu napuštaju rano već u 15 st. 1437 1445 ,a obnavljaju je Vitovci par godina kasnije . Vitovci ga obnavljaju,ali samo djelomično kako se navodi u papirima, no,ipak uprkos tome spominje se kao kaštel. Prelazi iz ruke u ruku i mijenja vlasnike,pa ga čak dobivaju i Frankopani,koje inače ne srećemo često u Zagorju. Peripetije grada kao i sličnih nastavljaju se kroz stoljeća, pa ga i požar pali,no nekako se izgleda uzdiže uvijek kao fenix,da bi nas dočekao ruševan s nadom da će opet stati jednom na svoje noge.      Oznake: putovanje zagorjem, izlet, povijest |
14.09.2021., utorak
Biškupec
|
Biškupec Uz Varaždin Biškupec je jedno od najstarijih mjesta ovoga kraja.U početku se posjed navodio samo kao biskupski posjed kraj Varaždina i to u skupnoj potvrdi kralja Emerika iz 1201 godine u kojoj se navode i granice tog posjeda.O tim granicama između posjeda i Varaždina govori se isto tako i u potvrdi požeškog kaptola 1470 godine,te isto tako u ispravi dvorskog suca Stjepana de Batora 1472 godine. Ime mjesta spominje se prvi puta u ispravi biskupa Osvalda Thuza 3.12.1479 godine u kojoj se susrećemo s latinskim nazivom Byskwpecz.Selo se spominje i u kanoničkim vizitacijama u 17 st- 1638,1649 i 1650 godine. Iz godine 1755 dolazi nam i velika seljačka buna.Pritisnuti velikim i sve većim porezima i različitim davanjima,seljaci na podrućju varaždinskog generalata počeli su sve više i sve otvorenije negodovati,a kada je po naređenju generala Guicciardija otpočelo iste godine utjerivanje novca za kupnju vojničkih odora,došlo je do pobune.Seljaci predvođeni svojih seoskim knezovima oduprli su se ubiranju novca,jer su saznali da se zapravo radi o podvali. Već je prije pod istom izlikom skupljan novac,a sad je trebalo skupiti još kako bi se financirao dolazak i doček NJ.C.A.V. Marije Terezije,koja je najavila svoju posjetu Hrvatskoj. Buna je podigla na noge seljake-kmetove od Drave pa sve do okolice Zagreba. Osvojeni su brojni tvdi gradovi kao što su Vrbovec, Rakovec i Bisag. Kako se buna sve više primicala Zagorju ,plemstvo je pobjeglo u Konjščinu.Pod zapovjedništvom generala grofa Draškovića ugušena je buna u Velikom Otoku kraj Legrada,ali dok je general tamo stišavao buna ,buknula je nova u Biškupcu. Pobunjenici su provalili u dvorac uhvatili nadglednika i ubili ga.Saznavši za ovo grof Drašković krenuo je u Biškupec, uhvatio ubojicu nadglednika i zatočili ga.Nakon nekoliko dana teškog mučenja,raščetvorili su ga.Nakon toga uslijedila je pljačka seljačkih imanja. Pobuna je imala veliki odjek,jer je pokazala smjelost ljudi koji su se podigli,iako su znali ishod unaprijed. Sami posjed Biškupec bio je ogroman,što najbolje pokazuje podatak iz 1920 godine,kada je provedena agrarna reforma. 600 jutara oranica i livada podijeljeno je seljacima u zakup. Dvorac u Biškupcu potječe iz 18 stoljeća i služio je kao stan upravitelju imanja. Danas je podijeljen na stanove i u strašno je derutnom stanju   Oznake: varaždin, Zagorje, Hrvatska, povijest, pobuna |
13.09.2021., ponedjeljak
sv.Ilija Obrež
|
Od 1242 godine kad je Bela 4 seljacima dao pravo plemstva i prozvao ih svojom braćom,barem kako navodi Šenoa,uz svu silu istaknutog visokog plemstva,aristokracije,nalazimo posvuda i te male plemiće sa svojim skromnim kućama koje nose naslove plemenite,pa stoga,premda bile malo bolje od seljačkih ili čak seljačke,one se diče ponosom roda svoga i visokog naslova što im je dao kralj. One su male,većinom porušene ili nestale,nezamjetne i većini potpuno neinteresantne za istraživanje,ali isto tako bi puno toga mogle ispričati o svojim vlasnicima.Poneki put ćemo i za njih naći izraz dvorac ili čak dvor,no one su po svom slogu gradnje i načinu gradnje ipak puno skromnije od velikih im susjeda. Mene osobito zanimaju te priče iz tih starih zidova,koje nisu uzmogle dići se na predikate baruna,grofa ili čak princa,nego su u svojoj suštini ostale prisne narodu.Nalazimo ih po Turopolju,Moslavini i naravno Zagorju. Lutajući nekako varaždinskim krajem kojeg oblikuju ipak gradovi i dvorci,nalazimo na hrpu tih malih vrednih ruševina,sa dječjim napuštenim očima koja gledaju još uvijek u cestu kad će naići konji i gazda – glavar kuće.No,on se ne vraća više.U njih dolaze i novi gazde,ali oni ne prepoznaju taj sjaj tih malih duša. Najgore od svega mi je kad naiđem na ruševinu,danu nekom od bivših seljaka i kmetova,kojima one ne predstavlja ništa,nego samo smetnju na dvorištu,a drži je samo zato,jer je tu jenput davno živel neki grof,koji je mučio njegov rod,a sama ta građevina njemu predstavlja samo neku osobnu osvetu i on je pušta da propada.Uz nju je nova moderna gradnja,koja pokazuje koliko se lova ima danas.I tu je nekako priči kraj. NO ni početak ni kraj nikada nisu sami nego postoji i ona sredina koja priča povijest. Sami taj posjed Obrež spominje se davno prije te kurije,prije velikih imena,malih seljaka,novih nekih vlasnika i to još 1247 godine.Mnogi će reći kad je Bog i zaista hodao po zemlji.NO sama ta naša mala kurija ,nekad veličinom važna i impozantna danas je samo spomen nečije nebrige.Kaže ona sama da je iz 18 stoljeća,kad su ovdje gospodovali oni pijandure i ispičuture Patačići od Zajezde,koji su popili skoro pa sve ,pa i skoro sve do samog kraja svijeta.30-tih godina 19 stoljeća vraćaju se seljaci tog kraja zdravom životu,nasuprot Patačićima,pa se ovdje dešava veliki antialkoholni pokret prevelikog ispijanja vode i to sve pod geslom : „ za dobro zdravlje – studena voda“!Ispijali su tako mještani svetog Ilije i po 4 litre vode po glavi dnevno.Da bi tadašnji svećenik spriječio takav „vodopilni“ pokret napisao je šaljivu poslanicu koju je pročitao svojim vjernicima na pokladnu nedjelju.Ova kajkavska satirična prodika što je počinjala s riječima :“ Vu ime vina,punča i krampampuče – stramen“ bila je podijeljenja na 4 dijela. U prvom dijelu „Dictio joc osa“ između ostaloga se kaže : Stanite se pijanci – hote na rakiju.Taj čtejem vu zdihavanijih Kraljevića Marka,vu delo 8 .redu pak 343 Prvle vendar,nek bum dale govoril da zadobite vugodnu duhu,prosim vina sladkoga kupicu punu...“ Preskočit ću drugi i idem na treći koji je znakovit .a zove se „Conclusio“ – O ,voda,o voda,ti najgorši elementum ovog sveta,ni ti dosta,da polja naša kvasiš,da senokoše muliš,da žir pišiviti,da grozdje pucati činiš,neg da još i pamet i svu jakost tela robiš,na stran onda s tobom,na stran....... Na kraju cijele te prodike koja je bila i publicirana, sami župnik potpisao se kao Janko Vododurec de Vinopirad,plebanuš sv.Ilijanski. Stoji ona tako i dalje ruševna sjećajući se nekadašnjeg sjaja i veselja i samo je poneki putnik malo probudi iz sna i prene je u stvarnost kao što sam je,nenamjerno je slikajući ovakvu.Ali ja sam vidio onu njenu ljepotu porušene starice.   Oznake: varaždin, izlet, Zagorje, Hrvatska, povijest |
Laduć
|
Da li ste ikada doživjeli da vam jedan krasan sunčani obećavajući dan postane težak I mračan? Ja jesam I to sasvim neplanirano.Veselio sam se kratkom izletu I poslije naravno ,kako je običaj sa prijateljima sjesti ,protresti događaje,ispričati vic I naravno popiti po koju pivu.Sve lagano uz kakvo slikanje,popularne selfije da se zabilježi trenutak jednog sparnog ljeta.Tek je na početku I mislim na more,na ljetnja lutanja,opuštanje ,a onda odjednom udarac I to direktno u glavu.I dan mi postaje mračan. Iz Zagreba cestom brzo ,pa onda polako sve dalje I dalje na granice Hrvatske,pazeći na crveni STOP u rukama plavca, koji nemaju milosti da ti ustvari ideš vidjeti nešto vrijedno,jer to njih ne zanima.Baština Hrvatske I svi oni neki plemići I dvorovi,njih kao niti većinu ne zanima,nego kafana I pjesma,svakodnevne brige I žena I djeca kod kuće koji čekaju svoj red,dok on stoji ovdje na cesti,gdje luđaci isprobavaju snage svojih motora. Red I zakon ne osvrću se na ono što im pokušavaš reći,a to je da si se malo zaletio I da ti je iskreno žao. Žali se ti kasnije ,a sad potpiši kaznu. Ok, dečki, vi radite svoj posao,a to kaj sam si ja zamislil da je cesta karting to je moja stvar. Hvala I doviđenja. Ovaj put mi se to nije dogodilo, ali često prije jest. Nigdje nikoga ustvari na toj cesti, samo poneliko pretrčavanje auta ,koji žure doma ,na klimu I odmor. I vrtovi su se stisli, nitko ne pali travu, nitko ne kosi, nitko ne pljevi, sve se povuklo. Vrata su tu ona stara ,kovana ,tvrda ,širom otvorena, u dvorištu umjesto kočija ,sada automobili. Novo je vrijeme I ne čeka više povratak konja ,nego se prepušta toplom sunca da ogrije stare zidove, one poznate obitelji Vranicani .Odakle su se oni ovdje našli nije niti bitno, bitno je jedino to, da su ostavili trag u beskraju povijesti. Današnji dvor nije star, premda pamti I davne dane,kad je bio mali, samo usputna stanica za Sloveniju. Sam posjed sa malom kurijom spominje se u 17 st. a u 19 zamijenio ju je ovaj novi, koji sada gledam,historicistički,koji je projektirao Kuno Weidman. Onaj stari ostao je u kartama iz 1862 godine. Prekrasan oblikovan vrt, po uzoru na francuske vrtove.Sve to možemo zahvaliti tim Vraniczany- Dobrinović, a vjerojatno je zadnja vlasnica Tilda upravo dala svojoj mašti na volju uz ruke vrsnih vrtlara. Iz godine 1893 20 lipnja dolazi nam podatak da se ovaj dvor jako tresao I to nas povezuje sa današnjicom. Oko 10 sati I 12 minuta uvečer jak potres prodrmao je seljane I vlastelu u krevetu, jako I silno,broja se ne zna jačini,ali su prozori I stvari u kući jako zazveketali. Sve je unaprijed bilo dogovoreno, posjet I čekala nas je mlada dama , pedagog ,ako se sada dobro sjećam. Imala je bezbroj priča, koje možda nisam tada želio čuti, no jednu ću svakako pamtiti do kraja života. U tom starom zdanju danas je sirotište, za svu onu napuštenu, neželjenu I nevoljenu djecu o kojoj ,kao I o dosta stvari, država ustvari jako malo brine.Imaju veće brige, kako svojoj djeci osigurati imetak I brze aute do kraja vijeka. Naime, jedno dijete odvedeno je od obitelji koja ga je već u samom malom startu, bilo mu je 4 godine tek, naučila kako je život ustvari jedno veliko sranje. To dijete silovali su pripadnici obitelji,a dok je centar to otkrio završilo je ovdje sa traumama za cijeli svoj život. No, tu nije kraj ,kraj ne znam, samo možda nastavak priče. Centar za socijalu I država povjerovali su roditeljima, obitelji I vratili dijete natrag u taj pakao. E tu mi je sunčani dan propao do kraja I nadvili su se oblaci. U samom dvorcu nije ostalo puno uspomena, kao I u ostalima, sve se to podijelilo, zapalilo nakon 1918 godine, seljaci raznijeli namještaj, uništili na spomen kmetstva ,a onda je 1945 sve to dovela do razornog stanja onoga to zovemo baštinom. POvijest u rukama žulja I neznanja. Samo jal ,zavist,a mogu reći I suze otplakaše svo to bogatstvo. Nadam se da se u povijesti to više nikada neće dogoditi. Nisam siguran,ali eto nada je spas valjda. Nekoliko peći I par zidnih slika ,uz klavir koji ne svira više, jedino je što ću pozdraviti ,poslikati I reći zbogom,jer se ovjde više ne vraćam. Priče na koje nisam emotivno spremam ,ne mogu više slušati. Želim sunce,zrak I slobodu I puno ljubavi, koju više ne dajemo niti sami sebi,a toliko ju trebamo u ovim vremenima. Pa,zbogom Laduč    Oznake: laduć, Hrvatska, povijest, izlet |
10.09.2021., petak
Stari Farkašić
Župna crkva u Starom Farkašiću, posvećena Pohođenju Blažene Djevice Marije, smještena je na povišenom platou unutar areala naselja. Nakon obnove župe 1789. zaključeno je da je postojeća drvena kapela premala pa se donosi odluka o gradnji nove crkve zapadnije od stare. Nova je crkva sagrađena između 1840. i 1844. u kasnoklasicističkom stilu. Pravokutnog je jednobrodnog tlocrta s polukružnom apsidom, bočnim kapelama i sakristijom s oratorijem na zapadu. Pročelje sa zvonikom ima skromne detalje historicizma. Unutrašnjost je svođena u svetištu i brodu te je oslikana. Inventar je kasnoklasicistički, prenesen iz stare crkve. Na bočnim su oltarima barokni kipovi s glavnog oltara stare crkve, a neki su nepoznatog podrijetla. Glavni tabernakul oltar je klasicistički, a iznad njega je slika Pohođenja BDM iz 19. st. Jednostavna propovjedaonica s baldahinom je također klasicistička. Nedaleko od crkve nalazi se dvokatna župna kurija te gospodarska zgrada koje, zajedno s crkvom, čine jedinstveni župni sklop koji bi kao takav trebalo zaštiti. Na crkvi je u novije vrijeme postavljen novi krov od biber crijepa, dok vanjske fasade kao i unutrašnjost zahtijevaju obnovu i restauraciju. Pažnju bi trebalo posvetiti i župnoj kuriji koja je u vrlo lošem građevnom stanju.    Oznake: turopolje, lekenik, izlet, Hrvatska, povijest |
09.09.2021., četvrtak
Letovanić
|
Kapela sv.Fabijana i Sebastijana Letovanić Kapela sv. Fabijana i Sebastijana u Letovaniću se spominje već 1729. na groblju da bi 1771. bila podignuta nova kapela za koju je uporabljena stara građa, a također i slikane kasete stropa. Građena je kao jednoprostorna građevina s poligonalnim svetištem u širini broda i vitkim tornjićem nad pročeljem. Nad ulazom je drveno pjevalište, a pod je popločan opekom. Unutrašnjost je svođena koritastim svodom. Mali barokni oltar je prenesen iz stare kapele, a na njemu je slika sv. Sebastijana i kipovi sv. Roka i sv. Florijana te drvene, barokne kanonske tablice. Iza oltara je drveno raspelo koje možda potječe iz 17. st. Početkom 20. st. kapela je izvana letvana i prežbukana, a povećani su i prozori. Tom je obnovom uklonjen i stari tabulat. U novije je vrijeme ispred ulaza pridodan trijem, dok su fasade vraćene u prvotno stanje. Kapela je u dobrom građevnom stanju.Trajno je zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske.     Oznake: letovanić, Hrvatska, izlet, povijest |
04.08.2021., srijeda
Trški Vrh Krapina
|
Izgrađena prvotno kao proštenjarska crkva 1750 godine,izrasta u jedno od najvećih hrvatskih crkava posvećena zagovoru Majke Božje.Gradio ju je kako to spominje Kukuljević Sakcinski,Josip Javornjak.Izdiže se monumentalno u prostoru omeđenom cinktorom u razigranim oblicima baroka,kakvi se rjeđe sreću u našim prostorima. Uz obrise lađe,vrlo mekano predstavljena,a duga je 11 metara I široka 17,četverokutno je svetište na kraju zaobljena oblika.Oba dijela crkve prekrivena su slikovitim spljoštenim kupolama,nad lađom višom,a nad svetištem nižom.Na prijelazu iz lađe u svetište nastaje pomoću stubova krivulja u obliku slova S.Uz svetište su s jedne strane sakristija,a s druge kapela otvorena prema cinktoru.Iz glavnog rašćlanjenog pročelja izdiže se zvonik s baroknom kapom. Među natpisima u crkvi na zidu pjevališta čitamo I ovaj NOS REG. LIB.PRIV.CRAP. CIVES FVNDATORES HVIVS ECCLIAE B.M.V. IER FVUNDVM ISTVUM DE DICAVIMV S.1750 Natpis nam jasno kaže da iza toga značaknog ostvarenja stoje purgeri Krapine,koja je oko 1740 godine imala nešto preko 1300 žitelja.Taj je pothvat bio razmjerno brzo završen zalaganjem poduzetnog župnika Nikole Gorupa.tako da je svečana posveta bila 1761 godine.             Oznake: Krapina, Hrvatska, religija, povijest |
30.07.2021., petak
Sodoma i Gomora
|
Ambrozija Kako sve više iz dana u dan je loših vijesti,karma nam je kolektivno zakazala,tarot karte nas ne tješe,a grah prebranac sve više griješi,ostaje mi jedino pod stare dane zapaliti si maricu,premda joj nisam sklon.Zakašnjela mladost u kojima nisam probao sve od života,ali vidim kako je opća Nirvana kad se netko zapljuga đoju.Svakog dana I zaboravljam sve više,to se zove Ambrozija – kako mi je jednom davno objasnio jedan mladić,čudeći se da ne znam kaj je to u vezi memorije.Hvala Bogu pa je to izumrlo,jer nitko više ne kiše ne kašlje od biljke,nego od neke bolesti koja je preuzela na sebe sve druge.Pa ćemo naravno reći nije svako zlo za zlo. Od alergije se kiše,kašlje,teško diše I suze ti oči.Meni to nije od biljke nego od pogleda na dnevnike naših televizija,učinak je isto,samo kaj mi suze jače curiju neg od te biljke,a tu nema lijeka.I onda kad si razmislim,droga je iz raja izašla.Kako se mi u ovim narodima I narodnostima ipak zgražamo na sve I svašta,pogotovo zabavu,koja nam sve više izmiče iz ruku,pa ako se negdje slučajno nasmiješ onak od srca I iz srca naglas,ljude oko tebe uhvati panika ili se samo prestraše,jer tko se vidio smijati uopće,što je to više smiješno! LJudi misle pogle ga poludio je,ili pak čemu se taj smije,što je to smiješno? Više niti ja ne znam što je smiješno,a suze mi sve više curiju. “Ne klanjajte se lažnim Bogovima” otprilike zvuči jedna stara,ali poganstvo I višebožje nikako da izađe iz mode,pa molimo za sve I svašta,samo ne za ono pravo,bože daj nam pameti! Kad sam već ovako napljugan od ambrozije I amnezije,od marice I od televizije vuče me stalno na podatke I listam listam I listam,ali tko bi prelistao sve te podatke I činjenice kroz povijest koje danas zovemo Sodoma I Gomora.Sve je puno droge. Zašto bi Bog dragi na nebesima kaznio ta dva grada?pa upravo zbog toga jer je bila sodoma I gomora,jer je to tadanjim stanovnicima bilo zabavno.Jedan bogati grad,pa je bilo raskalašeno,a drugi sirotinja,a znamo kaj sirotinja dela kad se ugasi svetla.Primjer tome je I podatak kako su nekada seljaci imali više dece,jer su svijeće bile skupe,Tesla se nije rodio,pa je bio mrak.Hvala Bogu nisu imali ni dnevnike I kaj da delaju…decu,odnosno vode ljubav.Bogatiji su pak na kontra stranu,od silnog bogatstva I moći,delali to radi sporta I zabave I to nećete verovati kroz svo ovo vreme od kad je Bog ruknul Adama na zemlju,strgal mu rebro I napravio ženu. Da nije tak,bojim se da bi Adam,jer ipak mu se valjda I dizao,možda pofukal sve živo I neživo,pa je Bog učinio dobru stvar I nabavio mu ženski spolni organ.Nek dečec barem u nekaj pošteno tika. U srednjem vijeku osim ratova,prljavštine,sirotinje,buna I prevrata,kaj drugo delati nego I opet voditi ljubav na raznorazne načine,ali kako mi ipak svi volimo revijalnu povijest,onda se naravno samo mahalo maramicama I držalo krunicu. Onaj tam Englez ,kad mu je jedna žena dosadila,dal joj je odrubiti glavu ili kaj već drugo I uzel je drugu,kaj to nije sodoma I gomora.Pak onda Vatikan naš presvetli,Borgie.Trovali ,imali ljubavnice ispod papinskog ili kardinalskog plašta,rješavali se svojih neprijatelja na nimalo primjerene načine.Gdje god da je vojska prošla bilo je svašta,od ubojstava,silovanja,otimačine.Zašto se nitko na to ne moli? Amerika I mržnja prema crncima! Pak onda onaj kaj je onu glumicu trudnu I goste malo posjetio – postao je idol.Imao je sljedbenike I kasnije puno kasnije od cijele te priče ,pa čak I imitatore.Dakle povijesno gledano,sodoma I gomora nisu gotove.Prohibicije,ratovi,mržnje,ubojstva,zatvaranja,gušenja I slično su upravo ono što nam je Bog davno zabranio ali je amnezija toliko jaka,da se ipak nemremo baš svega setiti svakog dana.Prije 2000 godina izdali smo ,ljudi,I Božjeg sina,samo zato kaj nam je verojatno htel dobro,kasnije smo proganjali I njegovu mater ,koja je pod križem plakala I kojoj smo se isto tako kleli,ali nam je onda nastupilo zaborav I nikako se setiti tko je ta osoba. U Hrvata,pobožnih,18 stoljeća aristrokacija koja donira silne novce za crkve,samostane,organizira zabave u kojima siluju mlade djevojke,glumeći da su vragovi ili vještice.O tome postoje I relevantni dokazi ,pismeni I to iz grada Varaždina.gdje su poslije jedne takve zabave u parku iza starog grada seljaci uhvatili “vješticu” groficu Illehoczy I htjeli ju odmah spaliti,ali ju je prepoznao jedan njezin kmet I tako je ipak spasio. Sifilisi nisu zaobišli niti one prave,pa je tako recimo gradska straža Križevaca,ženska,čuvala bana u posjeti I to po njegovoj izričitoj želji.Kako je ban bio žedan,gladan pa mu se valjda I piškilo,stalno je po jedna ili dvije ženske ulazila ili izlazila iz sobe u kojoj je boravio. Njegova žena pak imala je kostobolju-danas to zovemo sifilisom,valjda po duhu svetom jer se nemrem domisliti čemu drugome. I konačno dođimo I u naše vreme.Zrče,Sodoma I Gomora?  |
18.06.2021., petak
Rab crkva sv.Justine
Crkva sv.Justine je kasnorenesansna jednobrodna crkva iz 16 stoljeća.Barokizirana je u 18 st. Građena je od 1573-1578 godine za samostansku crkvu benediktinki pučanki na mjestu nekadašnje crkve sv.Tome.Posvećena je sv.Justini u spomen na 500 nestalih i poginulih rabljana u Lepantskoj bitki 7.10. 1571.Crkva iam dva portala i dva polukružna barokna prozora prema Gornjoj ulici.U crkvi je raskošni drveni barokni oltar iz 17 st.u izrezbarenom stilu manirizma.Zvonik je u stilu baroka iz 1672 godine.Samostan sv.Justine danas ne postoji.Samostan su 1574 godine gradili rapski pučani,kad i crkvu.Samostan je napušten 1808 godine nakon Napoleonove naredbe iz 1807 .Po toj naredbi u jednom gradu može biti samo jedan samostan jednog reda.Tijekom 19 st. zgrada samostana je potpuno propala. POčetkom 20 st.ostatke samostana kupio je bečki industrijalac Eugen Wolf i na tom mjestu neposredno pred 1 sv.rat sagradio villu Antoniettu.      Oznake: Rab, povijest, Kvarner, Hrvatska |
17.06.2021., četvrtak
Rab palača Cernotta
|
Palača Cernotta sagrađena je u 15 st na mjestu jedne starije kuće.Vlasnik palače Kolan Cernotta obnovu je 1451 godine povjerio majstoru Jurju Dimitrovu Zadraninu. Sačuvan je u izvornom obliku jedino glavni portal.Izradio ga je u stilu cvjetne gotike majstor Andrija Alesi polovicom 15 st. Ovratnici i gotička luneta s vanjske strane obrubljeni su isklesanim zupcima,a unutrašnja tondiranim konopom. Na vrhu sz dva kapitela, a na vrhu lunete cvjetni akroterij.U luneti je grb obitelji s kacigom i hrastovim lišćem,a na vrhu lik sv. Pelegrina zaštitnika putnika.Na pročelju prema gradskoj loži su tri ulaza na koljeno.Na nadvratnicima ulaza uklesan je natpis MDLI DEO DUCE DIVO Q,VENET IMPERIO INCOATA 1551 rođeni Bogom božanskim venecijanskim duždom naredbom obitelji Cernotta  Oznake: Rab, Kvarner, Hrvatska, povijest |
Rab palača Dominis
Palača Dominis na Pjaceti - Gornji grad- Gornja ulica - jedna je u nizu,manja, kuća obitelji Dominis. Od izvorne građevine sačuvan je ulaz-portal s rbom obitelji u nadvratniku.Desno je još jedan grb barokni,a lijevo gotički grb obitelji Cernotta. Na prvom katu dva mala gotička prozora. U privatnom je vlasništvu jedne operne dive. Oznake: Rab, Hrvatska, povijest |
Rab palača NImira
Palača Nimira sjajna je građevina,premda danas devastirana nebrigom,izgradnjom i pregradnjom u svim vremenima. Stilska razdoblja romanike, gotike i renensanse izmjenjuju se na njoj.Nažalost su sačuvani za nas dijelovi prizemlja s predivnim portalom Andrije Alesija iz prve polovice 15 st. U gotičkoj luneti obrubljenoj naizmjeničnim zupcima i tondiranim motivom konopa,nalazi se grb obitelji Nimira,vojnička kaciga i upleteni vijenac od hrastova lišća koga pridržavaju dva putta,a na samom vrhu sjedi sokol.Iznad portala su dvije renesanse školjke,a lijevo gotički četverolist.Palača je tijekom 19 st. zapuštena pa se za vrijeme jedne bure 1912 godine urušila.POčetkom 20 st. sjeverni je dio obnovljen ,no ,nažalost vrlo nestručno. Oznake: Rab, Hrvatska, povijest |
Rab crkva sv.Ante Padovanskog
Crkva sv.Antuna Padovanskog jednobrodna je barokna građevina iz 1675 godine.Na pročelju je jednostavni portal s lunetom ,okruglim prozorom i zvonikom na preslicu za dva zvona.Sada je u njemu jedno zvono izliveno u Rijeci 1923. U crkvi je drveni oltar iz 17 st s oltarnom palom na kojoj je prikazana Bogorodica s djetetom,sv.Franjo Asiški,sv.Ante Padovanski i donator Francesco Brazza.Isto tako ima i vrijedan oltarni antependij s likom Bogorodice i Djetetom izrađen u kamenoj intarziji iz 17 st. U crkvi je pokopan i donator Brazza.1678 godine.Na vanjskom zidu stoji ploča LIjepoj našoj,skinuta 1941 godine da ju Talijani ne unište i vraćena je 1991.godine.    Oznake: Rab, Hrvatska, povijest |
16.06.2021., srijeda
Rab palača Galzinga
|
A LABIIS INQVIES ET A LINGVA DOLOSA SERVE ME DOMINE Od pogrdnih usta i himbena jezika čuvaj nas Gospodine piše na kasnogotičkooj rano renesansnoj palači Galzigna.Na prvom je katu prozor i klupčica u obliku lavljih glava. Ulaz u palaču je kroz renesansni portal iz 15 stoljeća. Pregrađivana je u baroku te time narušena njena izvornost.  Oznake: Rab, Kvarner, Primorje, Hrvatska, povijest |
15.06.2021., utorak
Rab Komrčar sveti Franjo
Crkva sv.Franje Komrčar Rab izvan je gradskih zidina i ujedno i grobna crkva Raba.U 15 st. spominju se tri crkve.Uz crkvu bio je nekada i samostan franjevaca trećeredaca .Napušten je u 19 st.a u 20 je počelo nicati groblje.U gotičko-renesansom stilu jednobrodna je sakralna građevina. Pročelje je u renesansnom stilu ukrasio Petar Trogiranin.Tri polukružne školjke i četiri vertikalna fijala na zabatu pročelja odaju lažnu trobrodnost ove jednobrodne crkve.U sredini isklesanog vijenca od bilja i voća je lateranski grb.S južne strane crkve podignut je mali zvonik na preslicu. Iznutar je tipična gotička građevina s bačvastim svodom i apsidom. U crkvi se nalazi i nadgrobna ploča španjolskog slikara Juana Boscetusa koji je živio i radio na Rabu.POkopan je 1515 godine.    Oznake: Rab, Hrvatska, Kvarner, povijest |
14.06.2021., ponedjeljak
Kampor Rab
|
Samostan sv.Eufemije sagrađen je u uvali sv.Eufemije u 15 st. Pokraj crkve sv.Eufemije iz 13 st.Počeo se graditi 1146 godine dozvolom pape pape Eugena IV da se na Rabu može podići samostan franjevaca od Opsluživanja.Za donatora se javio rapski plemić Petar Car- Petrvs de Car. Klaustar je središnji prostor samostana omeđen stupovima i lukovima.Dva dijela trijema natkrivena su otičkim križnim svodom,a dva ravnim. U sredini je bunar za vodu kišnicu s krunom na kojoj je benediktinski grb i križ. Na istočnom zidu je potvrda o gradnji.Na njoj je upisano ime osnivatelja i donatora,Petra Cara i godina 1446. Ispod nje je nadgrobna ploča iz rimskih vremena,a do njih su tri nadgrobne ploče rapskih plemića.U klaustru se čuva i sarkofag iz 15 stoljeća u visokoj plastici ,a u njemu, vjeruju Rabljani da je sahranjena Mande Budrišić,kneginja, utemeljiteljica samostana sv. Antuna Opata,a koja je umrla 1532 godine.Knjižnica čuva oko 10 000 knjiga.Posebno su vrijedne 34 inkanabule od čega 13 unikata Statut rapske komune na pergameni iz 1598 godine.Povelja o gradnji samostana napisana je na pergameni veličine 62x55,5 cm i potvrđena je sa tri pečata, općinskim, biskupskim i sudskim. U sklopu samostana je i jednobrodna gotička crkva sv.Bernardina.Pregrađivana je u doba renesanse i baroka. Sagradio ju je od 1451-1456 godine zadarski majstor Juraj Dimitrov,a donator je i opet Petar Car.U izvornom gotičkom stilu ostao je samo prezbiterij crkve presvođen gotičkim svodom,a od crkvenog broda odvojen gotičkim trijumfalnim lukom.Renesansi portal je iz 15 stoljeća.Zvonik na preslicu za dva zvona je na suprotnoj strani prezbiterija,a u njemu su dva zvona,manje teško 155 kg lijevano u Udinama 1909 godine,a veće je saliveno 1933 godine u Zagrebu.Poliptih na glavnom oltaru su 1458 godine izradili venecijanski majstori,slikari ,braća Bartolomeo o Antonio Vivarini.Strop –tabulatum sa 27 slika iz života sv.Franje je iz 1669 godine ,a oslikao ga je na drvu majstor Napoli iz Splita.Središnja slika prikazuje Bezgrešnu,sv.Kristofofa i sv.Bernardina Sijenskog.Raspelo u kapeli sv.Križa kasnogotički je rad nepoznata majstora,a ističe se gotičkom ekspresivnošću Kristova lica iz druge polovine 15 st. Crkva sv.Eufemije starija je od samostana i od crkve sv.Bernardina.Jednobrodna je građevina iz 13 stoljeća,a spominje se 1290 godine.Više je puta pregrađivana pa se danas teško može zaključiti njen izvorni oblik.U njoj je danas galerija.              Oznake: Rab, kampor, Hrvatska, povijest |
12.06.2021., subota
Rab sv. NIkola
Crkva sv. Nikole kraj gradske lože spominje se u 14 st. kao jednobrodna crkva sv.Duha,a od 15 st. kao crkva današnjeg titulara.U njoj je 1446 godine rapski plemić Petar Car (Zaro) potpisao ugovor darovnicu o gradnji samostana i crkve sv.Bernardina u Kamporu.Ovaj je ugovor izuzetno važan jer je u njemu prvi puta spomenut naziv Raba upisan hrvatskim jezikom.Glavni portal na pročelju krasi gotička luneta i zvono na preslicu s jednim zvonom.Staro zvono austrijska je vlast rekvirirala za ratne potrebe,ali je zalaganjem konzervatora vraćeno zbog velike vrijednosti.Ostaci polukružne apside mogu se datirati na kraj 13 i početak 14 stoljeća. Oznake: Rab, Kvarner, Hrvatska, povijest |
Rab banova vila
Banova vila - trifora - Sagradio ju je 30-tih godina 20 st. ban Savske banovine Ivan Perović. Vila je sagrađena na dijelu ostataka samostana sv.Ivana Evanđeliste.Prigodom gradnje porušen je dio zapadnog bedema,a uništeni su i ostaci nekadašnjeg samostana. Na sjevernoj strani prema ulici dignut je visok zid,kako bi se očuvala intima prostora.Vila ima perivoj sa egzotama i fontanom na kojoj je nekada bila skulpura maloga putta.Na visokom kamenom stupu stajala je isto tako i brončana skulptura Žene s mačem,rad kipara Frana Kršinića iz 30-tih godina 20 st. Putto i žena nestali su 1991 godine i još se nisu našli ,odnosno nisu vraćeni.U vili se nalazi knjižnica grada Raba.   Oznake: Rab, Kvarner, Hrvatska, povijest |
10.06.2021., četvrtak
Zvonik svetog Petra Supetarska Draga
Zvonik su sagradili benediktinci u vrijeme gradnje samostana i pregradnje crkve u 11 i 12 stoljeću.Sačuvan je samo donji dio zvonika jer je nakon udara groma 1850 godine nebrigom ljudi propao,pa je zbog opasnosti od rušenja smanjen na današnju visinu 1906.godine. U zvoniku su dva zvona.Duguljasto je najstarije u Hrvatskoj i još je u funckiji ,a izradio ga je majstor LUca Chendrigetus u Veneciji u rujnu 1290 godine. Drugo manje izradio je Jakov de Calderalli u Veneciji 1593 godine.    Oznake: Rab, povijest, Hrvatska, Kvarner |
crkva svetog Petra Supetarska Draga
|
Crkva sv.Petra Supetarska Draga Bila je u vrijeme benediktinske opatije samostanska,a sada je župna. Samostana više nema,ostali su samo tragovi zida i jedan romanički prozor. Ispravu o gradnji samostana u polju i samom dnu uvale sv.Petra potpisao je 1059 godine rapski biskup Drago ( 1062-1071) sa svećenstvom te prior Majo sa rapskim pukom. U ispravi se navodi da se beneditiktincima poklanja crkva sv.Petra i sv.Ciprijana ( danas se ne zna gdje je Ciprijan) te pripadajuće zemljište. U drugoj ispravi hrvatski kralj Petar Krešimir IV 1071 godine potvrđuje darovnicu i istom je darovnicom kralj Rabljanima poklonio i posjede na sjevernom dijelu otoka Paga, koji su pripadali rapskoj biskupiji. Darovnice su kasnije potvrđene i od ugarskog kralja Kolomana i mletačkih duždeva.Iz darovnice je jasno vidljivo da je crkva sagrađena na temeljima ranokršćanske crkve iz 5 ili 6 st. To potvrđuje i par stupova s protoromaničkim akantusovim i palmetnim kapitelima koji s 5 lukova na svakoj strani crkvu dijele u tri broda.Brodovi završavaju sa tri apside proviđene romaničkim prozorima.Romanički je i portal iz 12 stoljeća s lukom.     Oznake: Rab, supetarska draga, Hrvatska, povijest |
08.06.2021., utorak
Sorinj crkva sv.Nikole
Crkvica sv.Nikole iz 15 sto.točnije 1447 godine.Obnovljena 2012 godine.Zavjetna je crkva za mornare koji su se ovdje borili sa senjskom burom.Sorinj  Oznake: lopar, Rab, povijest, Hrvatska |
Lopar rt Punta Zidine
|
Punta Zidine Lopar Nalaze se ostaci nekadašnje antičke naseobine. Samo područje bilo je pogodno za izgradnju ne samo ove lokacije nego i sličnih vrlo blizu radi izvora pitke vode,te ujedno i blizine mora,odnosno plovidba.Od izvora do punte izgrađen je i vodovod. U uvali Siće ispod nalazišta pronađeni su mnogi predmeti ( kamena sječiva,dijelovi posuđa,alati,rimski novac i sl).Ovakvi predmeti ukazuju na život u paleolitiku i neolitu te isto tako i rimsko doba.Na istom je mjestu pronađeno i ziđe iz Justinijanovog doba tzv.reconcveste (535-555).koji je bio dio zidina,odnosno kakve obrambene fortifikacije.ostaci antičke ville rusticae nalaze se u pijesku i pod zemljom.Poluotok Punta Zidine zaštićeno je dobro i prirodni krajolik uvršteno u registar dobara Republike Hrvatske.Hvala Bogu pa je samo nekoliko metara dalje slovenski kamp,da se bolje istakne kako je područje zaštićeno.  Oznake: lopar, Rab, Hrvatska, povijest, arheologija |
16.04.2021., petak
Ivan Kukuljević Sakcinski
|
Uopće početi pisati tekst sa 1001 idejom i misli koje se roje,a nikoga ne dirnuti i ne završiti na ljetovanju negde u nekim toplicama na državni trošak jako je teško,jer me svaki dan izbombardira dalekovidnica sa najnovijim vijestima,a niti jedna od njih ,osim da su neki naši osnovnoškolci dobili drugu nagradu negde u svetu za nešto,koja će već sutra pored raznih pozera ovih i onih biti zaboravljena,nažalost nije dobra.Osim molitava na raznoraznim svetištima,zaista me strah da ću se jednog jutra probuditi u zoni sumraka,a oko mene lomača i neki ljudi u čudnoj garderobi,a iz prikrajka će me gledati Marija Jurić Zagorka. Kako u jednom tekstu sažeti hrvatsku crvotočinu,kako nagovoriti uopće nekoga da čita ove moje,da prostite,pizdarije, u kojima pokušavam dočarati sebe i svoj stav,a ne otići predaleko ili zastraniti nekud u crnu rupu mozga i naprosto reći mozak baj baj. Plejada likova,kao u onoj freski tamo daleko ples mrtvaca kao da se groze što smo napravili od njihove ideje na račun novaca koji je kupio naše misli i želje i ljubavi,zastrašujuć je, i svaki put, duhovi tih lilkova, hodaju uporedo s nama tužni i pognute glave,kako se zaboravljaju njihove misli i borbe,pretvarajući ljudski jad u pare za samo nečije,a ne opće dobro. Da mi kompa bude Mažuranić,frend Stjepan Radić,prijatelj Marulić kao buraz Ante Starčević.... Ponekad onako uz pas mater,pomislim,pa nije Neron bio toliko niti lud kad je spalio Rim,naprosto je čovjek bio razočaran i bijesan i želio poravnati grad grijeha i bluda,grad laži i obmana,kleveta,insinuacija i dokrajčiti sve to zajedno u jednom plamenu. Nepravedno potisnut na marginu povijesti ,zato što je bio malen i ne hvalisav,možda samo zato jer njegova hrvatska prva riječ u saboru onih davnih ilirskih dana, ne znači danas puno,uz toliko engleštine ili kojeg drugog jezika ili narječja,možda njegova arhaika nije dovoljna da uđe među velikane koje svaki put spomenemo ili spomenu po obavezno svakodnevnom razračuvanavanju kojim mi to jezikom govorimo i kome pripadamo,pa možda i zato jer je plemić,a nije jedini u toj plejadi voštanih figura u knjigama osim kratke crtice,ipak Je Ivan Kukuljević Sakcinski,domaći muž i domovine sin,iz Ivanca gdje je stara plemićka obitelj,izuzetno poznata i raširena u Hrvatskoj,sjedinjena sa skoro svim obiteljima koje su tada nešto značile u nas,posjedovala starigrad Tonimir,danas mu nema traga, prvi poviknuo na hrvatskom jeziku 2 svibnja 1843 : "Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi mađarski, njemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. Susedi naši, osobito Magjari, neće već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu....“. Upozoravajući tako na pogubnost gubljenja domaće reči na račun stranjštine. Kao i sve te neke tragične figure povijesnog gubljenja umire u siromaštvu tamo kraj Stubice u nekoj staroj drvenoj trošnoj kuriji Puhakovec,zaboravljen da je dao veliki obol pismenosti hrvatske,povijesti,prevodilaštva i samoj veličini te hrvatske poneki put stranputice.Ima svoje mjesto,nemojte poluditi,ipak na Mirogoju među slavnima i tamo mu stoji samo sitna ploča,da je bio velikan,da svjedoči vremenu čiji kotač gazi sve pred sobom.Sudbina –kotač....  Oznake: povijest, sabor, Hrvatska |
07.04.2021., srijeda
Kad me ne bu nek me jebu
|
Kad me ne bu nek me jebu Bacati bisere pred svinje stara je izreka,a u ovo današnje vrijeme svakako pojačana svim mogućim razlikama koje postoje,oš od nacionalne ,vjerske,društvene,socijalne,političke ,štrajkaške ili koje god.Nemam pardona niti ga više želim imati,bez obzira tko se uvrijedio,a tko ne,jer isto tako nitko niti ne pomišlja da li sam se ja uvrijedio.A i za to nemam pardona,baš me briga.Prestar sam više da ispričavam baš svaku svoju grešku ili da pazim na svaku svoju grešku,pa bi se to reklo došlo I to vreme,a ovo naše vrijeme vijesti,imigranata,razno raznih naroda koji svojataju sve I svašta,na temelju svega I svačega,počevši od starih prijatelja Mađara,pa preko starih ratnih drugova Slovenaca,pa preko ostalih koji bi se tuđim o čelo lupali,tipa na planincah sončece sije ,a oči mi gore,sve skupa kad se dobro zbroji,jedino je Tito taj postojan I čvrst kao stijena u dnevnom razilaženju mišljenja,a kako drugačije nego preko mrtvog,jer bi živa usta možda I prolajala nekaj kaj ne treba .Ti-to je bio divan čovjek ,a uz njega je bio još jedan krasniji,a taj je osim gore navedenoga,jedini imao grad u Hrvata – Kardelj.Zna se već povijestno da je Tito bio ševac,a zna se isto tako I da Slovenke vole na Hrvaško,pa po tome ispada da je Pepica ( Kardeljeva) zaslužila ime grada,a ne muž joj zakoniti.Pljugerica. Nekako u ovo doba,a zamisli sada nitko ga se niti ne sjeća ,da se spajalo od datuma do ljeta moguće sve I to po 2 tjedna,obično je počinjalo kolinje.Klalo se životinje I sušilo na zraku.Danas ispada da se kolju ljudi ,a životinje su pošteđene,osim ako se zbroji da su čvarci postali skuplji od tartufa,pa se svinjokolja itekako isplati,samo kako imati svinju životinjskog porijekla u gradu,kad oko sebe imam svinja sa većom njuškom nego kaj ih je po broju stanovnika na selu.A I klati nemrem,ne ide mi nož od ruke,premda sam ga od svojih “ prijatelja” dobio nekoliko puta I to direct ispod struka. U ono davno vrijeme na današnji dan,nosila se plava boja I bijela gore,na to je išla crvena pa plava resila kosu I na vrhu svega bila je petokraka ulaštena do famoznog sjaja,da se niti sunce nije moglo ogledati o njoj,pa koliko se ja sjećam,padala je kiša obično.Pjevale se tradicionalne pjesme tipa Ide Tito preko Romanije,crkve su bile prazne,k tome u tunelu usred mraka sija zvijezda petokraka,škrabice poluprazne ,a najjača od svih je bila ona druže Tito mi ti se kunemo.Kunemo se stalno nešto,te Zrinskim I Frankopanima – izdasmo ih,te Banu Jelačiću- eto Mađari BFF ( best friends forever),te Titu-diktatoru,a nikako da se dokopamo digniteta I samopoštovanja I napretka,nego samo stalno nekoga štujemo ,pa ga onda lijepo rušimo. Kopamo jame,održavamo mise po inozemstvu,samo ne tam di treba,recimo u Londonu,jer je lakše sakriti svoje greške nego obraz oprati vodom.Mrzimo na sve strane I to je super.Tako nam je lakše ,pa kad se zaista sve skupa zbroji,kaj nam ostaje,jer nam više niti ne stoji ,nego ona stara Kad me ne bu nek me jebu I tako upropastimo stvari do kraja. Štrajkove I te spike ne podržavam,boli me baš briga za učitelje I sa njima sam imao šou program za vreme školovanja,a I zakasnili su jedno 30 –tak godina za tako nešto,te su se sad probudili iz ne znam kojeg razloga I pjevaju MOja Domovina I sve je lijepo,a čeka nas I Advent. Zbunjeno je to sve oko nas,ali nek je pjesme I kotlovine sve će biti u redu,a to me isto tako vodi natrag u mračnu prošlost ,kada nitko na ulicama Zagreba nije baš bio miran I siguran,ma koliko god bio na ovoj ili onoj strani,jer strana ustvari nikada nije pravo odabrana,uvijek je kriva,a vina ima,te se lakše ugasi tuga nego da ti pjeva Ceca usred Zagreba,a ona još nije došla,nego je tu eto Lepa Brena,koja se uslikala u ratnim pozama,ali to Hrvate ne smeta,neg je pjesme pa kud puklo da puklo. Vraćamo se vremenom natrag- panoptikum. Već u staroj Austriji dolazi iz Rusije ideja o ravnopravnosti naroda I narodnosti o podjeli dobara bogatih na radnike I seljake ,probija se socijalizam I komunizam na sva vrata,da svi narodi žive u poštenju I dobru.Rusi su pokazali primjerom kako se to uredno radi,da se sruše stare pravice,da se narodu Majčice napokon da sloboda,pa ubijaju okrutno I Tzara I svu njegovu obitelj kao proročanstvo svima onima koji su trpili uzde Carske kuće Ruske.Nema veze za Engleze su kao I obično postupili pizdanjski I odbili pomoći svome bratiću,da se domogne slobode I tako Ruski Car biva lijepo izrešetan.Ta vijest ,kao I ideja nije dugo čekala da dođe do naših prostora,jer svaku pizdariju spremno prihvatimo,bez okolišanja,dok nas pamet uporno zaobilazi u širokom luku I to ne samo povijesno,nego kako god hoćeš I želiš. Moram napomenuti da je sama ideja o nekakvom Panslavenstvu potekla iz Hrvatske,I eto na kraju sretno završila bratstvom I jedinstvom koje među nekim narodima nikada umrijeti neće ,ma koliko god se mi po kafanama trudili to oporeći.IZgleda da zaista previse pijemo,a znamo da alcohol djeluje na mozak,pa nam sklezora zaista hvata zamah I to kolektivno.Mladi bježe,strah ih je.Stari ne,jer ne mogu tako brzo bježati.Oni ostaju ovdje kao zadnje uporište jedne velike bedastoće.A stari su kao djeca,pa onda nije niti čudo,da vole igre bez granica,a granica među našim narodima od Vardara – Triglava nije bilo.Danas smo si skoro na vizama.Res, neke ne,jer se ponašaju u Hrvatskoj ko stoka. Kao izrazita baza industrijskog proleterijata I ujedno središte svega toga zla od 45-90 godine,ističe se Zagreb kao predvodnik istog,te se u Dubravi već 1917 osniva Komunistička partija.NIje zgoreg napomenuti da to nisu bili samo prosti šljakeri,već I niz ondašnjih velikih intelektualaca,kojima je tada Stara Austrija dobrano išla na živce I koji su hteli novosti I novi poredak. Otjeravši Austrijsku kuću na Madeiru Hrvati kliču I jure u naručje novog saveza,onog sa Srbima,jer sad ćemo konačno biti braća,imati svoju monarhiju I padat će nam zlatne poluge sa grana.Napominjem Hrvati!Uz to sve gurala se radnička sirotinja jedan drugome u zagrljaj kako bi se ta njihova nova slobodarska partija brže ujedinila,te se stoga I već 1919 godina u Beogradu održava Kongres ujedinjenja.Nemalo nakon toga 1920 godine u Vukovaru,pobijedila je komunistička orijentacija u jugoslavenskom radničkom pokretu.Tada dolazi I do mijenjanja imena iz socijaldemokrata u socijalistička radnička partija I sunce grane na te napaćene sirote duše ,sve do 1924 godine ,kad ih se zabranjuje u djelovanju.MOram napomenuti isto tako ,da 1929 godine u Prvojanuarskom proglasu biva stavljena na totalne margine isto kao I ustaški pokret.No,te 1920 godine osniva se isto tako I KOmunistička omladina Jugoslavije,ali sam ideja I odluka donesena je ipak godinu ranije 1919 godine 10.10 u Zagrebu. Snaga I utjecaj partije –radničkog pokreta najbolje se ocrtava I očituje u velikoj pobjedi početkom 1920 godine na izborima za gradsko zastupstvo,na kojima su komunisti dobili čak 39 posto glasova. Kao I uvijek u svim tim političko-moralno-sitno ljudskim zavistima dolazi do raznih frakcija unutar partije ,koje se pokušavaju izgladiti na konferenciji zagrebačkih komunista 25-26 veljače 1928 godine u vili na Pantovčaku br.178,I tada nam dolazi taj famozni Tito I biva izabran za političkog sekretara Mjesnog komiteta. Silne godine I događaji lete prema 2 svjetskom ratu I počinje krvavi pokolj na svim područjma,jer ljudi vole ratovati,vole krv I to se proteže do današnjih dana.I badava Bog I svi sveci zagoravaju mir,mi volimo biti samo gamad I uživati u tuđoj nesreći.Tito se pretvara u pravog lidera,preuzima u ruke svu moć,kako bi ove narode oslobodio NJemačkog jarma I kako bi ovim narodima možda jedini dao slobodu I blagostanje koje zaslužuju .I dao im je ,ali eto,nisu zadovoljni.U svakom ratu,u svakom prijeporu netko strada ,to je pod normalno,ali ovaj narod voli samog sebe pojedinačno I šteta da mu ta zajednička svijest o općem dobru nije usađena,a I kako bi ,kad je uvijek više volio strance nego sebe. Zagreb je tih ratnih godina ,a počevši od ulaska Njemaca u grad 10 travnja 1941 I postavljanja Ante Pavelića kao sluge naprosto svakodnevno u diverzijama,pa grad stalno gori, na svim svojim područjima. I ne samo grad,nego I cijeli taj teritorij bratstva I jedinstva u krvi je silnih bitaka.Krv posvuda. Bosna je bila prekretnica tih ratovanja na ovim prostorima ,pa se I najveće bitke upravo tamo I vode,pa onda nije niti čudo da je upravo u Jajcu na zasjedanju 2 AVNOJA proglašena ta kasnija Jugoslavija,potvrđena opet 1945 godine. I tu ja dolazim do datuma kojeg danas nitko ne zna,nitko ne pamti,nitko ga se ne sjeća,ali ipak kao povijesna činjenica ostaje da je upravo na ovaj datum u Hrvata počinjala svinjokolja,jer su tada ti narodi bili slobodni ,plaćeni,zdravstveno osigurani,a I svinja je bilo u izobilju.Danas su ostali samo ljudi,a čvarci skupi. Pa eto danas kad se ujutro probudite I osvanete uz kavu,a ovi narodi trebaju mir,blagostanje I što manje gluposti sjetite se samo one od davnina vapijuće : O liepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave, sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!  Oznake: povijest |
09.01.2019., srijeda
Gvozdansko
|
Godina 1577 ni počemu nije istaknutija od ostalih godina koje dolaze ili onih koje su prošle.Renesansa je na vrhuncu,čovjek u centru,polako se približavamo raskošnom baroku,koji već naveliko kuca u Španjolskoj,,gonjaju se vještice,inkvizicija radi svoje,lažno se moli,pravo se kurva.Venecija veliča kurtizane,ševci u mantijama i civili u svili.Grgur XIII je na papinskoj stolici,nema drugog posla doli kako promijeniti kalendar i da ostane zapisan njegovim imenom,i to se desilo,kad je iza nas na, ko ih jebe, Kordunu, sve gotovo,1582 godine. Svijet se okreće kao i sada,samo za ove naše krajeve usko spojene u boju i krvi,vrti se brže,pa kad gledamo današnji asfalt još od druga Tita,nije nas briga,niti da okom,koga jebe,svrnemo na grad koji tužnim okom,uz posljednji pjev ptica,kazuje ,hej vi što prolazite,stanite.Priču koju imam nećete čuti samo tako ma bilo gdje.... Pleše se na dvoru,pleše se na svim dvorovima,vode svoje politike,besposličarski gledaju kako da posvade ili se uopće ne osvrnu na opasnost koja prijeti.Rudolf je na bečko-hrvatskom tronu i nema druga posla,nego piše svom bratu kako se obavezno moraju istjerati Vlasi,što su ih Turci naselili u Liku.Sastaju se sabori,pljačka se zemlja od strane krajišnika,Turci sve više nadiru bliže,obnavljaju gradove,a one koje nisu osvojili,a prijete Beču i Budimu,zauzimaju. Hrvatska u svojoj bližnjoj ljubavi sa Bosnom pada na koljena,padaju i gradovi,sve oni koji štite staru kraljevinu krvlju opranom.Zaredom Podvizd,Hrasno u Bosni,spaljuje se Mazin u Topuskom.Englezi kao i uvijek po engleski,upregnuli lađice ,upregnuli robove,upregnuli kolonije i istražuju po redu svoje urođene finoće u čipkastim rukavicama. Toliko je promašaja,premda se sastančilo i saboravalo,da se učvrste granice i teritoriji za spas carstva,a doveli smo to carstvo tek nemalo,i nema veze što se hrvatski staleži bune već uskoro na potpisan danak 1527 na Cetinu i što žele iz Topuskog da se vrati darovnica i potpisanica austrijskoj kući,dalje je sve samo krvavo.....Hrvatsku je opasala guja..... Nema mira na granicama,a pleše se i dalje...... Od listopada slavni Ferhat-paša osvaja Gvozdansko,pa drš ne daj,hrabri ga naši brane......ono malo sirotinje koja je ostala da obrani zadnju svoju čast,uzdrži i sačuva svoj život,toliko sada bezvrijedan dok se kopita konja ispod grada skupljaju sve više.Tvrd je orah,ne da se tako lako staro Gvozdansko...... Pada Hrvatska povijest ,hrvatski život na koljena,pada i stari Zrin onih Šubića koje više ne srećemo dalje u povijesti,ali iza njih ostaju Zrinski........Od obitelji koja je toliko jada progutala na račun svojih domaćih,da nađu konačan san,poslije svih ratova,i da možda sada negdje sanjaju neki san,koji niti mi danas nakon 400 godina još ne sanjamo.Oj,slobodo,jebem li te....... Jeknu šume u suzama,utihnu se i Una i Glina,samo zvijeri promatraju ljude..... Hrvatska Krajino,do sada majko junaka Do sada lovor vila,a čemer si bila Lovor pokloni srdašca radosna,lahka Blagoslov mira,majko,sad prihvati mila! Izdajice obraza, rob roda svoga, rasula se Krajina obrane radi nečijih tuđih ideja.Europa gori od vijesti o hrabrim ratnicima Gvozdanskog,koji brane,kako ih je onaj derpe nazvao,predziđe kršćanstva,pa papa Grgur iz Rima bogatoga,šalje blagoslov,nemoj me jebat. Padaju gradovi jedni za drugima,nema niti spomena povijesti staroj,Rudolf je odstranio radi pohlepe i miješanja u politiku kraljevine biskupa bana Draškovića,a potom se i podban Alapić zahvali na časti.Prazna je banska stolica od junaka te Turci još jače udare na Hrvatsku. Ostalo je samo to staro Gvozdansko na crti,te samo kule gledaju na sve strane,odakle bi hrana za junake mogla stići ili kakva pomoć.Niti ptica,niti zvjerka ne usude se niti van,a niti unutra.Stislo je i treba izdržat.Još malo još malo viče netko,a onda mir i samo mir.....NI pas kosti nema! „Po dvorištu,odajama i trijemovima ležala su mrtva tijelesa hrabrih branitelja ogrezla u krvi od zadobivenih rana.Neka opet bila su čitava,ali blijeda i suha bez daha života.Ti su poginuli od gladi,žeđe i teškog napora.U gradu nisu Turci našli ni mrvicu hrane ni kap vode.“ –Klaić Digao je ovaj grad još prije stotinu godina Petar II Zrinski kako bi zaštitio svoje rudnike na ovom području,a uz njih talionicu i kovnicu novca. Gvozdansko se branilo od listopada,kad su mnogi drugi susjedni gradovi pali,on se još držao sa 300 tinjak vojnika.Ferhat-paši smetao je on kao trn u oku,te odlučno krene 9.1. 1578 godine da grad osvoji. Zalihe hrane i streljiva napunjene su krajem kolovoza 1577 godine i bile su dovoljne za tri mjeseca.Već potkraj studenog nestalo je i hrane i vode ,pa i streljiva,pa su vojnici jeli što su mogli i što je ostalo,pa čak i pse koji su ostali s njima.Jad i bol!Ali predaja nije dolazila u obzir.Pod zapovjedništvom kapetana Doktorovića,Nikole Ožegovića i Andrije Stepšića mala se četa držala junački.Nakon što su odbili poziv na predaju,Ferhat-paša počeo je opsjedati grad.Bezuspješno je jurišao na grad 10,11, i 12 siječnja.Strijelama su ubacivali u grad zatrovano meso i tako su uginula i posljednja dva psa. Zima je te godine bila jaka,tako da je i drveće u okolnim šumama pucalo od hladnoće,a konji koji su bili na otvorenom ugibali od hladnoće. U starim zapisima stoji : Kad je pristigla glavnina osmanske vojske Ferhat-paša poslao je izaslanika do gradskih zidina s ponudom braniteljima Gvozdanskog da u 3 sata napuste utvrdu i slobodno otiđu sa svom pokretnom imovinom na slobodni prostor Hrvatske. Kako već mjesecima nije bilo komunikacije grada sa slobodnim ostatkom Hrvatske, a ni pomoć ni hrana nisu stizali do grada, zalihe u gradu su nestale, pa se paša sa svojim zapovjednicima nadao da će se u takvim okolnostima grad predati. No i u noći na treći dan opsade iz grada nije bilo predaje, hrabri vitezovi nisu pokleknuli. Te noći 12. na 13. siječnja ljeta 1578. Ferhat-paša zapovjedio je osobnoj straži da nalože još nekoliko vatri i donesu još bundi jer nije mogao zaspati od hladnoće, temperatura zraka toliko je pala da su i konji, koji su bili na otvorenom, počeli ugibati od hladnoće. Cijele noći čuli su se jezivi pucnjevi drveća, koje je pucalo od hladnoće, a u gradu u kojemu je sve utihnulo ugasle su i zadnje vatre, što je strašno uznemirilo turske izvidnice, koje su o tome smjesta izvjestile pašu. Paša je zbog bojazni da bi mogao uslijediti napad iz utvrde podigao uzbunu i pripremio svoju vojsku za obranu, no cijele noći, čas se grijući, čas motreći naizmjence, turski i vlaški vojnici bili su u strahu." U tri naredna dana Turci su navalili još jače,ne bi li razbili i zadnji atom snage hrabrih branitelja grada,ali bolje je umrijeti časno,nego se predati,odgovarali su.Ostalo je još samo 30-tak vojnika koji su do posljednje snage branili domovinu,a onda više nije bilo nade.Nisu se predali vojsci ,nego gladi i nadi u pomoć koja nije stizala. 13.siječnja 1578 godine,svanuo je crni dan,Ferhat-paša ulazi u grad,nalazi mrtva tijela branitelja,ali toliko je bio osupnut i zadivljen njihovim junaštvom,da ih je dao pokopati uz sve časti,čak dovevši jednog svećenika kako bi dao zadnju riječ junacima. Oj stari dusi! Dom vas zove Na brijege hrle Une, Ded vratite nam kraje ove, Gdje rob tirana kune; Gdje i sad traju turske stope S blagoće dične Europe Vaš duh nas neka jari, Hrvati dični stari! Da li da stanem i vratim se,ili da krenem asfaltom dalje do u tri p... materine!        Oznake: gvozdansko, Hrvatska, povijest |
23.11.2018., petak
Franz Liszt
|
Gdje počinje trač,a prestaje kočijašenje? Puno se puta pitam kako da nešto objasnim,a da ne isprostačim.Izgleda da zaista starim i s nekim stvarima se ne nosim tako lako.Oko sebe vidim fino odgojene ljude sa manirima zapadne civilizacije,tipa ,stila i načina,upravo mi je jedan,koji najvjerojatnije stalno kuka kak su mladi danas neodgojeni,spustio nos od dućana na vrata i onda kad ja velim da mladi nemaju od koga naučiti ili kad lepo napišem,odgajajte decu ,a ne kretene,odmah dobijem pljusku.Isto tako vidim fine katolkinje,pobožno prekriženih ruku na spremnu molitvu ispred kojih ,nedajbog dragi da spomenem riječ falus,penis ili oslobodi ne zavedi,onu riječ od koje se točno vidi da sam seljačina,a koje eto se razulare na koncertima popularnih pjevača i bacaju na pozornicu gačice,grudnjake i ostale predmete. Nije zapamćeno,a niti zabilježeno nigdje ili ja nisam tragao,da li su stare zagrepčanke poskidale sa sebe steznike i ostalu 100 metara materijala opremu,ali je ostalo u povijesti da je Beethoven obljubio jednu od grofica Erdoedy,onu hrvatsku,a ne mađarsku,kako se želi proturiti ,a može im se,a za Franz Lisztom upravo ludovale.Izgleda da je jedino suh ovu zemlju ostavio Niccolo Paganini,slavni violinista,koji je gostovao i svirao u palači Kulmer na Gornjem Gradu.Svirao je isto tako ,kako je ostalo zabilježeno i u dvorcu Šestine,koji je danas svakodnevno na dalekovidnicama,samo nisam siguran,znaju li današnji vlasnici,tko je taj čovjek i koliko zarađuje. Prva opereta u Zagrebu izvedena je 1863 godine „Svadba kod Svjetiljaka – Žaka Ofenbaha.(Jaques Offenbach),a tek nekoliko godina kasnije i prva hrvatska opereta „ Momci na brod“ našeg Ivana pl.Zajca. No,ja ću se ipak malo vratiti ljubovanju i skladanju,te gostovanju velikana svjetske glazbe u našem gradu.Kako je život pjesme,opere i naglo buđenje glazbenog života uopće sve više uzimao zamah,tako su i slavni sve više navraćali u naš tada mali grad.1826 godine osnovana je malo društvo u Šuflajevoj kući na Gornjem Gradu.Malo je poznato možda da je Liszt prenoćio i svirao u samoborskom dvorcu ilirca Ferde Livadića,pravog imena Ferdinand Wiesner ( die Wiese – livada). U novinama „Danica Horvatska,slavonska i dalmatinska“ izašao je te 1846 godine bombastičan naslov „Franjo List u Zagrebu“.Nastala je pomutnja i sveopći metež,poglavito među nježnijiom spolom,jer je List bio poznati raskalašenik,ljubavnik i lomitelj ženskih srdaca.Da li se koja zgoda takva ljubavna desila u našem malom gradu,nije zabilježeno,jer je u ono doba diskrecija bila zapovjedna riječ.Mada se puno šuškalo,koja je od vrlih naših dama pala pod utjecaj slavnog . Bio je vruć sparan dan,26 srpnja 1846 godine,a dolinom Krapinice preko Krapine,kroz Začretje,put Oroslavja prašnjavom cestom kotrljale su se kočije i karuce u kojima su sjedili bogati plemići i raskošno odjevene krasotice plemkinje,ushićeni što iz Rogaške Slatine prate u Zagreb pijanista Franju,kako su ga odmile nadomaću zvali.Naime je Franjo stigao s koncerta u Grazu,svirao 25 u Rogaškoj,a onda se zaputio prema Zagrebu,ponukan pozivom punih novčanika i ljepotica.Poznato je da su najljepše žene svijeta tada naprosto se rušile u naručaj slavnog pijanista,a on im naravno nije ostajao dužan.Pratio ga je glas velikog zavodnika i ljubavnika.Ipak se u sjeni svega toga provlačio jedan od najstarijih zanata,politika,a bilo je to u doba velikih političkih previranja između Mađara i Hrvata i naravno mađarske velike prevlasti nad ovim područjem i naših vrijednih Ilirica.Kako je prije nekog vremena izvedena prva hrvatska opera Vatroslava Lisinskog „Ljubav i zloba“,vrijeme je da Mađari odgovore svojim koncertom i svojim čovjekom.Liszt je bio Mađar.Nakon dugog,teškog ,prašnjavog puta Liszt se odmorio u dvorcu Oroslavje kojeg su tada držali oni slavni Sermagei.Prošetao je perivojem,a da li se u tom perivoju dogodila i koja avantura ostaje samo da nagađamo..Iz zapisa je znano da su ovakvi „odmori“ na dužim putovanjima upravo služili Franji za brzi sex,ali su isto tako i završavali sa neželjenim posljedicama kojima svjedoče bezbroj izvanbračne djece.Da se sami dvorac Listu svidio svjedoči i podatak da je poslije koncerta ovdje i prespavao.U svojim se uspomenama kasnije nebrojeno puta sjetio uznositosti naših ljepotica i uvijek je s uzdahom spominjao našu zemlju.....  Odmoru u Oroslavju došao je kraj i spremno je sve za veliki dolazak slavnog Liszta u Zagreb.NO,prije toga da zahvali domaćinima,a možda i malo ljut zbog prekinute kakve avanture,a posebice oduševljen upoznavanjem sa darovitim zagrebačkim guslačem Antunom Kirschhoferom,malo je i muzicirao.Uz pratnju sada već siline kočija,jer su se prije spomenutoj povorci pridružili i prijatelji obitelji Sermage,Franjo stiže u Zagreb.Odveli su ga odmah u hotel „K caru austrijanskomu“ na Ilici.(današnja NAMA).Nedugo nakon što se smjestio u Zagreb iz Rogaške Slatine stiže posebnom kočijom i njegov klavir.Žalosna je priča da naš grad tada nije imao adekvatan klavir za ovakvog virtuoza.List se odmah povukao u svoj apartman u mir i tišinu,a kad su se sat vremena prije ponoći ugasile petrolejke na gradskim ulicama,točno ispred njegova prozora,Juraj Karlo Wiesner pl.Morgenstern dao je znak i orkestar je vani na ulici,pod svjetlom svijeća zasvirao serenadu.To je toliko razgalilo umjetnika da je svirače pozvao na čašicu u svoju sobu.Da li je bila samo čašica ili nešto više ne zna se,poznato je samo to,da je Franz mogao jako puno popiti i po tome bio poznat.Hector Berlioz,francuski kompozitor zabilježio je događaj Liszta iz Praga,gdje se ovaj jednom prilikom skoro potukao sa nekim Čehom,jer je ovaj bolje pio od njega! Sutra je cijeli Zagreb bio doslovce na nogama.Prije podne Odbor Glazbenog Zavoda dao je Lisztu diplomu počasnog člana,nakon čega su uslijedila primanja,pa se i tu kompozitor imao vremena upoznati što s dobrom kapljicom naše okolice,a što sa zagrebačkim ljepoticama.Ovacije koje su pratile kočiju kojom se kretao ganule su umjetnika te je on odmahivao građanima.Oduševljenje je bilo neopisivo i svi su bili oduševljeni,osim mađarona koji su znali da je Vatroslav Lisinski,zbog kojeg je Franjo i pozvan u Zagreb ,naprosto sa svim svojim notama nestao.Naime su njegove note htjeli pokazati slavnom umjetniku kako bi ga ismijali.Nije zabilježeno kako je prošao sam koncert u staroj dvorani na Gornjem Gradu,ali se zna kad je inače List svirao da su dame izbezumljeno vrištale,padale u nesvijest i bacale na pozornicu nakit,dragulje i sami doživljaj koncerta više je sličio saturnalijama nego sviranju.Tako je isto zabilježeno da su jednom dvije mađarske grofice potukle u dvorani u kojoj je svirao kako bi se domogle burmutice koja je umjetniku pala tijekom sviranja. Šest je kompozicija svirao Liszt tog sparnog popodneva 27.7.1846 godine,povremeno prekidan aplauz i povici „Živio“ na narodnom hrvatskom jeziku potpuno nadjačavši Mađare,koji su nakon koncerta zažalili što su ga uopće pozvali jer se njihova osveta izjalovila.  Nismo sigurni da li osim sviranja u Zagrebu bilo i lumpovanja i ljubovanja,mada se po nekim indicijama to vrlo lako može pretpostaviti.Nakon koncerta kažu neki ,možda neutvrđeni izvori,da se Liszt zaputio prema obližnjem Samoboru,dvorcu dirigenta i vođe cijele te stvari Ferde Livadića,gdje je,recimo i prenoćio.Da li su lampaši pred dvorcem sjali cijelu noć ili su utrnuti ne zna se pouzdano,no osvrnut ću se na taj dio.U kočijama ,odabrano društvo prevelo su u Samobor,gdje ih je čekala raskošna večera i gjde je Liszt održao svoj treći koncert,da bi poslije pio i jeo i veselio se do ranih jutarnjih sati.Po toj verziji koju je ispričao sam Ferdo našem muzikologu Franji pl.Kuhaču bilo je upravo tako ,a u današnjem dvorcu-muzeju stoji još i klavir na kojem je velikan svirao te noći. Uvijek postoji i druga priča,a ta naime glasi,da je poslije koncerta u Zagrebu,Liszt posjetio svoje rođake koji su živjeli u našem gradu, u tadašnjoj Mavroskoj ulici,današnja Masarykova.Tamo je živjela ,navodno ,unuka maestra Hedviga Draganec.Tom je prilikom kažu napravljen i portret kompozitora zajedno sa rođacima.Niz desetljeća potom,Dragančevi su pričali kako je Hedviga dobila pisma slavnog djeda iz raznih europskih gradova ,s njegovih gostovanja.Isto tako navodi se da je Hedviga dobila i originale neke njegovih partitura,te da ih je kasnije poklonila isto tako nekim rođacima u Štrigi,u Međimurju,gdje bi se navodno i danas moglo naći nešto iz Lisztove ostavštine,koja je i opet navodno ,djelimično došla i do Rijeke kasnije. Kako je u vrijeme boravka u Zagrebu Franz imao samo 35 godina,teško da bi to bila njegova unuka,pa kao verzija ostaje vjerodostojna ona prva iz dvorca Livadić.Bilo kako bilo,poslije Samobora,Liszt se opet vratio u dvorac Sermage u Oroslavju,gdje si i opet odmarao,šetao i opet prenoćio.Zašto! Dali je Liszt ostavio tamo osim pokojeg slomljenog srca i još ponešto ne zna se niti do dana današnjeg,ali kako je poznato da su se diljem svijeta gdje je svirao ljubile rukavice i dijelovi odjeće koje je ostavljao,te da su se iste kao relikvije čuvale pod staklenim zvonom i same potrgane klavirske žice,možda je za pretpostaviti da Liszt u Zagorju nije samo odmarao,nego je vrijedno i noćno radio.Dakle u tom dvorcu Oroslavje pomiješale su se dvije vatrene krvi ona mađarska i ona francuska ,grofice Sermage.No,to je samo pretpostavka.Možda jedino mogu istaknuti da kojim sretnim slučajem samog glavara kuće nije bilo doma.Grof Dioniz nije tom prilikom ravnao stolom! U samo Zagorje i naš grad Zagreb Lizst Franz stigao je sa oznakom i auerolom strasnog ljubavnika.Vjerojatno su vijesti i glasine koje su ga pratile,da je jedna francuska grofica Marie dÄgoult zbog njega pobjegla od svojih dviju kćeri i starijeg supruga,kako bi javno postala njegova ljubavnica,te s njim prokrstarila Švicarsku i Italiju. Ti događaji bili su još svježi kad je došao kod nas,kao i sam rastanak s groficom i troje djece koje je imao s njom.Tko zna da li su zagrepčanke isto tako ,čuvši glasine da su se žene zbog njega tukle i čupale,a on čekao kako bi kasnije pobjednici svirao svoje kompozicije. Liszt je toliko bio oduševljen dočekom u Zagrebu da je obećao povratak i besplatno sviranje.Bez sumnje su se zagrepčanke još bolje počele pripremati za taj događaj,no do njega nažalost nikada više nije došo.Franjo se u Zagrebu pojavio kao komet,zablistao nakratko i nestao,ostavljajući za sobom još dugi niz godina sjećanja na taj veliki događaj. Malo po malo palo je sve u vodu i zaborav i Liszt u Zagrebu i slavni bogati Sermagei i dvorac Oroslavje,koji propada sve više iz dana u dan.Malo tko danas pamti da je upravo izvođenje prve hrvatske opere izazvalo to da slavni Franz Liszt dođe u Zagreb.Vatroslav umire u bijedi,povijest umire u bijedi,ostalo je samo par imena kulaka da nas podsjete da vrijeme ima svoje granice,ali i te granice zahtjevaju svoju odbranu i svoje obnavljanje,no ,izgleda da u ovom trenu nema ih tko čuvati.  Oznake: franz liszt, Zagreb, povijest, priče |
08.11.2018., četvrtak
Ludwig van Beethoven
|
Kontroverza je ono što bi jednom rječju prikazalo ovaj tekst i osobu.Možemo li na temelju samo ove riječi prikazati osebujan temperament i karakter osobe koja je svijetu ostavila radost i tugu,tišinu i buku i jedna od najvrednijih djela povijesti glazbe. Mnoge radnje iz života ove osobe i njegova života upravo dokazuju da je on zaista znao korisno zapostaviti idealno:vidimo ga kako dere prvu stranicu simfonije „Eroiche“ koju je posvetio Napoleonu,misleći da je Bonaparte borac za slobodu,no poslije se ispostavilo da je običan tiranin i imperijalista.Isto tako pisao je engleskom nakladniku koji mu je predlagao da uglazbi „borbu za baltičko more“ da bi on to rado učinio,kad to ne bi vrijeđalo danski narod.“Slaviti sa glazbom – komentira Reinitz – britansko tlačenje jednog malog slobodnog naroda,bilo je protivno njegovim idealima o slobodi“. Cijelo to napoleonsko razdoblje bilo je za ovog malog ,bucmastog čovjeka,širokih leđa i kratkog vrata,okruglog nosa,širokog podbradka,tamne puti,ali usta plemenitog oblika,jedna velika uvreda,jer je prvo u Napoleonu vidio borca za pravdu,osloboditelja.Bio je izrazito liberalan i kada je godine 1809. Komponirao „Simfoniju bitke“ sigurno ga je inspirirala njegova mržnja prema Napoleonu,kojeg je toliko u početku poštovao. Vodio je niz procesa i parnica,bio je izrazito svadljiv i na sve je načine pokušavao zaštiti svoja djela,kako u ono vrijeme nije postojala uredba ili zakon o zaštiti izvođača i djela,nego kad je god netko kupio neko djelo od nekog autora,apsolutno ga je smatrao svojim,pa ga je tako i širio dalje.No,Bethowen se borio protiv toga i nekoliko je puta uspio,ali sa kratkim uživanjem u pobjedi. Sa svakom prepirkom,svađom i spremnim energičnim odgovorima za svaki pokušaj da ga prevare,uspjelo mu je u pogledu onoga što je stvorio,prestrašiti ljude,koji su bili spremni iskoristiti ga i smanjio je na minimun izdavanja svojih djela.Nije pravedno predbacivati potkupljivost ovome velikanu,koji se iz ljubavi prema bratu opteretio velikim dugovima,pa je u vrijeme najveće siromaštine 1805. Godine pisao nakladniku da zadrži za posljednju Bachovu kćerku koja je živjela u velikoj oskudici,dobit od prodaje jedne njegove simfonije.Sudbina je slabo nagradila njegov sentimentalizam,kada se iz želje da ima dostojnog glazbenog baštinika,upustio u novčane žrtve,da odgoji nećaka Karla,koji mu je za uzvrat priredio neugodnosti i razočaranja.Karlo van Bethoven bio je rasipnik vele povjesničari,a za upravo njega Ludvig se brinuo i mučio,dok je inače čuvao svaku paru upravo vjerskom pobožnošću.Bio je izrazito šparan pa je zapisivao svaku stavku potrošenog novca,ali na jedan čudan način.Naime svoje je ideje i potrošen novac,matematičkom točnošću zapisavao na prozorske kapke.1823 godine kod potpisa novog ugovora kod stanodavca hladno je primijetio da su sa prozora skinuli kapke i rekao je da ne može biti bez njih.Služili su mu da bilježi svoje beskonačne račune – zamršene operacije s promjenama valute,razlike između dukata i forinti – i da bilježi svakovrsne bilješke,pa bilo i da zapiše muzičke bilješke.Ovi drveni kapci od lipovine,nepobojani i glatki služili su mu kao notes na kojima je zapisivao cijeli niz događaja iz svojeg života.Jedna je njemačka obitelj ,koja je živjela preko puta ,kupila te prozore,odnijela ih na procjenu i dobro zaradila na njima.Kapci i misli jedne zvijezde.Kao da gledamo današnjicu. Bethovena može gledati kao techno glazbenika onog vremena,sa svojim glasnim izljevima,bubnjevima i ritmom,probijaći stare ustaljene načine komponiranja,on ulazi čvrsto u novo doba,rušeći sve pred sobom,kao pravi romantičar. Stranice dnevnika ,list po list,svjedoče o životu ovog čuda i isto tako pomažu kod rekonstruiranja života,pa i intimnog. Služavke su za Ludviga bile noćna mora,zlokobni dusi ,poslani da muče čovjeka.Kada je god morao primiti novu služavku,jer je prošlu otpustio radi sitnice,bio je izrazito zlovoljan,jer je znao da će se morati nanovo sporazumjevati sa novom osobom,a osim toga da će morati prekinuti veliku ljubav prema domaćoj kuhinji i otići u gostionicu.Ovakve dane bilježio je kao najcrnje: u kolovozu 1820 godine dogodilo se to redom 10.11.13 i 14 i ti su dani u dnevniku ovjekovječeni.Godine 1818 priča dnevnik da „kuharica prima 60 forinti godišnje plaće i 12 krajcara dnevno za kruh“. Kada je jedne večeri skladao „Credo“ dočekao je ponoć,a da nije pojeo pripremljenu večeru koja se bila ohladila,a kuharica i služavka zaspale od umora.Otjerao ih je ne slušajući njihova opravdanja,digao je takvu larmu i viku da su se svi sustanari probudili.Zatim se vratio svom stolu pjevajući,bučeći i ričući oko svog „Creda“.Kasnije je izjavio da su ga ostavile gladnog punih 38 sati.Možda nisu baš toliko,jer se nikada nije sjećao što je i koliko pojeo. Računi su bili njegova manija bilježio je sve i svašta,upravo je imao sastavljen troškovnik,toliko pedantan i uredan,da bi mu svaki knjigovođa zavidio.U listopadu 1817 godine prestrašen je proučavao proračun kućnih troškova,koji su mu sastavili neki prijatelji,godišnje bi morao potrošiti na kuharicu i služavku 1704 forinte : - Zar zaista toliko?- pisao je očajan gospođi Nanneti von Streischer – Neka nam se Bog smiluje! Vodio je nekoliko procesa,a pogotovo nakon pada valuta 1811 g. Kada ga je krah državnih financija bacio u bijedu.U to vrijeme „čuvari „ novca bankrotirali su,a izvukli su se samo oni koji su imali robu,vrijedne predmete,nepokretna imanja.On je tada od svojih mecena primao tri mirovine,ali u novcu bez vrijednosti,a jedan od tih mecena bio je i Prestolonasljednik Rudolf,a upravo od tih mecena zahtjevao je promjenu valute.Rudolf je to prihvatio,ali prinčevi Kinski i Lobkowitz nisu.Svojedobno je Lobkowitz potrošio na umjetnost veći dio svoje imovine,nove je Beethovenove skladbe izvodio baš u njegovoj palači izvanredno dobar orkestar i tamo je Ludvig upoznao i Nadvojvodu Rudolfa,no državni krah srezao je sve to skupa.Ludvig je tužio princa sudu – vrlo nezahvalno,i izgubio parnicu,ali je princ pošteno platio,opraštajući.No,kada se Ludvig pokušao pomiriti,princ je to hladno dočekao.Proces protiv Kinskog trajao je tri godine i završen je kompromisom,koji je maestru donio 1200 forinti.Bio je to slab uspjeh i vrlo štetan za Bethovena,jer je na sebe navukao antipatiju plemstva,uvrijeđenog ovim postupcima.Mnogi su to tumačili kao pohlepu za novcem.Aristokracija se osvetila bojkotirajući njegove koncerte i ne kupivši nove kompozicije.Malo ili ništa shvaćen od građanstva genije je izgubio najjaču potporu i tugovao za godinom 1795-om kad je Princ Lobkowitz kupio od njega niz stvari i to dobro platio. Biograf Bakker pisao je : da je postupak Betovena u novčanim pitanjima jedna od najružnijih strana njegova karaktera,koja ga svakako ne prikazuje u lijepom svijetlu.U ovim je poslovima često pokazivao takav nedostatak obzira,da je to teško opravdati.Bio je praktični računovođa,koji kao da je zalutao u glazbene vode“......  Već svojom 5 simfonijom Betoven se svađa,očajan kao jedan od najvećih genija,prepotentno vuče sudbinu za rukav,daje joj naslov i glazbu kao u poluludom stanju za njega je to igra.Od početaka glazbe do njenog kraja,na čijem čelu sjedi samo on,Veliki,baš njemu ta sudbina zadaje udarac i on polako gubi sluh.No,ostavlja mu njegov genij da vlada i on u svojoj glavi čuje udarce,pjev ptica,šum vode i nastaju jedna od najvećih djela svjetske klasike.Na kraju izvođenja 9 Ode radosti na Schillerov tekst,Betoven ne čuje pljesak publike,nego ga impresario okreće.Toliko slobodoljubiv,liberalan,borac za pravdu,zove svojom muzikom narode da svi budu braća. Neću se ovdje osvrtati na njegovu zaljubljivu prirodu,njegove avanture ,posvete ženama,nego idemo kraju jednog velikana,koji je označio vječnost glazbe koja se dan danas izvodi u svim verzijama i varijantama.Betoven zauvijek! „Mi smo ovdje u Austriji zaista siromašni,pisao je švicarskom nakladniku Naegelli,a rat i beskonačno žalosna vremena ostavljaju za umjetnost i znanost vrlo malo“ Betoven je svakog dana poslije 4 sata išao u kavanu ,uvijek istu,nedaleko svog stana.Ulazio je i izlazio kroz vrata za osoblje.VOlio je pivo i likere,ali u kavanu je išao samo zato da popuši lulu i pročita novine.Ako bi mu nekog predstavili nije htio razgovarati.Vina su pokvarila njegov želudac,a još više čista voda iz zdenaca,koju je neprestano pio,pa ga je ta ista voda i ubila.I kao bolesnik uvijek je pio tu vodu,kako bi neutralizirao učinak lijekova,u koje nije vjerovao,kao niti u liječnike . Njegov kraj se nazirao polako,oko 1825 godine,no još uvijek je mogao hodati livadama,poljanama,penjati se po samotnim snijegom pokrivenim brdima,nanovo se pokazujući kao božanski demon marširajući otkrite glave,hitra koraka,ne zaustavljajući pogled na nikome.Viđajući ga ovako sa divljim sjajem u očima,izgledao je kao neki ludi kralj.Jednom su ga žandari u Wienerneustadtu uhapsili,jer je provirivao u prozore kuća,a kako je bio bez šešira i kaputa,otišavši rano ujutro iz Badena,kako bi prošetao ,a u međuremenu je pala noć,mislili su da je propalica i skitnica.Žandari ga strpaše u zatvor,ali su ga noću pustili na intervenciju tamošnjeg direktora orkestra,a sutradan ga otpremili u Baden kočijom gradonačelnika koji se na veliko ispričavao. Posljednje akorde napisao je u podnožju brežuljaka,jer je jedino priroda bila ta koja mu je bila sposobna govoriti.Morao joj je ostati vjeran i po cićoj zimi.Pobojao se da bi se mogao razboljeti ,i to na selu,gdje ne bi imao nikoga svoga,pa je stoga odlučio na mljekarskim kolima vratiti se u Beč.Slabo zaštićen, drščući od vlage i zime,prespavao je u seoskoj krčmi gdje je dobio prvi naznake bolesti.U bijednoj sobi,negrijanoj i bez dvostrukih prozora osjetio je prve drhtaje groznice. 2 prosinca bio je u Beču u kući Schwarzspaniergasse u kojoj je živio dvije godine i tu ga je snašla smrt.Ležeći u krevetu slušao je liječnike gotovo samo iz ljubaznosti,smijao se receptima ili se čak usuđivao povećati sam dozu lijeka.Jedna mala žlicica lijeka nije mu izgledala dovoljna pa je na svoju ruku povećao dozu velikom jušnom žlicom.Kada se bolest pogoršala počeo je češće pljuvati krv,disao je s takvom mukom da je postojala bojazan da će se ugušiti.Vodena bolest postala je opasnije nakon preljeva žući zbog jedne uvrede,koja ga je teško pogodila.Kada su doktor Wawruch i kirurg Seibert izjavili da je operacija neizbježna,da se očisti želudac od prevelike tekućine,zbog koje bi došlo do sepse,zamislio se ,a zatim ipak pristao.Gledajući kako je mlaz tekućine iskočio iz njegova želuca,usporedio je Seiberta sa Mojsijem,kada je ovaj dirnuviši hrid štapom učinio da poteče voda.Htio je ustati,raditi,a osobito da napiše 10 simfoniju,no to više nije bilo moguće. Pozvali su i župnika kojeg je saslušao.PO čelu umirućega Titana počeo je curiti toliki znoj da ga sam više nije mogao brisati.Gospođi Hummel koja mu je osušila znoj svojom maramicom uputio je pogled beskrajne zahvalnosti.Svijest je izgubio u noći između 25. I 26. Ožujka.U dva sata popodne 26.3.- bio je ponedjeljak pao je u agoniju.Uz njega su stajali brat,AnselmHuettenbrenner i slikar Telscher,a koji je napravio skicu umirućega genija.Već oblačno nebo još se više pomračilo oko 4 popodne,počela je sniježna oluja,ali Beethowen nije čuo strašnu simfoniju koju mu je dirigirala priroda,a koja je pratila Velikog u zadnji čas.Munja koja je proparala nebo i čiji je sjaj bio time jači od svjetline snijega,osvjetli sobu na tren i vjeđe umirućega se otvoriše.Stisnutu šaku uperio je u nebo kao prijetnju.Nekoliko sekunda kasnije,sklopivši natrag oči,zauvijek je svijet napustio Ludvig van Beethowen.Bilo je 17,45 minuta.  U ondašnjem Beču,vijest se brzo proširila,Betoven je mrtav i svi su htjeli vidjeti mrtvo tijelo,položeno na daske (takav je bio običaj) postavljene na stolcima.Prijatelji pokojnika i služavka Sali teškom su mukom odbijali radoznale.Puk je govorio da je umro general glazbe.Lirski umjetnik Cramolini poslao je brata Eduarda slikaru Dannhauseru da ovaj napravi sedrenu masku Betovena.Von Breuning i Schindler su to dozvolili od straha da se ne bi krivo protumačiča smrt jedne tako slavne osobe,te da ne bi počela govorkanja o njegovoj smrti.Posao je izvršen vrlo brzo 28 ujutro.Snimljena maska otkriva grčeve smrtonosne bolesti i tjelesni napor.Kopije su vrlo rijetke,jedna je sačuvana u Bonnu kod društva za Beethovenov dom,druga u Beču kod muzeja prijatelja glazbe.Dvije uljene skice bile su dugo godina čuvane kod stare bečke umjetničke tvrtke Artaria.Maska živog Beethovena snimljena je 1812 godine po želji tvorničara i muzikofila Andrije Streichera. Kako Velikan ne bi dijelio tužnu i gorku sudbinu još jednog genija,Mozarta ,koji je pokopan u zajedničkoj grobnici bečkih siromaha,na potpunu nepoznatoj lokaciji,grupa je prijatelja rezervirala grob na groblju Waehring,koje se nalazilo izvan bečkih zidina.Pogreb je bio određen za četvrtak 29. Ožujka. Premda je impresario zabranio javno pjevanje svojim izvođačima,na Cramolinijevu ideju da se otpjeva Weberov koral,pristali su svi kolege. Nakon autopsije mrtvo je tijelo položeno u lijes svijetle hrastovine,a na glavu umrlog stavili su vijenac od bijelih ruža,a među ruke voštani križ i ljiljan.Ležao je u sobi okrenut prema vratima,istoj onoj u kojoj je i umro.Pogreb „visokorođenog i slavnog pokojnika“ obavila je tvrtka Andrije Zellera,koja je za nas ostavila vrlo točne fakture.Sama je povorka trebala krenuti u 3 sata popodne,ali već je u podne Zeller uzvanicima podijelio bijele ruže sa vrpcom od atlasa također bijele boje.U dvorištu su pjevane pjesme Castelija i Seidla.Kako je veliko mnoštvo stizalo iz svih dijelova grada,i škole su obustavile rad,te su nešto prije 3 sata – na opće negodovanje mnoštva,dvorišna vrata bila zatvorena.Vojska koja je pozvana u pomoć vrlo je slabo obavila svoj posao.Lijes je točno u 3 sata spušten u dvorište,zatvoren,prekriven silom vijenaca,a sami blagoslov podijelljen je od strane 9 svećenika škotskog zbora,a umjetnici Opere zapjevali su koral od Webera. Ulice su bile zakrčene radoznalima ,te je povorka slabo napredovala.Umjetnici su teškom mukom odolijevali težini lijesa.Na čelu povorke nošen je križ okićen cvijećem,iza križa siromasi,četiri trublje i kor pjevajući Miserere,pronađen među Ludvigovim papirima u noći poslije smrti i na brzinu naučen.Sam Miserere sastavljen je godine 1812 za obred na Dušni dan.Povorka je završavala vrlo lijepa četveroprežna gala kočija i oko stotinu drugih kočija. Četvrt Waehring u kojoj su pokopali Velikana,bila je tada pregrađe Beča,vrlo napućena,do koje se dolazilo laganim usponom.Dio mnoštva raširio se kod gradskih vrata,drugi se udaljiše nakon blagoslova,tako da je ostala samo čedna povorka.Na čelu povorke išli su tada učenici ,mjesni siromasi i svećenici.Zvona su zvonila po čitavom Beču.Dok se sunce spuštalo tijelo Besmrtnika položeno je u grob.Poslije pogreba prijatelja su otišli na piće u jednu lokalnu kavanu kako bi popili par pića za spokoj pokojnika ,ali i za onoga koji će prvi među njima na vječni put,bio je to Schubert.Beetovenov grob uredio je carski i kraljevski klesar Andrija Hauser,diplomiran za javne i tvrđavne poslove,koji je pogrebnom zavodu predao račun na 100 forinti i 45 krajcara. Sada neću iznositi ostavštinu umrlog koja je bila skromna,jer nije mjesto za ovakve stvari.Ostaje nam samo uživati u njegovoj baštini koju je ostavio svima nama na radost. .....“ Bio je umjetnik i tko ostaje poslije Njega?Nazivahu ga zlovoljnim,jer se držao daleko od svijeta,neosjetljivim,jer je izbjegavao osjećajnost.Ali onaj koji se osjeća jakim,ne bježi ostaje i odvraća,a osjećajnost izbjegavaju samo oni,koji su jako osjetljivi...Ako je On izbjegavao svijet,to nije činio zato,što u dubini svog ljubeznog duha,nije pronalazio otporne točke; ako je izbjegavao ljude,radio je to zato,što se ljudi nisu htjeli uzdići do njega,a on se nije htio spuštati do njih.Kako nije imao sebi ravnog,bio je osamljen....“izrekao je veliki traged toga vremena glumac Heinrich Anschueltz.  Oznake: beethowen, povijest, glazba |
27.02.2018., utorak
severin na kupi
|
Vani je temperatura prikladna za igre na snijegu,kak su onaj engleski par prije nekog vremena,godina,uhvatili u čudnoj pozi pod snijegom.Kad su ih raskopali van,ovi su bili znojni kak da su drito izašli s kvarcanja.A sve skupa podsjeća me na i na jedan slavni film,koji se morao gledati,zamalo da nije dobio i zlatnog kipića,ali vražji ameri,koji se stalno forsiraju sa svojim ratnim veteranima,naše nisu mogli niti naslikane.To je valjda zato jer Hjuston ima problem,a mi ga nemamo,osim kaj smo bili bez struje,banana,kave i morali kupiti dva auta na par-nepar,ali smo si onda mogli priuštiti dva auta,danas jedva platimo jedan.No,ja volim svu vrstu vode,morsku,šetnica,rječnu-lagana okrepa,ustvari me smiruje,no,baš taj film o toj rijeci i slavnoj bici mi sjeda tek danas nakon puno godina i nikako mi nije jasno,tko je tu koga,a svi smo si bili dobri.Tak da je Julek pucal na Bartona,a sve to skupa sa strane je gledala Liza.Ondak na to je još i Franko zakolutal očima,pa su tadašnje drugarice mam zele pušku v ruke kako bi se razračunale sa Švabima.Orila se pjesma junačka,inače stara hrvatska popevka,padaj silo i nepravdo,koja je nastala na jednom otoku ,Hvaru,kojeg ja pak nemrem naslikanoga niti u Pepeljugi,ali kad medicinska sestra,danas odlaziju tim stranim zavojevačima na rad i na još nekaj,drekne,pjesmu,latinicom,ranjenici,ja se mam prenesem u to doba i pas mater.Pa kud baš ti sine ćelavi na naše!!! I onda danas neki veliju da se nije smelo verovati,pa tam je sve puno Boga ( bilo je i mater,ali kako ne buš,kad imaš svu silu ranjenih i još tifusara,a Riki umesto da je ubacil u rikija on naredi da se ranjeniki ne smiju ni pod razno ostaviti,nego tegli ti majci...) i još su zvonila crkvena zvona.U ono doba valjda nije bilo alarma,to se zna,nego su zvonile crkve!!Stalno nas krivo uče i još mi padamo na fore!!Na fore onih koji su blizu te rijeke,pa su malo došli sa strane!!E moj Ričarde,badava ti Oscar,kad nisi znao kako ćeš dalje i sotima vladati.Demokracija jako lepo zvuči,ali daj ti narodu toga vraga i da vidiš,odmah se preneseju tam di ih baš ne treba i još k tome upropaste sve kaj ne bi niti strašni ratnici puno vremena dalje.Ono kaj nisu Turki i Mletki zaništili,uništava redom demokracija,pa tako ispada da demokracija postoji samo za huligane. A huliganof kuliko ti srce ište i želi na sve strane,od laganog stila Željko je peder,pa malo Ana pati,pa joj se Milovan osveti,pa netko nekaj nariše da mu dan ne propadne,pa novine to razapnu ko Krista,i onda se lepo sve smiri,a zidovi plaču.A ja postanem pobožan i setim se u svojoj skrušenoj molitvi i Boga i mater i svetog trojstva i svih sveca i svetaca s katoličkog kalendara!!!Čak i svete Kate,koja i nosi taj vani vražji led na vrata!!! Sjednete na klupu i s visine se prepustite doživljaju,pogledu koji puca,a ujedno i doziva,ali i brani.Ta naša rijeka ,Kupa joj je ime,nagledala se i ranjenih i zaljubljenih i teče ovim krajem oduvijek u svom istom tijeku. Ljudske suze i bol i patnja čine njene kapi,povijesni pregled otimačine blaga kad nestaju oni čije su ruke milovale njene obale.Davala je vodu za gradnju,samo da ne bude sama na ovom dijelu,nadajući se potomstvu i veselju i dječjoj ciki,ali nestade sve u trenu i ona teče ovuda sama i čeka neko novo za nju bolje vrijeme.Brojila je korake i dane,ljubavi i suze,ratove i ranjene,ozdravljene i zahvalne,molitve i glasove,a danas tek rijetki zastanu i zavire u njenu dušu.Taj grad stoji ovdje od 16 stoljeća,kada ga grade oni silno bogati i moćni Frankopani,ali ne kao jedini vlasnici,nego su svoje bogatstvo umnožili i podijelili sa Zrinskima,kako bi se lakše obranili što od Turaka,a što od Mletaka ,a što od one strane vlasti koja im je i došla glave.Htjeli su biti svoj na svome,ali nikad ovaj narod neće i kao da ne želi biti svoj na svome i izdaja u krvi kao da im se priljepila na ruke.Stranac je bolji!! Bio je Severin na toj Kupi sve do 1671 godine pod Frankopanima,a onda poslije strašne pljačke ostade pod Ugarskom komorom,da bi pao na carsku austrijsku,o onda ga 1682 dobijaju oni narodnjaci grofovi Oršić,uređuju ga,obnavljaju i vraćaju sjaj i dječji smijeh.Ostavimo se svih kulaka i strašnog plemstva,zaronimo samo u ono dobro,jer nas zlo vodi samo u potonuće.Pamtimo samo dobre stvari,a zle nas ionako ne mogu zaobići.Oršići ga preuređuju u 19 stoljeću i danas ga takvog gledamo,romantičnog sa slikom povijesti,koja je prošla.Ostavljaju mu dašak starine i grade novo u novom duhu romantizma.Zidovi i cilindrične kule opet gledaju na rijeku,a ona svojim malim valovima poklanja njima sjaj.Hodnici sa arkadama plešu ples vode i daju čar stambenom prostoru. Poslije Oršića dolaze ovde i dalje narodnjaci,kako bi nastavili tradiciju narodnog oni Vranizcany,a poslije njih obitelj Arko.Kad ga Arkovi napuštaju,on umire polako i danas je zapušten i služi samo za one s početka priče,a kako je novo doba i novo neko ludo vrijeme,uz kišu i snijeg,ljeto i sparine,uništavaju ga svakojaki natpisi i igle.Smeće u starini! Slavno doba njegovo odlazi u spomen na velike dane,na njegove vrle vlasnike i narodni duh,a sve nestaje u zapuštenosti novih vremena,koji za njega nemaju volju....  Stratište U Bečkom Novom Mjestu Skupio se Beč je cijeli, E da vidi ban hrvatski, Gdje umire,gdje se dijeli. Vojska stoji,krvnik čeka, Sve u jednog stvora bulji, Svud tišina čulo bi se Mada zrakom pčela zuji. Eno kroči,junak Zrinski, Snažnom nogom gle! Koraca, Ne boj se gleda tamo..... Domovini pogled baca. Gdje mu njegva mila žena, Njegva djeca i domaja, Ne zna jadnik,da već nema Ni svog ugla ni svog kraja. Dvorovi mu zapljenjeni, A djeca mu zatvorena Kojekuda,a u Grazu U ludilu jedna žena. I sin Ivan u Schlossbergu, Zadnji Zrinski lud je eno, Sve je tugje zapljeneno, Sve prodano izgubljeno..... Eno,eno skida šešir Sklapa ruke moli Boga, Privezuje crnu kosu Više vrata junačkoga: S bogom slatka domovino, Moj hrvatski, mili kraju S Bogom ženo,s Bogom ,dijete S Bogom , slatki zavičaju! Nikad već vas vidjet neću Nit na svoje vinut grudi, Sjutra već me biti neće, Jarko sunce kad zarudi. S Bogom, Ozlju,s Bogom,Kupo, Šumi dalje kroz te hridi, I natapaj rodna polja, Imena se svog ne stidi. Reci mojoj dragoj ženi, Da joj šaljem cjelov mili, Nek se sjeti onog časa, Kad smo nekoć sretni bili. Pozdravi mi moju djecu, Moju sreću,moju nadu, Zadnji cjelov domovini I mojem Ozlju gradu! Čuvaj,Bože, Hrvatsku mi, Sirotinju moju brani, Mi mrijemo svijet nek vidi, Tko su Zrinski-Frankopani. Kleče junak krvnik mahnu Po plećima ljutim mačem, Skoči Petar od užasa, A svjetina viče plačem. I opet se junak sagnu, A krvnik ga mučit stade, Tri put ga je ljudski sjeko Dokle rusa glava pade.... Još je Petar umirao U crnome savit velu, Već se Krsto molio je Višnjem Bogu na raspelu, Što mu časni otac pruži, Prije smrtnog udaranja, Krst poljubi i zapita, Ima li još smilovanja? „ Gospodaru,oprosti mi, Zadnji ja sam moga roda, Poginem li ja sad ovdje, Frankopanskog nema ploda. Ja sam zadnja njegova zviezda Zadnja zora njegvog dana Jao meni! Nikad više Niti Zrinskih niti Frankopana!“ Visoko su zvijezde gore, A zemlja je tvrda dolje Ko u ljudske pane ruke Ta onome nikad bolje! Krvnik svlači i ne pita Privezujuć velju kosu, I za časak rumen krvcu Po stratištu eno prosu.... Još se časak mrtva uda Micalo u crnom velu, A na krovu sred tišine Gukao je golub bijeli. Zaspali su slatki snovi, I oko je drago sneno, Ali za to : „ na vijek on živi, Ki zgine pošteno!“ Sane Kurjaković – „Danica kalendar“ 1914 godine |
25.11.2017., subota
Nova Rača
  Ja ću vas povesti na put nekim kontra smjerom,pa ako je još k tome i lijepi dan nećete požaliti.Ovaj put nažalost ide samo zagrepčane i uokolo susede,koji bi mogli ovim putem,ali nije naravno zabranjen niti za one koji vole šumom,a ne drumom,kao je.Jer naravno na kraju svake šume možete jedino početi plakati od bijesa i tuge,a dan ide.  Krenimo zato onako leđero preko Dugog Sela,pa starom Moslavinom,mada je ovo sada sve područje zagrebačke županije i to duboko ,skoro pa do Bjelovara.Usput ono malo već urbaniziranog rurala zaustavit će vaš auto,da se sjetite kako izgleda krava,ovca,možda pokoja koza i perad,koja uredno pretrčava cestu,pa ako malo više nagazite na gas,sutra bi mogli imati frišku domaću juhu na stolu.Jer zna se ,domaće je domaće,a ovo je svakako hrvatski proizvod,pa ćete potaknuti kojeg seljana da počne masovnu proizvodnju diska za kočnice i tako će spasiti ono malo perja.No,Kloštar Ivanić smo prošli,krećemo se polako prema Čazmi,a odande nekako smjer Bjelovara,pa onda na staru podravsku magistralu.Ali dajte samo čas pričekajte,pogledajte sa strane imena sela,možda koje krije i nešto što zaista vrijedi vidjeti.Takvo selo je i Nova Rača.Reći ćete imena luda ,nalaze se svuda i možda se malo nasmijati imenu sela,no kad vidite ono na što vas je cesta naletjela,smijeh će vas proći i osjetit ćete samo divljenje.Pisana povijest Rače može se pratiti od stoljeća 13-tog kada se ovdje 1245 godine spominje plemenska župa Česmica,nad kojom vladaju „crvena braća“ ,odnosno dobri stari templari.i to sve do godine 1313.U vrijeme svoje vladavine sagradili su oni ljepoticu crkvu sv.Marije i to kako kažu spisi 1312 godine – De Ecclesia Parochialis erectione Anni 1312 errecta a fratribus Rubris.Sama ta župa spominje se godine 1334 ,u papirima zagrebačke biskupije – Ivan Arhiđakon,a kasnije opet 1501. Da bi za vrijeme turskih provala bila devastirana i raseljena,ali ju ponovno srećemo u povijesti 1709 godine.Nisu samo Turci,koliko sam puta to rekao,da smo više krivi sami sebi,nego kaj nam stranci moreju narediti,tako smo i ovo područje rastrzali između međusobnih borbi za posjede i vlast.Tako da su Osmanlije ustvari jako malo porušili i zatekli,samo su popravili stvar . No,kanimo se politike i pređimo u glavu.  Sveta Marija sa krasnim gotičkim zvonikom s karakterističnim kontraforama,uz koju se stisla ma branič kula sa puškarnicama.Jednobrodna je,monumetalna s kontraforima na trotrastičnom završetku svetišta,a pored toga mala sakristija.Uz brod se stisla mala gotička kapelica sa zvjezdastim svodom.U onim političkim previranjima stradala,pa se dosta izgubilo od prvobitnosti njene,ali je 1720 godine ipak postavljena natrag,ali ovaj puta barokizirana.U njoj su još ostaci 18 i 19 stoljeća ,po inventaru,a godine 1935 od strane mariborskog umjetnika biva oslikana nanovo.Vidljivi su sitni tragovi slikarija od prije,ali svakako treba obnovu i treba ju ,stručno rečeno sondirati.  Oznake: nova rača, Hrvatska, povijest, religija |
20.09.2017., srijeda
Stric Jura ili kisela voda
...“ Stric je Jura kiselicu pio 90 let je doživio,pijte Janu kiselicu.....“ sjećaju se osobe starije životne dobi poput mene velike i smešne reklame 80-tih godina za slavnu vodu,a ja i dan danas naručujemo onak po starinski kiselu vodu,na što me sva balavurdija došla iz vražje matere belo gleda,a jedan me se usudio optračat na šanku „ došo neki Srbin i traži mi neku kiselu vodu“....Neću ovom kišnom prilikom komentirati siguran glazbeni ukus i sukus mladog gospodina,ali bi svakako njegovim roditeljima trebalo uputiti jednu kratku,...“odgojite to doma ili ga ne puštajte van“...Amin!  Neka lepa vremena nasuprot današnjem shvaćanju povijesti o kojoj je zaista za razliku od nekih istinitih prerano uopće reći i riječ,jer će se mnogi složiti a mnogi neće a i premda nisam jugo niti blizu,ipak me malo uvijek bocne ona pjesma stara „Jugo 45“ vokalno intrumentalnog sastava koji baš ne volim,ali eto ta pjesmica me nekako vrati nekam,vjerojatno u djetinjstvo,a djeca ipak drukčije gledaju na ovaj svet,premda su i ona već zadojena našom nesposobnošću. Vozim ja tako hrabro prema tom kraju naše domovine,naravno sve molim u sebi,samo da me policija ne štopa,jer bum pak platil kaznu i ne bu mi pomogel niti nevin pogled niti sve isprike koje imam u glavi.Naprosto ustvari i nemam volje više za isprike,samo velim kriv sam i to je to.Truc ili lijenost tu negde na pola. Velika je i važna ta naša Kupa,koja se prostire na sve strane,koja miluje i prijeti,plovi i potaplja,što sam nebrojeno puta bio svjedokom,pa okreći auto vrati se natrag i drugim putem preko Karlovca ili Siska za moju domovinu broj 2,a to znate gjde je jer sam o tome već pisao,da ne pomislite na državu s kojom nikakve veze nemam. Tekla bi Kupa i dalje mirno,nosila svoje valove bezbrižno da se u sve to skupa nije upetljala ( pucajte dušmani) i opet tko drugi neka naša draga i premila carica Marija Terezija,kojoj je očito netko šapnuo,stara daj pogle onu vodu tam,veliju seljaki da je kisela kad je se pije i da oni tam u tom kraju živiju dugo od samog pogleda na tu vodu.I tak je naša care poslala vodu na analizu i vidi vraga,zdravije da nemre biti,zdravija od svih toplica di su se umakali svi članovi prejasne kuće i od tada krene ta voda k nama polako,ali sigurno,da bi kasnije Jura i dalje živio dugo i sretno.Čak je neko vreme nosila i ime same carice,a te je davne 1772 godine ušla i u registar mineralnih voda. Nije kraj,mada ste to pomislili.....   Vječno neke peripetije s nama ,čak i kad je o vodi riječ,a kad je još i ljekovita eto ti razloga da malo krenemo,pa malo stanemo,pa hoš-neš,ali je naša Jana stigla sve do godine 1828 i to mjeseca listopada ,dakle još malo,kad je počela i komercijala,i tada su napunjene prve flaše tom vodom.Već 1830 godine od vode je postalo i mondeno odmaralište i kupalište naravno tadanje elite,pa kroz godine 19 stoljeća zatičemo tu i biskupe i aristokraciju i pjesnike i pisce,pa je jedan od tih pisaca August Harambašić nabacio i slogan ili možda tadanju reklamu : „Tko jamničku vodu pije rado-taj će imat život dug i srce mlado“. Kroz 19 i 20 stoljeće sama punionica ,kao i firma se stalno preuređuje,nadograđuje,obnavlja i osuvremenjuje,ali je nažalost jedno vrijeme bila u miru,osim možda za lokalce koji su je i dalje pili i cijenili,a to se događalo od 1941-1961 godine. Kasnija neka vremena od promjene vlasti Jamnica je rasla i rasla,prerasla samu ideju carice postala ,kako bi moderno rekli,brand i ja ju svaki dan pijem kao i stric Jura i uvijek sam mlad lijep i poželjan,samo je pitanje koliko bum poživel,ali o tome ću pisati u 90-toj,a vi mi ostajte zdravi i živi Oznake: Hrvatska, povijest, izlet, Putovanja |
28.04.2017., petak
malleus maleficarum
11.03.2017., subota
hrvatska
|
Sve je skupa to teško uobličiti napraviti krug staviti točku ili uskličnik da se objasni povijest ove zemlje i ma koliko god se trudili nikako doći do onoga kraja. Najblaže ili najbezbolnije je reći reliquiae reliquiarum i naprosto se okrenuti budućnosti.Ali kako kad nas ta naša povijest stalno pogađa poput bumeranga u glavu i vraća nas natrag,jer na ovim prostorima,kao kakvom zaista kletvom nekog davnog vladara,a poput ili iz kakve bapske priče ,nas pogađa ravno usridu ili u glavu.Tko je u krivu tko u pravu nikako na zelenu granu.eh i rime. Od onih prvih općih podataka do detaljnijeg pregleda stanja nacije u ovo naše ludo vreme ili u ono nikako da se otarasimo priča i krenemo dalje u neko bolje sutra koje nam se obećava,kad se i sami ne smijemo i ne želimo obračunati sa savješću i sa prošlosti. Od ostatka ostataka one pacte convente pa preko svih tih stoljeća ratova,krvi,maženja,suza poljubaca i preljuba kao da se nismo maknuli nego samo dobili dio neke tehnike da nas drži na kupu kao marionete kojima upravlja neka neznana ruka umjesto da se sami borimo sa tim strahovima prošlosti i duhovima koji nas sve više opsjedaju. Sudbina je te naše Croatie,a ime vele dolazi s juga negdje daleko,vezana je za tu Bosnu sve u njenu daleku unutrašnjost gdje je svo to naše slavno plemstvo imalo svoje posjede i gradove ,kojima se branila ta Sclavoniae et Dalmatieai te čuvala čast kraljevima i carevima nikad narodnima,jer smo zadnjeg sami uspjeli zatući tamo na tim prostorima pred samom Bosnom na Kordunu na Petrovoj Gori,a nekako najbliže meni je to opisao Šenoa : i plače vila tijo tijo........ 16 stoljeće počinje za Zagreb strašnim potresom i drže se sabori i staleži se kolju,ali javlja se gora opasnost od turaka ,javlja se za nečije interese Vojna Krajina,mjesto pljačke i podijele titula i dobara i premda kako kaže povjesničar Szabo „bapska vladavina „ Marie Theresie,koja je još probala učiniti sve kako bi država funkcionirala otišlo je predaleko da bi se išta više moglo učiniti.Habsburška kruna dala je sve od sebe kako bi ove prostore učinila nemirnima i ono malo što je bježalo iz Bosne pred Turcima i dalje od ovih krajeva ,čak prema Moravskoj umjesto da se brani ili da štuje stare navade običaje i poštuje zemlju ma kakva god ona bila ,a gledamo i na Hrvate i na Srbe zajedno,oni radije bježe i umjesto da poštuju staru vjeru oni se posrbljuju.  Ne možemo zaobići dolazak kuće Habsburg na čelo Hrvatske stare krune nedaleko baš od mjesta gdje su sami Hrvati izdali starog ,ma koliko se sporilo o njegovom porijeklu,pravog i zadnjeg hrvatskog kralja Petra Svačića,od Petrove Gore do Cetingrada,na kojem su se ,ali i prije toga,opet poklali međusobno hrvatski staleži između Mađara i Austrijanca,umjesto da traže domaćeg sina. I taj Ferdinand kad je zaštitio svoje interese izdade sva obećanja data staležima niti je imalo mario za obveze date Hrvatskoj i samo kao da je čekao da ih naprosto kao što je i napravio ignorira.Sabor u Topuskom godine 1535. pokorno je zatražio da mu se vrati akt o izboru Ferdinanda na hrvatski tron potpisan na Cetingradu,a oni da će vratiti bezvrednu obveznicu njegovu....! Kasno je ........ Povijest moramo gledati otvorenog srca i očiju da konačno zatvorimo sva poglavlja i sretno krenemo dalje.Samo tako povijest može biti dio nas i možemo je voljeti i cijeniti,a najviše cijeniti samo sebe i ne dozvoliti da nam drugi kroje naše kapute. I kao u onoj sapunici davno u 80-tim godinama sad već prošlog stoljeća 20,napisati ću nastavlja se...kada ne znam Oznake: povijest |
popov toranj
|
Iako su građani Gradeca ,tadanjeg Zagreba bili pobožni i obavljali redovno svoju dužnost prema Bogu, škvadru s Kaptola nisu baš mogli,rijetko i na slikama,vjerojatno na karikaturama,ako i to. No,ovi spomenuti kak i danas bili su prefrigani do zla boga tako su si dali u zadatak zabiti trn u petu,ne Ahilovu nego zagrebačku i na samom Gornjem gradu pred nosom poštenim trgovcima i piljaricama dići svoj turen ( toranj) u slučaju napada na njihov jad i bijedu na susjednom Kaptolu,kako bi uspjeli skloniti ono malo sirotinje i obleke. Od samog starta to nije funkcioniralo,a bio je uzrok velikim kasnijim „ kervavim“ svadjama između ta dva naselja. Već sam spomenuo da se naš Bela s četvrtim vratio mado sa svitom,a ovi ne budi lijen potrčali k njemu ,o čemu piše i sam Belica da mu je došlo poslanstvo s Kaptola zagrebačkog na čelu sa biskupom Filipom da im dozvoli sagraditi toranj pred nosom zagrepčana na Gornjem gradu.11.09.1247 izdaje povelju da se to i omogući. Kao da ih je sami vrag ritnul posred nosa godine 1254.dovršen je toranj popova odnosno Popov turen,na kraju Gradeca,a pored samih malih vrata. Ali kak se ne bumo tak igrali neki je građanin namjerno i v truc napravil svoju kuću tik uz bratiju,ali kaj,srušena mu je ,nikad ni med cvetjem ni bilo pravice,tak ni danas.Tko jači taj tlači ili kak to već ide.Uz silne vatre,potrese i ostalo kaj se dešavalo,toranj se malo nagnul,s godinama se i potrošio pa je Ivan Zakmardy toranj uredio ,popravio i uz njega dignuo školu 1651.god. što je ujedno i prva najstarija građanska škola u Zagrebu.  U kasnijim stoljećima,čak se u svađama upotrebio i top,ali da ne bum tak mračni i samo o ružnim stvarima,preskočit ću tu stvar. Kako vrijeme ide,ide modernizacija,tako se i na tom mjestu kretalo prema napred i od popa je nastala zvjezdarnica valjda da građani i ostali koji to žele mogu Bogu dragom što više i bliže pogledati u oči i to direkt. Potrošilo se brdo love ,da se očuva stabilnost našeg grada ondašnjeg,ali kako su minule opasnosti,osim od nekih novih Tatara ili Turaka ( puj puj,ne ureklo se) mala ili sjeverna vrata ispred tornja srušena su godine 1839 god,da bi se otvorilo novo llijepo šetalište,a tamo je odmah kavanar Palain otvorio birc da kad se građani dobro išpancijeraju po celom gradu,mogu okvasiti osušeno im grlo. Oznake: povijest |
10.03.2017., petak
Ignjat Fuchs
|
Opatička ulica 21 Zagreb PIsati ili ne ,vječna dilema! Igi je bio talentirano dijete i to se vidjelo na prvi pogled od samog starta,rekli bi pravi wunderkind,ali je tek ili već sa 14 godina počeo primati poduke iz glazbe,ali nije bio prodoran kao ostali dečki jer je zbog ozljede noge u ranom djetinjstvu bio introvertiran,a usput su pomagali dobri ljudi koji su mu se rugali i tako izazivali veliki antagonizam.Njegovi roditelji,poglavito otac mesar nije baš bio zadovoljan što će mu sin nasljednik lupati po crno bijelim tipkama,kad se jako lijepo može živjeti od trančiranja mesa i hranjenja gladnih uvaženih građana našega grada Zagreba na brdu Griču. U vrijeme procvata nacionalnog ponosa ,kad su uši i oči bile zaista zasićene opernim njemačkim arijama,a mlade dame uzdisale i padale u nesvest radi nekog Kurta ili Johanna u ljubavnim romanima,potrebito je bilo napisati nešto domaće,nešto da ovu uspavanu zagrebačko-hrvatsku raju pokrene k domaćoj reči i stisne na hrvatske grudi.Ova kuća odigrala je tu jako važnu ulogu primajući sve Ilirce onoga vremena u svoje prostore.Oblikom i stilom gradnje kasnog 18 stoljeća izmjenjujući mnoge vlasnike,doživjela je svoj uspon u društvu i opće oduševljenje građanstva upravo u doba tog Ilirskog pokreta.Naime žena uvaženog liječnika dr.Alekse Vancaša,Josipa - Pepica, kao prava majka prigrila je sebi pod skute sve onda veleštovane pisce,kompozitore,literate glumce,samo da dišu narodnim duhom i jezikom,tako da je i naš Igić kod nje često svirao na njenom klaviru jer svojeg nije imao.Ironija života,cinizam,sarkazam i povijest koja se oduvijek i stalno ponavlja do dana današnjega je upravo takva da se ljudi koji se bore za ideju umiru sami u siromaštvu,kako se desilo i našem dečku, a i mnogima drugima kao onom pravom domaćem mužu koji je prvi viknuo na hrvatskom jeziku u tadašnjem hrv.saboru Ivanu Kukuljevićui Sakcinskom. Ajmo natrag da ne odem predaleko u svom izlaganju i da ne zastranim,pa nedajbog da počnem kleti ko kočijaš. Ideju za stvaranje prve hrvatske opere dao je ustvari još 1843 godine Ognjen Štriga pjevač nagovorivši svog prijatelja pjesnika i dramatika Janka Cara da napiše libreto za operu koju će kasnije uglazbiti naš,a tko drugi nego Igić.Toliko je srca unio u stvaranje te opere opijen kao i ostali idejom narodnog da bi ipak na kraju umro zaboravljen u siromaštvu i bijedi.Zašto!!! No taj trenutak priznanja i malo slave,iako skroman i tih,nije dočekao za svog života.Opijelo mu je dano tek puno kasnije zahvaljujući Stjepanu pl. Miletiću kad je divna opera Porin ugledala svjetla pozornice izvedena tek 1897.godine. Čak niti ploče koja je stajala na kući više nema da nas podsjeti na Ignjata Fuchsa i " ilirsku mamicu" Josipu pl. Vancaš ,a ja je se još sjećam ,zato je donosim iz knjige. Što reći Živio nam Vatroslav Lisinski!  " U ovoj kući Dra Vancaša i njegove žene Josipe sastajali su se Hrvatski preporoditelji.Ovdje je Vatroslav Lisinski skladao prvu hrvatsku operu " Ljubav i Zloba",izvedenu 1846.U povodu 130-godišnjice Hrvatskog Narodnog Preporoda ovu spomen ploču postavlja u svibnju 1966 Matica Hrvatska " Oznake: povijest |
09.03.2017., četvrtak
zagreb davno
 Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad, povijest |
