Dvorci, crkve i stari gradovi
31.01.2018., srijeda
moščenice
|
Ljeto je,vrućina,spavati ne mogu,roštiljada u krevetu.Kava,kutija cigareta,tuš i na put spreman.Rijeka se budi,sunce udara u prozore riječkog prebivališta,samo mi fali lepeza u ruci ko onom kaj šije,za klimu je prerano,jer volim miris tog ranojutarnjeg ljeta,galebovi vrište,a u daljini negdje na Drenovi,zvoni crkva. Cijeli je taj kraj jedna velika poluispisana priča.Cesta uz more,auto polako klizi,pa stani –kreni i pred okom mi svane ,meni osobno jedan od najljepših prizora starigrad Plomin.Onako starački žut,sa silinom povijesti i daškom starine,no,lapidarij je otvoren,pa ću samo malo i opet stati,a onda idem dalje,na brdo.To brdo stoji tu već jako jako dugo,no,ja ga uredno zaobilazim,pa je red kad ga već stalno gledam s ceste da se i popnem.Robin Hudi u 70-godini u tajicama do koljena,gaze bicikle na plus 100 i komentar,daj pogledaj kak se uspuhal pa bu ga infić kresnul,pa stari daj se geni nekam u hlad....o Bože...... Projurim ja pored njih onako uznosito i eto me tu sam.Malo je to mjesto,mali je trg,sve je puno auta i gužva je, nemaš se kam parkat.Uguram se ja ovako,purgerski ,junački među armada registracije i krenem.štap u ruci,naočale na nosu,dobro jutro Moščenice.Neću pisati sad traktat o gradu,nego Vam donosim legendu. Kako je Moščeničan Miro Dešković prevario Mlečane  Već 9 mjeseci mletački kondotijer Alvise de Moro opsjeda Moščenice, ali ih hrabro drži i brani zorni vojvoda Ivan Hegovetić,s odabranom četom kršnih istarskih Hrvata koji su u ovim krajevima,gdje kuga jednoć sve polomila,odavno našli drugu domovinu.Pokušali su Hrvati nekoliko puta smjelo provaliti iz grada i rastjerati mletačke čete, ali uzalud.Odlučili Mlečani pod svaku cijenu zauzeti pa prikupili veliku vojsku koju hrabrost hrvatskih sokolova ne ometa u naumu.Na moru poput crnih aveti drijemaju usidrene mletačke galije,a obrežja prekrili mletački šatori.U Moščenicama ponestalo hrane.Zna to mletački kondotijer Alvise de Moro,i nekoliko puta poručuje vojvodi Hegovetiću, da mu preda grad . Nikada!,junački je odbijao Hegovetić,ali je u njegovu srcu rasla zebnja.Gledajući prebjeglice ,gladnu i iznemoglu sirotinju,zamisli što će biti s njima.Zaludu su ginuli junaci, past će grad.Venecijo, ne bilo ti traga,Venecijo,zatornice hrvatskog imena!, proklinjao je junački vojvoda,kada mu pristupi momak rumen kao jabuka.Jedva mu zagaravila usnica,a može mu biti možda 20 proljeće.Amen! Neka bude tako gospodaru, ali dok je glava na ramenu mi još nismo pobijeđeni!Kako to, Miro Deškoviću?Pola junaka je mrtvo,a gradom vlada crna glad! Uskoro neće biti glave ni na tvom ramenu! Nikada, časni vojvodo! Ima u gradu još sokolova! Ne luduj mladiću,Mlečani su siti i brojni! Spasit ću nas gospodaru! , reče Miro Dešković i prošapće nešto vojvodi na uho.Dobro! Kad si već odlučio, neka te Bog prati i Gospa trsatska pomogne!  U zoru se otvore gradska vrata i na put izbace momka nasmijanog kao proljetno jutro. Jedva što je krenuo, ščepa ga mletačka straža: kuda? Tko si ti? Miro Dešković se zovem. Konjušar sam svjetlog vojvode Ivana Hegovetića. Govoriš li venecijanski?, pitaju ga mletački plaćenici.Ne, samo po naški ,hrvatski. Venecijanski ne znam, nikad nisam bio tamo, a i što ću kad ovdje teku med i mlijeko. Zna vojvoda njihov jezik.Nije uzalud odrubio toliko glava! Svezanog ga odvedoše vojvodi. U najljepšem šatoru , u sjajnoj opremi sjedi slavni Alvise de Moro. Svetom Marku slava, Veneciji moščeničkih batina!,vedro će mladić. Šalu na stranu! Reci kako se zoveš! Miro Dešković, svjetli gospodine! Što ostavi dvorove gladi! Dvorove gladi! Nasmije se veselo momak. Istjeraše me van jer sam jutros psima bacio dva debela buta mlade košute! Ni kruha u gradu nemate,a ti mi pripovjedaš o mladim košutama! Pogledaj mi lice,svjetli gospodine, vidjet ćeš da gore svega ima, a kamoli kruha.Ne znam što mi bilo kad bacih mladu košutinu psima.Govori otkud vam hrana! Podzemnim pećinama ju dopremamo , a jutros nam je pristigla uskočka pomoć iz bratskog Senja! Lažeš! Objesite ga ! ,ljutito će Alvise straži. Ne lažem! Gledaj bolje grad, vidjet ćeš uskoke u puškarnicama! Primijete ih mletački vojnici : imaju svježe hrane i novih vojnika! Vidi samo kako je rumen ovaj momak! Šutite kukavne psine! ,zagrmi Alvise,navalite na grad! Polete smioniji plaćenici uz brijeg.Zapucaše iz lumbardi na uskoke.Kula se zatrese, ali uskoci na mjestu stoje. Uskoci su s vragovima u savezu! Kad oni od lumbarde ne padaju kakvi su im tek vojvode!, vikne nekoliko vojnika. Bježimo,bježimo!, proširi se poput kuge strava vojskom . Zalud su prijetnje i zapovijedi. Svi bježe.  Primijetivši kako iz grada vojska silazi i nahrabriji glavom bez obzira odjuriše na galije i otploviše za Mletke. Grad je slavio Miru , raširenih ga ruku dočeka ,junački vojvoda Ivan Hegovetić : Spasio si nas!Miro, vragu si iz torbe pobjegao!Gospodaru jesam li vam rekao da izvadite stare oklope naših časnih predaka, lijepo ih uredite i na kolcima postavite na puškarnice. Prave ste im brčine od jagnjeće vune napravili. Strašno su odozdola izgledali, nije ni čudo da je šala uspjela. Strah je vrag i oklope mijenja u žive junake! Oznake: moščenice |
27.01.2018., subota
pas mater
|
Teško je ustvari sve to skupa staviti na mjesto.Teško je opisati to stanje.Živimo u vremenu brze hrane,auta,mobitela,trgovačkih centara i kako to sve zajedno spojiti u vremenu i prostoru.Ja nisam imun na današnjicu,ali kako shvatiti ona druga vremena,koja se čine kao prazan prostor hoda po grobljima.Od hrvatskih kraljeva i kneževa pa sve do Grobnika i Hvara.Ustvari zaista ne mogu pojmiti gdje se to sve izgubilo i kako smo došli do toga,da ignoriramo činjenice koja nas tuku u facu.Ravno u bebu.Pokušavam i probam objasniti tu neku granicu između svjetova,kao rat zvijezda,a da ne plačem.Prštim svime i svačime,cinizmom,ironijom,humorom,ali možda se i ja branim od onoga što vidim ili što sam vidio na svim tim svojim lutanjima.Stati na granice Hrvatske,takve ili kakve,u bilo kojem vremenskom periodu ili bilo kojem zbivanju,kad nam se povijest ustvari nalazi daleko od nas.Naši arhivi su puni,ali su našom pričom puniji strani arhivi.Krađa i mrtvaci po policama prošlosti. Osim drevnog Egipta i tih dijelova svijeta,smatram i gledam to tako,da smo najpokradeniji po arhivi i dokumentima,jer se sva naša povijest radila negdje nama iza leđa,a sami smo tome krivi i sami smo to dozvolili.Što je to u nama,da smo toliko sebični,da smo toliko samoprobitačni i da ne gledamo nikud nego samo u svoj novčanik.Koliko smo spremni riskirati budućnost za sadašnjost vlastitog đepa!Koliko smo spremni isto tako izdati svoje,da bi stranac mogao reći zadnju riječ za naše domove i za našu opstojnost.Koliko laži i prevara mora biti zapisano i napisano,da se sve skupa prikaže boljim nego što jest.Koliko moramo izgubiti za bespuća povijesnog sajma. Priče i legende za laku noć Svi oni topovi,piceki,raceki,Kosjenke i Regoči,ne mogu sakriti stvarnost zapaljenog i uništenog srca i nada u ono što bi nas trebalo držati glavom gore.Kada će netko stati i reći dosta je ,recite tko smo i što smo,recite što smo napravili na tim fucking predziđima kršćanstva,koliko smo svoja tijela dali za tuđi interes i koliko ćemo još skrivati se pod jastuk,kao mala deca ,kad ih nešto uplaši,umjesto da kažemo STOP ,to smo vam dali,to smo vam napravili.Tko ste vi da nam sudite,kad smo vas branili od onoga zla i prijetnji,da bi nam danas uzeli i mrvicu dostojanstva.MI šutimo i sramimo se svoje povijesti i svojeg ja.Divimo se onome što smo im omogućili.Oni su rasli,mi ratovali,oni su gradili,mi branili i ratovali.Da,ostali smo u srednjem vijeku,ali kod vas srednji vijek završava u 14 stoljeću,a kod nas ,radi vas i radi vaše zaštite tek u 18.Kako nećemo kaskati za vama,kad ste nam dali zadatak da svoje duše prodamo vragu,a svoja tijela ostavimo vama u službu ,kako bi naša krv služila za vaše dalje.Ali,sami smo tome krivi. Poneki put razmišljam što bi bilo da smo s Turcima postigli dogovor i lepo rekli ,ovak,dečki,lepo si vi prošetajte pored nas,imate od nas riječ da nećemo,pa pokucajte onima tamo vani,di ste zamalo bili,a mi vam nismo dali.Oj,vi carevi i carice,kraljice i kurve,oj vi engleska i francuska prevrni čreva,da li bi imali vremena trovati i spletkariti da vam se pored riti prašilo kao našoj deci. Kralj Gustav iz Švedske prozvao je Hrvate novim plemenom vragova,onaj kaj je kukal u Weltschmerzu i odal se radosti,a kasnije to Betić ukomponiral u 9 simfonie ,govorio je da su Hrvati iz pakla utekli.Eto tako kao velike ratnike pamti svijet.U Koelnu postoji izreka ,umesto da decu plašiju babarogom,plaše ih doći će ti Hrvati.Trideset godina ratovanja za carsku krunu,koja nije niti pljunula na sve to skupa,a opet nisu oni krivi ,nego mi koji to nismo razvikali kao drugi narodi.Jako malo ljudi na svetu zna da je kravata naša,jer smo dali drugima da se pinče našem.E to se zove nesloga i jal i zavist,koje smo doveli do savršenstva.Umesto da smo kao nacija zajedno.Nema niti jednog većeg mjesta niti grada,niti pokrajina di se nije vodio boj u tom 30-godišnjem ratu od 1618-1648.Započinjali su naši mnoge i završili,borili se prsa u prsa,kao gerila,kao predstraže i kao čuvari nečijih stranih interesa i opet ponavljam nikad svojih.Mnogi su naši junaci proslavljeni,velika imena povijesti,a da nisu Pavelić i Tito,Zrinski :Juraj,Nikola,Petar,kapetan slavni Blašković,Ratkaji,Hrastovečki i ostali znani i neznani.Ali nekako na vrhu svega toga,po hrabrosti,možda nikad nenadmašeni grof Isolani.Nadasve hrabar,kartao je pio,lovio ženske ,ali u mejdanu nije znao nego samo sablja i kubura.Sve njegove dugove plaćao je Wallenstein.Taj isti Wallenstein bio je nemilosrdan i okrutan,kako prema drugima ,tako i prema sebi,a uvijek je govorio da s Hrvatima može osvojiti cijeli svijet.U nekom dvoboju odsiječe grof Juraj Zrinski glavu uglednom i cijenjenom begu i donese ju pokazati pred vojvodu Wallensteina koji mu porugljivo reče: Vidio sam već dosta takvih glava,a na to mu Jura odgovori „ Mogao si ih vidjeti,ali ih sam nisi odsjekao“.Wallenstein nije tu uvredu nikad zaboravio,a pakostan kakav je bio otruje u Požunu bana grofa Juraja Zrinskog u njegovoj 29 godini života,18.12.1626. Jedna od skoro najvećih epizoda tog dugogodišnjeg ratovanja bila je sa švedskim kraljem Gustavom Adolfom.Maglovitog jutra 16.11.1632 dvojio je kralj da li započeti bitku ili ne ,ali mu donesoše barjak,koji su prethodnog dana švedski konjanici oteli Hrvatima.Na njemu bila izvezena riječ Victoria.Smatrajući to dobrim predznakom zametne bitku u kojoj biva pogubljen i time Hrvati zadaju veliki udarac protestantizmu.  No,uvijek drugima pripadne čast i počast i zasluga. Prestanite se nadmevati glupošću i nekim ratnim herojima koji to zaista nisu.Ovi velikani su ostali do zadnjeg daha i zadnje kapi krvi na bojištu uz svoju „djecu“ ,uz svoje ratnike,nisu pobjegli nikuda i možda zato jer nisu napravili beganiju u Španjolsku nisu dovoljno veliki da ih se slavi.Možda Hrvatice i Hrvati vole samo bespuća beganije u širom luku historicizma.Neka nam žive vječno naši mali,skromni,ali opet izuzetno veliki heroji,a oni ostali,nek imaju samo glas,jer su stas pobrali sa rodne grude,ostavljajući svoj obraz na Blajburgu sirotinje. |
13.01.2018., subota
Čanjevo
|
Svi znamo,a bili smo štreberi u školi,onu priču o Beli 4 i Tatarima.O tome sam već pisao i sve je jasno.Belici smo spasili goli štrumpf ,a on nam vratio tako da je Zagrebu našem dao povlastice kraljevskog grada i dozvolio nam da dignemo zidine,koje su tamo na Oberstadtu sad restaurirane i svjedoče vremenu stvaranja grada.Kak je bežal iz rodne mu Madžarske,preko Austrije koji su ga napucali znogom vrit,dečko se obreo na Kalniku,tamo jeo šljive,slao Tatarskom vođi koštice,ovaj je odustal,Bela podijelio plemstvo dečkima,pobegel dalje na more,preimenovao grobničko polje,odnosno se to polje nekad zvalo Jelensko i sve je bilo u redu. No,samo malo dalje od slavnog starog Kalnika nalazi se možda jedna važnija utvrda ,ne toliko glasovita i razvikana kao Kalnik,ali izuzetno važna za samu hrvatsku povijest.Na tom lokalitetu pronađeno je puno ostataka još iz pradavnih vremena ,premda sama utvrda stoji ovde od stoljeća 16 i to samo zato,da se sačuva carski Beč,pa se ona izrijekom spominje u granicama hrvatske,kao dio Vojne krajine,da Turci ne bi imali fruštuk kod careva 1598 godine.Zagreb je tada bio glavni centar svega,pa i te Krajine. Kako smo od 1945,pa i ranije uspjeli popraviti sve što se dalo popraviti,tako smo i ovaj grad doveli do teške ruševine,uporabom njegovih kamenih ruku i nogu za kuće,vikendice,a stanje je uspješno popravljeno i obližnjim kamenolom.Od svega toga jedva se drže ostaci kule u visini od 5 metara. Na Kalniku me dočekala zmija divovskih razmjera,na koju sam skoro nagazio.Stručnjak za guje me spasio i objasnio da se zove Crni gad.A bogami je gadna,pa bila i crna ili bijela.Popili smo kavu,krasan je dan,cvjetali su makovi ko iz pjesme,a onda kaj bumo doma,idemo se prolutati još malo tim krajem. Krasna je ta priroda od Križevaca preko Kalnika,taman su trave zazelenile,cvijeće počelo dizati glavice,vrijedni ljudi počeli radove,blato na sve strane,rano je proljeće,pa da svoje salonke prošetam gore preko polja sve do šume koje skriva i čuva blago.ostavim auto sa strane moleći se da ne bu baš sad neki traktorista se setil da mora orati i na noge gore.Ptičice pjevaju,pjeva šuma,sve diše zeleno i mirno. Hrabro je to mjesto,staro ,ponosno,ipak su ti seljaci tamo dobili plemstvo od davna,pomogavši Beli da mu Tatari ne potkure pete i postali su maloplemići ili šljivari,pa su i tamo na tom gradu čuvali svoje pravice.  Iznad sela Visoka,na samom čelu brda Ribelj stoji Čanjevo čuva i ziba ovaj kraj.Poderana mu je odjeća i oslanja se na šumu,ali je tvrd i svjedoči vremenu onog povijesnog crnila,srednjeg vijeka,kad se moralo braniti i čast i domovinu.Mijenjali su se i ovdje mnogi vlasnici,od samog spomena zemlje 1290 godine do današnjih dana,kad je kamenolom uništio njegovo dostojanstvo. ...“ Kako brzo nestaje naših drevnih gradjevina poznato je svakome,koji je njhovu sudbinu pratio barem zadnja dva tri desetgodišta.Koliko će istom tečajem tekućeg vijeka opustjeti još danas cijelih gradova i drugih povijesnih gradjevina,kolikim opet razvalinama nestat će traga.U nas se veoma malo brine za naše stare gradjevine ,pa makar imale i najslavniju prošlost!Izim gradova nalazećih se u posjedu općina,ne uživaju nikakove druge gradjevine zaštitu zakona.Oživjeti i sačuvati valja uspomenu na nađene drevne gradjevine i njihove slavne gospodare. Potomstvu našem valja je predati,da bude znalo poštivati i one hrpe kamenja što nekoć bijahu ponosni gradovi,sveti hramovi božji ,ognjišta kulture i braniči hrvatske domovine“...Emilij Laszowsky Oznake: čanjevo |
