Kada se danas gleda na neke stvari ,tipa nacionalnoj pripadnosti ,stremljenjima slobodi i blagostanju, kao da se svijet izokrenuo naopačke i da zaista se povijest ovih naših krajeva nije niti dogodila. Neću i ne želim se referirati na dane od 1945 do 1990 ,nego ranije ,danas dva stoljeća prije ovog svega danas.
Možemo reći ipak da se nekako stara Austrija brinula više za nas nego mi sami i nitko drugi, no niti jedan strani vladar nije osjećao za nas niti je to želio ,a od svih koji su prošli ovim teritorijem , vrlo važnim za povijest ne samo Balkana ili Europe ,nego i svijeta, najmanje brige, a najviše koristi pokušali su izvući susjedi, Talijani. Od senjskih i ličkih i gorskokotarskih šuma koje su nemilice sjekli, rezali uništavali, danas to činimo sami , da bi izgradili kraljicu mora Veneciju, koja tone, ,drvo se raspada, bit će valjda Božja volja, do naprosto maltretiranja stanovništva. Najviše smo im ustvari poslije stoljeća borbi i ugnjetavanja upravo pomogli mi sami, Rafalskim sporazumom. Jedan čovjek ,jedan jedini sa svojom idejom, a stranac u ovoj zemlji, premda se zvao domaćim imenom, uništio je sva povijesna hrvatska nastojanja da Istra ostane i postane pravi hrvatski teritorij. Ante Pavelić pokosio je kompletnu ideju hrvatstva. I danas svi oni koji su se borili za domaće ča u Istri iznevjerili su svoje pretke i govore jezikom onih koji su ih maltretirali , oduzimali im prava i naprosto uništavali. Pitaju li se katkad da li se njihovi davni možda okreću u grobovima ,a na nebu umjesto mira, plaču.Hrvatski narod u Istri,za kojeg se nisu brinuli ni njemački grofovi, ni talijanski providuri(provediteri) i koji je uslijed toga ,uz raznorazne bolesti i slabe ljetine, naprosto osiromašio i bio je zamro,pa i zbog toga što je u tom 19 stoljeću ne samo njih nego i druge hrvatske pokrajine tištio kruti apsolutiznam bečkog dvora.
Dogadjaji u Francuskoj ,revolucija, Napoleon ,a pogotovo Ilirizam koji se budio ,kao i Madžarska revolucija 1848 godine probudila je i narod Istre. Želja za domaćim ognjištem i domaćim jezikom prenula je iz sna ovaj dio Hrvatske. U središtu Istre u Pazinu pjevalo se hrvatske pjesme ,pjevala se dapače ona budnica „Još Horvacka ni propala „ .Nesnosni apsolutizam izmedju 1849 i 1860 godine bio je pritisnuo narode, pa se radilo na tome da se narod osvijesti, izobrazi ,postavi , koliko god je najviše moguće na svoje noge. Čitavi predjeli Istre,a među njima i Lovran tražili su sjedinjenje sa Hrvatskom. Buđenje nacionalne svijest i i ovdje je dobio svoj zamah.
Jedan takav pojedinac zaslužan za takvo buđenje bio je dr. Juraj Dobrila, biskup Poprečko-Pulski 1857-1875 godine,a Tršćansko-Koperski od 1875-1882 godine. Rodjen je 1812 godine u Ježenju, općini Tinjan od seljačkih roditelja. Izučiv škole u Pazinu, Karlovcu, Goroci i Beču, službovao je u Trstu ,te postavši Porečko-Pulskim biskupom znao je sam propovjedati kao obični dušebrižnik u crkvi Majke Božje u Poreču.Propovjedao je posvuda gdje je trebalo,a kao biskup svuda kuda je dijelo svetu krizmu. Tako je živom rječi budio narod, na kojeg su biskupove riječi djelovale u vjerskom i narodnom duh. Tim više ,što je prošlo godina i godina, a da biskupi nisu propovijedali hrvatskom narodu hrvatskim jezikom. Poticao je isto tako i svoje svećenike da to čine, slao ih kao prave misionare kako bi probudili nacionalnu svijest. Isprva su to rijetko činili javni službenici , profesori, a kasnije se ipak ta svijest i briga za narodni jezik i samu pripadnost raširila, pa su mnogi radili na tome da se budi narodna svijest. Mnogi inteligentniji seljaci puno su učinili propagirajuću svijest po selima.
Izravno na osvješćivanju naroda radilo se puno posvuda, Lindar, pa čak i na istočnim dijelovima Istre u Kastvu , bolje rečeno ispod njega na brežuljku sv.Mihovila sabralo se tisuću ljudi iz Kastavske ,Volosko-Opatijske, Lovranske Mošćeničke Veprinačke općine. U Lindaru isto tako sa svih strana sjetio se narod kojeg se učilo potrebi domaćeg jezika. Došli su i Slovenci. Na tim su taborima pod vedrim nebom domoljubi govorili o pravima naroda za uporabu domaćeg jezika u crkvama ,školama, uredima, javnom životu. Na tim su govorima stvarane rezolucije koje su se slale Parlament i vladi. Nisu bile ispunjenje,ali je bit bila u tome da se narod osvješćavao. Otvarane su čitaonice u kojima se sastajalo .čitalo i izmjenjivalo misli.Priređivalo se i zabave na kojima su se pjevale narodne pjesme i budnice, govorilo, deklariralo, glumilo i plesalo domaća kola. Često se davalo zabave i u raznorazne dobre svrhe, za siromašne, gladne postradale od potresa i za siromašne đake i učenike.
U lovranu ustraja čitaonica „Lovor“ kao stjecište narodnih ljudi, najviše pomorskih kapetana. Nisu zaostajale ni Moščenice, pa je i tamo osnovana čitaonica zaslugom župnika Antuna Puža. U Brseću,rodnom mjestu „Jenija Sisolskoga“ – Eugena Kumičića,požrtvovnošću župnika Rajmunda Jelušića isto tako jedna bila otvorena.
Da ne nabrajam sva mjesta u kojima se budio i radilo na buđenju narodnog duha i na otocima su se budile takve čitaonice, kao na Krku u mjestu Vrbnik, rodnom mjestu više biskupa, kanonika, drugih svećenika, odvjetnika. Oko 1870 godine bila je u Puli ustrojena jedna takva čitaonica u kojoj bijahu prvi članovi i neki Nijemci i Talijani, koji su kasnije upravo žestoko nastupali protiv.
Buđenje naroda i svijest o narodnom jeziku uzimalo je sve više maha, narod se budio, radio na domaćoj stvari , pjevao i plesao po domaću. Opismenjavao se, čitao i polako kretao prema novom duhu vremena, biti svoj. Onda je došao 1 svjetski rat i godine truda bile su izgubljene. Poslije 2 svjetskog rata taj duh bio je živ da bi danas bila skoro pa sramota u Istri govoriti hrvatski. Olako dajemo svoje strancu , i izgleda da kroz povijest ništa naučili nismo, a za to smo sami krivi i nitko više.