Dvorci, crkve i stari gradovi

19.07.2022., utorak

Vinagora

Bilo gdje u Zagorju , pogotovo u onom dijelu gdje bregi skrivaju ljepotu, ukomponiranu sa vidikom i krajolikom ne znaš zapravo što ćeš prvo pogledati. Kakvu crkvu ili se svrnuti pogledom na dolinu ispod nje. Jedna takva ljepota čeka nas u Vinagori. Možda se meni čini da je malo i zapostavljena na odnosu recimo Trškog Vrha ili Marije Gorske, no , ona svakako zaslužuje svoje mjesto u krasotama Zagorja. Tek nekoliko stepenica, ulaz u intimu – cinktor – ograđeno dvorište ovdje još pojačano i trijemom kako bi se sve one koji dođu ovdje ufati se u milosti božju i pokloniti se Majci Božjoj zaštitilo od kiše ili snijega, što je karakteristično u baroku. Takve trijemove imaju proštenjarske crkve u Hrvatskom Zagorju,kao svoju karakteristiku. Iznad ulaza u crkvu zidne slike, prikazuju Mariju zaštitnicu. Od možemo reći skoro pa davnina ovdje stoji kip Marije koju zovu i Marija Vinagorska, još od 16 stoljeća, kojoj su se seljaci molili u predahu između kopanja bogatog vinorodnog kraja. Odatle i ime samom kraju zbog vinograda. Grofovi Ratkaj čiji je ovo bio i posjed, podigli su kapelu i u nju stavili kip. „ Čudotvornost kipa pronio se daleko I za malo vremena stvorimo se u Vinagori, gdje je župna crkva sa župnim stanom upravo monumentalno položena na istaknutom visu. To je nekad bila tek kapela župe desinićke, a god. 1780. nastade tu župa. Da pojača utisak kuće božje izveo je stari majstor dvije kapele pred njom u formi kula, pa sve skupa čini vrlo lijep dojam. U crkvi je bio umjetnički izveden portret senj-skoga biskupa Ratkaja, koji je možda tu crkvu posvetio. Toranj pokriven lijepom baroknom kapom, a u njem su 3 zvona, najstarije od god. 1607., a najoriginalnije ono iz god. 1773., što ga je izlio Balt. Schneider u Celju i uresio otiscima okosnice velikoga lista. Ostalo mi je sve u jakoj uspomeni, jer je kod razgledanja zvonova pukla daska podamnom, pa me kapelan zahvatio za ruku i spasao. A kad smo tek dolje sišli, gdje nas je srdačno primio naobraženi stari župnik Jakovina, poče se siromašni kapelan nenadano tresti kao šiba od spomena na netom minuli prizor ... ! Danas je pod novim, revnim župnikom Vukinom postala Vinagora centar velike karitativne djelatnosti prave blagodati za tamošnji bijedni svijet...glasom i odasvud su dolazili ljudi pomoliti se te je tako i kapela dobila ime Marijina Pohoda! – piše nam Gjuro Szabo.
Križnog je tlocrta pravokutne lađe s bočnim kapelama i poligonalnim svetištem. Cilindrične kule pokrivene su baroknim kapama. Inventar je nastajao kroz 18 i 19 stoljeće.
U zadnju nedjelju mjeseca listopada 1892. g. strašna nesreća: prema predaji nju su za vrijeme proštenjske mise, na kojoj je bilo veliko mnoštvo naroda, izazvali džepari. Nagovorili su jednu ženu da počne vikati: “Toranj se ruši!” To se doista tako činilo svima koji su okrenuli pogled prema tornju jer su u njegovoj pozadini brzo prolazili nebeskim svodom oblaci. Nastala je neopisiva zbrka i strka u kojoj je smrtno stradalo četrnaest ljudi.

Oznake: religija, vjera, povijest, Hrvatska


18.07.2022., ponedjeljak

Maretić Rukavina

Dobro Maretić, koje je spadalo imanju Belec, na kojem si je Juraj barun Rukavina od Vidovgrada, nakon što je dobro Belec prodao svom sinu Amonu, sagradio bio lijepi zidani dvorac, te ondje i umre 30. decembra 1915. godine. Od njegovih nasljednika kupio je Maretić Jaroslav pl. Strižić, oženjen s Aliceom, kćerkom generala Ladislava pl. Halpera Sigetskog i od istog nešto zemljišta rasprodao seljacima. Izumrćem muške loze Najšića prelazi dobro Belec u vlasnost plem.obitelji Jurenić, a kad je muška loza Jurenića izumrla, udajom za plemiće Rukavina. Rukavine potječu starinom iz Like, ter im je kralj i car Franjo II. (1792.—1835. god.) podijelio austrijsko plemstvo 1800. god. s predikatom Vidov gradski. Ugarsko plemstvo dobiva pukovnik Juraj Rukavina poveljom od 10. septembra 1824. god., a barunstvo 1841. god. kao general topništva. Ovaj Gjuro barun Rukavina oženio je Ceciliju rod. Wohlgemuth. Sagradio je 1800. god. sadanji zidani dvor na imanju Belec, te 1848. god. igrao kao general topništva odličnu ulogu uz bana Jellačića, umro u Temešvaru god. 1848.
Njegov sin Alfred, podžupan županije varaždinske, oženio je Ljudmilu pi. Pirkmayer od Puchelberga i dobio s njom dobro Trnovec kraj Krapinskih Toplica. Supruzi Alfred i Ljudmila baruni Rukavina imali su četiri sina i tri kćeri:
G j uru, koji bijaše najprije časnik, a zatim je preuzeo dobro Belec, bio više godina narodni zastupnik kotara zlatarskog od 1881. god. na saboru kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i predsjednik Hrvatske stranke prava.
Oženio je Mariju rođ. Pečnig, te umro na svom dobru Maretić 30. decembra 1915. god. Iz ovoga braka rodili su se sinovi Amon i Juraj te kćeri: Zdenka, udata za sveučilišnog profesora Dr. Milivoja Šrepela, Zamira udata za pukovnikaStjepana pl. Delića, Ivka udata za artil. kapetana Vilima pl.Pickela, Ida i Marija, udata prvi put za žandarmerijskog časnika Ivana pl. Rizoffy, a zatim za Franju Pogačara. Sin Amon otkupio je dobro Belec od oca, te na istom danas gospodari, oženio je Elzu pl. Reisner iz Osijeka. Ladislava, koji bijaše major te je bio oženjen sa Paulom rođ. Unger. Ovi su imali dvije kćeri: Jelu i Adelu udatu za Dr. Janka Jambrišaka. Mirka, oženjenog s Marijom Rukavina, koji su imali tri kćeri: Mariju, Ceciliju i Anu te sina Matiju; i Konstantina, koji bijaše časnik, oženjen s Anom rođ. Polet, koji je preuzeo dobro Trnovec. Ovi su imali kćer Anu, koja se je udala za Mirka pl. Igalffya te su preuzeli dobro Trnovec.
Tri kćeri: Adelu, Augustu i Izabelu. Zadnja vlasnica bila je Barunica Rukavina Cecilia.Danas je u privatnom vlasništvu.

Oznake: povijest, Hrvatska, plemstvo, Zagorje


17.07.2022., nedjelja

Republika Šupljika

Republika šupljika
Nekoć u Puntu kuće bijahu razbacane po polju od Kandije do Mrižića I Kanajte. Ljudi su živjeli osamljeno pa bi se jako obradovali nekom susretu I ne bi se mogli napričati.
U Slavnim kućama živio neki sudac čija je žena bila dobra I pametna. Narod bi joj se volio potužiti povjeravajući se što ga tišti I na srcu mu leži. Ona bi im samo odgovarala : Reči ću mužu,dođite u nedjelju kod nas pa ćemo vidjeti što se da napraviti. Dok je god čovjek živ ne treba gubiti nadu.
Dosta joj se ljudi žalilo da im neki lupežina krade novce . Sretne ga ona putem pa mu reče : što to čujem da na tuđe ruke pružaš! Izdere se on na nju : Tko ti to govori! Nek me prvo uhvate pa tuže! – Radi što hoćeš,ali nećeš dokle hoćeš! Ne prođe dugo ,uhvate ga ljudi do Slavnih kuća. Suca nije bilo kod kuće pa je njegova žena riješila slučaj : Vodite ga naokolo s vrećom u rukama neka zna da je došao ljudima u ruke! Tjeraju lupeža da ide, ali on neće jer nije ga osudio sudac. –Dragi moj, svejedno sudac ili ja kad su kukuruzi u vreći!
Sudac Pigurina imao je ženu koja se u sve petljala I govorila same gluposti. LJudi su gledali da je nema kod kuće I nastojeći o svojim problemima govoriti nasamo sa sucem. Jedna je žena došla kada ona bijaše kod kuće sama. Nije imala kamo pa joj reče zašto je došla. Sin joj je već dugo bio u vojsci u Mlecima I nikako nije dolazio kući. Došla je moliti da ga sudac, ako ikako može, izbavi iz vojske. Pigurina joj žena reče : Doći će on .doći ! – Doći će ,ali kada? Voljela bih ja da on bude kod kuće I u kolo ide kao I vaši sinovi. Odgovori joj žena,pomalo zavidna jer su suci uvijek znali svoju djecu osloboditi služenja vojske. – Nešto ću vam reći,ali nemojte nikom drugom govoriti! Moj muž sudac rekao je da je Republika Šupljika! Neće ona dugo izdržati I sva će djeca doći kući!
Žena odmah otišla po selu od kuće do kuće. Reče jednoj pa drugoj da je Republika Šupljika. Uskoro dođu po suca što je protiv guvernera.
Mleci uistinu propadnu . Sudac se vrati iz zatvora zasluživši još bolji položaj. Njegova će žena nato drugim ženama : - Sad ćemo mi vladati! Kad dođoše Francuzi,zavlada glad. Nije im sudac Pigurina dopuštao da vode narod u rat. Dođu Francuzi da ga vode u zatvor. Sprovedu ga vezanih ruku, a žena za njjim na vratima plače : Mužu moj, što je to došlo na ovaj svijet, činite dobro, a snađe vas zlo!- Nije on volio suze ,pa joj reče, Šuti ženo, ako jednog odvedu nisu sve odveli. Narod je više od jednoga, ne može se narodu konopac oko vrata staviti.

Oznake: bajka, Hrvatska, legende, povijest


16.07.2022., subota

Đakovo - bajka Babina Bilka

Babina Bilka
Bili djed i baba. E, baba veli djedu:
Što ćemo djede? Nas dvoje ostarili smo. Daj Bože da makar prase okotim ili rodim, da imamo svoje potomke. I nekog dana čuje djed , dere se prase u sobi u kojoj je baba spavala.
Babo , babo – zove djed – sto je to u tebe?
Joj ,djede, rodila sam prase!
I hranili ga oni i u sobi u čistom držahu. Baba veli djedu :
Djede ,znaš , naš susjedić Jozo svinje čuva, pa neka pazi i našeg praščića.
Dođe baba tome dečku:
Sinko Jozo, dat ću ti komadić kruha, pa ćeš mome prasetu davati mrvu po mrvu, dok se ne priuči ići za tobom i za drugim svinjama.
Platit ćemo ti što nam prase čuvaš! – djed doda
Tako ga dečko čuvao nekoliko godina, dok nije to prase doraslo do krmeta. Ali, nikad se nije ono u kalilu kaljalo s drugim svinjama. Ne valjaše se u blatu , nego se napije vode iz korita i nađe si svoj grm pod kojim ti ono spava.
Babino krme zvalo se Bilka.
Obično bi i svinjar Jozo usnuo pod grmom. Okrenuo bi se krmači Bilki svojim licem. I oboje bi zahrkali u hladu. Tako bi on plandovao s krmetom.
I prospava on neko popodne, otvori oči, pogleda, a u tome grmu sjedi djevojka. Zlatnih je vlasiju i češlja se zlatnim češljem.
Protare on oči da ga možda ne varaju. Trgnuo rukom – nestade djevojke. Skoči do grma vidjeti je li sanja. Kad on u grm, Bilka zarokće na nj kao krmača.
Ne reče nikom ništa. Sutradan na pašnjaku opet u podne prostre se on na travu. Pravi se da spava. Lažno zahrće,a kroz trepavice gleda. I vidi on, ondje gdje bi krmača Bilka, sad je zlatokosa djevojka. Češlja se zlatnim češljem. I opet ne reče nikome ništa
Neki dan mati veli sinu:
Sine Jozo, ja sam stara, za posao nisam, a ti se ženi , da imamo pomoć. Našla sam ti već djevojku!
Ma koju, mamo ?
Ta onu bogatu – veli – Škiljinu kćer Maru.
Neću ja, mamo , nju, ženit ću se majko, ali ću uzeti Babinu Bilku, ili nju ili se ženiti neću!
Sinko, što si lud, idi, krmaču oženiti?!
E, majko , ili nju ili nikoju!
I neće on drugu neg Bilku bakinu. Majka, što će jadna, ode se potužiti župniku. Veli on svinjaru:
Kako si to smislio, pa ta nije krštena!
Neka nije druge neću!
W, što ćemo, bako – uzdahne župnik i javi na Duhovni stol, pa uskoro ti bijaše upis. Došao Jozo s krmačom. I pita župnik:
Jel ti znaš Jozo, kad se ona okotila?
Znam- veli svinjar.
Upiše njezino godište.
Bilka, a jel ti znaš, da si se te godine okotila? – župnik upita krmaču.
Hrr, hrr, hrrr – triput mu ona odgovara.
Došlo i to , bit će svadbe. Djed i baba se opravili, odjenuli se u najljepše ruho. Svadbuje se, piruje se. Cijelo se selo okupilo .Žele vidjeti kako će se vjenčati Jozo i krmača. Reduše pomeću ručak, pa kad su svati odručali, kum će djeveru:
E, ajde i ajmo , u bake u svinjac po mladu! Svirci, vi veselo svirajte, neka nevjesta- krmača!
Ajde svati svi k svinjcu. U njemu čista Bilka kao da se sapunom umivala. Djever prvi uđe u svinjac:
E, hajde, mlada ,evo marame!
Metne joj maramu u usta. Bilka je prevrati zubima. Usporedo s djeverom ode u crkvu. Došao župnik pred oltar. Veli on mladenki i mladoženji.
Kleknite, mladići!
Momak klekne do koljena ,a krmača puznu na guzicu.
Pita župnik Jozu, voli li on mladu?
Volim ! – reče mladić.
Pita župnik krmaču , voli li ona mladoženju?
Hrr, hrrr,hrr! – rokne Bilka.
I što god nju pita, ona odzvoni njemu triput. A kad ih htjede prstenovati, njemu stavi prsten na desnu ruku ,a njoj ne može na papak.Plazi ona jezik. I župnik joj prsten navuče na jezičinu.
Dočekale ih reduše doma, da će se prihvatiti svatovi jela, a stari svat natoči rakije, nudi Bilki punu čašu:
Kumo, zini!
Kuma zine, a kum joj salije čašu u gubicu.
Kuma Bilka, bi l još jednu čašu? – pita, a Bilka sve klepeće ušima, tuče se po očima da neće piti rakije. Dosta joj čašica. Pa kad su odvečerali, zabavili se do pomoći, kum će ti svatima:
Ponoć je, dosta je bilo svatovanja za mlade, oni sad moraju u postelju.
Mlade otpreme u njihovu sobicu. Svatovi se vrati i dalje svadbovahu. Kad je bilo u ranu zoru, zakrutila jaka zima. Majka mladoženjina mislila da je hladno mladima. Ode naložiti peć. Uniđe u sobu i uz postelju spazi svinjsku kožu. Uzme majka tu kožu hiti je u peć. A kad je koža zasmrdjela, čuje iz postelje dreku.
Što je djeco?, što je ? – pita majka.
Majko ti si zapalila moju vjenčanu haljinu! – mlada će , a sva se umotala u pokrivač, načisto je gola kao od majke rođena.
Majka donese svoju mladenačku opravu:
Evo ti ovo!
Opravila se mlada i uresila. I kad je unišla med svatove, svi su klekli na koljena. Pomolili jutarnju molitvu. Mislili su da se ukazala Majka Božja. I ne pomisle da je mlada ona što je je bila Bilka krmača. A kad doznaju, puče glas o tome po svemu kraljevstvu. Dozna to i njihov župnik.
Dođe on na svadbu. Vidi, takve mlade u našoj kraljevini nema. Župnik sjeo i samo gleda. Najposlije dao mladima blagoslov. I pir još bi tri dana. Pijah i ja tako i sad mi je jezik mokar.
Đakovo

Oznake: Hrvatska, bajka, povijest, Putovanja


15.07.2022., petak

Grofova zla mater bajka Karlovačka okolica

Grofova zla mater
Bile tri cure i jedan gorf. I taj se grof šetao pod njihovimoknom. Pa čuje kako one razgovaraju.Govorila najstarija
Ah, da bi meni kočijaš našeg grofa,kočijaš!
Govori srednja
Kaj bi meni kočijaš grofov, da bi meni kuhar njegov,kuhar!
Najmlađa će i najljepša
Kaj bi meni i kočijaš i kuhar grofov, da bi meni sam mladi grof, samo mladi grof !
Drugi dan pozove taj grof te cure sebi na objed.
Jako nas je toga sram – rekoše – što ćemo poći grofu na objed.
Morale doći kako reče gospodar. Gle, na objedu ti grof najstariju oženi s njegovim kočijašem, srednju s kuharom, dok najmlađu i najljepšu oženi sa samim sobom, s grofom.
No.grofu došlo da mora u boj. Noseća mu žena ostala s njegovom materom.Rodila ona dvoje lijepe djece sa zlatnim vlasima.Svekrva joj otela tu djecu netom ih je rodila. Zakopala ih u gnoj ,a majci podvrgla dvoje mačića. I sinu pisala da ima baš lijepu ženu, koja mu je rodila mačke mjesto djecu.
Vrne se grof iz vojske .Rekla mu mater :
Vidiš, sinko moj, kakvu ženu imaš.Namjesto djece je mačke rodila!
Neka bude tako, neka, kad je Bog tako dao, nek se vrši volja Božja!
A iz djece one izrasle dvije lijepe jele, lipe jelve rasle iz gnoja. I mladi grof najčešće njima dohodio,onim jelama. Najviše ga privlačile one dvijel jele što iz gnoja rastu. Hladuje pod njima i ptice sluša na njima, na jelvama.
Ljutito mu mati veli jednoć:
Sinko moj, mi ćemo te jele posjeći, napravit ćemo od njih meni postelju!
Obnoć, kad je ona u postelji spala, čula je razgovor u daskama. U jelovini dvoje djece razgovaralo. I stara nikako ne usnula.
Sinko moj, mi ćemo ovu postelju zgorit – ujutro sinu rekla – ne mogu ja u njoj spat!
Sluškinji dala da izgori postelju:
Dakle, pazi dobro da ti koja iskrica ne iskoči iz ognja!
Iskrice su dvije ipak iz postelje iskočile. Prometnu se odmah u dva janjčića. I mladi grof spazi kako se dva lijepa janjčeka u djetelini igraju.
Dođe on doma:
Ah,majko, ali sam ja vidio dva lijepa janjčića.
Mati mu rekla:
Sinko moj, ja neću nikako imati tih janjčića, simo ih doreni i mi ćemo ih zaklat!
Bijaše mu žao tih janjčića,ali za volju materinu dogna ih i zakla. Stara grofica na potok posla diklu, da ide drobe prati i još joj rekla :
Pazi dobro da ti ne bi kakova ptica što uzela.
Sluškinja je dobro pazila, ali je došla vrana, odnesla je dikli dva želudca. Ispadnu vrani iz kljuna, prometnu se u dva dječaćia.Prođe tada grof i milu djecu ugleda, kako po potoku tuku šibama. Bili mu jako dragi i reče materi svojoj:
Ala, majko, kakva sam lijepa dva dečkića vidio tamo pri potoku, meni su se jako svidjeli i ja ću ih svakako doma dopeljati!
Ha, dopeljaj, dopeljaj, kad nećeš drugač, ali što će oni nama!
Grof pođe po djecu.No, nisu htjela s njim, nego su rekla grofu:
Gospone, bojimo se poći u njihovu kuću. Dvaput su nas tamo dopeljali i dvaput nas satrli – djeca reknu – Mati nas je porodila s lijepim zlatnim vlasima, dok su oni bili u boju,ali nas je stara grofica materi otela.
I djeca svu tajnu ocu odaju: Grofica je majci mačiće podmetnula,a u djecu u gnoj zakopala. IZ djece su izrasle dvije jele, lijpe jelve, Jele su posjekli i staroj materi od njih napravili postelju. Grofica je postelju užgala i od nje su postala dva lijepa janjčića. Janjčeke su zaklali i oni su opet postali dva lijepa dječaka, lipa dečkaca.
Onda grof nagovori dječicu da s njim odu i da se ne boju.Sabere zatim na prelo sve žene s dvora, dopelja dječicu i sve ih upita:
Kakova kazna pripada onomu tko uništi ovakvu dječicu?!
Mati će grofu:
Valalo bi toga vrgnuti u bačvu s čavlima naperenima, pa da ga se s brijega otpravi u dolac!
Djeca su na to rekla :
Tebe ćemo sada tako, stara majko! – izreknu.Napravila si iz nas postelju.Ali, mi smo razgovarali obnoć, pak nisi mogla spat, i dala si nas pogorit.Skočile su dvije iskrice iz ognja i mi smo postali dva lijepa janjčića. Dala si da nas zakolju, dikla je naš drob prala, ali je došla vrana, odnesla dva želudca, iz kojih smo opet dečkima. I nismo se dali svomu ocu doma, tebe se bojimo, i ako te otac naš sad ne sašundra, mi nećemo bit doma! S tobom nas je strah!
Grof pripravi baćvu s čavlima.Zakuje u nju čavle i naperi im šiljke. Vrže nutar mater svoju. Otpelja bačvu na visok brijeg i zakotrlja je u dolac. Bijaše onako kako si je sama dosudila.
Grof je iza toga još puno leti živil srično i veselo svojum ženum i dicum.
Karlovačka okolica

Oznake: Karlovac, Hrvatska, hrvatske bajke, povijest, Putovanja


13.07.2022., srijeda

Istra bajka - kraljević i ptić golubić

Bio kralj . Imao tri sina. Rekao njima:
- Sini moji,koji mi najde perje od ptića golubića, vrći ću ga za kralja.
Dvojica starijih sinova pošla iskati perje u gustu šumu. Tražili ptića i ne našli ništa. Došli pred još gušću šumu, ali se ne usudiše unići u mračninu. Vrnu se doma.
Nigdje nismo mogli naći tega perja – rekoše braća sva žalosna.
Oče –ja grem! – reče mići kraljević.
Dođe i on pred onu mračnu šumu. I ne bojaše se unići u nju.Zađe u gustiš. I hodeći tako u gustome mraku nazre neko svjetlo. Dođe bliže,a to žena. Majka Božja. Balžena djevica Marija stajaše na proplanku. Upita maloga:
Sinko, što išteš tako u gustom?
Tražim perje od ptića golubića!
Majka Božja prekine granu nad glavom. Rekla malomu:
Pogledaj, to ti je perje od ptića golubića!
Uzme on granu i veselo se uputi doma. Putem ožedni i naiše na lokvu. Klekne i napije se,pa utaživši žeđ,veselo viknu:
Našao sam perje od ptića golubića!- vikaše da duši dade oduška.
Braća njegova pošla u lov i tu viku čula. Došli oni i hitili ga u lokvu. Onda su pošli doma s tom granom. Dali je ocu:
Oče, evo smo našli perje od ptića.
A neki mali došao na lokvu. Sjekao piskovinu za pisak. Učini pisak i njime zasvira.
Začuje zatim kako pod vodom netko pjeva
Mene su braća hitila sred kalića,
Za malo perja od ptića golubića.
Lokva se namreška.Ispliva kraljević. Zazvao ga pisak.
Kraljević dođe doma.Okupi ih kralj svu trojicu. Reče svojim sinovima:
Sini, umjesto da mi donesete perje od ptića, donijeli ste mi ovu granu.
Najmlađi kraljević uzme onu granu.Pretvori se ona u perje u njegovim rukama. I najmlađi kraljević ispripovijedi kako su ga braća hitila u lokvu.
Sinko, tebe ću vrći za mladoga kralja – kralj će kraljeviću.
Starije sinove razbaštini i istjera ih iz kraljevstva.
Mladomu kralju nađe još i lijepu kraljevnu.
Istra

Oznake: bajka, Hrvatska, Istra


11.07.2022., ponedjeljak

Rakalj

Cijela je Istra ukrašena freskama. I kad bi pitali što imamo u Istri, rekli bi naprosto sve I svašta. I brda, I ravnicu, I kamen na kiši I sunce, pa čak I snijeg. Prekrasni vidikovci, vidici, vizure, maleni gradići puni povijesti I preokreta iste kao I svugdje u Hrvatskoj. MIješaju se hrvatski I talijanski vikom, sajmom, prodajom. Sve to naravno izgleda idilično, no povijesno nije bilo uvijek tako, bilo je I tu kao I svugdje u hrvatskoj puno krvi I svađa, podmetanja I podlosti, preuzimanja I borbe. Habsburzi I Venecija nadmudrivali su se za ovo područje, a narod siromašan je patio. MOžda mu je jedinu utjehu pružala sopila koja sviri nad svim ovime opisanim. Reska I tužna melodija , pokoji narodni ples I teške žuljevite ruke seljaka , odnosno robova interesa na ovom području.
U prvom pokušaju crkva, centar , kuća obojana u rozo. Nešto sam zaboravio I nikako se sjetiti ,a na vrh mi je jezika. Tek malo kasnije “puknulo” me je što. Pjesma I stih domovine, ime I sjećanje.
U drugom pokušaju prijatelji su nas odveli tamo gdje smo I namjerili. Od prvog pokušaja, dijelilo nas je samo par metara, ali nekako nisam imao volje valjda ili što, ili mi je bilo svega dosta. Prazno selo, mjesto, nigdje nikoga ,bila je zima, a u drugom pokušaju vrućina , razgledavanje na plus 40.
Puca pogled na raški zaljev, limski kanal , onaj sparan vrući vjetar kao fen suši zrak I usta, ali vredi svake kaplje znoja , popesti se samo malo više od centra Raklja I uživati u pogledu. Od cijele te priče, starog grada ostalo je ustvari pa I ništa. Zid kameni ,bedem do visine 6 metara ,a širokih dva. Kaštel se spominje već u 11 stoljeću ,a pretpostavlja se da je građen na nekim rimskim starinama ,no spominje se 1312 godine I to kao Castelare de Rachir I to u dokumentu kojim gorički grof Henrik Castellare daje Rakalj kao miraz svojoj kćeri Elizabeti I njezinom zaručniku Nikoli Brambergu.
Vladali su ovdje I Habsburzi ,no oni posjed izgubiše od Venecije. Ovdje su rakljani živjeli do 1510 godine kada je kaštel razvaljen, spaljen I uništen. Tada se gradi Novi Rakalj , podno ovog starog.
Ostala je samo skromna crkvica sv.Agneze Agnije s ulaznim portalom kasne gotike I preslicom.
Postoji, dakle, vjerojatnost da je i u Barbanu prije kraja XIV stoljeća postojao neki, makar, i mali, komunski arhiv. Njegov kasniji opstanak dovode u pitanje nemiri i borbe u Istri što su ih imali sa Venecijom gospodari Barbana oglejski patrijarsi, gorički grofovi i napokon austrijski vladari, sve tamo do rata na početku XVI stoljeća u kojem je osobito stradao austrijski dio Istre u toku kojeg se je Barban predao Veneciji (1516. godine).
Zbog založnog prava što su ga imali Talcsisi nad Barbanom i Rakljem još od 1505. godine, za zajam dan caru Masimilijanu, Venecija je Rakalj, a vrlo vjerojatno i Barban, ostavila u posjedu Taksisa sve do 1535. ili 1536. godine, kada ih je isplatila.
Pošto su se za dugotrajnog rata koji je trajao poslije 1508. godine, Barban i Rakalj predavali 1508. i opet kasnije 1516. godine Mlečanima, može se samo nagađati što se dogodilo sa starim barbanskim i rakaljskim arhivom.
Mogli su ih odnijeti Taksisi ili Mlečani, no ne mogu se, iz takvog nagađanja isključiti ni upravitelji i posjednici Pazinske grofovije koji su sudjelovali u tom dugotrajnom ratu.
Interesantno je svakako spomenuti da su u rukopisu Barbanski anali uz datum 10. ožujka 1815. godine zabilježeni neki slučajevi obnašanja knjiga i dokumenata iz barbanskog arhiva. Tako su, navodno, ... nestale knjige i dokumenti u vrijeme pazinskog kapetana Mosconea 1525. godine ili malo prije nego što su Loredani ušli u posjed tog kaštela te da su valjda iz Pazina prešli u Ljubljanu.... Vjerojatno je Josip Batel, pisac tog dijela Anala našao neke podatke o tome u, tada još postojećem, arhivu.
S godinom 1536, kada je Venecija 23. prosinca prodala na dražbi Barban i Rakalj kao cjeloviti feud mletačkim plemićima braći Loredan, započinje u povijesti tih komuna jedno novo razdoblje. Već je ranije, 1516. godine carski suverenitet zamijenjen suverenitetom Prejasne, a 1536. godine Barban i(Rakalj dobili su nove feudalne gospodare. Loredani su već na početku svog upravljanja stali bitno zadirati u stara prava Barbanaca. Koliko se je krozto pogoršao položaj barbanskog komuna i njegovih stanovnika, kako u pravnom tako i u ekonomskom pogledu, pokazano je na drugom mjestu.
Namjeravajući već od početka što jače ekonomski iskorištavati kupljeni feud, Loredani su, jer su smatrali svoje vlasništvo nad Barbanom i Rakijom apsolutnim u smislu rimskog prava, stali organizirati upravu koja je sve više zadirala u sve tokove života, a na čelo iste postavili svojeg službenika kapetana.
Ranije, dok je Barban i Rakalj bio u sastavu pazinskog feuda, u Barban je tek povremeno dolazio pazinski kapetan ili tamošnji ekonomski upravitelj. Sada je u Barbanu stalno zasjedao poseban kapetan. Uz njega se doskora nagomilala i druga administracija: kancelar, voditelj pisarnice, fatur ekonomski upravitelj, pomoćnik kancelara, a samom kapetanu, kao izvršilac presude, stajao je na raspolaganje cavalier, zatim straža od deset Barbanaca sa posebnim zapovjednicima contestabili i još neki.
Ne mogu otići odavde od kad me je kako sam napisao “Puknulo” ,a da ne spomenem Matu Balota ,pravim imenom MIjo MIrković ,rođenog u Raklju 1898 godine.
Na svaken samlju, na svaken piru
nikad su kantale.
Od bogzna kega vika su tako tarankale
po cija dan. Svirači nisu znali miru.

Vajk su naši dani teški bili,
prazni žepi i žuljavi dlani,
mučan nan je bija kruh naš svakidanji,
ko ga je bilo. Ko ne, smo postili.
Kašu su jili naši stari i brmeč brstili,
stariće ovsa prodavali, da kupe malo soli,
ma ki bi od nas unako, kako su oni umili, zakanta:
"Rodila loza grozda dva."
Velike sopele svire već miljare lit,
kroza nje govore glasi naših starih od davne davnine,
kamogod se krenemo oni gredu s nami,
glasi crlene zemlje i krasa, glasi domovine.

Oznake: Istra, Istra-Adventure, Hrvatska, povijest


10.07.2022., nedjelja

Volosko

U Kratkom posjetu Volovskom – Voloskom, jer se ovo v ili ne izgovara ili ne čuje, pa se uvriježilo kao Volosko, pojeli smo pizzu , jako dobru i jako hvaljenu, restoranu- pizzerii se ne sjećam više imena, morao bih provjeriti , no to sada i nije bitno. Nedaleko na samoj obali, koliko se sjećam rodna kuća Andrije Mohorovičića zatvara šetnicu, odnosno uži cestu, Na samoj je kući i spomen ploča.
Kako je red da se jelo malo slegne ,a i potroše kalorije – mješavina pizze i pive , prošetali smo ,odnosno popeli se stepenicama više od obale. Centar klasičan , primorski ,uski red kuća spojenih jedna uz drugu. No, postoji ovdje i niz vila koje su poslije 1945 godine nacionalizirane , konfiscirane i u njima uređeni stanovi za pregaoce tekovina revolucije. Industrijaci, grofovi , baruni strani ili domaći gradili su ovdje vile za odmor , sa ograđenim dvorištima , daleko od običnog puka. Struktura je kasnobarokna klasicistička ili sve to skupa neo. Istu arhitekturu naći ćemo posvuda po Primorju , Istri ili Dalmaciji. Kapetanske vile, diče se još svojom ljepotom, mada sada teško zapuštene. Prolazimo pored jedne Villa Teresina iz kraja 19 stoljeća ,nažalost nisam saznao podatke o njoj ,a i iskreno nisam se raspitivao. Malo dalje iznad ceste velebna građevina – crkva sv.Ane iz 1850 godine , neobaroka. Dva visoka zvonika i kovana ograda, ulazni portal skromnog rješenja , no nekog izrazitog stila i nema, barem ne baroknog. Unutrašnjost je bogatija ,pogotovo od kad su nađene skrivene freske , koje je pokrivao sloj ili slojevi boje 50tak godina. Resturarine su. Oltar je mramorni, novi – Rendić je htio ukrasiti svojim djelom ovu crkvu. Volosko je pomorski gradić ,kažu da je stariji od mnogih,ali to još treba dokazati. Zvona milo zvone – kako nam to kaže vječiti lutalica Matko Laginja ,a isto tako nam govori da je liturgija domaća, hrvatska, premda je ovdje talijanski jak kao jezik, jer se nekako oduvijek upravo tim jezikom služilo za preživljavanje.
Možda se mnogi stariji sjećaju i pjesmice :
Predrago Volosko,lip moj dijamante,
U tebi se goje tri vile gailante
Nekada su na glasu bile ženske pećarice koje su nosile na Rieku, slavne volovske hljebce i kolače, koje su vrijedne žene rano zorom pekle kako bi na Rijeku – u Rijeku došli svježi. Nekada je u Voloskom postojao i sajam na svetog Roka (16 kolovoza) i tu se sastajalo, dogovaralo, prodavalo. Bila je popularna taščica – srce od sladora – šećera ukrašeno umjetnim cvijećem i u sredini bio je komadić papira, na kojem je stajao jedan klasičan stih stare „Kranjske šprahe“
Al me maš rada,al ne
Men to vse eno je

Zapjevajmo po domaću na kraju i odlazimo doma , u Rijeku.
Voloscana bella
Ta lipota tvoja!
Tu sei la mia stella
I sva dragost moja

Oznake: Istra, Kvarner, putovanje, povijest, Hrvatska


08.07.2022., petak

Narodni preporod u Istri

Kada se danas gleda na neke stvari ,tipa nacionalnoj pripadnosti ,stremljenjima slobodi i blagostanju, kao da se svijet izokrenuo naopačke i da zaista se povijest ovih naših krajeva nije niti dogodila. Neću i ne želim se referirati na dane od 1945 do 1990 ,nego ranije ,danas dva stoljeća prije ovog svega danas.
Možemo reći ipak da se nekako stara Austrija brinula više za nas nego mi sami i nitko drugi, no niti jedan strani vladar nije osjećao za nas niti je to želio ,a od svih koji su prošli ovim teritorijem , vrlo važnim za povijest ne samo Balkana ili Europe ,nego i svijeta, najmanje brige, a najviše koristi pokušali su izvući susjedi, Talijani. Od senjskih i ličkih i gorskokotarskih šuma koje su nemilice sjekli, rezali uništavali, danas to činimo sami , da bi izgradili kraljicu mora Veneciju, koja tone, ,drvo se raspada, bit će valjda Božja volja, do naprosto maltretiranja stanovništva. Najviše smo im ustvari poslije stoljeća borbi i ugnjetavanja upravo pomogli mi sami, Rafalskim sporazumom. Jedan čovjek ,jedan jedini sa svojom idejom, a stranac u ovoj zemlji, premda se zvao domaćim imenom, uništio je sva povijesna hrvatska nastojanja da Istra ostane i postane pravi hrvatski teritorij. Ante Pavelić pokosio je kompletnu ideju hrvatstva. I danas svi oni koji su se borili za domaće ča u Istri iznevjerili su svoje pretke i govore jezikom onih koji su ih maltretirali , oduzimali im prava i naprosto uništavali. Pitaju li se katkad da li se njihovi davni možda okreću u grobovima ,a na nebu umjesto mira, plaču.Hrvatski narod u Istri,za kojeg se nisu brinuli ni njemački grofovi, ni talijanski providuri(provediteri) i koji je uslijed toga ,uz raznorazne bolesti i slabe ljetine, naprosto osiromašio i bio je zamro,pa i zbog toga što je u tom 19 stoljeću ne samo njih nego i druge hrvatske pokrajine tištio kruti apsolutiznam bečkog dvora.
Dogadjaji u Francuskoj ,revolucija, Napoleon ,a pogotovo Ilirizam koji se budio ,kao i Madžarska revolucija 1848 godine probudila je i narod Istre. Želja za domaćim ognjištem i domaćim jezikom prenula je iz sna ovaj dio Hrvatske. U središtu Istre u Pazinu pjevalo se hrvatske pjesme ,pjevala se dapače ona budnica „Još Horvacka ni propala „ .Nesnosni apsolutizam izmedju 1849 i 1860 godine bio je pritisnuo narode, pa se radilo na tome da se narod osvijesti, izobrazi ,postavi , koliko god je najviše moguće na svoje noge. Čitavi predjeli Istre,a među njima i Lovran tražili su sjedinjenje sa Hrvatskom. Buđenje nacionalne svijest i i ovdje je dobio svoj zamah.
Jedan takav pojedinac zaslužan za takvo buđenje bio je dr. Juraj Dobrila, biskup Poprečko-Pulski 1857-1875 godine,a Tršćansko-Koperski od 1875-1882 godine. Rodjen je 1812 godine u Ježenju, općini Tinjan od seljačkih roditelja. Izučiv škole u Pazinu, Karlovcu, Goroci i Beču, službovao je u Trstu ,te postavši Porečko-Pulskim biskupom znao je sam propovjedati kao obični dušebrižnik u crkvi Majke Božje u Poreču.Propovjedao je posvuda gdje je trebalo,a kao biskup svuda kuda je dijelo svetu krizmu. Tako je živom rječi budio narod, na kojeg su biskupove riječi djelovale u vjerskom i narodnom duh. Tim više ,što je prošlo godina i godina, a da biskupi nisu propovijedali hrvatskom narodu hrvatskim jezikom. Poticao je isto tako i svoje svećenike da to čine, slao ih kao prave misionare kako bi probudili nacionalnu svijest. Isprva su to rijetko činili javni službenici , profesori, a kasnije se ipak ta svijest i briga za narodni jezik i samu pripadnost raširila, pa su mnogi radili na tome da se budi narodna svijest. Mnogi inteligentniji seljaci puno su učinili propagirajuću svijest po selima.
Izravno na osvješćivanju naroda radilo se puno posvuda, Lindar, pa čak i na istočnim dijelovima Istre u Kastvu , bolje rečeno ispod njega na brežuljku sv.Mihovila sabralo se tisuću ljudi iz Kastavske ,Volosko-Opatijske, Lovranske Mošćeničke Veprinačke općine. U Lindaru isto tako sa svih strana sjetio se narod kojeg se učilo potrebi domaćeg jezika. Došli su i Slovenci. Na tim su taborima pod vedrim nebom domoljubi govorili o pravima naroda za uporabu domaćeg jezika u crkvama ,školama, uredima, javnom životu. Na tim su govorima stvarane rezolucije koje su se slale Parlament i vladi. Nisu bile ispunjenje,ali je bit bila u tome da se narod osvješćavao. Otvarane su čitaonice u kojima se sastajalo .čitalo i izmjenjivalo misli.Priređivalo se i zabave na kojima su se pjevale narodne pjesme i budnice, govorilo, deklariralo, glumilo i plesalo domaća kola. Često se davalo zabave i u raznorazne dobre svrhe, za siromašne, gladne postradale od potresa i za siromašne đake i učenike.
U lovranu ustraja čitaonica „Lovor“ kao stjecište narodnih ljudi, najviše pomorskih kapetana. Nisu zaostajale ni Moščenice, pa je i tamo osnovana čitaonica zaslugom župnika Antuna Puža. U Brseću,rodnom mjestu „Jenija Sisolskoga“ – Eugena Kumičića,požrtvovnošću župnika Rajmunda Jelušića isto tako jedna bila otvorena.
Da ne nabrajam sva mjesta u kojima se budio i radilo na buđenju narodnog duha i na otocima su se budile takve čitaonice, kao na Krku u mjestu Vrbnik, rodnom mjestu više biskupa, kanonika, drugih svećenika, odvjetnika. Oko 1870 godine bila je u Puli ustrojena jedna takva čitaonica u kojoj bijahu prvi članovi i neki Nijemci i Talijani, koji su kasnije upravo žestoko nastupali protiv.
Buđenje naroda i svijest o narodnom jeziku uzimalo je sve više maha, narod se budio, radio na domaćoj stvari , pjevao i plesao po domaću. Opismenjavao se, čitao i polako kretao prema novom duhu vremena, biti svoj. Onda je došao 1 svjetski rat i godine truda bile su izgubljene. Poslije 2 svjetskog rata taj duh bio je živ da bi danas bila skoro pa sramota u Istri govoriti hrvatski. Olako dajemo svoje strancu , i izgleda da kroz povijest ništa naučili nismo, a za to smo sami krivi i nitko više.

Oznake: narodni preporod, putovanje, Istra


07.07.2022., četvrtak

Metel Ožegovič

Madzarske pretenzije na teritorij Hrvatske nikad nisu prestale I neće ,dokle god nemamo volje zaista jednom zaustaviti tu ideju. U novije vrijeme afere pokazuju ustvari koliko smo mi kao narod slabi ili više volimo stranca nego domaćeg sina. Borbe s Madžarima traju odavna I to zaista odavna , toliko dugo da smo čak branili I Austriju od njihovih pretenzija. Kako je Marija Terezija pokleknula ,a trebao joj je novac za ratove, tako je dala I dio Hrvatske pod upravu, “riječka krpica” ,a I naš sabor odgovarao je saboru u Požunu , gdje se kriju isto tako I papiri hrvatske povijesti. U moru borbi , zalaganja za domaću riječ I protiv Madžarske vlasti , ustali su mnogi ,ali su se izgubili u moru istom takvom onih koji su uvijek radi svojih osobnih interesa plivali nizvodno. Između onih, koji su slabo znani povijesti I širem puku, odnosno hrvatskom čovjeku, jer je ipak 50 godina tako odgajan da sluša samo revolucionarne one tekovine slavne borbe ,a svoje nije pazio. Tek rijetki su pazili I dalje na domovinu Hrvatsku. Tu nije riječ o politici, niti o pokretu niti o vlasti ,nego pojedincima koji su se borili za pravo na slobodu I riječ ove zemlje.
U 19 stoljeću počinje borba za narodno pravo I narodni jezik I tu nailazimo nekoliko osoba, ličnosti ,koje su se zalagale. MOramo shvatiti ipak da je narod mali, nepismen u to doba širom, ali je stvar bila I počivala na onima koji su bili školovani jer su si to mogli priuštiti. Ban Jelačić je za Austriju smirio Madžare, borio se za I pravo Hrvata na svoje ,ali u okvirima MOnarhije austrijske. Ostale sada neću spominjati, dovoljno je već rečeno o njima.
Jedan od onih koji su se borili za domaće pripadnik je stare obitelji , koja je krenula na put svojeg probitka iz Križevačke županije I dala svoj obol Hrvatskoj. Dobri ili loši , ljudi su. U tom 19 stoljeću kad se svijet I pogled na svijet polako mijenja u žaru hrvatskog narodnog preporoda javlja se jedno lice, nepravedno zapostavljeno. Metel barun Ožegović , od njega I kreće taj barunski dio obitelji sve do danas, mada su danas taj naslov izgubili,ali ostalo im je ono plemeniti. Rođen 4 . svibnja 1814 u Zagrebu bori se za pravicu protiv madžarskog jakog utjecaja, pa nam ostaje I njegov govor 12 rujna 1844 godine kao hrvatskog zastupnika na ugarskom saboru :
Ovako se je naročito razvila književnost jezika kojim govori naš narod u sdruženih kraljevinah I na jugu, poznat pod imenom ilirskim. Tako mogahu narodi slavenski , pod žezlom Nj.Veličanstva živući, u svojoj narodnosti znatno napredovati, što njim pruža novi razlog podaničke odanosti za toliku otčinsku brižljivost, koja štiti njihovo najsvetije blago, te se baš time učvršćuje neuzkolebiva vjernost naroda prema svom kralju I gospodaru, kao pšto I ljubav domovine u kojoj se narodom slavenskim duševni život ne samo neuzkraćuje već sve to krešćije razvija. …..
Naravno da Madžarima taj govor nikako nije pasao , niti išao na ruku, jer su u to vrijeme upravo baš stiskali svoj jzik I kulturu na ovom području. Zato je borba I sve jača. O izdajnicima ne želim sada, bilo ih je previse, a to je najgora stvar, nesloga naroda. Kukolj u žitu. Kao I danas . Ipak se vrijeme uvijek okreće.
Dogovora sa Madžarima nikad nije bilo. Žestoko se on protivio I savezu odnosno Ugarsko-hrvatskoj nagodbi iz 1868. Istam tako zajedno s Jelačićem zagovarao je pripojenje Vojne krajine banskoj Hrvatskoj, kao I Dalmacije. Želio je pošten savez s Madžarima protiv Austrijske kuće Habsburga,ali nakon što je na podao način ipak Savez sklopljen,a ne štetu Hrvatske, povukao se iz javnog života. Obnašao je niz velikih dužnosti u Kraljevini I Carevini. U rodnom Zagrebu završio je klasičnu gimnaziju ,a u Pešti pravo. Nakon završetka školovanja desio se u Varaždinu gjde ga je grof Erdoedy postavio za honorarnog podbilježnika.
Tijekom cijelog svog života zalagao se hrvatski jezik, za hrvatsku domovinu I nikako ne smije biti zapostavljen u povijesti Hrvatske. Nažalost se u školama on baš I ne spominje, nego samo nekolicima, čak I onih koji nisu zaslužili u novije vrijeme. Valjda smo takav narod.
Kao pristaša Ilirskog narodnog preporoda, 15. siječnja 1838. godine tiskao je poziv za osnivanje Ilirske čitaonice u Varaždinu - Družtva Narodnoga - prve narodne čitaonice u Hrvatskoj. Pozivu se odazvao veliki broj hrvatskih rodoljuba i zahvaljujući darovanim knjigama čitaonica je počela s radom. Kao intelektualac bio je među utemeljiteljima Družtva za povjestnicu jugoslavensku, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Konzervatorija Hrvatskog glazbenog zavoda, Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva i drugih u društava koje su poticale razvoj znanosti i umjetnosti i gospodarstva u Hrvatskoj.
Barun Metel Ožegović Barlabaševački I Belski kupuje dvoi I imanje Bela I I Bela II od niza vlasnika te sve skupa ujedinjuje u jednu cjelinu, tako da možemo reći da je imanje Bela bilo jedno od najvećih u kopnenom dijelu Hrvatske. God. 1858. kupio je Metel barun Ožegović-Barlabaše-vački i Belski dijelove od Josipovića i Lovinčića, a 1879. dio obitelji Barabaš te si time sastavio lijepo većinom šumsko imanje, s oba stara belska dvora. Ovom zgodom ne mogu propustiti, a da ne posvetim nekoliko redaka sjajnoj pojavi ilrskog doba Metelu barunu Ožegoviću. Veoma je on zaslužan za svoj narod, koji je uz oca si pronotara Stjepana Ožegovića i strica Mirka Ožego-vica, biskupa senjskog odličan pobornik hrvatskih prava.
Uman muž, koji je bio posvema upućen u državno pravo, izabran bi po hrvatskom saboru uz Hermana pl. Bužana u svaku važniju deputaciju, a isto tako i na tadanji zajednički sabor u Požunu, 1842. i 1847. god. Početkom šezdesetih godina prijašnjeg stoljeća nakon listopadske diplome 1860. god., vršio je nekoliko godina čast kancelara, tada ustrojene hrvatske dvorske kancelarije u Beču. Metel barun Ožegović oženio se 1839. god. s Ivanom groficom Sermage od Susjedgrada i Medvedgrada. Iz ovog braka rodio se je sin Ljudevit oženjen s Olgom groficom Erdodv i kći Ida udala se za Alfreda baruna pl. Moscona, vlastelina u Pišecu u Štajerskoj.
Danas je vlasnik vlastelinstva Bela Ivan barun Ožegović, odličan gospodar te veoma ljubljen i štovan od svojih se* ljačkih susjeda, koji ga visoko cijene kao svog svjetovatelja u narodno gospodarskim i imovinskim odnosima. Kod takovih odnošaja među vlastelinom i susjednim se1jacima nije niti agrarnom reformom današnjem vlastelinu belskom oduzet niti pedalj zemlje, jer su sami seljaci, kad je tamo stiglo agrarno povjerenstvo, jednodušno i odlučnoprosvjedovali, da se njihovom vlastelinu išta oduzme, te ma kome u zakup dade, ostaje nam za povijest.
MOžda je ovo prekratko za jedan ljudski život, ali je sasvim dovoljno da Vas pokrene na misao I razmišljanje o svima onima koji su dali “život” za ovu zemlju,a malo im je spomena.
Metle barun Ožegović umire u Beču, ne moram naglasiti , kao I mnogi ,razočaran.

Oznake: povijest, Zagorje, Hrvatska, narodni preporod, Putovanja


06.07.2022., srijeda

Anka Jelačić

Kako bi negdje zaokružili priču o banu Jelačiću I imanjem Novi Dvori, koji se sustavno ,unatoč brizi ,devastiraju, pa je tako nestala altana iznad glavnog ulaza, moramo spomenuti zadnju vlasnicu dobra, Anku groficu Jelačić, izrazito narodno orijentiranu. Rođena je 18.6 1859 godine ,vjerojatno u NOvim Dvorima, koje je poslije smrti Josipa Jelačića, naslijedio njegov brat Juraj Đuro. Đuro je imao trojicu sinova, koji su svi umrli prije njega, a on sam umro je u 96 godini . Ostale su dvije kćeri Vera , koja ostavlja dio nasljeđa , oružja I slika , tadanjem Narodnom muzeju, danas Povijesnom, I Anka koja osniva udrugu 1919 godine kako bi spomen ,a I imanje banovo postalo nacionalna baština. Isto tako Anka nešto kasnije osniva I udrugu za pomoć siromašnim studentima. Anka gradi I grobnicu 1933 godine na imanju u spomen obitelji, no 24.7 1935 grobnica biva devastirana od nepoznatih vandala. Čemu? Nitko sa sobom na onaj svijet ne nosi ništa, osim svog obraza. Uspostavom Nezavisne Države Hrvat ske ukinuta je Zaklada kao samostalno tijelo i pripojena Zemaljskoj gospo darstvenoj zakladi, što je značilo da je potpala pod upravu tadašnjega Ministarstva seljač koga gospodarstva pod nazivom Držav no dobro bana Jelačića Novi dvori. Poslije rata nestala je zaklada ,kao I ban konjanik na glavnom gradskom trgu.
Grofica Anka Jelačić neko je vrijeme bila dvorska dama na bečkom dvoru I strašno je držala do etikete I kasnije, kad se povukla u mir Zaprešića, tako da kažu da se presvlačila po tri puta dnevno. Voljela je goste I često ih je primila odasvud, a rado je odlazila u Zagreb svojom kočijom koju je vozio njen osobni kočijaš Ivek. Goste je uvijek dočekivala srdačno, kolači I vrsna kuhinja uvijek su bili spremni za najavljenog ili putnika namjernika. Iza nje ostaje I kuharica, svih onih jela koje je dvor pripremao.
Iz davnina nam ostaje jedan opis Zagreba I djelovanja za pomoć siromašnoj djeci , I to ne samo u Zagrebu, nego u cijeloj Hrvatskoj, pogotovo tijekom 1.svjetskog rata, pa I poslije. Puno djece bilo je zbrinuto iz ratnih područja koji su ostali siročad. U subotu je kroz cijeli dan bilo lijepo i bez kiše, a uz Boga i nebo bilo je i svekoliko građanstvo sklono akciji za našu djecu. To se najbolje vidjelo po sakupljenom novcu. Već oko 5 sati u subotu poslije podne bilo je u centrali na Jelačićevom trgu vrlo živahno. Predsjednica Udruge učiteljica, sekcije za našu djecu, Milka Pogačić, blagajnica Anka Tkalec i velik broj odbornica bile su zaposlene preuzimanjem punih žara i škrabica. Odbornice i njihove marne pomagačice radosno uzbuđene nad lijepim uspjehom donosile su žaru za žarom, škrabicu za škrabicom, a sve jedna punija od druge. Sve je to išlo tako brzo, da nije bilo kada brojiti novac, već se je sav spremao u novčane vrećice, koje su zapečaćene i spremljene u Wertheim -blagajne, a danas ih činovnici austro-ugarske banke pomoću brojevnih sprava razvrstavaju i broje. Na dječji je dan u svem skupljeno stotinu vrećica novca. Mnogo je tome doprineslo i to, što su i najviši odličnici obilato pridonesli u tu plemenitu svrhu. U subotu se poslije podne preuzvišeni gospodin kraljevski povjerenik ban Slavko pl. Cuvaj od Ivanske sapreuzvišenom gospođom suprugom Ankom pl. Cuvaj od Ivanske izvezao automobilom u grad, te su vozeći se ulicama, kod svake žare stali i stavili u nju svoj prinos. Bilo je to prvi puta, da glavar zemlje na ovaj način kao jednostavni građanin radi u interesu plemenite i rodoljubne stvari. I ostali odličnici po rodu i položaju nastojali su što više darovati za siromašnu našu djecu, te tako pridonesli uspjehu dječjega dana.
Jučerašnji dječji blagdan nije zaostao za dječjim danom. Bio je to pravi cvjetni blagdan. Već rano ujutro razmjestile se po trgovima i ulicama odbornice prodavajući cvijet Sunovrat-Narcisu, te nudeći ga svakome. Do podneva je već gotovo sav Zagreb bio okićen tim cvijetom, a što je vrijeme više odmicalo, to su i prolaznici bili sve obilatije iskićeni.
Neki su kod toga razvili i dosta duha, te je bilo i zgodnih upadica. Jedan je na pr. gospodin sve zapučke okitio, a oko šešira spleo vijenac Sunovrata; drugi je opet, sav zakićen držao u jednoj ruci natpis bankrot, a u drugoj praznu otvorenu novčarku; neka su gospoda za pojedini cvijet platila po 1, 2, 5, 10 i 20 kruna. Nije bilo ulice, gdje nije bilo koje prodavačice, a gđice. Priester-Oblatt provezle su se u kočiji lijepo iskićenoj sunovratom kroz cijeli grad i na krajnjim točkama prodavale taj cvijet, tako, da od čestitoga radnika i obrtnika do najviših odličnika gotovo i nije bilo čovjeka, koji nije bio okićen.
Poslije podne pobudio je sveopću pažnju elegantan sav sunovratom okićen automobil, u kom su se vozili kraljevski povjerenik, ban Slavko pl. Čuvaj od Ivanske i supruga mu Anka pl. Čuvaj od Ivanske. Automobil je posve lagano vozio, a prodavačice su pravile dobar posao, jer su preuzvišeni supruzi obilato kupovali ponuđeno im cvijeće. Pojedine odbornice posjetile su osim toga kraljevskoga povjerenika pl. Cuvaj a i u banskom dvoru, te dosta skupo prodale kitu cvjetova, nadalje su obilato kupila presv. gg. nadbiskup-koadjutor dr. A. Bauer, veliki župani dr. vitez Cuculić, pl. Belošević, banski savjetnici dr. Jakšić, pl.Fodroczy, Žepić, grofinje Vera i Anka Jelačić, zatim sva gg. kanonici i ostali odličnici, koje su odbornice posjetile i ponudile im cvijet.
Grofica Anka umire 1934 godine,ali duh njen kao I duh njenih predaka, poglavito bana živi još uvijek u Zaprešiću.

Oznake: ban Jelačić, povijest, Zaprešić


05.07.2022., utorak

Gomirje

Cesta je ona stara , između zelenila , podsjeća na djetinjstvo I na neke sretnije dane uzbuđenja od putovanja. Listopad je , magle se vuku Gorskim Kotarom I Likom, spremaju se drva , uređuju vrtovi, auti prolaze , ljudi žive spremajući se za zimu, onu pravu jaku , snježnu I hladnu zimu koja je blizu. Ni zime u ovom kraju više nisu iste, klima se svakako mijenja, ali ipak taj miris dima , te kućice drvene koje se pojavljuju između novih daju još uvijek onaj romantični duh starih vremena.
Tik iznad ceste ograđeno dvorište ,u njemu građevina, dvor I crkva. Skromno dvorište, trava rosna I mokra, pokoja ruža I čovjek koji nešto pljevi, obučen u plavi kombinezon. Čuvar manastira I crkve, pop.
Par riječi uz obavezno dobro jutro, I pušta nas unutra. Bogatstvo gradnje. Bio je manastir kao I crkva poslije Domovinskog rata I obnavljan I sada stoji tu za sve nas , bez obzira na vjeru ili naciju, svakako Bogu drag, ja vjerujem kao I svi oni koji bi voljeli ili željeli razgledati ovu ljepotu. Ja građevine gledam bez utjecaja na vjeru ili pripadnost.
Godine 1600 naseli ovdje general Lenković pravoslavno življe iz KOrenice,ali već 1596 godine ovdje zatičemo tri pravoslavna kaluđera – Brankovića, Vučkovića I Orlovića I upravo oni 1601 godine osnuju ovaj manastir. 1657 godine 13.07 ugovorom dobi 420 rali zemlje od Jurja Frankapana. Gomirje je spadalo u modrušku županiju još od godine 1193 za vrijeme vladavine kralja Bele III.
Manastir je nastao na posjedu kneževa Frankopana I najzapadniji je takav obnovljene pećske patrijaršije posvećen sv. Jovanu Krstitelju.Zgrada prema dvorištu u više je navrata od 18 stoljeća pregrađivana (1842-1846,1889). Crkva se odlikuje ukrajinskim slikarstvom tradicionalnog stila I smjera od 1762-1764 godine Simeona Baltića.Povijesni muzej u Zagrebu čuva neke predmete iz ove crkve kao srebrnu trbušastu posudu ukrašenu lisnatim ornametnom ima izduljen poklopac s lišćem na proboj I mrežastim motivom. To je kadionica, koja je nastala u Genovi 1741 godine I spade prema tome među rjeđe primjerke zlatarstva na području kopnene Hrvatske.
U vrijeme obrane Hrvatske od turske sile naselio je ovdje ban Drašković uz pravoslavne I senjske uskoke, poradi čuvanja ovog dijela zemlje. No, vojsku je teško uzdržavati, a poznato je da se Draškovići nikad nisu bili predali grabežu, pa je morao ban prodavati svoja dobra kako bi izdržao vojsku. 1602 godine je Ivanu Jantoloviću prodao njekoliko kmetova u Hrašćini, Boltižaru Vlahoviću proda svoje dobro Košnica dolnja, Vinku Bekoviću založi godine 1609. njekoliko kmetova u pristojanju grada Grebena za 1.000 for., a Ivanu Petevu Belskomu dvadeset kmetova u Klenovniku za 2.000 for.
1713 godine osniva se gornjo-karlovačka episkopija a sjedište joj prvo bude u Gomirju,a potom u Plaškom. Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium vol. XVI) gdje se u ispravi od 30. IX 1632. spominje Gomirje, Moravice, Mrkopalj i Vrbovsko.
Duga je povijest ovog mjesta ili sela I ne mogu se samo tako sabrati svi podaci vezani za područje.
Ostaje na Vama otići, pogledati I doživjeti I taj dio Hrvatske ,ali I sam manastir I da sami donesete svoju sliku, a možda je jednom uz ovu kratku priču prenesete I na one koji će ostati iza nas I ponositi se svime što Hrvatska ima ili je imala od bogatstva. Sve je to naše, bez obzira na sve drugo.

Oznake: Putovanja, Gorski kotar povijest arhitektura, povijest


04.07.2022., ponedjeljak

Lučko župni dvor

Župni dvor je dio sakralnog kompleksa što ga čine ž. c. Sv. Ivana Nepomuka iz 1769.god, groblje, te grobna kapela Sv.Marije. Na mjestu drvene, podignuta je 1803. god. zidana kasnobarokna kurija, obnovljena 1859. To je slobodnostojeća jednokatnica, pravokutnog tlocrta, s „palačom“ na katu, pokrivena visokim poluskošenim krovištem. Prostorije prizemlja natkrivene su bačvastim svodovima sa susvodnicama i baroknim križnim svodovima. Središnji dio sjevernog i južnog pročelja naglašen je rizalitom u širini dvije prozorske osi. Asimetrično smješten, kameni ulazni portal košarastog luka, ima istaknut zaglavni kamen i imposte. Prozori su s nadstrešnicama i jednostavno profiliranim okvirima u žbuci.

Oznake: Zagreb, Lučko, Putovanja


Sofija Jelačić

Toliko je toga napisano o Banu Jelačiću pobjedniku nad Madzarima, junaku, heroju ,sinu naroda, omiljen svakako među Hrvatima. Malo se zna da je Ban bio izuzetno omiljen među Hrvaticama I ne samo njima, žene carstva padale su mu pod noge. Tako je recimo za boravka u Križevcima Josipa Jelačića čuvala ženska garda ,križevačka djevojačka straža, i ne samo čuvala ,nego isto tako kažu I dvorila. Intimno. Koliko toga ćemo ustvari prikriti da se ne umanji slika jednog ovakvog heroja, ali moramo kako god ipak gledati I kao muškarca I kao muža I naposljetku kao osobu. Volio je Josip od rana vojnički život, žene I balove , karte ,udvarajući svakoj zgodnijoj curi ili ženi. Tako se desio slučaj I sa njegovom ženom, koju se malo spominje ili skoro pa nikako. Rečeno je uvijek nekoliko slova , možda zato jer se preudala I ostavila Hrvatsku, pobjegla iz nametnutog zločestog zatočeništva.
Car Franjo Josip nikome nije želio biti dužan niti obvezatan, pa je za zasluge u obrani carstva bogato nagradio one koji su čuvali tron, a s time I tako I našeg Jelačića. Isplaćeno mu je 40.000 forinti što je smirio Madzare. Za taj novac on kupuje Nove Dvore. Bečki dvor uvijek je imao svoju računicu I dobro je zbrajao tako da je 1856 godine naloženo Jelačiću da određenu svotu , prekobrojnu , naprosto vrati carskoj blagajni.
Na svečanom primanju u bečkom Hofburgu Car I njegov generalni ađutant grof Gruenne naprosto šikaniraju Jelačića, gurajući ga u stranu I rugajući mu se. Na svakom koraku Ban osjeća prezir ,te sitnim spletkama vrijeđaju banovu samosvijest I taštinu. Prije toga prigodom boravka u Olomucu ruskog cara Nikolaja I ,velikog poštivatelja Josipa Jelačića, grof Gruenne namjerno ga potiskuje ,ali Nikolaj traži Jelačića I u nazočnosti Franje Josipa , naprosto ga ljubi u čelo I uzvikuje “ Brate , naprosto ti zavidim na ovom čovjeku, ja ga jako volim “ I još se na ruskom jeziku obraća Jelačiću “ mi se razumijemo, zar ne?” I namigne mu. Tako je isto splet okolnosti ruganja doveo Josipu u naručje I ženu. Ban je zaista udvarao mladoj kontesi ,ali zbog razlike u godinama nije se usudio ništa započeti, odnosno zaprositi njezinu ruku. Razlika je bila zaista stvarno velika. Josipu je bilo 50, a mladoj kontesi Sofiji Stockau tek 16. Na ,dakle ,velikom primanju Car Franjo Josip uz porug glasno tako da su svi mogli čuti čestita Jelačiću na zarukama s kontesom. Josipu nije preostalo ništa drugo nego da ide u prosce . 1854 godine prigodom carevog imendana Josip Jelačić dobiva I grofovsku titulu I premda već slabog zdravlja. Sa groficom Stockau, dobiva I kćer Anu, koja umire od sušice s nepunih godinu dana, I to u grofičinom rodnom gradu, dvorcu Napajdli, a za vrijeme dok je Jelačić sa Sofijom bio na lječenju. To ga je shrvalo do kraja. Obitelj Stockau bila je bogata, u Napajedli je organizirala industrijsku preradu šećera i osnovala vrlo respektabilnu pivovaru. Malo je poznato da je Sofija rodbinskim vezama vezana I za Opatiju, a njen stric Georg von Stockau zajedno sa Balltazijem , rođakom banice pokopao je u tajnosti na mjesnom groblju u noći onu nesretnu Mariju Večeru iz afere Mayerling.
PO nekim podacima Ban je bolovao od sifilisa raširenog u to doba vojničkog života. I ne samo vojničkog. Sifilis je naprosto bio bolest toga doba. Kada bi ovako gledali, ništa se nije od tog vremena promijenilo, samo su današanje bolesti od raskalašenog ponašanja puno jače. Isto tako preko njega I Sofija je dobila tu bolest. Ako se vratimo I malo unazad, kažu da je sifilis kod Bana bio izmišljen, trač naprosto, I da je bolovao od drugih bolesti, zbog kojih je rano oćelavio.
Vjenčanje Josipa Jelačića I Sofije Stockau u OLomucu obavio je nadbiskup kardinal Maximillian Josef Sommerau – Beckh . U hrvatskom izaslanstvu kao Jelačićeva pratnja bili su grof KUlmer , barun Metel Ožegović , Herman Bužan I Josip Juraj Strosmajer koji je uputio I pozdravne riječi I čestitke te održao govor na hrvatskom, a potom I na njemačkom jeziku, obraćajući se upravo posebno Sofiji sa riječima da je postala miljenica južnih Slavena udajući se za Jelačića ,bana, te da je već postala miljenicom hrvatskog naroda.
1855 godine biskup osniva pjestovalište ( dječji vrtić bi to danas nazvali) I čuvalište za pomoć roditeljima sa malom djecom koja nisu imala gdje biti dok su se roditelji borili za koricu kruha, odnosno radili. Tom prilikom biskup udara temelje zavodu/ima sa 6000 forinti. Prva predsjednica društva bila je upravo Sofija Jelačić, a prva predstojnica grofica Sidonija Rubido –Erdoedy. Mnogo je dama dalo svoj prilog te su se uključile u rad. Društvo se zvalo Gospojinsko društvo za izdržavanje pjestovališta u Zagrebu.
U Topuskom na Kordunu čuvaju uspomenu na banicu groficu Jelačić. Naime se tamo banica lječila od kostobolje, navodi se I sifilis. Isto tako kažu podaci da je iz kočije izašla na nosilima, a već za 40 dana otvarala časnički bal. Grofica je često boravila tamo kupajući se u blatnim kupkama. Nekoliko godina zaredom oko 2000 godine održavali su se balovi njoj u čast. Propalo je sve skupa. Ostaci kade vidljivi su I danas, mada zaboravljeni I jako uništeni. Bila je I banska palača, sagrađena na temeljima neke drvene zgrade I to sve do 1943 godine. Toliko je njena pojava pridonijela ,danas ćemo reći turizmu I popularnosti tog mjesta, da se otvaraju kavane i to 1818 godine Zdravljak sa plesnom dvoranom I to sve za doček Cara Franje I njegove žene Karoline. Sofijinu kadu izgradio je slavni Felbinger.
Ban Jelačić umire usamljen, pun razočaranja jadajući se jedinom prijatelju Neustaedteru, koji ga je redovno obilazio. Njih dvojica sjećajući se davnih dana, polako blijede na povijesnoj sceni. U ponoć I 15 minuta sa 19 na 20 5. 1859 godine umire Josip grof Jelačić od Bužima u Zagrebu. POkopao je dijete davno, pokopao je svoje snove I nade u boljitak hrvatske. Tek mjesec dana nakon toga, kao po božjem ravnanju austrijska vojska biva poražena kod Solferina. Banica Sofija grofica Jelačić napušta Hrvatsku, preudaje se, dobiva dvoje djece. POslije napuštanja Novih Dvora I Hrvatske banova braća isplaćuju je ,kako bi dobro I imanje ostalo u obitelji. Sofija je rođena 31.siječnja 1834 godine u Napajedli-Češka, a umire u Beču 17 siječnja 1877 godine.
KOliko god je možda mi osuđivali što je tako brzo “zaboravila “ svog muža I zemlju koja ju je dočekala raširenih ruku, toliko moramo shvatiti da je I njoj taj brak bio nametnut sa bolesnim ratnikom. Izgubila je I dijete I što očekivati nego pobjeći od svega od ružnih uspomena. MOžda je nebitno reći I to da je banica imala I prvog crnog slugu.

Oznake: Hrvatska, Ban, JosipJelačić, povijest


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.